Septembar 2010.

Galerija "Dado" Cetinje

Izložba:
"Probe"
BLAŽO KOVAČEVIĆ

       U prvoj polovini septembra u galeriji "Dado" na Cetinju otvorena je izložba Blaža Kovačevića, akademskog slikara pod nazivom "Probe". Organizovanje izložbe sufinansiralo je Ministarstvo kulture Crne Gore.

Atelje "Dado"

Blažo Kovačević

       Blažo Kovačević je rođen 1973 u Podgorici, Crna Gora, a živi u Savani, Džordžija. Diplomirao je umjetnost na Univerzitetu Crne Gore 1997, i magistrirao slikarstvo na Pensilvanijskoj akademiji lijepih umjetnosti 2001. Kovačević je izlagao u Americi i Evropí u brojnim samostalnim i pozivnim izložbama, od kojih se izdvajaju samostalne izložbe: Probe, Atelje Dado, Narodni Muzej Crne Gore; Mape i Rezovi, Hurong Lou galerija, FiLadeLfíja; Koritinentalni Doručak, galerija Haos, Beograd; Likvidacija, Kulturni Centar SCG, Pariz, Francuska; Rasprodaja, galerija Siano, Filadelfija. Od grupnih izložbi izdvajaju se: Probava - Athens institut savremene umjetnosti, Atens, Džordžija; Prvi Salon Petar Lubarda - Plavi Dvorac, Cetinje, Crna Gora; Savremena Umjetnost Crne Gore - Stephansdom Katedrala, Beč, Austrija; Internacionalni Festival Alternativne Kulturne Saradnje - Beograd i Novi Sad, Srbija; Kluj i Bukurešt, Rumunija; Plovdiv i Sofija, Bugarska; Sarajevo, Bosna i Hercegovina; Strazbur, Francuska; Ajndhoven, Holandija; kao i Utopia Stanica - 50. Venecijansko BijenaLe, Italija. U 2004. godini je osnovao prvi Internacionalni festival digitalne umjetnosti u Crnoj Gori. Kovačevićev rad je predstavljen u mnogim medijima u Crnoi Gori, Srbiji, Francuskoj i Americi kao što su: Outlet, Art Newspaper, Modern Painter, Artension, Toledo City Paper, Der Standard, Glas Crnogoraca, House Style, Likovni život, Monitor, Naša Borba, Novosti, Philadelphia Weekly, Pobjeda, Politika, Publika, Vijesti, TV RTCG, RTS i B92. On je član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 1997. godine. Kovačević trenutno predaje umjetnost na Savana Stejt univerzitetu.

Izložba "Probe" u ateljeu "Dado"

Izložba "Probe" u ateljeu "Dado"

       U katalogu koji prati ovu izložbu, dr Jovana Stokić, kurator Abramović studija iz Njujorka je zapisala sljedeće:

       "Instalacija naslovljena Probe metaforički govori o savremenoj kulturi straha kojom je prožet neprestani rat protiv terora. Kovačevič uvodi ključna moralna pitanja koja se tiču ukidanja ličnih sloboda zarad kolektivne bezbjednosti. Sa ciljem da otvori diskusiju o implikacijama koje nadziranje ljudi nosi sa sobom, umjetnik postavlja scenu u jedinom prostoru u kojem može da ima kontrolu - u galeriji. U njoj, poziva publiku da uzme učešče u njegovoj dirigovanoj aktivnosti. Kako bi posmatrača učinio svjesnim koliko je neprijatno biti pod kontrolom, Kovačević jasno označava granicu kretanja unutar prostora galerije. Učesnici se mogu kretati isključivo onim putanjama koje je umjetnik propisao. Ograničavajući slobodu kretanja unutar galerije, Kovačević se poigrava pojmom moći i kontrole. Ova smišljena umjetnička strategija podsjeća me na francuskog filozofa Mišela Fukoa i njegova dalekovida zapažanja o prirodi zapadne moderne civilizacije... Jedna od tehnika koju Fuko pominje je Panoptikon, arhitektonska konstrukcija koju je dizajnirao Džeremi Bentam sredinom XIX stoljeća za zatvore, ludnice, škole, bolnice í fabrike. Panoptikon je stvarao moćnu i sofisticiranu internu prisilu kroz stalno posmatranje zatvorenika koji su medusobno bili potpuno odvojeni i među kojima nije bila dozvoljena nikakva interakcija. Moderna konstrukcija trebalo je da omogući stražarima da sa svog mjesta, koje se nalazilo u visokom centralnom tornju, neprestano prate svaku ćeliju a da ih pritom zatvorenici ne vide. Smatralo se da stalna prismotra djeluje kao mehanizam kontrole, odnosno ugrađuje se svijest o stalnom nadzoru.

       Ovu snažnu metaforu koristili su i savremeni društveni kritičari koji tvrde da je današnja tehnologija omogućila često neprimjetnu (ili nevidljivu) upotrebu panoptičkih struktura kroz čitavo društvo. Video nadzor (CCTV sistem) na javnim mjestima primjer je tehnologije koja je u svakodnevni život stanovništva uperila pogled superiornog lica. Za Fukoa, metafora Panoptikona otvorila je mogućnost istraživanja odnosa izmedu sistema društvene kontrole kao sredstva za uvođenje discipline i koncepta moći i znanja, jer po njegovom mišljenju moć i znanje potiču od posmatranja drugih. Rezultati nadgledanja su prihvatanje pravila i poslušnost - neka vrsta normalizacije - koje potiču od prijetnje nadzora. Odgovarajuće ponašanje postiže se ne kroz totalni nadzor, već putem panoptičkog nadziranja i navođenja populacije da prihvati taj nadzor.

       "Djelovanje posmatrača zasniva se na posmatranju i ponašanjima koja tim putem primijeti; što više posmatrač posmatra, postaje moćniji. Moć dolazi od znanja koje je akumulirao kroz kružno posmatranje djelovanja, pri čemu se znanje i moć međusobno osnažuju." (Fuko, Nadzor i kazna, 1975). Dalji razvoj ove ideje vodi definisanju ugnjetavanja kao kontrolisane situacije u kojoj samo određena grupa ljudi kontroliše znanje. Umjetnik je, čini se, ovdje zainteresovan za mogućnost iskupljujuće radnje: šta da se radi onda kada postanemo svjesni mehanizama kroz koje se moć/znanje stiču?

       Prateći ovakvu liniju rasuđivanja, neophodno je postaviti sljedeća pitanja - kako se pokreće protivsila kojom bi se "stvorio otpor protiv sveprisustva sve agresivnijeg elektronskog društva koje pokušava da upravlja svim informacijama do kojih dolazi i koje sakuplja? Gdje možemo povući granicu između bezbjednosti i slobode, naročito kada su moderne tehnike nadzora sve prisutnije na otvorenim prostorima urbanih sredina da bi se ušlo u trag pojedincima koji se kreću i da bi se kontrolisalo ili modifikovalo ponašanje?" (Moja K. Mejson,"Fuko i njegov Panoptikon")

       Neki teoretičari vide načíne postizanja takozvane protivsile i redefinisanja lične slobode u formiranju smart mob-ova, na primjer. Umjetnika ovdje zanima problematizovanje mehanizama kontrole u savremenom društvu izvođenjem rituala i, eventualno, nuđenjem ličnog mjesta slobode od kontrole. Kovačević još više problematizuje pojam moći dozvoljavajući posmatračima da gledaju sadržaj svojih ličnih stvari. Ovo je samo po sebi voajeristička radnja i na prvi pogled ima iskupljujuću vrijednost. Ne bi je trebalo doživijavati samo kao nadoknadu. Mi kao posmatrači prihvatamo da nas vode, pregledaju, skeniraju, tako da najzad možemo da vidimo šta leži ispod. Slike ličnih stvari koje Kovačević izlaže ambivalentne su. One govore o želji javnosti da zna, posjeduje i dosegne skriveno (znanje). Istovremeno, obeležavajući rendgenske snimke predmeta lijepim bojama, umjetnik im vrača dostojanstveni status ličnih predmeta. Slike postaju još ambivalentnije kada shvatimo da medu ličnim stvarima ima toliko mnogo oružja. Što je još problematičnije, Kovačević nam pokazuje da se čak i oružje može predstaviti kao ljepota (želja). Nakon što je posmatrač dobrovoljno učestvovao u Kovačevićevoj aktivnosti, ostaje mu da razmišlja o mogućnosti sticanja slobode od kontrole, na vlastiti rizik".

Sa otvaranja izložbe

Sa otvaranja izložbe

       Zahvaljujemo se gospodinu Blažu Kovačeviću što nam je pomogao prilikom pravljenja ovog priloga.

Fotografije korišćene u ovom prilogu: