![]() |
![]() |
![]() |
|
Slobodan Bobo SLOVINIĆ
Nakon premijerne retrospekcije na Cetinju, devetnaestog januara ove godine, u Podgorici je u Dvorcu Petrovića na Kruševcu, svečano otvorena velika retrospektivna izložba, uvaženog crnogorskog slikara Gojka Berkuljana, čije umjetničke boje, četke i paleta, počivaju u dubokom spokoju, već dvadesetak godina. Organizovanje retrospektivnih izložbi, zahtjeva mnogo iskustva i profesionalnog rada, posebno kada takve eksplikacije slijede i dostojne publikacije. Ovog puta u Podgorici, svjedoci smo izvanredne, temporalno prezentirane retrospekcije koja broji 80 djela, i što je izuzetno značajno, izložbu prati seriozna i izvanredno sređena monografija, sa veoma analitičkim tekstom istoričarke umjetnosti, Ljiljane Zeković, a čiji su suizdavači i organizatori, Narodni muzej Crne Gore i Centar savremene umjetnosti Crne Gore, koji za ovako uspješano realizovan projekat, zaslužuju sve čestitke i pohvale.
Potpisniku ovog zapisa, ukazana je osobita čast da govori na otvaranju ovako studiozne i vrlo profesionalno pripremljene izložbe, odnosno da iskaže nekoliko svojih intimnih impresija, koje ga veoma dugo i vrlo iskreno vežu za ličnost i stvaralačko djelo crnogorskog slikarskog barda, Gojka Berkuljana i njegovu porodicu. Moja sasvim daleka, veoma smrznuta cetinjska prisjećanja, sežu u davne pedesete godine prošlog stoljeća. Samo pet godina nakon formiranja Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore (1946), tri ratna druga, nakon demobilizacije i završenih umjetničkih škola, u Cetinju i Herceg Novom, Aleksandar Aco Prijić, Branko Filipović Filo i Gojko Berkuljan, stvaraju (1951) neformalnu umjetničku grupu "Troica". Bila su to tri vrlo istaknuta slikarska "musketara", koji su često izlagali grupno i samostalno u Crnoj Gori. Eksplikacije i slike su se pamtile, crnogorski pejzaž bio je u prvom planu, a o izložbama i umjetnicima se veoma afirmativno pisalo. Tu sam likovnu grupu izuzetno uvažavao i poštovao, a naše umjetničke korifeje, smatrao sam bitnim nosiocima crnogorske moderne.
Upravo tih davnih pedesetih, snijegom izuzetno obilatih, veoma hladnih i smrznutih godina, kada je tužno i nesrećno Cetinje, zbog velikih sniježnih nanosa, bilo često odsječeno od ostatka svijeta, a jedne od tih pedesetih, blokirano i zamrznuto, samovalo je bez hrane i vode, žalosno do proljeća. Ljudi su se kretali kroz sniježne tunele, u kuće se ulazilo preko krovnih viđenica, dugo se nije pamtila takva ciča. U to vrijeme, moj otac Ante Slovinić, profesor našeg i italijanskog jezika, bio je jedan od urednika lista "Pobjeda". Radilo se od jutra do mraka, a mali kolektiv, funkcionisao je kao jednstvena porodica. Čudne li podudarnosti, u "Pobjedi" su tada radili, novinarka i reporterka Zagorka Mitrović, a tehnički urednik, bio je Gojko Berkuljan. Vjerovatno, nije teško slijediti dalji tok događanja, Gojko i Zaga su se vjenčali (1952) i iz tog veoma srećnog braka dobili dva sina, Dragana i Sašu.
I dalje naviru sjećanja. Mnogo kasnije, 1986. godine, u periodu kada sam bio predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, iznova obilate, ali ovog puta, mučne cetinjske kiše i velike vode, poplaviše Donje polje. U Cetinju je po ko zna koji put zvonilo na uzbunu, potop, stigao je sudnji dan. Poplavljenim, osobito donjim dijelom grada, komuniciralo se gumenim čamcima i čunovima sa Skadarskog jezera. Sa članovima predsjedništva ULUCG-a, krenuh u pohode poplavljenim kolegama, da vidimo može li se što pomoć, Gojku, Smaju, Milu, Puru, Luki, Muju... Na domak štamparije "Obod", Gojkova, veoma skromna prizemna kućica i soba-atelje. Prizor katastrofalan, prethodne noći, voda je u prostorijama dosegla visinu od 80 cm. U kući haos, nešto je uspijelo da se spasi, Gojko i Zaga, a nju sam uvijek znao veselu i nasmijanu, potpuno smrknuti, djeca u prikrajku zanijemila. Stradalo je preko 300 radova, slika, akvarela, crteža, skica. Ali, na zidu u polutami, primjećujem čuveno Gojkovo djelo, "Udovicu" iz 1962, ovjekovječio je svoju izuzetno markantnu suprugu, slika je bila spašena. Bio sam tada veoma srećan, a i sada, jer je to odista vrhunsko djelo, poput relikvijarne ikone, prezentirano i u ovoj retrospektivnoj postavci.
Gojko Berkuljan, bio je vrlo specifična ličnost, veoma dinamičnog duha, robustan, visok, prkosan, goropadan. Teško ga je pogađala bilo kakva nepravda, gestikulirao bi široko rukama, dok je među prstima dogorijevala cigareta, izgovarao jezgrovite i prijekorne rečenice, kao da je na nekoj pozorišnoj sceni. Iz njega je naprosto izbijala ogromna energija, koja se sasvim logično pretakala u njegovu razuđenu umjetnost. Berkuljan je slikar veoma širokih rakursa i inspirativnih pobuda. Njegovo veoma sadržajno i vrlo raznovrsno slikarstvo, pretakalo se iz faze u fazu, naprosto, kretao se iz jedne kreativne avanture u drugu. Slikao je sa puno entuzijazma crnogorski pejzaž, najčešće cetinjski, ali i primorski, jezerski, planinski. Volio je mnogo mrtvu prirodu, slikao voće i povrće, raznolike cvjetne aranžmane. Gojko je slikao ljudsku figuru, grupe ljudi, a bio je i veoma nadaren portretista, crtao je i slikao svoje najbliže, suprugu Zagu najčešće, sinove Dragana i Sašu, ali je naslikao i više izvrsnih autoportreta. U stilsko-likovnim odrednicama, Berkuljanov izražajni raspon je izuzetno širok i vrlo razgranat. Kretao se konzistentno, uslovno od objektivističkog, preko asocijativnog, poluapstraktnog do potpuno apstraktnog. Ništa mu nije bilo strano, slikao je lazurno, pastuozno, rustkalno, inkorporirao razne materijale u svoje slike, a u kolorističkom opsegu, koristio se širokim spektrom, od hladnih do toplih nijansi. Mnogo je volio i cijenio crtež, olovku, pero, tuš, ali radio je i pastele, slikao temperom i akvarelom, svakako, najčešće je radio uljanom tehnikom na prepariranom platnu, lesonitu ili kartonu.
U svom vrlo sadržajnom umjetničkom životu, osim slikarstva, Gojko Berkuljan je radio na kopiranju i zaštiti freskopisa u Pećkoj Patrijaršiji i manastirima u Makedoniji i Crnoj Gori. Bio je konzervator za štafelajno i fresko slikarstvo u Zavodu za zaštitu spomenika kulture na Cetinju. Radio je kao scenograf u Narodnom pozorištu "Zetski dom" i Dječijem pozorištu "Rajko Begović" na Cetinju. Dugi niz godina vodio je "Pozorišni muzej u "Zetskom domu". Bio je jedan od osnivača i prvi direktor Likovnog salona "13 Novembar". A, prije odlaska u mirovinu, obavljao je dužnost direktora Crnogorskog narodnog pozorišta u Titogradu. Berkuljan je bio dugogodišnji ugledni član ULUCG-a. Kao zaslužnom umjetniku, Vlada Crne Gore dodjelila mu je nacionalnu penziju. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, među kojima: "Trinaestojulske nagrade" Skupštine Crne Gore; Nagrade grada Cetinja; Nagrade Salona "13 Novembar".
Na kraju, treba reći, dokle god budu živjela likovna djela, živjeće i biti prisutni i umjetnici koji su ih stvarali. To je značajno za istoriju umjetnosti, a osobito za umjetnikove potomke, prijatelje i poštovaoce. Zbog toga, treba iskreno zahvaliti Saši, mlađem Gojkovom sinu, koji je uložio mnogo napora, kako bi neposredno mogli biti sa nesvakidašnjom i osobenom Berkuljanovom umjetnošću.
|
|