1484. - IZGRAĐEN CETINJSKI MANASTIR (NA ĆIPURU)

(crnogorski duhovni i državni centar u više vjekova.)

Ivan Crnojević, gospodar zetski (1465-90), naslijedio je oca Stefana (umro krajem 1464 ili početkom 1465), koji je za sobom "u zaleđu mletačkih primorskih posjeda ostavio već sazdanu i prilično samostalnu državu sa sopstvenom zastavom i dinastijom".

Dok je Stefan Crnojević, do kraja života, sa osloncem na Mletačku Republiku kretao u borbu protiv Turaka, njegov nasljednik Ivan ispoljio je više pragmatizma u vođenju državne politike. Oslanjao se i istupao protiv Mlečana. Tražio je podršku u Ugarskoj i prilikama se vezivao i za Turke. Takvom autonomnošću u sklapanju savezništava on je "u stvari učvrstio samostalnost baštinjene države i prestao da bude običan privjesak mletačke politike". 1469. godine proširio je svoju vlast na Crmnicu, Paštroviće i Grbalj, a negdje oko 1475 podigao utvrđeni Obod (Riječki grad) s Crkvom Sv. Nikole i tu preselio vladarsko sjedište sa Žabljaka. Međutim, grad i crkva poharani su i razrušeni od Turaka krajem XVII vijeka.

"U ratu koji je počeo 1476. god. Ivan je izgubio znatne oblasti. Posljije dvije godine Turci su uzeli njegov Žabljak i više ga nijesu napuštali. Pritisnut od Turaka, vojvoda se morao povući iz zemlje. Lutao je Italijom. U jednom trenutku - priča u uvodu svoje povelje Cetinjskom manastiru - obreo se u Loretu. Tu je posjetio čuvenu hodočasničku crkvu, posvećenu Bogorodici, u kojoj se inače, kako se tada vjerovalo, čuvala njena kuća, koja je doletjela, nošena anđelima, sa Trsata nad Sušakom na brijeg u Loretu. Tu joj je sagrađena crkva, koja je u Ivanova vremena bila poštovana kao jedna od najvećih svetinja katoličanstva. Kada je Crnojević ušao u crkvu, poklonio se "nerukotvorenom obrazu" Bogorodice, pomolio se i obećao, ako se sretno vrati u zemlju, da će sagraditi manastir Bogorodici u slavu. Svoj zavjet je ispunio čim se pojavio u Crnoj Gori 1481. godine. Pošto je malo sredio prilike, pregao je da izgradi na Cetinju manastir. Radovi su bili već uveliko u toku 1483. godine... Manastir je završen najdalje do avgusta 1484, kad je vojvoda mogao da stavi kameni natpis: " V ime Roždestva ti presveta Bogorodice, szidah si sveti hram tvoj v leto 6992 (1483/84)". Početkom januara 1485. izdao je manastiru povelju, kojom mu poklanja mnoga dobra za izdržavanje. Tu je, zatim, smjestio Zetsku mitropoliju, a u Cetinje je prenio i svoj dvor."

Podizanjem dvorca i manastira, prema nacrtu manastira Santa Maria Dolorosa u Ankoni, pod Orlovim kršem, Ivan Crnojević osniva takav centar koji će, "u uslovima terenske nepristupačnosti i borbenog raspoloženja okolnog stanovništva, postati žarište slobodoljubivih ideja, koje se neće gasiti čak ni onda kada Turci, u svojim najezdama, uspiju da ga spale i poruše... No, bez obzira na to koji su uslovi i kakvi motivi doveli do podizanja Cetinjskog manastira, ovo djelo spada među najvažnije poduhvate u istoriji Crne Gore. Jer Cetinjski manastir je kroz nekolika vijeka nadahnjivao i duhovno krijepio Crnogorce, ulivao im onu duhovnu snagu bez koje, u onako surovim uslovima života, tako reći na golom kamenu, a pri tom u neprestanoj borbi s Turcima, ne bi mogli istrajati."

Sljedstveno svojim prethodnicima, Ivan Crnojević je 4. januara izdao manastiru osnivačku povelju "u Rece", to jest na Obodu, kojom je novu zadužbinu obdario posjedima i prihodima, "vrlo skromnim doduše, jer su i njegove mogućnosti bile male". Osnivačkom poveljom, u sporazumu s ondašnjim mitropolitom zetskim Visarionom, Ivan je odredio da "sveštenejši otci arhijereji" sa svom "bratijom" moraju održavati "opštežitije" bez obzira na visinu manastirskih prihoda i da niko ne smije "ništa stezati ni u svoju kjeliju držati". Za narušitelja ovih principa, uz kazne i progonstva, predviđao se i progon iz manastirske zajednice.


Tejlor: Cetinjski manastir, rezidencija crnogorskog vladike.

Ovaj "mali no prekrasni" Ivan-begov manastir- riječi su putopisca Marijana Bolice, Kotoranina, koji ga je posjetio 1614 - sa crkvom, u kojoj je sahranjen 1490, sagrađen na mjestu koje se danas zove Ćipur, nije sačuvan. Razorio ga je skadarski paša Sulejman Busatlija koji je, u toku morejskog rata (1684-1699), kada su se Crnogorci (zajedno sa Mlečanima) borili protiv Turaka, dva puta prodro na Cetinje. Prvi put 1685, kada je manastir samo opljačkan, i drugi put 1692. godine, kada je i porušen.

Još od 1688. pa do 1692, za Cetinjski manastir sudbonosne godine, na zahtjev vladike Visariona i jednog broja crnogorskih glavara, stacionirala je na Cetinju mletačka posada pod zapovjedništvom Zana Grbičića (Kotoranina).

Golema ordija paše Sulejmana, u drugoj polovini septembra 1692, stigla je "na polje cetinjsko". Malobrojne snage mletačke posade i snage, ovom prilikom, nesložnih crnogorskih plemena, pružale su snažan otpor. No, nadmoćna Turska vojska zauzela je, uz znatne žrtve, odbrambenu kulu i spremala se da napadne dobro utvrđeni manastir. Nastojeći da izbjegne nove pogibelji i manastir bez krvi zauzme, Sulejman-paša je uputio pismo Zanu Grbičiću, sa pozivom na predaju. Paša u pismu poručuje: "... nego izlazi otle na gospođinoga boga vjeru", i potom prijeti: "ako li nećeš, ano ću te opkoliti" i držati u opsadi, makar to bilo i "za po godine".

Na vijeću vojnih starješina s providurom, odlučeno je da se Sulejmanova ponuda prihvati, tim prije što su dobili informacije o dovlačenju turskog topa, i da se Cetinje napusti. Prije nego što će s vojnicima poći sa Cetinja, Nikola Erico, kotorski izvanredni providur, naredi "da se s unutrašnje strane ulaza u manastirsko dvorište iskopa mina i u nju natrpa baruta, pa da se ovaj zapali kad Sulejman sjutradan sa svojom pratnjom bude ušao unutra. Za to vrijeme kaluđeri su u veliki bunar bacili sva blaga manastirska. (Za vrijeme knjaza Danila "izvršena su istraživanja i iz vode su izvađeni razni predmeti, između ostalog predivni misal rukom pisan na pergamentu, iz XIV vijeka, koji su masivne korice od srebra, izrezbarenog i ukrašenog dragim kamenjem, sačuvale od vlage".)

Erico 27. septembra uveče, po potpisanom aktu o predaji Cetinja i manastira, i postoje sve bilo spremno za povlačenje mletačke posade u Kotor, zapali fitilj, koji je tinjajući imao dogoreti i zapaliti minu, kad paša svečano uđe u Ivan-begov manastir sa turskom gospodom.

Generalni providur Danijel Dolfin u pismu Senatu (Split, 22. oktobra 1692.g.) epilog događaja opisuje riječima: "... Branioci su istoga dana, 27. septembra napustili mjesto, uslovljeni time da manastir bude srušen. Ali, neprijatelju je pokvareno zadovoljstvo, jer sljedećeg jutra, 28. septembra, dok je paša obilazio manastir, eksplodirala je jedna mina u manastiru uz izuzetan efekat, jer je pod ruševinama ostalo 300 Turaka, među kojima su bili i najugledniji oficiri i najbliži pašini saradnici, a sam paša je ranjen u rame i u nogu, kao što stoji u iskazu vojnika koji je bio zarobljen i pušten na slobodu prema odredbama sporazuma o kapitulaciji."

Nakon te silne eksplozije, koja "pomlati" mnoge vojnike i članove pašine svite, Turci su manastir razrušili do temelja, i time "zadovoljili varvarsku Sulejmanovu dušu".

Nekoliko mjeseci prije rušenja manastira - velelepnog zdanja, koje je trebalo da proslavi ime svoga ktitora - na Cetinju je boravio mletački inženjer Đovani Frančesko Barbijeri i snimio situacioni plan manastira. Crtež je sačuvan u Mletačkom arhivu. Prvobitni izgled stare crkve najbolje se sačuvao na grafičkoj predstavi meloda u Oktoihu petoglasniku, štampanom u Cetinjskoj štampariji 1494. godine.

Vladika Danilo, rodonačelnik dinastije Petrovića i utemeljivač puta u stvaranju crnogorske države, obnavlja manastir 1701. godine.

Jedan zapis u Cetinjskom ljetopisu kaže da je vladika Danilo, 1701. godine, podigao crkvu i trpezariju. Drugi zapis daje više informacija o ustanovljenju manastira: "Vo ljeto 1704. sagradi vladika Danilo crkvu veliku hram Roždestva presvete Bogorodice, posem i vas manastir sagradi i kuću na Lovćenu i u Mahine".

"Čudna je i jedinstvena veza između ova dva simbola duhovnosti i državnosti Crne Gore. Vladika Danilo je učio u starom manastiru, bio je savremenik njegovog rušenja. Novi manastir je podigao samo devet godina poslije dramatičnih događaja u kojima je nestalo zdanje Crnojevića. U to doba ostaci obližnjeg dvora Ivana Crnojevića bili su još sasvim vidljivi. Vladika Danilo je izborom dvorske lokacije za novi manastir, ostvario još jednu vezu sa graditeljstvom Crnojevića. U novo zdanje brižljivo je utkao kamenje i dio dekorativne plastike sa starog manastira. I taj gest vladike Danila označava najfiniju sublimaciju fizičkog transponovanja jednog arhitektonskog organizma u drugi, sa težnjom o nastavljanju bivstvovanja slavne Zetske mitropolije u dalji duhovni i nacionalni život crnogorskog naroda. U vrijeme podizanja novog manastira nije bilo onih srećnih okolnosti koje su omogućile Ivanu Crnojeviću da, usred pustog Cetinjskog polja, sagradi manastir, u kojem je renesansa odzvanjala kao u primorskim gradovima. Vladika Danilo nije imao mogućnosti da ponovi kupolni hram sa kolonadom. Nije bilo novaca, ni majstora za taj podvig. Ali, vladika Danilo je i u novoj manastirskoj crkvi ipak napravio reminiscenciju na jedan hram Crnojevića. Crkva Cetinjskog manastira ponavlja osnovnu prostornu koncepciju Sv. Nikole na Riječkom gradu, gdje je Ivan Crnojević sagradio manastir prije pada Žabljaka, 1475. godine."

Na sredini apside nove crkve ukomponovanje grb Crnojevića, dvoglavi orao, spuštenih krila, u vijencu od lovorovog lišća, a iznad vrata priprate uzidana je ploča sa stare crkve Crnojevića, gdje je, nadahnutim riječima Ivan Crnojević posvetio crkvu Bogorodici.

"Skroman izgled sadašnjeg Cetinjskog manastira jasno pokazuje da njegov ktitor, vladika Danilo, nije imao materijalnih mogućnosti da svoju zadužbinu u arhitektonskom pogledu uveća i uljepša. Ali, uljepšao je on svoju zadužbinu u jednom drugom pogledu: pribavio joj je one vrijednosti koje su značajnije od kamenih skulptura i monumentalnih tornjeva i kupola. Naime, slobodarski duh, koji je iz Cetinjskog manastira zračio još od njegovog postanka, našao je u vladici Danilu najodanijeg protagonistu. I baš zbog toga stoje pojavom vladike Danila i njegovom obnovom Cetinjskog manastira, slobodarski duh, taj najlepši i najznačajniji dragulj ovog duhovnog centra stare Crne Gore, još jače zračio, a borba za slobodu dobila širi i određeniji vid, Crna Gora je postala meta još žešćih napada otomanske sile."

Tako već 1712. godine Ahmet-paša prodire do Cetinja i ruši Cetinjski manastir. Poslije ove najezde, 1714. godine došla je druga, pod vodstvom Numan-paše Ćuprilića, vezira i guvernera Bosne, posljednjeg iz te moćne loze koja je četiri generacije davala nejveće državnike i ratnike Turske od Sulejmana II. Od svih brojnih pohoda turske vojske na Crnu Goru, Ćuprilićev je bio najstrašniji. Crna Gora je "opljačkana, najveći dio Katunske nahije opustošen, a Ozrinići, Zaljuti, Cuce, Bjelice, Ćeklići i Njeguši popaljeni i sravnjeni sa zemljom."


Valerio Teodor: Crnogorski ratnici za vrijeme akcije

O sudbini manastira zapis u Ljetopisu kaže: "V ljeto 1714. dođe Ćuprilić vezir su 120 tisuć vojske i porobi i požeže Crnu Goru i raskopa crkvu i manastir na Cetinje".

"Po povratku iz Rusije (1716), vladika Danilo se nastanio u manastiru Majinama kod Budve, a Cetinjski manastir je uspio da obnovi tek 1724. godine. Teške prilike, kakve su onda bile u Crnoj Gori, nijesu mu dozvoljavale da to učini ranije. No, Cetinjski manastir će pretrpjeti još jedno rušenje, koje će ujedno biti i poslednje. Ovo poslednje rušenje (paljenje) Cetinjskog manastira dogodilo se 1785. godine, za vrijeme upada skadarskog vezira Mahmud-paše Bušatlije u Crnu Goru. Mahmud-paša je i 1784. pokušavao da prodre u Crnu Goru, ali je bio odbijen. Ogorčen zbog toga, on je sljedeće godine, u junu, ponovo napao na Crnu Goru, prodro do Cetinja i spalio Cetinjski manastir. U vrijeme ovih Mahmud- pašinih napada na Crnu Goru, ondašnji mitropolit crnogorski, Petar I Sveti, nalazio se u inostranstvu (u Austriji i Rusiji). Po povratku u svoju zemlju (1786), Petar I je odmah pristupio obnovi manastira, kao i mirenju zavađenih bratstava i plemena, u čemu je postigao značajne rezultate. Nakon izvjesnog vremena (1796) Mahmud-paša je ponovio napade na Crnu Goru, ali ovom prilikom bez uspjeha. Gedeon Crnih Brda (kako je neko nazvao mitropolita Petra I) tukao ga je u dvijema bitkama na Martinićima i na Krusima. Štaviše, na Krusima je i sam Mahmud-paša izgubio glavu."

Cetinjski manastir, "u svojoj jedinstvenosti i oporosti ostao je usamljen i neponovljiv". Od proglašenja Petra I za sveca (1834) i postavljanja njegovog ćivota u crkvu, hramovna slava manastira - Rođenja Bogorodice je gotovo potisnuta. Kult sv Petra je takvog uvaženja da se često manastir naziva - Manastir Sv Petra Cetinjskog.

U manastirskoj riznici čuvaju se mnogi predmeti od istorijsko-kulturnog značaja. Uistinu "Cetinjski manastir, svojom arhitekturom, umjetničkim sadržajima i presudnom istorijskom ulogom u XVIII i XIX vijeku predstavlja kapitalni spomenik duhovnog i svjetovnog života Crne Gore, koji prerasta u njen sveopšti simbol"(T. Pejović).

Sve do 1886. još su se na mjestu Ćipuru, u najužem istorijskom jezgru Cetinja, između Njegoševe Biljarde, novog Cetinjskog manastira i dvora kralja Nikole, dizale ruševine crkve, konaka i zidina. Tada je knjaz Nikola, na starim temeljima, podigao novu crkvu, iste dužine i širine kakva je bila Crnojevićeva.

Godine 1989. zemni ostaci kralja Nikole I Petrovića i kraljice Milene svečano su preneseni iz San Rema na Cetinje, i sahranjeni u dvorskoj crkvi na Ćipuru. Sudbinskim znakom "su se na jednom mjestu našle sjeni utemeljivača grada, Ivana Crnojevića, koji je podario svom narodu štampariju, uvodeći ga u kulturnu elitu Evrope XV vijeka, i kralj, za čije vrijeme je Crna Gora bila ravnopravan član te iste Evrope".