Jusuf MARIĆ
NEKA OBILJEŽJA GRADSKE PJESME STARE PODGORICE

       Gradske pjesme Stare Podgorice koje su zabilježene u zbirkama, žive u tradiciji našeg naroda, te ih on osjeća i smatra svojom kulturnom baštinom. Svojim umjetničkim izrazom i ljepotom dosežu najbolja ostvarenja u ovoj vrsti narodnog stvaralaštva. Narodna pjesma Stare Podgorice reprezentovana je pretežno muzikom koja nosi obilježje gradske muzičke tradicije. Naravno, svaka sredina saobrazno duhovnosti ima sopstvene predstave o najvišem dometu i kvalitetu stvorenog ili pak preuzetog i modifikovanog muzičkog blaga, ali te predstave se najčešće razlikuju od predstava drugih sredina. Zato je i naglašena potreba da se podgorička pjesma prouči i metodama etnomuzikologije i metodama kulturne istoriografije kao sastavnog dijela urbanog folklora.

       Podgoričke pjesme su po svom karakteru i po obliku izražavanja privlačne, bliske i prijatne. Specifične po svom duhu i dahu ponikle su iz sredine koja je gajila tradiciju skladnog suživota svih građana Podgorice.
Zbog originalnosti i autentičnosti, primile su karakteristike rariteta nastalog u svježini i poletu "muzičkog" duha.

       Naša je obaveza da osnažimo zalaganja kojima treba u savremenim naučnim i uopšte kulturološkim tokovima obezbijediti gradskoj pjesmi iz Stare Podgorice status umjetničkog i kutlurnog rariteta i muzičke činjenice sa najboljim predznacima. Pišući u muzičkom pregledu časopisa "Stvaranje" o crnogorskim narodnim pjesmama, Anton Pogačar (nekadašnji direktor srednje muzičke škole), karakteriše osobenosti podgoričke pjesme na sljedeći način:

       "Narodne pjesme iz Titograda i okoline razlikuju se od ostalih narodnih melodija Crne Gore. Melodija podgoričke pjesme svojstvena je i nema ništa zajedničkog čak ni sa drugim balkanskim narodnim pjesmama. Nastala je ukrštanjem slovenske i orijentalne melodike... Muzički folklor Podgorice i okoline tvorevina je narodnog kolektiva i predstavlja veliko kulturno bogatstvo koje zaslužuje svaku pažnju..." ("Stvaranje" sveska 4-5, Cetinje, april-maj 1947.)

       Da bi se posebnost gradskih pjesama iz Stare Podgorice "razumjela" i bila primljena onako kako je doživljavaju stari Podgoričani, nije dovoljno ni često slušanje ni raspoloženje. Svakako je potrebno poznavanje i vanmuzičkih pretpostavki koje su uslovile razvitak te muzike. Ni sami nijesmo najčešće svjesni koliko u sopstvenoj muzici zavisimo od svojih istorijskih uzora, kako je jako muzički izraz prožet uticajima više kulturnih nanosa. Tradicionalna podgorička narodna pjesma od davnina nosi duboko urezanu
identifikaciju kao rezultat nizom godina nataloženih vrijednosti koje su primjerene područnom mentalitetu i senzibilitetu.

       "Podgorica je dugo bila pod tursku vlast, te nije bez osnova mišljenje da je podgoričku pjesmu uglavnom kreirao muslimanski živalj, obzirom da ona u većini slučajeva odražava njegovu terminologiju, mentalitet, filozofiju života koja u sebi sadrži orijentalni kolorit. Upravo, poneka podgorička lirska pjesma nosi izrazitije obilježje muslimanskog načina života. U mahalskim sutonima i uzdasima samo ponegdje se osjeća vedriji ton. U toj skupini narodnih pjesama pored opisa spoljašnjeg izgleda djevojke ('Lijepa je
po Kruševcu trava') može se sresti i opis ljepote mladića." (Radivoje Šuković: "Književna periodika u Crnoj Gori 1835-1914", Titograd, 1986,str.326).

       Određeni broj ovih pjesama spada u stariji sloj lirsko-poetskih ostvarenja i upravo njih krasi fini diskretni lirizam ("U baštici drage moje") sa pripjevom i napjevom i ispoljavanje široke lepeze osjećanja. Pjesme podgoričke se izdvajaju - po tome, što se u njima ističe čulno poimanje ljubavi. U njima je privlačna strasnost, koja je obično veoma uzdržano izražena u čisto crnogorskoj pjesmi. U tu osjećajnu sferu unosi se i akcenat vragolije pune strasti ili vedrine koja opet zalazi u sferu strasnog raspoloženja ("Đevojka
se šćela okupati").

       "Postoji ljubavno osjećanje duboko i čisto u isti mah, često prožeto slatkom melanholijom... Ono što je naročito upadljivo u ovim ljubavnim pjesmama su crte karaktera sa kojima se ideal žene javlja u očima pjesnika. Oni ženu vide kao jedinstven spoj nježnosti i uzdržanosti, stidljive predanosti sudbini i čedne odanosti" (Fransoa Lenorman: "Turci i Crnogorci", CID Podgorica, 2000. str. 24).

       "Podgoričke pjesme ne zaziru da sakriju svoje jasno lice ili opet svoju duboku strast i žal, otkrivajući muslimanske osjećaje... jednostavnost određenih pjesama odiše pravom svježinom domaćeg prastarog duha" (L. Kuba: "U Crnoj Gori", CID Podgorica, 1996. str. 125). Za pjesmu "O moj dragi ime slatko", Kuba piše: "Iznenađujuća je ritmička originalnost nadjačana samo dubokim osjećajem tumačenim nesvakidašnjom melodijom".

       Jedan dio ove muzičke građe ima korijene u dinarskim melodijama, pa čak i u jeziku koji na ovom terenu odudara svojim dijalektičkim osobinama (dr S. Jerkov, Osnovne karakteristike pjesme i pjevanja podgoričkih Muslimana - "Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori", Podgorica, 2001., str. 152).

       Podgoričke pjesme imaju osobenu muzičku strukturu, najbrojniju i najoriginalniju ljestvicu na dinarskom prostoru Balkana - KVINTNI DUR.

       Naziv ljestvice i njena sistematika usvojena je na osnovu istraživanja i klasifikacije muzikologa
dr Miodraga Vasiljevića (1903-1963).

       Kvintni dur je autohton muzički izraz, ljestvica dinarskog područja, potekao od naših darovitih stvaralaca, pjevača i svirača, koji su s mjerom i ljubavlju njegovali svoje melodije i prenosili ih kroz generacije (Dimitrije- Mikan Obradović: Analiza tonalnih osnova - Pesme Ksenije Cicvarić, Beograd,
1998. str. 34, 42, 44). Podgorički melos je odgovarao duhu, osjećajnoj klimi i potrebama vremena, naročito staroj građanskoj Podgorici, koja je tek izrastala iz orijentalne osjećajnosti. Melodika obojena dertom i sevdahom bila je prirasla za srce. Ipak se može reći da su te pjesme, za razliku od primorskih, s manje erotskog naboja, s obuzdanom i suzdržanom strašću koja je rijetko kad prelazila krute okvire patrijarhalnog života. One žive u tradiciji naroda i Podgorica ih osjeća i smatra svojom kulturnom
baštinom jer pjesma Podgorice je zaista užitak. Ta muzika je duhovni i duševni život čovjekov, njegov doživljaj svijeta i davanje smisla tom doživljaju.

       Ono što je nekad sa žarom pjevano, smatra se možda preživjelim za ukus većine današnjih konzumenata narodne muzike. I to je razumljivo, jer ova vrsta narodne muzike ne podilazi malograđanskim, zavičajnim i drugim zaostalim slojevima "duše naroda", već predstavlja podizanje nivoa
ukusa i muzičke kulture. Ona je, dakle, zaista užitak za one prefinjenijeg duha jer sadržinom, prije svega, podsjeća na urbani, u tradiciji zasnovani duh čaršije i zbog toga se doživljava kao bliska i svoja.

Tekst preuzet iz časopisa "Almanah" - časopis za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-istorijske baštine Bošnjaka/Muslimana.