|
|
Novak Kilibarda
USMENA KNJIŽEVNOST CRNE GORE -
OD SLOVENSKE PAGANSKE PJESME
DO POEZIJE STARCA MILIJE
Kapitalno naučno djelo Novaka Kilibarde „Usmena književnost Crne Gore“, koje je pripremljeno za štampu u izdanju CID-a, otvara niz pitanja iz kolektivne duhovnosti i istorije crnogorskih naroda; „Vijesti“ objavljuju dio Kilibardine studije koji se odnosi na tokove usmene književnosti Crne Gore od slovenskih paganskih pjesama do briljantnih djela Starca Milije i Avda Međedovića
Novak Kilibarda
Istorijsko-legendarna Dukljaninova poetika
Kako je istakao Vasa Čubrilović, Crna Gora je stara istorijska zemlja izrasla iz antičkoga Prevalisa, srednjovjekovne Zete i novovjekovne Crne Gore. Međutim, mnogovjekovnu gustinu istorijskijeh događanja Crne Gore usmena njezina književnost nije u kontinuitetu odslikala. Književna usmenost stalno je opsluživala narodni život, ali istorijska tematika dohvatila se kolektivne svijesti da bi se usmeno-književnom riječju iskazala samo ako je konkretni događaj bio od interesa za kolektivnu svijest date etničke cjeline.
Ljetopis popa Dukljanina, po svoj prilici nastao sredinom XII vijeka, ne prenosi direktno činjenice o stanju usmene književnosti u vrijeme koje se u tom istorijsko-legendarnome djelu opisuje, ali se može reći da usmena književnost iz Ljetopisa proviruje. Priče o postanku naziva nekijeh mjesta, kao Bože pomiluj i Cvilin, u stvari su prepričane usmene legende. A okosnica Dukljaninove pripovijesti o Vladimiru i Kosari mora da je izrasla iz usmene legende. Protok vremena od tragične smrti dukljanskoga kneza Vladimira do nastanka Ljetopisa popa Dukljanina, što je trajalo najmanje kalendarski vijek i po, otvarao je sve prolaze istoriji da pređe u usmenu legendu. Prevarom isplanirano ubistvo dukljanskoga kneza i supružanska revnost knjeginje Kosare da tijelo svoga ubijenog supruga prenese u njegovu domovinu, bili su izazovni događaji za legendu koja je obuhvatala realna događanja iz života Vladimira i Kosare. Odista, mala je vjerovatnoća da se šćer cara Samuila zaljubila u vojskom poraženoga, a onda usužnjenoga, dukljanskog kneza Vladimira. Mnogo je vjerovatnije da je Samuilo stavio pod kontrolu Duklju udajom svoje šćeri za njezinoga kneza. Utilitarni brakovi pratili su dinastije bezmalo kao i disanje. Pripovijest o Vladimiru i Kosari imala je sve uslove da izraste iz usmene legende, a književna slivenost te pripovijesti stamen je indikativni dokaz da je crnogorska usmena književnost sa istorijsko-hrišćanskijem podtekstom bila vidljiva na današnjijem prostorima Crne Gore sredinom XII vijeka. Međutim, ostaje otvoreno pitanje čiji je doprinos primarniji u građenju legende o Vladimiru i Kosari, nepismene mase ili katoličke crkve?
Uvodni stav popa Dukljanina više no jasno govori da je sve ono o čemu on piše više predmet interesovanja višega društvenoga sloja nego prostoga puka. Dukljanin kaže:
„Pošto sam zamoljen od vas, ljubljena braćo u Hristu, i časnijeh svještenika svetog mitropolitskog sjedišta dukljanske crkve, kao i od mnogijeh patricija, a naročito od mladića grada Bara, koji se zabavljaju ne samo slušanjem ili čitanjem (podvukao N. K.) o ratovima, već i učestvovanjem u njima, kao što je to običaj mladijeh ljudi – da Spis o Gotima, koji se latinski naziva Regnum Sclavorum, u kome su zabilježena sva njihova djela i njihovi ratovi, prevedem sa slovenskog na latinski jezik. A pošto se osjećam obaveznim prema vašem bratskom dobročinstvu, prisilio sam svoju starost i nastojao da udovoljim vašoj molbi. Ali, ipak, neka niko od čitalaca ne misli da sam išta drugo napisao sem kazivanja našijeh crkvenijeh predšasnika i davnašnjijeh patricija, koja kazivanja su istinitijem pripovijedanjem doprla do mene.“
Uvodna napomena iz Ljetopisa popa Dukljanina ukazuje da je Dukljaninov rad na relaciji – ono što je on čuo o onome što on opisuje prema onome što je izašlo iz njegova pera – više iskaz pismenoga sloja dukljanskoga društva nego nepismene mase koja produkuje usmenu književnost. Dukljanin se odlučio na prevođenje Kraljevstva Slovena na latinski jezik kad su ga zamolili svještenici koji su pri mitropolitskome sjedištu dukljanske crkve, mnogi patriciji i mladići koji se zabavljaju ne samo slušanjem nego i čitanjem o ratovima u kojima i sami učestvuju. A to znači da ni seoski popovi, ni građani izvan patricijskoga sloja, ni mladići koji ne znaju latinski jezik, nijesu učestvovali u inicijativi koja popa Dukljanina opredjeljuje na prevođenje slovenskoga spisa na latinski jezik. Ratari, ribari i čobani nijesu ni mogli biti zainteresovani za ratove i spise o njima, jer oni nijesu ratovali no se iscrpljivali u porezima koji podmiruju ratove i hirove onijeh društvenih slojeva koji su dali inicijativu Dukljaninu da prevodi djelo o ratnicima i njihovijem podvizima. Nije pop Dukljanin morao da uvjerava svoje čitaoce kako nije ništa dodao onome što je slušao od svojijeh crkvenih predšasnika i od davnašnjijeh patricija, jer i njegovi savremenici, koji umiju s latinskom knjigom besjediti, kao i mi današnji čitaoci njegova Ljetopisa, jednako znamo da nepismena masa dukljanskijeh Slovena nije bila psihološki ni socijalno upriličena da o proteklijem vjekovima svoje hrišćanske prošlosti pripovijeda priču onako kako ju je ispripovijedao katolički prelat iz Bara na moru sinjemu. Tvrdnja Dukljaninova da nije ništa dodao svome pisanju što nije čuo i pročitao može da izgleda i kao njegov oprez izazvan primišlju da neko može pomisliti kako se on služi kazivanjem prostoga, nepismenoga puka koji priča i razmišlja analogno svom društvenom nivou.
Po svemu izgleda da je književno uobličenje legende o Vladimiru i Kosari, to jedino umjetnički elitno zgusnuće Ljetopisa popa Dukljanina, ušlo u narod s društvenoga vrha a posredstvom crkvene propagande. Da nije bilo crkveno-patricijske kodifikacije legende o tragičnoj smrti dukljanskoga kneza i hrišćanskoj uzornosti njegove supružnice, ko zna kakav bi oblik legenda dobila u usmenoj književnosti koja se prenosi s koljena na koljeno. Ko zna da li bi i bilo usmeno-književnog uobličenja te legende da patriciji i kler nijesu kumovali njezinu stvaranju.
Dukljaninova legenda o zmijama s brda Oblika takođe može da govori o velikome uplivu crkvene propagande u formiranju književne pripovijesti o Vladimiru i Kosari.
Spontani postanak jedne legende podrazumijeva činjenicu da se legendarna tvrdnja ne može ljudskijem iskustvom demantovati. Vjerovanje u Boga i u sva čudesa koja to vjerovanje pretpostavlja temelji se na činjenici da se te tvrdnje ne mogu realnijem dokazima razobličiti. Elementarne narodne svijesti nije se moglo dojmiti vjerovanje koje se praktično može pobiti. Takva lako razoriva legenda je Dukljaninova priča o zmijama s brda Oblika.
Dioklecijanu i Dušanu po jedna pjesma
Legenda o Vladimiru i Kosari je svojijem pisanim oblikom pobijedila vjekove, a na usmenom putu svome ne bi mogla da pobijedi ni godine, iz prostog razloga što su na legendarnom lokalitetu i dalje djelovale zmije otrovnice – šarke i poskoci. Kao što je rekao Slavko Mijušković, Ljetopis popa Dukljanina ne nudi nijednu kap zdravoga istorijskoga mlijeka. Prema tome, prerastanje istorije u legendu, što se osvjedočava u Ljetopisu popa Dukljanina, nije posljedica odnosa narodne mase prema istoriji, nego rezultat interesa crkve i višeg društvenog sloja da na odgovarajući način tretiraju istoriju. Zato se na osnovu Ljetopisa popa Dukljanina ne mogu donositi zaključci o obimu i karakteristikama crnogorske usmene književnosti dukljanskoga perioda. Po prirodi stvari, dukljanski slovenski živalj služio se svojom usmenom književnošću, kako je to bilo i kod drugijeh naroda na odgovarajućem stepenu njihova razvoja, ali nema dokaza na osnovu kojih bi se moglo govoriti o konkretnijim iskazima dukljanske književne usmenosti. Usmena lirika s mitološkijem podtekstom, a s hrišćanskom oficijelnošću, koju elitno predstavlja pjesma o Bijelom Vidu, ne nudi nikakav dukljanski, odnosno crnogorski specifikum. Ta lirika odslikava produžetak paganskijeh predstava života u hrišćansku svijest jednako svijeh jugoslovenskih naroda.
Najstariji zapisi usmenijeh književnih tekstova na prostorima današnje Crne Gore potiču iz Boke Kotorske. Te su zapise ostvarili Julije Balović i Nikola Mazarović, obojica iz Perasta. Balovićev rukopis nastao je krajem XVII, a Mazarovićev sredinom XVIII vijeka. Ti rukopisi nude epske usmene pjesme, bugarštice i deseteračke. Ali realno je pretpostaviti da su na Crnogorskome primorju bile razvijene usmene pjesme, konkretno – usmena lirika i bugarštice, mnogo ranije nego što to dokumentuju Balović i Mazarović. To „ranije“ treba odmjeravati prema najstarijim zapisima tijeh pjesničkih oblika, kakva je bugarštica koju je zapisao Rođero de Pačienca 1497. godine, i rukovet pjesama – dvije bugarštice, jedna epsko-lirska pjesma i tri počašnice koje je zapisao i objavio Petar Hektorović s Hvara u svom putopisnom spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje 1556. godine. Činjenica da je Rođero de Pačienca zapisao bugarštice u Italiji od pravoslavnijeh prebjeglih doseljenika, i da Hektorović napominje da su ribari, od kojijeh je pjesme zapisao, pjevali „srpskim načinom“, podupire realnu pretpostavku da su na Crnogorskome primorju u to vrijeme postojale pjesme žanrovski identične tekstovima koje nude zapisi Pačience i Hektorovića. Skladno upotrijebljeni versifikacioni i poetološki poredak u prvozapisanoj bugarštici s kraja XV vijeka, i snažno umjetnički upotrijebljen taj poetološki instrumentarijum u Hektorovićevom zapisu bugarštice Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, jesu činjenice koje potkrepljuju uvjerenje da je usmena poezija na Crnogorskome primorju bila vremenski usaglašena sa zapisima iz Italije i s Hvara. A nameće se pitanje: Zar i na Hvaru i u Italiji nije moglo biti iseljenika s današnjijeh prostora Crne Gore? Zato zapise usmenijeh pjesama, koje su ostavili Rođero de Pačienca i Petar Hektorović, mogu s istijem pravom smatrati svojom književnom baštinom svi narodi koji govore jezikom kojim su te pjesme ispjevane.
U hagiografsko-biografskoj literaturi nemanjićke države, koju je otpočeo prvi srpski arhiepiskop Sava biografijom svoga oca, župana Stevana Nemanje, potonjega monaha Simeuna, nema relevantnijeh dokaza o stanju usmene književnosti u prostranoj državi Nemanjića. U toj razvijenoj klerikalsko-političkoj literaturi, koja je u stopu pratila državu Nemanjića, kraljevinu i carevinu, opisuju se hrišćanska čudesa koja idu naruku državnoj politici, što znači da ta čudesa nijesu uplovila u usmenu književnost širokoga narodnog kolektiva. Isto tako, realni život narodnoga kolektiva, koji se ispoljavao u usmenoj književnosti koja ga opslužuje, nije uplovio u književni poredak crkveno-državne literature koju stvaraju pisci sa samoga crkvenoga vrha. U usmenu književnost širokog kolektiva, koja će doprijeti do XIX vijeka kad joj Vuk Karadžić posvećuje ozbiljnu pažnju, uintegrisan je samo poneki detalj iz hagiografsko-biografske literature. Iako su pjesme s tijem detaljima u najvećoj mjeri stvarali i prenosili slijepi prosjaci koji su se milostinje radi uvijek kretali ispred hramova, ti detalji su ipak minorni učinak klerikalsko-političke propagande koja je tokom dvjestogodišnje vladavine Nemanjića bila konstantna.
Da široku narodnu masu interesuju prevashodno društveni događaji koji se odražavaju u njezinom socijalnom životnom poretku posebno pokazuje usmena književnost koja je zapisana na prostoru Crne Gore. Crnogorski usmeni književni tekst bio je stalno izložen uticajima crkvene propagande, što je bilo posebno izraženo tokom teokratske vladavine Petrovića, ali ipak ta ga propaganda nije preplavila ni približno paganskoj poplavi koju hrišćanstvo nije moglo isušiti.
Ni najkrupniji istorijski događaji iz hrišćanske istorije Crne Gore, kao što su tragična smrt kneza Vladimira, pobjedonosna bitka na Rumiji 1042. godine, proglašenje Duklje za kraljevinu, pad Zete pod vlast Raške i dr, nijesu ostavili nikakvog traga u usmenoj književnosti Crne Gore. Da nije pjesme Tešana Podrugovića Ženidba Dušanova i nešto stihova o Svetome Savi, koje je Vuku saopštilo dvoje slijepijeh prosjaka, gotovo bi se moglo reći da je dvjestogodišnja vladavina Nemanjića oćutana u usmenoj poeziji Crnogoraca i Srba. Pa i pjesma Ženidba Dušanova u najmanjoj mjeri obrađuje srpskoga cara.
To je upravo apoteoza posvećena violentnom čobaninu Milošu Vojinoviću koji u svemu nenadmašno nadrasta i cara i njegovu svatovsku svitu koja je potegla iz Prizrena u Leđan – grad izmišljeni! Ni o velikim pobjedonosnijem bitkama, kakva je na Velbuždu 1330. godine, nema ni pomena ne samo u crnogorskoj, nego u čitavoj usmenoj epici kojoj jezički pripada crnogorska deseteračka pjesma. U pjesmi crnogorskoga pjesnika-pjevača Starca Raška Uroš i Mrnjavčevići samo se pominje potonji srpski car Uroš, a glavno lice u toj pjesmi je Kraljević Marko. U crnogorskoj usmenoj poeziji ima pjesama o caru Dušanu koliko ih ima i o caru Dioklecijanu. Jedna!
Njegoš oformio kult Obilića kao „žertve“
Evo kako se može razumjeti problem zašto nije burna, i viševjekovna, hrišćanska istorija Crne Gore odslikana u usmenoj književnosti njezinoj ni blizu onoliko koliko je ostao prisutan predseobni politeizam kao uslužnik, formalno hrišćanske, usmene književnosti crnogorske.
Istorijski period Crne Gore od učvršćivanja hrišćanstva do gubitka samostalnosti Zete nije bio obilježen hramovima koji bi vidno predstavljali i suštinsko učvršćivanje hriščanstva u kolektivnoj svijesti bivšijeh pagana. U tom smjeru situacija na crnogorskom primorju bila je unekoliko drugačija, što svjedoči kotorska Katedrala sv. Tripuna koja je imala svoju prethodnicu u IX vijeku koju pominje vizantijski car Konstantin VII Porfirogenit u svome djelu De administrando imperio. Izostanak hrišćanskijeh hramova na kontinentalnom dijelu Crne Gore značio je i nepostojanje freskoslikarstva, jeke manastirskijeh zvona i drugih iskaza hramova preko kojijeh crkva saobraća s vjernicima.
A i ako su kakvi refleksi dukljanske hrišćanske istorije našli odraza u usmenoj književnosti dukljanskog, odnosno zetskog stanovništva, njih je eliminisala dvjestogodišnja nemanjićka vladavina Zetom. Za razliku od dukljanskijeh i zetskih vladara, Nemanjići su aktivno podizali hramove na današnjoj crnogorskoj teritoriji, ali ta aktivnost više je značila zatucanje katoličanstva u osvojenoj Zeti, nego udovoljavanje narodnoj volji Zete. Od sukoba Stevana Prvovjenčanoga, Nemanjina nasljednika, sa svojijem bratom Vukanom, kraljem Zete, pa do raspada Srpskog Carstva, kad će Zeta alijas Crna Gora krenuti svojim putem, ne mogu se navesti nikakvi događaji za koje je kolektivna svijest Zećana bila zainteresovana da ih u usmeno-književne slike pretvara. Zeta je trajala kao interesna sfera kraljeva Srbije koja se povjerava na upravu prestolonasljednicima ili odličnicima iz samog državnog vrha, ali to nemanjićko državno rutinerstvo nije se doimalo kolektivne svijesti Zećana.
Kraljica Jelena, udovica Uroševa i majka kralja Milutina, upravljala je u Zeti, predstolonasljednik Dušan krenuo je iz Zete da sruši s vlasti svoga oca, kralja Stevana Dečanskog. I drugi su se slični dinastički događaji u Zeti nemanjićkoj događali, ali sve je otćutala usmena književnost Zećana. Dakle, nemanjićka crkva i politika, kao dva profila snažne kraljevine koja je silom svoga osvajačkoga elana prerasla u carevinu, obavljale su svoje poslove u Zeti, a u kolektivnoj svijesti Zećana ostalo je i dalje ono što se stvarno bilo dojmilo njihove kolektivne svijesti.
Povodom nemanjićke tematske praznine u usmenoj književnosti, ne samo Crnogoraca nego i Srba, sljedeća izjava Vuka Karadžića obavezuje na analitički pristup. Vuk u predgovoru prve knjige Srpskih narodnih pjesama od 1823. godine kaže: „Ja mislim da su u Srblji i prije Kosova imali i junački pjesama od starine, no budući da je ona premjena tako silno udarila u narod, da su gotovo sve zaboravili što je bilo donde, pa samo odande počeli nanovo pripovijedati i pjevati“.
U toj izjavi Vuk je bio oprezan. Nije tvrdio no je rekao da misli da je na srpskom jeziku postojalo razvijene usmene književnosti s pretkosovskom istorijskom tematikom. Međutim, manje je bio oprezan kad je ustvrdio da je kosovska premjena uzrokovala da se dotadašnje pjesme zaborave, a nove s novom tematikom otpočnu svoj vijek. Uz napomenu da je Vuk Karadžić tako mislio o Kosovskoj bitki daleko prije no je Ilarion Ruvarac otvorio prvu stranicu kritičke istorije u Srba, može se vjerovati da bi Vuk drukčije mislio i o pretkosovskom periodu i o Kosovu da su mu bila dostupna egzaktno provjerljiva dokumenta o tijema vremenima i događajima.
No, ostavljajući po starni načelni stav o Kosovskoj bitki kao prelomnom događaju u srpskoj istoriji, treba naglasiti da se kosovski poraz ni periferno nije dotakao kolektivne svijesti tadašnjijeh Crnogorca, odnosno Zećana. Turci su i prije Kosova bili zagazili balkanskijem prostorima, zetske borbene jedinice nijesu učestvovale u Lazarevom sukobu s Muratom na Kosovu, a Srbija se kao vazalna zemlja razvijala, i ekonomski i kulturno, punijeh sedamdeset godina poslije turske pobjede nad Srbijom 1389. godine. Srpska crkva i politika proglasile su za izdajnika Vuka Brankovića koji je poslije Kosovske bitke nastavio nepomirljivi odnos prema Turcima, a srpski vojni poraz presnovale u srpsko-hriščansku martirsku pobjedu koja zavređuje Carsko nebesko! Šćer srpskoga martira Lazara otići će na položaj sultanije u harem kosovskoga pobjednika sultana Bajazita, Stefan će Lazarević, kao vazalni saveznik sultanov, sa svojijem bojnim odredima činiti čuda od junaštva u bitkama kod Nikopolja i Angore, a Vuk Branković skapao je u turskoj tamnici 1398. godine.
Prvi pomeni Miloša Kobilovića, Obiljevića i Obilića, koji su se javili na nekoliko vjekova poslije Kosovske bitke, jesu zemaljska realizacija kosovskog martirstva, a ne pak izraz vjerovanja srpske kolektivne svijesti u Milošev istorijski realitet.
Vođen rezonom svoje državničke politike Njegoš je u Gorskom vijencu oformio kult Miloša Obilića kao „žertve blagorodne“, i preko popularnosti svoga umjetnički genijalnoga djela, ispjevanog desetercem kojega prirodno primaju stihovni receptori Crnogoraca i Srba, importovao Miloša Obilića, to „čudo vitezovah“, kao ideološkog amanetnika u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba. U Vukovoj zbirci, tom klasičnom vrhu usmene poezije Crnogoraca i Srba, sve pjesme s kosovskom tematikom jedva prelaze hiljadu deseteračkijeh stihova, a svi stihovi u tijem pjesmama o Milošu Obiliću, kao kosovskom zažetniku, koštaju jedva pedeset deseteraca. A umjetnički najostvarenije epske pjesme s kosovskom tematikom ne pjevaju o boju, nego o porodičnijem događajima kao posljedicama boja na Kosovu. Takve su antologijske pjesme Smrt majke Jugovića i Kosovka djevojka.
Prema tome, niti je bilo značajno razvijenije usmene epike koja je pratila crnogorsku, odnosno dukljansko-zetsku, stvarnost od primanja hrišćanstva do raspada Srpskoga Carstva, niti je Kosovski boj bio „premjena“ koja je uslovila da se stare pjesme zaborave. Po svojijem posljedicama Marička bitka 1371. godine bila je neuporedivo značajniji istorijski događaj nego Kosovska bitka. Srpski polom na Marici otvorio je brešu islamu, odnosno Turcima da zakorače na Balkan. Kosovski martirski kult Njegoš je importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca i Srba, a Vukašina Mrnjavčevića, maričkog boračkog žrtvenika, smjestio je u izdajnike na koje „opšta grmi anatema“.
Po formi hrišćanska, po duši paganska
Postavlja se pitanje zašto dinastija Balšića, koja je poslije raspada Dušanova carstva povratila državnu samostalnost Zeti, nije ostavila baš nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore?
Sva događanja tokom vladavine Balšića ne izlaze iz okvira srednjovjekovnog ratničkog rutinerstva, koje iscrpljuje široku narodnu masu, a ne dotiče se ni njezine svijesti kao tematika za usmenu književnu obradu. Krajem XIV vijeka, na granicama se pojavljuju Turci čiji odredi upadaju i plijene zemlju. Poslije bitke kod Berata 1385. godine zetskoj vlasteli bilo je jasno da su Turci velika opasnost koja nastupa nezaustavljivo. Poredak bitke kod Berata imao je sve tematske stavke za epsku pjesmu i usmenu priču, ali to je ostalo mimo narodnog interesovanja. Balša II iz Drača, svoje prestonice, pohitao je na Saursko polje na jugu Albanije sa hiljadu ratnika i nesmotreno ušao u bitku sa nadmoćnijim turskijem jedinicama. Tu je bitku kao i svoj život Balša II izgubio. Turci su njegovu usoljenu glavu poslali kao ratnički dar sultanovom namjesniku za teritorije Evrope koje se od hrišćana osvajaju. Balšin nasljednik Đurađ prenio je zetsku stolicu u Ulcinj, čime je zetska država zauvijek izgubila albanske prostore što su bili dobijeni preko miraza žene Balše II.
Kako je naglasio Pavel A. Rovinski, zetska država nikad se nije ograničavala na jednoj svojoj sopstvenoj teritoriji nego je uvijek bila u vezi s drugijem oblastima i širila se na zapad do Dubrovnika i Trebinja, na sjever i sjeveroistok do granica današnje Srbije i Novog Pazara, a na jug do Valone. Kako je rekao Momir M. Marković, period i dukljanske i zetske epohe Crne Gore mogao bi se nazvati magbetskijem dobom. U borbi za vlast korišćen je oprobani arsenal: intrige, naručena ubistva, trovanje, oce i bratoubistva, osljepljenja. Borbe među feudalnim klanovima Zete, Raške i Huma naročito su se bile pojačale poslije Bodinove smrti. Takvo stanje nije obezbjeđivalo tematiku koja bi u usmenoj književnoj obradi uzbuđivala mase kad pjesmu ili priču prenosilac kazuje. Rat između Zete i Raške, uz velike ljudske žrtve i razaranja trajao je dugo. Kultura se razvijala u doba Balšića, posebno na ostrvlju Skadarskoga jezera. Bili su tu hramovi i svještenstvo, boravila je tu i obrazovana spisateljica Jelena Balšić, ali ništa od toga nije postajalo tema za usmenu književnost. Posljednji vladar Balšić, sestrić despota Stefana Lazarevića – Balša III, stiješnjen između Mletaka i Turaka, svojom smrću 1421. godine ugasio je dinastiju Balšića.
Dinastija Crnojevića, koja je dolazila u sukob s Balšićima oko teritorija na koje su polagale pravo obadvije strane, nastaviće da upravlja Zetom nasljeđujući svu problematiku koja je pratila Balšiće. Međutim, tragični kraj dinastije Crnojevića pružio je usmenoj književnosti Crne Gore tematiku, pa će se najkrupnije ostvarenje te književnosti, Ženidba Maksima Crnojevića od Starca Milije poslužiti tom tematikom.
Borbu koju su oko teritorija vodili s Balšićima Crnojevići su nastavili okršajima s vojskom despota Đurđa Brankovića koji je, nastavljajući djelo svoga prethodnika i ujaka despota Stefana Lazarevića, pokušao da potčini Zetu. U sastavu vojske despota Brankovića bili su i plaćeni buljuci Turaka, ali u dvijema bitkama s tako miješanom vojskom izvojevao je pobjedu Stefan Crnojević.
Crnojevići su bili uspostavili savezničke odnose vezane krvnijem srodstvom sa albanskim plemstvom kojemu su pružali pomoć do konačnog pada albanskijeh teritorija pod tursku vlast. Posljednji ozbiljni otpor Turcima pružio je knez Ivan Crnojević i izvojevao nekoliko pobjeda. Ali najposlije Ivan Crnojević nije mogao turskoj sili odoljeti, napustio je prijestonicu Žabljak na Skadarskom jezeru i zasnovao svoje vladarsko sjedište na nepristupačnome Cetinju. S podlovćenskijeh prostora Crnojevići su pružali otpor Turcima sve do konačnog pada Zete 1499. godine. Preseljenje prijestonice na Cetinje imalo je dalekosežni istorijski značaj za Crnu Goru. Postanjem Cetinja središtem prostora obnovljene zetske države, otpočelo je utemeljenje naziva Crna Gora. Podizanje Cetinjskoga manastira, posljednje borbe koje su, od strane Crnojevića, vođene protiv Turaka i dolazak na položaj crnogorskog sandžak-bega islamizovanog sina Ivana Crnojevića, Staniše alijas Skendera, bili su događaji koji su značili kraj feudalnog rutinerskoga preganjanja oko teritorija.
Dolazak Skender-bega Crnojevića u nekadašnju prijestonicu svoga oca da odatle upravlja Crnom Gorom u ime turskoga sultana može se označiti kao jedan od prelomnijeh događaja u crnogorskoj istoriji. Taj prelomni događaj, kao tematika za usmenu književnost, imao je, bezmalo, intenzitet pojave hrišćanstva kao tematike za usmenu književnost Crne Gore. Ne zato što su te teme suštinama svojim bile bliske jedna drugoj, nego stoga što su, i jedna i druga na svoj način, bile intrigantne za usmenu književnost. Koliko je hrišćansko-feudalno ratovanje i preganjanje apatično djelovalo na usmenu književnost nepismene narodne mase, toliko su apsolutne novine pojava hrišćanstva i islama bile privlačne za usmeno-književnu tematiku te mase. Književno-epske slike dviju istorijskijeh ličnosti, paganskoga cara Dioklecijana i Skender-bega Crnojevića, koje razdvajaju dvanaest vjekova, u crnogorsko usmeno-deseteračkoj epici jedna drugoj pružaju ruku!
Prilježnije su prihvatili hrišćanstvo siromašni stočari i zemljoradnici u Duklji nego plemenski i rodovski dukljanski prvaci. Privlačnost hrišćanstva za siromašne mase pokazala se od samog početrka, a najbolje je izražena maksimom da će prije kamila proći kroz iglene uši nego bogataš uskočiti u carstvo božje. Kao nekada u istrošenome Rimskome Carstvu, tako su i u slovenskoj Duklji siromašni slojevi svojim masovnijem pristupanjem hrišćanstvu opredijelili gornji društveni sloj da prihvati Hristovu vjeru. A prihvatio je da bi upravljao tom masom. Nijesu gornji slojevi, ni u Rimu ni u Duklji, prihvatili Hristov nauk iz ljubavi i svjesnog opredjeljenja za novu religiju. Nego od ljute potrebe! Da bi mogli komotnije upravljati društvenom masom uz pomoć religije koju je ona već prihvatila. E u takvoj atmosferi politeistička usmena književnost dobijala je samo hrišćansku formu i nastavila da opslužuje masu svojom paganskom suštinom.
Nova vjera je u Crnu Goru došla s glave
Za razliku od hrišćanstva, islam je u Crnu Goru došao s glave, a ne odozdo. Staniša, islamizovani sin Ivanov – Skender-beg, upravlja Crnom Gorom od 1514. do 1528. godine, a u pečat sandžakata kojim upravlja stavlja detalj iz heraldičkoga obilježja dinastije Crnojevića kojoj krvno pripada. Staniša nije prisilno prešao u islam nego dobrovoljno boraveći u Istambulu kao jemac dogovora svoga oca s Turcima. Blagovao je mladi Crnojević uz pune kese dukata u Stambolu na Bosforu i u tome ozračju, koje se po svemu razlikuje od krševima opkoljenog Cetinja, primio dobrovoljno vjeru Muhamedovu. Staniša je doživio Stambol kao, kako bi rekao Njegošev Mustaj-kadija, „kupu meda, goru od šećera, / slatku banju ljudskoga života“.
Kao što je poznato, veliki izvor prihoda dinastije Cnojevića značile su njene solane u Boki Kotorskoj. Samo duboke zlatne kese mogle su preseliti dvor sa Žabljaka na Cetinje, podići Cetinjski manastir i hrisovuljom mu zavještati enormne metohe. Staniša je iz takvog miljea otišao u Stambol da bi se kao Skender-beg vratio da Crnom Gorom vlada. Pa je li onda išta bilo normalnije nego da viša klasa, ne ratari i čobani nego feudalci crnogorski, počnu primati islam? Ni balšićka ni crnojevićka Zeta nije bila uzrela u pravoslavlju, no se kolebala između ortodoksa i katolika, pa su se njezini hrišćanski labavi feudalci bez duševnijeh lomova priklanjali islamu koji je primio sin njihova dojučerašnjega gospodara Ivana Crnojevića.
U svojemu osvajačkom usponu, koji je Turska iskazivala u vrijeme dolaska Skender-bega Crnojevića na čelo crnogorskoga sandžakata, turska politika vješto je koristila vjersku tolerantnost u vladavini nad pokorenijem narodima. Ništa crnojevićkom plemstvu nijesu bile teže borbe s Turcima nego što su bile njehove borbe s Rašanima, Balšićima, Mlecima ili nekijem drugim hrišćanima. Dakle, u tadašnjoj Crnoj Gori nije bila formirana nikakva posebna odioza ni prema islamu ni prema Turcima. Međusobni hrišćanski obračuni možda prednjače surovošću obračunima hrišćana s islamistima na balkanskijem prostorima. Kao primjer međuhrišćanskijeh državno-političkih obračuna može se uzeti preduzimljivost srpskoga kneza Lazara Hrebeljanovića i bosanskoga bana Tvrtka da raščalapaju državu Nikole Altomanovića i njega pobijeđenoga kazne sljepilom.
Prijeruvarčevska, rodoljubivo-romantičarska istoriografija vazda je naglašavala zvjerstvo sultana Murata II koji je naredio da se oslijepe dva sina despota Đurđa Brankovića, a zaobilazila je odluku kralja Milutina Nemanjića da oslijepi svoga sina Stevana Dečanskog i naredbu cara Dušana da mu se zadavi otac. Tako je kralj Stevan Dečanski zamiritao sljepilo od svojega oca, a smrt od svojega sina. Ništa neobično, no sve viđeno kod mnogijeh dinastija na zemaljskom šaru! Borba za vlast i osvajački zamah ne pitaju za srodstvo i vjeru. Car Dušan Nemanjić osvajao je i grčke pravoslavne prostore s istom žestinom s kojom je sultan Sulejman Zakonodavac osvajao muslimanske prostore Persije.
Da se islamizovao gornji društveni sloj u Crnoj Gori potvrđuju i gnoseološki refleksi Gorskog vijenca. Vladika Danilo, Njegošev alter ego u spjevu, konstatuje da su se u Crnoj Gori „bijesna bratsva isturčila“. Bijesna znači najsnažnija! A Sestra Batrićeva u svojoj tužbalici naglašava kompletnu valjanost svoga poginuloga brata, jednako ponosnom i bolnom izjavom: „Da uz cara sjedijaše – šćaše carev vezir biti!“ Islamizovanje gornjega društvenoga sloja u Crnoj Gori bila je realna činjenica. Kad je sin kneza Ivana mogao da promijeni vjeru, zašto je ne mogu i ja promijeniti? – logično je razmišljao feudalac. Tako opredijeljenom „bijesnom“ Crnogorcu imanje je bez ikakve zapreke prelazilo u negov timar, što je značilo stabilnost imovine za društveni uspon.
Da je plemićka odrednica beg bila u Crnoj Gori vrlo ugledna tokom XVI i XVII vijeka dokazuje činjenica da je ta titula pridodata kao afirmativna atribucija knezu Ivanu Crnojeviću. Ivan Crnojević u narodnoj tradiciji, što znači i u usmenoj književnosti, opstaje kao Ivan-beg. Ta odrednica prešla je i na više toponima u Crnoj Gori, najpoznatija su Ivan-begova korita pod Lovćenom. U prvom kolu Gorskog vijenca pjeva narod: „Beg Ivan-beg, junačko koljeno/ boraše se kao laf s Turcima!“. Nije pretjerano pretpostaviiti da je titula beg knezu Ivanu prešla s njegovoga sina Skender-bega, jer ono čim se određuje novi gospodar prikladno je da se odredi i stari. A Skender-beg je dovoljno vladao, uime sultana, Crnom Gorom da njegov boravak na vladarskoj stolici uljeze u narodnu tradiciju. Ta neobičnost – dojučerašnja Ivanova borba s Turcima i sjutrašnje upravljanje Crnom Gorom njegova sina uime Turaka, bila su tematski izazovna događanja za crnogorsku usmenu književnost.
Usmena deseteračka pjesma o ženidbi Maksima Crnojevića, što je epsko ime Staniše, odnosno Skender-bega, Crnojevića upravo je objašnjenje uzroka koji su opredijelili najmlađega Ivanova sina da se poturči, kako se narodski imenuje islamizovanje Crnogoraca. Kad se psihoanalitički analizira pjesma Starca Milije Ženidba Maksima Crnojevića dođe se do zaključka da je knez Ivan uzrokovao turčenje svoga sina Maksima. Sva krvava surovost koja je pratila crnogorsku državu, od njezina dukljanskog formiranja do pada pod tursku vlast, maestralno je sintetizovana u epski lik Ivana Crnojevića, brzopletog i samovoljnog vladara.
A Maksimovo turčenje u Milijinoj pjesmi je realna posljedica ponašanja njegova oca koji nema sposobnosti da sudbinu prihvata kao realnost. Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori koju provodi islamizovani sin dojučerašnjeg gospodara, hrišćanskoga kneza Ivana, energičnog borca protiv Turaka, značilo je istorijski prelom koji je prikladan za tematiku usmene književnosti. Samo stvarni istorijski problemi dotiču se kolektivne svijesti datog etnosa koje kreativni stvaraoci pretvaraju u književne slike da opslužuju tu kolektivnu svijest. A ratni okršaji i druga događanja, koji ne znače prelom jedne društvene uhodanosti, ne dotiču se kolektivne svijesti koju umjetnički tumače usmeni književnici.
Što je sve opjevano i koliko toga oćutano
Poraz moćne vizantijske vojske na Tuđemilu 1042. godine, kraljevsko krunisanje Mihaila Vojislavljevića, pad Zete pod Rašku, podizanje manastira kakvi su Đuđevi stupovi i Morača, i ratnička događanja iz doba Balšića i Crnojevića, nijesu pružili tematiku usmenoj književnosti crnogorskoj. A dolazak Skender-bega Crnojevića na čelo crnogorskog sandžakata pružio je temu crnogorskoj usmenog epici koja će na sebe pribrati oblike poezije. Koliko je ta tematika održala svoju kondiciju pokazuje i napomena Vuka Karadžića da je još od svojega đetinjstva slušao različite varijante pjesme o ženidbi Maksima Crnojevića, a da ga je zadovoljila samo verzija Starca Milije. Da je tematika o tragičnome kraju hrišćanske dinastije Crnojevića bila usaglasila svoju vremensku vertikalu sa svojom prostornom horizontalom pokazuje i veliko interesovanje pisane književnosti za obradu te tematike. Nje su se prihvatili Njegoš u drugom kolu Gorskog vijenca, Sima Milutinović u Diki Crnogorskoj, Laza Kostić u Maksimu Crnojeviću, Đura Jakšić u Jelisaveti knjeginji crnogorskoj i Nikola I Petrović u Balkanskoj carici. Taman kako je ta tema bila izazovna za usmene pjesnike-pjevače tokom nekoliko vjekova, tako je ta ista tema bila izazovna za pisanu književnost kad se obratila prošlosti za tematiku svojijeh djela. A jednako su usmeni pjesnici-pjevači i pisani književnici, koji su bili pod velikijem uticajem klasične usmene poezije, koju je Vuk Karadžić predstavio svijetu, otćutali cjelokupnu dukljansku, zetsku, rašku i nemanjićku istoriju. Tragični kraj hriščanske dinastije Crnojevića i dolazak Skender-bega u Crnu Goru da u ime turskoga cara njome upravlja jesu događaji koji su pružili tematiku usmenoj književnosti crnogorskoj, ali stanje Crne Gore pod turskom upravom, koje traje tokom XVI i XVII vijeka, nije pružilo gotovo nikakvu tematiku usmenoj književnosti Crne Gore.
U pogovoru Ogledalu srpskom Njegoš se čudi zašto dvjestogodišnje vrijeme Crne Gore, XVI i XVII vijek, nije dalo nikakvu tematiku epskoj usmenoj poeziji. Kaže priređivač ideološko-političke antologije Ogledalo srpsko: „Od 1510. do 1702. godine od svijeh crnogorskijeh bojevah koji su se u ove gotovo dvije stotine godina događali nikakve pjesme nemamo koja bi od tijeh bojevah nama što opjevala, premda se mnoga mjesta i dan današnji u Crnu Goru znaju na koja su Turci gomilama ginuli. Kao na primjer Limljani u Nahiju Crmničku, Vrtijeljka u Nahiju Riječku, Progonovići u Nahiju Lješansku, Čevo i Velestovo nekoliko putah, kojih bi se 20 – 30 naći moglo koja su sva u narodu crnogorskom dobro poznata i na koja se i dan današnji, koliko su gođ neka od njih lomna, nalaze znaci pogibše turske vojske: u parama, oružju ili drugim kakvim metalnim stvarima“.
Odista, nema razloga Njegoševo čuđenje, ma ima razloga njegovom čuđenju! Društveno-istorijsko stanje Crne Gore tokom XVI i XVII vijeka nije pružalo tematiku koju bi prihvatila usmena književnost kao iskaz kolektivne svijesti Crnogoraca. Na prostoru životne svakodnevice crnogorskoga življa ništa se nije osobito novo dogodilo nastupanjem turske uprave što se nije dešavalo od trenutka kad su dojučerašnji stočari-nomadi počeli davati dažbine državi na čijoj teritoriji žive, odnosno vlasti koja rukovodi tom državom. Uspon Duklje i njezina agonija poslije Bodinove smrti, pobjede i porazi u borbama s Vizantijom i Bugarima, dvovjekovna nemanjićka vladavina, sukobi Balšića i Crnojevića – kako međusobno tako i sa okolnijem državama, bili su događaji koji pohrišćanjenu masu dukljanskijeh Slovena više socijalno iscrpljuju nego što je uzbuđuju da bi o tijem događajima usmeni književnici te mase pjevali i pripovijedali. Kao što pokazuje Ljetopis popa Dukljanina i nemanjićka hagiohrafsko-biografska literatura, crkva je bez ostatka usaglašavala svoje interese s državnom politikom, ratnici su bili fizička konkretizacija te usaglašenosti, a široki narodni kolektiv pratio je svoj svakodnevni život folklorom kao slikom te svakodnevice. A tematika za apoteozu društveno-klerikalnijeh događanja nije uzbuđivala tu masu. Prema tome, na prostoru životne svakodnevice Crne Gore nije se ništa osobito značajno dogodilo kad je vladavina sultana Bajazita II zamijenila vladavinu kneza Đurđa Crnojevića. Onoga Đurđa koga je njegov rođeni brat Stefanica izdao Turcima. Ali tu bratsku izdaju nije platio glavom, no je s čalmom na glavi oturisao na timaru neđe u Anadoliji.
Porezi koje je nametnula turska vlast pokorenoj Crnoj Gori bili su osjetno snošljiviji nego što su bile dažbine tokom vladavine Vojislavljevića, Nemanjića, Balšića i Crnojevića. Vlastela i crkva nijesu mnogo strepljeli od dolaska Turaka zato što su s turskom vlašću usaglašavali svoje ekonomske interese, a široka društvena masa gledala je pozitivno na svaku novu vlast ako joj se daju manje dažbine nego prethodnoj. Rataru, stočaru i zanatliji prikladna vlast bila je ona koja ga obavezuje na manje dažbine, a neprikladna ona koja ga ekonomski icrpljuje. U crnogorskoj i srpskoj usmenoj epici jednako su ostale po strani od njezina interesovanja osvajačke slave cara Dušana Silnoga i sultana Sulejmana Veličanstvenoga! Ne treba zapostaviti činjenicu da su prvi vjekovi osmanske vlasti bili više usmjereni osvajanjem teritorija, zrakasto na sve strane od turske matične države, nego nametima koji iscrpljuju pokorene narode. I pored toga što je tako bilo, hrišćansko-romantičarska istoriografija ne upotrebljava istu nominaciju kada govori o Balkanu pod vladavinom Rimljana i Turaka. Za Rimljane se kaže da su vladali Balkanom, a pod Turcima je Balkan robovao. Zaboravljaju ideološki usmjereni istoriografi da su u odnosu na pokorene balkanske narode Rimljani i Turci imali bezmalo isti odnos. Od pokorenoga balkanskog Ilira mogao je postati rimski car, a od pokorenoga balkanskog Slovena veliki vezir. Da je svakodnevni balkanski čovjek bez prevelike tuge prihvatao tursku vladavinu, pokazuje sljedeći podatak. Po Zakoniku cara Dušana, koji je kao i sva zakonska normativa hrišćanskijeh država na Balkanu specifikacija vizantijskoga zakonika, sebar je bio obavezan da dva dana sedmično kuluči na imanju svoga vlastelina. A po Kanunu sultana Sulejmana Zakonodavca rajetin je bio dužan da na imanju svoga timarnika kuluči dva dana godišnje! Nijesu balkanske države, počevši od Bugarske pa onda redom, preko Vizantije, do Crne Gore, padale pod tursku vlast orošene suzama svojijeh ratara i čobana. Žalost od toga poraza doživljavala je dinastija i njezini pridvorni krugovi, dok je dio vlastelinskoga sloja uspijevao da usaglasi svoje ekonomske interese s osmanskom vlašću.
Zbog čijeg je zuluma Novak zahajdučio?
Ne treba zapostaviti činjenicu da za pokorene narode nijesu bili jednaki vjekovi osvajačkog uspona Turske carevine s vjekovima opadanja njezine moći. Dok su Osmanlije išle uzlaznom stazom osvajanja, emitovali su snošljivu obavezu pokorenijeh prostora, što se ogledalo i u formiranju lokalne vlasti od domicilnijeh predstavnika bez obzira na njhovu vjersku pripadnost. Kako veli Filip Višnjić u uzvišenoj pjesmi Početak bune protiv dahija, srpski knezovi nijesu bili „radi kavzi“ s Turcima. Položaj turskog rajetina u vrijeme uspona Carstva, kakve su bile prve decenije XVI vijeka, kad crnogorskijem sandžakatom upravlja Skender-beg Crnojević, i položaj njegova potomka, u vrijeme kad je Turska bolesnik na Bosforu, sasvijem su različiti. Kako je Osmansko carstvo slabilo, tako je icrpljujućim obavezama raju pritiskalo. Sljedeće činjenice rasvjetljavaju to stanje.
Islamizovani stanovnici mjesta Humci u Katunskoj nahiji bili su uzurpirali zemljište Cetinjskog manastira 1622. godine. Cetinjski vladika Mardarije potužio se kod područnoga kadije na tu uzurpaciju, i „kadija Humce izagna, a crkvi baštinu potvrdi kako je to baština crkovna otkad je crkva podignuta“. A onda, kad su se islamizovani Humci oglušili o izrečenu presudu, isti kadija je poslao čauše da ih privedu redu i zakonu. „Togda pašini čauši po pravdi Humce pohvataše i velmi svezaše i ljuto bez milosti biše toljagama“. A poslije te stroge fizičke kazne, kadija je donio ovu odluku: „I ako igda Humci htjeli bi što crkvi pritisnut u polje ili u goru, stavismo zaroka 40.000 globe i da dođe gospodar koji zemljom uspovijeda, ili bude Turčin ili hristijanin, sa vsemi vlasteli černogorskim da globu uzme, a Humce prežene preko mora ili preko planin. A baština crkvim ostade libera i da bude na vijeki.“
Da uspostavljanje turske vlasti u Crnoj Gori nije za svakodnevnog pravoslavnog žitelja predstavljalo ni vjersku ni ekonomsku katastrofu govori i sljedeći podatak. Pjesma crnogorskoga pjesnika-pjevača Tešana Podrugovića Starina Novak i knez Bogoslav simboliše teško ekonomsko stanje najnižijeh društvenih slojeva u svijem balkanskim državama u vrijeme turske najezde, a prije pada tijeh država pod njihovu vlast. U toj se pjesmi kaže da se Starina Novak odmetnuo gori u hajduke od zuluma domaće vlasti koja nameće namet na vilajet. Konkretno, tu se priča da je izgradnja Smedereva, kao odbrambenog grada, postizana kulukom i nametima, što je uslovljavalo odmetanje siromašnijeh ljudi u hajduke. Iako nema pjesama o preseljenju Crnojevića prijestonice sa Žabljaka, prvo na Obod a onda na Cetinje, lako je pretpostaviti da je taj čin podrazumijevao velike novčane izdatke. Da knez Ivan Crnojević nije bio lukrativno tanak govori podatak da je za kratko vrijeme upriličio svoj dvor na Cetinju i podigao Cetinjski manastir kome je hrisovuljom zavještao obilatu metohu. I pored toga što su izvor enormnijeh prihoda crnogorske kneževine kojom upravlja Ivan Crnojević bile solane na bokeškom primorju koje pripadaju Crnoj Gori, ipak je normalno pretpostaviti da su dažbine crnogorskog življa koje potražuje država bile analogne velikijem državnim naporima koji se osobito ogledaju u formiranju prijestonice i podizanju manastira na Cetinju. A i otpremanje Staniše kao taoca na sultanskom dvoru u Carigradu podrazumijevalo je i dobre kese dukata s kojijem mladi knežević u Stambol odlazi. Staniša u Stambolu na Bosforu nije bio izolovani rob, nego momak u najboljijem godinama s punijem kesama dukata kome su dostupne slasti koje Carigrad nudi i koje će ga preseliti od krsta do polumjeseca.
Da je kneževski dvor Crnojevića imao nezanemarljivu ekonomsku osnovu, u koju su uvirali i dažbinski dotoci crnogorskoga življa osvjedočava i priličnost kneza Đurđa Crnojevića, Ivanova nasljednika, da na Cetinju instalira gutenbergovsku štampariju u kojoj se objavljuju knjige s vrhunskom opremom. Po savršenoj opremi Oktoiha može se dointuirati ekonomska osnova i kulturni nivo kneževskoga dvora na Cetinju koji je vaspostavio Ivan-beg Crnojević. A nije nelogično pretpostaviti ni to da bivši knez Đurađ nije okončao svoj život na timaru u Anadoliji bez zlatnijeh kesa s kojima je prispio iz Venecije, preko Skadra, u Carigrad. Činjenica da sultan Bajazit II nije bivšega crnogorskoga kneza utamničio, takođe nudi pretpostavku da Đurađ nije praznijeh ruku produžio u Anadoliju.
Uspostavljanje turske vladavine u Crnoj Gori, i dolazak Skender-bega da sa Žabljaka povjerenim mu sandžakatom upravlja, podrazumijevalo je ekonomske olakšice stanovništva u odnosu na dažbine i kulučenja koje su podrazumijevali ratni i selidbeni poduhvati posljednjih kneževa Crnojevića. Poslije nestanka sandžak-bega Skendera, 1528. godine, ne pomaljaju se u Crnoj Gori nikakvi događaji koji bi uzbuđivali maštu usmenoga pjesnika-pjevača da pjevajući o njima zabavlja slušaoce s kojima je ideološko-politički i socijalno poravnat. Turska vlast, preko domicilnijeh poslušnika, rutinerski je obavljala svoje poslove, crkva s vjernicima održavala normalne odnose, islamski vjernici slušali svoga hodžu. U mletačko-turskijem sukobima koji su se događali na prostorima Crne Gore neka crnogorska plemena su bila okrenuta jednoj, druga drugoj strani, a sve to skupa nije davalo tematiku koju bi prihvatila usmena književnost kao duhovni izraz crnogorskoga etnosa. Od stare tematike usmene književnosti i dalje su dva punkta djelovala: primanje hrišćansta, što predstavlja pjesma Car Duklijan i Krstitelj Jovan, i kraj dinastije Crnojevića s dolaskom na crnogorski sandžački položaj Skender-bega, što predstavlja pjesma Ženidba Maksima Crnojevića.
O harambašinoj smrti u Mletaka ni slova
I tokom XVII vijeka, kad će na djelu biti Kandijski (1644 – 1669) i Morejski rat (1684 – 1699), opet se neće ispoljavati događaji koji zaokupljaju kolektivnu svijest crnogorsku da bi bili tematika usmene književnosti koja prati interese toga kolektiva. A to je zato što nijesu Crnogorci, kao etnička cjelina, uzeli učešća u tijem događajima, nego su se ti ratovi doticali samo djelova crnogorskoga plemensko-bratstveničkoga mozaika. Opredjeljenja za jednu ili drugu stranu mijenjala su se od slučaja do slučaja. Turci su pretrpjeli poraz u okršaju s Kučima 1688. godine, s istijem onim plemenom koje će biti na strani Mahmut-paše Bušatlije u bici na Krusima 1796. godine. Turski buljuci pretrpljeli su jedan poraz i na Krusima 1688. godine, ali opet u sukobu sa lokalnim dijelom Crne Gore. Kao mletački saveznici Crnogorci su napali turske šehere Trebinje i Bileću. Vuk Mićunović, kakvoga junaka po iskazu Gorskog vijenca, Srpkinja nije rađala „od Kosova pa ni prije njega“, primao je platu od Mletaka i poginuo u mletačko-turskom ratu koji je vođen od 1714. do 1718. godine. Poginuo je neđe u okolini Trebinja. Jednom su Komani pružili otpor Turcima, drugom pleme Piperi, ali svi ti okršaji, koji su uvijek bili izvjesni, nijesu svojijem značenjem prelazili interese jednoga ili dva plemena, ponekad ni čitavog datog plemena. Pohod Sulejmana-paše na Crnu Goru počeo je udarom na Kuče i Klimente, što je imalo za rezultat ne samo pokoravanje tijeh plemena, nego i njihovu mobilizaciju za turski napad na Cetinje 1685. godine. Neposredno prije ulaska Sulejman-pašine ordije na Cetinje odvio se sukob na Vrtijeljci između mletačkijeh snaga i Turaka. Na mletačkoj strani borio se nevelik broj Crnogoraca i zapažen odred hajduka koji su bivakovali u Boki Kotorskoj, a predvodio ih harambaša Bajo Pivljanin. To je po Njegošu „soko Bajo su tridest zmajevah“ koji „mrijet neće dok svijeta traje“.
Da borbeni događaji, koji su se na prostorima Crne Gore dešavali tokom XVI i XVII vijeka, nijesu preokupirali kolektivnu svijest Crnogoraca da ih epskom usmenom pjesmom iskaže, pokazuju i sljedeće činjenice. Kako to konstatuje Radovan Samardžić, Boka Kotorska je u Kandijskom ratu bila veliki zbjeg naroda koji je dobježao iz susjednijeh turskijeh krajeva. A hajduci su zime obično provodili u Boki plijeneći okolna naselja na turskoj teritoriji i ulcinjske gusarske fuste na moru. Poslije turske neuspjele opsade Kotora 1657. godine, hajduci su iskoristili bezvlašće i pometnju u Hercegovini, pa su naturili danak svijem selima do Gacka, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Hajduci su nemilosrdno kažnjavali svakoga ko bi im se suprotstavio. U svom pljenidbenom entuzijazmu hajduci bokeški dopirali su čak do Sarajeva, ne pitajući šta je čije i ko kojoj vjeri pripada. Između 1664. i 1668. godine Bajo Pivljanin je hajdučki vladao svijem planinama istočne Hercegovine onemogućavajući trgovinu Dubrovnika s njegovim zaleđem.
Bitka na Vrtijeljci 1685. godine između Turaka i mletačkijeh snaga, u kojima je bilo nešto Crnogoraca i jak hajdučki odred Baja Pivljanina, značila je ne samo tursku pobjedu nego i slom hajdučkog pokreta u Boki, odnosno Hercegovini. Bitka na Vrtijeljci produbila je plemensku krizu podijelivši Crnu Goru na dva tabora – jedni su bili za Mletke drugi za Turke. Turci su na Vrtijeljci posjekli mnogo hajdučkijeh glava, a Bajovu su poslali sultanu kao ratni pobjedonosni trofej. Sulejman-beg koji je komandovao na Vrtijeljci za rečenu pobjedu nagrađen je činom paše. Poslije oglašene turske pobjede na Vrtijeljci, bezmalo svi su Crnogorci, danas jedni sjutra drugi, pristali da plaćaju daciju Turcima. Samo su tada ostali nepokorni Kuči i Klimenti. Sve to ukazuje na činjenicu da tokom XVI i XVII vijeka nije moglo biti ni govora o jednoj crnogorskoj opredijeljenosti koja bi se dohvatila kolektivne svijesti njezine da tu opredijeljenost prihvati kao tematiku za usmenu književnost.
A kako su Mleci gledali na svoje boračke uslužnike hajduke govore sljedeći podaci. Mletački providur iz Kotora Antonio Zen navodi u svome izvještaju Sinjoriji broj poginulijeh boraca na Vrtijeljci koji su s mletačkih prostora, iz Paštrovića i kotorske okoline. Napominje da su u vrtijeljskom sukobu ginuli i Crnogorci, Mainjani i Pobori, ali ni jednom riječju ne pominje izginule brojne hajduke s harambašom Bajom Pivljaninom na čelu. Mleci su hajduke, i pored toga što su im u borbama s Turcima bili vrlo korisni, unaprijed otpisivali kao odmetnike koji nemaju doma ni domovine. Na u borbama poginule hajduke Mlečani su gledali kao na potrošni materijal.
Da Crnogorci nijesu bili frontalno suprotstavljeni Turcima tokom XVI i XVII vijeka, kad su bivali česti mletačko-turski sukobi na crnogorskijem teritorijama, dokazuje i Njegoš u Gorskom vijencu. Ne dokazuje se ta istina subjektivnom idejom pisca, nego objektivnom idejom njegova spjeva. Kad je vladika Danilo, pjesnikov alter ego u spjevu, odlučio da pozove na razgovor prvake islamizovanijeh Crnogoraca, s nadom da će ih vratiti u pravoslavlje koje su napustili, prvaci su došli na razgovor, ali su se začudili Vladičinom prijedlogu. Skender-aga na Vladičinu bratsko-vjersku ponudu odgovara:
Što zborite, jeste li pri sebi...
U bojeve jesmo li zajedno,
zlo i dobro bratski dijelimo,
kosa mlada na groblje junačko
siplje li se bulah ka srpkinjah?
Zbilja, gnoseološki talas Gorskoga vijenca koji iskazuje suodnose pravoslavnoga i islamizovanoga življa u Crnoj Gori tokom XVI i XVII vijeka poprima značenje kritičko-istoriografskog pogleda na to vrijeme. Nauka raspolaže činjenicama da su Turci, kako u Crnoj Gori tako i u drugijem osvojenim zemljama na Balkanu, vršili samo one promjene zatečenog društvenog stanja koje su im bile nužne za učvršćivanje vlasti, i koje su mogli vojnički iskoristiti, ne vršeći krupnije izmjene u ekonomskom ustrojstvu osvojene zemlje. Hrišćanski feudalci zadržavali su svoje posjede, čak iako se nijesu odlučili da prime islamsku vjeru. Prva njihova vrlina za tursku vlast bila je da su joj vjerni. Još manje su Turci dirali u unutrašnje ustrojstvo plemensko-bratstveničkijeh planinsko-stočarskih krajeva koji nijesu imali osobitijeg i vojnog interesovanja za novu vlast. A to su bili prostori na kojima i u predtursko vrijeme feudalni odnosi nijesu bili uhvatili maha. Tako su Turci na prostorima brdovite Crne Gore vršili pozitivnu diskriminaciju pravoslavnog življa, kako bi se to reklo sadašnjijem političkim rječnikom.
Istoriografija ne zna ni za kakvu „istragu”
Kao što je već istaknuto, viši društveni sloj Crne Gore bio je upriklađen da se privija ne samo turskoj vlasti nego i islamu činjenicom da je sin dojučerašnjega pravoslavnoga vladara crnogorskoga primio islam i došao na upravu crnogorskoga sandžakata. Heraldički detalj iz grba dinastije Crnojevića koji je Skender-beg ugravirao u svoj pečat pružao je vlasteli psihološku opuštenost da se priklone vjeri i vlasti kojima se priklonio Staniša Ivanov. Takvo društveno stanje Crne Gore pod turskom vlašću nije davalo nikakvu tematsku inicijativu usmenoj književnosti da se njime bavi.
Stih iz Gorskog vijenca koji kaže da se „na groblje junačko“ jednako striže kosa „bulah i srpkinjah“ ima posebno saznajno značenje za sagledavanje društvenijeh prilika u Crnoj Gori tokom XVI i XVII vijeka. Kur’an ne dopušta da ženska lica prisustvuju sahranama bilo muškijeh bilo ženskijeh osoba. Ali, eto, Njegoš dokazuje da su islamizovane Crnogorke ne samo išle „na groblje junačko“ nego tamo od žalosti strigle svoje kose, kako to i pravoslavne Crnogorke čine. A sintagma „na groblje junačko“ upravo pokazuje da su ti junaci, muslimani ili pravoslavci, ginuli na istoj strani. To sve znači da je dio crnogorskoga stanovništva koji je bio islam primio ostao obgrljen plemensko-bratsveničkijem ponašanjem i običajima koji su istrajavali u svojoj ustaljenosti.
Začirski kavazbaša Ferhat, u Gorskom vijencu, iznenađen, ne manje od Skender-age, prijedlogom pravoslavnijeh plemenika i bratstvenika da se muslimani vraćaju staroj vjeri kaže:
Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti
ka u sahan što se čorbe slažu..
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubavi više ne trebuje!
Na takve izjave islamizovanijeh Crnogoraca nema oponiranja od strane njegovih pravoslavnijeh plemenika i bratstvenika. Ama baš niko od crnogorskijeh pravoslavnih glavara ne oponira nijednom riječju tvrdnji Skender-age i Ferhata kavazbaše da se u dvovjerskoj Crnoj Gori živi „bratski“ i da samo treba produžiti taj harmonički suživot. A bojazan Vladike Danila da „svoj svojega nigda puštat neće“ ako dođe do sukoba, ukazuje na činjenicu da je plemensko-bratstvenička solidarnost u Crnoj Gori bila jača od vjerske razlike. A sve to znači da se zulum turske vlasti, koju romantičarska istoriografija uvijek naglašava, nije bio navalio na pravoslavni živalj crnogorski da bi se u prevjeravanju tražila društvena snošljivost. Na Ferhatov poziv da se ostane u bratskoj ljubavi i slozi, pravoslavni oponenti ne suprotstavljaju dokaze da se dato socijalno stanje i vjerska nepravda ne mogu dalje podnositi, nego samo ispoljavaju svoju vjersku netrpeljivost. Knez Janko ovako oponira muslimanskijem prvacima koji su došli na poziv Vladike Danila da se razgovara o njihovu povratku u staru vjeru:
Bismo, braćo, ali se ne može!
Smiješna je ova naša ljubav,
grdno nam se oči susretaju,
ne mogu se bratski pogledati,
no krvnički i nekako divlje,
- oči zbore što im srce veli.
Objektivna ideja Gorskoga vijenca precizno dokazuje da se nije krenulo u tzv. istragu poturica zbog nesnošljivijeh socijalnih prilika i vjerskijeh nepravdi koje zvanična turska vlast ispoljava. Niti zbog lokalnijeh izrabljivača koji ne poštuju zvanični smjer Osmanskoga carstva, što će se, na primjer, dogoditi u Beogradskom pašaluku kao uzrok Prvog srpskog ustanka 1804. godine. Kao što nema istorijskijeh dokaza da je u Crnoj Gori bilo organizovane istrage islamizovanog življa početkom XVIII vijeka, što je tematika Gorskog vijenca, tako u Gorskom vijencu nema ni traga od društveno-socijalnih nepravdi i vjerske isključivosti koje bi izazvale ustanak na „poturice“ kao izrabljivače pravoslavnog življa. Genocidno-vjerski smjer subjektivne ideje pjesnika Gorskog vijenca precizno definišu stihovi koje izgovara Vladika Danilo, Njegošev alter ego u Gorskom vijencu:
Luna i krst, dva strašna simvola –
njihovo je na grobnice carstvo,
sljedovat im rijekom krvavom
u lađici teška stradanija.
To je biti jedno ili drugo!
Prema izloženome, nema nijedne činjenice koja bi opravdala Njegoševo čuđenje u predgovoru Ogledala srpskoga što nijesu dva vijeka crnogorske istorije ponudila nikakvu tematiku usmenoj junačkoj epici koju su pratili „vješti zvuci divnijeh gusala“, utirući narodne suze što se prosipaju za izgubljenom slobodom. Državnik i političar Petar II Petrović Njegoš realno je procijenio da treba ideološki ujediniti bratstveničko-plemensku Crnu Goru za borbu protiv Turaka koji su predstavljali stalnu opasnost kao sila koja još vlada balkanskijem prostorima.
Rukovođen zanosom državnika koji Crnu Goru zamišlja kao međunarodno priznatu državu, Njegoš je u svome spjevu Gorski vijenac pretvarao istoriju u legendu da bi ta legenda bila ideološki usmjerivač borbe protiv Turaka. Dva eklatantna primjera Njegoševa presnivanja istorije u pjesničku legendu jesu opis istrage poturica, koja se nije istorijski dogodila, i glorifikacija ratničko-slobodarskoga podviga Baja Pivljanina, hajdučkoga harambaše čiji se podvizi, kao slobodarska kategorija, nijesu bili dotakli kolektivne svijesti crnogorske.
Treća Njegoševa importacija legende u kolektivnu svijest Crnogoraca je kultni položaj Miloša Obilića u Gorskom vijencu. Nikolaj Velimirović je uočio da se samo Bog češće pominje nego Obilić u Njegoševom spjevu. Ali odista je začudno kako se Njegoš ne sjeti kad je pisao Gorski vijenac svog čuđenja usmenoj, junačkoj pjesmi crnogorskoj što je otćutala dva vijeka crnogorske boračke istorije, XVI i XVII? Kako se ne sjeti čuđenja koje je saopštio u predgovoru, koji on naziva primječanije, svoje antologije epskijeh junačkih pjesama Ogledalo srpsko? Da je Bajo Pivljanin bio u istoriji onakav kakvoga ga pjesnik prikazuje u Gorskom vijencu, koji je objavljen 1847. godine, procvjetalo bi Ogledalo srpsko, objavljeno 1846. godine, pjesmama o glasovitome harambaši koji se na Vrtijeljci žrtvovao za slobodu Crne Gore. Međutim, u Ogledalu srpskom Bajo se pominje samo u jednoj pjesmi, Osveta Bajova, i to kao gubitnik u nekakvom lokalnom sukobu na Grdijevićima. A u Gorskom vijencu pjesnik povjerava glasu naroda da kaže kako Crna Gora doživljava svoga Leonidu s Vrtijeljke. U četvrtom kolu Njegoševa spjeva narod doslovno kaže:
Soko Bajo su tridest zmajevah
mrijet neće dok svijeta traje...
Vitezovi Srbi vrtijeljski
luča će se vazda prizivati
na grobnicu vašu osveštanu.
Tri Njegoševe teme bez istorijske statike
Bitka na Vrtijeljci, kao mletačko-turski okršaj, nije inspirisala crnogorski etnos kao cjelinu da je njegovi usmeni pjesnici-pjevači uz gusle proslavljaju. Baš obrnuto, Vrtijeljka je probudila plemensku neslogu u Crnoj Gori podijelivši je na dva smjera – proturski i promletački. A to je značilo da strah kao mora otpočne pritiskivati nahijska i brdska plemena Crne Gore. Moćni protivnici poravnavali su svoje račune, a mali se sami sobom urušavali. Pobjednik Sulejman-paša otpratio je u Stambol – zastave, doboše, sužnje i posječene glave, među njima i Bajovu, kao dokaze mletačkoga a ne hajdučkoga poraza na Vrtijeljci. A kotorski providur u svom izvještaju mletačkoj Sinjoriji nije udostojio Baja Pivljanina i njegove izginule hajduke ni da ih pomene.
Tri legende bez istorijske statike Njegoš je umjetničkom snagom Gorskog vijenca importovao u kolektivnu svijest Crnogoraca. To su podvig Miloša Obilića na Kosovu 1389, istraga poturica „pri svršetku XVII vijeka“, kako pjesnik datuje temu koju obrađuje, i srpsko-slobodarsko herojstvo Baja Pivljanina na Vrtijeljci 1685. godine. Opredijeljen slavom koju mu je priredio Gorski vijenac, Bajo Pivljanin biće jedan od najopjevanijih likova u postklasičnom periodu deseteračko-guslarske epike u Crnoj Gori.
Četvoronahijska Crna Gora (Katunsta, Riječka, Crmnička, Lješanska) koja se novijem glasom čula izborom mitropolita Danila Petrovića Njegoša 1697. godine, podarila je svojoj usmenoj književnosti tematiku za epsko-junačke deseteračke pjesme što se pred slušaocima izvode uz zvuke gusala. Te pjesme pratile su pravoslavno-boračku aktivnost Crne Gore koja je značila korijenit zaokret od plemensko-bratstveničke dvovjerske stvarnosti crnogorske što je trajala tokom XVI i XVII vijeka. Od pada Crne Gore pod tursku vlast 1499. godine pa do kraja XVII vijeka ona je trajala kao jedna od teritorija Osmanske imperije, a od dolaska vladike Danila Petrovića na mitropolitski položaj, Crna Gora je de jure i dalje u sastavu Turske, ali de facto ona je otkazala poslušnost turskoj vlasti. Na tako pobunjenu Crnu Goru Porta sprema egzekutivne tabore da je dovedu u red, što znači otpočinjanje tzv. crnogorske borbe neprestane. Niti Porta uspijeva da primiri Crnu Goru, niti Crna Gora uspijeva da na svojemu četvoronahijskome prostoru izbriše svaki trag naklonosti prema turskoj upravi.
Ta naklonost imaće češće svoje iskaze koji neće prelaziti obim slučaja. Vrhovni oblik vlasti bio je Opštecrnogorski zbor na kojemu je pravo učešća i glasa imao svaki punoljetni Crnogorac. U nadležnosti plemenskijeh prvaka bio je broj učesnika na Zboru. Glavnu riječ vodio je mitropolit s Cetinja, a naporedo s mitropolitom, kao duhovnijem gospodarom, svoju rukovodeću riječ imao je crnogorski guvernadur, prvo s Čeva a onda s Njeguša. Možda bi bilo prikladno reći da je takav institut vlasti – duhovno-svjetovni, bio cjelovito osvjedočen samo u Katunskoj Nahiji, toj vojno, politički i ekonomski najsnažnijoj crnogorskoj teritoriji koja baštini Cetinje kao političko i duhovno središte zemlje. Turska uprava Crnom Gorom XVI i XVII vijeka nije remetila duhovni kontinuitet Crnogorske mitropolije, ali tek dolaskom vladike Danila Petrovića na položaj mitropolita otpočinje istorijski period Crne Gore koji se može nazvati teokratijom sa svjetovnijem zamasima. Iako je crnogorsko guvernadurstvo, koje je potrajalo i duže od XVIII vijeka, značilo svjetovni profil crnogorske vrhovne vlasti, ipak je mitropolit vodio glavnu riječ i kad su u pitanju problemi svjetovnog karaktera. Bivakovanje izvanjca Šćepana Malog u Crnoj Gori od 1767. do 1773. godine značilo je uzurpaciju mitropolitsko-guvernadurske vladavine nahijskom Crnom Gorom.
Da bi se sagledale prilike koje su usmenu deseteračku epiku snabdjele tematikom, koju joj nijesu mogli ponuditi društveni uslovi Crne Gore tokom XVI i XVII vijeka, treba odgovoriti na pitanje kako je došlo do vladarske moći cetinjskog mitropolita?
Poslije turskog poraza pod Bečom 1686. godine, što je značilo i povlačenje osmanske sile s teritorija Srednje Evrope, potražilo je Rusko carstvo svoju interesnu sferu u Crnoj Gori. Dolazak ruskijeh emisara na Cetinje, s rubljama i medaljama, posjeta vladike Danila Petrogradu i narastanje glasova o turskom posrnuću pred Bečom, značilo je u osnovi sužavanje mogućnosti da dolazi do plemenskoga, pa i bratstveničkog, nejedinstva nahijske Crne Gore kad je u pitanju odnos prema Turcima koji su kretali u pobjedonosne i egzekutivne pohode.
Tokom mletačko-turskijeh sukoba na teriitoriji Crne Gore nikada baš sve četiri nahije nijesu cjelovito pripadale jednoj ili drugoj strani, a poslije dolaska na mitropolitsku stolicu vladike Danila Petrovića, odnosno poslije otpočinjanja ruskog interesovanja za Crnu Goru, začela se jedinstvena crnogorska misao da se frontalno treba okrenuti protivu Turaka, a uz pomoć moćne, s Crnogorcima istovjerske i jezički im bliske, Ruske Carevine. U toj novonastaloj situaciji umnogome se poistovjećuju interesi naroda i crkve, bolje reći Cetinjska mitropolija doživljava se kao tumač narodnijeh interesa i volje nahijskih prostora Crne Gore. A okretanje Cetinja carskome Petrogradu i propaganda, jednako s oltara i na Opštecrnogorskome zboru, da je troprstna Rusija majka-spasiteljica crnogorska, značilo je i buđenje nade brdskijeh plemena (Kuči, Piperi, Bjelopavlovići, Bratonožići, Rovca, Morača i Vasojevići) i drugijeh okolocrnogorskih pravoslavnijeh prostora (Drobnjak, Piva, Grahovo, Banjani, Golija, Rudine), koji su nekada pripadali državi Zeti, da će s pomoći božjom i ruskom doći kraj turskoj vladavini. I pravoslavni živalj u Boki Kotorskoj takođe je doživljavao okrepljenje u cetinjskijem vezama s pravoslavnom Rusijom.
U novonastalijem ideološko-političkim prilikama i značaj Opštecrnogorskoga zbora se intenzivira. Stupanjem na mitropolitski položaj Danila Petrovića, Zbor je izabrao ne samo svoga duhovno-političkoga vođu i vrhovnog komandanta nego je zasnovao i teokratsku dinastiju Petrović-Njegoš. A opšta vojna obaveza, što je tekovina građanskijeh revolucija, utemeljila se u petrovićevskoj Crnoj Gori kao moralna obaveza i običajna norma tokom četiridecenijske vladavine mitropolita Danila Petrovića Njegoša. U plemensko-bratstveničkom dobrovoljno-vojnom ustrojstvu nahijske Crne Gore nije bilo dvojbe, no – ili si borac koji je priličan za guslarsku pjesmu ili zavaljenik koji nije za borbu ni za poštovanje. Uostalom, to društveno stanje crnogorsko Njegoš je definisao stihovima:
Što su momci prsih vаtrenijeh,
u kojima srca pretucaju
krv uždenu plamenom gordošću –
Što su oni? Žertve blagorodne
da prelaze s bojnijeh poljanah
u veselo carstvo poezije,
kako rosne svijetle kapljice
uz vesele zrake na nebesa!
Crnogorska dvojnost kao vjekovna rutina
Možda niko nije jasnije sagledao to narastanje crnogorstva nego skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija. U svojoj zamisli da formira državu na djelovima teritorija već istrošenijeh država, Mletačke Republike i Turskog Carstva, Mahmut-paša je zaključio da mu je na tome putu velika smetnja samosvijest Crnogoraca, pa je preduzimao borbene pohode protiv nahijske Crne Gore i brdskijeh plemena koja se navijaju Cetinju kao svojoj vjerskoj matici i nahijskoj Crnoj Gori kao svome etničkom centru. Porazom toga raskolnoga vezira na Krusima 1796. godine Porta je intimno podijelila radost s Crnom Gorom koja je izvojevala pobjedu nad Mahmut-pašom Bušatlijom.
I pored načelnoga nacionalnoga jedinstva nahijske Crne Gore tokom vladavine teokratske dinastije Petrovića-Njegoša, iskrsavale su tu i tamo plemenske i bratstveničke prepreke koje će teokratski gospodari s dosta napora pobjeđivati. Međutim, u usmenoj, junačko-guslarskoj epici crnogorskoj jedinstveni borbeni stav protiv Turaka bila je ideja vodilja jedinstva o kojemu te pjesme pjevaju, a sva lokalna suprotstavljanja toj ideji nemaju svoje aplikacije u tematici te usmene poezije. I to bi se moglo nazvati crnogorskijem fenomenom. Naime, svaki vid otpora Turcima, i napada na Turke, glorifikuje se u pjesmi kao iskaz čojstva i junaštva, a učestvovanje pojedinaca, bratstava i plemena u turskim akcijama i prihvatanje turskijeh zahtjeva, nije u guslarskoj epici prikazano kao vid izdaje, nego kao smjer pogrešne politike. Takvo shvatanje crnogorske društvene stvarnosti, kojega su se držali usmeni pjesnici-pjevači, siromašilo je tematiku deseteračke guslarske pjesme. Slavljen je antiturski borbeni entuzijazam i pojedinačno junaštvo, a izostao je uviđaj u odluke pojedinaca, bratstava i plemena da se priklanjaju turskoj strani. Otuda je u crnogorskijem usmenim pjesmama, koje su pratile borbu neprestanu, više istorije nego poezije, kako je to primijetio Vuk Karadžić. Poezija hoće tematiku koja nudi duhovna preživljavanja, dileme, porodične zamršaje, a to je sve izostalo u tematici koja govori o borbi što je pravolinijski usmjerena ideološkijem predznakom čojstva i junaštva. Stara epska tematika, kojom se bavio Starac Milija i njegovo pjesničko društvo, nije imala jednoznačno usmjeren idejni stav pa je pjesnik-pjevač mogao pristupiti Marku Kraljeviću, kao čovjeku koji ne preza od zločina, Ivan-begu Crnojeviću, kao državniku ishitrenijeh poteza i Turčinu, starišu Dervišu, kao amanetniku najuzviješnijega ljudskog morala! Govoreći o poeziji crnogorskoga usmenog pjesnika Tešana Podrugovića, koji je obrađivao tematiku iz starijih i srednjijeh vremena, Vladan Nedić kaže: „Turkinja koja je ranjenom Vukašinu bacila krpu platna i izbavila ga iz vode Marice (u pjesmi Marko Kraljević poznaje očinu sablju – N.K) uzvišenija je od Kosovke devojke.“ Takve moralne komocije nema u crnogorskijem pjesmama koje su osmišljene crnogorskijem boračkim jedinstvom, zato što je ta usmena epika zaobilazila životne prizore koji nijesu za apoteoznu pjesmu stvoreni.
Teško bi bilo naći neko nahijsko ili brdsko pleme koje nije, i to ponekad u čelnijem odredima, nastupalo s turskom vojskom protiv nekoga drugog crnogorskoga plemena. Ništa nije bilo neobično da se jedno pleme, ili bratstvo, predomisli pa da odstupi od otpora Turcima koji su krenuli na Crnu Goru ili na jedan njezin nepokorni dio. Pjesma Sinovi Obilića iz Njegoševa Ogledala srpskog indirektno rasvjetljava tu crnogorsku postojanu dvojnost. Ko ne poznaje antitursko nejedinstvo Crne Gore može zaključiti da je Ćehaj-paša iz pjesme Sinovi Obilića veoma naivan čovjek koji je lako povjerovao u odluku trojice crnogorskijeh četobaša da mu se predaju dobrovoljno.
Pritisnuli turski tabori Čevska Ubla, predvodnik je zamjenik travničkoga vezira, Ćehaj-paša. Krenula egzekutiva preko Čeva pravo na Cetinje. Utoliko trojica nahijskijeh prvaka povedu četrdeset boraca i objave da idu Ćehaj-paši na predaju. Nikac od Rovina, predvodnik predajne grupe crnogorske, ovako uvjerava svoga pobratima Zvizdić Arslan-agu da ide s družinom na prijateljski razgovor s Ćehaj-pašom pod čadorom, okružen vojnom silom:
Pobratime, Zvizdić Arslan-aga,
sreti Nikca, pobratima tvoga,
su njegovo četrdeset drugah
sve birana, pobre, Crnogorca
Već je nama kavga dodijala
i krvava četa dojadila,
već smo došli, mio pobratime,
da se silnu caru predademo
i njegovu od Bosne veziru,
da turimo čete i bojeve,
da krdimo ovce u Rudine.
Sama činjenica da se harambaša Nikac od Rovina obraća jednome od prvaka turske vojske, koja je krenula na Crnu Goru, Zvizdić Arslan-agi kao svom pobratimu indicira istinu da je Crna Gora u svome odnosu prema Turskom Carstvu, čak i tokom XVIII vijeka, više nalikovala na mozaik nego na jedinstvenu idejno-političku cjelinu. Arslan-aga svog pobratima Nikca propusti kroz tursku ordiju, Ćehaj-paša ga primi, a onda Crnogorci „pod šator vatru oboriše“, pašu ubiše i pobjedonosna crnogorska bitka na Čevskim Ublima otpoče.
Priklanjanje Turcima, koje oličava pjesnička slika Nikca i njegove družine, bila je u Crnoj Gori obična pojava koja od strane narodne tradicije i usmene epike nije dobijala žig izdaje. Ti postupci su bili crnogorsko rutinerstvo tokom XVI i XVII vijeka, kad su se Mlečani na crnogorskoj teritoriji sukobljavali s Turcima, a od dolaska vladike Danila Perovića na čelo nahijske Crne Gore, pa sve do završetka pobjedonosnoga Veljega rata, to dvovjekovno rutinerstvo presnovalo se u incidentne slučajeve. Ali, i ti slučajevi ostajali su bez žiga sramote koju bi utemeljila narodna pjesma o konkretnom događaju kao izdaji. Kao što crnogorska plemena često nijesu bila usaglašena kad je konkretni turski potez bio u pitanju, tako i raskorak mitropolita s guvernadurom, povodom političkijeh problema, nije bio rijetka pojava. Naime, različiti su pogledi bili kad se radilo o odnosu Crne Gore prema pojedinim silama – Turskoj, Mlecima, Rusiji i Austriji. Ali ta problematika nije se doticala usmene književnosti, konkretno guslarske epike, kao izraza kolektivne svijesti crnogorskoga etnosa. I kad je ukinuto guvernadurstvo i protjeran iz Crne Gore guvernadur Vuko Radonjić, žig izdaje nije pogodio prestižno bratstvo Radonjića s Njeguša. Sukob vladika i guvernadura značio je sukob dvije politike, a obadvije su bile za Crnu Goru, samo su se razlikovali pristupi državnijem interesima Crne Gore. Kolektivna svijest crnogorskoga naroda, koja je suštinom svojom dostupna usmenoj književnosti, nadilazila je političke i plemenske sukobe. Otpadnicima od vladičanske politike Crne Gore bivali su Pejo Nikčević, Markiša Plamenac, Risto Bošković i drugi pojedinci ili djelovi bratstava, ali ni pješivački Nikčevići ni crmnički Plamenci i bjelopavlićki Boškovići nijesu u kolektivnom ubjeđenju i u usmenoj epici dotaknuti ni trunkom izdaje. Čak i Milo Jovović, opjevani crnogorski junak iz druge polovine XIX vijeka nalazio se jedno vrijeme kao prebjegalac kod Derviš-paše u Hercegovini.
Pljenidba smatrana junačkom rabotom
Uskakanje u turske gradove, poslije kakve nepravde koja je od strane zvanične vlasti Crnogorcu učinjena, nije podrazumijevalo upisivanje toga uskoka u izdajnike od kojih se stide bratstva i plemena kojima oni pripadaju. U svom djelu Crna Gora i Boka Kotorska Vuk Karadžić napominje kako nepravdom pritiješnjeni Crnogorac izjavljuje: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ja ni Senata ni nikoga drugoga“.
Gospodar crnogorski oštro je kažnjavao takve postupke, ali usmena epika crnogorska niti je uskakanje u turske gradove opjevala kao izdaju, niti je stroge kazne koje je gospodar izricao proslavila. Sljedeći detalj najbolje rasvjetljava neusaglašenost kolektivne svijesti crnogorske, koju tumači usmena epska pjesma, i konkretnijeh poteza crnogorskoga mitropolita-gospodara kao vrhovne vlasti crnogorske.
Petar II Petrović Njegoš nagradio je Obilića medaljom, i to njezinijem prvim primjerkom, ubicu Markiše Plamenca, koji je napustio plemensko glavarstvo u Crmnici i stavio se u službu skadarskog vezira Osman-paše. Ali usmena epika niti je opjevala Markišinu izdaju niti naručeni podvig prvoga nosioca Obilića medalje u Crnoj Gori. A sinovcu Markiše Plamenca, Iliji, koji je sa svojijem stricem bio uskočio u Skadar, biće omogućena vrhunska karijera tokom vladavine knjaza Nikole. Čak ga je Nikola I proslavio stihovnom depešom koju je poslao na Cetinje knjeginji Mileni onoga dana kad su Crnogorci u Veljemu ratu oslobodili Nikšić od Turaka. Depeša glasi:
„Na bijelom Onogoštu zastava se moja vije,
a Plamenac vojevoda pod njom rujno vino pije!“
Dakle, samo junački podvizi Crnogoraca, bilo u pljenidbi ili odbrani, skretali su na se pažnju usmenog guslarskog pjesnika, a psihološki zamršaji i moralne dileme, koje su, po prirodi stvari, bile evidentne u postupcima Crnogoraca koji skreću sa zvanične trase vladarske politike, nijesu prerastali u temu koju prihvata usmena deseteračka pjesma crnogorska.
Najčešća tema crnogorske usmene epike koja prati crnogorsku nepokornost prema Turcima je četovanje koje je značilo ekonomski iskaz crnogorske svakodnevice. Kako je to već konstatovano u nauci, Crnogorci su ratovali za svoje vitalne interese – odbranu nezavisnosti i slobode, ali i za plijen u stoci, oružju, odjeći, novcu i životnijem namirnicama. U narodnoj tradiciji četovanje je prihvaćeno kao junačko zanimanje s moralnijem predznakom. A taj predznak bilo je uvjerenje da je plijen koji se vrši nad inovjernicima, jednako Turcima i Latinima (islamski i katolički živalj) zanimanje kao moralno čist posao. Zato u četu koju predvodi harambaša nijesu išli samo siromasi, možda oni i ponajmanje, već i spremnici od prvijeh kuća i bratstava. Moglo bi se reći da je u vladičanskoj Crnoj Gori četa bila osnovna ekonomski produktivna jedinica. Kako je naglasio Gligor Stanojević, četovanja Crnogoraca su stara koliko i njihova istorija, ali sve do početka XVIII vijeka ta pojava nije imala znatniju ulogu u političkom i društvenom životu zemlje. Dolaskom vladike Danila na mitropolitsku stolicu Crne Gore, odnosno otpočinjanjem crnogorske frontalne neposlušnosti Osmanskoj imperiji, četovanje doživljava zamah i moralnu katarzu. Dojučerašnja pljačka poprima atribuciju časnog, rodoljubivog i hristoljubivog ponašanja. Crnogorske čete iz Katunske Nahije kreću se prema Hercegovini, a iz drugijeh nahija ide se do obala Skadarskoga jezera i prema turskijem posjedima u Zeti.
Četovanje kao privredna pojava bilo je rasprostranjeno po čitavoj jadranskoj obali do Prokletija, ali samo je u Crnoj Gori imalo dominantni društveni ugled, imalo je oblik nadgradnje i društvenoga prestiža. Istaknute četobaše, odnosno harambaše, postali su narodni glavari i vođe, opsluživala ih je narodna pjesma i pratila legenda. Vladika Vasilije Petrović u svojoj Istoriji o Černoj Gori (1754), objavljenoj u Rusiji, opravdava crnogorsko četovanje ovom izjavom: „Crnogorci su hrabar narod, ali pritiješnjen životnom nuždom u neplodna brda đe stanuju oni rado izlažu život da bi pribavili sredstva za život“.
Crnogorske pljenidbene čete su prava napast za tri susjedne države – Mletačku Republiku (njezine posjede u Boki), Dubrovačku Republiku i Tursku Carevinu.
Te čete su napadale trgovačke karavane, svatove, tamanili uzrele plodove na njivama i voćnjacima, a osobito stada na pasištima i katuništima. Dogonili su iz Hercegovine dželepe govedi i progonili ih na primorske pazare. Dešavalo se da crnogorske čete odvode u ropstvo mletačke i dubrovačke podanike, naročito žene i đecu i prodaju ih Turcima ili na drugijem tržnicama roblja. Crnogorska četa je rijetko pitala za vjeru domaćina čije imanje plijeni, njoj je glavnija bila država, turska i latinska, kojoj taj domaćin pripada. Zato je u Boki Kotorskoj jednako strepio od crnogorskijeh četa katolički i pravoslavni živalj. U Boki je zadugo bila u upotrebi kletva: „E dabogda ti Crnogorci nazvali dobro jutro!“
Crnogorsko pljenidbeno četovanje podrazumijevalo je odmazdu, posebno tursku. Uvod pjesme Udar Turakah na selo Trnjine, u Njegoševoj antologiji Ogledalo srpsko, sažeto dočarava i crnogorsku četu i tursku odmazdu na crnogorsko četovanje:
Zahvali se Čengić Sinan-beže
pred gospodom od Hercegovine:
„Ah da bi me bula ne rodila
no vlahinja koja vlahe rađa,
ako vojsku pokupiti neću
da poharam selo na Trnjine,
na Trnjine na kraj Crne Gore,
jer mi u njim čudan šićar kažu –
bjele ovce, konje i volove,
što su oni kleti Trnjinari
sve iz naše zemlje ugrabili.
Crnogorska se četa po svome ustrojstvu bitno razlikovala od hajdučkijeh družina kojih je bilo po svemu Carstvu Turskome. A razlikuje se i od uskočke družine, kako klasičnijeh uskoka – senjskih i kotarskih, tako i od moračkijeh. Hajduci su od Mitrova do Đurđeva dana mirovali kod svojijeh jataka, ili bivakovali na mletačkome primorju, a crnogorske četobaše, kao i svi drugi zažetnici u pljenidbi, provodili su zime u svojijem kućama i sa svojom porodicom. Klasični uskoci su djelovali s mletačke, kasnije nešto i s austrijske, a morački s turske teritorije koju Turci ne mogu kontrolisati. Crnogorske čete kretale su se iz nepokorne Crne Gore na okolne prostore. U cjelini uzeto, sve su to bile pljačkaške družine, a samo je crnogorsko četovanje pljačku preimenovalo u junački plijen koji donosi i korist i slavu. U boračkome poretku crnogorske čete izgrađivala se solidarnost fantastičnijeh razmjera. Ranjeni drug se nije smio ostaviti ni po koju cijenu. Stroge moralne norme, uobičajeno normirane, bile su uslov opstanka ne samo konkretne čete kao borbeno-pljenidbene jedinice, nego i društvenoga, bolje reći plemensko-bratstveničkog, ugleda njezinijeh saučesnika.
Carev Laz na tragu kosovske legende
Crnogorska četa je bila do neslućenijeh rezmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog dejstva. Razumije se, raspolagala je viševjekovnom tradicijom za to usavršavanje. Početak crnogorske čete je proizvod društvenih okolnosti koje su joj odredile istorijsku ulogu i značaj. Crnogorska četa ima svoje prapočetke u vojnijem družinama dukljansko-zetskoga srednjovjekovlja, kao i katunima slobodnijeh stočara Vlaha i Albanaca iz epohe Crnojevića. Tako tradicionalno ispraktikovana crnogorska će četa na početku XVIII vijeka otpočeti svoje značenje u crnogorskoj nacionalno-oslobodilačkoj borbi protiv Turaka koja, ukupnošću svojom, neće prestajati do Berlinskog kongresa 1878. godine. Konkretno, četno-pljenidbena praksa s dugom tradicijom utapa se u crnogorsku nacionalno-oslobodilačku borbu koja istorijski počinje 1711. godine, kad je mitropolit Danilo, usmjeren gramatom ruskoga cara Petra Velikog, poveo nahijske Crnogorce da opsijedaju turska mjesta koja su najbliža crnogorskoj teritoriji. S bogatstvom tematike koju je novo crnogorsko istorijsko vrijeme, što počinje 1711. godine, podastrlo usmenoj epskoj poeziji ne može se mjeriti nijedna istorijska epoha crnogorska od doseljenja Slovena na prostore rimskoga Prevalisa pa nadalje. Sljedeći detalji iz Kratke istorije Crne Gore od Petra I Petrovića Njegoša plastično dočaravaju vrijeme iz kojega je izrasla rečena tematika junačkijeh pjesama Crne Gore.
Usmjeren ruskom naklonošću prema Crnoj Gori i gramatom pravoslavnoga cara, koga su Crnogorci doživjeli kao svoga poočima, vladika Danilo ovako je prizvao Crnogorce: „Oružajte se, braćo moja Crnogorci, kako vitezovi, a ja sam gotov s vama imanja i života ne pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristjankoga i premiloga otačestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste matere i svijeh svetijeh bude pomoćnik i rukovoditelj“. Okupljeni dojučerašnji pljenidbenici i njihove harambaše odgovorili su svome Gospodaru: „Hvala Bogu, kad smo poslanike hristijanskoga cara među nama viđeli i njihove gramate primili! Evo naše sablje pri pojasom, evo naše puške u rukama i evo mi spravni i gotovi za našega Cara rado vojevati“. Onda su, kako kaže pisac Kratke istorije Crne Gore, digli ruke k nebu i zavapili: „Bože podrži i blagoslovi našega Cara Petra Velikoga!“
Nikada do tada, bilo koji crnogorski državnik, tokom hiljadugodišnje dukljansko-zetsko-crnogorske istorije nije raspolagao ideološkom izjavom koja objedinjuje Crnogorce kakvu je imao vladika Danilo 1711, a koju citira vladika Petar I u svojoj Istoriji. Crnogorska usmeno-epska, odnosno deseteračko-guslarska poezija, koja obiluje istorijom više no poezijom, otpočela je tada da prihvata ratno-slobodarsku tematiku Crne Gore. U kontekstu takvijeh prilika razvio se epski mit o Carevu Lazu.
Usmjereni gramatom ruskoga cara, svojega pravoslavnog poočima, Crnogorci, predvođeni vladikom Danilom, ne samo što su izvršili napade na crnogorskoj teritoriji najbliža turska uporišta nego su pokazali i snažan otpor turskijem snagama koje su egzekutivno prispjele u Crnu Goru. Prva velika turska ofanziva krenula je na nahijsku Crnu Goru 1712. godine, a kad njezinijem uspjehom Turci nijesu bili zadovoljni, Numan-paša Ćuprilić pošao je 1714. godine sa zamaštitijem brojem turskih boraca na Crnu Goru kao pobunjenu provinciju Osmanskoga carstva. Crnogorci su pružili otpor na nekolko mjesta, među kojima je i ono koje će se kasnije nazvati Carev Laz, ali jake turske snage zauzele su Cetinje, Čevo i Njeguše, te tri istorijski najistaknutije kote nahijske Crne Gore. Riječju, Turci su okupirali svu Katunsku Nahiju do mletačke granice.
U epskoj legendi o Carevu Lazu osjeća se refleks kosovske legende, a to je u vezi s jednom izjavom vladike Danila iz 1714. godine u kojoj borački podsticajno pominje Miloša Kobilića. Uklapajući se u prirodu istorijske legende i legendarno proslavljanje Careva Laza nije bez refleksa istorijske istine od koje je legenda krenula. Tokom Morejskoga rata (1684 – 1699) Sulejman-pašin pohod na Cetinje 1692. godine i otpor koji su tom pohodu pružili Crnogorci, poslužio je kao osnova za stvaranje epsko-deseteračke legende o velikoj crnogorskoj pobjedi po kojoj će se mjesto održane bitke nazvati Carev Laz. Kako se to u narodu reklo, po lazini pogibše turske vojske mjesto pobjedonosne bitke crnogorske Carevijem se Lazom nazva.
Pjesma Carev Laz, koja je prvo objavljena u Istoriji Crne Gore od Sima Milutinovića, i u Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, koju je isti Milutinović priredio, a koju će pjesmu Njegoš unijeti u ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko, ispjevao je Petar I, a dopunio je Petar II. Hiperbole – da je na Crnu Goru krenulo „sto hiljada i sedam stotinah“ Turaka i da „ne uteče od njih ni kamena“ generališu pjesničko-guslarski pristup tematici koja sadrži bojeve koji se razlikuju od pristupa tematici koja sadrži junaštvo iskazano u pljenidbenijem pohodima i u suprotstavljanju odmazdi što se formira povodom tih pljenidbi. Prema tome, opaska Vuka Karadžića, koju je saopštio uz tekst pjesme Ivan Nikolin (III knj. Srpskih narodnih pjesama) da je „u crnogorskijem pjesmama više istorije nego poezije“, samo je djelimično tačna. Pjesme na koje Vuk misli umjetničkijem svojim nivoom vidno izostaju iza crnogorskijeh epsko-usmenih pjesama koje obrađuju tematiku, kako bi rekao isti Vuk, najstarijih i srednjih vremena. Ali one nijesu ustihovani odraz istorije nego poetski preoblikovana istorija. A u pjesmama s novom tematikom junaštvo i pobjede su glorifikovani, ali ne poetskom nadgradnjom no deseteračkom retorikom. Na takve je pjesme Vuk mislio kad je rekao da su bogatije istorijom no poezijom.
Od svijeh epskih deseteračkijeh pjesama čija je tematika tzv. crnogorska borba neprestana, a koje zauzimaju obilato prostora u Milutinovićevoj Pjevaniji crnogorskoj i hercegovačkoj, samo pjesma Smrt Nikca od Rovina, iz Ogledala, može stati u antologijski red crnogorskijeh epsko-deseteračkih pjesma koje reprezentuju tekstovi Starca Milije. Slikom istotrenutne smrti dvojice suprotstavljenijeh vitezova – Nikca od Rovina i Babića Jakšara, pjesma je homerski završena:
Trče oni jedan put drugoga,
sretoše se u bijele ovce –
jedanak im pukli/džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce.
Dvadeset dodatnih stihova toj umjetnički slivenoj pjesmi jednostavno treba zanemariti. A kao što je poznato, to nije jedina pjesma u ideološko-političkoj antologiji Ogledalo srpsko koja je pretrpjela vještačke izmjene i dopune koje nijesu svojstvene nepatvorenom usmenom pjesniku-pjevaču koji poetskom riječju svojom uobličuje interes kolektivne svijesti etnosa kome on pripada.
Novi modusi epskog uobličavanja prkosa
Crnogorska plemena, tzv. Brda: Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Rovca, Morača i Vasojevići, oficijelno su pripadala Osmanskoj imperiji sve do Berlinskog kongresa 1878. godine, ali nepokornost nahijske Crne Gore prema Turcima, koja je otpočela krajem XVII vijeka, uticala je na brdska plemena, posebno na ona s kojima se graničila da počnu mijenjati svoj rutinski uobičajeni odnos prema turskoj vlasti. Crnogorski mitropoliti vršili su, osobito preko sveštenstva u brdskijem plemenima, političku propagandu, što će usloviti turske vojne obračune s pojedinim brdskijem plemenima. A ti će sukobi poslužiti kao tematika usmenoj epsko-guslarskoj pjesmi. Kako će ustanovljena pokornost brdskijeh plemena prerasti u nepokornost prema turskoj vlasti, odnosno kako će početi proces brdskog okretanja nahijskoj Crnoj Gori, rječito kazuju pjesme o bjelopavlićkom junaku Petru Boškoviću. Premise koje nude te pjesme analoški indiciraju i proces orijentacije drugijeh crnogorskijeh plemena iz Brda prema Cetinju.
Prestanak dvovjekovnog podaništva turskoj vlasti u četvoronahijskoj Crnoj Gori značio je ideološki izazov za brdska plemena, posebno nahijskoj teritoriji prigranična, koja su i dalje ostajala pod turskom vladavinom. Prateći dva smjera nahijske nepokornosti prema Turcima, pljenidbene udare na imovinu islamskog življa i frontalno suprotstavljanje turskijem snagama koje kažnjenički kreću na Crnu Goru, usmena, deseteračko-guslarska pjesma registrovala je proces prerastanja rajetinsko-podaničke uslužnosti brdskijeh plemena u neposlušnost prema turskoj upravi. Svi oblici proturskog ponašanja brdskijeh plemena, od prisilnog angažovanja u pohode turske koji kreću na Crnu Goru do voljnog usaglašavanja interesa s Turcima, našli su mjesta u crnogorskoj deseteračkoj pjesmi.
Dok se u nahijskoj Crnoj Gori, poslije njezina otkazivanja poslušnosti turskoj vlasti, naglo gubi interesovanje za pjesme koje slave podanički prkos, čiji je supstitut epski lik Marka Kraljevića, u pjesmama koje su na domaku nahijske Crne Gore traže se novi profili epskog uobličavanja podaničkog prkosa. A kada je dato crnogorsko-brdsko pleme svoju dugo modelovanu psihološko-ideološku opredijeljenost za borbu protiv turske vlasti ekspliciralo teritorijalnijem prisajedinjenjem Crnoj Gori, što se događalo i prije Berlinskog kongresa, ušlo je u obavezu da i pred sobom i pred Cetinjem predstavi svoj raniji podanički položaj kao stalni antiturski prkos i kao neprekinuto idejno gravitiranje Crnoj Gori. Tako su u ideološki kliše pjesama o junaku podaniku, koga predstavlja Marko Kraljević, usađivani junaci brdsko-plemenske istorije. Stepen njihove borbenosti, odnosno procesa udaljavanja od tipičnog podaničkog prkosa zavisio je izvjesno od istorijske osnove opjevanog junaka. Ali svakako ne toliko koliko je zavisio od obaveze plemensko-bratstveničkog agona da se ne izostane u istorijskoj časti iza nahijske Crne Gore kao ideološkog usmjerivača koji svoje zasluge neštedimice ističe i u priči i u pjesmi. Trebalo je, dakle, ukazivati na genezu svoje junačke odlučnosti i tumačiti sjedinjenje s Crnom Gorom više kao rezultat te geneze nego kao djelo oružane pomoći Crne Gore. Geopolitički položaj pojedinijeh plemena diktirao je proces boračke agilnosti kao i proces stvaranja epskijeh karakteristika prelaska rajetinskog prkosa, koji je značio duhovnu odbranu predviđenijeh povlastica od lokalnih kabadahija, u borbu sa istorijsko-oslobodilačkijem smislom, odnosno u borbu protiv turske države. Kako se istorijska stvarnost ropstva u kome se moglo pjevati o prkosu koji se ne kreće mimo ravni političke pokornosti, o čemu upravo pjevaju pjesme o Marku Kraljeviću, postepeno pretvarala u otvoreni prkos koji ima istorijsko-oslobodilačke motive, tako se i ideološki kliše pjesama o junaku podaniku postepeno transformisao. Postepeno se u taj kliše, kojijem gospodari Marko Kraljević, uvlačio prkos pograničnih, odnosno brdskijeh, plemena čiji je ishod oslobađanje od Turaka i teritorijalno spajanje s nahijskom Crnom Gorom. Evo kako pjesme o bjelopavlićkome junaku Petru Boškoviću odražavaju taj proces.
Prvo se u brdskoj Crnoj Gori uspostavila epska istina o Petru Boškoviću kao junaku-podaniku u koga Turci imaju zavidno povjerenje. U pjesmi Udar na Vuka Mandušića, od anonimnog pjesnika-pjevača, objavljenoj u Njegoševom Ogledalu srpskom, bjelopavlićki prvak Petar Bošković ima jedno od čelnijeh mjesta u akciji koju spuški kapetan preduzima protiv nahijskijeh Crnogoraca. Tursku vojsku predvode Petar Bošković i turski kapetan iz Spuža:
Kako rekli, tako učinili
i silnu su vojsku pokupili
od Nikšića i krvava Spuža
i ostala Brda po izboru.
Tri hiljade vojske okupiše,
a pred vojskom turski kapetane
od krvava Spuža i Nikšićah,
A od Brdah Petre Boškoviću!
Spuški kapetan uvažava Petra Boškovića kao „vjernu slugu“. Njih dvojica zajedno sjede i divane kao poglavice-prijatelji na kapetanskom haru i „piju mrko vino“. Kada rođak Petra Boškovića priča svoj zloslutni san, koji se mogao lako tolkovati kao predskazanje propasti preduzete akcije, junački Bošković je ponijet nadom u dobar plijen i u priznanje od strane vezira. To priznanje neće izostati ako se Bošković domogne glave Vuka Mandušića iz Crne Gore:
No mu reče Petre Boškoviću:
„Muč, Manojlo, moj mio sinovče,
san je laža, a Bog je istina!
Nemoj sanak u vojsku kazati,
e ćeš našu vojsku prepanuti,
no na noge – da mu udarimo,
nećemo li izgubiti Vuka.
Da Vukovu glavu izgubimo,
dari bi nam došli od vezira!“
Prva etapa pjevanja o bjelopavlićkome junaku-podaniku Petru Boškoviću, koji je kao plemenski prvak bio na usluzi turskoj vlasti krajem XVII vijeka, a koju predstavlja pjesma Udar na Vuka Mandušića, polako će da čili, pa će se u drugoj etapi pjevanja o tom junaku potencirati njegov antiturski prkos. Ne idejno-politički prkos, kakav je već bio otpočeo u nahijskoj Crnoj Gori, nego neposlušni prkos prema lokalnijem turskim vlastima, konkretno spuškom kapetanu s kojijem je pio rujno vino i prijateljski eglenisao o pljenidbi crnogorskijeh stada. U drugoj etapi Bošković je i dalje junak-podanik, ali sada pokazuje mnogo više borbenosti i odlučnosti da naglašava značenje svoje ličnosti.
Junak-podanik polako postaje prkosnik
Antiturski prkos koji emituje pjesma o Petru Boškoviću funkcionisao je kao dokaz plemena Bjelopavlići da oni usaglašavaju svoje interese s nahijskom Crnom Gorom koja je otkazala poslušnost Turcima. U pjesmama koje tumače interesi brdskijeh plemena, konkretno Bjelopavlića, ukazuje se na Boškovića kao beneficiranog kneza koga ni bogatstvo ni ugled, koje je imao kao turski podanik, ne susprežu od prkosa prema lokalnijem turskim moćnicima. Petar Bošković, kao junaci starijeg vremena, dočekuje goste na svojoj kuli, harči ovnjusko meso i rumeniku vino, obučen zlatom i svilom. U pjesmi Bošković iz Milutinovićeve Pjevanije crnogorske i hercegovačke:
Skoči Petar od zemlje na noge,
pa obuče svilenu košulju,
vrh košulje zelenu dolamu,
opasa se mukadem pojasom,
pa obuče toke s obje strane,
a zađede svijetlo oružje,
siguraše vranca pretiloga,
pak se turi vrancu na ramena.
Na tako uglednoga kneza iz Bjelopavlića dolaze turske tužbe:
Aj pomagaj, dragi gospodare
od haina Petra Boškovića –
mi već življet više ne možemo.
Robi bule a siječe Turke,
razbija nam kule i dućane,
taj se zulum podnijet ne može!
Kao što se iz navedenijeh stihova vidi, aniturski prkos Petra Boškovića u pjesmama druge etape kreće se u okvirima ideološkog klišea epskoga lika Marka Kraljevića. Imućni i beneficirani knez Bošković više je naglašen kao neposlušni turski podanik, nego kao ideološko-politički protivnik turske uprave. On paši smjerno ljubi ruku, kao što je ljubi i Marko Kraljević poočimu svome, turskome caru, a paša Boškoviću ukazuje čast i daje mu „široko mjesto“ pored sebe. Turci, Petrove komšije, traže od paše da ih zaštiti od zuluma baš toga kneza Petra, koji, eto, zaslužuje čast od paše. Nema u pjesmama koje tako govore o Petru Boškoviću ni pomena o nahijskoj Crnoj Gori. Pjesnicima-pjevačima iz Brda, konkretno iz Bjelopavlića, glavno je bilo to da se istakne činjenica kako Bjelopavlići nijesu mogli biti prosta i sasvijem obespravljena turska raja u situaciji kad njihov prvoplemenik Petar Bošković može da prkosi turskoj vlasti, njihov knez koji ne izostaje imanjem i ugledom iza turskijeh prvaka. Kad se kaže „turski prvak“, u konkretnome slučaju se misli na islamizovane Crnogorce, jer su Turci, osim kad su na visokijem položajima, rijetko bivali stanovnici na teritorijama koje danas pripadaju samostalnoj državi Crnoj Gori.
U usmenijem pjesmama o Petru Boškoviću, kao odgovor na nahijsko-crnogorski izazov, već se blago nagovještava rasprsnuće ideološkog klišea pjesmama o junaku-podaniku, koje reprezentuje Marko Kraljević. U trećoj etapi pjesama, odnosno u vrijeme kad se brdska plemena, posebno Bjelopavlići, opredjeljuju za Crnu Goru, taj će se kliše raspasti. U pjesmi Opet Bošković, iz Milutinovićeve Pjevanije, paša već poteže vojsku na nepokornoga Boškovića koga su Turci optužili za mnoge neposlušne izazove. Napadnutome Petru Boškoviću pristiže „vruća pomoć“ od njegovijeh saplemenika, ali se niđe još ne pominje nahijska Crna Gora kao slobodarski uzor. Iako se vodi žestoki okršaj, prava mala bitka, iako je veliki šićar od Turaka zadobijen, postignuta slava ne prelazi okvire Boškovićeva ličnog i plemenskog ugleda. Čak se, nota bene, naglašava plemenska čast Bjelopavlića:
Još da ti je pogledati, pobro –
kako brdske sijevaju ćorde,
kako l turske glave zijevaju (…)
Ćeraše ih do Žabljaka polja,
nešto pušte da u Spužu kažu
kakav šićar jesu zadobili
u Brdima Bjelopavlićkijem.
U drugoj etapi pjesma o junaku-podaniku prkos Petra Boškovića izvjesno nadrasta prkos Marka Kraljevića. Taj ideološki kliše nije još sasvijem razrađen, ali je značajno načet. Pjesme više emituju psihološku i idejnu priličnost Bjelopavlića da zasnuju borbu protiv Turaka, nego što ekspliciraju podsticajnu ulogu nahijske Crne Gore za tu borbu ili, pak, pomoć crnogorskoga oružja.
Treću etapu pjesama o Petru Boškoviću, odnosno drugu fazu transformacije ideološkog klišea o junaku-podaniku, najpotpunije predstavlja pjesma Petar Bošković koju je Njegoš objavio, ne pominjući joj pjesnika-pjevača, u Ogledalu srpskom. Njegoš je objavio Ogledalo poslije pedeset godina od Bitke na Martinićima u kojoj su Bjelopavlići i nahijski Crnogorci bili zajedno protiv vojske koju predvodi skadarski vezir Mahmut-paša Bušatlija. Poslije te bitke Bjelopavlići su se ideološki stopili s nahijskom Crnom Gorom, iako će oficijelno pripasti crnogorskoj državi tek Berlinskim kongresom 1878. godine. To stapanje podstaklo je bjelopavlićki plemensko-bratstvenički agon da se ukazuje na antiturski prkos koji se ispoljavao i prije turskog poraza na Martinićima, što je značilo junačko poravnanje Bjelopavlića s nahijskom Crnom Gorom. Tako se u ideološki kliše pjesama o Marku Kraljeviću, u koji je bio cjelovito uskočio Petar Bošković, situira borba koja ima istorijsko-oslobodilački smisao, odnosno karakter borbe iz vremena pjesnika-pjevača deseteračkoga teksta Opet Bošković, a ne, pak, iz vremena junaka Petra Boškovića o kome govore pjesme Udar na Vuka Mandušića i Petar Bošković, obadvije iz Njegoševe ideološko-političke antologije Ogledalo srpsko.
U pjesmama treće etape ističe se naslanjanje brdskog plemena Bjelopavlića na nahijsku Crnu Goru i podvlači se oslobodilačka misija preduzetijeh napora. U drugoj etapi, prkos Petra Boškovića kao i Marka Kraljevića, svodio se na pojedinačne gestove koji su značili ili spašavanje nekoga od pojedinaca-zulumćara koga ne toleriše ni centralna turska vlast, ili namjerno iritiranje tijeh lokalnih napasnika-zulumćara. Ali svi takvi potezi, i Markovi i Petrovi, nijesu na istorijskom planu značili nikakvu ideološki relevantnu borbu protiv Osmanskoga carstva. To je, na neki način, bio jedan vid hajdučkoga prkosa, s tom razlikom što se prkosnici nijesu odmetali u goru zelenu, nego djelovali sa svojijeh imanja i plemenskih položaja. U trećoj etapi pjesama o Petru Boškoviću pojačan je stepen antiturskog prkosa bjelopavlićkog junaka-podanika u srazmjeri s mogućnošću pjesnika-pjevača iz Bjelopavlića, ili iz nekog drugog brdskog plemena crnogorskog, da na osnovu borbenijeh podviga plemena, koji su ga doveli do ideološko-političkog spajanja s nahijskom Crnom Gorom, ističe junački prkos svojijeh saplemenika iz vremena kad još Cetinje nije Brdima služilo za primjer kako se valja odnositi prema turskijem vlastima.
Ideološko sjedinjenje nahijske i brdske borbe
Pjesma Petar Bošković je u formalno-tematskom značenju varijanta pjesama iz druge etape, ali od ideološkog klišea pjesama prethodnica jedva da je ostalo traga. Petar više ne odlaže oružje pred pašinijem čadorom, neće paši da poljubi ruku, Bošković je “pod oružjem paši pristupio”. On ne priznaje turske davije koje su protiv njega paši podnijete i tumači svoje postupke kao znake ličnog osvetničkog morala. U prvoj etapi pjesama o Petru Boškoviću on je vjerni turski poslušnik koji žudi za vezirovijem priznanjem. U drugoj etapi ne postvlja se pitanje odlaganja oružja kad Bošković pristupa paši, jer mu je kod njega “široko mjesto”, bez obzira na tužbe koje su na njega podigli područni muslimani. U trećoj etapi ne samo što Bošković neće da odloži oružje kad ulazi kod paše, što se od njega ne bez razloga traži, ne samo što odbija sve tužbe, nego otvoreno ističe svoju suprematiju na svijem pravcima, ama baš u svemu. On kaže:
Istina je, pašo gospodare,
no me zato kriva naći nećeš,
jer je prva turska zađevica.
Prvi su mi Turci udarili
na Kopilju polju piperskome,
i mojega izgubili sina –
bolji bješe od tri begovijeh!
Tri stotine zajmilo ovacah –
bolje bjehu no šest begovijeh!
Oslobodilački značaj nahijske Crne Gore u pjesmi se osobito naglašava. Petar Bošković šest dana odolijeva turskoj vojsci, ali mu ipak sva pomoć koja pristiže iz Bjelopavlića i susjednijeh brdskih plemena ne bi bila dovoljna da se održi u svojoj kuli, da nijesu stigli nahijski Crnogorci koje predvodi čevski vojvoda Draško Popović. Ovo je deseterački opis njegove odbrane.
Ma se Petar Boškoviću brani
dva bijela dana bez prestanka:
muke su mu ljute dodijale,
i od kule vrata otvorio
da izlazi na aman Turcima,
no zavika iznad kule vila:
“Ne predaj se, moj sokole sivi,
nemoj tvoje popuštit poštenje,
e ti sada ide pomoć vruća,
pomoć vruća od Gorice Crne, (podvukao N.K.)
baš dvanaest stotina pušakah!”
Pjesma o pobjedi Petra Boškovića prihvata rekvizite pjesama s tematikom iz starijih vremena. Polom Turaka prepušten je epskoj hiperboli: posječeno je trista glava i zarobljeno trista konja! Petar priređuje pobjedničku gozbu – kolje stotinu ovaca! Pjesma je poentirana tako da se Petar Bošković oslobađa svakoga traga svoga ranijeg podaničkog prkosa turskoj lokalnoj vlasti. Kao što je buna protiv dahija prerasla u ustaničko vrijeme u Srbiji, tako je ideološko-političko slivanje Sedmoro Brda s nahijskom Crnom Gorom pretvorilo prkosne čarke Brđana-podanika u boračke zamahe oslobodilačkog smjera. Reprezent junaka-podanika iz Brda, Petar Bošković, u pjesmama treće etape oslobađa se svakog traga svoga ranijega podaničkog prkosa. On uz pomoć nahijske Crne Gore zadobi “slavu i poštenje”. Pjesma naglašava:
A kad svanu i sunce ogranu,
podiže se Draško Popoviću,
a za njime sva njegova vojska
put krvava Čeva na krajinu
pjevajući i puške mećući.
Petar osta zdravo na Slatinu
i zadobi slavu i poštenje.
Apoteozni ton rapidno je narastao u pjesmi, spasonosna hiperbola je ižljebila pjesmu iz stihovane rеporterske povjesnice koja je pjesnički ograničila crnogorsku desetaračku usmenu epiku s novijom tematikom. Vila je uvedena u radnju, odigrala se bitka kao u pjesmama sa starijim temama. Bogatstvo bjelopavlićkog plemenskog prvaka, koje je u drugoj etapi pjesama isticano s ciljem da se ukaže na činjenicu kako ni veliki ugled Petra Boškovića ne ometa njegov antiturski prkos, ima u trećoj etapi drugi smjer kojim se ističe boračka snaga junaka, odnosno njegova ekonomska moć kao osnov njegove boračke preduzimljivosti. Bošković se tokom šest dana bori iz svoje kule na Slatini, a kadar je da iz svojijeh podruma i torova ugosti vojsku što je pomogla da se posiječe trista Turaka. Prihvatanje prosedea pjesama sa starijom tematikom znači pjesnik-pjevačevu psihološku rasterećenost, koju je postigao tek onda kada su se Bjelopavlići iskazali u borbi protiv Turaka. Konkretno, u bitki na Martinićima 1796. godine koja je imala istorijsko-oslobodilački karakter. Vizu pjesniku-pjevaču da formira prkos svojijeh prvaka u prošlosti i da podanički inat pretvara u ideološki osmišljene oslobodilačke akcije moglo je da pruži pleme koje stoji iza pjesnika-pjevača sa stabilnom boračko-oslobodilačkom afirmacijom. S druge strane, poziciju takve pjesničke slobode pjesnik-pjevač je osiguravao isticanjem zasluga Cetinja i nahijske Crne Gore. Samo uz pomoć Crnogoraca koje usmjerava mitropolit Petar I, Petar Bošković je zadobio epsku slavu u deseteračkoj epici. Tako je pjesma Petar Bošković, kojoj Njegoš daje visoki rang u svome Ogledalu, postigla kroz ideološku sintezu nahijsko-crnogorske i brdske, konkretno bjelopavlićke, borbe, odnosno Crne Gore kao slobodne teritorije i okolnijeh crnogorskijeh plemena, ideološku rehabilitaciju podaničkog prkosa Patra Boškovića.
Razvojni put pjesama o Petru Boškoviću, koji na crnogorskijem terenima znači i transformaciju ideološkog klišea pjesama o Marku Kraljeviću, odražava suštinu istorijskijeh interakcijskih odnosa Crne Gore i okolnijeh plemena koja su se, od odskočenja nahijske Crne Gore od Turske Imperije, postepeno ideološki približavala Cetinju. Njegoš je u svoju ideološki-politički usmjerenu antologiju usmene crnogorske epike Ogledalo srpsko unio pjesme o odnosima sve Sedmoro Brda prema Turcima i nahijskoj Crnoj Gori, a ti se odnosi kreću etapnijem smjerovima što su osvjedočeni u pjesmama o Petru Boškoviću. Tu i tamo u tijem pjesmama bljesne po koji zrak poezije, ali uglavnom one su više retorska glorifikacija događaja nego poetska prefermentacija istorije.
U stilsko-kompozicionoj tehnici usmenih deseteračkijeh pjesama o Petru Boškoviću očuvani su glavni pravci pjesama o Marku Kraljeviću, junaku-podaniku turske vlasti. Pjesnici-pjevači usmjeravali su svoje kreativne smjerove pravcem transformacije ideološkog podteksta klišea, ali nijesu imali potrebe da čine značajnije inovacije na stilsko-kompozicionom planu. Kao što Marko Kraljević ima pobratime Relju i Miloša, tako i Petar Bošković ima svoga pobratima vojvodu Rada. Kao što je Marko od Prilepa grada tako je Petar od Slatine, mjesta junačkoga. Samo erotska podatkanost Petra Boškovića nije preuzeta od Marka Kraljevića. Epski, kao i istorijski, Marko Kraljević nema sreće sa ženama.
Uskočko razbojništvo posebna tematika
Na teritoriji jednog od Sedmoro Brda, plemenu Morača, formirao se jedan istorijski fenomen koji je usmenoj crnogorskoj epici podario svojevrsnu tematiku. To su morački uskoci koje su činili prebjegli pravoslavci s turskijeh teritorija, najviše iz Hercegovine i Sandžaka. Prebjezi su formirali svoju naseobinu u gornjemoračkom predjelu Ljevišta čiji je ziratni prostor tako planinski uobručen da se i male ljeviške snage mogu uspješno suprotstaviti i neuporedivo jačem neprijatelju. Sredinom XVIII vijeka počelo je formiranje uskočke naseobine u Ljevištima, a kasnije će se ljeviški naseljenici dohvatiti i djelova istočnog Drobnjaka, konkretno Malinska, Struga i Sirovca. Uskoci su stabilizovali svoja porodična naselja, uzgredno su se bavili zemljoradnjom i stočartsvom, a glavno zanimanje bila im je pljenidba u svijem njezinim oblicima.
Naziv morački uskoci nije precizan zato što su uskoci o kojima je riječ i pošto su se stabilizovali u istočnom Drobnjaku i oformili pleme Uskoci, nastavili svoje pljenidbeno zanimanje duže od pola vijeka. Ali taj naziv može se prihvatiti zato što je boračka aktivnost uskoka s drobnjačke teritorije samo nastavljanje zanimanja koje je bilo oformilo svoju prepoznatljivost u Gornjoj Morači. Najadekvatniji naziv bio bi moračko-drobnjački uskoci, ali njegova glomaznost opravdava nepreciznost odrednice morački uskoci.
U istorijsko-pravnom smislu morački uskoci razlikovali su se od senjskijeh i kotarskih uskoka. Morački uskoci naseljavali su teritoriju koja de jure pripada Turskom Carstvu, a koja je de facto slobodna, jer njezini stanovnici nijesu priznavali tursku vlast niti joj davali predviđene dacije. Klasični, odnosno senjski, kotarski i bokeški uskoci bili su građani države koja im je dala utočište kad su dobježali s turskijeh teritorija. Morački uskoci ne mogu se izjednačiti ni sa hajducima, iako se u istorijsko-pravnom smislu od njih ne razlikuju. Posjedovanje određene teritorije, porodični život i uzgredno bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom jesu osobine moračkijeh uskoka koje nijesu imali hajduci kojijema je
“kuća kabanica,
duga šara i otac i majka”.
Pljenidba koju vrše morački uskoci, naručene paljevine i ubistva i drugi diverzanstki oblici njihova djelovanja na turskijem teritorijama nijesu bili, u formalnom značenju, integralni dio borbe koju je nahijska Crna Gora vodila protiv Turaka, ali suštinski su toj borbi pripadali. Cetinje je koristilo uskočko-diverzantsku prominentnost stanovnika Ljevišta i kasnije mjesta u istočnome Drobnjaku, ali nije pravno stajalo iza uskočke antiturske djelatnosti.
Na optužbe koje su Turci podnosili Cetinju zbog uskočkog razornog djelovanja, crnogorski gospodari odnosno mitropoliti, pravdali su se činjenicom da akcije uskoka koji s carske zemlje čine štetu istoj zemlji nijesu problem Cetinja no Porte i Stambola! Tako formalno-pravno zaštićenoj Crnoj Gori morački uskoci bili su dobrodošli za izvođenje akcija koje ona nije mogla javno da izvodi. A te akcije značile su ubistva pojedinaca, paljevine stambenih objekata, štete na usjevima i osobito plijen stoke. Kad se gođ moglo Cetinje je podsticalo uskočku razornu aktivnost, nekijeh puta i javno. Tako je vladika Petar I podario serdarski čin uskočkom prvaku Mališi Bućiću.
Raspolažući formalnijem dokazom da uskoci ne djeluju s državne teritorije Crne Gore, Petar I je nalazio načine da uskočku oazu u Morači, koju Turci ne mogu da eliminišu, veže za Crnu Goru. Nije ih priznavao za svoje državljane, ali je na njih državnički djelovao. A čim bi osjetio da akcije moračkih uskoka ne odgovaraju interesima Crne Gore, vladika Petar I je oštro reagovao i bio spreman da se odrekne saradnje sa njima. A da uskočki sljedbenici iz Gornje Morače nijesu prezali ni od pljačke imovine koja nije turska, svjedoči odgovor vladike Petra I na žalbenu molbu pivskog arhimadrita Arsenija Gagovića da Cetinje stane na put uskočkijem pljačkašima koji satiru imovinu pravoslavnog življa ne zaobilazeći ni dobra Pivskog manastira. Između ostalog, Petar I u odgovoru Gagoviću kaže:
“Što se pak tiče do uskoka, koji, kako mi pišete, robe sirotinju, sva Hercegovina znade da sam ja svagda sirotinju branio i da mi nije na srce manja žalost za sve ono što sirotinja pod tursku vlast trpi, nego li za ono što ja u Crnoj Gori vidim neustrojeno i što Crnogorce dopada, no što ću da učinim uskocima, koji su iz Hercegovine utekli u Moraču, ljudi zli i bezbožni, a prazni bez nikad ništa, a kad oni ne paze svoju braću i ne spominju turski jaram, koga su, što je reći, još juče nosili i koga njihova braća i danas nose na vrat, ko će ih od takvog zločinstva ustegnuti. Oni su od mene i Crne Gore daleko, ne slušaju nikoga”.
Morački uskoci su potplaćeno realizovali osvete pojedinih lica, bilo prema Turcima bilo prema istovjernicima. Uskočke razbojničke usluge nerijetko su koristili age i begovi u međusobnijem obračunima. Na primjer, begovi Zvizdići s Krsca koristili su uskočke plaćene usluge da nanesu ozbiljne štete na imovini begova Ljubovića u Nevesinju. I rivalski obračun među pravoslavcima izvođeni su preko plaćene usluge moračkijeh uskoka. Ali taj razbojnički način opstojanja moračkijeh uskoka poprimiće ideološko-političke reflekse doseljenjem Trebješana u Gornju Moraču, odnosno Ljevišta.
Kako je to istakao Branko Pavićević, Trebješanima pripada istaknuta uloga u oslobodilačkom pokretu crnogorskijeh i brdskih plemena. Nastanjeni u Trebjesi, u okolini Nikšića, ta pravoslavna naseobina i ekonomski i kulturno produžavala je značenje crnogorske, odnosno dukljansko-zetske države. Analogno ukrštanju trgovačkijeh puteva koji su pored Trebjese prolazili, Trebješani su imali ekonomsko zaleđe u stočarskijem krajevima na sjeveru, a kulturni uticaji dolazili su im s jadranskog primorja. Tako oformljeni Trebješani su održavali tradiciju o ustanku vojvode Grdana protiv Turaka 1597. godine i o podvizima nikšićkijeh ustanika iz vremena Kandijskog i Morejskog rata. Kad je ruski car Petar I poslao gramatu vladici Danilu, carski izaslanik obratio se i Trebješanima da ustanu na Turke i napadnu Nikšić. Što su oni uradili, ali bez uspjeha. Turci su osvetnički razorili Trebjesu, a trebješki plemenici pobjegli su u Crnu Goru đe će se zadržati skoro trideset godina. Tokom toga tridecenijskoga bivkovanja u Crnoj Gori izdržavali su se najviše od plijena koji su njihove čete pribavljale, najviše iz Hercegovine.
Žar osvete podstrek boračke aktivnosti
Da bi izbjegli stalne trebješke napade na naselja i karavane u okolini nikšićkoga grada, Turci su poveli razgovore s Trebješanima o njihovom povratku na imanja koja su napustili. Trebješani su se povratili u svoju razorenu Trebjesu đe će ostati sve do izbijanja rata između Austrije i Rusije, s jedne, i Turske, s druge strane koji je trajao od 1789. do 1791. godine. Pod uticajem Cetinja i posebno ruskog izaslanika Marka Ivelića, Trebješani su se sjedinili s crnogorskom vojskom, koju je predvodio guvernadur Jovan Radonjić, i napali turski utvrđeni grad Nikšić. Poslije te neuspjele akcije, Trebješani su trajno napustili svoju postojbinu, skrasivši se u Gornjoj Morači. Trebješani su iz Morače četovali, napadali turska naselja i karavane, a posebni gnjev ispoljavali su prema Nikšiću i nikšićkijem muslimanima. Karavanski putevi preko Sinjajevine i kroz Dugu bili su izloženi čestijem napadima Trebješana. Bili su sposobni da razbijaju i velike karavane. Ipak, ta boračko-pljenidbena sposobnost značila je rezultat razbojničke violentnosti ljeviškijeh uskoka i vještine komandovanja doseljenijeh Trebješana. Tako je doseljenje Trebješana u Moraču označilo ideološko-političku profilaciju uskočke aktivnosti iz Morače koja je do tada imala samo razbojnički karakter.
Narastanje oslobodilačkog smisla te borbe, koju su usmjerili Trebješani, trajaće do 1859. godine, kada je po međunarodnom dogovoru ingerencija nad plemenom Uskoci povjerena Knjaževini Crnoj Gori. Trebješani su 1804. godine odselili u Rusiju đe su dobili imanja i društveni status koji to dobijanje podrazumijeva, a uskočka borba, koju su oni slobodarski usmjerili, nastavila je svoje djelovanje.
Tipičan primjer uskočke usluge Crnoj Gori je ubistvo gatačkoga muteselima Smail-age Čengića na Mljetičku 1840. godine. Predstavnici centralne turske vlasti oprobali su sva sredstva da se riješe moračkijeh uskoka, ali sve je ostalo bezuspješno. Usmjerena ideološkijem iskustvom, uskočka borba prerasla je sredinom XIX vijeka u međunarodno političko pitanje, pa je komisija, sastavljena od predstavnika Rusije, Austrije, Francuske, Engleske i Pruske, riješila da se uskočka teritorija, koja se već bila nominovala u Uskočko pleme, prepusti Crnoj Gori. Tada su bivši morački uskoci, a tada već ustaljen toponim Uskoci, i njihova specifična borba, skinuti s aktuelne istorijsko-političke pozornice.
Usmena deseteračka epika realno je prikazala uskočku pljenidbeno-ratničku agilnost koja je naćerala Portu da uskočko pitanje prepusti komisiji koju čine predstavnici hrišćanskijeh zemalja. U pjesmi Boj na Morači, iz četvrte knjige Srpskih narodnih pjesama Vuka Karadžića, bosanski prvaci kojima je “zulum dodijao od Morače i Gornje i Donje” žale se carskome izaslaniku Dželaludin-paši:
Ne daju nam careva harača,
ni ostale careve verđije,
niti tursku prifataju ruku.
Oni idu lomnoj Gori Crnoj
na Cetinje, ter vladiku mole,
i njegovu prifataju ruku,
i još njemu prinose darove.
Vladika ih dobro dočekuje,
poklanja im zlaćene medalje,
velikoga cara moskovskoga,
postavlja im po želji glavare
i serdare i vojvode mlade.
Đe gođ bješe vlaha valjatoga
u svu Bosnu i Hercegovinu,
sve pobježe u Moraču Gornju,
robe, pale i sijeku Turke,
razbijaju po drumu trgovce,
odjaviše iz planine ovce,
odagnaše konje i volove,
poharaše gospodske dvorove,
raskopaše kule i čardake
povedoše bule kadidžuke,
uzimlju ih za vjerne ljubovce…
Uskoci se cijeli pomami,
pa udari niz Hercegovinu,
pobij, pali i sijeci glave –
te ostavi jade svakojake.
Sasvijem je razumljivo što je bošnjačka deseteračka epska pjesma Krnovka, objavljena u Bosanskoj vili, istakla karakter borbe moračkijeh uskoka. Ovako se navodi uskočka izjava:
Bijele im plijeniti ovce
i šarene krave i teoce,
i isklati nejake čobane
i pofatat bule i đevojke
te poženit braću Moračane.
Ovce šćerat moru i limanu –
sve prodati sa Krnova ovce
i šarene krave i teoce.
Lakše nam je podijelit novce,
nego turske sa Krnova ovce.
Deseteračke epske pjesme koje govore o događajima iz uskočkoga života u Ljevištima poetski su zrelije nego pjesme o uskočkijem borbama koje su vođene poslije preseljenja uskoka u istočni Drobnjak. Nije toj pojavi uzrok samo činjenica da pjesme o uskocima iz Ljevišta imaju duži put od postanka do zapisivanja, nego pjesme koje govore o uskočkijem borbama koje su vođene poslije utihnuća Ljevišta kao uskočkoga gnijezda. Seoba Trebješana u Rusiju, organizatora uskočke borbe s idejnim smjerom, i centralnijeh junaka u pjesmama, otvorila je prostor pjesniku-pjevaču da se prema njima odredi kao prema junacima prošlosti. Prostorno udaljenje opjevanijeh junaka shvatili su i pjesnik-pjevač i slušaoci kao vremensku udaljenost.
Pjesme o djelovanju uskoka poslije preseljenja u istočni Drobnjak nijesu prerasle okvire hroničarske povjesnice zato što su pjesnici-pjevači bili savremenici događaja o kojijem pjevaju i zato što su pjesme zabilježene ubrzo poslije njihova nastanka. Kao materijal koji upućuje i na prvi sloj crnogorske klasične deseteračke epike, koja je s udaljene vremenske distance od opjevanoga događanja doživljavala pjesnički vrhunac, one imaju mnogo više značaja za nauku u usmenoj crnogorskoj epici, nego kao književni tekstovi koji bi još mogli pronaći čitaoce.
Pjesme o moračkijem uskocima potenciraju boračke podvige koji su izvođeni po narudžbini. Prebjegalci što su napustili svoje kuće i baštine, oni ili njihovi preci, u svaki svoj podvig unosili su žar osvete. Plijen i osveta bili su podsticajniji motiv za njihovu boračku aktivnost nego politička svijest da se treba boriti protiv turske vladavine. Kad Turci traže harač od uskoka, u pjesmi Boj na Morači, knez Raško im odgovara:
A da li se ne stidiš iskati,
kad ne ištem ja harača moga
baš od tebe za četeres ljeta,
jer uživaš moju đedovinu!
Osvetu kao osnovni motiv uskočke borbe naglašava bošnjačka pjesma Krnovka. Mališa Bućić, uskočki prvak sa serdarskijem činom s Cetinja, usmjerava uskočku družinu na pljenidbeni šićar:
Ja ću vama bolji šićar kazat –
na Nikšiće, na naše krvnike!
Viđ Nikšića, starije krvnika,
đe mi Slivlje kose đedovinu,
a Poviju oru babovinu,
iz Trebjese sela išćerali.
Grahovski događaji kao epsko izvorište
U pjesmi Smrt Smail-age Čengića, iz IV knjige Vukove zbirke, drobnjački vojvoda Šujo Karadžić, koji je zvanično bio lojalan prema Turcima, navodi uskoke da zaplijene tursku trgovinu. A kada snuje pogubljenje Smail-age Čengića, vladika crnogorski poklanja uskočkome prvaku “dvije puške male”, kao simbol uskočkog zanimanja i konkretne dužnosti. U varijanti te pjesme, Opet to malo drukčije, iz iste zbirke, Novica Cerović izvršava vladičinu zapovijest da se smakne Smail-aga Čengić, ali vojsku sastavlja od uskoka. U pjesmi Osveta iz Milutinovićeve Pjevanije, pop Lješević iz Pive riješio se opasnog haračlije Ibra Hajrovića koristeći boračku i osvetničku spremnost uskoka. U pjesmi Pop Lješević i Matija Jušković, iz iste Vukove zbirke, uskoci su prikazani kao junaci i za novac čine junaštvo. Pop Lješević se ovako obraća uskočkome prvaku Juškoviću:
Izgubi mi Airović Ibra,
evo tebe dvije kese blaga –
sve u žutu sitna mlečanina.
Jušković kupi “sedam-osam druga” i pogubi haračliju. Odbjeglog turskog konja koji je unio harač uskoci ne hvataju zato što će im naručilac platiti podvig. Uskočki prvak upozorava:
Ne trčite, ljubimna družino,
mi zadosta imamo šićara –
od Turčina odijelo divno,
a još više svijetlo oružje.
Daće nama pope Lješeviću,
hoće dati dvije kese blaga
sve u žutu sitna mlečanina.
U pjesmi Bogdan serdar i Šaban-aga Arnautin, iz VIII knjige Vukove zbirke, musliman Hasan Toska sarađuje s moračkijem uskocima da bi došao do plijena. On je:
s uskocima vjeru uvatio,
pa ih pušta niz Hercegovinu.
Kad uskoci šićar zadobiju,
ise čine Toski Hasan-begu.
Pjesme o moračkijem uskocima ne udaljavaju se od istorije kad govore o razlici između uskoka i Drobnjaka na prostoru odnosa sa turskom vlašću. Kad drobnjački knez Novica Cerović nastoji da domami Smail-agu na Mljetičak, da bi se ispunila želja vladike Petra II da se smakne muteselim Čengić, on Smail-agu ubjeđuje da će moći pokupiti harač od Uskoka. Cerović tada ne pominje mogućnost da Drobnjaci neće dati harač, jer je Čengić vjerovao u poslušnost svoje drobnjačke raje. Po pjesmi, glavni problem za Smail-agu bili su Uskoci koji su se kao pleme formirali od moračkijeh uskoka. Ljudi koji ukazuju Smail-agi na moguću opasnost po njegov život ako preduzme odlazak na poziv drobnjačkoga kneza pominju samo Uskoke i Brđane. Kad je u trenutku napada na utaborenoga Smail-agu na Mljetičku, Čengić uzviknuo “daj mi, more, ata brnjatasta”, njegov seiz Martin je odgovorio:
Kami ću ga tebi dovoditi
kad su ti ga ukrali Brđani!
Pjesme ne ukazuju na rajetinsku snishodljivost Drobnjaka samo isticanjem Smail-aginoga povjerenja u pleme drobnjačko (Čengić veli: “uzmi, Šujo, pedeset pandura / od Drobnjaka dobrijeh momaka”), nego i umanjivanjem značaja drobnjačkijeh prvaka Karadžića i Cerovića. U odnosu na uskoka Mirka koji je smakao Smail-agu, podvizi Šuja i Novice su sasvijem nebitini. Cerović je pogubio nekakvoga “efendi-kadiju”, a Karadžić “Karimana starog Ćustovića”. Izostavljanjem imena efendi-kadije i naglaskom da je Šujo pogubio starca, pjesnik-pjevač, u stvari, ukazuje na veliku razliku između uskoka Mirka Aleksića i drobnjačkijeh glavara.
Ukratko, autonomnost i specifičnost borbe moračkijeh uskoka naglašeni su u svijem pjesmama o moračkim uskocima, ali istorija moračkijeh uskoka, i ljevištanska i istočnodrobnjačka, dobila je uzornu pjesničku nadgradnju samo u pjesmama Junaštvo i smrt Lopušine Vuka, iz IV knjige Karadžićeve zbirke, i djelimično u Klorindi srpskoj iz Njegoševa Ogledala. Ne zna se pjesnik-pjevač jedne i druge.
Od djela pisane literature koja obrađuje boračku prominentnost moračkijeh uskoka samo spjev Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića ostaje kao trajni umjetnički posrednik između istorije i čitalaca. Njegoševa deseteračka pjesma Čardak Aleksića i pjesme Nikole I Petrovića Na grobu Mirka Aleksića i Drobnjačko kolo ostaju u okvirima književno-istorijskih dokumenata prošlosti.
Crnogorska plemena Grahovo, Banjani, Drobnjak, Piva, Golija, Nikšićke Rudine i Oputne Rudine, koja su Berlinskim kongresom 1878. godine potvrđena kao teritorija Crne Gore, imala su, shodno svojijem položajem, izvjesne specifičnosti u odnosu prema Turskoj, kojoj su zvanično pripadala, i nahijskoj Crnoj Gori, koja je na njih vršila uticaj od kraja XVII vijeka pa nadalje. A po mnogo čemu su se ta plemena razlikovala jedno od drugoga.
Grahovsko pleme imalo je za Tursku značajan strateški položaj jer se graničilo s mletačkom, kasnije austrijskom, teritorijom i s nahijskom Crnom Gorom, a i Dubrovačka Republika bila mu je na domaku. Zato su turske vlasti nastojale da stalno kontrolišu tu teritoriju i da na njoj obezbijede utvrđenje sa stalnom vojnom posadom. Posebno Turska nije ispuštala Grahovo iz vida od početka XVIII vijeka kada se ruski uticaj jako osjetio u nahijskoj Crnoj Gori. Tako se bilo namjestilo Grahovsko pleme između turskoga nakovnja i crnogorskoga čekića. Pisane prepirke i oružani sukobi između vezira iz Travnika, i kasnije iz Mostara, i cetinjskijeh vladika često su biili motivisani Grahovom. Povodom grahovskog problema sastajali su se u Dubrovniku mostarski vezir Ali-paša Stočević i crnogorski mitropolit Petar II. A tipičan sukob crnogorskijeh i turskih interesa povodom Grahova ogleda se u sukobu na Grahovskom polju 1836. godine. Tada je muteselim Smail-aga Čengić, čijoj je administrativnoj nadležnosti pripadalo Grahovo, porazio Crnogorce koji su u svatovskoj povorci s Njeguša došli komotno u Grahovo kao na svoju teriroriju. Među poginulijem Crnogorcima bilo je i sedam Petrovića-Njegoša, među njima i Njegošev brat Joko. Smail-aga bio došao na tursku teritoriju da sredi plaćanje harača koje je bilo neredovno, a njeguški svatovi došli na Grahovo sa svijem izrazima veselja i znacima crnogorske države. Obadvije strane vjerovale su u svoju premoć nad Grahovom. Iskusni ratnik, poznati krajiški junak Smail-aga Čengić satiranjem crnogorskijeh svatova na Grahovu jasno je Crnoj Gori stavio do znanja da Porta nije izbrisala Grahovo sa svoje državne mape.
Obračun Smail-age sa njeguškijem svatovima i, posebno, ustanak koji je predvodio grahovski vojvoda Jakov Daković, vojvodina odbrana iz pećine i njegova smrt, jesu događaji koji su bili izazovni kao tematika za usmenu guslarsko-deseteračku pjesmu. Tako je Grahovo, analogno svom geografskom položaju i tursko-crnogorskijem sukobima povodom njega, ponudilo više tematike usmenoj pjesmi nego bilo koje drugo crnogorsko pleme koje je do Berlinskoga kongresa imalo hercegovačku odrednicu.
Izdašna pjevanija Tešana Podrugovića
Pjesma Prvi udarac turski na Grahovo, od anonimnog pjesnika-pjevača, iz IV knjige Vukove zbirke, svojim poetskim zgusnućem izvjesno odskače od hroničarske usmene povjesnice crnogorske koju nude Milutinovićeva Pjevanija crnogorska i hercegovačka i Njegoševo Ogledalo srpsko. Tako se zgusnutost istorijskih događanja na teritoriji Grahovskog plemena aplicirala u usmenoj deseteračkoj poeziji. Razumije se, može se više govoriti o poetskim zgusnućima u tijem pjesmama, nego o pjesničkijem dostignućima, kakva su ona koja su postigle pjesme s tematikom iz najstarijih i srednjijeh vremena.
Pleme Banjani, što graniči s Grahovom a odmaknuto od puteva Trebinje – Nikšić, koji prolazi preko grahovske i nikšićko-rudinske teritorije, i Gacko – Nikšić, koji prolazi kroz tijesni klanac Dugu, nije bilo izazovno ni za tursku ni za crnogorsku stranu. Banjani nijesu bili objekat napada, nego prolazni teren za crnogorske pljenidbene čete koje zalaze dublje u Hercegovinu bez straha da će se na banjskoj teritoriji sukobiti s kakvijem jačim i organizovanijim turskim snagama. Banjani su karsni bezvodni kraj čiji se stočarski živalj nije ni djelimično islamizovao. Prirodni resursi Banjana nijesu opredjeljivali ni islam ni tursku vlast da tamo formiraju svoja staništa. Niti su Banjani bili polazište turskijeh vojski koje kreću na Crnu Goru. Ali se, takođe, ne može govoriti o nekoj banjskoj seoskoj i katunskoj tišini. Crnogorske čete često su banjskom imovinom, stokom osobito, nadomještale kakav svoj pljenidbeni neuspjeh na imanjima aga, begova i drugog mislimanskog življa u Hercegovini. Ima narodna izreka: “Crnogorac se ponosi dželepom goveđijem što ga je zaplijenio na imanju bega Ljubovića, a goveda umiju samo da riču!” Iako Banjane nijesu presijecali drumovi kojijem prolaze turske vojske i karavani, turske vlasti nijesu praštale banjsko jatakovanje s Crnogorcima koji preko njihove teritorije prolaze. I Banjane i druga crnogorska plemena preko kojih su crnogorske pljenidbene čete prolazile i turske odmazde dolazile najbolje su okarakterisali stihovi iz pjesme Kula Karadžića, od anonimnog pjesnika-pjevača iz Njegoševa Ogledala. Stihovi glase:
Otud Turci, odovud hajduci –
sirotinja trpljeti ne može!
Istinu o društvenom stanju plemena Banjani, kao i drugijeh crnogorskih plemena koja će Berlinskim kongresom izgubiti odrednicu hercegovačka, vjerno odslikava pjesma Perović Batrić, od pjesnika-pjevača Đura Milutinovića – Crnogorca, iz IV knjige Vukove zbirke. Ta pjesma kaže da je Batrića Perovića iz Cuca, na njegovu pljenidbenom putu za Hercegovinu, uhvatio Ćorović Osman. Zarobljenik Perović predlaže hvataču Ćoroviću da ga pušti na otkupe, a ne da mu siječe glavu kako je Osman htio da uradi. Kad je Batrić nabrojao vrijednosti koje će njegov otac, knez Pero Vučićević iz cucke Zaljuti, dati Ćoroviću za spas svojega sina, “vrag donese od Tupana Panta” koji razvali pogodbu koju je Ćorović Osman htio da prihvati. Panto, Banjanin iz sela Tupana, kaže Osmanu Ćoroviću:
Oj Turčine, Ćorović Osmane
nemoj puštit Perović Batrića!
Što ti daje nebrojeno blago,
uzeo je blago od Turaka.
to l ti daje sedam džeferdara,
s taki ih je skinuo Turaka,
što ti daje vjence i oboce,
on će naše snahe povarati
te će skidat vjence i oboce.
Što ti daje Cucknju robinju,
to će moju ćerku zarobiti
te je dati za se u otkupa.
Što ti daje konja golemoga –
taj je konjic rodom iz Banjana!
Njegoš nije Milutinovićevu pjesmu iz IV Vukove knjige – Perović Batrić unio u svoju ideološko-političku antologiju Ogledalo srpsko, nego je pribavio njezinu varijantu u kojoj nema od Tupana Panta, nego Osman Ćorović ne prihvata otkupe koje mu nudi Batrić.
Jedan od najvećih crnogorskijeh pjesnika-pjevača, Tešan Podrugović iz Golije, odrazio je u svojijem pjesmama karakter društvenoga života tokom turske vladavine na prostorima koji su imali hercegovačku odrednicu, a koji će Berlinskim kongresom ući u sastav međunarodno priznate Crne Gore. Te su teritorije, po kompleksu oblika svoga ponašanja prema zvaničnoj turskoj vlasti, bile mnogo sličnije brdskijem plemenima nego plemenima nahijske Crne Gore. Ali, uočljiva je razlika između tzv. hercegovačkih plemena i Brda koja se ispoljava u tome što je iz prve grupe samo Piva imala dugotrajnije turske naseobine na svojoj teritoriji, dok su brdska plemena imala na svojim prostorima i moćna staništa turske vlasti i zapažen broj muslimanskoga življa. U sredini bjelopavlićkog atara uzdizao se turski grad Spuž. Piperi su se dozivali s Podgoricom. U Kučima je bio grad Medun, Rovca su imala turski Kolašin, a Vasojevići Berane. Moračko pleme nije imalo turski grad, ali jeste moračke uskoke koji su uvrtali turske egzekutivne vojske na Moraču. Uglavnom, konstelacija odsnosa pravoslavnoga življa i turskijeh vlasti u tzv.
hercegovačkijem plemenima, izuzev Grahova, koja će pripasti Crnoj Gori bila je snošljivija nego u brdskijem plemenima. To snošljivo stanje nekijeh puta su remetile divanije lokalne turske vlasti i propaganda nahijske Crne Gore koja je, najviše preko svještenika, podgovarala rajetinske plemenike da ne usaglašavaju svoje interese s interesima zvanične turske vlasti.
Tešan Podrugović koji se formirao u tijem snošljivim prilikama više je saopštio Vuku Karadžiću pjesama o Marku Kraljeviću nego ikoji drugi usmeni pjesnik-pjevač s prostora s kojijeh je Vuk dobavljao pjesme. Kako je primijetio Vladan Nedić, „naša predstava o Marku Kraljeviću uglavnom je Podrugovićeva vizija našeg najvećeg epskog junaka“. Čak se i Tešanov lični život slaže sa slikom koju je oformio o Marku kao zaštitniku naroda od siledžija i pustahija iza čijih postupaka ne stoji zvanična turska vlast. Tešan se ne odmeće gori u hajduke niti kuću zamjenjuje pećinom od zuluma vlasti iza koje stoje sultan i devlet, nego od brutalnosti lokalnijeh napasnika kojih je bilo golemo u preširokome Carstvu Turskome. Razbojnik Musa u Tešanovoj pjesmi Marko Kraljević i Musa Kesedžija, iz II knjige Vukove zbirke, kao odmetnik od vlasti „vješa hodže i hadžije“, i Arapin iz pjesme Marko Kraljević ukida svadbarinu, takođe iz II knjige Vukove zbirke, koji uvodi svadbarinu na Kosovu i na silu obljubljuje kosovke đevojke, tipični su predstavnici samovoljnijeh siledžija kakvi su bili i oni od kojijeh je Tešan morao pobjeći u goru zelenu.
Priča o crnogorskoj nevjesti iz Banjana
Da ne treba poistovjećivati zakonitu tursku vladavinu, koja je utemeljena Kanunima sultana Sulejmana Zakonodavca (1520 – 1566) sa ispadima lokalnijeh moćnika koji oficijelno predstavljaju vlast, rječito dokazuje izjava jednog staroga Trebješanina, doseljenika u Rusiju. Dajući karakteristiku turskijeh vlasti u Nikšiću, Trebješanin kaže: „Dok je zapovijedao Nikšiću Amza-kapetan Mušović, mudri i pravdoljubivi čovjek, dotle je dobrijem Turcima i svim Hrišćanima samo dobro bilo. Jer je zlikovce i jaramaze Turke tako nakazivao i strogo držao, da nijesu smjeli šušnuti, a kamoli bez uzroka obijediti hrišćanina, ili koga mu drago. Mudrost i dobrota Amze-kapetana čuvena je bila po svoj Ercegovini i po Bosni. Po smrti Amze-kapetana njegovo mljesto zastupi brat mu Bećir, u vladanju slabiji od Amze, no dobre duše čovjek. No kad je oko 1780. godine na Bećirovo mljesto stao sin mu, Osman-kapetan, slabe pameti i za vladanje sasvijem nevaljalnij čovjek, onda se opet povratio zulum i beznačalije te obeđenij nikšićki hrišćanin već nije mogao više pravoga suda naći. Onogoštski građani i varošani Turci najprije su na zlo nagovarali svoga ludoga Kapetana, a poslije, vidjevši njegovu nevaljalost, uzeli takav ma, da ga, koji su pojači bili, ni slušali nijesu. Nego su činjeli kome je što drago bilo“.
Slučajevi lokalne vlasti koja iscrpljuje raju mimo zakonom predviđenijeh dažbina i obaveza najpreciznije je naslikao Filip Višnjić u pjesmi Početak bune protiv dahija, iz IV knjige Vukove zbirke. Višnjić je ostao bez kućnjeg ognjišta i pošao za bijelijem štapom po svijetu, ne činom zvanične turske politike nego drskošću napasnika iz Zvornika koje centralna vlast nije uspijevala da kontroliše. Višnjić je nepristrasno opjevao srpske knezove koji nijesu radi kavzi i raju koja trpi zulume, i turskoga cara koji poštuje zakone, i lokalne siledžije koji te zakone ne poštuju.
Tešanov Marko Kraljević, junak-podanik, je poetska sinteza društvenog stanja crnogorskijeh prostora na kojima se nije bila začela misao o oslobodilačkoj borbi protiv Osmanskog Carstva. Tijem prostorima pripadaju crnogorska plemena koja su imala hercegovačku odrednicu do Berlinskog kongresa, Sedmoro Brda prije bitaka na Martinićima i Krusima 1796. godine, kao i nahijska plemena Crne Gore tokom XVI i XVII vijeka. Kratko rečeno, lik Marka Kraljevića, koji je uobličio Tešan Podrugović iz Golije, tumači crnogorsko istorijsko vrijeme koje nije opjevala deseteračka, antiturska i slobodarska usmena epika crnogorska. Ono vrijeme koje je začudilo Njegoša što pjesmom nije obuhvaćeno, a što je Petar II istakao u predgovoru Ogledala srpskog. Epski lik Marka Kraljevića, junaka-zaštitnika, opsluživao je interese južnoslovenskijeh prostora tokom stabilnih vjekova turske vladavine i pružao uzor usmenoj epici da izgrađuje likove drugijeh junaka-zaštitnika. Pretjerano bi bilo nazvati te likove dvojnicima epskoga Marka Kraljevića, prikladnije ih je smatrati osjenkom njegovom. Jer „od Šarca boljeg konja nema/ ni od Marka boljega junaka“.
Uzurpiranost crnogorskijeh plemena s hercegovačkijem predznakom od strane pljenidbenih prolazaka, i od turskijeh odmazdnih akcija protiv saradnika s plijendžijama, opet je pjesnički najbolje uobličio Tešan Podrugović, koji je prije odmetanja u hajduke živio na takvim prostorima, u Goliji. U Tešanovoj pjesmi Pop Crnogorac i Vuk Koprivica, iz IV knjige Vukove zbirke, Vuk Koprivica iz Banjana je „deset brata pogubio“ jednome popu crnogorskome. Onda osiroćeli pop, trošeći svoje blago, a posredstvom jedne „mlade Crnogorke“, kumstvom domamljuje Vuka Koprivicu na Cetinje da bi mu se glave domogao. Banjanin je osjećao prevarnu opasnost od takvog poziva, ali, pošto se kumstvo ne odbija, Koprivica stiže na Cetinje. I dok Vuk drži kumče na rukama u crkvi Ružici a pop izvodi krštenski obred, pripremljena četa Crnogoraca sasipa puščani plotun u Koprivicu. Zgodila su ga puščana zrna u pleći i u prsi i u perčin, ali, kao odgovor na svetogrđe koje Crnogorci čine kumstvu i crkvi, Vuk od ubojitijeh metaka ne gine, jer „Bog ga čuva i sveti Jovane“. Onda je Vuk posjekao popa u crkvi „oštrim mačem po svilenu pasu“. A kada se domogao svoga konja, „trideset Vuče posiječe glava“. Pobjegao je onda na hatu u svoje Banjane, ali
u Čevu ga četa dočekala,
puče na njeg trideset pušakah –
nijedna mu rane ne zadade.
Kad se Vuče na nevolji nađe,
on poteže mača zelenog
te rašćera mlade Crnogorce
i ujagmi glave tri-četiri,
pa otide u Banjane ravne,
pobratime, zdravo i veselo!
A da su crnogorska plemena s hercegovskijem predznakom znala i da gledaju na nahijsku Crnu Goru kao na svoju zaštitnicu od raznih napasnika pokazuje odgovor vladike Petra I na molbu arhimadrita Arsenija Gagovića da se imovina pravoslavnog življa u Pivi, i posebno Pivskog manastira, zaštiti od pljačke moračkijeh uskoka. Hrapavi odnosi pljenidbenih četa iz nahijske Crne Gore i pravoslavnog življa iz crnogorskijeh plemena s hercegovačkom odrednicom odslikano je u usmenom pripovijedanju, kakvo je sljedeća priča o bračnom doživljaju jednoga nahijskoga Crnogorca. Veli priča, oženio se Cuca iz Banjana. Kad se prve bračne noći približio svojoj supružnici, primijetio je dugačku zaraslinu ispod njezinih dojki. Kad je mladoženja na bračnoj prostirci upitao mladu šta joj je to ispod sisa, ona mu je ispričala šta se nekada s njom dogodilo. Kaže, kad se jedna crnogorska četa vratila jalova iz pljenidbe, jer su je Turci na timaru bega Zvizdića na Krscu ognjevito dočekali, svratila je u kuću njezinijeh roditelja. Harambaša je podviknuo domaćinu da zakolje ovna četi za večeru, na što on nije pristao, no je junački četi odudario. Onda je razmamljeni harambaša potegao handžar i po srijedi udario kolijevku u kojoj je spavalo dijete. E pa sudbina je dosudila da to dijete kao crnogorska nevjesta ispriča svome mužu kako je ispod svojijeh bujnih grudi zaradila dugačku brazgotinu. Rekla je kako joj je kazivala majka da crnogorski harambaša nije uspio da presiječe kolijevku zato što je bešika imala jake bukove bandače koje su omele handžarski zamah da presiječe nadvoje kolijevku sa zaspalijem đetetom. Samo je ljuto obranjena đevojčica, što dugačka brazgotina osvjedočava.
Crnogorska ratnička „krvava“ krajina
Jedna varijanta te priče dokazuje da je sudbina dovela harambašu da isprosi za svoju suprugu đevojku koju je u bijesu svojom rukom odbranio kad je ona bila đetetom u kolijevci, a druga varijanta dopričava da nju harambaša nije isprosio, nego je oteo kad se sa zamašnijem plijenom vraćao s imovine istijeh begova Zvizdića. U svakom slučaju, priča u svojim varijantama, kao i pjesme o Batriću Peroviću i Vuku Koprivici, dočaravaju odnose nahijskijeh i okolonahijskih plemena Crne Gore prije njihova idejno-političkog približavanja koje će početi da se vidljivo događa poslije pobjedonosnijeh bojeva koje su Crnogorci, nahijski i brdski, predvođeni vladikom Petrom I, izvojevali na Martinićima i Krusima 1796. godine. Te pobjede su opomenule nenahijska crnogorska plemena da Tursko carstvo nije vječito.
Proces eliminacije gatačkoga muteselima Smail-age Čengića u Drobnjaku 1840. godine implicira strukturu odnosa Cetinja i crnogorskijeh plemena sa hercegovačkom odrednicom koja su oficijelno još pripadala Turskoj carevini. Smail-aga Čengić bio je primjer elitnog krajiškog ratnika koji je odan svome caru i Stambolu. Junački se istakao u gušenju mamelučke bune u Misiru i za tu zaslugu dobio počasni čin kapičibaše. Nije u tradiciji ostalo ni riječi o kakvom njegovom ponašanju koje ne udovoljava normama centralne turske vlasti. Koliko je bio ljuti krajiški ratnik, toliko je svojim ponašanjem bio primjerni izvršilac zakonskijeh normi koje ga obavezuju kao muteselima. Smail-aga je poznat u istoriji i po tome što nije pristupio ustanku Husein-bega Gradaščevića koji se borio za autonomnost Bosne u okvirima Osmanskog carstva, no je Čengić s gatačkoga Lipnika ostao vjeran caru i devletu. Kada je vladika Petar II isplanirao eliminaciju Smail-age, kao ličnu osvetu za smrt svoga brata Joka koga je s drugijem svatovima s Njeguša eliminisao Smail-agin tabor na Grahovu, našao je najbolji način da domami Čengića u Drobnjak na gotovu pogibiju. Naime, s uskocima, nasljednicima moračkijeh uskoka iz Ljevišta, Njegoš je ugotovio Smail-agino smaknuće, a Drobnjake je podstakao da uvjere svoga muteselima da će se moći prikupiti harač ne samo od Drobnjaka, koji je već pomalo izostajao, nego i od uskoka. Junaštvom jednoznačno usmjereni Smail-aga imao je povjerenje u svoje podložnike, posebno knezove iz Drobnjaka Đoka Malovića iz Duži i Šuja Karadžića iz Petnjice. Povjerovao je Smail-aga u valjanost njihova prijedloga da treba ići u Drobnjak po carev harač. Takav odnos prema područnim pravoslavnijem knezovima nije odraz samo junačke jednoznačnosti Smail-age, nego i produžetak davno uspostavljenijeh odnosa turskijeh vlasti s pravoslavnijem knezovima koji nijesu radi kavzi, kako bi rekao Filip Višnjić. Zna se da je muteselim Smail-aga Čengić osobito uvažavao Đoka Malovića koji je bio u njegovome taboru kad se ratovalo s Memelucima u Egiptu, pa ga je od milošte zvao Marijanom. Prema tome, odlazak Smail-age u Drobnjak, đe mu je pripremljena pogibija, bio je rezultat njegova povjerenja u drobnjačke plemenske prvake koji su se, oni i njihovi prethodnici, pozitivno iskazivali prema turskoj vlasti. Tako se iskazivali tokom dugog vremena, upravo sve do pobjedonosnijeh crnogorskih okršaja s Turcima koje će crnogorska plemena s hercegovačkom odrednicom opomenuti da se okreću Cetinju.
Tokom turske vladavine na današnjijem teritorijama Crne Gore muslimanske naseobine međusobno su se razlikovale po tematici koju pružaju usmenoj književnosti. Krajiški turski gradovi, bolje reći vojna utvrđenja, u kojima je prvenstveno obitavao domicilni islamizovani živalj, a to su Nikšić, Spuž, Medun, Kolašin i Žabljak Crnojevića, produkovali su tematiku za epsko-junačku pjesmu. A turske varoši koje su odmaknute od krajiške granice, što su takođe naseljene domicilnijem islamizovanim življem, a to su Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje, Gusinje, Bar i Ulcinj, bile su ambijent koji produkuje usmenu lirsku pjesmu o sevdahu, rahatluku i meraku. Poslije dvjestogodišnje turske vladavine Risan i Herceg Novi ostali su bez muslimanskog življa krajem XVII vijeka. Mletačka vlast je protjerala muslimane. Krajiški gradovi na crnogorskoj teritoriji imali su dvostruke uslove da junačkoj epici nude tematiku. Kad Tursko carstvo neđe vodi rat, krajiški ratnici, odnosno age i begovi i njihovi podružnici, izvršavali su obaveze koje su normirane od strane države, što je značilo određeni broj boraca i troškove koje podrazumijeva odlazak na datu vojnu. Tijem odlaskom boračkih snaga na udaljene frontove imovina islamskih porodica, posebno imanja aga i begova, bila je izložena plijenu, jer otančavanje odbrambene moći na tijem imanjima privlačilo je crnogorske čete, hajduke i, osobito, moračke uskoke da maksimalno aktiviraju svoje pljenidbeno raspoloženje.
U takvijem prilikama posebno su bila izložena plijenu pasišta ravnijeh planina Lukavice i Krnova na kojima su ljetovala zamašita stada ovaca, dželepi govedi i ergele konja. Krnovo i Lukavica poprimili su u crnogorskoj usmenoj epici, jednako pravoslavnoj i muslimanskoj, značenje epskijeh planina na kojima se iskazuje obostrano junaštvo, kako napadača, tako i branilaca.
Crnogorska ratnička krajina imala je jednu specifičnost po kojoj se razlikuje od tzv. klasične krajine koja je bila na granici Travničkog, odnosno Mostarskog vezirata prema, prvo, Mlecima i, kasnije, Austriji. I jedna i druga krajina jednako su bile „krvave haljine“ đe je „s krvlju ručak, a s krvlju večera“. Ali ta krvobojna stvarnost bila je kudikamo izraženija na crnogorsko-turskoj krajini. Razumije se, o toj izražajnosti može se govoriti kad se osmotri trajanje crnogorsko-turske krajine od početka XVIII vijeka, kad je nahijska Crna Gora odskočila od pokornosti Turskoj, pa do Berlinskog kongresa 1878. godine.
Tokom toga vremena, vazda kad je Rusija došla u ratni sukob s Osmanskijem carstvom, poslala je svoga emisara u Crnu Goru, koji je bio snabdjeven rubljama i medaljama, da svoju istovjersku i jezički blisku braću Crnogorce podstaknu za udare na turska utvrđenja i muslimansku imovinu. A kad bi Rusija postigla dogovor o primirju s Turskom, u kome se ne spominje Crna Gora, okrvavljeni krajišnici koji su se vratili s tursko-ruskog bojišta svetili su se Crnogorcima koji su im razarali imovinu dok je trajao okršaj na datom bojištu. Tako je u turskim krajiškijem gradovima prema Crnoj Gori bilo malo uslova za ašik pjesmu u đul-bašči a na mjesečini. Nije Fata iz Nikšića u komociji mogla slušati sevdalinku koju joj Mujo izvodi o akšamu ispod demirli pеndžera, kako je mogla njezina imenjakinja u Pljevljima i Podgorici. Nije se Mujo iz Kolašina mogao prepustiti saz-tamburici onako kako je mogao njegov imenjak u Pljevljima. Krajiški sevdalija češće je bio bojovnik i čobanski odbrambenik nego opušteni šeherlija kakav je bio njegov istogodišnjak u varošima koje su odmaknute od ljute krajine.
Pejo Nikčević kao tipičan turski uskok
O tursko-crnogorskoj krajini, tom izvorištu tematike za junačku epiku rječito govore pjesme, kakva je pravoslavna Junaštvo i smrt Lopušine Vuka i muslimanska Krnovka. Konkretno, događaj o kome se govori u pjesmi o Lopušini Vuku indikativan je za sagledavanje životnoga kompleksa crnogorsko-turske krajine. Taj opjevani događaj desio se 1795. godine, a detaljni podaci o njemu nalaze se u Kazivanju starih Trebješana koje je, po nagovoru Vuka Karadžića pribrao i objavio Dimitrije Tirol. Jedan stari Trebješanin, odseljen u Rusiju 1804. godine, rekao je: „Pokupivši oko osam stotina ljudi - Bjelopavlića, Pipera, Rovčana i Moračana, Trebješani su i ostali uskoci udarili na nikšićke planine Krnovo i Dobrobožje i tu su plijenili svu gradsku stoku, volove i konje - svega oko dvadeset hiljada glava. Plijen ovaj oni su srećno doćerali do svoje planine Lole, đe ih je, umorne, morala izmijeniti zastava od Pipera, koji ugledavši veliku poćeru i bojeći se da ih u onim nepoznatijem mjestima ne pobiju Turci, poplaše se i uteknu, a Turci napru jače i svu ovu stoku otmu natrag. Ovđe je ubito i ranjeno oko dvadeset Turaka, a s hrišćanske strane poginulo osam ljudi, Bjelopavlića i znameniti junak Trebješanin, Vukašin Jokanović. Ranjeni samo dvojica: Trebješanin Boško Bućić i Bjelopavlović Vuksan Radov iz Martinića.“
Iskaz staroga Trebješanina naglašen je hiperbolom čak i više no što crnogorsko junaštvo na krajiškim prostorima naglašavaju pjesme iz Njegoševa Ogledala srpskog. A tipičan primjer pjesama koje više retorički no pjesnički opisuju sukobe na pasištima turske krajine je Boj za pasišta iz Ogledala. U toj pjesmi se pristupa planini Lukavici onako kako se planini Krnovu pristupa u pjesmi Junaštvo i smrt Lopušine Vuka. U muslimanskoj deseteračkoj pjesmi Krnovka, od pjesnika-pjevača Muja Džubera, nikšićkog iseljenika u Gacko, obrađena je istorijska struktura krajiškog obračuna na pasištima, konkretno na planini Krnovu, a događaj je osmotren iz ugla turske politike, odnosno interesa muslimanskog življa na turskoj krajini prema Crnoj Gori, onako kako je u pjesmama pravoslavnijeh pjesnika-pjevača osmotren iz ugla crnogorske pljenidbene prominentnosti.
Turski gradovi, odnosno vojna utvrđenja s muslimanskijem življem u okolini, pružili su usmenoj crnogorskoj epici jedan poseban oblik tematike, a to su tzv. turski uskoci.
Turski tabori u krajiškijem gradovima prema nahijskoj Crnoj Gori bili su češće osnaženi uskocima iz Crne Gore. Petar Šobajić je dokazao da je u turskom Nikšiću pošetkom XIX vijeka bilo osamdeset kuća uskoka iz Crne Gore. Slično stanje bilo je u Podgorici, Spužu, Kolašinu i gradovima koji su na domaku Crne Gore – Skadru, Trebinju, Gacku. Vuk Karadžić kaže da su nahijski Crnogorci morali „svojim ljudima mnogo štošta kroz prste gledati“, jer se u narodu govorilo: „Dok mi je Spuža i Nikšića ne bojim se ni Senata ni ikoga drugoga“. Vuk objašnjava i razloge emigriranja nahijskijeh Crnogoraca u turske gradove. Veli: „Kad se kome Crnogorcu učini kakva nepravda i on se ne može osvetiti, ali kad on kome šta učini, a ne može se braniti, on uskače u Turke koji ga obično veoma rado primaju i svaku mu pomoć ukazuju“. Vladika Petar I Petrović naglasio je 1828. godine da je vazda „bilo uskoka iz Hercegovine u Crnu Goru i od Crne Gore u Hercegovinu“ otkad je nastupila turska vladavina na Balkanu.
Uskoci iz Crne Gore koji su potražili sklonište u turskijem gradovima da bi se ne samo svetili za učinjenu nepravdu, nego i da bi nanijeli što više zla svojijem saplemenicima, opjevani su u usmenoj deseteračkoj epici Crne Gore.
Tipičan turski uskok u usmenoj crnogorskoj epici je Pejo Nikčević koji je živio u vrijeme mitropolita Petra I Petrovića. Petar I mu se u pismima obraćao kao prvaku plemena Pješivaca u Katunskoj nahiji. Kad je zbog uvrede koja mu je nanijeta Pejo ubio svoga rođenoga brata i ranio nekoliko rođaka-bratstvenika, i to na dan svoje krsne slave – Svetoga Jovana Pješivačkog, pobjegao je glavom bez obzira u turski Nikšić. Nikšićki građani su ga rado prihvatili zato što se Pejo odmah počeo takmičiti s nikšićkijem prvim junacima u lokalnijem okršajima s moračkim uskocima i nahijskijem Crnogorcima. A ti okršaji najčešće su bili i zbog i radi plijena. Pejova izuzetna borbena prominentnost opredijelila je Petra I na savjet Pješivcima da krvožednome odmetnutome bratstveniku sve oproste, jer je Petar I znao da je to jedini način da se Pješivci sačuvaju od njegovijeh upada i zuluma. Pejo je poznavao sve pješivačke klance i prolaze, pa je bio odličan predvodnik nikšićkijeh udara na pješivačke živote i njihovu imovinu. I Pješivci su prihvatili prijedlog cetinjskoga vladike. Pejo se vratio u svoje domorodne Pješivce i opet postao energičan protivnik Nikšića i njegovijeh građana. Na kraju je poginuo od ruke svoga rođaka kome je bio krvodužan.
U pjesmi Osman kapetan i Pješivci, iz Njegoševa Ogledala, nikšićki prvaci na divanu u haru kapetana Mušovića zaključuju da je prvi junak među njima uskok Pejo Nikčević.
Pošto su se nakitili vina,
o svačem se Turci zađedoše,
ma sve Turci zbore o junaštvu –
ko je bolji junak na krajini.
Reče aga Njuharević Salko:
„Nema u nas boljega junaka
od uskoka Peja Nikčevića!“
Sve mu age riječ pofermaše.
Osman-kapetan opominje svoje ratnike da ne treba imati veliko povjerenje u dobjeglicu Nikčevića Peja. To kapetan nikšićki radi vrlo smišljeno da bi, dirajući u Pejovu agonalnu plahovitost, što bolje iskoristio njegovu preduzimljivost u okršajima s moračkijem uskocima, nahijskim Crnogorcima i Brđanima koji se u pljenidbi nekad udružuju s Moračanima, a nekad se navijaju nahijskijem četobašama. Poslije opomene Osman-kapetana, Nikčević odmah kupi četu da ide na Pješivce od kojih se odmetnuo. Usmeni pjesnik-pjevač okarakterisao je Peja Nikčevića ne samo na osnovu podataka iz njegove biografije, nego i kao poznavalac mentaliteta emigranata iz Crne Gore koji su uskočili u Tursku. Sačuvani istorijski izvori pokazuju da se više puta događalo da se uskok povrati u svoje pleme i ponovo uključi u pljenidbu ili kakav drugi sukob s turskom vlašću. Pojedini takvi odmetnici-povratnici opjevani su kao junaci koji su se istakli u plijenu ili kakvom drugom okršaju poslije njihova pokajničkoga povratka u svoja plemena. Osman Gavrilov iz pjesme Vuk Tomanović, iz Njegoševa Ogledala, pripadao je glasitoj čevskoj porodici Gardaševića.
Sandžački uzgajitelji usmene junačke epike
Poslije nekakvog plemenskog sukoba, emigrirao je, primio islam, i kao uskok dobio ime Osman. Postavljen je za barjaktara koji predvodi turske buljuke na Crnu Goru. Ali kad je namjerno zaveo u Cuce buljuk Turaka i dojavio Crnogorcima da ih presretnu, cucki saplemenici su mu oprostili sve što im je bio kao odmetnik učinio. Onda se povratnik Osman oglasio kao energičan junak u borbama protiv Turaka. Zanimljivo je to da on nije mijenjao tursko ime, pa ga i tradicionalno dopričavanje i usmena pjesma nazivaju Osmanom.
Olako prihvatanje turskije imena u Crnoj Gori možda je produžetak navike koja se formirala u vrijeme prve islamizacije na današnjijem prostorima Crne Gore. Kako je to u nauci utvrđeno, u prvijem decenijama islamske vlasti na crnogorskim prostorima prihvatanje islama imalo je deklarativni karakter. Prevjereni hrišćani uzimali su islamska imena, ali ne obavezno i sve druge atribute islama. Najčešće su konvertiti uzimali ime sultana koji je tada na prestolu bio ili imena vezana za Alahove poslanike na zemlji. Tu komociju islamskog ponašanja kod crnogorskijeh prevjernika i Njegoš indirektno potvrđuje u Gorskom vijencu. Pozvani na skupštinu, o Malome Gospođinu dne na Cetinju, muslimanski prvaci crnogorski čude se prijedlogu svojih pravoslavnijeh saplemenika i sabratstvenika da treba napustiti vjeru Prorokovu i vratiti se „pravoj vjeri“ Hristovoj. Začirski kavazbaša Ferhat kaže:
„Mi živimo kao dosad bratski
pa ljubavi više ne trebuje“,
a Skender-aga se ovako obraća svojijem pravoslavnim plemenicima:
„U bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.
Kosa mlada na groblje junačko –
siplje li se bulah ka srpkinjah?
Treba pomenuti i mogućnost da je junak, prebjegalac-povratnik Gardašević mogao imati ime Osman i prije nego što je primio privremeno islam, jer su često majke davale svojoj đeci turska imena „i to iz nekog predrasuždenja“ - kako veli Njegoš u pogovoru Ogledalu srpskom. U namjeri da iz Crne Gore ukloni sve što ga podsjeća na islam i Turke, Njegoš naglašava tu slijepu predrasudu, iako u stvarnosti to nije bilo tako. Ne malome broju Crnogoraca zaboravljeno je kršteno ime, a preimenovani su u turske nazive. I bilo je dosta pravoslavnijeh Muja, Musa, Rama, Murata, Bećira, Alja i dr.
Turski uskoci opjevani su u više pjesama kao junaci koji su srčaniji i preduzmljiviji nego sami Turci. Tako kad u pjesmi Dva Baletića iz Njegoševa Ogledala, Hamza-kapetan iz Nikšića pita „je li bula rodila junaka“ da povede četu na Čevo,
Svi su Turci mukom zamuknuli,
a u crnu zemlju pogledali,
a ne hote dva dobra junaka –
Kalabići Minja i Mileta,
nego Hamzu među oči čarne!
Kalabići podižu četu i ginu na Čevu, jer su Crnogorci nastojali da se najprije njih riješe kao nepomirljivijeh protivnika i turskih harambaša.
U pjesmi Brza osveta – gotova šteta, iz Ogledala kao i pjesmama koje sljeduju, pominju se Čevljani Drago i Tomo kao uskoci i turske harambaše. U Klorindi srpskoj uskok Hrnković Paun predvodi nikšićke Turke koji vojšte na Moraču. U pjesmi Ovce Bajove uskok Toman Mitrović upućuje klobučkog dizdara Osman-agu na plijen u Crnoj Gori. U Kuli Karadžića Smail-aga Čengić traži dobrovoljca koji treba da mu dovede hata od koga se u boju odvojio. Odmah se javio
„junak dobar rodom Crnogorac
od Bjelicah Goranov Mihajlo“.
Taj isti Mihajlo Goranov u pjesmi Prvi udar turski na Grahovo, 1836, iz IV knjige Vukove zbirke, moli mostarskoga vezira Ali-pašu da diže vojsku na Jakova Dakovića, grahovskog vojvodu koji je digao bunu protiv turskijeh vlasti. Kao što se vidi, opjevani uskoci iz Crne Gore stavili su se u službu Turcima, ali nijesu primili islam.
Kad se govori o crnogorskom istorijskom mozaiku, odnosno o vremenima i događajima koji su usmenoj književnosti nudili tematiku, treba posebno istaći sljedeću specifičnost, čak se može reći – neobičnost! Veliki dio one teritorije koja je pripadala Osmanskom carstvu sve do 1813. godine, dobio je iznenadnu priliku da produži zlatni vijek usmene deseteračke epike koja se tokom osmanskijeh vjekova na južnoslovenskim prostorima ravnomjerno razvijala. Tokom stabilne turske vladavine na jugoslovenskijem zemljama, Sandžak je bio udaljen od krajine „krvave haljine“, kako one prema Mlecima i Austriji, tako i one koja je kasnije formirana prema Crnoj Gori. Klasični krajiški junaci Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Gojeni Alil, Tale od Orašca, Bojičić Alija i dr. imali su primat u tematici na čitavom prostoru muslimanske populacije na jugoslovenskijem zemljama. A Sandžak je bio odmaknut od krvavijeh granica, poznat po stočarskom bogatsvu i trgovačkijem mjestima, kakav je Novi Pazar na primjer. Islamizovani živalj, održavajući svoj etnos i jezik, gospodario je poljima i planinama, bavio se zanatstvom i trgovinom u varošima i kasabama, ogledao se u mašala rijekama i Plavskome jezeru, bio sa svake strane zaštićen širinama Osmanskoga carstva. Sandžakom su prolazili trgovački karavani, neprekinuto od ranog srednjeg vijeka, pa nadalje, a upadi pljačkaškijeh družina iz Morače i nahijske Crne Gore bili su rijetke pojave. Čak ni hajdučljivijeh planina od glasa Sandžak nije imao. Iako je dolazilo do napada hajdučkijeh i uskočkih, to su bile više eventualne čarke a ne uobičajene pojave kakve je doživljavala Hercegovina. Narodni kolektiv Sandžaka živio je u miru dajući caru carevo. Istaknutiji njihovi ljudi, ulema, age i begovi imali su prostora, shodno svojoj sposobnosti, da dolaze do administrativnijeh položaja od lokalnog kadiluka do Stambola. A u Osmanskom cartsvu ratničke zasluge pojedinca vodile su ga putem afirmacije bez obzira na etničko porijeklo i bivšu vjersku pripadnost ratnika. Najelitniji veliki vezir Turskoga carstva, Mehmed-paša Sokolović, koga je Sulejman Veličanstveni za vezira izabrao, a Selim II svoju mu šćer u harem dao, bio je do svoje sedamnaeste godine kaluđerski pripravnik u manastiru Mileševi.
Odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine da Sandžak i dalje ostane u sastavu Osmanskog carstva, što će potrajati do završetka Balkanskih ratova 1913. godine, otvorila se Sandžaku mogućnost da produži vijek muslimanske usmene književnosti, posebno usmeno-deseteračke epike, čiji je prigodni tok u Bosni i Hercegovini poremetila okupacija tijeh zemalja od strane Austro-Ugarske Monarhije. Kako je rekao Alojz Šmaus, poslije austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, krajiška muslimanska epika će polako da ništi. Nestalo krajine prema latinima, nestalo bošnjačkog interesa da se o njoj nove pjesme pjevaju! Ali ulogu uzgajitelja usmene junačke epike o krvavoj krajini preuzeće Sandžak.
Avdo Međedović kao balkanski Homer
Ostao Sandžak u Turskoj Carevini sa strahom da će ga zadesiti sudbina Bosne i Hercegovine i s nadom da će ga u svome carstvu zadržati padišah iz Stambola na Bosforu! Uglavnom, nije bilo u Sandžaku opuštene ravnodušnosti, što je pjesnicima-pjevačima, koji tumače kolektivni duh kome pripadaju, otvaralo prostore da slave stara junačka vremena, odnosno da uzgajaju davno nastale pjesme o tijem vremenima. Tako su jednome Sandžakliji postali nebrojeno puta bliži krajiški junaci, Mustaj-beg Lički i njegova viteška družina, no što su ikada ranije bili. Do švapskoga osvajanja Bosne o starijem junacima u Sandžaku se pjevalo iz rahatluka, a kad sultanove Bosne nestade o njima se počelo pjevati iz bolne nade i zavaravajuće potrebe. Raniju razonodu zamijenila je kasnija nada.
Nije nimalo slučajno što su američki helenisti sa Harvarda, Milman Peri i Albert B. Lord odabrali baš Sandžak kao prostor endemske književne usmenosti koji analoški može pokazati kako se Homer služio kolektivnom poetološkom tehnikom u procesu stvaranja Ilijade i Odiseje. Da je ugledni njemački slavista Gerhard Gezeman poznavao Sandžak kako su ga spoznali harvardski naučnici ne bi izrekao konstataciju koju je saopštio 1935. godine na naučnom skupu o Filipu Višnjiću. Kaže Gezeman:
„On (F. Višnjić- N. K.) nije bio samo pjevač i posljednji pjesnik uobličavalac starog narodnog blaga, on je bio pjesnik, on je bio posljednji aed Evrope. Poslije njega ne pojavi se nijedan. Sa njegovom je dušom prije stotinu godina otišao u vječnost posljednji odbljesak duše Homerove.“
Da je Gerhard Gezeman znao za Avda Međedovića koga su u Sandžaku otkrili 1933. godine američki helenisti, ne bi Filipa Višnjića, inače pjesnika od homerskoga soja, smatrao posljednjim pjesnikom uobličavaocem starog narodnog blaga na jugoslovenskijem prostorima. Taj posljednji Homerov nasljednik bio je Avdo Međedović sa svojijem spjevom Ženidba Smailagić Meha. Prihvatljiva je ova ocjena Alberta B. Lorda: „Među pjevačima modernijeh vremena nijedan nije ravan Homeru, ali onaj, koji je, koliko mi poznajemo epsku pjesmu, najbliži velikome majstoru jeste Avdo Međedović iz Bijelog Polja“.
A kakvo mjesto zauzima bošnjačka, odnosno muslimanska usmena poezija, koja je ostvarena na zajedničkom jeziku Crnogoraca, Srba, Hrvata i Bošnjaka alijas Muslimana uvjerljivo govori sljedeća izjava Huseina Bašića. Bašić kaže:
„Može se bez pretjerivanja reći da na početku i na kraju južnoslovenskog usmenog tvoraštva, kao dvije kule svetilje, koje pokazuju svijetlu ljepotu, značaj i cijenu cjelokupne južnoslovenske usmene predaje, stoji na početku Fortisova Hasanaginica, koja će u kulturnoj Evropi izazvati pozornost i divljenje, što će joj, malo pomalo, otvoriti vrata prema dotad nepoznatim kulturama balkanskih naroda. Na drugoj strani, samom kraju obimnog i raskošog južnoslovenskog pjesništva, čija je stvaralačka faza zbog istorijskih tokova i izmijenjenih uslova života bila već završena, stoji monumentalni i s nadahnućem pravih i velikih pjesnika sročeni junački epos Ženidba Smailagić Meha“.
Kao što je nemoguće geometrijski razdijeliti usmenu književnost Crnogoraca, Srba i Hrvata na nacionalne cjeline, isto je tako nemoguće razdvojiti usmenu književnost crnogorskijeh Muslimana od usmene književnosti kao cjeline koju je stvarao islamizovani živalj jugoslovenskih prostora. Ali tako se nekako bila namjestila istorijska subina današnjijeh crnogorskih prostora koji su bili naseljeni muslimanskim življem i koji su djelimično i sada naseljeni tim življem, da se može ukazati na veliki doprinos tijeh crnogorskih prostora usmenoj književnosti bošnjačkog življa na jugoslovenskim prostorima.
Od Sima Milutinovića Sarajlije do Vuka Karadžića, pa nadalje, zabilježen je veliki broj tekstova muslimanskijeh usmenih pjesama s današnjih crnogorskih terena. Brojnost tijeh tekstova narastala je sakupljačkom aktivnošću Andrije Luburića, američkih helenista Perija i Lorda i Matije Murka. Na prostoru toga sakupljanja ima jedan vrlo interesantan podatak. Naime, Matija Murko ističe da su tridesetih godina XX vijeka među muslimanskijem pjesnicima-pjevačima u Prijepolju najbolji doseljenici iz crnogorskoga Kolašina. A porodica Avda Međedovića, Lordovog drugog balkanskog Homera, porijeklom je iz rovačkog plemena Nikšića. Gotovo svi najbolji pjesnici-pjevači iz Sandžaka krajem XIX i početkom XX vijeka bili su s današnjih terena Crne Gore. Murat Kurtagić je iz Rožaja, slijepi Ćor Huso, profesionalni pjesnik-pjevač, bio je iz crnogorskog Kolašina. A onda iskrsava jedna neobična činjenica! Dva nedostižna pjesnika-pjevača, jedan pravoslavni a drugi muslimanski, Starac Milija i Avdo Međedović potiču iz brdskog plemena Rovaca.
Kao što je istakao Husein Bašić, muslimanska deseteračka epika u Sandžaku oformila je svoju retorsku kompoziciju sa svijem odlikama koje su u vremenskom kristalisanju stvorile takvu iskaznost da u njezin ustaljeni kliše nije bilo teško utkati svaki iole važniji događaj koji je zasluživao pomen u pjesmi. Valja naglasiti doticaje i uticaje, pa i djelimična prožimanja, bošnjačke epike i muslimanske albanske usmene pjesme, naročito u graničnijem krajevima prema Albaniji (Plav, Gusinje, Rožaje). Muslimanska epska krajiška pjesma u izvjesnoj je mjeri očuvala motive i sižee priča i pjesama koje datiraju još od mitskijeh vremena, a što se ogleda u čestijem predskazanjima i natprirodnijem dešavanjima. Kako je uočio Husein Bašić, vile i vampiri koji pomažu ili odmažu epskijem junacima u manjem se obimu iskazuju u muslimanskijem nego u pravoslavnim usmenim pjesmama. Tip muslimanskih pjesama o poznijim događajima i ličnostima iz istorije oslobođen je od mitskog dekora, dok se on eventualno javlja u prepjevima i opštim mjestima.
Sandžačka junačka pjesma koja opjevava bojeve i megdane poznatih muslimanskiijeh junaka s nahijskim i brdskim Crnogorcima, kao i s klimentskim junacima, slična je klasičnoj bošnjačkoj epici po homerskom poštovanju ličnosti protivnika. U najboljijem primjerima stavljaju se u isti junački kodeks zavađeni protivnici. To se precizno kaže i stihovima:
Fajde nije hulit kaurina
i ničije tajiti junaštvo.
Kao što su turski krajiški gradovi prema Crnoj Gori bili riznica tematike za usmenu junačku pjesmu, tako su uvučeni gradovi, odmaknuti od krvave krajine, bolje reći kasabe u varoši, bili prirodno obitavalište i motiva za usmenu lirsku pjesmu – sevdalinku i za književnu obradu tijeh motiva u tekstu sevdalinke.
Perast zadužio našu usmenu književnost
Viševjekovna turska vladavina gradskijem središtima današnje Crne Gore, kao što su Pljevlja, Podgorica, Bijelo Polje, Berane, Plav, Rožaje i Gusinje, djelimično Herceg-Novi i Risan, i poviše Bar i Ulcinj, izvršila je značajan uticaj na lirsko usmeno stvaralaštvo tijeh prostora. Kako je istakao Rajko Cerović, to lirsko stvaralaštvo, koje je po poetskom i muzičkom izrazu muslimanskog porijekla, postalo je blisko i upotrebljivo i za pravoslavni živalj koji je obitovao po kasabama, varošima i šeherima. Izuzev vjerske različitosti, muslimanski i pravoslavni živalj naselja koja su bila udaljena od ljute krajine iskazivao je mnogo sličnosti u svojijem svakodnevnim iskazivanjima života – jelima, nošnji, baštovanstvu i dr. Pojedini lokaliteti tijeh mjesta koji su ušli u tekst lirske usmene pjesme, sevdalinke, ubjedljivo osvjedočavaju mjesto nastanka datoga teksta. Na tom prostoru posebno prednjače Pljevlja i Podgorica. Ko ne zna za Moćevčić i čardak Đečevića! Ukratko, u enornom zborniku usmene lirike muslimana jugoslovenskijeh prostora značajni broj tekstova, nerijetko i najboljih, pripada usmenoj sevdalinskoj lirici crnogorskijeh Bošnjaka alijas Muslimana. Muslimanska lirika je vremenom opstojala i trajala kao gotovo jedina gradska pjesma na širem crnogorskom prostoru, posebno na njezinom kontinentalnom dijelu. Ako se ocjenjuje opšti doprinos Muslimana alijas Bošnjaka crnogorskoj kulturi kao cjelini, bez sumnje muslimanskoj ljubavnoj lirici pripada prvo mjesto, a iza nje je arhitektura. Sevdalinka Sejdefu majka buđaše i Husein-pašina džamija u Pljevljima reprezentuju dragulje opšte kulture Crne Gore. Iako je Njegoš kao državnik i političar bio protiv svakoga vida turske vladavine i islama, on je genijalnošću svoga pjesničkoga duha u lik Fatime u Gorskom vijencu usitentizovao erotsku bujnost sevdalinke. „Blago odru na kom počine“ takva rascvjetanost ženske mladosti.
Analogno svojijem istorijskim prilikama i običaju svoga podneblja, Boka Kotorska dala je vidan doprinos usmenoj književnosti Crne Gore. Ni barsko-ulcinjski primorski pojas nije ostao mimo procesa stvaranja i trajanja usmene književnosti Crne Gore, ali na tom prostoru nije bio taj proces na istim tračnicama sa Bokom Kotorskom. Gradovi Kotor, Perast i Budva, kojih se nijesu domogli Turci, no su, poslije češćeg mijenjanja gospodara tokom ranijih stoljeća srednjeg vijeka, pripadali Mletačkoj Republici, bili su kudikamo prikladniji za tematiku usmene književnosti koja lirskom pjesmom i proznom pričom odslikava životnu svakodnevicu, nego za tematiku koja epsko-junačkom pjesmom proslavlja istorijske događaje. To ipak ne znači da se epska usmena pjesma nije dotakla tih primorskijeh gradova. Najuočljiviji doticaj s usmenom epskom pjesmom imao je grad Perast. Dva Peraštanina – pomorski kapetan Julije Balović i mlađi peraški patricije Nikola Mazarević zadužili su usmenu književnost Crne Gore rukopisnijem zbirkama pjesama koje su ostavili. Ti zbornici se u nauci najčešće nazivaju Peraštanski rukopisi. Balovićev rukopis nastao je sredinom XVII, a Mazarevićev sredinom XVIII vijeka. Balovićev rukopis je kratak: sadrži devet bugarštica, od kojijeh je jedna samo odlomak, i petnaest deseteračkijeh pjesama koje će kasnije sve biti prenijete u Mazarevićevu zbirku. Mazarevićev rukopis daleko je opsježniji od Balovićeva. Sadrži više od šezdeset počasnica, nekoliko lirsko-baladičnih pjesama, petnaest preuzetih epskih pjesama iz Balovića i dvadeset novododatijeh. Sedam bugarštica iz Balovića ima svoje deseteračke paralele kod Mazarevića. Kod Balovića su samo dvije bugarštice imale svoje deseteračke dvojnike.
Kako je istakao Vojislav P. Nikčević, peraštanske bugarštice imaju dva stilska smjera: stariji, koji je izrazito opremljeniji epsko-lirskijem pristupom opjevanoj temi i, noviji, koji ima izrazito epski smjer. Tematika starijeg sloja peraštanskih bugarštica većinom pripada XV, a mlađa XVI i XVII vijeku. Tematika starijega sloja obuhvata događaje i ličnosti koje su opjevane u usmenoj poeziji svijeh jugoslovenskih naroda. To su Ugrin Janko i drugi Ugričići, Banović Sekula, Marko Kraljević, Brankovići, Jakšići, Zrinski, Crnojevići, bosanski vladari i dr. Mlađi sloj crnogorskijeh bugarštica iz Perasta odnosi se na vrijeme kada je Turska zavladala gotovo svijem jugoslovenskim prostorima. Posebno taj mlađi sloj bugarštica obuhvata događaje koji su u direktnoj vezi s Kotorom, Budvom i, posebno, Perastom.
Postavlja se pitanje kako su se bugarštice zalegle na Crnogorskome primorju, konkretno u Perastu, i kako je počeo proces njihova prerastanja u deseteračku usmenu epiku? Prihvatljiva je pretpostavka Vatroslava Jagića da su bugarštice dospjele na crnogorsko primorje s plemićkijem i bogataškim porodicama koje su tamo dobjegle poslije pada pod Turke ugarskijeh prostora s kojih su se glasili titularni despoti Brankovići. Tako su feudalne pjevače začinjavce zamijenili pjesnici-pjevači iz naroda.
Radosav Medenica kaže da je na prispljele bugarštice u Boki Kotorskoj počela djelovati deseteračka usmena pjesma koja je već odavno trajala nezavisno od bugarštica. Dokaz da je deseteračka pjesma u doba prispjeća bugarštica bila oformila na Crnogorskom primorju svoja poetološka sredstva Medenica dokazuje činjenicom što nalazi niz primjera u tekstovima kod Balovića i Mazarevića u kojima su već ugrađeni pjesnički jezik, stajaće figure i poetološke floskule. Takva je pjesma iz Balovićeva rukopisa o Ocinjki đevojci koja nudi poetski usklađene deseteračke stihove:
Vezak vezla Ocinjka đevojka/ u najvišoj kuli od Ocinja. / Vezak vezla u more gledala, / u moru je jedro ugledala – / đeno jedri kraj mora pučinom...
A kao osnovnu karakteristiku deseteračkijeh pjesama kod Mazarevića Medenica apostrofira elemente u kojima se sretaju mnogi detalji koji ih vezuju za klasični sloj usmene deseteračke epike, odnosno pjesama s tematikom iz najstarijih i srednjijeh vremena, kako bi rekao Vuk Karadžić.
Tako je deseteračka usmena poezija, sticajem istorijskih prilika, ugasila bugarštice na Crnogorskome primorju dok su još Budva, Kotor i Perast pripadali Mletačkoj Republici.
Češća labavost i nesigurnost deseteračkog stiha u Peraštanskim rukopisima može biti i dokaz da deseteračko-guslarska umjetnost širokijeh slojeva na crnogorsko-brdskom kontinentalnom zaleđu Boke nije naglo nego postepeno osvajala crnogorsko primorje. Uz to, ne treba zaspostaviti činjenicu da su se neke bugarštice svojom poetskom slivenošću odupirale ekspanzivnom desetercu. Takva je bugarštica Peraštani osvetiše Sokolovu smrt koja elitno nudi poetske elemente koji su karakteristični za bugarštice kao usmeno-pjesničku vrstu. Ekspozicija pjesme sadrži izrazitu pjesničku šemu o dolasku pisma u sred eglena kad se pije rumenika vino.
Sunovrat crnogorske deseteračke pjesme
Takva bokeška bugarštica trajala je u svom poetološkom ruhu u kome je u Boku prispjela kao feudalno-žonglerska pjesma, a onda je postepeno prihvatala aktuelnu tematiku o kojoj rječito govore naslovi pjesama iz Peraštanskijeh rukopisa. To su Udar Mehmed-paše na Kotor, Boj Peraštana i Kotorana s novskim Turcima, Oslobođenje Novoga i dr. Razumije se, ta tematika prikladnija je za deseterac koji će zato i prigušiti bokešku bugaršticu: nestajao je pjesnički odnos prema davnoj prošlosti, kakav je izražen u rodonačelnici jugoslovenskijeh bugarštica, Marko Kraljević i brajen mu Andrijaš, koju je zapisao i objavio Petar Hektorović 1556. godine, a nastupao je ideološko-politički odnos prema aktuelnijem događajima. Žonglersku poeziju i miziku s gradske pjacete potiskivali su zvuci brđanskijeh gusala.
Tako je na Crnogorskome primorju zamjenjivana, širinom stiha utaložena bugarštica, deseteračkom pjesmom, ubrzanom dužinom njezina saopštenja i lišena pripjeva koji znači predah u vezu sa pjesmom. Ipak, najprikladnije bi bilo konstatovati da svojijem epskim doprinosom Boka Kotorska nije ostala po strani od pjesničkoga bogatstva usmene poezije Crne Gore, a da je lirskijem doprinosom i proznijem kazivanjem najedrila književno-usmenu ostvarenost Crne Gore.
Boka Kotorska se po bogatstvu usmene lirike takmiči s muslimanskijem šeherom na crnogorskim teriorijama koje nijesu bile na dohvatu svakodnevnijeh krajiških obračuna. Rado i često dolazio je Vuk Karadžić u Crnu Goru, a vazda preko Boke Kotorske. Njegova knjiga, objavljena na njemačkom jeziku, Crna Gora i Boka Kotorska, pokazuje da je on zavidno poznavao oba ta prostora, po mnogo čemu slična a nimalo manje ni različita. A dva Karadžićeva najaktivnija saradnika na prikupljanju tekstova usmene književnosti, dva njegova imenjaka – Vuk Popović i Vuk Vrčević, obojica su iz Boke. Koliko je Vuk Karadžić uz pomoć tijeh saradnika zastupio Boku Kotorsku njezinom usmenom lirikom pokazuju sljedeći podaci. U I i V knjizi Vukove zbirke, koje sadrže usmenu liriku sa svijeh jugoslovenskijeh jezičkih prostora, zastupljeno je oko dvjesta i pedeset tekstova iz Boke Kotorske. Tamo su brojno isprednjačile risanske počasnice i paštrovske tužbalice. Usmenu književnost stvarala su nepismena lica koja su se od svoga socijalnog sloja razlikovala samo sposobnošću da stvaraju, odnosno da aktivno učestvuju u estradnom trajanju usmene književnosti. Činilac aktivnog učešća tijeh lica, bilo kao stvaralaca ili kreativnih prenosilaca stvorenog teksta, podrazumijeva njihovu priličnost da stiču znanja, bolje reći da se spontano obavještavaju, iz tematske oblasti koja je predmet njihove kreacije na prostoru usmene književnosti. Kreativni duh pojedinca vazda je bio u prilici da nešto više čuje i vidi nego masa kojoj on socijalno pripada. Na primjer, dok je pastva u svom bogobojažljivom ganuću odstojavala službu božju u freskopisanom hramu, duhovno radoznali vjernik mogao je usrdno da se stapa s datom pastvom, i da je, istovremeno, aktivno nadrasta doživljajem umjetnosti fresaka i razmišljanjem o činjenicama iz korpusa biblijske tematike, koja se očitava s fresaka, i sluša iz duhovničke besjede.
Duhovna potreba da saznaje, i emotivna priličnost da doživljava, čime je pjesnik-pjevač, ili pričalac, nadrastao prosječnu masu kojoj socijalno pripada, dođe mu kao njegova priručna biblioteka koja mu se sama otvarala kad bi krenuo da što mijenja u usmenom tekstu koji prenosi, ili da ugrađuje u tekst koji stvara. Zato ne iznenađuje postupak pjesnika-pjevača koji u svojijem pjesmama daju opis enterijera srednjevjekovnog velikaškog dvora, plemićke opreme i njihovijeh manira, kao da su bili očevici toga miljea, ili kao da su se o tome obavještavali iz knjiga. Međutim, sve to što su u svojijem pjesmama opisali nepismeni seljaci, opisao je Starac Milija, nepismeni seljak iz Rovaca, mogli su oni „pročitati“ u freskopisanju manastirskijeh lavri. Kao što su to takođe čuli u besjedama crnorizaca i u pjesmama i priči dopričavalaca, svojijeh kreativnih prethodnika. Sukcesijom takvoga slušanja i gledanja daleko se stizalo na trasi duhovnosti. Takvijem načinom održavala se usmena pisanost tokom dugijeh vjekova. Trajanje takve duhovnosti, izražene u svojijem specifičnostima, pokrivalo je čitavu teritoriju današnje Crne Gore.
Najuočljivija osobina usmene književnosti jeste spontanost u njenom razvitku. Kreativni stvaraoci raspolagali su uobičajenom armaturom književnoga žanra kojim se bave, a tkivo svoje književne građevine saopštavali su zavisno od trenutaka koji njegovo saopštavanje izazivaju. U nepatvorenu književnu usmenost s kojom su Sloveni došli na Balkan nijesu bili ušli bilo kakvi produkti pisane kontrole, koji će početi da ulaze u tu istu književnu usmenost tokom dodira doseljenika s civilizacijom kojom je odavno Balkan raspolagao. Posebno se hrišćanstvo uplilo u usmenu književnost balkanskijeh Slovena, kao što će kasnije i islam imati svoj značajni import u toj književnosti. Usmena književnost Crne Gore nije mijenjala svoj generalni tok razvitka, ali istorijski dotoci mijenjali su sastav matice te usmeno-književne rijeke.
Na literarnijem poljima književne usmenosti i književne pisanosti u Crnoj Gori formirala se jedna oblast pjesništva koje se koristi atarima i usmene i pisane književnosti. Ne može se reći da se to pjesništvo kreće između ta dva književna toka, jer počasno mjesto sredine ono nije zaslužilo. To pjesništvo ostalo je stalno da nalikuje i na jednoga i na drugoga viđenoga rođaka, usmenu i pisanu književnost, ali bez snage da se poistovijeti s jednom od tijeh dviju strana. Najkraće rečeno, to pjesništvo je pisana književnost koja maksimalno nastoji da u svemu nalikuje na usmenu poeziju, kao što se bižuterija upinje da nalikuje na zlato. To hibridno pjesništvo uobičajeno se naziva narodska poezija, ali najprikladnije ga je nazivati imitativno pjesništvo.
Na jugoslovenskijem prostorima najpoznatiji imitator deseteračke epske poezije je Andrija Kačić-Miošić (1704 – 1765), dalmatinski franjevac i predstavnik prosvjetiteljskijeh ideja u hrvatskoj književnosti XVIII vijeka. U svome djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, Kačić je, shodno svom klero-političkom i romantičarsko-slovinskom uvjerenju, ispričao jugoslovensku istoriju rimovanijem desetercem. Unoseći u svoju pjesmaricu i detalje originalne usmene poezije, Kačić-Miošić je nastojao da se stopi sa poetikom nepatvorenog usmenog pjesnika. Stalno je nastojao, i ponekad postizao, ali je grosso modo ostao razminut s klasičnom usmenom pjesmom u mjeri koliko se svojom klero-političkom namjerom razlikovao od prosječnoga građanina-vjernika, ljubitelja usmenijeh junačkih pjesama s istorijskom tematikom.
Utrka na Cetinju ko će prije ući u pjesmu
Andrija Kačić-Miošić unosio je u Razgovor ugodni naroda slovinskoga ideološko-političke činjenice kojijem aktivno ne raspolaže prosječno lice s etičke i mentalitetne ravni širokoga plemena Kačić iz kojega je potekao pjesnik Razgovora ugodnog. Kačić-Miošić, kao i svaki narodski ili imitativni pjesnici, nastoji da u svemu nalikuje na klasičnog usmenog pjesnika, ali baš on tom svjesnošću da usmena poezija može da ide u knjigu koju prihvataju školovane ruke, najviše se razlikuje od nepatvorenog narodnog, odnosno usmenog pjesnika koji je na knjige starostavne ili carostavne gledao s daljine čovjeka koji u drevnom zavještanju prošlosti traži kanonizovane istine. Imitativni deseterački pjesnik Andrija Kačić-Miošić imao je najbrojnije svoje nastavljače u Crnoj Gori.
Vladika, odnosno mitropolit, Petar I Petrović svojim imitativnim osmeračkim i deseteračkim pjesmama, od kojih su najpoznatije Boj s vezirom Mahmut-pašom i Pogibija Mahmut-paše na selo Kruse, uklopio se u hroničarsku deseteračku povjesnicu koja je pratila sukobe nahijske Crne Gore s Turcima. Od klasične usmene epske pjesme, odnosno od prvoga repertoara crnogorske junačke epike, Petar I udaljio se analogno svojem obrazovanju i položaju vladike-gospodara. A od hroničarskog deseterca, odnosno drugog repertoara crnogorske usmene epike, koji je pratio tekuću borbenu stvarnost Crne Gore, nije se vidljivo otklonio u poetološko-deseteračkom rekvizitarijumu. Nastojao je da ugodi plemensko-bratstveničkom mentalitetu Crne Gore onako kako mu ugađa usmena pjesma drugoga repertoara, ali udaljio se od tipične usmeno-deseteračke pjesme unošenjem svoga govora, koji je prije Bitke na Krusima održao svojijem bojovnicima, u pjesmi Pogibija vezira Mahmut-paše na selo Kruse. Da je koji njegov saplemenik, kao pjesnik-pjevač ispjevao prvi pjesmu na istu tematiku, ne bi, razumije se, zaobišao Vladičin govor, ali, nema sumnje, ne bi ga on s toliko državničkog i vladičanskog smisla uklopio u tekst junačko-guslarske pjesme.
I pored činjenice da deseterački pjesnik Petar I nije imao pjesničkog dara ni da dozove prvake iz prvog repertoara crnogorske usmene epike, koje reperezentuju Starac Milija i Tešan Podrugović, on je vaspostavio autoritet narodske, odnosno imitativne, junačke, guslarsko-deseteračke pjesme u Crnoj Gori. Tom njegovom trasom imitativni pjesnici u Crnoj Gori disaće punijem plućima tokom XIX vijeka i duboko zakoračiti u XX vijek. Popularnost toga pjesništva u širokijem masama crnogorskoga življa naročito je potencirana činjenicom što je to pjesništvo popularisao Njegoš u svojoj ideološko-političkoj antologiji usmene epike Ogledalo srpsko i što je takvo pjesništvo nastavio da stvara veliki vojvoda Mirko Petrović, a koje će se objaviti u zbirci Junački spomenik.
Koliko se u klasično doba crnogorske usmene epike nije postavljalo pitanje o autorstvu teksta koji guslar svojijem slušaocima saopštava, toliko se, poslije razglasa da i crnogorski gospodari junačke pjesme sastavljaju, to autorstvo počelo doživljavati kao prestižana osobina plemenika koji njome raspolaže. Tako je plemensko-bratstvenički agonalizam i na prostoru spjevavanja junačkijeh pjesama dobio svoju aplikaciju. Pjesme o pobjedonosnim bitkama na Martinićima i Krusima, koje je spjevao vladika i gospodar Petar I, naglasile su ugled autorstva junačke deseteračke pjesme, a od pojave Njegoševa Ogledala srpskoga 1846. godine, pa sve do detronizacije dinastije Petrovića i ukidanja crnogorske države 1918. godine, deseterački pjesnik-pjevač isticao je društveni ugled svoje ličnosti ne samo činjenicom da se zna za njegovo autorstvo, nego i željom da se njegova pjesma čita iz objavljene knjige, onako kako se čitaju pjesme Petra I iz Ogledala srpskog koje je Crnogorcima podario Vladika Rade.
Kakva se ambicija bila probudila kod crnogorskijeh imitativnih stihotvoraca da im se pjesme čitaju, i da im se ime nalazi na knjizi u kojoj su im pjesme objavljene, interesantne podatke pruža Vuk Popović u pismima koje u Beč šalje Vuku Karadžiću. U pismu od 13. maja 1863. godine bokeški svještenik Popović obavještava Vuka o uzavreloj ambiciji na Cetinju da se doživi epska slava u štampanijem pjesmama. Kaže Popović: „Čujem i ja da će na Cetinju štampati jednu knjigu junačkijeh pjesama. Oko ovoga rabotaju mnogi: i kaluđer Dučić, i Zega, i Đuko i ostali cetinjski glavari, te pjesme sačinjavaju i iskupljaju, u kojima se imenuju najviše oni, da su se junački podnijeli u svakom boju što su imali lani s Turcima... Oni mrze na svaku pjesmu u kojoj se ne pohvaljuju i ne slave oni s junaštvom. Njima nijesu povoljne ni u onoj vašoj knjigi njeke pjesme, osobito one iz Grahova i o smrti Smail-age Čengića, i sve strepe hoće li se slavom i junaštvom pomenuti vojvode i senatori u petoj knjizi, u pjesmama od Grahovca, i ne prestaju pitati kad ćete je štampati“.
U pismu od 13. januara 1864. godine Vuk Popović obavještava Vuka Karadžića o silnoj zavisti Crnogoraca prema Novici Ceroviću koji je požnjio slavu eliminacijom Smail-age Čengića. Kaže Vuk Popović:
„Novica Cerović je dobro i zdravo. On sjedi u Dromnjake na svoju starinu i vlada s Dromnjacima, Moračom i Rovcima. Nad sobom ne poznava nikog do samoga knjaza Nikolu. Ispali mu zubi i s ovoga stid ga je u trpezi među družinom. Crnogorska gospoda urijetko ga spominju s dobrijem imenom, kako je pravo, a u pjesmama niti dadu niti smije niko spomenuti njega, ni nijednoga hercegovačkoga junaka, i zato ih i on i svaki pošteni čovjek Primorac i Zagorac mrzi, i najposlije s ovoga biće među njima prijekora i inata.“
Kako su štampane knjige u Crnoj Gori gušile nepatvorenu književnu usmenost govori i ovaj podatak koji saopštava Vuk Popović u pismu svome imenjaku Karadžiću: „Na vašu četvrtu knjigu pjesama ovamo izgledaju s neiskazanom željom, i sve me pitaju Crnogorci s Cetinja i naši primorci za nju kad će doći, ato sve poradi novijeh, a najviše poradi one od Grahovca. I zato da vam je preporučeno, radite što prije da se štampa“.
Autoritet autorstvu junačkih guslarskijeh pjesama posebno je naglasio Mirko Petrović, prvo vojvoda, onda Vojvoda od Grahovca i Veliki vojvoda. Inače brat knjaza Danila i otac knjaza / kralja Nikole I. Nastavljajući deseteračko-epski manir svoga velikoga pretka, tada već Svetoga Petra Cetinjskoga, Mirko Petrović je crnogorsko-turske sukobe od 1852. do 1862. godine, u kojijema je bio istaknuti komandujući učesnik, zaođenuo epskom deseteračkom formom. Od vojvode Mirka zapisao je Nićifor Dučić 28 deseteračkijeh junačkih pjesama, više od 5.000 stihova i objavio ih 1862. godine kao zbirku Junački spomenik.
Srpski guslarski rat oko Crne Gore
Kad je Vuk ucijepio u veliki svijet svoje uvjerenje da njegov narod ima umjetnički vrhunsku usmenu poeziju, kad se osvjedočio da se ta usmenost produžila u književnu pisanost, onako kako se Homer produžio u Eshila, a što se osvjedočilo u Njegoševom Gorskom vijencu, i kad je Evropa počela da pravi falsifikate kako bi dokazala da ima usmenu književnost na nivou lajpciškijeh antologija, Vuk Karadžić je ostavio po strani svoj strogi antologičarski kriterijum. Naime, pregao je stari Vuk da izvuče praktične ideološke i političke koristi od pjesama koje su daleko od nivoa lajpciškijeh izabranica. Inače, Vuk se stalno bavio i politikom, i to na različite načine.
Uviđajući da se Osmansko Carstvo, tada već „bolesnik na Bosforu“, potresa iz temelja, Vuk je radio na zbližavanju Srbije i Crne Gore, jer je vjerovao u obnavljanje nekadašnje zajedničke države od Raške i Zete. A na to jedinstvo Vuk je gledao kao na zalogu jugoslovenske budućnosti kojoj je primjerio i Bečki dogovor o kodifikaciji zajedničkoga jezika Srba i Hrvata. Čak i njegovijem terminima „braća naša turskoga zakona“ i „braća naša rimskoga zakona“ odražava se Vukova romantičarsko-politička zamisao da različitost vjera neće biti smetnja za jugoslovensko jedinstvo pod srpskom egidom. Njegov izraz „Srbi svi i svuda“ takođe je izraz Karadžićeva srpsko-unitarnog romantizma. Kao da je bio prorok, Vukova jugoslovenska zamisao bila se ostvarila u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca pod krunom Karađorevića. A da je ta njegova zamisao, odnosno garašaninovski plan u koji se Vuk uklopio, bila više romantičarska nego realistička pretpostavka pokazala je sudbina Versajske Kraljevine i raspad Titove Jugoslavije.
Vođen idejom o srpskom unitarnom jedinstvu, koje je Ilija Garašanin precizirao u svome Načertaniju 1844. godine, Vuk Karadžić je puno pažnje posvetio postnjegoševskijem prilikama u Crnoj Gori. On, koji je svojom knjigom na njemačkom jeziku o Crnoj Gori i Crnogorcima skrenuo pažnju Evrope na istorijski, ratnički i siromašni narod crnogorski, nastojao je da bude sruke knjazu Danilu i knjazu Nikoli u mjeri koliko je to odgovaralo zvaničnoj politici Srbije kojom vlada knez Mihailo Obrenović. Usmjeren i ruskom voljom da se u Crnoj Gori teokratija zamijeni knjaževstvom, Vuk se našao pri ruci mladome knjazu Danilu na Cetinju kad je trebalo da ga Crnogorci prihvate za svoga svjetovnoga gospodara. Kao što se bio našao pri ruci Njegošu na istom Cetinju kad je trebalo upokojenoga vladiku Petra I proglasiti za svetitelja.
Kad su se pojavili glasovi o diktatorskijem potezima knjaza Danila, Vuk je pisanom riječju stao u njegovu odbranu. Tajne poruke kneza Mihaila Obrenovića, na planu ujediniteljskog zbližavanja Srbije i Crne Gore, godinama preopterećeni Vuk nosio je na Cetinje. Usmjeren ineteresima Srbije, Vuk Karadžić – star, oronuo i bolestan, dolazio je dva-tri puta na Cetinje kod mladoga knjaza Nikole, takođe kao glasnik srbijanskog kneževskog dvora. A vijesti s tekućijem događajima u Crnoj Gori Vuk Karadžić je dobijao, takoreći svakodnevno, od popa Vuka Popovića iz Risna. Dobijene vijesti Karadžić je plasirao, i usmeno i pisano, onamo gdje su ga vodili ideološko-politički interesi Srbije.
Stari Vuk je svoju političku aktivnost usaglasio sa svojom književnom aktivnošću stavljanjem druge u službu prve. Petom zbirkom Srpskih narodnih pjesama, koja mu je bila na rukama u trenucima njegove smrti, Vuk se, u izvjesnom smislu, vratio mladome Vuku iz doba njegove Pjesnarice od 1814. godine. Naime, za kriterijum zreloga Vuka, kojijem je on izabrao pjesme za lajpciško izdanje, ne bi bile prihvatljive pjesme, koje čak otkupljuje od Đuka Sredanovića, crnogorskoga pismenoga serdara. Riječju, zreli Vuk ne bi objavio pjesme koje saopštavaju pismeni ljudi i glavari, toliko opolitizovani da se svojijem viđenjem konkretnijih političkih događaja uočljivo razlikuju od nepismenoga plemensko-bratstveničkog puka Crne Gore. Poređenje rovačkog ambijenta iz koga je izronio Starac Milija s dvorskijem ambijentom kome pripada „serdar od Dobrskog Sela“ Đuko Sredanović jasno pokazuje da od klasične književne usmenosti kod Đuka ništa nije ostalo. Sredanovićeve pjesme su, kako bi rekao Vuk, bogatije istorijom no poezijom, ali njihovo tretiranje opjevanog događaja nema poziciju sua sponte, nego je rezultat uticaja državne politike. A nekijeh puta takva pjesma, koja ide direktno iz glave svojega tvorca na hartiju zapisivača, tumači interese date političke grupacije ili pojedinačnog glavarskog interesa. I klasični usmeni pjesnik-pjevač mogao je da opservira tekuću istorijsko-političku stvarnost, ali on je konkretne događaje pomjerao u prošlost čim je za to smogao psihičku mogućnost. Na primjer, Filip Višnjić pjeva o savremenijem mu događajima, ali im se obraća s vremenske distance kao da su se dogodili negda u zemanu. Boravio je Višnjić u Karađorđevoj ustaničkoj Srbiji, a pjesmu o Prvome srpkom ustanku, koju je sročio u Srijemu, počinje stihovima:
Bože mili čuda velikoga!
Kad se šćaše po zemlji Srbiji...
Desetračke junačke pjesme koje je Vuk pribrao za svoju V knjigu Srpskih narodnih pjesama saopštili su njegovi sastavljači kao sliku svoje savremenosti u najdosljednijem značenju, baš onako kako je u Junačkom spomeniku vojvoda Mirko Petrović opjevao svoju savremenost i Petar I u pjesmi o crnogorskoj pobjedi na Krusima koju je on svojijem komandovanjem postigao.
Sve je to Vuk Karadžić znao, i to razumio bolje od ikoga, ali to ne znači da je njemu atrofirala sposobnost za razlikovanje nepatvorene književne usmenosti od crnogorskijeh deseteračko-junačkih pjesama koje uvodi u V knjigu svoje zbirke. Nije se bilo osulo znanje zreloga Vuka o karakteru klasične književne usmenosti, nego su ga ideološko-politički interesi opredijelili da imitativne deseteračko-junačke pjesme prihvata za objavljivanje kao da su to nepatvorene usmeno-književne tvorevine. Kognitivna misija tijeh crnogorskih pjesama bila je tada za Vuka značajnija nego njihova književna ostvarenost.
Crna Gora se i dalje borila s Turcima, a kao država nije bila postigla međunarodno priznanje. Turska je nju i dalje smatrala svojom neposlušnom provincijom. Znao je Vuk Karadžić da treba narodnom pjesmom, pa iako ona nije umjetnički dorasla klasičnoj usmenoj poeziji, skrenuti svijetu pažnju na konkretno stanje Crne Gore i na njezin junački otpor turskoj sili. Vuk je posebno procjenjivao da ratnička prominentnost Crne Gore ide na ruku Srbiji koja je, iako još hatišerifska, usmjerena garašaninovijem Načertanijem na srpsko unitarno jedinstvo.
Ideološko-politička pjevanija Nikole I
Takvo gledanje na Knjaževinu Crnu Goru opredijelilo je staroga Vuka da u novu zbirku desetarčkijeh junačkih pjesama uvede surogat klasične usmene deseteračke epike. Vuk je računao na veliki autoritet svojijeh antologijskih zbirki Lajpciškog izdanja, kao na srpsku poetsku baštinu koja obavezuje na poštovanje stiha, poetike i tematike nove zbirke, kao barem formalnog nastavka te baštine. Bilo to tako ili nekako drukčije, ali je nesporna činjenica da je stari Vuk mogao imati samo neknjiževnu motivaciju kad se riješio da pripremi novu zbirku deseteračkijeh pjesama u koju su ušli tekstovi Đuke Sredanovića pod sljedećijem naslovoma: Udarac Omer-paše na Crnu Goru, Crnogorci na Žabljaku, Prijenos tijela vladike Petra II s Cetinja na Lovćen, Vojevanje na Kuče, Boj na Grahovcu, Udarac na carske lađe na Blatu i Udarac Ali-paše na Lješnjane. Nijedna od tijeh Sredanovićevih pjesama nije bila ni zakoračila na uhodani put usmene epsko-deseteračke poezije koja je u Crnoj Gori imala viševjekovnu tradiciju.
Stari Vuk Karadžić je dobro procijenio da će se ta imitativna deseteračka poezija bezrezervno prihvatiti od strane guslarske slušalačke publike u Crnoj Gori. S jedne strane, trohejski deseterac i simetrični osmerac, a tijem se stihovima služio i Petar I, koji su smješteni u crnogorski kolektivni sluh, i, s druge strane, autoritet opjevanijeh junaka i pjesnika koji o njima pjevaju, značili su garanciju za guslarski prijem toga pjesništva. To upravo i Vuk Karadžić potvrđuje svojom odlukom da Đuku Sredanoviću pošalje „pedeset knjiga u veličini 30-40 tabaka sa cijenom od jednog talijera“ kao zamjenu za Đukov zahtjev da mu se ime čita na knjizi u kojoj su mu pjesme objavljene. Vuk je dobro procijenio da zbirke s takvijem pjesmama imaju odličnu prođu u boračko-agonalnoj Crnoj Gori. Čast je bila pjevati na način kako pjevaju crnogorski gospodari i najoglašenije vojskovođe. Narodni stih je prirodno odzvanjao u sluhu slušalaca, plemensko-bratstvenički agon podstican je evociranjem tematike koja je bila prikladna i za klasičnu usmenu pjesmu. A ta pjesma izvođena je uz zvuke gusala, jedinog crnogorskog muzičkog instrumenta. Muslimanske varoši na današnjijem prostorima Crne Gore imale su saz i tamburu, primorski gradovi imali su začinjavce na trgovima, a nahijska i brdska Crna Gora slušala je samo zvuke gusala.
A kad je nestalo klasičnijeh bojeva, koje su crnogorske vojvode vodile s komandom Za mlom junaci, bojeva poput Krusa, Grahovca, Fundine i Vučjeg Dola, dakle u prilikama kad je mač legao u korice, nastavlja se i guslarska i slušalačka tradicija s osjećanjem ponosa što su bitke dobijene. Tada je zamrlo interesovanje za Ivan-bega Crnojevića i Nikca od Rovina, a pjevalo se o skorašnjim bojevima s ushićenjem da se to pjevanje čuje do Cetinja.
To raspoloženje guslara i slušaoca za slavljenje skorašnjijeh događaja i za apologetski odnos prema dinastiji Petrovića vješto su podsticali Njegoš i Nikola I pjesmama koje zadovoljavaju prosječnog Crnogorca.
Prihvatanjem narodske, odnosno imitativne, deseteračke poezije Vuk se Karadžić, dakle, uklapa u duhovnu atmosferu Crne Gore koju je na izvjestan način otpočeo mitropolit Petar I Petrović. Petar I opolitizovao je svoje pjesme koliko i svoje poslanice koje namjenjuje plemenima da bi u plemensko-bratstvneničku svijest ucijepio svoju državničku politiku. Političku poeziju koju je započeo Petar I najedraće Njegoš i knjaz/kralj Nikola I.
Analogno svojijem idejno-političkim rezonima Njegoš pjeva deseteračke pjesme Kula Đurišića i Čardak Aleksića i to 1847. godine. Ne, dakle, kao pjesnički početak, nego kao poetski nebesnik koji je objavio Gorski vijenac i Luču mikrokozma. Htio je veliki pjesnik da kroz svoje narativno-deseteračke pjesme projektuje ideološko-političke stavove svoje vladavine. U tom smislu ispjevao je te dvije pjesme koje se slažu sa sluhom njegova perjanika, orača na njivi i lovćenskog čobanina. S naglašenijem ideološko-političkim ciljem Njegoš je napisao i spjev Svobodijadu u narodnom osmercu.
Nikola I, pjesnik u politici i političar u poeziji, kako ga je okarakterisao Trifun Đukić, sve što je radio na književnom planu bilo je sračunato na polzu njegove dinastije i politike. Birao je adekvatnu tematiku i saopštavao je osmercem i desetercem, stihovima koju su pratili Crnogorce kao disanje što ih prati. U narodnome kolu se pjeva osmerac, tužbalica bez pripjeva je osmerac, guslarski deseterac prenosio im je hroničarsku istoriju uz zvuke gusala. Nikola I u Novim kolima dozira plemensku i bratstveničku čast ni manje ni više nego koliko je politički i dinastički predvidio da će biti oportuno. Nikola I je školski primjer narodskog, ili imitativnog, pjesnika koji ima jasno postavljene ciljeve kada sjeda za pisaći sto, pribirajući sve vještine da se ne razlikuje od usmenoga pjesnika-pjevača drugoga epskog repertoara u Crnoj Gori. Njemu je usmena književnost služila kao glavni uzor samo zato što je svoje djelo namijenio podaniku koji ne zna za drugu književnost osim za onu koja mu je od đedova ostanula i koju on kao njihov potomak nastavlja. Međutim, obrazovani vladar Nikola I, koji se školovao u zapadnijem zemljama i služio se stranim jezicima, svoju dramu Balkanska carica nije ni stihovao ni tematski primjerio nepismenom crnogorskom plemeniku, nego višijem slojevima društva i kontekstu pisane književnosti.
Prema tome, narodska ili imitativna književnost Crne Gore nije rezultat neumijeća njezinijeh pisaca da stvaraju drugačije, nego produkt njihove namjere da preko popularnog stiha, osmerca i deseterca, šire svoju političku ideologiju. Kraj klasičnoj usmenoj književnosti u Crnoj Gori nije uslovio razvitak pisane književnosti, nego imitacijom njezinog oblika i jakijem uplivom dinastičke politike u tu njezinu imitacionu datost. Na evropskijem prostorima utihnuća usmene književnosti Crna Gora je iskazala jedinstvenu specifičnost. A i pisana književnost Crne Gore ništa nije manje specifična kad se uzme u obzir činjenica da je pjesnik najuzvišenijeg njezina djela, Gorskog vijenca, bio savremenik književne usmenosti iz koje je izrastao. Njegoš, Starac Milija, Tešan Podrugović, Stojan Hajduk, Starac Raško i Todor Ikov Piper bili su mu savremenici. A onda u čovječanstvu neprimjerena specifičnost ogleda se u tome što je Njegoš tu veličanstvenu usmeno-književnu prošlost Crne Gore čitao iz knjiga koje je objavio Vuk Karadžić. O usmenoj prethodnosti Epa o Gilgamešu, Ilijade, Odiseje, Bijesnog Rolanda, Cida i Slova o polku Igorevu nauka o književnosti ne zna gotovo ništa, a o usmenoj prethodnosti Gorskog vijenca zna se sve do pojedinosti. Odista, po tome je Gorski vijenac jedno od čuda u svjetskoj književnosti.
Žilavo istrajavanje imitativnog pjesništva
Sakupljači usmenijeh književnih tekstova u Crnoj Gori, koji su sebe smatrali nastavljačima Vuka Karadžića, nijesu nastavili zreloga no staroga Vuka sakupljača. Najpoznatiji sa- kupljači crnogorskijeh usmenih pjesama u XIX vijeku bili su Vuk Vrčević, Marko Miljanov Popović i Pavel A. Rovinski, a u XX vijeku Đorđije Dragović-Đuričković, Novica Šaulić i Andrija Luburić.
Vuk Vrčević iz Risna, prvo činovnik u dvorskoj službi na Cetinju, a kasnije konzularni agent Austrije u Trebinju, bio je aktivni saradnik Vuka Karadžića kao zapisivač usmenijeh književnih tekstova, a poslije smrti Vuka Karadžića iskazivao se kao njegov ambiciozni nastavljač. Vrčević je po Vukovijem sugestijama počeo rano da traga za usmenijem tekstovima pjesama i priča, pa će on poslati Karadžiću u Beč veliki broj zapisa, naročito junačkijeh deseteračkih pjesama. Ali, kako je naglasio Radosav Medenica, Vrčević nije shvatio suštinu klasične usmene epike. Vršio je razne intervencije na tekstu usmene pjesme koju zapisuje, a netekstovne prostore u izlaganju pričaoca ispunjavao je leksikom, sintagmom i rečenicom koje se prirodno ne uklapaju u cjelinu datoga teksta.
Vuk Karadžić je objavio nešto tekstova što je dobio od Vrčevića, ali neuporedivo ih je više ostalo u Karadžićevoj rukopisnoj zaostavštini koja će krajem XIX vijeka biti u Beogradu objavljena. Prema tome, Vuk Vrčević kao sakupljač tekstova usmene književnosti Crne Gore više je formalni nego sadržajni nastavljač sakupljačkoga posla Vuka Karadžića koji se glasi Lajpciškijem izdanjem pjesama, Srpskim narodnim poslovicama od 1836. i Srpskim narodnim pripovijetkama od 1853. godine.
Marko Miljanov i Pavel A. Rovinski nijesu vrčevićevski intervenisali na tekstovima pjesama koje su zapisali. Imali su korektan stav prema usmenom tekstu, ali nijesu bili u prilici da zapišu epske deseteračke pjesme koje bi zavrjeđivale preporuku čitaocu kao poezija koja ima trajno umjetničko značenje. U pjesmama koje je zapisao Marko Miljanov primjetno je češće rimovanje nego u drugoj imitativnoj deseteračkoj epici u Crnoj Gori kojoj suštinom svojom te pjesme pripadaju. Kako kaže Radosav Medenica, zapisi Pavela Rovinskog čine „sloj pesama već šablonizovane epske fizionomije, opštih mesta i stalnih izraza koji se mehanički upražnjavaju, a lična nota se u njima retko probija“. Zapisi Miljanova i Rovinskog imaju značaja kao etnološki materijal u kojemu se nalaze i detalji književne usmenosti, ali brojno nedovoljni da bi pjesme u kojima se nalaze preporučili kao literaturu za čitanje.
Kako je krajem XIX i prvijeh decenija XX vijeka usmena književnost u Crnoj Gori, na prvom mjestu deseteračka usmena epika, bila izgubila glavne atribute klasične književne usmenosti na relaciji saopštavalac – slušalac pokazuju sljedeće činjenice iz sakupljačkog izdavačkog rada Đorđija Dragovića-Đuričkovića.
Kad se ratnička stvarnost Crne Gore, koja je bila izazovna za tematiku usmene junačke pjesme, pomjerila u prošlost, očuvani plemensko-bratstvenički mentalitet crnogorskoga naroda ispoljavao je svoju agonalnu narav u želji da od guslara sluša pjesme o boračkijem podvizima svojijeh predaka, prvo iz svoga bratstva a onda iz plemena. Ta trka Crnogoraca za epskom slavom svojijeh predaka podgrijavala je i sastavljače epskijeh junačkih pjesama i sakupljače koji su i objavljivači zapisanijeh tekstova. Sastavljači su računali na svoju popularnost, koja ima primjerenu prethodnost u pjesmama vladike Petra I i vojvode Mirka Petrovića, a sakupljači koji objavljuju njihove pjesme doživljavali su sami sebe kao nastavljače posla koji je proslavio vladika Rade Ogledalom srpskim i Vuk Karadžić zbirkama Srpskih narodnih pjesama.
Na raskršću takvijeh događanja razvila se žučna polemika između dvaju bratstava povodom zbirke Crnogorske junačke pjesme koju je priredio Đorđije Dragović-Đuričković. Polemika se razvila u novinama Cetinjski vjesnik, a otpočela je osudom Đuričkovićeve zbirke koja zapostavlja bratstvo Radmanovića, a veliča na njegov račun bratstvo Đuričkovića. Takva je upravo bila optužnica od strane Radmanovića. Oni su doslovno napisali da je njihovo bratstvo „istaknutije i priznatije“ od bratstva Đuričkovića, kojemu pripada priređivač zbirke Crnogorske junačke pjesme što je objavljena na Cetinju 1910. godine. Onda su Đuričkovići u istom glasilu napisali „da su od postanka svoga bili priznatiji i istaknutiji od Radmanovića“, što, vele, istinito dokazuju objavljene pjesme. Radmanovići su onda prinudili redakciju Crnogorskog vjesnika da objavi njihovu izjavu da su pjesme iz Đuričkovićeve zbirke „skroz netačne i tendenciozne“, što je dovelo do sudske parnice između bratstava Radmanovića i Đuričkovića.
Pisana polemika i sudski spor između dva crnogorska bratstva jednoplemena rječito govori da je u Crnoj Gori, međunarodno priznatoj državi na Berlinskom kongresu 1878. godine, zgasnuo i posljednji akord klasične usmeno-junačke deseteračke epike. Ne samo što je bilo prošlo interesovanje i za pjevanje i za slušanje pjesama o caru Dukljanu i Ivan-begu Crnojeviću, nego i o Nikcu od Rovina i Vuku Mandušiću! Dok je Crna Gora vodila „borbu neprestanu“, njezine plemenike i bratstvenike oduševljavala je poetska slika istorije, a kad se ona stabilizovala kao država, njezini bratstvenički i plemenski prepoznatljivi građani tražili su od guslarske pjesme više istorije nego poezije. I to istorije aperceptivno osmotrene kroz bratstvenički okular.
Poslije eliminacije Crne Gore kao samostalne države, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji, veliki entuzijazam u produkciji imitativnijeh tekstova usmene deseteračke epike pokazali su Novica Šaulić i Andrija Luburić. Izuzev nevelikog broja usmenih lirskijeh pjesma, koje je prikupio Šaulić, sve druge tekstove do kojih su došli Novica Šaulić i Andrija Luburić, a koje su oni imenovali kao usmeni književni proizvod, treba smatrati balastom koji opterećuje nauku o nepatvorenoj usmenoj književnosti Crne Gore.
Vrijeme pjevanije Radovana Bećirovića
Šaulićevi i Luburićevi tekstovi nijesu živjeli u narodnom interesovanju, što znači da nijesu imali onu društvenu ulogu koju je usmena književnost, posebno deseteračka junačka epika, imala u Crnoj Gori u vrijeme postojanja uslova za prirodno trajanje usmene književnosti. Tijem tekstovima treba da se bavi folkloristika i etnologija. Sljedeći podatak sam sobom dosta govori o zamiranju klasične i ekspanziji imitativne deseteračke epike u Crnoj Gori poslije njezina utapanja u versajsku Kraljevinu Jugoslaviju. Rukopisna zbirka deseteračkijeh epskih pjesama Andrije Luburića ima više od 800 naslovljenijeh tekstova koji sadrže više od 200.000 stihova! Tom fizičkom voluminoznošću svoje zbirke Andrija Luburić nadmašuje ne samo broj deseteračkijeh junačkih pjesama, kojijeh je 249 u Lajpciškom izdanju Vukove zbirke, nego i cjelokupne Vukove rukopise usmenijeh pjesama što su sa objavljenijem knjigama njegove zbirke smješteni u devet knjiga koje su u Beogradu štampane krajem XIX vijeka. A Vuk Karadžić je sa svojim brojnijem saradnicima prikupljao usmene pjesme, prvo nepatvorene a kasnije i imitativne, više od pedeset godina.
Poslije Prvog svjetskog rata probudilo se u nauci o usmenoj književnosti veliko interesovanje za proces improvizacije kao važnog elementa u prirodi usmene književnosti, posebno njezinijeh pjesničkih tekstova koje na međunarodnijem prostorima reprezentuju Homerovi spjevovi Ilijada i Odiseja. U tom smjeru otpočela su fonografska snimanja usmeno-guslarskoga procesa na prostorima tadašnje Kraljevine Jugoslavije na kojima su se guslari još rado slušali. U Vukovo vrijeme gusle su bile vrlo rijetka stvar kod pravoslavaca sjeverno od Save i Dunava, a one i danas ječe s kraja na kraj Crne Gore! Tu fonografsku aktivnost otpočeo je ugledni slavista Matija Murko, što je naišlo na vrlo pozitivan prijem, posebno u naučno-slavističkijem krugovima Evrope i SAD.
Ali pun uspjeh na tom poslu postigao je helenista sa Harvardskog univerziteta Milman Peri. On je uradio veliki broj snimaka guslarskog saopštavanja epskijeh usmenih pjesama, najviše na sandžačkom prostoru Crne Gore. Posao Milmana Perija nastavio je Albert B. Lord, takođe profesor sa Harvarda, što je rezultiralo njegovom glasovitom studijom The singer of Tales, koja je objavljena 1960. godine. Tom studijom je riješeno tzv. Homersko pitanje koje je u najozbiljnijoj formi otvorio Fridrih A. Volf 1795. godine svojom studijom Prolegomena ad Homerum. Poseban značaj datoga istraživačkoga rada Perija i Lorda iskazuje se u činjenici što su oni snimali guslarsko-deseterački književni proces koji izvode bošnjački, odnosno muslimanski, nepismeni pjesnici-pjevači koji su, analogno društveno istorijskijem prilikama u kojima žive, pripadali klasičnom vijeku književne usmenosti. Ti pjesnici pjevači, među kojima ima prvjenstvo Avdo Međedović sa svojijem spjevom Ženidba Smailagić Meha, nijesu bili prihvatili trasu imitativne usmene pjesme kojom su punijem korakom hodali njihovi savremenici – pravoslavni sastavljači epskih deseteračkijeh pjesama.
Dok su američki naučnici Melman Peri i Albert B. Lord hvatali posljednji dah nepatvorene usmene epske poezije na prostorima jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati i Bošnjaci alijas Muslimani, crnogorske gusle ofanzivno je preuzimala deseteračka pjesma koja se objavljuje da bi je guslari iz štampane knjige pročitali i doslovno zapamtili. Interesovanje narodne mase, s naglašeno očuvanim plemensko-bratstveničkijem mentalitetom, nije opalo za guslarski pjev, ali guslarska pjesma koja oduševljava tu masu bila je djelo pismenog pojedinca koji ugađa masi. A ne pjesnika-pjevača koga je priredila narodna masa. Koliko se i svojom formom ta pjesma udaljila od svoje klasične prethodnice jasno pokazuje doslovno rimovanje koje je u njoj zastupljeno. Koliko su bili rijetki rimovani stihovi u nepatvorenoj usmenoj deseteračkoj epici, toliko su rijetki nerimovani u njezinoj surogatnoj nasljednici. Nedostižnu popularnost na prostoru deseteračke rimovane epike u Crnoj Gori postigao je Radovan Bećirović Trebješki.
Radovan Bećirović je bio opismenjeni seljak i vodeničar iz sela Bijela kod Šavnika. Trebješanin daljim, a Uskok bližijem porijeklom. Bio je učesnik Mojkovačke bitke 1916. godine. Da je Bećirović bio savremenik Vuka Karadžića, pa da je Vuk od njega zapisivao epske deseteračke pjesme, ostao bi nesumnjivo da traje kao istaknuti pjesnik-pjevač crnogorske usmene književnosti. U klasičnom vijeku književne usmenosti, Bećirovićeva pjesnička obdarenost ne bi bila ničim sputavana. Radovan kao nepismeni pjesnik-pjevač ne bi svoju stvaralačku maštu zalamao doslovnom rimom deseterca sistemom a-b, a-b, što je stalno činio u svojijem pjesmama. Koliko je samo svojijeh pjesničkih uzleta Bećirović morao da priguši podvođenjem pjesme pod doslovno rimovanje. Činio je nad sobom i jezikom kojijem pjeva ono nasilje od kojega su bili oslobođeni Starac Milija i Tešan Podrugović. Tako se Bećirović nije držao klasičnog deseterca koji je kao i rijeka Tara iz pjesme Stojana Hajduka Ženidba kralja Vukašina. Epska Tara ne da na se brodu ni ćupriji! Pod Radovanovom rimom klasični deseterac često pišti i muca. Volio je Bećirović intimno klasičnu nerimovanu deseteračku epiku, ali mu je rima imponovala, i deseterca i osmerca, zato što su se njom služili i crnogorski gospodari Njegoš i kralj Nikola, i to u pjesmama koje su namijenjene plemeniku i bratstveniku.
Cerovićeva apoteoza Bećirovićeve poezije
Radovan Bećirović je iz oblasti razvijene usmene poezije koju u Vukovoj zbirci elitno predstavljaju Stojan Hajduk Ženidbom kralja Vukašina i Starac Raško Zidanjem Skadra! To je kraj vražjih jezera i legendi o krilatijem konjima, kakav je Jabučilo, i junaka, kakav je vojvoda Momčilo. Tamošnje duge stočarske zime i noći bile su kolijevka usmene pjesme i priče. S toga senta je Tara valovita, tamo se nema ništa lijepo viđeti do bijelo brdo Durmitora! A nemjerljivu ljepotu tijeh bjelina nenamjerno ističe žura Vukašine.
Živjeći u takvome podneblju, Bećirović se prihvatio tema koje su za patrijarhalni stočarsko-planinski svijet vrlo privlačne. Pjeva Radovan o Skadarskome ratu 1912. godine kao o crnogorskoj rani krvavoj, o odlasku u raj staroga kralja Petra Karađorđevića, o Principovom automatiku, o pustošnoj bolesti španjolici, o komitskijem družinama kao nasljednicima klasičnijeh junaka, Starine Novaka i Malog Radojice!
Bećirovićeva pjesma Dolazak kralja Aleksandra u Crnu Goru bila je u Kraljevini Jugoslaviji ne samo apoteoza monarhu Karađorđeviću koji je zasjenio dinastiju Petrovića, nego i idejno-politički traktat koji proslavlja stvaranje versajske Jugoslavije pod kraljevskom krunom Karađorđevića.
Pjeva Bećirović o Mojkovačkoj bici 1916. godine kao martirskom stratištu crnogorske vojske. O crnogorskome podvigu za spas srbijanskijeh trupa koje se ne predaju ni pošto im je pala u ropstvo otadžbina Srbija. Uz takve teme, između dva svjetska rata, Bećirović objavljuje deseteračku slavopojku guslama koja služi kao uvod za guslarsko saopštenje date istorijske tematike.
Za popularnost Bećirovićeve deseteračke povjesnice pogodovalo je vrijeme poslije Prvoga svjetskoga rata kada su se srpske gusle (nijesu se pominjali drugi narodi koji se njima služe) primale u Evropi i Americi kao književno-muzički instrument. Grimovsko-herderovsko značenje usmene poezije koju je Vuk Karadžić sakupio i objavio produžilo se između dva svjetska rata u interesovanje sa Erlangenski zbornik. Produžilo se u interesovanje značajnijeh naučnika, kakvi su bili Matija Murko, Milman Peri, Alojz Šmaus, Gerhard Gezeman i dr, za usmenu poeziju jugoslovenskijeh prostora. Iz toga interesovanja proizišla su gostovanja guslara, kakav je bio Tanasije Vućić, na slavističkim katedrama i institutima u Evropi i Americi. Nerazlikovanje klasične usmene epike od njezine imitacije, što se osvjedočavalo u velikom interesovanju za gusle i pjesmu koju one prate, vrlo je pogodovalo popularnosti Radovana Bećirovića. A uz sve stege koje je svojom doslovnom rimom priredio klasičnom desetercu usmene epike, Bećirović je imao i kvaliteta koji se ne mogu poreći.
Kao što je usmena klasična epika Crne Gore, u svojijem najboljim trenucima, umjela da homerski oda poštovanje valjanom drugovjerniku i da mu prizna moralne kvalitete, što su vrhunski ostvarili Starac Milija i Tešan Podrugović, tako i Radovan Bećirović moralne kvalitete univerzalnoga smjera umije da smjesti u lik Turčina. Bošnjačku pjesmu Svatovsko groblje na Morinama, iz zbirke Koste Hermana, Bećirović je prepjevao u dugu deseteračku baladu o koju su se grabili guslari. Doduše, veliki šlagvort da uradi taj posao Bećiroviću je dao kralj Nikola koji je temu te bošnjačke pjesme obradio u osmeračkoj rimovanoj baladi Ženidba bega Ljubovića. Proslavio je pjesmom Radovan Bećirović i rat koji je vodila Rusija s Japanom kao pobjedu ruskog oružja i kao priliku za Crnogorce da pod tijem oružjem učestvuju u tome ratu. Tako je Bećirović birao teme koje udružene s rimovanijem desetercem, ili osmercem, nalaze siguran put do guslara i slušalaca kojima bratstveničko-plemenski mentalitet još nije bio utihnuo.
U Nikšiću je između dva svjetska rata radio kao profesor gimnazije, publicista i zapisivač književne usmenosti Stojan Cerović. Uređivao je listove i časopise a naglašeno se bavio zapisivanjem anegdota. Kao potomak Novice Cerovića, Njegoševa povjerenika za eliminaciju Smail-age Čengića, Stojan Cerović je svojijem napisima popularisao Radovana Bećirovića, posebno kao pjesnika Mojkovačke bitke. Pristupajući više publicistički nego književno-teorijski pjesništvu Radovana Bećirovića, Cerović je isticao pjesnikovu maštu, odnosno sposobnost Bećirovićevu da istoriju epski oneobičajava, odnosno da realne događaje presniva u legendu. Iako se Bećiroviću ne može odreći stvaralačka mašta, ipak treba naglasiti da je publicista Cerović pripisao Bećiroviću vrline kojim se glasi nepatvorena usmena epska poezija kojoj Bećirović ne pripada.
Tako se sve bilo povoljno namjestilo Radovanu Bećiroviću, između dva svjetska rata, da bude najčitaniji, najguslaniji i najslušaniji u Crnoj Gori. U književno mjesto koje je držao kralj Nikola do Podgoričke skupštine 1918. godine uskočio je, bez napora i mentora, narodski ili imitativni pjesnik Radovan Bećirović. A poslije Drugog svjetskog rata, Bećirović je iskoristio jedan naučni događaj da revalorizuje svoju međuratnu popularnost koja mu je, kao proslavljaču Karađorđevića, bila u Titovo vrijeme posrnula.
Ubrzo pošto je Branislav Đurđev objavio svoju studiju Turska vlast u Crnoj Gori u XVI i XVII vijeku, i to u Sarajevu 1953. godine, pronijela se priča da je istoričar Đurđev unizio Crnu Goru izmišljenijem dokazima kako su Crnogorci davali Turcima harač tokom dva vijeka.
„Mojkovački lav“ na tragu kosovskog mita
Romantičarska plemensko-bratstvenička svijest u Crnoj Gori nije se interesovala za validnost dokaza kojima se služio istaknuti naučnik Branislav Đurđev, no je glasina o napadu na slavnu i trajnu slobodu Crne Gore postala tema dana kod nepismenog i grafički opismenjenog građanstva Crne Gore. Tako se Radovanu Bećiroviću još jednom osmjehnula sudbina da guslarima, slušaocima i čitaocima narodnijeh pjesmarica, čiji je oreol Njegoševo Ogledalo srpsko, ponudi viđenje crnogorske istorije po mjeri njegove duhovne potrebe i svojega rodoljubivoga uvjerenja. Bećirović je dobio narodni imprimatur da ispjeva i objavi Junački presto, upravo deseteračku rimovanu pjesmu koja predstavlja posredničku polemiku s Branislavom Đurđevim. Bećirović je nabrojao crnogorske pobjede - državne, plemenske, bratstveničke i pojedinačne koje dokazuju da Crna Gora nikad nije bila prava turska raja, kako dokazuje Branislav Đurđev da je bila tokom XVI i XVII vijeka.
Uspjeh Junačkoga prestola, te Bećirovićeve slavopojke crnogorskoj neprekinutoj slobodi od pamtivijeka, bio je potpun. Pjesma se čitala i guslala po čitavoj Crnoj Gori, i kod crnogorskijeh iseljenika na raznijem mjestima u svijetu. Shodno svome obrazovanju, Bećirović se nije interesovao, kao ni njegovi čitaoci i slušaoci, za norme međunarodnog državnog i diplomatskog prava, nego je u prvi plan svojega Prestola stavio kriterijum rodoljubive istorije. I tu je, kao i u svojijem ranijim pjesmama, usaglasio objektivnu ideju svoje apoteozne pjesme s interesovanjem najšireg narodnog kolektiva, čime je doslovno slijedio imitativnu deseteračku pjesmu koju su utemeljili crnogorski državnici Petar II i Nikola I. Čak i najveće djelo crnogorske književnosti, umjetnički neprevaziđeni Gorski vijenac, istoriju zamjenjuje legendom opisujući krvavu istragu crnogorskog islamizovanog življa o kojoj kritička istorija ne raspolaže nijednim podatkom.
Bećirovićeva umjetnički najvrednija pjesma je Mojkovačka bitka, koja se odomaćila pod tijem naslovom iako joj je Bećirović dao naslov Mojkovački lav. Ta pjesma je bila pravi izazov za druge narodske, odnosno imitativne pjesnike, ali Bećirovićeva široka popularnost nije dozvolila da nastanu njezine varijante iz pera pjesnika istog žanra. Desilo se na neki način isto ono što je bilo u Crnoj Gori kad je vladika Petar I ispjevao pjesme o bojevima Crnogoraca s Mahmut-pašom Bušatlijom, skadarskijem vezirom koji je raspolagao znatnijem boračkim taborima. I u jednom i u drugom slučaju tematika je prilična za junačko-deseteračku obradu, ali pjesme su postale nedodirljive zato što su objavljene. I prvom i drugom prilikom iskazivali su se jasni znaci da imitativna deseteračka poezija nema spontanitet klasične usmene pjesme, nema ono što podrazumijeva elementarni pristup temi koja izaziva obradu. Nema ono što znači slobodno pjevanje koje uslovljava stvaralački talenat pjesnika i njegovu idejnu stopljenost sa slušaocem. Bez namjere svjesnog ugađanja bilo kome i bilo čemu. Koliko je klasična usmena epska pjesma bila spontana, toliko je njezina imitativna inačica isplanirana.
Pjesmu Mojkovačka bitka Bećirović je nadojio kosovskijem martirstvom koje, kako je rekao Ivo Andrić, nosi u očima svaki Srbin, posebno njegoševski Crnogorci. Bećirovićevi Crnogorci se na Mojkovcu žrtvuju za spas bratske vojske iz Srbije, a serdar Janko koji komanduje tom vojskom zaklinje svoje borce kosovskom mitologijom! Crnogorski martirski ratnici ukrštaju puške i badnajke! Tu nema straha od neprijateljske sile koja je pritisla zemlju, kojom su vladali srpski kraljevi i carevi, na mojkovačkom ratištu se žrtvenički gine na junačke spregove! Dvije se vojske izgubiše, gavranovi bojište nadlećeše, gorska vila od tuge reže svoje kose. Sve je na Mojkovcu kako je i na Kosovu bilo, samo malo drukčije, kako bi rekao Vuk Karadžić.
Niko se, osim Njegoša, ni u imitativnoj ni u pisanoj književnosti, koje se bave kosovskom tematikom, nije toliko približio kosovskome ciklusu pjesama iz Vukove zbirke koliko im se približio Radovan Bećirović u Mojkovačkoj bitki. Bećirović se može nazvati i zračkom Njegoševog kosovstva koje je široko razvijeno u Gorskom vijencu. Prikladnije ga je tako označiti nego ga smatrati zrakom klasične usmene poezije o Kosovu. Na svome pjesničkom putu, Bećirović se napreže da dozove klasičnog usmenog pjesnika koji obrađuje kosovsku tematiku, a svi imitativni pjesnici s tom tematikom muče se da dozovu Radovana Bećirovića!
Radovan Bećirović u cjelini svojega pjesništva samo u detaljima, bolje reći u trenucima, postiže umjetničke poene. Te detalje valja izuzimati iz cjeline kad se procjenjuju kao pjesničko ostvarenje, zato što suvoparna naracija Bećirovićeve pjesme jednostvno guta te detalje. S pravom je rečeno da je Bećirovićevo pjesništvo neuporedivo prikladnije za guslarsko pjevanje i slušanje toga pjevanja nego za čitanje.
Od mnogobrojnijeh postbećirovskih narodskih, odnosno imitativnih pjesnika Božo Đuranović, rodom iz podrugovićevske Golije, zaslužuje najviše pažnje. Osamdesetih godina XX vijeka zvukovito se oglasio dvijema pjesmama: deseteračkom a bećirovićevski rimovanom Suđenje serdaru Šćepanu Radojeviću i simetrično osmeračkom Pogibija popa Mila Jovovića. Kad su te dvije pjesme u guslarskom izvođenju ušle u javnost kao gramofonske ploče, Đuranovićeva popularnost dostigla je nezapamćen ekstenzitet. U javnom saobraćaju, u privatnijem kolima, u prodavnicama muzičkijeh aparata, na sjedeljkama, svadbama i na različitijem drugim skupovima i prigodama, gotovo neprestano su se slušale Đuranovićeve pjesme u guslarskom izvođenju. A guslarske večeri širom Crne Gore bez njih se nijesu mogle zamisliti.
Evropske metropole ječale su od gusala
Ta se popularnost guslarskijeh pjesama Boža Đuranovića razbuktala pri kraju XX vijeka kad se titovska Jugoslavija počela iz temelja potresati. Kad je klerikalska i nacionalistička inkubacija nagovještavala siguran raspad Jugoslavije. Intenzitet slušanja Đuranovićevih guslarskijeh pjesama potrajao je dok je i raspadanje Jugoslavije trajalo. Ploče i kasete s njegovijem pjesmama prošle su u velikom broju kod crnogorskoga radništva koje je bilo na tzv. privremenom radu u inostranstvu. Mnogi evropski industrijski gradovi odjekivali su od gusala i Đuranovićevih pjesama.
Eksplozija te popularnosti stišala se raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali njegove pjesme ostale su na stalnom repertoaru guslarskijeh večeri u Crnoj Gori. Odgovor na pitanje: Čime je Božo Đuranović privukao toliku pažnju crnogorskog grafički opismenjenog stanovništva, podrazumijeva objašnjenje tekućeg stanja narodske, odnosno imitativne književnosti u Crnoj Gori. Đuranovićeve pjesme govore o istorijskijem licima, ali događanja u tim pjesmama su pseudoistorijska. Oba opjevana junaka poginula su u borbi s Turcima, serdar Šćepan Radojev u Dugi 1862, a pop Milo Jovović na Nikšiću 1876. godine.
Ostala je da se prepričava legenda kako je Milo Jovović, da bi pokazao da nije istina ono što su o njemu rekli Gospodaru klevetnici, dojahao hata pred bedeme turskoga Nikšića i na megdan pozvao kapetana grada, silnoga bega Mušovića. Kapetan, veli priča, nije smio na junački megdan izaći, pa je viteza Jovovića pokosio nejunački plotun s turskog bedema. Isto je tako ostala priča da je serdar Šćepan Radojev pokazao dužnu vjernost svojemu Gospodaru, knjazu Danilu, izričući samome sebi smrtnu presudu. Rasrdivši Gospodara, koji je bio odlučio da Crnogorci bez njegova pitanja ne uskaču u tursku Hercegovinu kao lovci na turske glave, rasrdivši ga ubistvom dva Turčina u Dugi krvavoj, otišao je pravo u turski Nikšić, ne da se preda no da ponudi svoju glavu bez pogodbe. Turski kapetan je ispoštovao njegov junački postupak i sve mu oprostio, da bi mu onda i knjaz Danilo alalio neposlušnost. Nesporna je činjenica da su te priče legendarno naslojene poslije pobjedonosnijeh bojeva protiv Turaka koji su doveli do međunarodnog priznanja države Crne Gore na Berlinskom kongresu 1878. godine. Priče ispričane i slegle se u svojoj legendarnosti, a onda ih Božo Đuranović oživio guslarskijem pjesmama.
Tematika iz pseudoistorije bila je spasonosna za narodskog pjesnika Boža Đuranovića, jer mu je otvorila prostor za epsku atletiku. Takav odnos prema istoriji Đuranović je, kao i ostali imitativni guslarski pjesnici, preuzeo od klasične usmene epike, odnosno usmene epike crnogorskoga prvoga repertoara. Ne istorija nego legenda o istoriji je šlagvort klasičnom pjesniku-pjevaču da onako opjeva zidanje Skadra, junaštvo Marka Kraljevića, Ivan-bega Crnojevića. Kad su se istorijska lica, pop Milo Jovović i serdar Šćepan Radojev, sasvim preselila u prošlost, legende o njima slegle su se u narodnom iskustvu kao jedina slika njihovijeh istorijskih profila. I te legende Đuranović je prihvatio za teme svojijeh pjesama. A vrijeme se bilo namjestilo da se te legende rado prihvataju. Dugo tito-komunističko vrijeme u Crnoj Gori već je zamorno djelovalo isticanjem herojstva Narodno-oslobodilačke borbe protiv fašističkog okupatora i domaćijeh izdajnika, pa se interes za junaštvo iz vremena dinastije Petrovića probudilo analogno urušavanju socijalističke Jugoslavije i titovske ateističke vladavine.
Kako su guslarske pjesme Radovana Bećirovića oduševljavale crnogorske slušaoce koji su kralja Aleksandra Karađorđevića doživljavali kao čedo obilićevske zažetosti i njegoševske misaonosti, tako su, takođe, guslarske pjesme Boža Đuranovića oduševile crnogorske slušaoce junaštvom i moralom popa Mila i serdara Šćepana, tijeh donebesnih spomenika čojstva i junaštva crnogorskoga. Pjesme Boža Đuranovića procvjetale su u duši crnogorskog ljubitelja gusala u vrijeme kada se jugoslovensko bratstvo-jedinstvo naglo gasilo, a vidno se uspinjao vjersko-nacionalni romantizam u raznijem vidovima na prostorima umiruće Jugoslavije. Tako je Božo Đuranović popularisao, u izvjesnom smislu, guslarsku junačku pjesmu do nivoa koji je, u svoje vrijeme, imao Junački spomenik vojvode Mirka Petrovića. Crnogorska istorijska vremena se sukobljavala jedno s drugijem, događale se kopernikovski nove društvne promjene, ali opadanje masovnosti guslarskijeh slušalaca u Crnoj Gori ne usaglašava se s tijem promjenama. Guslarske večeri u crnogorskijem gradovima i dalje pune sale slušaocima. Razvitak klasične usmene guslarsko-epske pjesme davno je prestao, ali ljubav prema zvucima gusala ostala je. U tu ljubav uskočila je narodska ili imitativna guslarska pjesma.
Udaljenost socijalno prosječnog građanina Crne Gore od tekuće pisane književnosti, koja se predstavlja kao moderna i savremena, pothranjuje popularnost narodske, odnosno imitativne guslarske pjesme čiji je najuočljiviji predstavnik Božo Đuranović. Izuzev tek dva-tri slučaja, crnogorska tekuća pisana književnost ne nalazi puta do radnika, seljaka i službenika, upravo do građana koji čine društveni kolektiv. Isto je tako taj živalj udaljen od pozorišnih predstava i koncerata klasične muzike. Jednostavno kazano, crnogorski živalj je željan književnijeh slika života koje su napravljene od razumljivog mu materijala. Željan je narod humora, glatkog stiha i prirodnog ritma koji se slaže s njegovijem duhom i disanjem. U nedostatku literature koju „može učen čitati i neuk slušati“, kako bi rekao Vuk Karadžić, narodna masa prihvata narodsku ili imitativnu pjesmu koja se uz zvuke gusala saopštava, a koju reperezentativno predstavlja Božo Đuranović.
Narodsku ili imitativnu književnost kao cjelinu treba posmatrati u okviru duhovnoga materijala koji interesuje folkloristiku i etnologiju. A književno ostvarene detalje koji se tu i tamo javljaju u tom folklornom tkivu treba posmatrati kao zrake usmene književne zvijezde koja se ugasila.
(Kraj)
Milija je najuzvišeniji pjesnik našeg jezika
RAZGOVOR:
PROF. DR NOVAK KILIBARDA O NOVOJ STUDIJI
“USMENA KNJIŽEVNOST CRNE GORE”
Crna Gora nema cjelovitu istoriju svoje književnosti, ali je nedavno dobila prvi segment budućeg štiva koji će dijahronijski obraditi sve književne pojave. Riječ je o knjizi “Usmena književnost Crne Gore” prof. dr Novaka Kilibarde koju je objavio CID. U toj knjizi autor se sintetizovano osvrnuo na crnogorsku usmenu književnost, izbjegavajući terminološke zamke i ograničenja svakodnevice.
U razgovoru s “Vijestima” Kilibarda je otkrio motive pisanja i objavljivanja jedne takve knjige i ukazao na probleme tumačenja usmene književnosti na našim prostorima.
Kako je došlo do objavljivanja rukopisa, je li time prekršen dogovor saradnika na projektu "Istorija crnogorske književnosti" i u kojoj je uopšte fazi taj projekat?
- Inicijator pisanja Istorije crnogorske književnosti jeste profesor Vojislav P. Nikčević, moj pokojni kolega. I mi smo sarađivali na tome planu i primali neke honorare koji su dolazili od Ministarstva kulture. Bio sam vrlo raspoložen da to radim. Međutim, kako je pobolijevao profesor Nikčević, ja sam ocijenio kako će teško Istorija moći biti objavljena onako kako je zamišljeno i ja sam odradio sasvim normalan posao. Napisao sam šta je trebalo da napišem i knjigu objavio u CID-u, a to ne znači da ovaj rukopis, ukoliko se napišu i drugi segmenti Istorije ne može ući u tu knjigu. Moj dogovor sa profesorom Vojom je ispoštovan, ali kada je on otišao, sumnjam da će taj tekst imati onu fizionomiju koju bi inače imao. Dakle, uzeo sam taj svoj tekst, pridodao mu strogi izbor naučnih radova i napravio jedan, slobodno mogu reći, revolucionarni gest, objavljujući pjesme starca Milije, sa svim pojašnjenjima i komentarima, kako bih i na taj način opomenuo Crnu Goru na nepravdu koju čini prema veličanstvenim stvaraocima. A ima ih nekoliko s današnje teritorije Crne Gore. To su osim Milije, Tešan Podrugović, starac Raško, Stojan Hajduk, Todor Ikov Piper i Avdo Međedović.
Zašto knjiga ne nosi naslov "Crnogorska usmena književnost", a ne "Usmena književnost Crne Gore", i koji su to parametri kojima ste uokvirili usmenost u Crnoj Gori?
- Dugo sam ja o tome razmišljao, ali sam na ovaj način razmišljao: ako kažem crnogorska, odmah će se naći oni koji će kazati da je riječ o pripadnosti usmene književnosti jednoj naciji. A usmena književnost je imala vrlo složeni razvitak na teritoriji današnje Crne Gore. Recimo, naša bugarštica se razvila u Perastu u vrijeme Mletačke, u periodu od 1420. do 1777. godine, ili sevdalinka, koja je razvijena u muslimanskim šeherima, uvučenim muslimanskim gradovima kakvi su bili Podgorica i Pljevlja. Imamo mi i danas rogobatnosti kod crnogorskih političara o tome ko je Crnogorac a ko Srbin. Usmena književnost na teritorijama jezika kojim govore Crnogorci, Srbi, Hrvati, Muslimani, alijas Bošnjaci, jeste duhovna kategorija koju je vrlo teško razdijeliti na nacije. U jednoj Hrvatskoj je zapisana pjesma "Smrt majke Jugovića", a prvu bugaršticu koju imamo je zapisao Petar Hektorović. Naslov "Usmena književnost Crne Gore" odnosi se na činjenicu da sva usmena književnost u svojoj složenosti koja se razvijala na današnjim teritorijama Crne Gore jeste usmena književnost Crne Gore, a konkretno se možemo pozabaviti i time šta je crnogorska, dakle nacionalna usmenost. Recimo, drugi repertoar deseteračke usmene epike, koji je apsolutno crnogorski, jer je nastao pod uticajem usmene poezije Petra I i Petra II, kada će i prestati spontani razvitak usmene poezije, a spontani razvitak na našem terenu predstavljaju jedan starac Milija ili Avdo Međedović. Prema tome, vrlo je adekvatan naslov "Usmena književnost Crne Gore", a onda tamo imate sve po odjeljcima, o tome kakve su doprinose dale pojedine teritorije razvoju usmenosti.
Nedavno je jedan od poslanika crnogorske Skupštine negativno okarakterisao svrstavanje starca Milije u crnogorske pjesnike-pjevače. Na osnovu čega obavljate tu vrstu selekcije?
- Taj u Skupštini koji je to rekao, a slušao sam ga, i smijao se naglas, to je po struci ljekar. Bio je jedan zažeti Srbin u Narodnoj stranci. I možete misliti koliki je to intelektualni nivo, kada je uzeo da govori o onome o čemu ništa ne zna. To bi isto bilo kao kad bih ja uzeo da govorim o vaskularnoj medicini...
A kada bi me neko zadužio da na televiziji analitički saopštim svoje uvjerenje koji je najuzvišeniji pjesnik koji se ikada rađao na jeziku kojim govore ovi narodi, postarao bih se da pokažem da je to starac Milija. On je porijeklom iz Rovaca i kao mator čovjek prebjegao je u Srbiju. Mi imamo u njemu, popularno rečeno, i jednoga Dostojevskoga u usmenoj književnosti, a mislim na poniranje u fluidne slojeve ljudske duše. Pa i Vuk je zapisao kako je od djetinjstva slušao pjesme o ženidbi Maksima Crnojevića, ali da mu se nijedna nije bila dopala u toj mjeri da bi je zapisao, sve dok je nije čuo od starca Milije. E ni pomena o tome da se starcu Miliji dodijeli ulica, ili spomenik u Kolašinu.
Na koji se način Avdo Međedović odbranio od uticaja imitativne poezije?
- Avdo je imao sve uslove za to. Prvo, on je bio nepismen. Pribrao je i smjestio u svoju memoriju pjesme o muslimanskim junacima dok je bio dječak. Onda će biti turski asker oko devet godina, a kad se tursko carstvo povuče sa Balkana, on će doći pod svoj Obrov u, takoreći, šuplju kolibu. Imao je svu poetiku usmene književnosti u svojoj glavi, a nosio je žal za carstvom kojem je pripadao. Pa čuvši jednu pjesmu od mesara, "Ženidbu Smailagić Meha", koja je bila objavljena u nekoliko stotina stihova, razvije je u ep od 12.311 stihova. On je tu sastavio vjekove, vremena. Avdo je po svemu tome ne imitativan, nego elementaran.
Direktor pobrkao starca Miliju sa švercerima
- Televizija Vijesti mi ponudi da govorim o značajnim događajima i ličnostima iz crnogorske istorije i kulture. Htio sam da govorim o starcu Miliji baš u Kolašinu, i to u hotelu "Bjanka", hoteći i na taj način da skrenem pažnju i na Miliju i na Kolašin. Na pitanje da li razgovor možemo obaviti tu, u foajeu, radnica je nakon konsultacije s direktorom kazala da to ovaj ne dozvoljava. A ne dozvoljava, jer nikada nije čuo za starca Miliju. Starac Milija je od Rovaca, a u Kolašinu ni pomena od njegove ulice, spomenika. Ne mislim ja da taj direktor ima nešto protiv mene, nego je on mislio da mi to hoćemo da govorimo o nekakvom šverceru Miliji...
V. VOJINOVIĆ
Tekstovi preuzeti iz dnevnog lista Vijesti
|
|