TRAJANJE NA VRIJEDNOSTIMA TRADICIJE

       Srdana Kovačevića znam još iz Umjetničke škole u Herceg Novom. Poslije završene Akademije primijenjenih umjetnosti u Beogradu, jedno vrijeme je u njoj bio profesor. Tada sam, pa i nadalje, pratio njegov rad. Moram priznati da mi je imponovala vještina kojom je vladao materijalima koje je koristio. Znao je da im se prilagodi, da im nametne odgovarajuću vizuelnu zamisao, osim toga, pokazivao je osjetljivost za njihovu primjenu datoj ideji ali i umješnost da istakne primarne vrijednosti kamena, mermera, drveta, rjedje bronze i metala, čime se sve bavio.

       On je slijedio one estetičke principe koji su u Umjetničkoj školi ustanovljeni i njegovani tokom njenog trajanja. Njima je ostao privržen i kasnije, na Akademiji i nakon nje. Odlikovala ih je ljepota forme i oblika kao jedna od važnih konstanti. Uvidio sam da je Kovačević tom uvjerenju ostao vjeran. Na njemu počiva shvatanje skulpture koju je prihvatio, šta više, bio je i ostao tipičan predstavnik te, uistinu prepozntljive, odrednice prisutne u jednom dijelu naše novije umjetnosti. Kovačević je toga bio svjestan, to je stalno imao na umu. U to nas uvjeravaju brojna djela koja je, u rasponu od gotovo pet decenija, koliko traje na umjetničkoj sceni, ostvario.

       Izvjesna realnost skulpture Srdjana Kovačevića nikad nije došla u pitanje. To je ostalo trajno obilježje njegovih radova. Ono je zasnovano na jednom vidu stilizacije koji je od početka ustanovio, strpljivo osmišljavao i sa uvjerenjem gradio sopstvenim rukopisom. Tematski sadržaj njegovih radova čine, mahom figuralne predstave, (reljefne ili trodimenzionalne) nešto manje ptice još manje neki drugi motiv.

       Kovačević skulpturu svodi na jednostavne naznake koje ukazuju na odnjegovanu materijalizaciju likovne ideje. Prati ih tačna proporcija, sigurno vladanje elementima kompozicije, sklonost ka uspostavljanju iznijansiranih planova. Isto tako, ispoljava smisao za raspored masa, za pojednostavljen i dopadljiv izgled doživljajne stvarnosti. On njeguje princip oblikovanja kroz široko zasnovanu formu koja je protkana ravnotežom medju površinama, potom, ritmovima skladnih, ravnomjernih, nekad tek naglašenih obrisa pa i linija koje razdvajaju i zatvaraju površine, odredjuju i definišu vajanu ravan. Oblici se pretapaju u blago svedene suprotnosti koje prožimaju osjetljive vibracije svjetlosti i sjenke. Njegov jezički obrazac je u suštini jednostavan, baziran je na uopštenim svojstvima fino modelovanih, tek pokrenutih, smišljeno ukomponovanih i usaglašenih masa.

       Srdan Kovačević drži do izvjesne discipline koja se tiče postupka izvodjenja. Njegovi se radovi odlikuju doradjenošću, u njima ništa nije prepušteno slučaju, sve je dovedeno do perfekcije. On poštuje vještinu zanata, katkad se upušta u rješavanje složenih anatomskih sadržaja koje skoro uvijek prati pokret, diskretan, ne odveć naglašen. Ostvaren je istančanom osjetljivošću za sintezu oblika blisku jednom pojmu klasične umjetnosti i misli grčkog svijeta u kojoj je čovjek mjerilo svih vrijednosti.

       Njegove figure, bazirane više-manje na narativnom recidivu, odaju utisak izvjesne zagledanosti u sebe, neke kontemplativne okrenutosti sopstvenom doživljaju. One prikrivaju unutrašnji život, stanje potisnute svijesti uzdignute do prefinjene lirske osjetljivosti. Jednom riječju, pretvaraju se u poetski opredmećen svijet punog duhovnog doživljaja.

       Djelo Srdana Kovačevića nijesu odveć doticale promjene poput novijih pravaca koji su namah dolazili i nestajali. Ostao je vjeran svojoj prirodi, poetici koju je vlastitim trudom iznjedrio i, prenio u prepoznatljiv stilski govor. Njegov opus je utkan u kontinuitet domaće tradicije dok je stilskim i vrijednosnim postignućem ukorijenjen u nezaobilazne tokove naše novije umjetničke prakse.

Zdravko Vučinić, 2004. godine.

       „Medjutim, meni se čini da je put koji je Kovačević izabrao kudikamo pravilniji, stabilniji a time sigurniji. To je put, na prvom mjestu, najprije savladjivanja materije, zatime čisto likovnog zanata, pa tek onda traženja novog u tome. Ako pogledamo izložene eksponate odmah ćemo uočiti da je on sve to dosljedno godinama sprovodio, a sprovodi i danas. Ako je za usporedbu, onda je to najbolje početi radom „Moj otac“, kojega Kovačević rešava jednom širokom tehnikom, nabacivanja širokih ploha, koje sve zajedno dovodi i do jedne psihološke potpunosti, koja će u kasnijim njegovim radovima postepeno isčezava („Portret I“ i „Portret III“), ustupajući mjesto jednoj želji za pojednostavljenjem linija („Makedonka“), tražeći više stilizovana rješenja nego prenoseći stvarnost, podredjujući sve to samom materijalu, koji je kod ovog mladog vajara začudjujuće raznovrstan.

       Ako radi u drvetu, onda on to tretira podredjivanjem samoj formi, ako u kamenu onda kod njega ovladava čista linija, koja skoro djeluje kao najčistiji crtež, ako je to metal onda tu dolazi do dubljeg izražavanja tih linija“.

Aleksandar Prijić, 1967.godine.

       „On najradije, i najuspješnije, obradjuje kamen. S najviše ljubavi u njemu vaja ptice i to u onom krtom, izuzetno teškom za obradu no i izvanredno efektnom crvenom kamenu iz Kamenara. Upravo je virtuozno isklesana složena silueta „Goluba“. U tom kamenu on radi i reljefe: „Djevojka s mandolinom“ i „Kamenica“, koji se odlikuju sa više planova te time i pitoresknom ubjedljivošću. Klasična fundamentalnost na kojoj Kovačević savladava zanat uočljiva je je i na portretima naročito onom „Moj otac“ – smirenom, širokog, sigurnog poteza. Težnja ka stabilizaciji, uočljiva u svim njegovim radovima, različito se ispoljava, zavisno i od materijala. Skulptura „Makedonka“ u bijelom kamenu je folklorno intonirana i uspješno su iznijansirani odnosi masa…
Osnovna karakteristika Kovačevićevog pristupa materijalu je mir i sigurnost…“

Olga Perović

       Skulptura Srdjana Kovačevića je postupno i postepeno rasla, oslanjajući se na klasične i tradicionalne vrijednosti. Taj proces je vidljiv, a umjetnik je u tu postupnost ugradio vlastito, suptilno osjećanje forme, volumena i porvšine.

       Tematski, skoro isključivo, opredijeljen za ljudsku – žensku figuru, on je uspio da realizuje njena suštinska stanja, pokret i suzdržani volumen. On je to ostvarivao u različitim materijalima i uspio da ga materijal ne povede i utiče na rezultate realizacije, već je preko kamena, drveta i metala jasno definisao vlastitu skulptursku misao i stav.

       Evidentno je da su mu kamen i drvo pružali veće mogućnosti za ovakav način realizacije i da radovi izvedeni u tim materijalima dosežu do optimalnih granica njegovog izvodjačkog likovnog postupka. Dok u drvetu snažnije dolazi do izražaja lirsko, organsko spajanje oblika sa plemenitim metalom, kada iz drveta, logično izadje harmonična forma figure, u kamenu on pokazuje tematsku virtuoznost osjećanja materije, vrednovanja površine, spoj linearnog u formalnom i lirskog u sadržajnom smislu. Na ostvarenjima u drvetu očuvano je i prisutno organsko jezgro forme, a kod kamena pojavljuju se, znatnije, elementi sinteze i stilizacije koji nam naslućuju postojanje arhitektonskog, da ne kažemo geometrijskog jezgra. Kovačević diskretno dotiče površinu volumena i na nju postavlja ornamentalne karakteristike i sadržaje koji skulptorskoj temi dodaju folklorni, ambijentalni i drugi smisao. Ti elementi na sagradjenoj formi i oblicima, mekog modelovanja, upozoravaju na realitet jasnog tematskog opredeljenja.

       Ljupkost oblika, njihova čednost i jasnoća proizilaze iz uprošćene unutrašnje senzualnosti. Ta čednost potencira još jednu kategoriju ove skulpture jer nam iz njenih odnosa izranja atmosfera vedrog intimizma. Većina Kovačevićevih skulptura nosi karakteristike mekanog obradjivanja površine. On površini pridaje poseban značaj, dok volumenu, formi i pokretu mase pristupa samo u kategoriji vrednovanja plohe. Veliki broj njegovih radova u drvetu ima obradjenu samo „prednju“ plohu jer mu njegovo organsko osjećanje oblika nalaže da iz te mase izvuče onaj sadržaj koji mu omogućava da se iskreno i najpotpunije iskaže. To ne umanjuje značaj volumena, već potencira njegovo asocijativno prisustvo. Povremeno Kovačević izlazi iz klasične skulptorske mase i nastoji da joj pored tematskog sadržaja ugradi pokret kao nov elemenat. On je vidljiv i prisutan ali ne toliko naglašen da bi izašao iz njegovog opšteg shvatanja koji on bazira na harmoničnoj ravnoteži i mirnom rasporedu formi i oblika.
Jednostavnost, jasnoća, mir i opravdanost ugradjene teme karakterišu ovu skulpturu suzdržanog lirskog osjećanja.

Milan Marović
Jovanka Vujačić