MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja

Preuzevši vlast u Duklji, Vizantinci su još većom snagom upirali da u njoj instaliraju istočnu crkvu

Od XI - XIII vijeka kotorski biskup bio je podložan arhiepiskopu Barija”. Interesantno je da je kotorska biskupija bila samo devet mjeseci od septembra 1089. godine na zahtjev normanskog kneza Rogera, potčinjena arhiepiskopatu u Bariju.
Dubrovčani su nastojali iskoristiti svaku priliku da ojačaju i osiguraju pretenzije svog nadbiskupa na dukljanskoj teritoriji, posebno u doba jačih unutrašnjih potresa u samoj Duklji. Na takvu crkveno-političku aktivnost dubrovačkog arhiepiskopata nailazimo prvi put koncem X stoljeća, Samuilovom okupacijom Duklje, zatim za vladavine kralja Mihaila Vojislavljevića, u doba borbi oko prijestola poslije Bodinove smrti, i konačno, za vladanja, ne više kralja već kneza Radoslava i njegovog još slabijeg, odnosno nemoćnog, nasljednika kneza Mihaila. Animozitet između barske i dubrovačke nadbiskupije trajao je dugo što se vidi iz jedne stare dubrovačke hronike, po kojoj je dubrovački nadbiskup Leonard pokušao 1206. da kao crkveni starješina posjeti Bar, ali je bio odagnan kamenicama. Dubrovčani poučeni tim iskustvom 1364. godine, pred put u Bar svom kleriku, tj. budućem barskom nadbiskupu Ivanu IV daruju umjesto krsta mač.
Na kraju svog postojanja, za vladavine kralja Radoslava (1149) Duklja nije mogla da odbrani pravo svoje Nadbiskupije, iz razloga jer je tada dio njenih teritorija (Zahumlje i Travuniju) držao raški župan Desa, koji je stao na stranu prava Dubrovačke nadbiskupije i njenih pretenzija nad dukljanskom crkvom. Iako je barska nadbiskupija pokušala da se tome odupre Dubrovčani su prvi put, poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja uspjeli, bar formalno, da nametnu crkvenu jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa na dukljanskom primorju. To zaključujemo iz akta pape Anastazija IV 1153. godine, kada on dubrovačkom nadbiskupu odobrava svrgnuće dvojice sufragana dukljansko-barske metropolije - ulcinjskog i drivastskog biskupa, te omogućava Dubrovčanima da se miješaju u svjetovne i crkvene poslove kotorskog kneza i kotorske biskupije.
Međutim, status dukljanske crkve se još više pogoršao ponovnim dolaskom Vizantije na ove prostore, jer oslabljena Duklja od 1167. godine postaje administrativni dio vizantijskog dukata Diocliae et Dalmatiae, što znači da je od cara bila politički zavisna. Preuzevši vlast u Duklji, Vizantinci su još većom snagom nastojali da u ove krajeve instaliraju istočnu crkvu i prošire jurisdikciju carigradskog patrijarha. Zato su oni (Vizantinci), uz pomoć podložnih dukljanskih kneževa, podupirali dukljanske biskupe u otporu protiv dubrovačkog nadbiskupa Tribuna. U Rimu na takvu aktivnost dukljanskog klera nijesu blagonaklono gledali, prije svega, zbog vizantijskog patronata. Vidjevši priliku u takvom stavu rimske kurije, nadbiskup Tribun se, navodno braneći zapadnu vjeru, obratio papi Aleksandru III, tražeći od njega zaštitu i potvrđenje crkvene jurisdikcije. Papa je na ovu molbu pozitivno odgovorio, zbog čega je poslao u Duklju svoje legate, prezbitera Ivana i podđakona Vitelija i Teodina, u namjeri da oni ispituju crkvene prilike u ovoj provinciji, i da neposlušne biskupe-sufragane natjeraju na poslušnost novom metropolitu - dubrovačkom nadbiskupu. Međutim, akcija papskih legata nije dala nekog efekta, jer su skoro svi dukljanski biskupi, osim arbanskog biskupa Lazara, odbili da priznaju crkvenu jurisdikciju Dubrovnika. Kako nije mogao uticati na crkvene prilike u Duklji, dubrovački nadbiskup Tribun odlučuje da o ovom problemu lično izvijesti papu Aleksandra III, zbog čega je putovao u Benovent, u namjeri potvrđenja metropolitske časti. Prihvatajući stavove dubrovačkog nadbiskupa, papa odlučuje da primijeni crkvene kazne protiv neposlušnih dukljanskih biskupa, pa iz njegovog pisma od 29. II 1167. godine zaključujemo da je i pored otpora legalnih predstavnika dukljanske crkve Sveta Stolica odlučila da ukine nadbiskupsku katedru u Baru. Papa je tada zatražio od ulcinjskog i barskog sveštenstva da ne sluša svoje biskupe sve dok oni ne priznaju jurisdikciju dubrovačkog nadbiskupa.

Poslije propasti dukljanskog kraljevstva Bar je bio centar okupljanja plemstva, crkve i stanovništva

Ali ta papina odluka, kao što se vidi iz kasnijih pisama pape Aleksandra III, izazvala je opšte nezadovoljstvo među svještenstvom u Duklji. Isti papa naređuje biskupima u Duklji, zatim, opatima, kleru i puku da ne smiju stajati u crkvenoj zajednici sa barskim i ulcinjskim biskupom koji su tada bili izopšteni (ekskomunicirani). Kako papina odluka o gašenju metropolije u Baru nije bila prihvaćena, nastaje neumorna višedecenijska aktivnost, prije svega, u okviru barskog biskupata za vraćanje, odnosno obnovu metropolskog dostojanstva. Ovakvom stavu se ne treba čuditi, s obzirom da je Bar od propasti dukljanskog kraljevstva predstavljao jedini politički i crkveni centar oko kojeg su se okupljali plemstvo i biskupi, a uz njih i ostalo lojalno stanovništvo Duklje.
Veoma bitan događaj za istorijat dukljansko - barske nadbiskupije bio je dolazak Grgura Grizogona (1172 - 1194) na čelo dukljanske crkve. Iako u istorijskoj nauci ne postoji jedinstven sud o porijeklu rečenog nadbiskupa, Grgur se za čitavo vrijeme svog pontifikata zalagao za interese dukljanske crkve, posebno za dobijanje metropolitskog plašta, što je značilo obnovu dukljansko - barske metropolije, s obzirom da je bila ukinuta pomenutom odlukom pape Aleksandra III iz 1167. godine. U ostvarenju ovih planova, Grgur je došao u sukob sa pretenzijama dubrovačke crkve, koja je isticala pravo crkvene vlasti nad sufraganima dukljanske crkve. U početku Grgur je za realizaciju svog projekta imao samo podršku dukljanskog kneza Mihaila, ali je znao da mu je ta podrška nedovoljna za rješavanje ovog kompleksnog pitanja, stoga odlučuje da se poveže sa drugim crkvenim centrima, prvo sa nadbiskupom u Bariju, a potom sa predstavnicima splitske crkve.
Za Grgura Grizogona možemo reći da je jedan od najznačajnijih barskih nadbiskupa, ako ne i najznačajniji u devetvjekovnoj istoriji ove institucije, s obzirom da mnogi istoričari koji su proučavali naš srednjovjekovni kulturni život njemu pripisuju autorstvo hronike Sclavorum Regnum (Kraljevstvo Slovena). Zamoljen od časnih svještenika svete nadbiskupske stolice Dukljanske crkve, kao i od mnogih staraca, a najviše od omladine grada Bara, koja kako Grgur pripovijeda se naslađuje - kako to biva kod mladih ljudi - ne samo slušanjem ili čitanjem o ratovima, već i učestvovanjem u njima, barski biskup započinje perom borbu za samostalnost dukljansko barske metropolije i reafirmaciju dukljanskog kraljevstva, na način, što je njegova književna radnja imala za cilj da podržava državnu ideju i da gaji kultove prošlosti. Ujedno, uvod hronike predstavlja važno svjedočanstvo na osnovu kojeg možemo doći do zaključka da je koncem XII stoljeća u Baru bilo pismenih ljudi u većem broju, pa i među omladinom, koja je željela čitati knjige o prošlosti svoje crkve, naroda i države.
Za svoga pontifikata biskup Grgur je uporno radio na tome da barska nadbiskupija, bude priznata kao nastavljač dukljanske crkvene tradicije. Međutim, znao je da bez saveznika sve papske bule iz prošlosti i druga dokumenta ne bi bila dovoljna za dobijanje palija (ogrtača) kao znaka nadbiskupskog dostojanstva. Na osnovu sačuvane korespondencije između Grgura i visokih crkvenih dostojanstvenika splitske crkve može se uočiti da je Grgur baš u ličnosti splitskog nadbiskupa pronašao saveznika. Grugur je splitskom nadbiskupu Rajneriju priznao supermatiju splitske metropolije nad čitavom Dalmacijom, pa i nad dukljanskom crkvom, a za uzvrat je barski biskup od njega tražio da kod Svete stolice isposluje vraćanje ranijeg statusa dukljanskoj crkvi. Znao je, da ako je ko u mogućnosti da mu pomogne, onda je to upravo bio nadbiskup Rajnerije (1175 - 1180), koji je nosio titulu legata apostolske stolice i važio za osobu u koju su Rimska kurija i papa Aleksandar III imali najviše povjerenja na istočnoj obali Jadrana. Izgleda da se Rajnerije zauzeo za stvar dukljanske crkve, i po svemu sudeći uspješno je priveo kraju. Na to ukazuje i jedno od Grgurovih pisama upućenih splitskim kanonicima magistrima Feru i Rajneru, a koje je datirano 1179. godine, gdje sebe u tom pismu tituliše kao barskog nadbiskupa.

Stari srpski ljetopisci svjedoče da je raški župan “razurio” sve gradove u Duklji, a među njima i Bar

Dok se nalazio u Duklji na katedri barske crkve, prelat Grgur je bio u nezavidnoj poziciji, jer se usljed opasnosti od ekskomunikacije nije smio predstavljati kao nadbiskup. Zbog toga on se u prethodnim pismima iz 1173. i 1177. godine, tituliše samo kao starješina ili humiles minister, odnosno ponizni sluga barske crkve. Ne zna se tačno kada je Rim donio odluku da obnovi dukljansko-barsku metropoliju. Moguće je da je to papa Aleksandar III učinio nakon sastanka sa splitskim nadbiskupom Rajnerijem s obzirom na činjenicu da su se njih dvojica iz dosad poznatih izvora sastala dva puta, i to prvi put 1177. godine, kada je papa na putu za Veneciju posjetio Zadar, a drugi put 1179. godine prilikom održavanja Lateranskog crkvenog koncila, na kome je učestvovao i Rajnerije. Vjerovatno da je na tim sastancima Rajnerije upoznao papu sa crkvenim prilikama na prostoru nekadašnje Gornje i Donje Dalmacije, pa i sa zahtjevom barskog biskupa Grgura. Prihvativši Rajnijerijevu argumentaciju Sveta stolica iz osnova mijenja stav prema crkvi u Duklji. Papa odlučuje da u Baru ponovo obnovi crkvenu metropolu, pa Grgura poziva da dođe u Rim po nadbiskupski palij. On je namjeravao da otputuje u Rim što se vidi iz pisma upućenom Feru i Rajneriju, ali usljed nedostatka izvora nije nam poznato da li su se pomenuta obilježja i formalno našla u Grgurovim rukama. Razlog mogućeg Grgurovog nedolaska u Rim treba tražiti u složenoj političkoj situaciji u Duklji nakon smrti vizantijskog cara Manuela Komnena 1180. godine, zbog čega Grgur nije bio u mogućnosti da napusti svoje crkveno sjedište. Zapravo politička nestabilnost Vizantije nakon 1180. godine bila je povod raškom županu Stefanu Nemanji da započne osvajačku aktivnost prema susjednim teritorijama. U sferi njegove osvajačke politike našla se i Duklja. O teškom stanju u koje je zapala Duklja zajedno sa Barom, svjedoči Grgurovo pismo Gvalteriju splitskom kanoniku, gdje saznajemo da raški župan dovodi Barane u bezizlaznu situaciju zahtijevajući od njih isplatu danka u visini od 800 perpera kao uslov da ih više neće uznemiravati. Pri tome Bar nije mogao očekivati podršku posljednjeg vladara iz dinastije Vojislavljevića kneza Mihaila, jer je i on bio vojno pritisnut od Nemanje i njegove braće. Sud-eći prema jednom izvoru, Nemanja je već tada naumio da osnuje novu mitropoliju pravoslavne crkve sa sjedištem kod Novog Pazara, te je namjeravao da joj podvrgne dukljansku biskupiju, pa čak i kotorsku. U isto vrijeme, koristeći novonastalu situaciju, Dubrovnik ponovo započinje aktivnost kod Rimske kurije s ciljem da povrati ranije pozicije. Tako se Duklja našla pod dvostrukim pritiskom, vojno-političkim ultimatumom raškog župana i crkvenih pretenzija dubrovačke nadbiskupije. Ovoga puta ni dukljanski knez Mihailo niti nadbiskup Grgur nijesu imali saveznika, jer novi splitski nadbiskup koji je nasljedio ubijenog Rajnerija 1180. godine, Petar svu pažnju poklanja pitanjima koja se tiču njegove crkvene provincije. U takvim okolnostima negdje oko 1189. godine dolazi do sloma dukljanske države i crkve što zaključujemo iz žitija sv. Simeona Nemanje, jer prema kazivanju starih srpskih ljetopisaca raški župan razuri sve gradove u Duklji i među njima i “slavni grad Bar”. Nadbiskup Grgur kao dokazani protivnik Stefana Nemanje, morao je zajedno sa posljednjim političkim predstavnikom Duklje knjeginjom Desislavom i drugom svjetovnom vlastelom, dukljanskim županima Črnehom i Crepunom i kaznacom Grdomilom tražiti privremeno utočište u Dubrovniku. I na primjeru Duklje pokazalo se da kad god država strada od spoljnjeg neprijatelja, stradaju u prvom redu vladari sa svojim pristalicama, ukoliko nijesu spremni da se potčine i pokore vlasti i gospodarstvu osvajača. Ako se nijesu htjeli pokoriti novom autoritetu, oni su gubili vlast i uticaj. Nemanjinim osvajanjem Duklje/ Zete, dukljanski gradovi Bar, Skadar, Ulcinj, Drivast, Svač, Budva i Kotor našli su se više od vijek i po u srpskom državnom okviru.

Dukljanski primorski gradovi očuvali su svoju autonomiju tokom vijeka i po nemanjićke vlasti

I pored takvog statusa, oni su činili zasebno pravno područje u okviru srpske države, što je uticalo da navedeni gradovi očuvaju svoju autonomiju tokom nemanjićke vladavine. Upravo ta činjenica govori o postojanju pravnog partikularizma, što je katoličkoj crkvi omogućilo da zadrži ranije stečene pozicije, da manje-više slobodno djeluje u okviru gradskih distrikta, i pored toga što nije imala status državne religije u srpskoj državi. Bez obzira na neosporni primat centralne (državne) vlasti, faktička vlast u dukljanskim gradovima bila je u rukama domaćih plemića i katoličkog klera, pa stoga možemo govoriti o nekom vidu paralelizma vlasti u Duklji/Zeti za vrijeme Nemanjića.

OBNOVA DUKLJANSKO-BARSKE METROPOLIJE POD POKROVITELJSTVOM VUKANA NEMANJIĆA: U posljednjoj deceniji XII stoljeća dukljanska crkva ostaje bez svog prvosveštenika i trpi latentni pritisak od strane dubrovačke crk-ve, sa veoma malim šansama da obnovi raniji status. Pri tome dukljanski kler nije mogao da računa na potporu svjetovne vlasti jer dukljanska država više nije egzistirala. Međutim, do političkog zaokreta dolazi kada Nemanja predaje svom sinu Vukanu (1195 - 1208), na upravu teritoriju Duklje. Vukan se, uprkos tome što je bio vazal svog oca župana Nemanje potpisivao kraljem Duklje i Dalmacije. Na taj način, Vukan oživljava tradiciju Dukljanske kraljevine iz doba Vojislavljevića, te se sve više ponaša kao katolički vladar, koji se dopisuje sa papskom kurijom i kraljevstvom Ugarske. Vukan se 1198. obratio papi Inoćentiju III molbom da mu Sv. Stolica pošalje predstavnike koji će istrijebiti zablude koje su bogumili u njegovoj zemlji posijali i utvrditi narod u katoličkoj vjeri, jer i sam želi “ljubiti i poštovati rimsku stolicu kao svoju mater i svim njezinim naredbama biti pokoran”. Što se tiče kraljevskog naslova Jiriček pretpostavlja da ga je možda dobio ženidbom s nekom knjeginjicom iz domaće vladarske loze. Sukobi dvije loze Nemanjića, kraljeva Raške i Srbije i kraljeva Dalmacije i Duklje, Barskoj nadbiskupiji donijeli su izuzetan značaj. Barska nadbiskupija u vrijeme Latinskog carstva postaje oslonac Rima na Balkanu, centar iz koga rimska diplomatija počinje da komunicira sa Slovenima i ostalim istočnim narodima. Kao dotadašnji dukljanski kraljevi i Vukan uzima pod pokroviteljstvo dukljansku crkvu i njeno sveštenstvo. Stoga jedan od glavnih zadataka bio mu je da obnovi raniju metropoliju u Baru. U tu svrhu, on je pisao tadašnjem papi Inoćentiju III (1198 - 1216) i tražio od njega udovoljenje ovom zahtjevu. Inače, papi je bilo milo čuti, da se srpski vladari žele vratiti u krilo katoličke crkve, pa je u tom smislu Inoćentije III htio ispuniti Vukanove zahtjeve u pogledu obnove dukljanske metropolije, ali ne tako, da bi oduzeo Dubrovniku nadbiskupsku čast i sve gornjodalmatinske biskupije i prepustio ih jurisdikciji barskog nadbiskupa, već se projekcija rimske kurije zasnivala na stanovištu da Dubrovnik i dalje treba da zadrži nadbiskupsku katedru, s tim da se dotadašnji biskupati u Duklji i Dalmaciji trebaju podijeliti između njega i ponovo uspostavljene metropolije u Baru. Papa, kako je to već rečeno, udovoljava Vukanovoj molbi, i šalje svoje legate Ivana kapelana i Šimuna subđakona, po kojima šalje “venerabili fratri nostro... Diocliensi Archiep(iscop)o” palij kao znak punine biskupske službe. Čuvši za to, Dubrovčani stadoše pred papom tvrditi da barski biskup nema pravo na palij, budući da je on sufragan dubrovačke metropolije. Papa na to piše svojim legatima (26. januara 1199) da ne smiju barskom biskupu izručiti palij prije nego što ustanove da li su to pravo imali i njegovi prethodnici.
Ispitavši pravo stanje, papini su legati predali izabranom barskom nadbiskupu Ivanu palij i sazvali pokrajinski crkveni sabor koji je donio značajne odredbe i smjernice za duhovni život dukljansko-barske crkvene pokrajine. Na taj način produžen je legitimitet Dukljanske nadbiskupije.

Religija u Duklji, ne samo od naroda nego i od samih crkvenih vlasti, shvatana je površno

Papini legati, osim predaje palija, imali su zadatak da urede odnose u dukljanskoj crkvi, pa su na sinodu u Baru sredinom 1199. godine na mjestu gdje su se “od davnina” održavali takvi crkveni skupovi, raspravljana crkvena pitanja i donijete odluke koje su značajne za crnogorsku vjersku istoriju, a i za razumijevanje društvenih odnosa u srednjem vijeku. Barskim crkvenim sinodom iz 1199. godine pokušano je reafirmirati najvažnija načela crkvenih reformi XI stoljeća. Usljed višedecenijske nesređenosti eklezijastičke organizacije dukljanske crkve kanoni katoličke crkve nijesu mogli biti implementirani, što je uticalo na stvaranje nereda u crkvenim krugovima, pa papskim legatima koji su predsjedavali saborom u Baru nije bilo teško uočiti brojne nepravilnosti u “kleru i puku” Dalmacije i Duklje koje je trebalo odmah ispraviti.
Zanimljivo je da se posebno zabranjuje pozivanje klerika na sud usijanog gvožđa ili vrele vode (“kotao”), što je siguran znak da se “božji sud” praktikovao u Zeti u ovo doba. Brijanje brada kod duh-ovnih lica je takođe zapovijeđeno na ovom saboru. Na saboru je postavljeno pitanje neurednih bračnih odnosa kod vjernika s obzirom da su ljudi u predjelima Dalmacije i Duklje sklapali ženidbe sa rodicama u IV i V koljenu ili nižem, što je bilo suprotno s odredbama svetih otaca. Stoga se naređuje da se nijedan hrišćanin ne smije usuditi sklapati brak sa rodicom do VII koljena, jer ukoliko ne odstupi od svoje grešne krvne veze biće izopšten i odijeljen od svih crkvenih sakramenata. Kršenje crkvenih pravila, naročito u pogledu sklapanja braka mimo crkve bilo je naširoko rasprostranjeno u dukljanskoj državi, mnogo prije nego li je sazvan barski sinod, što se vidi iz zapisa (oko 1090) kotorskog biskupa Grimoalda. To je posljedica što je religija u Duklji, ne samo kod puka nego i od samih crkvenih vlasti, shvaćena površno, tako da su brakovi sklapani bez potvrde i savjeta crkve, što je prouzrokovalo priličan broj brakova u nedozvoljenom stepenu srodstva.
Iz saborskih odluka primjećujemo da katolici, tj. katolička crkva u tom periodu nije u potpunosti imala slobodu djelovanja na cijeloj teritoriji Dukljansko-barske metropolije, bila je progonjena, usljed čega je naloženo da se iz crkve ekskomuniciraju svi oni koji drže katolike u ropstvu. Završne odredbe barskog sinoda odnose se na zabranu stupanja u svete redove sinova sveštenika i onih koji nijesu rođeni u zakonitom braku. U principu, sabor u Baru nije unosio nikakve novine, većinom čak nije donosio ni konkretna rješenja, već se doticao opštih pitanja koja su ranije bila regulisana kanonima rimske crkve.
Kada su papski legati obavili posao sa barskim nadbiskupom, posjetili su tadašnjeg vladara u Duklji Vukana Nemanjića i predali mu pismo Inoćentija III, u kojem je bila naznačena svrha njihovog boravka u Duklji. Saborske odluke su svakako još više dobijale na značaju time što je kralj Vukan sa predstavnicima svjetovne vlasti, tj. sa svojim dvorskim i državnim dostojanstvenicima prisustvovao barskom sinodu.
Nakon barskog sabora, nadbiskup Ivan i kralj Vukan su se obratili papi zasebnim pismima, koja se sadržinski nijesu mnogo razlikovala, s obzirom da je u tom periodu postojala podudarnost u stavovima među reprezentima dukljanske svjetovne i crkvene vlasti.
Vukan se u svom pismu zahvaljuje papi što mu je poslao tako valjane i učene prelate kao apostolske legate, koji su mu predali njegova pisma, iz kojih je uvidio da je papa udovoljio njegovom zahtjevu. U istom pismu on uvjerava papu da je zapovijedio da se u Kraljevini uredi crkva po odlukama sabora, da se ono što je protivno Hristu otkloni. U daljem tekstu pisma Vukan saopštava papi da je srećan što je otkrio da je u srodstvu sa njime (kako ne kaže se) i ujedno ga obavještava da je naumio da pošalje svoje izaslanike u Rim, ali da do toga nije došlo zbog nemira u Italiji, usljed čega nije htio da rizikuje svojih izaslanika, ali garantuje da će to svoje obećanje ubrzo ispuniti. Takođe i nadbiskup Ivan je poslao pismo papi u kojem ga obavještava da je kralj i cio narod odan rimskoj crkvi, i da će se truditi da bude što pripravniji u odavanju časti njegovoj svetosti.

Izgleda da su na pojedinim književnim djelima benediktinski i pravoslavni monasi radili skupa

STVARANJE NOVE VJERSKO-POLITIČKE ORIJENTACIJE NA TLU SREDNJOVJEKOVNE ZETE: Kada je dukljanska država koncem XII stoljeća došla pod vlast srpske dinastije Nemanjića, došlo je do promjene političkih i vjerskih prilika, što se negativno reflektovalo na položaj dukljansko-barske metropolije. Na njenom području malo po malo nestaje katolika, a mjesto njih pojavljuju se pravoslavni, bilo da katolici prihvataju istočni obred bilo da pravoslavni iz unutrašnjosti doseljavaju na njeno područje. Istina, poslije pada Nemanjića, za vladavine Balšića (1360 - 1421), barska nadbiskupija je bila u boljim okolnostima, ali ni tada nije mogla nadoknaditi gubitke, koje je doživjela. Tim više, što su Turci već u XV vijeku otkidali komad po komad njezine teritorije, dok nisu konačno godine 1571. zauzeli Bar i gotovo svu njegovu nadbiskupiju.
Osnivanjem Srpske pravoslavne crkve 1219. godine, tj. postavljanjem zetskog episkopa na Prevlaci Dukljansko-barska nadbiskupija, odnosno katolička crkva u Duklji/Zeti gubi ne samo privilegovan položaj na dukljanskoj teritoriji već i status državne vjere što je bilo od posebnog značaja u srednjem vijeku. Kao što primjećuje Vladimir Ćorović ustanovljenje novoosnovanih episkopija (Ston, Prevlaka) blizu starih biskupskih centara i na mjestu nekadašnjih benediktinskih opatija imalo je, prije svega, politički karakter s ciljem da bi suzbila, odnosno ograničila moć katoličke crkve, čija je djelatnost bila usmjerena na restauraciju dukljanskog kraljevstva, što se kosilo sa nemanjićkim državnim intencijama. Kao rezultat tih političkih projekcija sv. Sava osniva zetsku pravoslavnu episkopiju i na teritoriji koja je do tada bila pod isključivom crkvenom vlašću dukljansko-barskog nadbiskupa što će imati dalekosežne posljedice za opstojanje katoličke crkve u ovim krajevima.
Moć crkve uvijek je bila u potpunoj zavisnosti od snage državne organizacije, čiji je bila instrument. Zato su pravoslavni manastiri ranije bili podvrgnuti dukljansko-barskom nadbiskupu (kao što se vidi iz papskih bula iz 1089. i 1124. godine), da bi usljed promijenjenih političkih okolnosti, nakon sticanja autokefalnosti Srpske crkve taj odnos počeo da se mijenja u obrnutom pravcu. Međutim, u prvoj polovini XIII stoljeća u Duklji/Zeti započinje važan proces kulturne, odnosno vjerske preorijentacje. Benediktinske opatije i samostani, lišeni podrške dukljanskih vladara, postepeno gube svoju važnost i igraju sve manje važnu ulogu u prosvjećivanju naroda i izdržavanju škola. Isprva pored njih, a kasnije mjesto njih, pojavljuju se pod zaštitom i pokroviteljstovm iz dinastije Nemanjića, pravoslavni kaluđeri i manastiri, koji preuzimaju ulogu benediktinskih monaha. Ovaj prelaz od katoličkih benediktinaca ka pravoslavnim kaluđerima i primorskim krajevima dukljanske države nije bio kratak i nagao nego postepen i spor. Izgleda da su na pojedinim književnim djelima neko vrijeme benediktinski i pravoslavni monasi zajedno radili. Najstarija sačuvana ćirilična knjiga, Miroslavljevo jevanđelje, nosi obilježje te prelazne saradnje benediktinskih i pravoslavnih monaha. Tom zajedničkom saradnjom benediktinskih i pravoslavnih - prepisivača i slikara stvoreno je jedno izvanredno djelo (Jevanđelje kneza Miroslava) kao kruna umjetničkog stvaranja na području Duklje. Saradnja, a u nekim slučajevima simbioza katoličkog i pravoslavnog klera u Zeti podudarala se sa političkim intencijama Nemanjića, kako na spoljnjem tako i na unutrašnjem planu, što je uticalo da Nemanjići budu tolerantni tokom većeg dijela njihove vladavine prema katolicima, i to iz sljedećih razloga: 1. zbog potrebe da ih papa politički podržava, 2. da im papa daje saglasnost na kraljevski tron, 3. zbog velikog broja katolika u Zeti, 4. zbog miješanih brakova između katolika i pravoslavnih i 5. zbog čestih ženidbi Nemanjića sa katolkinjama.

Dubrovčani su i pored jasnog papinog stava više puta pokušali da Baru nametnu svoju jurisdikciju

POSLJEDNJI VELIKI JURISDIKCIJSKI SUKOB BARSKE I DUBROVAČKE CRKVE I DOLAZAK U BAR BLAŽENOG IVANA KARPINA:
Obnova barske nadbiskupije i smanjenje opsega crkvene vlasti dubrovačkog nadbiskupa bio je centralni problem ovog prostora u prvoj polovini XIII stoljeća. Dubrovčani su, i pored jasnog stava Svete stolice, više puta bezuspješno pokušavali da barskom kaptolu nametnu svoju jurisdikciju, što je kod lokalnog stanovništva stvaralo revolt, ali je i dovelo do polarizacije među biskupima-sufraganima barske nadbiskupije. Tako je ulcinjski biskup Marko uz saglasnost cijelog kaptola i građana Ulcinja otkazao poslušnost barskom nadbiskupu i zatražio dozvolu od svjetovne vlasti, kralja Đorđa, sina Vukana Nemanjića i ulcinjskog kneza Miroslava da se vrati u okrilje dubrovačke nadbiskupije. Da bi realizovao svoju zamisao formirao je delegaciju sastavljenu od kaptolskih i opštinskih punomoćnika - kanonika, Teodora Lampridijeva, Andriju Marinova i Groba, sina kneza Petra, te ulcinjskih plemića, Beriše, sina kneza Valentina i Petra Gojislavova sa namjerom da izjave poslušnost dubrovačkom nadbiskupu, što su i učinili 22. 04. 1252. godine. Istorijski izvori ne pružaju informacije koje bi nas dovele do spoznaje što je Ulcinjane navelo na ovakav stav, mada je za pretpostaviti da u tom činu ima nekih političkih intencija. “Možda je dukljanskom vladaru Đuri zaprijetila pogiba od srpskog kralja, pa ga je to prisililo, da za slučaj nevolje traži zakloništa i možda pomoći u Dubrovčana. Znajući on, kako bi Dubrovčani rada, da svojoj nadbiskupiji pribave izgubljene biskupije gornje Dalmacije, držao je valjda, da će ih time namah pridobiti na svoju stranu, ako ulcinjsku biskupiju, koja je ležala u njegovoj državini, podvrgne dubrovačkoj metropoliji, a otrgne od barske. Zato je valjda nagovorio biskupa Marka, svećenstvo i općinu ulcinjsku, da su priznali crkveno vrhovništvo Dubrovčana.”
Bez obzira na moguće motive ulcinjskog biskupata, taj čin je još više oslabio pozicije nadbiskupske katedre u Baru. Čak su i pojedini djelovi barske dijeceze, tj. žitelji Krajine, 1247. godine podržali stavove ulcinjskog biskupa. Ovakve crkveno - političke prilike su bile samo uvod u još dublje i dramatičnije konfrontacije Bara i Dubrovnika. Najžešći sukob između barske i dubrovačke nadbiskupije odigrao se sredinom XIII stoljeća, tačnije od 1247. do 1255. godine, kada je vođena i posljednja velika parnica između dva grada. “Pošto preminu u krajnjoj starosti barski nadbiskup Ivan, kanonici one (barske) crkve izabraše mu za nastupnika nekog fratra dominikanca, kojem također bijaše ime Ivan i obratiše se, što je trebalo po zakonu, k papi za potvrdu svog metropolite.” Dubrovnik, nakon smrti nadbiskupa Ivana I vršio je pritisak na Rim da se prekine “libertas ecclesiae” koja se odnosila na barsku nadbiskupiju, po kojoj su zetsko-dukljanski biskupi i barski kaptol na svom zboru birali dukljansko - barske metropolite.
Međutim, Ivan III dubrovački nadbiskup, prisvajao je pravo potvrde barskim biskupima, jer je smatrao da je on metropolit barske crkve. No, barski kanonici nijesu htjeli da ni oni, ni njihova barska crkva budu pod vlašću dubrovačkog biskupa, pa su tražili potvrdu izbora novog biskupa (Ivana, dominikanca) od Sv. stolice, kojoj se bio pritužio i sam dubrovački nadbiskup. “Papa Inoćent IV da ne učini krivo ni Baru ni Dubrovniku prema vlastitom uviđenju i vlasti, prije nego li će presuditi stvar, poništio je izbor barskog kaptola i poslao za nadbiskupa u Bar fra Ivana Karpina iz franjevaćkog reda”. Pod ovakvim prilikama moralo je rimskoj kuriji u prvom redu biti stalo do toga, da se na čelu vanredno eksponirane barske crkve nalaze posve pouzdani prelati, poput rečenog Ivana Karpina, a borba katoličkih metropolita da se što prije dokrajči, jer je njihov sukob štetio interesima katoličke crkve, što je direktno uticalo na jačanje zetske pravoslavne episkopije”.
Dalje sporenje između dvije nadbiskupije zahvatalo je kler i stanovništvo i prerastalo je u politički sukob širih razmjera.

Od starine postoje samo dvije nadbiskupije, Salona i Doklea; Salonu je naslijedio Split, a Dokleu Bar

Strasti su se rasplamsale do te mjere da su se građani Bara i Dubrovnika svađali i napadali, tako da je papa jednim pismom iz 1248. pozvao građane da žive u miru. Parnica je za to vrijeme veoma sporo napredovala, jer su između svakog koraka u postupku proticali mjeseci. “Za to vrijeme svađa između Dubrovnika i Bara pretvorila se u pravi rat. Dubrovčani su silom i oružjem napadali na Barane. Bio je napadnut i sam arcibiskup mitropolit Ivan. On je uhvaćen, svezan i bačen u zatvor. Zbog toga napada on je optuživao dubrovačko sveštenstvo i Dubrovnik, pa je zbog toga bacio anatemu na Dubrovnik. Sukob oko jurisdikcije nad dukljansko, zetskim duhovnim prostorom u kojem su barsku nadbiskupiju pomagali dukljansko-zetski, a kasnije srpski kraljevi, a dubrovačku crkvu Mlečani, prevazilazio je značaj crkvene organizacije, pošto je imati nadbiskupiju (metropoliju) u svojoj državi značilo crkvenu nezavisnost jedne države u odnosno na drugu. To je, razumije se, bilo značajno iz državno - pravnih razloga, jer svjetovnoj vlasti nije bilo u interesu da crkva u jednoj zemlji bude potčinjena jurisdikciji nadbiskupije van njene teritorije. Prelomni trenutak u sporu bilo je mišljenje srpskog kralja Uroša I (1243 - 1276), kao reprezenta svjetovne vlasti na strani prava barske crkve što je bilo od velikog značaja za odlučivanje u sporu pred rimskom kurijom. Čak i sam kralj Uroš pisao je papi povodom ovog crkvenog spora. Takav Urošev stav naišao je na odobravanje među građanstvom Bara, pa su neki laici revoltirani držanjem Sv. stolice pred izaslanikom dubrovačkog nadbiskupa izjavili: “Šta je papa, naš gospodin kralj Uroš je nama papa”. Razumije se da je u cijeloj ovoj akciji Uroš bio vođen isključivo državnim interesima. Po logici stvari, nije mu moglo odgovarati da katoličkom crkvom u Zeti upravlja jedna arhiepiskopija izvan njegove države, pa ni Dubrovačka. U takvim slučajevima, strana crkvena organizacija mogla je jedino pogodovati stranom miješanju u domaće političke prilike. U jednom trenutku, parničke stranke je saslušao i sam papa u Peruđi, početkom 1252. godine, određujući prelate koji će saslušati svjedoke i provjeriti dokaze koje podnose parnične strane. U parnici svaka strana je potpuno osporavala pravo svoga suparnika na arhiepiskopsku stolicu. Barani su tvrdili da od starine postoje samo dvije nadbiskupije, Salona i Doklea, i da je Salonu naslijedio Split, a Dokleu Bar. Prema argumentaciji barske delegacije koju su pored arcibiskupa Ivana Karpina činili i drugi članovi barskog kaptola nadđakon Petar Tanušev, đakon Staniša i fra Tripun, zastupano je gledište da je Dubrovnik podložan splitskom nadbiskupu, a crkvena jurisdikcija dubrovačke crkve prestajala je kod brda koja okružuju grad. “Iz jednog pisma dubrovačkog nadbiskupa papi od ožujka 1252. vidi se da je Ivan Karpin dobro poznavao historijat barske nadbiskupije, a posebno argumente koje je stotinu godina ranije bio iznio pop Dukljanin. Ishod parnice se naslućivao još u aprilu 1252. godine, kada je papa Inoćentije IV uputio pismo kotorskom biskupu Donatu Centiberiju s ciljem da kotorski biskup opomene albanskog biskupa, koji se iz nepoznatih razloga odmetnuo od barskog metropolita i podvrgao dubrovačkom nadbiskupu, naređujući mu da bude pokoran barskom metropolitu. Papa istim pismom upozorava albanskog biskupa da ukoliko ne bude pokoran barskom prvosvješteniku biće lično pozvan pred papski sud. Prije negoli je riješeno pitanje jurisdikcije i primata dviju nadbiskupija, umro je Ivan Karpin i postupak je bio prekinut. Malo nakon njegove smrti došao je u Bar delegat dubrovačkog nadbiskupa da uspostavi vezu s barskom crkvom, ali ga je Urošev brat istjerao iz grada i strogo mu zabranio svako dalje miješanje u poslove barske nadbiskupije. Poslije raznih ispitivanja i dokazivanja u Dubrovniku, Baru, a kasnije i u Peruđi, papa Inoćent IV 1253. godine odlučuje da imenuje na upražnjenu katedru dukljansko-barskog nadbiskupa još jednog svog povjerenika, franjevca Gotfrida.

Sa potvrdom prava barske nadbiskupije 1255. u Rimu gube se motivi za suparništvo Bara i Dubrovnika

Dubrovčani na tu papinu odluku izjavljuju protest, govoreći da su njihova prava tim aktom povrijeđena, ali na tu žalbu u Rimu više niko nije obraćao pažnju. Ni iznenadna smrt (pod nerazjašnjenim okolnostima) nadbiskupa Gotfida nije promijenila uspostavljeno stanje, jer je u Rimu 1255. godine posvećen novi barski nadbiskup. Ovog puta Dubrovčani finansijski iscrpljeni nijesu ni pomislili na bilo koji oblik protesta. Godine 1255. godine posvećen je u Rimu sastanak delegata dubrovačke i barske nadbiskupije na kojemu su definitivno priznata prava barske nadbiskupije. “Poslije toga arhiepiskopski rang barske stolice više nije dolazio u pitanje. Istovremeno je suparništvo između Bara i Dubrovnika izgubilo svoj osnovni motiv. U kasnijim periodima gradovi su bili u dobrim odnosima, građani često povezani srodstvom i poslovnim interesima”. Dvovjekovna borba oko crkvene jurisdikcije barske i dubrovačke crkve, latentni politički pritisak Nemanjića na Zetu, odnosno dukljansko-barsku metropoliju, postojanje jeretičkih pokreta na njenoj teritoriji, kao i nedovoljna upućenost klera i naroda u dogme i kanone katoličke crkve, svakako su razlozi nazadovanja katoličanstva u dukljanskoj crkvenoj provinciji tokom prve polovine XIII vijeka. U to vrijeme, 1247. godine završava se stolovanje u Baru, dugo gotovo pola stoljeća, nadbiskupa Ivana I. Stolica barske nadbiskupije ostaje upražnjena baš u vrijeme kada pravoslavna arhiepiskopija Srbije teži što više da proširi uticaj i vlast, kako bi stvorila, kao ideološki centar moći, jedinstvenu državu Srba i ostalih Slovena, priznatu i od Istoka i od Zapada. Upoznata sa političkim i vjerskim prilikama, ili bolje neprilikama, Sveta stolica odlučuje da stane na kraj bezvlašću, šaljući u Bar za nadbiskupa, velikog diplomatu, misionara, najvišeg povjerenika papske kancelarije, koji je ikad boravio na prostoru Zete - Ivana Karpina. Njegova zapažena misionarska djelatnost učiniće ga jednim od prvih Evropljana koji su istraživali Mongolsko carstvo. Godine 1245. trideset godina prije nego što je Marko Polo stigao do Pekinga, Ivan Karpin je poveo značajnu misiju preko Rusije u Srednju Aziju. Papa Inoćent IV naložio je ovu misiju radi protestvovanja kod tatarskog kana, ali i izviđanja mogućnosti misioniranja. Naime, prethodnih godina dolazilo je do violentnih upada mongolskih hordi u Evropu, koje su pustošile prostore kroz koje su prolazile. Tako su 1242. godine Mongoli devastirali zetsko primorje. Međutim, postoje razmišljanja da je zahvaljujući diplomatskoj umješnosti Ivana Karpina promijenjen pravac mongolskog prodiranja ka ovom dijelu Evrope. Dolaskom u barsku nadbiskupiju, Ivan Karpin se požrtvovano stavio u funkciju odbrane njenih prava i definitivnog razrješenja spora sa Dubrovnikom. Međutim, on tu nije zastao, već godinu dana nakon ustoličenja na tronu barskih metropolita, odlučuje 1249. godine da sazove pokrajinski crkveni sabor, na kome će se raspraviti sva pitanja bitna za dalji razvoj i opstanak dukljansko-barske metropolije. Dolaskom u Bar, Ivan Karpin se suočava sa brojnim nepravilnostima, koje hronično postoje ne samo u barskoj arhidijecezi nego i na prostoru Zete. Njegov najveći problem je nepoštovanje institucije crkvenog dobra. Odluke o dodjeli zemljišnih posjeda katoličkoj crkvi odnosno njenim monaškim redovima od strane nekadašnjih dukljansko-zetskih vladara važile su uglavnom za njihova života. Smrću vladara, pređašnji vlasnici, njihovi potomci, nerijetko i čitave plemenske ili bratstveničke slovenske zajednice, nasilno su zemlju uzimale natrag, pljačkajući biskupske rezidencije, rušeći crkve i manastire ukoliko bi im se kler usprotivio. Koliko je nazadovala disciplina među barskim klerom, govori činjenica da su se svještenici sukobljavali ne samo psovkama i pogrdama nego i oružjem, što je dovodilo do krvoprolića, te su takvi svještenici primani u svete redove i držali božju službu, suprotno kanonima katoličke crkve. Ovako stanje je uslovilo održanje vanrednog crkvenog sinoda u Baru 1249. godine.

Arheološka ispitivanja nijesu potvrdila brojnost crkava koje spominju razni istorijski izvori

Barski crkveni sinod iz 1249. godine, slično kao i onaj koji je održan pola vijeka ranije, sadržao je veliki broj crkvenih interdikta (odredbe nijesu sačuvane u cjelosti, već fragmentarno). Da bi se dao veći značaj sinodu, na inicijativu nadbiskupa Karpina rimska kurija ratifikuje odredbe regionalnog barskog sinoda, bacajući anatemu na sve one crkovnjake i svjetovnjake koji nijesu htjeli da se podvrgnu saborskim odlukama. Da saborske odluke ne bi ostale mrtvo slovo na papiru, Rim u zetske krajeve šalje pripadnike franjevačkog i dominikanskog reda, s namjerom da učvrste poljuljani moral katoličke crkve u Zeti. Slanje novih monaških redova je bio znak da rimska kurija nema namjeru da popušta u dogmatskim principima, već je instaliranjem franjevaca i dominikanaca pokazala odlučnost da se bori sa lokalnim specifičnostima klera i puka na našem primorju.

MEDIEVALNA EKLEZIJASTIČKA STRUKTURA BARSKE ARHIDIJECEZE:
Među sakralnim monumentima medievalnog Bara izdvaja se katedralna crkva posvećena sv. Đorđu, zaštitniku grada Bara i barske biskupije. Katedralna crkva sv. Đorđa tokom dukljansko - zetske epohe predstavljala je značajnu simboličku tačku jer je pored statusa pravostolne crkve imala krunidbenu i memorijalnu funkciju.
Najveći uticaj unutar kaptola Barske crkve kao i u gradskoj upravi imali su kanonici, odnosno starješina katedrale Sv. Đorđa. Opšte je prihvaćen stav u istorijskoj nauci da je barske arhiepiskope birao kaptol koji su sačinjavali kanonici stolne crkve sv. Đorđa i triju kolegijalnih crkava, - sv. Petra, sv. Ilije, sv. Marije izvan grada, - od kojih je svaka imala po šest kanonika. Na vrhu kaptolskog vijeća nalazio se arhiđakon, dok su se nadpopovi (archipresbyter) nalazili na čelu kolegijalnih crkava i upravljali župama u okolini Bara. “Kanonici imadijahu svoju osobitu kuću (collegium) uz crkvu, gdje su stanovali i imali zajedničko blagovalište i spavalište po starinskom običaju”. Ruski naučnik P. Rovinski je još 1880. godine prilikom obilaska starog grada zapazio na mnogim palatama šifre J.H.S. (Jesus hominum salvatoris) što ukazuje da su palate pripadale crkvi, odnosno nekim licima iz katoličkog klera.
Za razliku od drugih gradova na zetskom primorju, npr. Budve i Kotora, gdje je njihovim statutarnim odredbama bilo zabranjeno da biskup bude domicilna ličnost, nadbiskupski položaj u Baru pokrivali su ljudi ne samo iz kruga episkopa barskih sufragana (područnih biskupa) ili pak opati okolnih manastira, već i barski kanonici, koji su uglavnom pripadali domaćim patricijskim porodicama. Međutim, postojala je mogućnost da papa u određenim slučajevima uskrati pravo barskom kaptolu na izbor nadbiskupa. Sveta Stolica odlučivala se često na takav korak zbog nesloge prilikom izbora nadbiskupa ili u zavisnosti od političke situacije ili usljed grešaka organizacionog karaktera. U takvim prilikama nadbiskupski plašt dobijali su crkveni prelati iz drugih sredina. Strani crkveni dostojanstvenici postavljani su za barske nadbiskupe u najpresudnijim vremenima za katolicizam na području barske nadbiskupije: prvi u doba sudara katoličke vjere s pravoslavnom i u času kada je stoljetna borba Dubrovnika i Bara za metropolitanska prava nad prevalitanskim biskupijama došla do kulminacije, a drugi kad se katolicizam uz pravoslavlje sukobio još i s islamom.
Okosnicu barskog klera pored svještenstva gore pomenutih crkava sačinjavali su opati i monasi benediktinskog, franjevačkog i dominikanskog reda koji su svoja uporišta tj. samostane imali unutar i izvan gradskih zidina. Međutim, veoma malo imamo informacija o unutarnjem životu katoličke crkve u Baru, kao i o ostalim crkvama i kapelanijama u gradu i neposrednoj okolini. Podaci koji govore o broju sakralnih građevina variraju od izvora do izvora. Zato je danas nemoguće utvrditi njihov tačan broj, već se u pitanje dovodi postojanje tih objekata s obzirom da arheološka ispitivanja nijesu potvrdila brojnost crkava koje se spominju u raznim istorijskim izvorima.

Nadbiskup Marin Bici je 1610. godine zabilježio da u Baru i okolini ima oko 70 sakralnih objekata

Razlog tome, leži u činjenici da su mnoge nepokretnosti, pa samim timi crkveni objekti u barskoj dijecezi pod turskom upravom mijenjali vlasnike i namjenu, ali ne treba izgubiti iz vida da su crkve u srednjem vijeku mijenjale svoje patrone, naročito prilikom neke veće sanacije ili obnove. Nadbiskup Marin Bici 1610. godine navodi u svom izvještaju, da osim prvostolne i tri zborne crkve u Baru ima 66 sakralnih objekata, od kojih 18 u samom gradu i 48 izvan grada, dok je nadbiskup Andrija Zmajević 1671. godine zabilježio 53 crkve i kapele u gradu i oko njega. Ovi zapisi svjedoče da je Bar imao veliki broj crkava, i to ne samo pri kraju srednjeg vijeka nego i u ranom njegovom periodu. U prvoj autentičnoj papskoj povelji barskom arhiepiskopatu iz 1089. godine, pored crkvene slave sv. Đorđa i dvije slave sv. Arhanđela, pominju se još i četiri crkvene slave posvećene Bogorodici “et quatour festiuitatibus sancatae Mariae” prilikom kojih je arhiepiskop imao prava da nosi palium. Sve te crkvene slave govore o brojnosti sakralnih objekata u barskoj dijecezi. Treba napomenuti da je Bar poput drugih mediteranskih gradova imao bratovštine sv. Marka, Presvetog Sakramenta, i još dvije bratovštine, ali se ne pamti kojem svecu su bile posvećene. Može se pretpostaviti da su navedene bratovštine udruženja zanatlija, graditelja i klesara po kojima su Barani bili nadaleko poznati. U raznim srednjovjekovnim spisima, pored gore navedenih crkava, spominju se sljedeće crkve u Starom Baru i njegovoj neposrednoj okolini: sv. Srđa i Vakha, sv. Stefana, sv. Leonarda, sv. Hilarija, sv. Pavla, sv. Abrahama, sv. Katarine, sv. Krsta, sv. Vita, sv. Venerande, sv. Jakova, sv. Hodočasnika, sv. Lovra, sv. Aleksandra, sv. Bartola, sv. Marka, te kapele sv. Jelene, sv. Gabrijela, sv. Šimuna i Luke evenđeliste, sv. Magdalene i sv. Andrije.
Aglomeracija stanovništva na prostoru barske dijeceze bila je velika, prije svega, usljed idealnih prirodnih i klimatskih uslova, zbog čega i ne čudi brojnost crkava i manastira. Ekonomski potencijali dozvoljavali su u jednom periodu (XV vijek) da sjedište barskog nadbiskupa i zetskog (pravoslavnog) episkopa bude na istom području, s tim što je stolica prvom bila unutar zidina barske tvrđave, a drugom na obali Skadarskog jezera u manastiru Prečista Krajinska. Što se tiče pravoslavne crkvene organizacije u Baru, tj. o njenoj unutrašnjoj strukturi imamo veoma malo podataka. Na osnovu nekih indirektnih pokazatelja zaključujemo da je u Baru u medievalnoj fazi bilo pravoslavnog stanovništva, mada o brojnosti sveštenika i vjernika sa gradskog i seoskog područja ne postoje relevantni podaci. Do jačanja pravoslavne crkve u barskom distruktu, osobito izvan urbanog jezgra, dolazi za vrijeme Balše III kada pravoslavlje postaje državna religija u Zeti. O bogumilskom pokretu na području barske arhidijeceze nemamo nikakvih naznaka. Bogumili, vjerovatno, nijesu ni nastojali da se infiltiraju u barsku sredinu, gdje je jako zračenje djelovanja nadbiskupije, ali su mogli naći pogodno tle preko Rumije, u Zetskoj kotlini, među zemljoradnicima, kojima je mogla odgovarati bogumilska doktrina otkazivanja plaćanja danka. Na širem području Bara postojale su četiri benediktinske opatije - sv. Srđa u Mrkojevićima, sv. Spasa i sv. Marka u brdima iznad Starog Bara i sv. Marije Ratačke kod Spiča. Farlatti pominje ženski benediktinski samostan, ali nije sačuvana uspomena kojem svecu je bila posvećena njihova crkva. U narodnoj memoriji sačuvana je uspomena o još jednom benediktinskom samostanu - sv. Ivana na brdu Ribnjak iznad sela Zupci. Benediktinski kaluđerski red, koji je, vjerovatno, sredinom VII vijeka, zakoračio na istočnu obalu Jadrana, odigrao je u periodu od 10. do 12. vijeka važnu ulogu u dukljanskoj kraljevini. Kao vjerski misionari i kulturni poslenici, oni su, u brojnim crkvama i manastirima dukljanskog primorja, širili pismenost i razvijali one vještine i znanja kojima se, u prvom redu, podupiru hrišćanska vjera i njene institucije.

Sem u prosvjeti i školstvu, uticaj benediktinaca osjećao se i u politici dukljanskih vladalaca

Benediktinci su takođe imali za cilj da dio domaćih ljudi iz uglednih društvenih staleža nauče pismenosti i uliju im ona znanja koja su im obezbjeđivala značajnu društvenu poziciju i uticaj. Paralelno sa tim, u svojim skriptorijima, obavljali su prepisivanje, prevođenje i umnožavanje bogoslužnih knjiga i drugih spisa. Jedan od kultova koji su benediktinci naročito poštovali bio je kult sv. Mihaila. I na području barske dijeceze veoma je bio rasprostranjen ovaj kult s obzirom da je u samom gradu bilo građevina posvećenih ovom svecu, a i glasovita Ratačka opatija je prvobitno bila posvećena Sv. Mihailu. Ovaj svetac je bio omiljen i kod običnog naroda, što potvrđuju župne crkve Sv. Mihaila u selima Petaroši i Gornja Gora koja su se nalazila u brdima iznad prigradskog naselja Šušanj. I izvan prosvjete i školstva benediktinci su bili vrlo aktivni i uticajni. Poznato je benediktinsko štićenje nacionalnih i državnih interesa u slovenskim državama, a njihov uticaj se osjeća u unutrašnjoj i vanjskoj politici dukljanskih vladara. U Baru 1221. godine nalazimo na cistercite koji sačinjavaju jedan od ogranaka benediktinskog reda. Cisterciti su bili inspirisani uvjerenjem da i znanosti paganskog svijeta spadaju u hrišćanski obrazovni proces i to, štaviše, kao pomoćne nauke, koje imaju svoj smisao u tumačenju Biblije. Zato su cisterciti bili idealno sredstvo propagande Rima među slovenskim življem, a u njihovim skriptorijima uporedo su nastajala latinska i slovenska književna djela.
Na zetskom tlu, pred kraj druge polovine XIII stoljeća, dolazi do formiranja samostana franjevačkog reda, s kojima nešto kasnije ide u korak i red dominikanaca, dok položaj starog, mnogozaslužnog reda benediktinaca, uglavnom se pogoršava, pozicije mu se sužavaju, osobito na područjima van gradskih zidina u Zetskom primorju. Njihovo nestajanje javlja se u vrijeme kad je strogi redovnički život benediktinaca već uveliko pripadao prošlosti. Stoga benediktinci bivaju potiskivani novopomenutim redovničkim bratstvima. A to se, s druge strane, vremenski podudaralo s pojačanim prodorom i forsiranjem pravoslavlja u Zeti, tako da je nova crkvena organizacija jednostavno preuzimala benediktinske samostane i imanja tamo gdje su opatijski kompleksi bili zapušteni. Iz spomenika, koji su danas dostupni, može se zaključiti da je u XIV vijeku bila oslabila redovnička disciplina među benediktincima barske dijaceze. Saznavši za takvo stanje papa Klement VI 1347. godine, na molbu tadašnjeg barskog nadbiskupa Ivana Zaulinija povjerova ulcinjskom biskupu Antunu, koji je i sam bio benediktinac, reformu benediktinskih samostana u barskoj crkvenoj provinciji. Tom prigodom je papa uz ostalo ovlastio ulcinjskog biskupa da potvrdi izbor i onih opata koji su sinovi sveštenika oženjenih prema dopuštenju istočne crkve. Po svoj prilici i nakon vizitacije ulcinjskog biskupa situacija među samostanskim zajednicama u barskoj dijecezi nije mnogo popravljena, što zaključujemo iz dekreta pape Bonifacija IX, kojim 1391. godine postavlja na dužnost ratačkog opata cistercita Bucija zbog nepoštovanja regula od strane redovnika. Negdje sredinom, a najkasnije tokom druge polovine XIII stoljeća dolaze u Bar monaški redovi Sv. Franja i Sv. Dominika. Sam blaženi nadbiskup Ivan Karpin, a kasnije njegovi nasljednici i biskupi podložni njegovoj jurisdikciji, doveli su franjevce i dominikance u svoje dijeceze kao ispomoć kleru u propagiranju riječi Božje i poučavanju naroda, te kao inkvizitore ili vizitatore, uvidjevši da se benediktinci samostalno ne mogu izboriti sa problemima, koji su latentno opterećivali dukljansku crkvenu provinciju. Novi crkveni redovi su uticali na stvaranje crkvene discipline i novog tipa pobožnosti. “Iako i jedan i drugi pripadaju redovima propovjednika - predikatori - franjevci i dominikanci imali su posebne zadatke. Prvi, franjevci, imali su glavni zadatak da rade sa masama, sa “malim svijetom”, sirotinjom, dok su glavni dominikanci bili orijentisani na rad sa plemstvom iz koga su najčešće i sami poticali. Međutim, ni ustanovljenje novih monaških redova nije išlo bez problema, jer je disciplina među klerom i vjernicima južnog Jadrana bila na niskom nivou.

(Kraj)