Savo Marković:
PROŠLOST SVAČA U ŽIVOTOPISIMA NJEGOVIH
CRKVENIH DOSTOJANSTVENIKA I ŽITELJA

Biskupsko sjedište

Drevno i višeslojno nasljeđe Svača navodi na otkrivanje i preispitivanje njegovog istorijskog značenja i kulturološkog identiteta zapretenih u ishodištima civilizacijske matrice Crnogorskog primorja. Iako su nepovrat vremena i zaborav odnijeli mnoge njegove memorije, fantazmatski ambijent ovog grada pruža tome nepobitan podstrek, dok novootkriveni izvori, kao i ponovno čitanje i tumačenje poznatih dokumenata, doprinose razmatranju važnih istorijskih zbivanja, proučavanju pojedinih društvenih institucija, zajednica ili istaknutih ličnosti. Skriveni detalji i atmosfera koja zrači inherentnim misterijama, prijeteći miru spoznatih stvari, kao da sugerišu smisao koji traži svoje razjašnjenje.

Svač se nalazi na sredokraći antičkog puta Olcinium – Scodra, smješten na brežuljku iznad istoimenog, Šaskog jezera. Urbanistički začet u davna vremena, u djelu Illyricum Sacrum navodi se da „ni po čemu nije znamenitiji, nego po tome da je biskupsko sjedište.” Iako se institucija Svačke biskupije vezuje za razdoblje VIII-IX vijek, u istom djelu se kaže da „nema nikakvih starijih spomenika iz kojih bi se moglo razabrati njeno starije porijeklo. Ona je nakon raznih obrata, kojima je bila izložena zajedno s drugim crkvama ove pokrajine” ostala sufragana, „satelitska“ biskupija Barske nadbiskupije.

U pisanim dokumentima Svač se pominje u buli osporene autentičnosti, pripisanoj papi Aleksandru II, iz 1067. g. Bivajući pripojen srpskoj državi oko 1183. g., u Nemanjinom žitiju iz 1216. godine je navedeno da je Svač bio razrušen, kao i susjedni gradovi. U dokumentu iz 1553. g. istaknuta je starina i opustjelost grada Svača: „fù una antichissima città detta Suazzi, le qui gran vestigie et le fondamenta di trecento sessanta capelle di chiesa si vedono”. Međutim, dalje je navedeno da su njegove zidine i vrata potpuno očuvani. Po zapisu iz 1610. g., u vrijeme kada su ga razorili Mongoli imao je crkava koliko godina ima dana. Svač su Mongoli srušili 1242. godine, a shodno tradiciji, obnovila ga je kraljica Jelena krajem XIII vijeka. Svački bakarni novac, s natpisom „Sovacii civitas“, prikazivao je trospratnu tvrđavu, dok se na njegovoj drugoj strani nalazio prikaz gradskog patrona Sv. Jovana (Ivana) Krstitelja. U gradu su najznačajnije građevine istoimena katedrala iz 1300. g., koja je imala zvonik, sagrađena na temeljima ranovizantijske, ili crkve iz XI vijeka, kao i crkva sv. Marije (XIV v.), takođe sa starijim osnovama.

Nakon 1400. g., u kovitlacu istorijskih zbivanja, Svač ubrzano odumire. U ratu s Mlečanima, slabo utvrđeni grad napadan je od Osmanlija i Balše, a dio stanovništva odveden u „Turchia“. Propadanjem komune, o preostaloj zajednici brigu preuzima biskup, koji je 1406. g. bio njen predstavnik u Veneciji. Međutim, on nije mogao spriječiti pretvaranje Svača u pronijarski posjed. Svač je tako četrdesetih godina XV vijeka pripao mletačkim pristalicama iz Bara. Kao selo, pominje se 1443. g., a 1470. g. nekadašnja je „communitas“ već bila poznata kao „villam seu locum Suaij“. Grad su Turci razarali do 1571. g. Očuvali su se djelovi bedema, tragovi zgrada i dvoje gradskih vrata. Raspozaje se osam crkava; uz već pomenute, ostale potiču iz XI-XIV v. Neke od njih su vjerovatno bile posvećene sv. Dimitriju i sv. Irineju.
Autori Svetog Ilirika naglašavaju da nisu pronašli ni jednog svačkog biskupa iz vremena prije X vijeka „Zaborav je uništio ondašnja imena i podvige predaka.” Dva nepoznata svačka biskupa pominju se u vremenu IX/X vijek., dok se treći pominje u Hronici Tome Arhiđakona, gdje se navodi da je poginuo u brodolomu kod Hvara, kada je morskim putem išao u Split na sinod, oko 1050. g.

Bazilije, oko 1141. g. M. Orbini Bazilija poistovjećuje s dubrovačkim nadbiskupom Andrijom Lučkim (1142/53.). Bazilije mu je zajedno s ulcinjskim biskupom pomagao kod posvećenja prvog hvarskog biskupa. Biskup Petar se 1166. g. pominje kao prisutan prilikom posvećenja kotorske katedrale.
Dominik, 1199-1200. g. Prisustvovao je Dukljanskom koncilu 1199. g., kad su ga mnogi iz klera i naroda grada Svača optužili za ubistvo. Biskup „G.“ se pominje u pismu pape Inocenta III iz 1200. g. barskom nadbiskupu Ivanu. Izabran je na mjesto zbačenog Dominika, koji se pokazao nedostojnim da upravlja Svačkom crkvom.
N., „Suacinensis“ biskup, pominje se zbog neposlušnosti 1234. g. (vjerovatno dubrovačkom nadbiskupu). Jedan podatak govori da je 1236. g. u Baru ubijen biskup Svača.

Nepoznati svački biskup, 1250/51. g. U pismu Inocenta IV iz Liona, 1250. g., zapovijeda se biskupima, među kojima i svačkom, da se potrude da Barskoj crkvi povrate raznesena i otuđena dobra. Biskup Marcus se vezuje za vrijeme prije 1262. g. Petrus je 1284. povodom spora barskog nadbiskupa i kotorskog biskupa bio prisutan u samostanu Sv. Spasa u Baru. Na njega upućuje natpis sa nadgrobne ploče iz Svača.

Grgur, franjevac, 1303-1307. On je četiri godine „strogo i s mukom” bio na čelu Svačke crkve, kad je od Benedikta XI tražio da se vrati prijašnjem vjerskom životu. Papa je to odobrio. Po smrti nadbiskupa Marina Žarea, barski sveštenici su od Klementa V zatražili da svačkog biskupa postavi za barskog nadbiskupa, ali se Grgur usprotivio tom zahtjevu.

Benedikt, 1307/8-1317. g. Vjerovatno iz Bara, bio je sveštenik u Barskoj crkvi kad ga je Klement V izabrao za biskupa Svača. Smatra se da su nevolje kojima su počeli bivati izlagani katolici natjerale Benedikta da odstupi od svoje crkve. U to vrijeme moguće da mu je predana na upravljanje Bosanska crkva. Benedikt je 1317. bio u Avinjonu te je s dubrovačkim nadbiskupom Bartolomejom i drugim prelatima crkvi Sv. Ivana Evanđeliste udijelio indulgenciju za prestupe koju su trebali da prime svi oni koji su u određene dane i svetkovine u vjerskom smislu zlobno gledali na crkvu koju je osnovala i u kojoj je umrla opatica Sv. Humilitata (†1310. u Firenci), utemeljiteljica ženskog ogranka valombrozanske kongregacije reda sv. Benedikta (već 1316. g. Pietro Lorenceti je izradio poliptih sa scenama iz njenog života). Nekadašnji barski sveštenik se aprila 1317. pominje kao Benedikt Svački, kako navode Papebrohije i J. Bolland. Benedikt je oko deset godina s velikom razboritošću upravljao Svačkom crkvom, pokazavši se dostojnim da ga Ivan XXII uzdigne na prijesto Dubrovačke nadbiskupije, čiji je nadbiskup imenovan za nadbiskupa Tranija. Umro je krajem iste godine, jer se u decembru 1317. pominje „vacante siquidem ecclesia Ragusina per obitum bone memorie Benedicti archiepiscopi Ragusini“.

Grad bez gradskih zidina

U djelu Illyricum Sacrum ističe se bijedno stanje grada Svača. Kada je 1610. godine barski nadbiskup Marin Bizzi „došao u Svač, zatekao je grad bez gradskih zidina, prekriven ruševinama i razvalinama zgrada, nečist od prljavštine, smrada i plijesni, nastanjen s nešto hrišćana latinskog obreda. Zdanje katedrale je još uvijek nosilo ime S. Joannis Baptistæ, golemo i prostrano, ali vrlo ruševno, potpuno neuređeno i bez krstionice.” Po Bizziju, u Svaču je bilo 80 kuća.
Francesco de Leonardis 1641. g. navodi da je Skadarskoj dijecezi „pripojena i Svačka dijeceza, u kojem gradu bit će da je 50 kuća hrišćana”. Oko jezera „di Sfaccia” živjelo je oko 3.000 hrišćana u selima Frascanelli, S. Theodoro (Štodra) i dr. Tada je Leonardis predlagao da se fratrima reformatima dodijeli kao oratorijum crkva u Svaču, gdje nema sveštenika, a ono malo Turaka prijateljski je raspoloženo prema hrišćanima. U pomenutom djelu, za razdoblje koje se na ovo nadovezuje navodi se: „Svački biskupi su se već odavno prestali birati”.

Vrijednosti vlastitog urbaniteta

Svač kao repozitorijum tajni podstiče percepciju vrijednosti vlastitog urbaniteta, njihovu saznajnu integraciju, ali i kreaciju očuđavanja, koje moraju prevazići tako opterećujući deklarisani interes za puko očuvanje naslijeđenog.

Zaharije, dominikanac, 1318-1320. Zaharijina služba pada u vrijeme kralja Milutina, koji se sukobio sa savezom koji je podržavao papa Ivan XXII. Zbog siromaštva, u Avinjonu mu je 1320. g. isplaćena određena suma zlatnih florena. Vjerovatno se, kada su se prilike smirile, vratio u Svačku crkvu. Jedan nepoznati svački biskup pominje se 1326. g., dok je Sergius bio svački biskup prije jula 1345. g.
Pavle, karmelićanin, 1345. g. Klement VI ga je iz Villeneuvea postavio na „čelo Svačkoj crkvi koja je nakon smrti biskupa Srđa ostala prazna”. U Karmelićanskom bularu se navodi da ga je posvetio Bertrand, biskup Ostije.

Petar II, o. 1360. – 1387.(?) Petar Svački je 1363. g. bio u Avinjonu. U to vrijeme su braća Stracimir, Đurađ I i Balša II već vladali Zetom, da bi nakon nekoliko godina poslali u Rim svačkog biskupa Petra da papi Urbanu V saopšti njihovu želju da pređu u katoličanstvo. Papa im je 1368. g., obradovan tom viješću, poručio da će im se uslišiti ono što žele, a oni neka se okanu nepravdi koje se nanosili katoličkim crkvama i posebno Kotoru. Petar je Balšićima donio papinsko pismo i oni su se, od Petra upućeni u postupak "pomirenja”, u Skadru pred njim obavezali na zakone Rimokatoličke crkve.
Minor se pominje 1403. g., dok je zatim izabrani biskup Leonardus podnio ostavku.

Petar III Kirten, 1402/4-1418. Petru, rektoru crkve „s. Mariae de Curia“, Svačku crkvu je dodijelio Bonifacije IX. Petar je zbog siromaštva 1404. g. bio oslobođen obavljanja javne službe. Tražio je 1406. g. u Veneciji da se Svač utvrdi, a njegove granice poštuju od susjednih komuna, jer je „propter Teucros“ teško stradao.

Antonio, dominikanac iz Firence, 1418-1420. Martin V ga je postavio „na čelo Svačke crkve koja je smrću ostala prazna”. Poslije dvije godine, svačko sjedište je ostavio nasljedniku.

Petar IV Brajkov Bogojević, franjevac iz Dubrovnika, 1420-1435. Kako je barski kanonik izabran za nadbiskupa 1420. g. bio opozvan, upravljanje Barskom nabiskupijom bilo je povjereno Petru. Maja 1435. g., po zapovijedi pape, odriče se upravljanja Svačkom biskupijom i biva postavljen za biskupa Ulcinja. Navodi se da je pomagao i biskupu Kotora. Stečene zasluge su mu obezbijedile priznanje i sjećanje hroničara. Serafin Crijević ističe da je imao duha da učeno, kićeno i elegantno piše „in theologica facultate”. Umro je 1441. g.

Srđ II, biskup 1439. g. Kad je izabran za svačkog biskupa, obećao je za javnu službu 33 i 1/3florena, dok mu je bio povjeren benediktinski samostan Sv. Ivana u Drivastskoj dijecezi. Umro je oko 1440. g. Pavle II Dušman, 1440-1445. - Albanac Pal Dushmani, bio je župnik u Trevizu, u crkvi Sv. Augustina, kad ga je Eugen IV uzdigao za biskupa Svačke crkve. Dussius je u decembru 1445. g. iz ove crkve premješten u Drivastsku. Nakon toga, slijedom Florentinske unije, bio je nadbiskup u Krajini 1454/57. g., ali je sumnjičen da „grčkoj“ crkvi daje preimućstvo nad rimskom.

Antonio II de Fabriano, franjevac iz Marke, 1446-1465. Vjerovatno je kratko, ako je uopšte i boravio u Svaču, zbog neposredne opasnosti i straha od ratova s Turcima. U Spomenicima Akvilejske crkve piše da je svački biskup 1453. g. bio generalni vikar akvilejskog dostojanstvenika u Dalmaciji. Dohoci iz svačke biskupske blagajne tada nisu prelazili 20 zlatnih florena. Pio II mu je dodijelio na upravljanje crkvu Sv. Eleuterija u Vićenci te se, ostavivši službu akvilejskog vikara, posvetio podršci biskupu i kardinalu Pietru Barbu. Barbo je 1464. g. izabran za papu (Pavle II). U dijecezi Beluna Antonio je bio 1460. g. Međutim, iako odsutan, nije u potpunosti ostavio povjerenu pastirsku brigu za svačko stado. Kad je, nekad župna, crkva Sv. Marije od Gorice u svačkoj dijecezi ostala prazna, Antonio je prebacio skadarskom kanoniku Vitu Jonimi. Taj postupak je 1463. potvrdio papa; smatralo se da time nisu povrijeđena prava barskog nadbiskupa. Antonio je bio prisutan kad je prethodno kotorski biskup A. Fazeolo postavljen za biskupa Feltrea.

Od pape Pavla II, kojem je pomagao, kao i njegovom rođaku kardinalu Marku, Antonio je postigao da Svač zamijeni s Kaorleom kraj Venecije (1465/69.). U crkvi Sv. Eleuterija nalazi se kamen s biskupskom mitrom i riječima: „Brat Antonio de Fabriano, biskup kaorlski, sufragan velepoštovanog gospodina kardinala Sv. Marka, u Vicenzi 1469.”

Nakon Antonija, barski nadbiskup Šimun Vosić iz Motovuna je 1467. g. prihvatio da upravlja Svačkom crkvom, pominjući se kao njen komendatar. Svačkom biskupijom su zatim upravljali i drugi barski nadbiskupi.

Do početka XVI v. nije poznat ni jedan svački biskup. Stjepan, biskup 1510. g., obično je boravio u Ugarskoj, u Pečuju. Biskup Nikola se bilježi 1517. g. Papa Leon X je Svačku biskupiju razdružio 1520. g. od Barske nadbiskupije i na njeno čelo postavio svačkog kanonika Ivana Rozu. On je četiri godine bio njen biskup, kad je papa zapovjedio da pređe u Skadarsku crkvu. Thomas, posljednji svački biskup, postavljen je 1530. g., kada je Klement VII ponovo odvojio Svačku crkvu od Barske, s kojom je bila sjedinjena. Svačka crkva poslije njegove smrti više nije imala biskupa.

Osvrtom na životopise svačkih biskupa i žitelja završava se fragmentirana, nemirna povijest grada čiji su se crkveni dostojanstvenici istakli u vrijeme Duklje i imali zapaženu ulogu u istoriji Zete. U igri ravnodušja i inicijativa, njegovi ostaci, jednako kao i genius loci, snažno djeluju na posjetioce. Danas, kada je samo naslovna biskupija (svački titularni nadbiskup Bernardito Auza je apostolski nuncij na Haitiju i od 2010. g. administrator arhidijeceze srušenog Port-au-Princea; prije njega titularni biskupi bili su Richard Edmund Pates 2000/08., Charles Roman Koester 1971/97. i Denis J. Moynihan 1969/70.), izolovan i konspirativan, Svač kao repozitorijum tajni podstiče percepciju vrijednosti vlastitog urbaniteta, njihovu saznajnu integraciju, ali i kreaciju očuđavanja, koje moraju prevazići tako opterećujući deklarisani interes za puko očuvanje naslijeđenog.

Svačani u svojem i drugim gradovima

„Cleri et populo Soacensis“ pominju se u izvoru iz 1199. g. Da su među stanovnicima Svača bili brojni oni opredjeljeni za intelektualna zvanja svjedoči podatak iz 1364. g., prema kojem je Prvoš iz Svača ostavio sinovca Marinču u Dubrovniku na osam godina, da uči „scientiam gramatice“. Svačani su često bili duhovnici: Dominus Pelegrinus, kapelan svačkog biskupa Petra, prema odredbi iz 1387., po biskupovoj smrti trebalo je da dobije njegov brevijar i manual. Prezviter Martinus de Suaççio se pominje 1399. g.
U Ulcinju, u kuriji sestre kraljice Jelene „domine Marie de Chau“, Dimitrije „Soacinus“ je 1283. g. prodao barku žitelju Barlete. Nicola f. Georgii de Suaçio se pominje kao habitator Ulcinja 1367. g. Ser Zuane de Suazio i njegov sin Menzo iz Bara pominju se 1424. g. Don Johannes de Suaçio trebao je 1365. da procijeni neko vino u Dubrovniku. Pominje se i 1368. g. na Daksi, kao svjedok prilikom zamjene mjesta ratačkog i lokrumskog opata. Moguće da je to isti „Johannes de Suasio, dictus Rechanati“, koji se bilježi uz nadbiskupa u Dubrovniku 1371. g. i koji se obavezao na hodočašće „S. Angelum et S. Nicolaum de Baro in Apulia.“ Frater Dominicus de Suacio bilježi se 1374. g. u dominikanskom samostanu u Dubrovniku. Marin Svačanin se pominje 1447/63. g. oko zakupa carine u Lješu. U Veneciji je 1485. g. prezviter Georgius pok. Andree de Suazo bio mansionar crkve S. Iohannis Novi.

Tekst je objavila Agora - 06. septembar  i 04. oktobar 2010. godine.