Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



    Zahvaljujemo se gospođi Branki Bogavac koja je omogućila da se intervju sa slikarkom Biljanom Keković integralno objavi na sajtu Montenegrine.

 


Branka Bogavac
INTERVJU SA BILJANOM KEKOVIĆ



Branka Bogavac





Oči su početak likovne autobigrafije, biografije jedne radoznalosti.



        *Biljana Keković, Crna Gora kao da u Vama ima slikara koji bi istovremeno mogao biti i španski, italijanski ... Pripadate generaciji koja se oslobodila tradicionalnih epskih opterećenja. Put do tog izraza sigurno nije bio lak. Recite nešto o tome, o tom putu, tom opredjeljenju, pogotovu što ste na najbolji način nastavili tradiciju dobrog slikanja.

        -Uslovi u kojima sam započela svoj slikarski put nijesu bili blagonakloni. Specifična politička i socijalna situacija dovela je do toga da se zaboravi na prave vrijednosti, a samim tim i na umjetnost. Na te događaje teško je bilo uticati, u meni je proradio neki revolt, jer dok su mladi širom svijeta putovali bez viza i usavršvali se, mi smo živjeli u izolaciji. Za mene je to bila pokretačka snaga. Shvatila sam da nema mirenja pa stvari treba mijenjati počev od same sebe ali i biti otvoren za promjene. Nadgradnju sam sticala na putovanjima i rezidencijalnim boravcima što mi je pomoglo da izgrađujem svoj rad i uporedim ga sa drugima.

Konceptulno sam vezana za lično iskustvo i za iskustvo likovne tradicije.

Crna Gora je zemlja velikih slikara koji su nametnuli izuzetno visoke kriterijume, postignute talentom ali ličnim pregnućem… Pogledajte Dada.



        *Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju je prvi te vrste u Crnoj Gori. Olga Perović piše da ste već tu, u klasi profesora Ratka Lalića, dostigli „stabilnost savladanog likovnog zanata“, što je koplimenat svoje vrste. Vratite se za časak u te ne tako davne studenstke godine, osvrnite se na svoju generaciju i svoje profesore, a naročito osvrnite se na sebe samu, na autoporteret umjetnika u mladosti.

        -Gledano sa ove vremenke distance studenske godine su bile lijepe i ako je kriza zahvatila cijelo tadašnje društvo. Osjećala se bliskost i prijatna atmosfera. Bila sam prva generacija na FLU. Studenti su bili iz raznih krajeva i sredina one velike Jugoslavije. Trebalo je dokazati da je Fakultet razložno otvoren i da se tradicija dobrog slikarstva nastavlja. Puno se radilo i nametnule su se izrazite individualnosti. Nezaobilazna je organizatorska, kreativna i pedagoška uloga osnivača i profesora te izuzetne ustanove, Nikole Gvozdenovića.

Za mladog umjetnika pojavljuje se puno pitanja: ,,zasto?” i ,,kako?”... Potreban je balans između emocija, intelekta, želja za saznanjem... Značajno je da se ne deklariše za preživljavanje i posjed cilja, nego da se nađe i osvjetli put.


        *Rekli ste jednom da je čin slikanja za Vas važniji od forme. Možete li to „pojasniti“, naročito zbog toga što su dometi formalista i u slikarstvu bili značajni.

        -Sam čin slikanja mi je najinteresantniji i najvažniji i najživlji, on podrazumijeva isključenost i sveprisutnost, ulazak u sliku sa nekom početnom idejom koja je neki moj unutrašnji osjećaj ili emocija. Vizualizujem sukobe, kompromise i saradnju kroz boju manje ili vise pričljivu. Od ideje ka njenom realizovanju slika se mijenja, razgrađuje i opet izgrađuje do konačnog. Svaki gest trebalo bi da govori samostalno i da teži sazvučju: crteži, idu slojevi boje preko boje, urezivanje, lijepljenje komada platna, čipke…Otkrivam onako kako tražim. Potrebno je uvijek nanovo gledati. Pokušavam da naglasim moje traženje istinskog indetiteta.


        *Nagrađivani ste i za dizajn i za slikarstvo. Te su dvije slikarske discipline iako srodne, ipak vrlo različite, a Vi ste u objema postigli zavidne rezultate. Kako? Završili ste i odsjek za dizajn kod profesora Mila Grozdanića. Da li ste, izučavajući dizajn, shvatili da je i on danas koplementaran sa slikarstvom, ili ...

        -Sve likovne discipline su usko povezane, naročito danas kada je prisutna nova tehnologija i multimedijalna umjetnost, ali moje temeljno opredjeljenje je slikarstvo. Dizajn me uvijek zanimao, ali nikad toliko da bi se opredijelila značajnije za njega.


        *UNESKO-v Međunarodni fond za promociju kulture dodijelio Vam je stipendiju za studijski boravak u Španiji. Vidjela sam da je u Vašem slikarstvu boja primarna, vrhovna, i otišli ste u zemlju boja i svjetlosti. S druge strane, more je blizu Podgorice, nije Vam, dakle, manjkalo, tu mislim na mediteransku svjetlost. Znamo da u životu ništa nije slučajno, pa i taj Vaš odlazak u Španiju... Šta ste u nju unijeli, a šta iz nje donijeli? Nekada su veliki Španci- Pikaso i Dali –otišli u Francusku, Vi-u Španiju. Mijenjaju li se to putevi ili je Španija dio Vaše umjetničke i ljudske sudbine?

        -Mogu reći da ima tu i malo sudbine… Španija ima specifičnu energiju, nije čudo što ima velike umjetnike. Dio Crne Gore sam odnijela tamo a u povratku dio Španije vidjela u Crnoj Gori (obje nadahnjuju mediteransko- romanskom civilizacijom). Mediteranska svjetlost je specifična, ima je neizmjerno, samim tim i boja. Oko raspoznaje vise od 700 nijansi. Svjetlost boji daje život. Neki oblici manje ili više pojačavaju vrijednost nekih boja, drugi ih smanjuju… Boje stupaju u različite odnose: dubinom, intezitetom i masom. Ti odnosi se mijenjaju u toku stvaranja djela. Boje se nerijetko neprijateljski odnose jedna prema drugoj, što može da ide do sukoba ili, blaže, do kompromisa. Njihovo dalje kretanje ide ka saradnji, tako da jedna drugu podržavaju, pojačavaju. Na taj način sam čin stvaranja predstavlja vizualizaciju naših sukoba, kompromisa, saradnje i jedinstva. Tako se odnosi među bojama mogu posmatrati kao odnosi medu ljudima, ili u nama samima.


        *Taj Vaš kolorit pun snage, u njemu je „sklonjen“ govor zemlje u svojoj ljepoti, govor zemlje i sunca, a opet u njemu ima nekakvih čudnih znakova-signala kojima posmatraču na enigmatski način poručujete da je ono što vidi na slici samo simbol nečeg mnogo važnijeg. Da li se posmatrač slike i njen kreator mogu sresti u onom što je suština slike?

        -Hvala Vam ako sam u tome uspjela. Ljudi različito tumače sliku. Preispitivanje, samospoznaja, poruka, asocijacija, provokacija posmatrača uvodi u intimni i intuitivni svijet slike. Ako ima enigmatike, svako ima pravo na svoj doživljaj, ali ja želim i da se sretnem sa posmatračem i po pitanju suštine slike: ,,Umjetnost treba da bude etika, ne estetika’’.


        *Imam utisak da su platna velikog formata Vaša esencijalna mogućnost izraza. Zašto? Zar format ima veze sa ekspresijom zagonetke svijeta?

        -Veći format je možda više zahvalan za ispoljavanje ili egzukaciju ličnog naboja koji nekada zahtijeva više prostora. Mislim da sve ono što slikarstvu nameće obavezan način rada- ubija ga. Slikarstvo ima potrebu za slobodom, ekspresijom. Slika je za mene rezultat čitave jedne akumulacije, tu nema nekog logičkog rasporeda niti obaveznog razvoja, niti jedino važeće materije, tako da veličina slike nije presudna.


        *Ljudskoj figuri ste pretpostavili kolorit. Griješim li ako kažem da u Vašim slikama kolorit predstavlja dušu tih namjerno nekazanih figura? Nije li kolorit kod Vas istinski identitet figure?

        -Dobro ste primijetili, raduje me ako to doživljavate na taj način jer moj pokušaj je ,,oduhovljena’’ figura, koji su istinski nosioci boje, odnosno svjetlosti. Van Gog je crvenom i zelenom bojom nastojao da izrazi stravične ljudske strasti.


        *Na najnovijoj samostalnoj izlozbi u galeriji ,,Pizana’’ u Podgorici, ciklusom Talks pokazali ste da putem slika umijete da vodite polemike i dijaloge ne samo, kako ste rekli, iz oduševljenja, nego i iz bijesa. Tu se slažem u potpunosti sa Vama- stvaranje više ide iz nezadovoljstva, nego iz ushićenja svijetom. Mene, međutim, interesuje ta Vaša žeđ za dijalogom i polemikom putem slike, a rečiti ste i kad govorite... Govorite mudro i u formulama...

        -Ciklus Razgovori odnosno Talks nastao je posljednjih godina kao logičan nastavak ciklusa Dijalog. Sam naziv ima širok pojam: razgovarati, izreći svoj sud, izjasniti se ,,reći i spasiti dušu’’, to je moj pogled na stvarnost u kojoj živim a ako prema nečemu imate snažno osjećanje, ono se postepeno ispoljava u radu kojim se bavite u to vrijeme. Razgovori u mislima, razgovori bez rijeci, nečujni, unutrašnji razgovori i opet ,,govoriti jasno i glasno’’, zatim, nadvikivanje, čevrljanje…Zadržavanje na momente koji daju smisao, sve to izazvano širokim spektrom emocija… u boji, razgovorljivom bojom.


        *Eduar Pinjon kaže: “Slikati znači voditi dijalog. Umjetnost nije harmonija. Nju ne interesuju zakoni usklađivanja...“ Vi vodite dijalog, gotovo isključujući ljudsku figuru. Ne mislite li da je taj nemušti govor kolorita efikasniji od govora figura? Da li ste, s tim u vezi, taj svoj pristup vezali za Polokov pristup?

        -Polokovo slikastvo ne osjećam toliko blisko i ako ima sličnosti u formatu i sa samim načinom slikanaja. U pravu ste: na nekim slikama isključujem ljudsku figuru, boju kao sadržaj nesvjesnog doživljavam sa velikim emotivnim intezitetom, boje koje se rađaju razlivanjem svjetlosti, mijenjaju kvalitet emocije sa tonom boje.

U analitickoj koncepciji K.G.Junga boja iskazuje glavne čovjekove psihičke funkcije: misao, osjećaj, intuiciju i osjet.


        *„Boja, koja je istovremeno površina, linija i forma, predstavlja primarni pikturalni elemenat i odraz unutrašnjih energetsjkih „razgovora““, tako o Vašem radu piše kritičar i profesor Ljiljana Zeković. I zaista je ta energija u esenciji Vašeg kolorita. Da li je ona i dio Vaše prirode ili se radi o jednoj svojevrsnoj metodologiji?

        -Misao kao i riječ, izgovorena ili ne, sigurno ima energiju. To je kao suština a ne forma. Tonove postavljam bez predradsuda. Izbor mojih boja ne počiva ni na kakvoj naučnoj teoriji: zasnovane su na posmatranju, na osjećanju, na iskustvu moje osjećajnosti.


        *Može li se Vaše slikarstvo posmatrati i kao apstraktna ekspresija, ekspresija autentičnosti slike? Povodom Vaše izlozbe Sava Stepanov je podvukao upravo tu autentičnost. Vi pripadate slikarima koji znaju ne samo dobro da slikaju, nego imaju i „teorijsku odbranu“ slikarstva. Šta biste ovom prilikom rekli o Vašoj apstraktnoj likovnoj ekspresiji uopšte, a šta o njenoj primjeni na Vašim platnima?

        -U apstraktnom ekspresionizmu ima nečeg ispovjedničkog, kao da su čovjek i njegov rad jedno isto. On izrazava prirodnu i psihicku energiju, metafora je prirodnih procesa, stvaranja, obnove, nadgradnje i preobraženja.


        *Bili ste u Španiji, Parizu, poznajete umjetnička gibanja u Evropi. Šta mislite o crnogorskoj likovnoj poziciji u odnosu na evropsku? U čemu su posebnosti, a u čemu razlike? S druge strane, radite u Centru Savremene umjetnosti Crne Gore. Imate, dakle, odličan uvid u ono što je crnogorska posebnost u odnosu na naše susjede, ili iz bivšeg jugoslovenskog, ili balkanskog prostora. O Evropi se toliko govori, sa nadom ali i sa nerazumijevanjem. Najbrža je, naravno, umjetnička, to jest, kulturna integracija. Vi ste i po kvalitetu slikanja i po kulturi prava Evropljanka, pa bi bilo dobro ako biste za ovaj naš razgovor dali crnogorske karakteristike i posebnosti u odnosu na druge.

        -Prekrupno je to pitanje za mene. Ali mogu da kažem da crnogorski umjetnici idu u korak sa evropskim zbivanjima i uspješno sa njima korespondiraju. U duhovnom, idejnom, tj. kreativnom smislu, Crna Gora nimalo ne zaostaje. Naprotiv. Karakterišu ih sve tendencije: od tradicionalnog do multimedijalnog, no nedostaju finansijske podrške bez kojih je nemoguća realizacija umjetničkih projekata. Treba na državnom nivou preko institucija i donatorskim putem stvarati uslove i olakšice za njihovu realizaciju.


        *Dozvolićete mi da Vam na kraju kažem da su mnoge Vaše slike bukvalno izašle iz Vaših očiju -široko otvorenih, do krajnjih granica radoznalih. A oči su početak likovne autobigrafije, biografije jedne radoznalosti. Pjesnik Stevan Raičković je u jednoj svojoj pjesmi rekao da „svet izgleda mi postaje dok nemir o njemu traje.“ Ta Vaša radoznalost, te Vaše slike što gledaju „širom otvorenih očiju“, sigurno nije od juče. Možete li se za trenutak vratiti u vrijeme kada ste prvi put naslutili da je prava polemika sa svijetom -slikarska? Ko su Vam tada bili uzori? Da li ste u tom dobu imali vodiča kroz tajne umjetničkog poimanja svijeta?

        -Da nije neskromno, tako bi lijepo bilo da je Vaše pitanje dato kao moj odgovor. Imala sam srecu da rastem u porodici gdje se oduvijek njegovao ,,umjetnički duh’’ kao i privilegiju da od malena budem u kontaktu sa umjetnicima, pa mi se taj put čini potpuno prirodnim. A radoznalost o kojoj govorite ni danas ne miruje u meni.


        *Da li se pojavila novina od prethodne do ove izlozbe?

        -Najveća je moć slobode a ja je imam u svom radu, ona je podsticajna za nova posmartanja i viđenja doživljenog, što pokreće asocijacije i novine. Svijet često vidim pod maskama ali maske su sad prozirne, one ne skrivaju već otkrivaju bit i sustinu. U mojim slikama sve se miješa, dopunjuje, javlja se i nestaje, kao slikanje u mislima, pokušavam da uhvatim sebe, nekad natrpam, zatim zavodim red, težim sintezi i stilizaciji. Ponekad iznenađuje raskorak između zamišljenog i onog što slika predstavlja. Zatičem sebe u protivurječju izazivanjem napetosti između nad- slike i pod-slike. Stalno traganje i novi izazovi.