
|
Milenko Ratković:
BARSKI NADBISKUPI KAO PISCI

Milenko Ratković
U toku devet vjekova na čelu Barske nadbiskupije nalazilo se više od 60 nadbiskupa. Sve su to bili školovani ljudi, koji su bili svjedoci događaja, ljudi i vremena. Djela nekih od njih imaju literarnu i istoriografsku vrijednost. Najpoznatiji je Grgur Grizogono, poznat pod imenom Pop Dukljanin, autor Barskog rodoslova.
Devet vjekova istorije
Neki visokodostojnici Barske arcibiskupije pisali su epitafe za svoje nadgrobne spomenike. Filip Gijo (1485-1509) bio je istaknuti pjesnik svoga vremena, ali njegova djela nijesu sačuvana. Marin Bici, barski nadbiskup od 1608. do 1624. godine, poslao je iscrpan izvještaj Svetoj Stolici o svom putovanju po Crnogorskom primorju, Albaniji i Staroj Srbiji, što predstavlja dragocjeni izvor podataka o prilikama koje su vladale u tim krajevima.
Na čelu Barske nabdiskupije nalazili su se i članovi znamenite porodice Zmajević iz Perasta, od kojih je Andrija bio vrsni pisac na narodnom jeziku. Značajna i osobena ličnost Barske nabdiskupije bio je i dr Nikola Dobrečić, koji je pjesme pisao na srpskom, latinskom, francuskom i italijanskom jeziku. O njima nešto opširnije.
U poodmaklim godinama
Starješina zadarske katedrale, Grgur Grizogono , veoma se iznenadio kada mu je uručeno pismo iz Vatikana. Pismo je bilo adresovano upravo na njega, pa ga je odmah otvorio. Bilo je to njegovo postavljenje na upražnjeno mjesto barskog arhiepiskopa. A onda se zamislio: da li da prihvati ponuđeni položaj? Zvanje je visoko, ali zar zbog toga da u poodmaklim godinama napusti svoj zavičaj i ode u tu divljinu? Znao je da je narod u tom kraju primitivan i ratoboran, a Barska arhiepiskopija u stalnom sukobu sa Dubrovačkom. Ko zna na kakve će nevolje tamo naići!
Odlučio je da izvrši zadatak koji mu postavlja Sveta Stolica i početkom marta 1172. brodom je krenuo u Bar. Iskrcavši se na barsko pristanište, dao je svoje stvari nosaču i pješke se uputio u grad. Hodao je više od pola sata i najzad kročio u dvorište rezidencije barskih arhiepiskopa. Tu ga je dočekao sekretar Arhiepiskopije Alfredo, smjerno mu se poklonio i rekao:
- Uđite, monsinjore, ali nemojte se začuditi kad vidite u kakvom je stanju rezidencija. Znate, ovdje je uobičajeno da narod provali u rezidenciju čim arhiepiskop umre. Sve su opljačkali, ostali su samo goli zidovi.
Pošto se malo odmorio, Grgur je od sekretara saznao zbog čega on ne može pretendovati na zvanje arhiepiskopa. A da bi mu to objasnio, morao mu je ispričati čitavu istoriju.
Nastavljajući crkvenu tradiciju stare Duklje, Bar je papskom bulom iz 1089. godine postao arhiepiskopsko sjedište za biskupije u Baru, Kotoru, Ulcinju, Svaču, Skadru, Drivastu, Pilotu, a zatim države Srbiju, Bosnu i Travuniju, kao i sve manastire „kako Dalmatinaca, tako i Grka i Slovena”. Time su bili pogođeni interesi Dubrovačke arhiepiskopije koja je izgubila najveći dio svojih biskupija i teritorija, pa su njeni visokodostojnici uporno radili na ukidanju arhiepiskopije u Baru.
Papski sud često je rješavao sporove između Bara i Dubrovnika. Smrću zetskog kralja Bodina stvari su se počele razvijati nepovoljno po Bar. Energični dubrovački arhiepiskop Tribun ekskomunicirao je episkope Bara i Ulcinja, zbog toga što nijesu htjeli da mu se potčine. Čak je dobio podršku pape koji je uputio pismo „kleru i puku” oba grada s pozivom da se ne pokoravaju svojim episkopima jer su ovi izopćeni. Bio je to težak udarac za barskog episkopa koji je naprasno umro. Njegova stolica ostala je upražnjena nekoliko godina.
U nezavidnoj situaciji
Vizantinci su Barom ponovo vladali od 1166. do 1183. godine, kada ga je veliki župan srpski Stefan Nemanja, zajedno sa ostalim primorskim gradovima, uključio u granice svoje države. Prvi srpski kralj Stefan Prvovjenčani u biografiji svoga oca Stefana Nemanje navodi da je u tom ratu „grad slavni Bar”, razrušen s ciljem da se „istrijebi grčko ime”. Tolika strogost bila je pretjerana, jer je u tom gradu grčki živalj bio u manjini. Potomci romanskih porodica zadržali su vlasništvo nad velikim posjedima, koje je uglavnom obrađivalo većinsko slovensko stanovništvo:
Od tada, u primorskim gradovima pa i u Baru stoluju kao suvladari ili prestolonasljednici sinovi ili bliski rođaci vladara iz porodice Nemanjića. Prvi od tih srpskih namjesnika bio je Vukan, sin Stefana Nemanje. On je podržavao ambicije Barana da njihova arhiepiskopija stekne status koji je ranije imala, a koji mu je osporavala Dubrovačka arhiepiskopija.
Prelat Grgur našao se u nezavidnoj situaciji. Nije se smio predstavljati kao arhiepiskop, već je upotrebljavao neodređenu titulu „starješine” ili „sluge” barske crkve, ali je uporno radio na tome da Barska arhiepiskopija bude priznata kao nastavljač dukljanske tradicije. Namjeravao je da prikupi sve papske bule iz prošlosti i druga dokumenta, pa da ode u Rim kako bi od pape dobio palij (ogrtač), znak arhiepiskopskog dostojanstva. Počeo je da piše ljetopis, poznat kao Ljetopis Popa Dukljanina. To djelo prikazuje genealogiju vladara nepostojeće države svih Južnih Slovena. U njemu su sadržana, bilo u cjelini ili djelimično, sva najstarija književna i naučna djela nastala u Baru, kao i druge domaće knjige istorijsko-pravne i crkvene sadržine.
Prevođenje Ljetopisa sa slovenskog na latinski bio je novi napor za starog i već oboljelog Grgura. Kad je i to završio, odustao je od namjere da ode kod pape. Iako je nova vlast zastupala crkvene interese, Grgur je ipak 1189. godine napustio Duklju (Zetu) i otišao u svoj rodni Zadar, gdje je ostavio traga kao „bivši barski arhiepiskop”. Iz nekih njegovih pisama može se opravdano pretpostaviti da je upravo on autor Barskog ljetopisa. Pošto na djelu nije zapisao svoje ime, njemu je, umjesto Grgur Grizogono, za vječita vremena ostalo neodređeno ime Pop Dukljanin.
Ljetopis Popa Dukljanina pripada i istoriji i književnosti. Način kako pisac izlaže istoriju, u vidu priče ili legende, može se smatrati književnim. Zato je to prvo naše sačuvano književno djelo. Ali Ljetopis ipak nije naše prvo književno djelo. O tome nam je najbolji svjedok sam Ljetopis. Pop Dukljanin je u svoje djelo prepisao nekoliko stranica iz romana o Vladimiru i Kosari, koji je nastao prije Ljetopisa.
Prva verzija Ljetopisa na slovenskom jeziku nije sačuvana. U Vatikanskoj biblioteci u Rimu čuva se prepis Ljetopisa iz šesnaestog vijeka na latinskom jeziku.
Barski epitafi
Barski epitafi spadaju u najstarija književna djela na našem tlu. To su stihovi na latinskom jeziku uklesani u kamene ploče, ispod kojih su bili sahranjeni visokodostojnici iz barske nadbiskupije: episkop Jovan iz vremena kneza Vladimira i arhiepiskop Đorđe, Petar i Sergije koji su živjeli u razdoblju od 11. do 14. vijeka. Epitaf posvećen arhiepiskopu Đorđu, preveden s latinskog, a zatim prepjevan, glasi:
„Barski pastor i rektor Đorđe, odista počiva u ovom grobu, dobro je služio Hrista. Hram ovi časni što ime njegovo diže sa klerom i s narodom u časti sam podiže; uz silan trud ga obnovi njegova želja živa i u njemu, sa desne strane, zaželje da počiva. Mir duši njegovoj neka Gospod pruži, s nebeskim ga životom produži”.
Pomenuti episkop i arhiepiskopi sahranjeni su u unutrašnjosti katedralne crkve sv. Đorđa, koja se nalazila na najistaknutijem mjestu grada Bara, na Londži.
Turci su 1571. godine zauzeli Bar i crkvu sv. Đorđa pretvorili u džamiju.
Kasnije, prilikom neke dogradnje, nadgrobne ploče su izvađene iz poda i uzidane u fasadu.
Francuski konzul u Skadru Vinsent Ekar, koji je odlazeći često u Cetinje prolazio kroz Bar, u svojoj knjizi „Istorija gornje Albanije”, objavljenoj 1858. godine, prvi je pomenuo barske epitafe, ali ih nije citirao. U to vrijeme arcibiskup bio je Bavarac Karl Poten, koji je zabilježio epitafe sa zidova barske džamije i poslao ih Franji Račkom, a ovaj ih je objavio 1867. u zagrebačkom „Katoličkom listu”.
Eksplozija u džamiji
Prilikom osvajanja Bara, Crnogorci su topovima oštetili sve zgrade u gradu, pa i džamiju na Londži. Jedan dio te džamije bio je zasvođen, pa su Crnogorci ispod tog svoda, koji nije prokišnjavao, smjestili svu municiju zatečenu u gradu. Prema džamiji su se nemarno odnosili, vjerovatno ne znajući da je to nekadašnja crkva i najvrednije djelo barskog graditeljstva i kulture.
Kada je ruski naučnik Pavle Rovinski 1880. godine posjetio Bar, džamija je i dalje bila glavno skladište municije. On ju je detaljno opisao, pominjući i dešifrujući epitafe koji su se nalazili na njenim zidovima. Bilo je to, tako reći, u posljednjem trenutku, jer u noći između 21. i 22. januara 1881. grom je udario u džamiju i izazvao eksploziju.
Rovinski kaže da je postojao gromobran na džamiji, ali ne i na minaretu u koji je udario grom. Potres od eksplozije bio je toliko jak da ni na jednoj kući u barskom gradu nije ostalo ni jednog crijepa, troja teška gradska vrata otvorena su i izbačena iz šarki, svi prozori i vrata u široj okolini razbijeni su i izvaljeni iz ležišta. Na sto koraka od džamije sve je porušeno do temelja. Odbačeno kamenje padalo je čak do mora.
U toj nesreći, koja se može porediti sa katastrofalnim zemljotresom, poginulo je 47 ljudi. Podaci nijesu pouzdani, niti su zabilježena imena nastradalih. Jedino u Barskoj nadbiskupiji postoji o tome zapis na italijanskom jeziku i imena osmorice poginulih katolika.
Poslije toga nije pronađena ni jedna kamena ploča sa epitafima. Jedino nije sasvim propao fragment petog natpisa, koji je uzidan u Spomenik oslobodiocima Bara iz 1881. godine.
Barski epitafi nijesu spomenici slovenske pismenosti i kulture, ali na osnovu njih lakše možemo da shvatimo kako je u Baru, središtu dukljanske (zetske) arhiepiskopije, mogao da nastane Ljetopis Popa Dukljanina i kako je u njegovoj blizini, prije Ljetopisa, moglo nastati literarno djelo nepoznatog Zećanina iz Krajine o Vladimiru i Kosari.
Misija Marina Bicija
Marin Bici , rodom iz Raba, postavljen je za barskog nadbiskupa i primasa Srbije 1608. godine, u vrijeme sukoba katoličke i pravoslavne crkve, kao i još žešćeg sukoba hrišćanstva i islama. Stolovao je u Budvi, jer mu Turci nijesu dozvoljavali boravak u Baru. Zahvaljujući jednom svom zemljaku, koji je od malena kao danak u krvi odveden u Carigrad i postao paša, Bici je od sultana dobio dozvolu za obilazak svog područja. Gotovo sve dijeceze (biskupije) njegove mitropolije nalazile su se u Turskoj - od Crnogoskog primorja i Albanije, do Srbije i Bugarske.
Bici i njegova osmočlana pratnja krenuli su na dug put početkom januara 1610. Iz Budve su prema Baru otplovili fregatom pokretanom brojnim veslima. Misleći da je to gusarska fregata, na nju su blizu barske luke topovima zapucali pomorci sa nekih brodova iz Perasta. Srećom, Peraštani su ih brzo prepoznali i obustavili paljbu.
Turci su u Baru dočekali nadbiskupa s puno respekta, predstavili mu trideset uglednih građana, a on je svima dao vrijedne darove, „bez kojih bi bili uvrijeđeni i smatrali bi da ih dovoljno ne cijenim” - kaže Bici u svom putopisu.
On dalje navodi da je Bar „veoma utvrđen grad, ima oko 600 kuća nastanjenih Turcima, hrišćanima i šizmaticima. Broj hrišćana je nešto veći od broja Turaka, kao što je i broj šizmatika nešto veći od broja latina, jer se šizmatici svaki dan spuštaju s brda Crne Gore da se tamo nastane”.
Pravoslavne naziva šizmaticima, smatrajući svojom svetom dužnošću da ih preobrati u katoličku vjeru.
Strahovanja u Baru
Hrišćansko stanovništvo je za četrdesetak godina turske vlasti bilo izloženo mnogim progonima, pa se i Bici veoma plašio Turaka. „Nijesam stoga bio bez straha kad se pojavila jedna od turskih gospođa u gradu po imenu Fatemija - supruga Dusliage, koji je baš onda izašao iz sultanovog dzemata (dvora), a koja, premda mlada i plemenitog i krasnog izgleda, nije bila manje ohola i strašna i to više nego što bi se od ženskog bića očekivalo. Naučena od djetinjstva da rukuje oružjem i jaše divljeg konja kao bilo koji ratnik, mogla je u trci da se naprijed nagne i baci u vazduh buzdovan i da ga ponovo uhvati s mnogo vještine i galantnosti. Moj strah se povećao rekao bih stoga jer izgleda da nije bila zadovoljna što nijesam pristao da krstim njenu djevojčicu koju je rodila prije nekoliko sedmica, a običaj je u onim krajevima kod Turaka bio da krste djecu, premda se to nije slagalo s načelima njihove vjere. Ovo su činili iz razloga da djeci vještice ne mogu škoditi”.
Hrišćani iz Tuđemila zamolili su nadbiskupa da posjeti njihovu crkvu. Bici navodi da u tom selu ima 40 kuća, sve latina, svedenih na veliko siromaštvo, jer su im Turci ostavljali samo ono najnužnije za život, a uzimali sav ostatak prihoda.
Toga dana stigla je vijest koja je uznemirila barske Turke: u Skadru je postaljen novi poglavar sandzaka, iako je doskorašnji poglavar bio veoma kratko vrijeme na toj dužnosti. Bici bilježi ustaljeni običaj da carigradska vlada (Porta) prodaje gotovo sve položaje i službe u carstvu, s tim što se plaća unaprijed za nekoliko godina. Ako neko ponudi veću sumu, taj odmah preuzima određeni položaj ili službu, a da prvom ne nadoknadi ono što je platio. Usljed toga oni koji se domognu položaja udaraju narodu velike namete, malo ima pravde i stalno se vrše iznude, zbog čega osiromašeno stanovništvo bježi iz tog kraja.
Preko Albanije u Srbiju
Dizdar (komandant) barskog grada pozvao je nadbiskupa na ručak. Veoma dugo se jelo i pilo. „Kad sam već mislio da ćemo se dići sa stola, dizdar je naredio da se zakolju i pripreme kokoške i nije prekidao s jelom i pićem osim u slučaju koji se može pretpostaviti. Kad su napokon kokoške donijete na sto, sve su pojedene i još smo se neko vrijeme zadržali da razgovaramo i pijemo. I pošto sam se ja, budući da nijesam mogao toliko dugo da sjedim, s izvinjenjem digao i otišao u druge sobe, bio sam upozoren da je to dizdar shvatio kao neuljudan čin”.
Iz Bara Bici je sa pratnjom krenuo prema Albaniji. Čitav put prešao je na konju jašući po karavanskim putevima, a često i po kozjim stazama. Doživio je mnogo neugodnosti i straha. U Ulcinju su ga Turci opljačkali, a kroz Albaniju i Srbiju bio je u stalnoj opasnosti od razbojnika. Stigao je čak do Prokuplja, gdje se razbolio. Nije imao snage da pođe do Bugarske, pa ga je u Prokuplju posjetio biskup iz Sofije. Bici konstatuje da u Prokuplju ima svega 12 katoličkih porodica i da ih u čitavoj Srbiji ima veoma malo, jer su „hrišćanski kneževi sa čitavim narodom prešli u šizmu koja se i danas uporno širi”. Vratio se manje opasnim putem preko Novog Pazara, Prijepolja, Pljevalja, Trebinja i Kotora. U Budvu je stigao krajem novembra.
Kada je drugi put dolazio u Bar, doživio je mnoge neprijatnosti. Svakog dana mu je dolazio obijesni Dizdarev sin sa povećom družinom, zahtijevao novac, otimao vrijedne stvari iz kuće i osiono se ponašao. Nije ga mogao obuzdati ni sam dizdar.
Oklevetani sveštenik
Poslije dva dana nadbiskupovog boravka u Šušanju, izbio je incident u koji u koji je i on upleten. Dvadeset pet hrišćana iz tog sela, koji nijesu mogli podnositi namete haračlije Asana Čauša, odlučilo je da napusti svoje domove. Noću, uoči odlaska iz Turske, podmetnuli su vatru u Čauševim zgradama, koje su potpuno izgorjele. Neko je oklevetao nadbiskupa da ih je on podgovorio. Čauš je u to povjerovao i podnio tužbu, tražeći nadoknadu štete... Jedan od onih koji su izazvali požar uhvaćen je i Čauš ga je tukao čitavu noć, kako bi od njega iznudio priznanje o nadbiskupovoj krivici. Taj nesrećnik je od tolikih batina umro.
Nadbiskup Bici zabranio je ukop pravoslavca pored katoličkih crkava. Nastali sukob sa pravoslavcima podstrekivala su dva katolička sveštenika koje je nadbiskup kaznio zbog nekih ozbiljnih prestupa. Zbog tih i drugih nevolja Bici je požurio da što prije napusti Bar. Ali, nije uživao simpatije ni kod budvanskih katolika, jer su njega smatrali krivcem što Budva nema svog biskupa.
Marin Bici je 1611. godine otišao u rodni Rab, a zatim u Rim da bi papi podnio izvještaj o obilasku svog područja. Ne želeći više da u onim teškim uslovima upravlja Barskom nadbiskupijom, ostao je u Rimu sve do svoje smrti, 1625. godine. Njegov opširan izvještaj predstavlja zanimljiv putopis i dragocjen izvor istorijskih podataka. Original na latinskom jeziku čuva se u Vatikanu, a prevod je objavljen u Budvi 1984. godine.
Od Perasta do Bara
Andrija Zmajević je krupna pojava naše kulture 17 vijeka. Njegovi su preci iz njeguškog sela Vrba. Rođen je u Perastu 1624. godine, a školovao se u Rimu, gdje je promovisan za doktora teologije i filozofije. Postao je peraški sveštenik, zatim opat Manastira sv. Đorđa na ostrvcetu kod Perasta, vikar budvanske biskupije, a za barskog nadbiskupa i primasa srpskog postavljen je 1671. godine.
Skupljao je narodne pjesme u krajevima gdje je službovao i redovno bilježio „Crkveni ljetopis” (950 stranica) koji svjedoči o njegovom radu, a u njemu je pisao i o ličnostima i događajima iz naše prošlosti. Zmajević je bio savremenik boja hrabrih Peraštana protiv brojno nadmoćnijih Turaka, vođenom 15. maja 1654. O tome događaju još kao pitomac Propagandnog zavoda u rimu spjevao je ep u tri pjevanja. Djelo nije objavljeno, čuvano je u jednom primjerku do sredine prošlog vijeka, otkad mu se izgubio svaki trag. Napisao je još nekoliko djela koja su ostala u rukopisu: pjesma u dijalogu „Svađa Lazarevih kćeri, Brankovice i Miloševice” (1190 stihova), oda Dubrovniku „Slovinskoj dubravi” (325 stihova), šaljiva pjesma „Tripu Škuri” i dr.
Iako Zmajevićevo književno stvaralaštvo nema neke veće literarne vrijednosti, njegov je značaj u tome što je napisano narodnim jezikom u vrijeme dugotrajne mletačke vladavine u Boki, koja nije uspijevala da nađe pristalice ni među katoličkim sveštenstvom. Književna radnja u Boki u njegovo vrijeme razvija se u duhu slovenstva i jugoslovenstva, kao i u Dubrovniku i duž Primorja. Osjeća se i duh katoličke reakcije, kao i u djelima dubrovačkih pisaca (Gundulića i drugih). Ni Zmajević nije izbjegao uticaj dubrovačkih pjesnika. Služio se latinicom i ćirilicom. Pisao je na čistom narodnom jeziku, u čemu je bio preteča Dositeja Obradovića. Bio je čovjek širokih pogleda, izraziti predstavnik narodnih kulturnih stremljenja i prvi pobornik ideje o jugoslovenstvu.Osim njega, nosioci narodne misli preko jezika i književnog stvaranja bili su i drugi bokeljski katolički sveštenici, među kojima: Ivan Kušala, Niko Luković, Ivan Antun Nenadić i Budvanin Antun Kojović.
Na velikim iskušenjima
Vrijeme kada je Andrija Zmajević obavljao dužnost barskog nadbiskupa (1671-1694) najteži je period u viševjekovnom stradanju hrišćanskog življa u Baru. Turci su ukinuli gradsku samoupravu, a stanovništvo (prije svega ekonomskim mjerama, dažbinama koje muslimani nijesu plaćali) primoravali da pređe u islam ili da, potpuno osiromašeno, jedva životari. Crkve su pretvorili u džamije i konfiskovali sva crkvena dobra. Nadbiskupima nije dozvoljen boravak u Baru, pa je Andrija Zmajević stolovao u Paštrovićima, pri crkvi koju je sam podigao. Nastanio se među pravoslavcima, koji nijesu baš voljeli latinski obred, ali su nadbiskupa Andriju veoma poštovali. Odatle je upravljao Barskom arhiepiskopijom. Samo kratko boravio je u Baru da bi uredio neke poslove oko Crkve sv. Tekle u Spiču, u kojoj postoje dva oltara, pravoslavni i katolički. To je bio rezultat nekih pokušaja unijaćenja hrišćanskih crkava, na čemu je radio i Zmajević. Vjerovatno je tim povodom posjetio i Bogorodicu krajinsku, gdje su ga iguman i kaluđeri svečano dočekali i prijateljski zadržali tri dana. Sa tog puta vratio se u Paštroviće potresen veoma teškim stanjem i položajem svojih vjernika pod turskim ropstvom.
Umro je 1694. godine i sahranjen u rodnom mjestu u kapeli Bogorodice, koju je podigao sebi za mauzolej.
Doktor dvije nauke
Neobičan životni put imao je barski nadbiskup dr Nikola Dobrečić. Rođen je 28. januara 1872. u Bartuli, kod Starog Bara. Imao je šest godina kada su Crnogorci oslobodili Bar od Turaka. Bio je đak prve generacije novoosnovane Srbske osnovne škole. Potiče od porodice Stanišić, ali je u školski dnevnik upisan pod prezimenom Dobrec. To je naziv zaseoka nedaleko od Livara, na obali Skadarskog jezera, odakle mu je otac bio porijeklom. Dok je učio prvi razred, umro mu je otac. Na kraju školske godine malešni Nikola imao je vrlo dobar uspjeh. No, da li je prešao u viši razred? Hroničari su zapisali da je u barskoj školi od 33 učenika prvog razreda (među njima je bilo i šesnaestogodišnjaka) devet ostalo da “povtori” razred. Trojica od njih imali su zadovoljavajući uspjeh, ali su morali opet početi od početka, jer su bili maleni - imali su po osam godina. A Nikola je tek bio navršio sedmu godinu.
Poslije završene osnovne škole, Nikola je radio kao šegrt kod starobarskog trgovca Marka Guraša. Na njegovu dalju sudbinu bitno je uticao splet slučajnih istorijskih okolnosti. Konkordatom između Svete Stolice i Crne Gore 1886. godine bilo je dogovoreno da “radi pripreme crnogorskih mladića sposobnijeh da budu katoličkijem sveštenicima, Crnogorska vlada u sporazumu sa Arhiepiskopom Barskijem, izbiraće neke zaslužnije, koji će se šiljati u Rim da tamo svrše nauke, a radi iste svrhe Vlada će izdavati njima pristojnu godišnju pripomoć”. Nikola je bio oštroumniji od ostalih barskih mladića katoličke vjere, pa je 1890. godine, zajedno sa Markom Aštićem, upućen u Rim.
“Nema Bara do cara”
Iako ponikao u primitivnoj starobarskoj mahali, Dobrečić se odlično uklopio u svjetsko središte katoličke crkve. Uspješno je završio teologiju i filozofiju. Doktorirao je na oba fakulteta. Godine 1899. postavljen je za paroha u Zupcima, a od 1905. godine premješten je na Cetinje, gdje je bio paroh katoličke crkve, gimnazijski profesor i prvi stenograf Crnogorske skupštine.
Godine 1910, u jeku priprema za proslavu pedesetogodišnjice vladavine knjaza Nikole i predstojećeg proglašenja Kraljevine Crne Gore, umro je Šimun Milinović, prvi arcibiskup obnovljene Primasije srpske. On je revnosno tumačio težnje knjaza Nikole u pogledu uvođenja staroslovenskog bogoslužbenog jezika u katoličkim crkvama. Knjaz je poslao opširan telegram saučešća Barskoj arcibiskupiji i odmah počeo tragati za ličnošću koja bi dostojno zamijenila Milinovića. Nije mogao dozvoliti da mu Vatikan pošalje nekog stranca s kojim ne bi mogao sarađivati. Rekao je sekretaru da pozove Nikolu Dobrečića.
U zakazano vrijeme, mladi sveštenik Dobrečić stigao je u Dvor.
- Dobar dan, imenjače! - srdačno ga je pozdravio knjaz, rukovao se s njim i ponudio mu stolicu.
Dobrečić je bio vidno uzbuđen. Da bi ga oslobodio treme, knjaz je počeo pričati o Baru, rodnom mjestu Dobrečića.
- Vi sigurno volite svoj zavičaj, ali Bar je i meni veoma drag. Posvetio sam mu nekoliko pjesama. Kad god mi dopuštaju državni poslovi, odlazim tamo da uživam u blagodeti barske klime.
- Narod kaže: “Nema Bara do cara” - rekao je Dobrečić.
Knjaževa preporuka papi
Govorio je o svom porijeklu i školovanju, a pomenuo je u svoj objavljeni esej “Viktor Igo kao nacionalni i međunarodni pjesnik”.
- Znači, bavite se i književnošću? - zainteresovao se knjaz.
- Da, pomalo pišem i pjesme. Ovih dana izlazi iz štampe moja prva zbirka poezije. Zamolio sam radnike Cetinjske štamparije da za Vas povežu jedan primjerak. Evo Vam ga!
Knjaz je uzeo knjižicu na čijim koricama je pročitao “Jubilarne pjesme”.
- Zašto baš jubilarne? - upitao je.
- Želio sam dati skoman doprinos obilježavanju Vašeg jubileja, a prva pjesma posvećena je upravo Vama.
Knjaz je sa očitim zadovoljstvom pročitao prvu pjesmu, pa je iznenađen zastao.
- Šta je ovo? Latinski?
- Jeste, ostale pjesme napisao sam latinski, italijanski i francuski.
Dobrečić je ostavio snažan utisak na knjaza, koji ga je preporučio papi za upražnjeno mjesto arcibiskupa barskog i primasa srpskog. To nije prošlo bez suprotstavljanja nekih koji su Dobrečića okarakterisali kao naklonjenog Rusiji. Za njega se ponovo zauzeo knjaz, pa je konačno 1912. godine stupio na tu dužnost.
Dobrečić se posebno angažovao u razvijanju i jačanju vjerske i nacionalne tolerancije. Aktivno se uključio u pokret za ujedinjenje i stvaranje jedinstvene države Jugoslavije. Time je izazvao negodovanje kralja Nikole, koji ga je optužio kod pape da se miješa u svjetovne stvari i da je protivnik crnogorske krune.
Ford je odustao
Poslije oslobođenja i ujedinjenja 1918. godine, Dobrečić je izdašno pomagao razvoj kulture, obrazovanja i zdravstva u Baru. Pri katoličkoj crkvi osnovao je djevojački institut u kojem su časne sestre obučavale polaznice u krojenju, pletenju, prvoj pomoći, kućnoj njezi i vođenju domaćinstva. Njegovim zalaganjem i sredstvima Arcibiskupije u Starom Baru je osnovano prvo zabavište za predškolsku djecu sve tri vjeroispovijesti.
Početkom dvadesetih godina Dobrečić je pokrenuo akciju za izgradnju nove Arcibiskupije. Odabrao je lokaciju u Popovićima, na pola puta između Starog i Novog Bara, predviđajući da će tu biti centar budućeg velikog grada. Radovi su počeli 1923. godine, ali i pored vrijednih priloga vjernika, nije bilo dovoljno sredstava za dovršenje zgrade.
Visoki gosti
Kada su u Bar doputovali kralj Aleksandar i kraljica Marija, Dobrečić ih je pozvao da budu njegovi gosti. U početku kralj je odbijao, ali ipak prihvatio poziv. Morali su pješice ići uz strme puteljke do Gretve. Stigavši pred skromnu biskupsku kuću, Dobrečić je rekao:
- Eto gdje živi arcibiskup barski i primas srpski!
Visoki gosti boravili su u njegovom domu četiri dana. Zorio se pred Starobaranima, vodeći kraljicu pod ruku. Kralj mu je poklonio četiri i po miliona dinara za izgradnju Arcibiskupije, koja je dovršena 1927. godine.
Za potrebe Arcibiskupije kaptiran je izvor u Sustašu, a zatim su, uz učešće opštine i sreza, cijevi sprovedene po barskom polju sve do mora, što je za stanovništvo bila nasušna potreba.
Na putovanju po Sjedinjenim Američkim Državama, Dobrečić se upoznao i sprijateljio sa čuvenim fabrikantom automobila Henrijem Fordom. U želji da pospješi ekonomski razvoj barskog kraja, izdejstvovao je da Fordova fabrika otvori jedan pogon u Sutomoru. Na osnovu tog dogovora, jedna grupa mladića iz Bara upućena je u Ameriku da se stručno osposobi za rad u fabrici. Bilo je to u vrijeme velike ekonomske krize. Osim toga, pojavile su se opcije iz nekih drugih krajeva Jugoslavije, došlo je do rasprave i razmimoilaženja, u čemu je Ford vidio nesigurnost za svoje poslove, pa je odustao od gradnje fabričkog pogona u Baru.
Dobrečić je mnogo putovao, održavao kontakte sa mnogim uglednim savremenicima i doživio mnogo počasti. No, imao je i izvjesnih neprijatnosti koje su mu zagorčale život. Bio je jedan od potpisnika antisokolske poslanice 1932. godine, što je okarakterisano kao neprijateljski akt i izazvalo sukob između njega i lokalnih vlasti.
Pomoć izbjeglicama
U toku Drugog svjetskog rata Dobrečić je izdašno pružao pomoć u namirnicama, odjeći i obući srpskim i crnogorskim izbjeglicama sa Kosova i Metohije. Albanski kvislinzi ubili su u Ulcinju doktora Dejana Mijuškovića. Da bi zaštitio njegovu suprugu Ibiku i maloljetnog sina, Dobrečić ih je primio u svoju kuću. Uradio je to i po cijenu lične opasnosti, jer je Ibika bila Jevrejka, a njemački garnizon se nalazio u neposrednoj blizini. Uspio je da nju i još dvoje Jevreja, koji su se sklonili kod njega, uputi u Livare, odakle su se priključili partizanima.
Poslije oslobođenja bile su nepovoljne okolnosti za obavljanje duhovničke dužnosti. Najviše neprilika imao je zbog potpisa „Pastirskog pisma”, koje je bilo oštro suprotstavljeno novoj vlasti u Jugoslaviji. Prvi potpisnik bio je Alojz Stepinac, koji je i predsjedavao Biskupskoj konferenciji u Zagrebu 1945. godine. Drugi po redu potpisnik bio je dr Nikola Dobrečić. Na predizbornom skupu u Starom Baru Dobrečića su kritikovali Svetozar Vukmanović Tempo i Radonja Golubović, ministar za unutrašnje poslove NR Crne Gore, a on se pravdao da je pismo potpisao zbog vjerske discipline, da je u Zagrebu „osudio pastirsko pismo kao neprijateljski akt” i dodao da nije spreman da u starosti skida svešteničku odoru.
Nikola Dobrečić umro je krajem 1955. godine u Zagrebu, gdje ga je udario tramvaj slomivši mu nogu u kuku. Sahranjen je u svojoj zadužbini, crkvi sv. Nikole u Baru.
Kraj
|