Dramatični prizori i vrhunsko umijeće

17.avgust 2009.

       U okviru ovogodišnjeg likovnog programa Grad teatra, u Santa Mariji u budvanskom Starom gradu, krajem jula priređena je samostalna izložba crnogorskog umjetnika Miomira-Miša Vemića.

       U izložbenom prostoru sakralnog zdanja, prezentirano je dvadeset šest slika galerijskog i velikog formata, ostvarenih uljanom tehnikom na prepariranom platnu i papiru, nastalih u posljednje dvije godine, a koje su naslovljene "Reakcija na prazninu". Vemićevo recentno likovno stvaralaštvo pripada figuralnom konceptu, a na relacijama je od realno-izmještenog preko asocijativnog do poluapstraktnog. U globalnoj tematskoj ravni, on polazi od zoomorfnog predstavnika da bi ga kreativno-likovnim postupkom varirao u bezbroj nadahnutih varijanti. Taj veoma blizak, vrlo stamen i milenijumski postojan čovjekov pratilac, u središtu je svih njegovih paradigmatskih relacija. U svojim umjetničkim stremljenjima i bogatim transpozicijama, Vemić je uspio da moćnu, snažnu i violentnu konjsku figuru izdigne do nivoa očovječenja. Bilo da su u fokusu Vemićevih inspirativnih pobuda, skladni korpusi, elegantni ekstremiteti, ili pak inteligentne glave, za njega su to samo polazno-atributivni parametri, na osnovu kojih supstituiše energetski ekspresivnu i vrlo sadržajnu eksplikatnost.

       Kompozicioni sklopovi njegovih ostvarenja su veoma izbalansirani, uravnoteženi i stabilni, supstencijalno tretirane forme i oblici zauzimaju dvotrećinski, centralni dio slikane ravni, dok je pozadinski isječak neutralan i znatno je manji. Tako uspostavljeni odnosi fundirani su na značajnim crtačkim iskustvima i bjelodano svjedoče o studioznom pristupu slikanoj materiji. Vemić u primarnom postupku, vrši široko podslikavanje transparentnom hromatskom supstancom, zapravo mješavinom lanenog ulja i terpentina sa minimalnom količinom bojenog pigmenta, stvarajući na taj način arealitete koji neodoljivo podsjećaju na akvarelsku tehniku. U narednoj fazi, gestualnim i energičnim potezima četke i pastuznim nanosima bojene materije, on globalno definiše asocijativno-zoomorfne oblike. Zatim, mjestimičnim grebanjem oštrom alatkom i crnim krejonima, Vemić u arealitetnu podlogu inkorporira arabeskalno-crtačku matricu, koja poput tamne armaturne mreže koherentno povezuje volumenozne forme. Bojena materija naprosto pršti, curi i ekspandira, Vemić sadržajnom hromatikom, vješto definiše supstencijalnu atributivnost svojih miljenika. Intuitivnom energijom, Vemić pretežno modeluje, moglo bi se čak ustvrditi da onirički "portretiše" vrlo produhovljene fizionomiji, a istovremeno sublimatorno definiše moćne korpuse i vrlo razigrane ekstremitete. Posebnu pažnju, Vemić usmjerava prema oblikovno-hromatskoj akcentaži, na njegovim slikama, najčešće su posebno naglašene blagorodne oči, čulne nozdrve te moćne i energetske čeljusti. On odista majstorski koristi kontrapunktne mogućnosti smjene, tako što centralnu atributivnost ostvaruje kao tamnu na svijetloj pozadini, ili pak obrnuto, a u obje varijante doseže visoke nivoe dramatične prizornosti.

       Vemić na svojim vrlo razuđenim i sadržajnim eksplikatima, iako se bavi identičnom paradigmatikom, sigurno demonstrira vrlo raznovrsan i širok raspon likovnih mogućnosti i odista vrhunsko zanatsko umijeće. Vemić je likovni umjetnik koji snagom vlastitog nadahnuća i izuzetnom posvećenošću svom slikarstvu, uspijeva da ostvari veliki broj vrlo harmoniziranih djela, koja plijene toplinom i neposrednošću. I ovom aktuelnom budvanskom postavkom, Vemić je dokazao da je riječ o izuzetno nadarenom umjetniku, koji je sve prisutniji na našim likovnim prostorima, te da će ako nastavi da se kreće uzlaznom putanjom, uspjeti da sebi obezbijedi zasluženo mjesto na savremenoj crnogorskoj likovnoj sceni.

       Duh postnadrealizma i ekspresionizma koji je duboko zaživio u crnogorskoj savremenoj umjetnosti, danas se javlja kao izraz jedne nove figuracije koju u slikarskom djelu Miomira Miša Vemića možemo spoznati kao sponu između arhetipskog motiva i savremene, humanistički koncipirane slike.

       U likovnoj ikonografiji odvija se nešto misteriozno i enigmatično, posebno ako se priča jedna priča, ako se zatvara krug unutar koje se odvija proces figurativnih transformacija, i razvija sistem kodova koji dešifruju realnost svedenu na "jedno". Na Vemićevim slikama vlada neko iskonsko stanje koje kroz mitske praslike oživljava tajanstveni ritualni obred posvećen vitalnosti i neuništivosti prirodnih sila koje su metaforički predstavljene slikama konjskih glava. To je galerija "portreta" konja u različitim pozama, predstavljenih najčešće u gro planu, u stavu en face, koji imaju podlogu u psihološkim izrazima određene znakovne i simboličke vrijednosti, posebno ako se uzme u obzir njihov psihoanalitički simbol nesvjesnog psihičkog života ili neljudske psihe.

       Postavlja se pitanje zašto je glava konja postala Vemićevo motivsko opredjeljenje. Odgovora ima bezbroj, a koji je pravi ostavljeno je posmatraču da odluči zavisno od njegovog pogleda na svijet i ličnog unutrašnjeg senzibiliteta. Kada sam vidjela slike na kojima je samo jedan sadržaj postavila sam sebi pitanje: zašto i kako? Onda sam se počala vraćati u prošlost oživljavajući u svojoj memoriji konja kao simbol memorije svijeta kao jednog od glavnih arhetipova koji su se utisnuli u ljudskom pamćenju. Možda, na njegovim slikama, na kojima je portretisan kao ljudsko biće, treba tražiti, osim njegovih značenja kao arhetipa vremena, simbola kosmičkih elemenata, konja smrti, sunčanog konja, uzvišenog, plahovitog, božanskog..., konja koji je dobio primarno uvažavanje kao živo biće koje ima svoj karakter, svoju sudbinsku auru i svoj život. Retrospektivnim vraćanjem kroz istoriju umjetnosti on se javlja na skicama, slikama i crtežima mnogih umjetnika, tertiran poput ljudskog tijela kao jedinstven primjer prirodne ljepote i savršenstva anatomske građe.

       Međutim, u Vemićevom slikarstvu konj nije nosilac estetske kategorije lijepog već reprezent jednog dubljeg psihofizičkog značenja nastalog preobražavanjem i apstrahovanjem stvarnosti radi postizanja jedinstvene figurativne predstave prilagođene organskim modusima sugestivnog ekspresionizma. Kao razoren klasični model, igrom tijela životinja pozira pred nama i nesvjesno nas asocira na slike bića po sebi koje ima svoje strahove, nagone ze unuštenjem i samouništenjem, osjećaj duboke melanholije i beznađa koje možemo povezati sa egzistencijalnim ustrojstvom savremenog čovječanstva. Čak i u stanju potpunog mira on emanira dramske refleksije koje nalazimo u očima ispunjenim tugom i rezignacijom, u napetim nozdrvama i likovno-jezičkim elementima koji potenciraju stvarne i metaforičke osobenosti konja. Glava postaje kosmos u malom. U/na njoj se vrše drastične metamorfoze kojima se razara koža i prodire u irealne prostore nutrine, otvaraju klakerule, rasprskavaju amorfne mase, pomjeraju djelovi glave, povezuju nedefinisane forme.

       Osnovno izražajno sredstvo u njegovom slikarstvu su boja, dinamika i ritam. Spletovima razigranih linija i poteza, koje su u funkciji jedinstvenog korpusa, ili se javljaju kao slobodni i ekspresivno naglašeni supstrati; bogatim i zvučnim koloritom; pokretom i ritmom forme; deformacijama i transformacijama anatomskih logičnosti, on formalizuje svoje vizije. Ekspresivno i nadrealno, na pojedinim slikama, u stvaralačkom i imaginativnom zamahu, gube vezu sa stvarnošću, postajući predstave apstraktnih struktura u kojima asocijativne repere treba tražiti unutar nerealnih vizuelnih senzacija. Euforije sudara boja koje se harmonizuju ili drastično sudaraju, glave koje, kao tijelo u grijehu, mijenja svoj vitalan oblik, postaju sve "mahnitije" i konvulzivnije, emanirajući energiju koja se ekspresivno širi metafizičkim prostorom slike.

       Možda, u Vemićevom slikarstvu možemo tražiti moderne kentaure, u kojima su životinja i čovjek povezani, ne tijelesnim korpusima, već razornom energijom životinje i duhovnom snagom čovjeka, elementarnom snagom nesvjesnog i intelektualnim prosvjetljenjem svjesnog. Tijesan, nevidljiv spoj zvijeri i čovjeka, i prenošenje osobenosti jednog u drugo naveo je mnoge poznavaoce Vemićevog slikarstva da u konju traže i nalaze čovjekove karakterne osobine, njegove prirodne nagone i unutrašnju borbu, i da preko njega otkrivaju univerzalnu dramu čovječanstva.

       U pluralizmu semanatičkog i likovno-estetskog pristupa stvaralaštvu Miomira Miša Vemića, njegovo slikarstvo može se tumačiti i kao oda životinji pravoj, divljoj i lijepoj koja je vjekovima bila sudbinski vezana za čovjeka na ovir prostorima, njegov pratilac u borbi i u radu, njegova imaginarna projekcija moćnom svijetu prirodnih sila".

Ljiljana ZEKOVIĆ,
istoričarka umjetnosti