Jednostavnost kao doživljaj i osjećanje Svega

       Danijela Mršulja pripada onoj vrsti umjetnika koji su, na najpozitivniji način, iskreno i predano posvećeni svom djelu. Njeno kretanje kroz sopstveni rad je postupno i promišljeno, bez ,,istrčavanja'' u nepoznato i neistraženo, kakvo je često prisutno, naročito kod umjetnika mlađe generacije. Zato Mršuljina umjetnost već sada ima ozbiljne reference kvalitetnog i zrelog umjetničkog djela.

       Rođena je 1979. godine u Kotoru. Srednju umjetničku školu završila je na Cetinju 1998. godine. Vajarstvo je studirala i magistrirala na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Mrđana Bajića, 2007. godine. Na istom fakultetu, trenutno je na doktorskim studijama u klasi profesora Veljka Lalića. Studijski se usavršavala u Njemačkoj i Austriji. Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi skulptura, među kojima su najznačajnije ovogodišnje u Galeriji Zvono u Beogradu, u Gradskoj galeriji u Kotoru, zatim izložba ,,Pray for parents'' u Gotičkom Karneru i International Gastatelier im Mlatator u Gmundu u Austriji kao i izložba u Kunstzentrum Bosener Muhle u Njemačkoj. Grupno je izlagala više puta, u okviru BELEF-a 2004. i 2008. na izložbama ,,Retro-vision'' i ,,Terratorija''; na konceptualnim izložbama ,,Nelagodnost u prostoru'' u Galeriji SKC-a u Beogradu (2004) i ,,Renesansa- san o lijepom'', u crkvi Santa Maria in Punta u Budvi, ovog ljeta. Radove je izlagala i na ovogodišnjoj Tradicionalnoj izložbi ULUCG-a i Izložbi 41. Zimskog salona u Herceg Novom. Učestvovala je na brojnim stručnim simpozijumima, među kojima: ,,Art & Celts'', Evropska Akademija, Otzenhauzen (2006), ,,Sopoćanska viđenja'', Sopoćani, Novi Pazar (2008), ,,Skultura 2001'', Sent Andrea, Gorizia (2007). Osim skulpture bavi se i video radom i performansom (performans ,,Povratak'', FLU, Beograd, 2005). Takođe, učestvovala je na mnogim umjetničkim radionicama: ,,How to send a message'' sa Milicom Tomić, Beograd/Helsinki (2002/04), Radionica sa Jannis Kounelis, FLU, Beograd (2005), Radionica sa Richard Deacon, FLU, Beograd (2006), ,,Performing playing'', radionica/performans sa Paul Murray, Beograd (2007), ,,Koga je briga za vašu umetnost'', radionica sa Jovanom Stokić, Beograd (2007) i druge. Neke od njenih skulptura realizovane su u javnom prostoru u Njemačkoj, Italiji, Austriji i Crnoj Gori. Dobitnica je nekoliko značajnih nagrada, među kojima Nagrada za crtež FLU u Beogradu (2000), Nagrada na izložbi Kotorski likovni umjetnici (2007), Nagrada 41. Zimskog salona u Herceg Novom (2008). Takođe, njeni radovi predstavljani su na nekim Sajmovima umjetnosti održanim ove godine, sa Galerijom Zvono na Viennfair - Beč, Art Moscow -Moskva, Kunstart – Bolcano. Trenutno boravi u Njemačkoj, u Kunstzentrum Bosener Muhle, u okviru rezidencijalnog programa ,,Artist-in-residence''.

       Iako pripadate generaciji mlađih umjetnika, do sada ste priredili šest samostalnih izložbi, dvije imate u pripremi, učestvovali ste na mnogim kolektivnim izložbama, neke od Vaših skulptura realizovne su u javnim prostorima kod nas i u inostranstvu, dobitnica ste nekoliko značajnih nagrada iz oblasti likovnog stvaralaštva. Osim skulpture bavite se i video radom i performansom. Možete li napraviti jedan presjek svog dosadašnjeg rada, objasniti mi, naime, kako je tekao taj Vaš ,,razvojni put''?

       Začeci mog razvojnog puta bili su crtež, slika i grafika u srednjoj Umjetničkoj školi na Cetinju. Moje interesovanje i ljubav za skulpturu desilo se nešto prije upisa na Fakultet likovnih umetnosti u Beogradu, a osjećaj za treću dimenziju razvijala sam kroz klasičnu skulpturu i figuru, obzirom na program škole. Paralelno sa tim, od početka studija, pravila sam instalacije i objekte. Imala sam podršku od strane prof. Veljka Lalića, a zatim i Mrđana Bajića u čijoj sam klasi završila studije, pa sam svoje potrebe za istraživanjima na polju skulpture proširila na domen video rada, dokumentarnog filma i performansa. Raznolikost medija koje koristim jeste moja potreba da moja unutrašnja opažanja izrazim baš na taj način i kroz takav medij. I zaista sam srećna sto sam pratila ta svoja traženja. U tome su mi jako pomogle i moje vanškolske aktivnosti, mnogobrojne radionice, projekti studenata Univerziteta Umetnosti i bogat kulturni život Beograda.

Naravno, moji boravci u inostranstvu, artist-in-residence programi, simpozijumi i posjete muzejima značajno su doprinijeli mom ličnom "otvaranju" ka svijetu i onome što je "iza granice". Komunikacija je danas izuzetno važna za umjetnost kao i otvorenost umjetnika za promjene, za novo, za saradnju. Zašto bi ostali samo "east part of Europe" kad zaista imamo kvalitetne stvaraoce? Mislim da nam nedostaje hrabrost da se otrgnemo starom i prihvatimo nove načine komunikacije.

       Imala sam prilike da vidim veći dio onoga što ste do sad radili u skulpturi, ali i neke od Vaših video radova. Rekla bih da u svojim radovima često polazite od ličnog, intimnog momenta, kao na primjer u skulpturama ,,Divine mother'', ,,Ljepota poroka'', ,,Majka'', ili u performansu ,,Povratak''. Je li to dio prirodnog procesa umjetničkog istraživanja i samoispitivanja?

       U pravu ste, u svom radu često polazim od ličnog osjećanja kako mog unutrašnjeg svijeta tako i svijeta oko mene. Slušam, omirišem, opažam, a zatim svodim priču u jednostavnu, simboličnu formu. Ponekad su mi inspiracija mit, običaj ili određeno mjesto u Crnoj Gori, kao u radovima ,,Gumno’’, ,,Ljepota poroka’’, performans ,,Povratak’’ ili rad posvećen mojoj majci. Međutim, ovi radovi ne ostaju samo u domenu ličnog doživljaja i priče, često, oni poprimaju širi kontekst sa mjestom izlaganja i dobijaju na univerzalnosti.

       Tokom svog boravka u Austriji septembra i oktobra ove godine realizovala sam instalaciju "Molitva za roditelje". Rad je inspirisan mojim roditeljima ali i odnosima muškarca i žene u porodici. Instalaciju sam postavila u gotičkom Karner-u u Gmundu; (lat. carnarium, engl.charnel house), kapeli kružnog oblika sa dva prostora, gornjem, mjestu gdje se nekad obavljao čin molitve za preminule roditelje i donjem, gdje su bile pohranjene oprane kosti preminulih praroditelja. Istorijat Karner-a je podržao moju ideju molitve za roditelje i proširio je i prenio u prošlost povezujući je sa roditeljima, precima svih nas.

       To "kopanje po sebi do najličnijeg" mislim da je put svakog mladog umjetnika, samo se razlikujemo u ekspresiji tog najličnijeg. Susret sa intimnim u stvaranju jeste preispitivanje identiteta, potreba za raskidanjem vezanosti, potraga za sobom, za onim iskonskim dijelom sebe, najčistijem, oslobođenom svega. Ta potreba je kod mene osviješćena u bijeloj boji mojih skulptura, i pranju ,,Stopala moje majke’’, ,,Odvodima za misli’’ ili ,,Opranom vešu’’ - skulpturama u kojima ukazujem na taj "zatrpani dio bića". 

       Primjećujem da u skulpturi idete ka svedenim formama, takođe poštujete materijal. Šta Vas zapravo interesuje u skulpturi?

       U skulpturi uvijek pratim prirodu samog materijala. Ponekad, prije nego što počnem da radim, u glavi imam skicu onoga što želim napraviti. Međutim, u toku rada materijal se otima i vodi me drugim putem, i ja ga pratim. Veoma mi je važno da sačuvam prirodu materijala i energiju koju blok kamena, komad drveta, gips ili glina posjeduje, a zatim da mu dam formu u kojoj će skulptura progovoriti svojim jezikom. Taj put me uvijek odvede do jednostavne geometrizovane forme. To je moj doživljaj i moje osjećanje svega. U jednostavnosti.

       Rođena ste Kotoranka, živite u Beogradu, studijski ste se usavršavali u Njemačkoj, često putujete, prisutne su Vam, dakle, drugačije ,,geografije''. Možete li, na neki način, da uporedite te različite umjetničke sredine? Koliko ima sličnosti ili razlike u onome što se danas radi na evropskim umjetničkim Akademijama i kod nas?

       Ako poredimo Akademije likovnih umjetnosti kod nas i u inostranstvu, moram reći da je to prije svega u koncepciji drugačiji način studiranja. Naše škole, bilo u Beogradu ili na Cetinju, su klasične škole sa polazištem u figuraciji, elementima enterijera i eksterijera i savladavanju istorije umjetnosti. Koncept škole na Zapadu je mnogo otvoreniji za povezivanje ovih klasičnih departmenta sa drugim medijima kao što su video, fotografija, performans, film ili muzika. Ovaj pristup kod nas je još u povoju, iako lično poznajem neke umjetnike koji su izuzetno dobri na ovom polju. 

       Mislim da je izuzetno teško govoriti o čisto skulpturi, slici, grafici, jer činjenica je da su danas na likovnoj sceni kako u inostranstvu tako i kod nas prisutni radovi uglavnom multimedijalne umjetnosti, rekla bih, i to je prevashodno uticaj vremena koje živimo i mogućnosti koje pružaju tehnologije i internet. Međutim, ne bih mogla reći da se umjetnička scena Evrope umnogome razlikuje, tržište je veće i zakonitiosti tog tržišta temeljitiji. Umjetnik vani je mnogo otvoreniji i opušteniji kao i njegov odnos prema onome što nazivamo "stvaralački čin". Čini se ponekad da se igraju, zabavljaju i stvaraju u isto vrijeme. I to je dobro, jer je moguće prepoznati veliki broj stvaralačkih pristupa. I različitih medija. Takođe različitih stvaralačkih kvaliteta. Naročito u djelima stvaralaca mlađe generacije. Na ovim prostorima postoji jedna doza uspavanosti  na likovnoj sceni.  Takođe, zatvorenosti za komunikaciju van prostora zemlje pa i u okvirima zemlje. Kada govorim o Crnoj Gori mislim i na Beograd. Dok sam za vrijeme studija putovala i posjećivala muzeje, napajala se na živim izvorima istorije umjetnosti, neki studenti su mi govorili da nisam normalna. Ti ljudi i danas sjede u Beogradu. I u Crnoj Gori.     

Tekst iz kataloga za izložbu "Između"
u galeriji "Centar", Podgorica, 2009.

       Savremena skulptura, sve češće pokazuje suviše agresivne, neusklađene oblike i ,,konstrukcije'', koji su sve više dio industrijske proizvodnje, a sve manje dio slobodnog procesa stvaranja. Danijela Mršulja, jedna je od rijetkih mlađih vajarki, koja skulpturu i skulptorski proces rada, doživljava upravo na način slobodne i iskrene igre stvaranja.

       Jedno od osnovnih polazišta njenog rada je onaj neumitni, intimni osjećaj, kako njenog unutrašnjeg svijeta, tako i svijeta oko nje. To osjećanje, koje je bez sumnje prožeto duhovnim elementima, svoj odraz nalazi u radovima poput onih iz ciklusa - Između tebe i mene, Beskonačni niz, Kvintesencija i td., gdje kontemplativni procesi dobijaju savršeno estetizovane likovne sublimacije. Onaj najličniji momenat, ,,trenutak kopanja po sebi'', Danijela prevodi, osvješćuje, u bijeloj boji njenih skulptura, koje nose sjećanje na otmenost i slute onaj iskonski, najčistiji prostor beskrajnih poetskih značenja... Dodatno, preko naziva određenih ciklusa, ona već nagovještava ili daje sažeti uput za primarni sadržaj kojim se bavi. Tako, ispružene šake, u ciklusu Između tebe i mene, sugerišu tendenciju darivanja ili pružanja, u kojoj se nalazi esencija nečeg iskonski dobrog i čistog. Harmonično i skladno usaglašene sa bijelim, po podu pravilno raspoređenim geometrijskim oblicima – polovinama, spojenim tako da čine cjelinu, istaknuta je etična plemenitost i ljepota samog umjetničkog djela. Beskonačni niz – gomila u krug nabacanih stopala, kao životni ciklus, kao ritam kretanja ili proticanja vremena. Zapravo, beskrajni proces hodanja u krug, traženja, otkrivanja... Kvintesencija – ,,peta suština'', u Danijelinom radu egzistira na najsuptilniji način oduhovljene materije. Svojom zrnastom formom, fino uglačani komadi kamenine, suptilan su izraz onog nečeg najboljeg, najbitnijeg – jezgra ili srži, same, čiste vrijednosti životne energije. U radovima iz ciklusa posvećenih majki, iako je riječ o prije svega intimnim podsticajima, prepoznaje se prefinjeni, gotovo sakralni smisao, koji ovim skulpturama daje određenu strogost i ozbiljnost...

       Danijelino interesovanje za formu, u jednakoj je mjeri kao i za materijal, pa se tako prepoznaje autorkina namjera da sačuva prirodu i energiju koju ima blok kamena, komad drveta, gips ili glina. Poštujući i prateći taj put materijala, dolazi do uprošćenih, geometrizovanih formi. Jednostavnih i odmjerenih. A u tome i jeste njena posvećenost skulpturi – u ,,jednostavnosti kao doživljaju i osjećanju Svega.'' Krećući se takvim duhovnim i umjetničkim vertikalama, skulptura Danijele Mršulje postaje intelektualna i čulna činjenica.

Milica Radulović