Dr Miroslav Luketić
ČESI U MUZIČKOM ŽIVOTU
CRNE GORE

(Odlomak koji se odnosi na
češkog muzičara Antona Šulca)

Odlomak je preuzet iz knjige:

Češki muzičari u Crnoj Gori
Anton Šulc

       Iz pisanja „Crnogorca" da se zaključiti da je Šulc ubrzo poslije gostovanja na Cetinju, ne čekajući da mu „Jedinstvo" uvaži ostavku, napustio Kotor i otišao na Cetinje. U broju 46 od 11. decembra 1871. „Crnogorac," pišući o proslavi imendana knjaza Nikole I službi božjoj saopštava: "Na istoj službi pjevalo je pjevačko društvo, koje se skoro ustanovilo pod upravom g. Šulca, bivšega učitelja kotorskog pjevačkog društva „Jedinstvo"." U istom broju „Crnogorca" objavljena je još jedna vijest vezana za početak Šulcevog rada na Cetinju i za osnivanje vojne muzike: „Za kratko vrijeme imaće i Crna Gora svoju vojničku bandu. Bivši učitelj pjevanja kotorskog pjevačkog društva „Jedinstvo", g. Šulc, koji je prije bio u austrijskoj vojničkoj bandi, primljen je za učitelja crnogorske bande, a izabrani su do sada do dvadeset crnogorskijeh momčadi, koje će on obučavati. Želimo ovoj, u Crnoj Gori sa svijem novoj ustanovi što bolja uspjeha."
„Javili smo još prošle godine, da je po riješenju naše vlade ustanovljena na Cetinju vojnička banda. Prošlo je dosta vremena dok su sve nužne pripreme učinjene i redovno učenje počelo je tek skoro. I u toliko nam je milije, što možemo javiti, da je za ovo kratko vrijeme ova muzikalna škola jako napredovala pod vještom upravom vrijednoga kapelnika g.Šulca. Sudeći po dosadašnjem uspjehu i po trudu učiteljevom i po postojanoj volji i bistrini učeće momčadi, možemo se slobodno nadati, da ćemo brzo čuti prvi javni pokušaj naše bande." (Crnogorac, 20,20.5.1872.)

       Povodom rođendana knjaza Nikole vojnička banda je svirala na priredbi i „Glas Crnogorca" je to popratio sljedećim tekstom: „Ovom prilikom zaista smo se divili primjetnom napretku ove naše mlade glasbe što se može vidjeti i iz sljedećeg programa. 1. „Crnogorka i Italijanka" marš popuri od Šulca. 2. Simfonija „Air Luisse" od Gluka. 3. „ Militarska polka" od Kaštea. 4. Ulomak iz ореrе „Rigoletto" od Verdia. 5. „Charletten" - polka mazurka od Štrausa. 6. „La f' le d' Italle" fantazija od Šulca. 7."Napred zastave slave" marš od Mazaka. Upravitelj bande g. Šulc zaslužuje zaista svaku hvalu, koji je kadar bio u ovako kratko vrijeme onolike uspjehe pokazati" (Glas Crnogorca, 23-24,22.9.1873).

       Zanimljive podatke o kapelniku Šulcu zabilježio je češki književnik Jozef Holeček tokom njegovog boravka u Crnoj Gori i učešća u oslobodilačkim ratovima koje je Crna Gora vodila sa Turskom 1876-1878. godine. O crnogorskoj vojnoj muzici i posebno o njenom kapelniku, svom zemljaku Antonu Šulcu, Holeček je, pored ostalog, napisao: "Kapela kneza Nikole postala je pre četiri pet godina. Tada je bio Sulc u vojničkoj kapeli u Kotoru. Obratio je pozornost kneza na sebe time, što je u kratko doba složio dve operete na srpski tekst. Jedna je uzeta iz povesnice za doba kosovo-poljskog, a druga iz crnogorskog života. Imena njihova zaboravio sam. Ove operete predstavljala je prva dobrovoljna družina u Kotoru, a u mesojeđama dođoše i na Cetinje. U sadašnjoj bolnici načinjena je pozornica i lični ljekar knjažev, neki Francuz, slikao je dekoracije kako je mogao kao početnik, a prijatelji svirke i pevanja naučiše operete i dadoše Cetinju uživanja što je moralo biti jako kad i danas o njemu možete čuti gde se pripoveda. Partiture od obe operete potucale su se po svetu, dok se ne izgubiše u Trstu".

       Ponudu knjaza Nikole da dođe u Crnu Goru Šulc je, očito, prihvatio bez dvoumljenja: bila je to za njega prilika da se kao muzičar na Cetinju, pri dvoru, svestranije dokaže i afirmiše, a privukla ga je, svakako, i mogućnost veće zarade. O Šulcu i njegovom radu na Cetinju Holeček je na jednom drugom mjestu u istoj knjizi napisao: „Kada je hteo knez da osnuje kapelu, pozove Šulca za kapelnika. Ovaj je bio gotov, ali muka beše s kapelom. Knez naloži glavarima, da pozovu mladiće iz svih okruga, da se dobrovoljno prijavljuju. Prođe izvjesno vrijeme i niko se ne prijavi. Da se to ticalo napadaja na neprijatelja-pojurila bi i školska omladina, jer Crnogorcu valja vojevati, a ne zabavljati se sa onim što dolikuje samo uskogaćim lacmanima! To nije odvratilo kneza. On izašalje nekoliko perjanika po Crnoj Gori da nasilno vrbuju svirače. Ujedno su trebali još nekoliko mladića, od kojih bi se neki izobražavali za učitelje, a drugi opet za telegrafiste. Perjanici se raziđoše, pa koga uhvatiše toga ne pustiše: morao je š njima da ide na Cetinje, gdje mu je odsuđeno da li da ga Šulc posveti u harmoniju tonova, ili da bude učiteljem ili, najposle, da praktikuje u telegrafiji. Docnije su učinjene neke promjene: bogoslovi, koji su malo pokazivali volje za nauku, premešteni su u kapelu ili među telegrafiste; telegrafiste su poslali do kapele ili u bogosloviju, te tako je učinjena promena i s onim mladim sviračima, koji ne mogaše da se oprijatelje sa fagotom i klarinetom. Neki su, najposle, prinuđeni da uče zanate... Sviračima dadoše neku uniformu i to samo plavu bluzu, koja je na ogrlici imala crvene i bele latice. Ostalo odelo imali su narodno.. Još bi mirno snosili da se bave nejunačkim radom ili bolje reći necrnogorskim, i danose kroj odela što se razlikujuje od drugih-tako je želio gospodar, a želja gospodareva svakom je Crnogorcu zapovest; ali su mrzeli Šulca; taj sajdžija im je
dodijao... Kapelnika su smatrali za uzrok sve nesreće i htedoše da ga se oproste po svaku cenu. Učine među sobom zaveru protiv života omrznutog tuđinca. Načine sasvim opširan plan, kad da ga napadnu i kako da ga ubiju. Razume se, da su jednoglasno izabrali handžar, јеr handžar ne čini nikakvu larmu, on mirno - a puška glasno se hvali svojim djelom, da se iza devet gora može da čuje. A da sveto delo osvete bude uspešno, moralo se početi u ime božje.

Cetinje, fotografija Fr. Chalupa

       Njihovi vršnjaci iz bogoslovije, koji su takođe pre okusili subordinaciju Šulcevu, rado im ponudiše svoje usluge. Negdje za žitom blagoslovili su oružje zaverenika i obećali su da će ih potpomagati i u odsudnom trenutku -istina ne mišicom, ali bar sa „očenaš"om.

       Valja mi spomenuti, da su ovo zaključila deca, te treba uzeti sa smešne strane. Najstariji od Šulcevih svirača jedva ako ima danas 18-20 godina, dakle su u vreme zavere bili između 14-16 godina.

       U kratko Šulca se nijesu ni dotakli. Opazio je od dužeg doba, da se među njima nešto kuva. Poče potajno da ispituje najmlađega i najmirnijega od njih, dok ne doznade celu tajnu. Ode knezu i zamoli, da se strog ukor dade mladim zaverenicima, ali da ne budu kažnjeni. Tako je i bilo. Kapelnik dobije drugi stan, kasarne više nije bilo i samo je ostala kao mesto okupljanja da se upražnjavaju u svirci... Skoro svi dečaci što ih je Šulc učio svirci, imali su slabog veštačkog sluha. Ništa mu drugo ne ostade do da ih mehanički uči da pristiskaju epkala (klapne) Za ovo mehaničko pritiskanje po epkalima imali su dečaci shvatanja i napredovali su u tom kao i njhovi sodruzi po telegrafu, koji se takođe brzo privikoše telegrafskom mehanizmu, na kojem se osniva telegrafisanje... Moj mili zemljak mora da je imao mnogo posla, dok je naučio svoje učenike da 10 različitih komada umeju svirati, među ovima "Gde je stanak moj", „Oj Sloveni", i „Šla Nanynka do zeli", koju su jako zavoljeli Crnogorci. Svirka traje sve fortissimo, ubrzanim taktom, i ne znate da li čujete „činele" ili klarinete. Tako to traje za podugo. Svirači se drže, dobro lupaju po epkalima, duvaju dok kukavci ne pomodre. Vi ih sa osmehom slušate, skoro vam se dopada, jer se tu energično radi, a zvuci skoro kao da strmoglav padaju... Pred vama je nešto nečuveno, što nijeste dosad vidjeli. I taje kapela individualno crnogorska..."(J-Holeček: Za slobodu. Slike i crte iz crnogorskih i hecegovačkih bojeva protiv Turaka, Novi Sad, 1881, knj.2, str.33-39).

       Evo kako je Holeček opisao svoj susret sa Šulcem na ratištu:..."Hitao sam dalje, tražio sam prijatelje koji ne pjevaju, već na ražnju ovna peku. Jedva mi se ukaza spasonosna zvezda, koja je potrbuške iza šatora ležala, nad glavom je razastrt kišobran, a ona je suv jezik sekla i vrlo sentimentalno pogledala. Zvezdom mojom bio je gospodin Šulc, upravitelj kneževe kapele i moj zemljak. Oboje na jedared: Zemljače! Zemljače. Opet oba na jedared: Vi ste moja uteha. „Šta to jedete?" „Jezik. Šta imate u čuturi?" „Rakiju"... „Izvinite, moram vas kao prijatelj opomenuti, da se natrag vratite, dok nije dockan,- savjetovao je Šulc Holečeka...Nisam ni deset koraka učinio, kad se zamnom ozva uplašeni uzvik. Obrnem se i ustrašim se. Viknuo je mnogovaženi gospodin Šulc, koji se na kamenju valjao. Baš htjede sesti na svoju mazgu - Hristos je jahao magarca, Šulc mazgu - a ona se poče radovati, da će imati čast da na svojim leđima nosi tako uvažena čovjeka, te se poče nogama bacati. Tom prilikom sam uvidio, da je uvek bolje, kad je mazga zamišljena i sentimentalna, nego kad je vesela.

       Као da veselost nije stvorena za mazge. Gospodin Šulc imao je u tom trenutku jednu nogu u zengije, a druga usljed pokreta mazginih na glatkom kamenju sklizla. Predstavnik crnogorskog serafinskog orkestra pućio se koliko je dug i širok (pre široki nego duži)..." (Holeček.n.d.knj.l,str.197-198)

Jozef Holoček

       Holeček je sa vojskom i vojnom muzikom prisustvovao svečanom ispraćaju knjaza Nikole na front 20. juna 1876. godine, i tim povodom o svom zemljaku Šulcu zapisao: "U dan polaska ovako je izgledao: obrijao je svoju punu bradu, a samo je ostavio svoje duge brkove, što mu nemarno padahu na prsa; nabavio je modre crnogorske šalvare, za koje se drži da zbog svoje širine prijatno hlade; dokoljenice nije mogao više naći na Cetinju i mjesto ovih uzeo je ženske čarape; na nogama imao je opanke, a obukao je staru austrijsku uniformu; na glavu je nasadio crnogorsku kapu, pa je nakrivio na jednu stranu - i tako je učinio od sebe dosta komičnu sliku. (J.Holeček.-Za slobodu, knj. 2, str. 30).

       U svom djelu „Za slobodu" Jozef Holeček piše i o boju na Vučjem dolu, pa i o svome prijatelju Antonu Šulcu, kapelniku Crnogorske vojne muzike. Tu po svoj prilici ima Holečekovih književnih dodataka kada piše o namjeri dvojice mladih muzikanata da ubiju kapelnika Šulca, ali će sigumo biti blizu istine ovi detalji iz njegovog djela: "Najedared opazim dve senke oko mene. Poznam u njima dva mlada svirača iz knjaževe kapele u njihovom iznošenom odjelu. Nosili su kotao s vodom i govorili su nešto povjerljivo, važno. Kako sam imao istu celj kao i oni, to jest prijatelja Šulca, kapelnika, išao sam iz onih stopa za njima, te sam mogao njihove riječi dobro čuti i razumjeti. - Hvala Bogu, reče jedan, naš Šulc jahao danas mazgu, a dobra životinja oborila ga dvared i to uvijek gdje je najviše kamenja, kao da smo potplatili mazgu. Mislim da nam je Šulc podobro izgnječen, te će se morati vratiti kući ili će bar morodirati( ići na bolovanje-R.D.) A nama onda neće braniti niko da naše muzičke inštrumente malo po malo zamenimo puškom i handžarom... (Holoček, Za slobodu...II, 30; citirano iz R.D. n.d. str.27).

       ...Knjaz još nije znao za Šulcev odlazak. Ovaj nije otišao zbog nemoći. Kad je došao dr. Tomiću i jadikovao se na tvrdo hercegovačko kamenje, molio ga je, da ga prizna za bolesna i da ga pošalje kući na oporavljanje; zatucani Tomić poče se glasno smijati i stade ga grliti i milovati: "Mili prijatelju" reče mu, „svi dobri lekovi imaju jednu osobinu: opori su ali i zdravi. Ti si bolestan Antone „jest, i nemoć tvoja teško se može izlečiti i ako nije smrtna. Kad bi to bilo u svetu, u Jevropi, prporučio bih ti Karlova kupatila koja uklanjaju s tela neprijatnu težinu što ne da čovjeku da pravilno i mirno diše...Debljina ti smeta u okretnosti i brzini, ali kad se svališ s mazge, imaš ono isto osjećanje koje ima mlada nevesta kad se uvali u meke perine. Kad bi tako pao suvonjav i mršav čovjek, taj bi se povredio i nakaradio. Ali opet on tako lako ne pada, jer je lak i okretan. Verujem ti, prijatelju, da ti je milina padati sa sedla i datoj želji goveš nekoliko puta na dan" ...Posle takvoga lekarskoga saveta nađe se Šulc u tragičnom položaju. Da ide dalje s vojskom značilo je za nj dvostruku smrt: ili jatagan turski ili da se isprebija po kamenu. A da samovoljno ode iz tabora nije opet bilo dobro, jer je skopčano takođe sa opasnošću života. Šulc je u crnogorskoj vojsci, dužan je dakle da šnjome snosi dobro i zlo. Ako se ukloni bez dozvole, mogu ga smatrati za uskoka i može biti osuđen na smrtnu kaznu...Šulc se sigurno nadao, da će u najgorem slučaju dobiti pregaču i moćiće je podnijeti, jer je navikao na papuče još kad je bio u domovini. No morao je biti spreman i na neprijatne stvari, jer je lako moguće da knez rekne: "Prijatelju, ti si civilizovani Jevropljanin, i kad bi ti Crnogorke pripasale pregaču, ja bih mislio da bi u tebi bila ponižena jevropska civilizacija; zato ću naložiti da te samo ubiju..." „No knez je imao prizrenja i Šulcu se nije ništa dogodilo, osim što je neko vreme bio u nemilosti".

       I u knjizi „Crna Gora u miru" Holeček se osvrnuo na život Antona Šulca na Cetinju. Nije bilo lako u ono vrijeme živjeti na Cetinju, naročito u periodu jesenjih kiša i zimskih mjeseci, kada je snijeg znao napadati do visine krovova. „Čim počnu jesenji pljuskovi, iz Cetinja treba bježati. Imam takvo iskustvo",- piše Holeček. Opisujući život u „Lokandi" dok još nije bila obnovljena, kada je krov prokišnjavao te je radi toga kišobran morao otvoriti iznad kreveta, on o Šulcu piše: "Kapelniku Šulcu je ranije, prije nego što je bila obnovljena, bio dat stan u Lokandi. Jednom su ga bura i grmljavina tako prepale da je sred noći pobjegao iz Lokande i do rano ujutro tumarao po pljusku pod Otvorenim nebom" (J.Holeček: Crna Gora u miru, CID, 2002, str. 179).

       Usljed rata „Glas Crnogorca" u 1878. godini nije izlazio, a kako nije bilo drugih glasila, to nema objavljenih podataka o muzičkoj djelatnosti Šulca u toj godini.

       U „Glasu Crnogorca" izašlom 12. maja 1879. godine pojavila se vijest da je prilikom dočeka zamjenika ruskog prestolonasljednika, pukovnika grofa Šeremetjeva, koji je došao na Cetinje da krsti knjaževog sina Mirka, vojna muzika pod upravom svoga kapelnika Šulca intonirala rusku himnu; bilo je to, ujedno, i posljednje pominjanje Šulcevog imena u štampi. Šulcevim odlaskom prestalaje sa radom i prva crnogorska vojna muzika.

Crnogorska vojna muzika oko 1900.
(Državni muzej na Cetinju).

       Na osnovu arhivskih dokumenata Risto Dragićević je utvrdio da je Šulc bio na dužnosti kapelnika na Cetinju od novembra 1871. zaključno sa majem 1879. godine, kada je zvanično i prestala da postoji vojna muzika.

       Sačuvano je više uvjerenja o prestanku službe crnogorskim muzičarima, koja su izdata u to vrijeme, što svjedoči da je vojna muzika zaista prestala da postoji sredinom 1879. godine. Iz navedene dokumentacije takođe se vidi da je u martu 1874. godine Šulc namjeravao da napusti Cetinje jer nije bio zadovljan visinom honorara, ali je odustao i ostao još pet godina na dužnosti kapelnika.

       Čeh Anton Šulc je zaslužno ime u razvoju crnogorske muzičke kulture. S pravom ga treba smatrati začetnikom muzičkog obrazovanja, osnivačem, organizatorom i kapelnikom prve vojne muzike i dirigentom prvog pjevačkog društva na Cetinju. Šulc je autor muzike prve crnogorske himne „Ubavoj nam Crnoj Gori" koja je počev od 1871. godine, izvođena kao zvanična državna himna; autor je muzike, dirigent i režiser muzičkog djela „Uskrsnuće", izvedenog prvi put na Cetinju 1871. godine; prvi je kompozitor u Crnoj Gori koji je komponovao više pjesama na narodne motive i stihove crnogorskih autora.

       Na osnovu podataka objavljenih u štampi, navešćemo djela koja je komponovao Šulc i koja su na proslavama i zabavama javno izvedena u Kotoru i na Cetinju: 1. Himna Sv.Savi; 2. Muzika za komad „Naše narodno uskrsnuće" od Rista Milića; 3. Narodna crnogorska himna „Ubavoj nam Crnoj Gori" od Jovana Sundečića; 5. „Crnogorski našljednik"- posvetni marš; 6. „Crna Gora" od Rista Milića, pjevanje sa sprovodom muzike; 7. „Crnogorka i Italijanka", marš popuri; 8. „La f le d' Italie" fantazija.

       Iako je Šulcev kompozitorski opus po obimu i po kvalitetu vrlo skroman, u ondašnje vrijeme kritika je povoljno ocjenjivala njegova djela, u javnosti su bila dobro primljena i vrednovana, odgovarala su romantičarskom i rodoljubivom zanosu koji je u to vrijeme vladao Bokom, Cetinjem i Crnom Gorom. Koliko nam je poznato, partiture Šulcevih kompozicija su izgubljene, a neke je odavno prašina pokrila; niko od naših muzikologa nije ni pokušao da prikaže i ocijeni djelo ovog češkog muzičara koji je u toku osmogodišnjeg života i rada u Crnoj Gori, prema pisanju ondašnje štampe, dobijao laskave ocjene i od Dvora. Kuda je otišao Šulc i kakav je njegov dalji životni put nije nam poznato. U bibliografiji o Crnoj Gori na češkom jeziku 1801-1991" nema nijedne posebne jedinice o njemu; spominje se samo jednom u jedinici „Himna Crnogorska", kao autor muzike (Bib... 18315,803).

Vojvoda Ilija Plamenac
dugogodišnji ministar vojni
(iz djela dr Vratislava Černog)

       Prema onome što je o njemu zabilježio Ludvik Kuba, sudbina mu nije bila naklonjena: „Prvi crnogorski kapelnik bio je Čeh po imenu Šulc, od ljudi uobičajno zvani „Šulac". On je Crnoj Gori komponovao oficijelnu himnu (Ubavoj nam Crnoj Gori). Odavde je otišao već prije mnogo godina, kada je knjaz rasformirao muziku, i u inostranstvu bijedno okončao"(L.Kuba: U Crnoj Gori, str. 166). Svjedočanstvo o Šulcevom odlasku iz Crne Gore ostavio nam je njegov zemljak Jozef Holeček u feljtonu „Nova crnogorska kapela", objavljenom u dva nastavka u „Slovanske listy", novinama koje su izlazile u Pragu 1879. godine. I ovoga puta Holeček je, na njemu svojstven literalan način, slikovito opisao prilike u Crnoj Gori i dao odgovor na pitanje zašto je i kako Šulc napustio Crnu Goru i kakva je to „nova kapela"( misli se na vojnu muziku) formirana na Cetinju. Glavni akter i inicijator ovih događaja u Holečekovom zapisu je pop Ilija Plamenac, ministar vojni u čiju nadležnost je spadala i briga za vojnu muziku. Kod nas ovaj tekst nije objavljivan i zato smo sada neke njegove djelove preveli i ovdje ih objavljujemo. U prvom dijelu feljtona govori se o tome kako je pop Ilija Plamenac iz Podgorice iznenada stigao na Cetinje i time izazvao pravu uzbunu kod građana:

      ..."Njegova ekselencija pop Ilija Plamenac, crnogorski ministar vojni stigao je u junu tekuće godine galopom u crnogorsku prijestolnicu... Plamenčev dolazak na Cetinje izazvao je veliko uzbuđenje. Žene su izlazile na prozore, djeca su istrčavala u košuljama iz kuća, a ljudi, koji su prolazili ulicama, zastajkivali su i zabrinuto vrtjeli glavama. Tako je svakome bilo očevidno da mora da se događa nešto ozbiljno, što će cijelom Crnom Gorom da bljesne kao električna iskra. Ali što?

      Nagađa se, predviđa se, kombinuje se. Svi znaju da pop Ilija dolazi iz Podgorice i da tamo sa malim odredom vojske čuva poredak da ga muslimani ne bi narušili. Nedavno je bilo došlo do manjih sukoba između Crnogoraca i Turaka...

      „Ej! pope! „ pita Iliju jedan čovjek, „ej pope - što nam donosiš? Dobro ili zlo?"
      Bez obzira na to što je čovjek zaboravio da ga oslovi sa „Vaša ekselencijo", pop mu jednostavno odgovara:" Dobro, braćo", i nastavlja da jaše dalje prema knjaževom dvoru...

      U kafani Jefta Vuletića okupili se ljudi kao da je praznični dan. Zapalili su duge „lule" (čibuke) i počeli razmatrati događaj koji je danas narušio mir na Cetinju, o kojem na ovom svijetu niko, a na onom svijetu samo bog zna.

      „Biće novog rata"- tvrdi jedan samouvjereno.

      „Kakav rat", - suprotstavlja se drugi "jezik pregriza"!

      „E takav! Pop Ilija je ministar vojni i ja mislim da se riječi „dobro" vojnog ministra mogu tumačiti kao napad na neprijatelja...

      Prisutni su se podijelili na dva tabora. Jedni su bili za rat, a drugi za mir. Kafedžija Jevto je bio za mir. Obje strane su uvidjele da su odstupile od osnovnog razloga oko kojeg je nastao spor, o razlogu Plamenčevog dolaska na Cetinje.

      „Sigurno će biti rata, vidjećete, zato se pop Ilija toliko dugo i zadržao kod knjaza. Hajdemo pred dvorac, pričekaćemo i doznaćemo najbrže pravu istinu."

      Skupili su se pred knjaževim domom.
      U međuvremenu pop Ilija je pristupio pred knjazom, poklonio se „do crne zemlje" i poljubio mu rukav.       Knjaz ga je ljubazno primio.

      „Što mi donosiš pope? Sjedi, pričaj jesu li Turci mirni?"

      „Tu i tamo iskoči pokoji mjehur na površinu, kao što se desi u rakiji kadje prodrmaš, ali ti mjehuri brzo isčeznu. Sa te strane nema bojazni."

      „Ja sam nestrpljiv pope. Misliš li ti saopštiti novosti. Koji je to mogao biti razlog za tvoj dolazak - Turci?"

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš

       Pop Ilija uzdahnu, nakašlja se, sabra misli i poslije toga pristupi djelu:
       „Gospodaru, imam jednu molbu".
       „Reci i biće ispunjena, dajem ti knjaževu riječ"
       „Pokloni mi Šulca".
       „Kojega Šulca?"
       „Antona Šulca".
       „Kapelnika?"
       „Da, toga."
       .. »Hahaha! Što to pričaš, pope! Je li ti u redu glava? Dragi moj Ilija, zapamti, Šulc nije naš čovjek, on je austrijski podanik."
       „Daruj mi ga gospodaru i dlaka mu sa glave neće faliti. Nije mi glava povrijeđena, nije mi niko stabla na putu postavio. Ako mi ga daš kao da si ocu sina dao".
       „Što ćeš sa njime tada uraditi?"
       „Poljubiću ga deset puta, dovešću ga na granicu austrijsku, pružiću mu desnicu, blagosloviti ga i reći mu: Brate, vidiš: u Austriji je ipak ljepše nego u našoj kamenoj Crnoj Gori. Ajde s bogom doma, pozdravi staru majku, ako je još živa, i reci joj da hoćeš da je paziš; zahvalan si joj što te rodila takvog što znaš dobro da piješ „biru" (pivo) i narodu da trubiš."
       „Mani se tih misli, pope. Budimo zadovoljni što ga imamo. Ko bi nam rukovodio kapelom? Ti je voditi ne možeš, a ni ja. Zar nijesi radostan kada čuješ kako nam kapela svira, kako se zvuci lagodnih melodija razlivaju našim gorama. Muzika podstiče, pobuđuje, jača duh."
       „Znam ja to, gospodaru. Ali ta Šulceva muzika nije za nas. Sa tom muzikom valjda bi samo „ingleška kraljica" igrala, ali naše srce je ne razumije. Više puta sam slušao pjesme koje nam Šulc svira, njih naš čovjek doživljava suprotno od stranaca iz Evrope. Za njih je to vesela muzika, za nas tužna, kada je njima tužna, nama je vesela. Znam gospodaru što smjeraš, težiš ti našemu dobru. Ali, ako hoćeš, kao brižni otac, da se postaraš i za naše uši, dobavi nam muziku domaću koju ćemo željno slušati..."
       „Kada nam Šulc obuči naš podmladak on nam više neće trebati. Ali sada ga ne možemo otpustiti."
       „Što kažeš, gospodare, da će nam podmladak vaspitati, nije tako. Iskvariti će ih, oni neće postati ni vojnici ni muzičari, neće biti ni Crnogorci ni lacmani. U ratu smo mnogo izginuli, moramo zato cijeniti svaku mušku glavu"...
       „Mislim da ti, sve u svemu, navrćeš na to da ja kapelu raspustim".
       „Tako je, gospodaru".
       „To neću učiniti".
       „Nećeš ako ti za to i nagradu dam?...
       „Ajde pope da vidim o kakvoj se to nagradi radi... Slušam te...'
       „U predvečerje, sjedim ja u Pogorici na ulici i najednom čujem lagodne i blage zvuke, kao da mi na srcu taji zimski snijeg. Najpre su bili jedva čujni, udaljeni, a zatim su bili sve bliži. Došli su mi do starih nogu, skočio sam i mimo volje počeo igrati s noge na nogu kao očaran. Sramio sam se što sam tako podložan i htjedoh ponovo sjednuti, ali đavo ne da, nijesam mogao. Vidim da je cijela Podgorica tu. Izlaze na ulicu stari, mladi, ljudi i žene, djeca, Turci, Crnogorci, Muslimani i hrišćani, svi kao i ja sa noge na nogu igraju po taktu muzike. Aja to slušam i projuri mi misao kroz glavu: Pope, takvu „muziku" dovešćeš gospodaru."
       „A ko su bili ti „muzikanti"?
       „Muzikanti sami ne zavređuju ništa, ali zato je muzika prava. Bila su to četiri ciganina. Otrcani, prljavi, neumiveni, neočešljani, bosi, razgolićenih prsiju, s crvenim turbanom na glavi. Jedan je svirao na violini, drugi na tamburici, treći na fruli, četvrti je udarao na mali bubanj. Svirali su u hodu i sami su po muzici poskakivali. Stvamo je to, gospodaru, bilo smiješno. A kada smo mi pošli prema njima oni su ispužili prljave ruke i svaki im je davao koliko je mogao „patagun" ili „čakmak" ili „segzar", a ja kao ministar dao sam im „pletu" (40 kr.) Odveo sam ih po strani i dogovorio se sa njima da dođu na Cetinje i da se Tebi predstave. Dao sam im riječ da ćeš ti od njih napraviti novu crnogorsku kapelu. Zato molim da mi daš Šulca, da ga otpustim."
       „To ne može."
       "Ali ti si reka da ćeš mi ispuniti sve što zatražim."
       „Budi miran, čovječe, ne može to."
       „Ja sam dao riječ, gospodaru, uvaži to!... Gospodaru! Svijetli knjaže! Gordost naša! Učini milost, ustupi mi Šulca, primi od mene cigane za nagradu."
       Knjaz je potpisao, kolebao se ali je popustio i Šulc je bio otpušten.
       Potpis je stavljen, pop Ilija je uzeo papir, složio ga na četiri dijela, pritisnuo k srcu i pogledao na knjaževo lice. Odjednom su se čuli divni prodorni zvuci...
       „To su oni"! uskliknuo je pop Ilija oduševljeno.
       „Gospodare ja sam ti ih doveo!"...

       Nije sumnjao pop Ilija da će muzika na Crnogorce ostaviti jak utisak. Vidjelo se to u Podgorici. Cigani su hodali, svirali i igrali, a za njima cijelo Cetinje. Okupili su se pred knjaževim dvorcem. Crnogorci su okružili cigane, muzičari su svirali kao svjetski virtuozi. Kada je bilo najljepše, perjanici su počeli užurbano zatvarati prozore i vrata dvora.

       „Rekao sam ja", objašnjavao je pop Ilija, da ni knjaz neće odoljeti ovoj muzici"...

       Perjanici su istrčali iz dvora i prenijeli knjaževu naredbu da se svi odmah udalje.

       „A tako", reče pop Ilija, „želi da spava! Vjerujem mu! Pri takvoj muzici i sam gospod bog bi zaspao..."

       Tek što se nova crnogorska kapela udaljila knjaz je uzjahao konja i odjahao što dalje od nje. To je bio zgodan momenat da pop Ilija isprati Šulca na austrijsku granicu; tamo ga je deset puta poljubio, pružio mu desnicu i blagoslovio na put.