Nikola Vujošević: Memento-Crnogorska moderna umjetnost

ANASTAS BOCARIĆ
(1864-1944)

Stoljećima su se Crnogorci borili za svoju zemlju i slobodu; nikada pokoreni. Uvijek je Crna Gora opstajala i stameno trajala. Poslije duge herojske borbe njenih predaka, na temeljima bogate milenijumske kulturno-istorijske prošlosti počinju se u XIX vijeku, dijelom i kao eho evropskih događaja, stvarati uslovi za savremene, progresivne umjetničke ideje i pojave. Primarnu, pokretačku ulogu u tome, osobito nakon berlinskog kongresa 1878. godine — međunarodnog priznanja Crne Gore kao samostalne, nezavisne i suverene države, imaće cetinjski dvor Nikole I Petrovića. Po ugledu na mnoge evropske dvorove Nikola I poziva i omogućava rad na Cetinju brojnim stranim umjetnicima. Velika evropska imena: Jaroslav Čermak, Paja Jovanović, Vlaho Bukovac, zatim Teodor Valerio, Ferdo Kikerec, Celestin Medović, Ivan Rendić (uradio biste knjaza Nikole, Marka Miljanova i Novice Cerovića) Josip Tominc, Anton Karinger i dr. ostavljaju svoja djela sa motivima iz borbe i života crnogorskog naroda, kao svjedočanstvo ne samo svojih visokih stvaralačkih dostignuća, nego i kao izraze simpatija i ljubavi prema Crnoj Gori.

Nova i neobična umjetnička atmosfera na Cetinju podstakla je nekoliko mladih Crnogoraca da iskažu slikarski i vajarski talenat. Ne umanjujući ulogu i značaj stranih umjetnika u nastanku moderne crnogorske umjetnosti, bitno djejstvo u njenom vitalitetu imala je i nadarenost i veliki trud njenih protagonista. Mnogi su se rano opredjeljivali za likovnu umjetnost, i mimo uticaja sa Cetinjskog dvora odlazili na studije u inostranstvo. Tako se već krajem XIX i početkom XX vijeka, osnažena individualnim potencijalima i željama, podstaknuta i spoljnim faktorima, javlja jedna grupa crnogorskih umjetnika, koja će odigrati izuzetnu ulogu i značaj u crnogorskoj umjetnosti. To su: Anastas Bocarić, Marko Gregović, Pero Poček, Špiro Đuranović, Đoko Popović, Mihailo Vrbica, Ilija Šobajić, Marko Brežanin, Špiro Bocarić, Vladimir Novosel i dr. Najstariji i prvi koji je otišao na studije jeste Anastas Bocarić.

Studije i putovanja

Bocarić slikarstvo najprije uči u Solunu, a potom završava Umjetničku akademiju u Atini. Prije odlaska na studije 1883. godine, u devetnaestoj godini života uradio je, po nalogu dvora, portret knjaginje Zorke. U arhivskom fondu Uprave dvora (fasc. 3, broj 1689) sačuvano je pismo od 12. oktobra 1883. godine, u kome Bocarić, zbog odlaska na školovanje, moli ađutanta knjaza — nasljednika Danila, Mihaila — Maša Popovića da mu knjaz Nikola isplati honorar za naslikani portret, ostavljajući „dobroj volji knjaza” da odredi vrijednost slike i visinu honorara. Molba je pozitivno riješena i Bocariću je isplaćeno pet napoleona.

Po završetku studija u Atini, Anastas boravi u Budvi, a zatim u raznim sredinama: Zadru, Zagrebu, Mostaru i Sarajevu. Mnogo utiče na svog dvanaest godina mlađeg brata Špira, koji se s izraženim predispozicijama takođe opredjeljuje za slikarstvo. Zajedno će uraditi brojne portrete i slike sa religioznom tematikom. U Budvi Bocarić puno slika portrete svojih prijatelja i sugrađana — Antice Miković, Đura Zenovića, episkopa Kirila Mitrovića… Ubrzo odlazi u Zadar, gdje se 1891. godine ženi sa Anom Tofolo. S velikim zadovoljstvom i ljubavlju slika suprugu i članove njene porodice. Ovi portreti rađeni su njemu bliskim i karakterističnim akademskim stilom, kojim se portretirani centralizovano kompoziciono postavlja, ne samo preciznim crtežom, nego i bojom. Osvijetljen, logično dominantan lik, skoro je autonomno fiksiran, tako da tamna pozadina nema neposredno vidljivu ulogu, ali sekundarno doprinosi opštem, punom utisku o djelu. Još neke karakteristike akademskog realizma vidljive su na ovim portretima: akcentiranje pojedinih detalja, reducirani kolorit — skoro gama registar sa nekoliko majstorski datih tonova, vjerne proporcije modela… Personalna osobenost slikara koja će stalno pratiti i obilježavati njegov rad — da se pripodobi naručiocu i da se unutrašnjim porivima i osjećanjima odnese prema modelu i činu slikanja, primjećuje se i na ovim portretima.

Pioniri bosanskohercegovačke umjetnosti

Boravak Bocarića u Mostaru i Sarajevu krajem XIX vijeka, kada u Bosni i Hercegovini nije bilo školovanih slikara, ima izuzetan značaj. On, i malo kasnije brat mu Špiro, bili su prvi slikari u ovoj sredini i imali su u njoj pionirsku ulogu u razvoju moderne bosanskohercegovačke umjetnosti. Tada je o Anastasovom radu zabilježeno sljedeće: „Ikonostase, slike pojedinih lica i sve drugo divno i jeftino radi ovaj mladi slikar.”

Nemirnog duha, željan promjena mjesta boravka, Anastas odlazi u Carigrad, dok Špiro ostaje u Bosni, uspješno nastavljajući karijeru. U Carigradu Anastas se kao direktor Gimnazije počinje baviti i pedagoškim radom. Ne namjeravajući da duže ostane, obraća se 19. avgusta 1904. godine molbom knjaževskom Ministarstvu prosvjete na Cetinju, povodom objavljenog oglasa u „Glasu Crnogorca” nudeći se za nastavnika crtanja i lijepog pisanja u Gimnaziji na Cetinju. „Ko se tamo blizu, kao ja, rodio, na toga svakad Lovćen ima najjaču privlačnu moć. Te pošto je ovde ukinuta srpska Gimnazija i ja sam pozvat u Srbiju da primim dužnost — radije bih na Cetinje došao i zbog toga, što bih bio bliže svojih i, što biše na Cetinju moja deca mogla nastaviti ono što su i u ovd. ruskoj školi učili.” (Arhiv fonda Ministarstva prosvjete i crkvenih djela Knjaževine Crne Gore; fasc. 24, broj 1163) Odgovor Ministarstva nije sačuvan, ali je nesumnjivo bio negativan, jer Bocarić nije primljen. Čudi ovakav odgovor ako se zna da je Ministarstvo bilo izvršilac naloga knjaza Nikole da se drugoj dvojici crnogorskih umjetnika dodijele stipendije: Iliji Šobajiću 1897. godine za studije u Beču i Mihailu Vrbici za studije koje završava 1900. godine u Moskvi.

Poslije napuštanja Carigrada, u zavičaju zapostavljen, bezmalo zaboravljen, slikar razočaran mijenja sredinu; stiže u Skoplje, potom boravi u Solunu, Zadru, Zagrebu, Mostaru, Sarajevu, Beogradu, Skoplju, Subotici i Novom Sadu. Enigmatično je da se radoznalac i putnik, poslije Prvog svjetskog rata zadržao u Novom Sadu deceniju i po — period koji predstavlja posebno poglavlje u Bocarićevom životu i radu. Skoncentrisan primarno na portretno slikarstvo poziraju mu brojni sugrađani i poznate ličnosti. Slika i istorijske kompozicije. Jedna od njih je inspirisana Prvim svjetskim ratom, monumentalnih je dimenzija (7,50 dž 2,50 m) izlagana u Subotici 1925. godine. Bocarić je u to vrijeme učestvovao na izložbama sa savremenicima, velikim srpskim slikarima Pajom Jovanovićem, Đorđem Krstićem i Markom Muratom.

Smiraj u zavičaju

Konačno, 1932. godine osjećajući veliku i bolnu nostalgiju za zavičajem stiže u Perast, nalazeći u ovom drevnom i pitoresknom gradu smiraj do kraja života.

Slikarski opus Bocarića samo je djelimično poznat. Boraveći u različitim sredinama ostavljao je slike i naručene i urađene za svoju dušu. Tako je ostao poznat samo mali dio od veoma obimnog i značajnog stvaralaštva ovog velikog crnogorskog slikara. Ipak, šezdeset dragocjenih djela od šezdeset i pet koja su u Narodnom muzeju Crne Gore, zavještala je kao legat Cetinju 1964. godine slikareva kćerka Marija — Mara, tetka Anastasove unuke slikarke Milice Bužan — Bocarić (jedina njegova nasljednica) koja je 2001. godine s oduševljenjem došla iz Rima, gdje živi, u Crnu Goru i prisustvovala u Perastu otvaranju omaž izložbe njenog djeda.

Likovno stvaralaštvo Bocarića može se posmatrati kroz tri tematske cjeline — portreti, istorijsko i religiozno slikarstvo; moguće ga je i fiksirati — slijediti njegove plodonosnije boravke u pojedinim sredinama. Njegova stilska dosljednost, privrženost akademskom realizmu ne zahtijeva podjele na periode i faze. Izložbe upriličene u Crnoj Gori, decenijama posle njegove smrti, najbolje, najtemeljitije obznanjuju vrijednosti ovog istorijski značajnog slikara, čije je djelo bitno utemeljeno i u osnove modernog slikarstva Bosne i Hercegovine.

Poslije šest decenija, od 1934. godine — izložbe u Kotoru, priređena je u Modernoj galeriji u Budvi 1994. godine izuzetna retrospektiva Bocarića — kvantitetom mala, kvalitetom velika. Pedeset slika, muzeološki materijal — fotografije, lična dokumenta, prepiska i dr. autentično i uvjerljivo su predstavili njegovu veličinu i značaj. Opšte karakteristike izloženih slika su primjerene akademskom realizmu s mjestimičnim, fragmentarnim, slobodnijim slikarskim postupcima koje su u umjetnikovoj zadnjoj deceniji života pritajeno inklinirali novijim idejama i shvatanjima.

Godine 2000, takođe u Budvi, bila je postavka — omaž Anastasu i Špiru Bocariću pod nazivom „Zlatni ramovi braće Bocarić”, koja je istakla njihovo mjesto i ulogu i u istoriji likovne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Sljedeća izložba od trideset radova iz fundusa Narodnog muzeja Crne Gore u Cetinju, posvećena Anastasu bila je 2001. godine u Perastu. I ova postavka potvrdila je visok nivo njegovih portreta, vrijednosti koje su skoro stalno bile u uzlaznoj liniji, počev od ranih — knjaginje Zorke iz 1883. godine i Lazara Ercegovića 1886, zatim „Portreta trgovca Ivaniševića” iz 1896. godine, do zadnjih nastalih u Perastu. Manje je reprezentativan dio izložbe koji se odnosi na istorijsku tematiku, jer su bile izložene samo skice i studije kao pripremne faze za kompozicije većeg formata. Ipak, i ovaj dio postavke pokazao je ozbiljnost kojom je slikar prilazio ostvarenju svojih zamisli i ideja.

U korespondenciji sa prijateljima i zvaničnicima Bocarić je naglašavao da je i vajar. Ostalo je poznato samo malo njegovih skulptura. Među njima je portret kralja Nikole izveden u bronzi, rijetki skulpturalni prikaz njegovog lika, i uz djelo Marka Brežanina, jedno od prvih umjetnina crnogorske skulpture XX stoljeća.

Bocarić se rodio u Budvi 1864. godine u trgovačkoj porodici grčkog etničkog porijekla. Umro je 1944. godine u Perastu, gdje je sahranjen, a 1947. njegovi posmrtni ostaci preneseni su na gradsko groblje u Budvi.

Kod cara Haila Selasija

O životu i radu Anastasa Bocarića, kao i o drugim crnogorskim umjetnicima, njegovim savremenicima, ostalo je dosta nepoznanica, ili manje poznatih detalja. Jedna od njih je Bocarićev boravak u Etiopiji, kod cara Haila Selasija. O tome je Kotoranin prof. Predrag Kovačević ispričao za „Pobjedu” (12. 09. 1982) kako je 1938. godine upoznao slikara. U proljeće te godine došao Anastas iz Perasta, gdje je sa porodicom živio (imao je suprugu, dvije kćerke i sina) u Kotor kod njega, s molbom da mu na engleski jezik prevede dva pisma. Pošto je profesor učinio uslugu, Bocarić je zauzvrat zatražio od njega da mu pozira, što je s oduševljenjem učinjeno (ovaj portret se čuva kod porodice Kovačević u Kotoru). Dok je slikao portret, Anastas je pričao kako je bio u Etiopiji kod cara Selasija, da je tamo slikao i vajao, da je „mnogo toga ostavio carskoj etiopskoj porodici i to, na žalost, džabe… Nijesu htjeli da mi plate, ili ne koliko vrijedi moj rad, i spakovao sam kofere i došao ovamo…” Kuriozitetan je podatak istoričarke umjetnosti Dragane Ivanović, najboljeg poznavaoca života i djela Anastasa Bocarića, da je autor državnog grba Etiopije — u zvaničnoj upotrebi sve do 1974. godine, bio Bocarić. Kada je i koliko vremena Slikar bio u Etiopiji nije poznato, ali je vjerovatno da je poslije Turske boravio u Etiopiji, odakle se vraća obilazeći više gradova Makedonije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.