|
|
Janko Vujisić
S VLADIKOM
U OBLAKE
(izbor)
Janko Vujisić
Bilješka o piscu:
JANKO VUJISIĆ (Prekobrđe, Kolašin 20.11.1942.) nastavnik srpskog jezika, književnik, skulptor, folklorista i sakupljač narodnog stvaralaštva.
Osnovnu školu učio u Prekobrđu, Nikšiću i Manastiru Morači.
Učiteljsku završio u Nikšiću, a poslije toga diplomirao književnost kao i razrednu nastavu na Pedagoškoj akademiji takođe u Nikšiću.
Jedno vrijeme radio je kao nastavnik u rodnom Prekobrđu a zatim prelazi u Titograd (Podgoricu).
Živi u Podgorici i Prekobrdu kao penzioner.
Poeziju i prozu kao i narodno sakupljeno blago objavljuje u preko stotinu časopisa i listova u zemlji i inostranstvu.
OBJAVLJENA DJELA:
* DVA SUNCA, pjesme "KOLE", Nikšić, 1963.
* SVILEN POKROV, pjesme "KOLE", Nikšić, 1968.
* KAD ME PUT NANESE, pjesme "OBOD",
Cetinje, 1972.
* SA GORE SIJERMA, pjesme "GRAFIČKI
ZAVOD", Titogtad, 1972.
* POGANI BRIJEG, pjesme "OBOD", Cetinje, 1976.
sa rječnikom manje poznatih riječi i izraza.
* SELOVESELSKA PESMARICA, narodne umotvorine Radio Beograd, dva izdanja 1979. i 1980.
* ZDUVE, pjesme NIRO "POBJEDA ", Titograd, 1980.
* GUBAVICE, pjesme "KOLE", Nikšić, 1981.
* U DEVET SEŽANJA, pjesme "OBOD", Cetinje,
1984.
* DILI DIKLA, Narodna erotika "UNIVERZITETSKA RIJEČ", Nikšić, 1986.
* MRČAVA, pjesme, UKCG, Podgorica, 1987.
* ĐEKNI ĐEKNI, narodna erotika "UNIVERZITETSKA RIJEČ", Nikšić, 1988.
* TRNOVA TOJAGA, narodne priče i anegdote
SEKCIJA PISACA RADNIKA CRNE GORE, 1988.
* GORNJA GORA, pjesme, MEĐUREPUBLIČKA
ZAJEDNICA ZA KULTURNO-PROSVJETNU
DJELATNOST, biblioteka "MOSTOVI", Pljevlja,
1989.
* ČIVIT, pjesme, MEĐUREPUBLIČKA
ZAJEDNICA ZA KULTURNO-PROSVJETNU
DJELATNOST, Pljevlja, (dva izdanja 1993. i 1994.)
* SAMOGRAD, dijalekatske poeme, izbor sa
rječnikom i objašnjenjima, "UNIREKS", Nikšić,
1993.
* PA KAŽI NEŠTO, poeme, "MONTENEGROPUBLIK", Podgorica, 1994.
* NOVIJA CRNOGORSKA NARODNA LIRIKA (sa
Vukom Minićem), "UNIREKS", Podgorica, 1994.
* SAMOGRAD, veliki izbor iz dijalekatskih poema
sa rječnikom i azbučnikom, "OBODSKO SLOVO",
Rijeka Crnojevića, 1996.
* KROZ UŠI IGLENE, izbor, lirika,
KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA,
Podgorica, 1996.
* BRK U BRK, crnogorski narodni humor, KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA,
Podgorica. 1998.
* ČUJEM LELEK ĐE GORE PROLAMA, crnogorski leleci i tužbalice, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA CRNE GORE, Podgorica. 1998.
* ĆUTIM JEDNU PJESMU, pjesme, izbor, Savremena književnost, Narodna biblioteka "RADOSAV LJUMOVIĆ" Podgorica, 1999.
* MRMOR KOSTI, haiku poezija, KULTURNO-PROSVJETNA ZAJEDNICA, Podgorica, 2001.
* КUJ ŠĆE Š NJIMA, poema, "DUKS", Podgorica, 2002.
* DA SE RAZUMIJEMO, poeme, Udruženje "KORIJENI", Podgorica, 2005.
* NOVIJA CRNOGORSKA LJUBAVNA LIRIKA, dopunjeno i prošireno izdanje, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA, Podgorica, 2006.
* ZDRAVICA CRNOJ GORI, pjesme i poeme, CRNOGORSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA, Podgorica, 2006.
* IZ DUŠE RIJEČJU, pjesme, ID "SPECIJAL", Podgorica, 2007.
* S VLADIKOM U OBLAKE, poema, Crnogorsko-hrvatsko prijateljstko društvo "IVAN MAŽURANIĆ", Cetinje, 2009.
IZLOŽBE:
1.- UMJETNIČKA GALERIJA, Titograd,
1982. (grupna)
2.- GALERIJA DOMA JNA, Titograd, 1983,
3.- SKADARLIJA, Beograd, 1985. (grupna)
4.- Umjetnička galerija "VELIMIR A. LEKOVIĆ",
Bar, 1986.
5.- MUZEJI I GALERIJE "NJEGOŠEV PARK",
Titograd, 1986. (grupna)
6.- SPORTSKI CENTAR "MORAČA", Titograd,
1988. samostalna
7.- GALERIJA UMJETNOSTI NESVRSTANIH
ZEMALJA, Titograd, 1989. (grupna)
8.- GALERIJA HOTELA "BJELASICA",
Kolašin, 1989.
9.- GALERIJA HOTELA "BJELASICA",
Kolašin, 1990.
10.- DOM KULTURE, Peć, 1994.
11.- DUKS, Podgorica, 2002., 2003., 2004.,
(prodajna izložba)
12.- GALERIJA IGALO, 2005. (grupna)
13.- GALERIJA IZVORNIH LIKOVNIH
UMJETNIKA CRNE GORE, stalna postavka.
Član je Udruženja književnika Crne Gore kao i CDNK. Učesnik velikog broja domaćih i međunarodnih književnih skupova.
Član je i Udruženje izvornih likovnih umjetnika Crne Gore. Udruženja pisaca za djecu i omladinu i Udruženja folklorista Cme Gore.
Zastupljen je u brojnim našim i stranim antologijama sa poezijom i prozom.
Janko Vujisić je bio član Redakcije "Vjeverica", časopisa za đecu, kao i član redakcije "Lučindan".
Sa grupom istaknutih crnogorskih ličnosti i intelektualaca potpisao se za crnogorsku nezavisnost i samostalnost, kad o tome nije bilo ni pomena.
Vujisićevi stihovi su zapisani u kamenu na Čačalici u znak jugoslovenskog rodoljublja. Pjesme su mu uvršćene u lektiru. Prevođen je na dvanaest stranih jezika. Dobitnik je književne nagrade Međurepubličke zajednice za kulturno-prosvjetnu djelatnost iz Pljevalja za 1968. godinu, dvije uzastopne nagrade "Limske večeri poezije", Prve nagrade mladih pjesnika Jugoslavije, Nagrade Radio-televizije Crne Gore za najbolju pjesmu, Prve nagrade "Univerzitetske riječi", Nagrade "Prosvetnog pregleda", Prve nagrade "Prosvetnog pregleda", Nagrade "Vukovi lastari", Prve nagrade "Vukovo pero", Nagrade "Prosvjetnog rada", Nagrade Biblioteke "Dimitrije Tucović" iz Lazarevca za prozu.
U generaciji pjesnika koji djeluju u tradicionalnom duhu, kao i prozaičara, te književnih kritičara i povjesničara, od njih 52 u HRVATSKOJ ENCIKLOPEDIJI, Zagreb, dvijehiljadita, ime Janka Vujisića je na prvom mjestu. Vujisića često citiraju i univerzitetski profesori.
I još nešto: Javna je tajna, o tome se priča a i piše; moglo se pročitati u novinama pa i u knjigama (akademik Čedo Vuković, akademik Radosav Rotković "Savremena crnogorska književnost", Rajko Cerović "Crnogorsko književno iskustvo", Božidar Miličić "Mozaik likova") a pominjano je i na naučnim pa i međunarodnim skupovima da je Janko Vujisić u počecima svog specifičnog govornog izražaja pokraden, njegove ideje i neke njegove spjevove drugi iskoristio i prikazao kao svoje. Čudno je da sam Janko o tome uporno ćuti i ne želi to ni da ospori niti pak da potvrdi.
M.M.B.
NAPOMENA
U ovo izdanje unešena su još 272 stiha od str. 25. do str. 36., kako bi se, po mišljenju autora, poema što bolje "ukrutila".
Dodat je i rječnik manje poznatih riječi i izraza.
J.V.
RECENZIJE
MUTNE I DUBOKE VODE
Pišući poemu "S VLADIKOM U OBLAKE", pjesnik Janko Vujisić se uprtio u teško i preteško breme. Nije se lako s Vladikom suočiti, jer "ко ga gleda, bliješte mu oči".
No, Njegoš je bio i ostaće vječita tema i vječita inspiracija, ne samo pjesnicima, nego i svim mislećim ljudima, a naročito filozofima i drugim misliocima sa slobodnom voljom. Nažalost, Njegoševim djelima smo okupirani (i fascinirani i opterećeni) uglavnom samo mi, Crnogorci, jer ga drugi teško shvataju, ili čak pogrešno i netačno. Njegoševe književne sastave, osim donekle Luču mikrokozma, valja čitati i razumijevati samo u autentičnom obliku. Svako prevođenje nije više original i nema ni približno onu vrijednost koju djela kao "Gorski vijenac" i "Šćepan Mali" imaju čitana autentičnim Njegoševim jezikom. Kad bismo ta djela "preveli" na današnji standardni jezik, ne bi to bilo ni sjenka originalu, a kako li je tek, kad su prevedena na strane jezike? No, iako je Njegošev jezik nama razumljiv, njegova djela su uglavnom nejasna ovovremenim generacijama, a još će nejasnija i nedokučivija biti budućim. Da bi se on mogao koliko - toliko razumjeti (ali ne i potpuno shvatiti), moralo bi se, makar i u mislima, vratiti i pokušati se uživjeti u njegovo vrijeme i uklopiti se u sveukupne prilike koje su vladale u to vrijeme; dakle, staviti se na njegovo mjesto pa pokušati razumjeti njegova osjećanja, brige, težnje i nade, kao i njegovu skepsu u mogućnost bliske slobode njegovom narodu. Napretka obrazovanja i kulture, da, ali državne samostalnosti, ne. Moćna je bila turska imperija, protiv koje je mala Crna Gora vodila "borbu neprestanu". Ali o Njegošu razmišljati i suditi u okolnostima izmijenjenih društvenih odnosa, na samo da je pogrešno, nego je i nepravedno. To je ogrešenje i o pisane i o nepisane zakone. Takvim sudijama treba suditi!
O Njegošu kao vladici i "šefu države" može se i govoriti i pisati objektivno, na osnovu istorijskih podataka i činjenica, tj. objektivno prosuđivati njegov politički rad i vladalačke sposobnosti. To može. Ali, o Njegošu као misliocu, filozofu i pjesniku, ne može; niti je ko napisao, niti će ко napisati objektivan sud. Ne! O tome se mogu donositi samo i isključivo subjektivne ocjene odmjeravajući ih svak iz svog ugla i koje će se razlikovati jedna od druge toliko koliko se jedan od drugoga razlikuje pojedini kritičar, ili koliko se razlikuje jedno od drugoga vrijeme u kojemu se Njegoševo djelo stavlja pod lupu.
Iz navedenog razloga je Njegoša lako i "upotrebljavati" i zloupotrebljavati, u zavisnosti od cilja kojemu interpretator teži. To "citiranje" Njegoša, zapravo stihova istrgnutih iz konteksta, nema za cilj da istakne njegovu genijalnost, nego da afirmiše "citatora" kako je "pametan i učen" i kako "zna" Njegoša. I ovo: Takvi citati najčešće ne odražavaju ono značenje u kojemu ga je Njegoš upotrijebio. A on, da može da se digne iz groba, takve bi samo malo iskosa omjerio i proslovio: "Sitnarije đecu zabavljaju".
Kako je već rečeno, Njegoš se, tu nema dileme, iz današnje perspektive ne može objektivno sagledavati. Ondašnje prilike su tražile onakva djela, a danas da je Njegoš među nama, ne bi mu ni na kraj pameti palo nešto nalik na njegova ondašnja djela jer, kako on to reče: "Nove nužde rađu nove sile".
Pjesnik Janko Vujisić, u svom "druženju" s Njegošem, ne zapada u takvu grešku i ne trudi se da (pr)ocjenjuje njegove stihove i misli. On se Njemu samo "ispovijeda", žali mu se na mnoge savremene devijacije, obavještava ga o "stanju stvari" i kao da traži kakav savjet, jer se sam ne umije prepoznati u ovoj "grdnoj mješavini". U tome jadanju i Vujisić se povremeno zanese pa zaboravi na Vladiku i stane razgovarati sam sa sobom ili sa "Svevišnjim". Čudi se, iščuđava, vajka, "opanjkava" one koji su zabrazdili, a ne daju se izvesti na pravi put i "privesti к poznaniju prava". I pita. Samo pita i pita, a odgovora niotkuda. Pjesnik tada i sam donosi mnoge zaključke, ali oni ne umiruju njegovu dušu, jer iako se svijetlo na kraju tunela nazire, on vidi da je tunel mnogo dugačak i da je do izlaza još daleko.
Janko meditira. On "sam lije i sam čašu pije", jer mu je očevidno da, iako se obraća velikome Vladici, od njega neće dobiti ni odgovora ni uputstva, ni odobravanja ni prijekora. Njegoš mu treba samo da mu čini društvo, jer ga je "strah" samoga i u pustinji i u prašumi punoj zvijeri. Ali izlaza ipak ima, pa kad - tad. Svijetlo na kraju tunela se nazire.
Janko Vujisić ima osobit stil i osobitu pjesničku "žicu". On stihove kao da čita, jer mu dolaze iz nekog nestvarnog svijeta, kao da mu padaju s lakoćom, kao da mu je svaka riječ na usnama, samo joj treba da izleti u prostor. On se s riječima, poigrava, reklo bi se bez muke, ali ipak, svaka ima svoje mjesto. No, koliko je njemu naizgled lako te riječi složiti u cjelinu, toliko je drugome teško dokučiti "šta je pisac htio da kaže". Ja sam mu jednom, pola u šali a pola u zbilji rekao: "Ovo je tvoje lakše napisati, nego ga prokomentarisati". Može biti da nijesam bio daleko od istine.
O stilu i sadržaju ove poeme, o pjesničkim promišljanjima, nedoumicama, dubiozama, odgovorenim i neodgovorenim pitanjima, nije lako tako "s nokta" izreći vjerodostojan sud, jer se u tom lavirintu nije lako snaći. Suditelj je doveden pred težak zadatak, te se valja duboko zamisliti i opet ne biti siguran da je sve kako valja "primio к znanju". Da li je shvatio pitanja i da li se mogu dati odgovori na sve te nejasnoće? Ja za sebe mogu reći da nijesam siguran da sam proniknuo u sve to i da mogu tako olako dati mjerodavan sud i konstruktivnu kritiku. Treba sve to da malo stane, da "odleži", da se staloži, da se srede utisci, pa da se opet iščitava i opet. I opet sud će biti samo subjektivan, pa je zato bolje da pobjegnem od nametanja svojih ocjena čitaocima. A uvjeren sam da će se ova poema duboko dojmiti svakoga čitaoca. Mene jeste, jer Janko Vujisić je majstor svoga posla. Reći ću toliko, da je moja ocjena da je Janko Vujisić zagazio u duboke vode, ali da se ne plaši opasnosti da neće stići do druge obale. On zna kako.
Milija Bulatović
OSTVARENO JEDINSTVO PJESNIKOVE MISLI
Pjesnik Janko Vujisić rođen je 1942.god. u Prekobrđu, Kolašin. Radni vijek je završio u osnovnoj školi, kao nastavnik-učitelj razredne nastave. Objavio je više zbirki pjesama, kojima se uvrstio među najplodnije crnogorske pjesnike svog pokoljenja. U njegovim pjesmama dominira lirski izraz, ali u opštem opusu ima i poema. Njegoš kao poetski motiv prisutan je u njegovom pjesništvu u onom dijelu u kojem je lirski izraz dominantan. Njegošev duh obogaćuje poetsku motiviku ovoga pjesnika i čini je osobenijom i autentičnijom kako u izrazu tako i u vokabularu. Jezička obojenost Vujisićevog pjesništva je jedna od bitnih osobenosti ove poezije, o čemu svjedoči i najnovija poema simbolično naslovljena, "S Vladikom u oblake". U toj poemi ima i lirskih zanosa i poetskog pričanja, a to su bitne odlike poeme kao žanra. U onom dijelu naslovne poeme u kojem se pjesnik okreće sebi dominira zapitanost o sreći i nesreći, pjesnikovoj moći i prisjećanju onoga što je nekad bivalo, -a tu je pjesnik poletan, uznosit, nadvisuje prizemnost i svakodnevicu. U tom dijelu poeme je i apostrofiranje čovjeka i njegove sudbine. U oblačnim sferama je i pjesnikovo meditiranje o Njegošu -njegovom izgledu i sudbini. Vujisić eksplicira da je Njegoš „naša svetkovina", ali se ne može doseći. On je u zanosu Njegošem usklikujuć' da zemlja višeg nevoljnika „iz utrobe svoje nije izbačala". Vujisić apostrofira Njegoša kao gospodara i pjesnika, izjašnjava se da je Njegoš „krivac" što je on, Vujisić, u imaginarnim prostorima, u sferi mašte i pjesnikovanja. Time potencira vlastitu opsjednutost Njegošem i njegovim djelom.
Poema je bogata asocijacijama. Ostvareno je jedinstvo pjesnikove misli s asocijacijama na Njegoša. Pjesnik često aludira na Njegošev stih, poput onoga o crnome brku, ili pustinjaku cetinjskom, ili testamentu i sl. Asocijacije idu i prema Lovćenu, Višnjiću, narodnoj poeziji itd. Kad se objavi, nema sumnje, ova poema će dopadljivo zvučati.
Prof. dr Krsto R.Pižurica
"Naglašavanje pismenosti njegovog lirskog iskazivanja ne potire vezu sa narodnim govorom koji je on samo malo umivao. I po Tolstoju jezik književnog teksta "treba da bude razumijiv, narodni, bez namjernog kvarenja riječima mjesnog dijalekta". Vujisićev pjesnički jezik u svijet poezije unosi osvježenje, a njime zrači njegova lirika"...
"Razum zna da nanese i rane poeziji. Da li imamo višeg ranjenika od Njegoša? Ne, sigurno ne. On je gordo poletio letom slobodnim, a nije bio slobodan. Poezija je piće "najslađe duševno". Njegoš je odživio svoj puni i pravi život. "Njegoš je naša baština, čuva je i
Janko Vujisić."
(Knjiga: "VELIČINA ODABRANIH", Eseji, kritike studije, UNIREKS Podgorica, 2005.)
"I po pjesničkim zbirkama i po naslovima u njima Janko Vujisić spada u sami vrh crnogorske pjesničke riječi. Plodan stvaralac, on je i talentovan, darovit, pjesnik koji skreće pažnju koliko motivikom toliko i pjesničkom izražajnošću, pa se smatra jednom od najneobičnijih pjesničkih pojava crnogorske književnosti svoga književnog razdoblja"...
"Stih deseterac je u Vujisićevu pjesničkom biću. u njegovom krvotoku, u duši. Taj stih je u vrhu Vujisićevih poetskih rekvizita. Možda nije vrh, ali je blizu. Možda se plašio primjedbi o guslarstvu, pa je njegovu upotrebu sveo na razumnu mjeru - inače njemu deseterac leži, odgovara mu. U tom stihu je dio njegovih najljepših pjesama. Kad on zapjeva desetercem, kad se u njemu zajohnu mrčave, kad zasvrdli misao i zadimi zadah, kad zapjeva:
Crna Goro jamo bezdanice
Suzo moja gorska kukavice
ja se čudim kako ne okrilati, što rekao Lalić!"...
Prof. dr Krsto R.Pižurica
(Iz Zbornika radova Medjunarodnog naučnog skupa
SAVREMENA CRNOGORSKA KNJIŽEVNOST)
str.205-250. Nikšić 2006.
„S VLADIKOM U OBLAKE"
AUTOR JANKO VUJISIĆ
Molitvenim stihovima upućenim Bogorodici, pjesnik Janko Vujisić je u svojoj knjizi „S Vladikom u oblake"- nastavio svoju duboko misaonu poeziju - koju, čini mi se, u sebi nosi decenijama. On u knjizi "S Vladikom u oblake" ne krije potku za razvoj filozofske misli ali je bogatstvom crnogorskog jezičkog izraza; brusi, provocira više misaonim značenjem, iritira čitaoca na razmišljanje - potvrđujući u svemu, svoj poetski individualitet, po čemu je inače - osoben i prepoznatljiv! Poimajući Zemlju kao; "šaku gliba/đe gmiže/nejač krvožderna?" te da ; „krvopije/prah zemlji vraćaju/a ona se/pusta ne mijenja/" Vujisić u stvari traži odgovore, na vječno pitanje; đe je kraj sukoba Erosa i Tanatosa. Ne iskače, pjesnik Vujisić iz okvira sadržaja knjige, nad svim knjigama - Biblije, on, se (samo) pita; "đe je sreća/a đe je nesreća/" i u sljedećim stihovima nalazi eksplicitne odgovore ;"sve je Višnji /divno ućertio/ tajnu skrio/da se ne naodi."/
Nastavljajući da umuje o čovjeku, njegovoj prolaznosti, mukotrpu zivota - poeta Vujisić kaže; "o čovječe kazno/nad kaznama!/Ima nešto/ čemu ti robuješ/ i odgovore nalazi u sudbini koja je „zauzdana".
U narednim stihovima knjige „S Vladikom u oblake" Vujisić Njegoša uvodi u dijalog. On mu je mjera! On je na pijedestal među najvišima. On je genije i samotnjak! On šnjim razgovara u oblacima. On je šnjim u snu i na javi. Vujisić je svjestan da je Njegoš u svom testamentu zapisao; "Hvala Ti Gospode, jer si me na brijegu jednoga Tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakah jednoga Tvojega divnoga sunca blagoslovio napojiti" i ne viri u dvorišta opsega Njegoševe kultne knjige" Luče mikrokozma". Uostalom, Vujisić zna da je Luča - Njegoša uvela u društvo; Homera, Hidija, Platona, pisaca Biblije, te Dantea i dugih velikana svjetske književnosti ali takođe, zna da; ulazeći šnjim u razgovor(e) pod oblakom - je svjestan da svako nosi svoj krst i ima svoj (sudbinom) omeđeni put.
Na Vujisićevu sklonost ka misaonoj poeziji i njegovo oslanjanje na Njegoševu poeziju i Njegoševskim izrazom ukazali su: prvo književnik i publicista Jovan Dujović pa poslije njega akademik Čedo Vuković, akademik Žarko Đurović, prof.dr Vojislav Nikčević, Dragan Lakićević, Rajko Cerović, dr Čedomir Bogićević, Vera Primožić, prof. dr Krsto Pižurica, prof. dr Sonja Tomović-Šundić, Momir S. Milović, Božo Bulatović, Dragoljub Jeknić i drugi.
Otuda u knjizi „S Vladikom u oblake" pjesniku Vujisiću je Njegoš mjera vrha dostignutog ljudskog uma. Uostalom, poezija kao riječ dara slobodnog uma i jezika, vazda je na provjeri ljudi i vremena i uvijek je na mjeri estetskih kriterija.
I, ako kaže da /"ništa nema/što rečeno nije" V Vujisić pojašnjava da slijedi Njegoševe putokaze i nastavlja/ "Od Njega me/Odpučit nećete/Pa udrite/Koliko vam drago". To je statika. Statika, bez komentara!
Vujisić međutim, do perfekcije tka svoj prepoznatljivo individualni pjesnički izraz u kome ne manjka; filozovsko-religijskog, kosmičkog i ovozemaljskog razmišljanja. Njegove misli nijesu oktroisane jer imaju višesmislene izraze koje, iz njegove intime intervalno šiknu i budu zatim, dubinom umišljaja -stišane do perfekcije izbrušeno jasne i rekoh, individualno prepoznatljive.
Nema sumnje Vujisić je pjesničkom knjigom „S Vladikom u oblake" ljubiteljima poezije i književnim kritičarima darivao još jednu misaonu poeziju koja će, nadam se, ostaviti dubok trag u južnoslovenskoj književnosti.
U Duklji,
novembra 2009. g. |
Ljubomir M. Mudreša
književnik
|
Majko božja,
Hoću li se ikad
Jednu zeru
Pomjeriti s mjesta?
Il'ću ko skot
Biti priderečen
Uz val ovaj,
Đe ne progrijava,
Stiđeti se
I preobražati
Svega živog,
Sebe ponajviše,
I svojega
Zaludnjega puta,
Đe se ne znaš
Snaći
Ni šta hoćeš,
Ni šta tražiš,
Ni šta ti što znači,
Trag ujeda
Brižne zore tragu.
Je li sreća
U nerazjašnjenom?
Krkanluku, piću,
Kocki, bludu...,
Ili lećet
Nekud k nepoznatom,
Đe se sretaš
Sa Suncem jedino?
Ono ti je i krvnik
I takmac.
Ono drži
Ljude na okupu.
Šta je Zemlja
Nako šaka gliba,
Đe gamiže
Nejač krvožedna?
Krvopije
Prah zemlji vraćaju,
A ona se
Pusta ne mijenja.
Sreće nema
Nit je iko tak'o.
Ko je bio
Njen tražitelj viši,
Nesrećni se
U zemlji prućio.
Najkraća je
Stvar na Zemlji
Sreća
E kad bi se
I dokolikalo,
Da se sreći
Ime zaboravi,
Tek onda bi
Svijet počinuo
Od srećnika
I od suludnika,
Što joj ime
Ne izušćavaju.
Krivousti došli
Zbog pleskanja.
Da mi nije
Samo zbog Jednoga,
Pred kojijem
Kosti moje zebu,
Srž koštana -
Mosurovi leda,
Drukčiju bi
Priču počinjali
No ovako
O sreći - tricama,
Ko da joj je
Nesreća daleko,
A ne sestra
Sto se ne razdvaja —
Dvije ruke
Iz trupa jednoga,
Jedna drugu
Preškaju i prate.
-----------------
-----------------
-----------------
Đe je sreća,
A đe je nesreća?
Pitanje je
Svih pitanja zemnih
I nebeskih,
Što jednom ne reći,
Pa neka se
Svijet otrijezni.
-----------------
-----------------
-----------------
Svemu će se
Znati đe je mjesto,
Sve će u zglob
Pravi da nalegne,
Za svakoga
Dovoljno prostori.
Sviđaj svoju,
Oči neka lete,
One prave
Često promašaje.
Sve je Višnji
Divno ućertio,
Tajnu skrio
Da se ne naodi,
A trutovi
I bumbari, samo,
Nek oko nas
Džaba zunzuraju.
-----------------
-----------------
-----------------
Sunjav'o sam,
Kad sam bio mali,
Da poletim
Da Sunce dokučim.
Zbog takvoga
Moga avetluka,
Čitav vijek
Ostah zimomoran;
Viđu vatru,
Pa bih pravo u nju.
Zbogom ostaj
Moja zla pameti!
A sad evo
Gerelj i palina,
Obješeni nos
Po zemlji vučem,
A mis'o mi
Obisla o nebu,
Ko da mi je
To sva moja sreća.
-----------------
-----------------
-----------------
Ljudski mozgu,
Skup li si,
A jevtin,
Grum voštine,
Zatvoren kostima
Ni pregršte jedno,
Ni do pod vrh,
A iz tebe
Svim se komanduje.
Ti ne krećeš
Na pute daleke
Bez potrebe
Neke pogoleme
I čvrstoga
Svoga podupornja.
Ti si pravo
Ljudsko svetilište.
U mom zidaš
Nebeske litice.
A mene bi
Trebalo čerečit',
Koliko sam
Zamišljo da kročim,
Mimo čitav svijet,
Mimo ljude,
Polakomljen
Na grumen voštine,
A od tada,
Pognute ćupine,
Od zalatka leckam
I blijedim,
Kao blesa,
Što je na nebesa
Šćela da se
Nastani i skući.
-----------------
-----------------
-----------------
Ako li je
Nebo prostor prazni,
Ako li je
Sunce nedirljivo,
Ako iđe
Postoji života,
Što se ljudi
Grabe oko zemlje,
Kad će u nju,
Kad - tad, da otidu?
Prah svoj zemlji
Crnoj priložiće,
A toliko
Druge širevine
I toplije
A i skrovitije.
Još nijesam
Sa sobom načisto:
Da li ima
Nešto što nas drži
I upravlja
Sa svačim na Zemlji;
S nebesima
I sa čudesima?
Pa mi prosto
Milo kad đe trešti,
Te grom Zemlju
S nebesima sveže,
Ali tamo
Primicanja nema.
Nešto ima
A šta je to nešto,
Nit ću zaznat
Ja, niti ko drugi.
Samo Ti si
Mogao, Vladiko,
Z gromovima
Zboriti barabar.
-----------------
-----------------
-----------------
Zla većega
Nema, no strah što je,
A ja strecam
I od mravljeg marša.
Hoću svojoj
Smrti da se svetim;
Nju ću, kempom
Ne u rep, no glavu,
Njome su me
Uvijek strašili,
Doš'o vakat
Da se obidemo.
Svega imaš,
A željan si svega.
Nikakva mi
Riza ne pristoji.
Teška li si
Mjero dovoljnosti!
O skromnosti
Vrhu nedirljivi,
Toplina je
U krilu majčinu.
Darivdžija,
Ja znam kolik li sam.
-----------------
-----------------
-----------------
Možda će mi
Sve proć' u čekanju.
Ne možda će,
No 'oće sigurno.
I drugi su
Čekali ovako,
Nokti su im
Sami opadali,
Zvoktali su
Smrzlim vilicama,
No ja, ko ja,
U svoju vjerujem,
I ne mogu
Da shvatim istinu,
Šta se samo
Rađa, a šta stiče,
Da se maknem
Više s čekalice.
Dokle čekaš,
Mirovanja nema.
Nego čepej
Okolo prtinu,
Pripremaj se
Ko da ćeš dovijek
Ostat na tu
Smrzlu benderinu,
Koju velje
Zvjerke obilaze;
Vučja kljusa
Ne šklapće nijedna.
Ko na jedno
Zgazi stepenište,
Ili ko se
Dokopa nebesa,
Tome nema
Više povratnika,
Da se š njime
Ćuvaju zobnici
I zlotuci
Vrsta svakojakih.
Šljeduje ga
Breme obilato:
Carstvo, kruna,
Pozlaćene lente...
Da ne tranja
Vječno u dronjcima.
I kako se
Često zanosio,
Da ga neko
Otkud ne prepozna.
Gore ti je
Barem širevina.
Nema tamo
Da što kome smeta:
Ovo moje,
A ovo drugoga,
Ovo komun,
A ovo utrina,
Vodopoji,
Katuni, ispaše;
Ovo njino,
Ovo bilo naše.
Sveje tvoje
Što očima vidiš.
Nema niđe
Međa, ni medaša,
Ni dubova
Skresanih u tuđe.
Tuje neđe
I grob tvoje Majke,
Koju dvore
Nebeski anđeli,
Rajskim pićem
Služe namjernike.
-----------------
-----------------
-----------------
Jednoumci
Kad nešto zaume,
A drugoga
Nikog ne fermaju,
Ni prkose
Kome, nit pakoste,
Đe za predah
Nema se vremena,
Kao da će
Svijet potonuti,
Kao da se
Više svitat neće.
Niti ijem,
Nit pijem ko drugi.
Sta ću onda,
Nako da izmišljam?
Da prevrćem
Riječi po putu
I kamenju,
Ja da komandujem,
Kad me niko
Ni zašto ne sluša.
Ja zagovor
Moram tražit neki,
Ovako se
Više ne bitiše.
-----------------
-----------------
-----------------
Sudbo ljudska,
Rođenjem kažnjena,
Svačim li je
Čovjek unakažen,
Kakvo li je
Sve to šarenilo?
Nijedan se
Dan s danom ne liči,
A kamo li
Čovjek sa čovjekom.
Zato niđe
Pristao nijesam.
Svojte su mi
Najdalja rodbina.
To je stoga
Što starost ne viđu.
Više sam se
Zbog muka smijao,
No što mi je
Dan koji svitao.
Sad čekajte,
Dok se ne utulim.
S mene lišće
Pada ko s drveća.
A rođen sam
Kad i Pop Dukljanin.
Koliko sam
Željan razdanjenja,
Čini mi se,
Umirati neću,
Nego neđe
Usputno, neotke
Huknut jednom
I rasprtiti se,
Bez ikakve
Druge oporuke.
Da mi blago,
Ja mlim, ne razjagme,
Da nastupe
Bića i nezbori.
-----------------
-----------------
-----------------
O Čovječe,
Kazno nad kaznama!
Ima nešto
Čemu ti robuješ.
Sudbina je
Tvoja zauzdana,
Svemu svjedok
Sem sebi samome.
Od lanaca
Ne možeš kvrknuti,
A tobož si
Gospodar svačemu.
Zvijer u se
Dovijek stišavaš,
A iz tebe
Ona samo reži;
Te te ravnja
Sa običnim skotom,
A ti Čovjek,
A čovjek ko čovjek.
-----------------
-----------------
-----------------
Ja sad zebem
I s nečega što sam
U đetinjstvu
Možda trabunio,
Da me kakva
Strkotina neće
Odnekuda pečit
Isprijeka,
Kao ona
Pametan - avetan,
I kud će ti
Crnja pogibija,
Da se ljudi
Od tebe skrajnjuju
I da reku:
Jade i žalosti,
A ti onda
Delji u nebesa,
Pa neka ti
Pomognu visine.
Nu privali,
Ne tentaj, zlotuče!
Ćićaj ćuti
U sebe, ćutuče!
Pušti jadan
Tvoje škrabotine,
Zar ne viđe
Šta je od Vladike
Pisanija
Samo učinjela?
Da sam kosti
U nebo podiže,
Ni dan danji
Ne zna se đe su mu,
No se š njima
Često ćilimaju,
Kao da su
Đetinje igračke,
To je možda
Taman sebet Neba.
Pa kažemo,
Lasno je Vladici,
Mlad i lijep
Bio pa mogao,
A to mu je
I glavu skovalo;
Iskopnio na suncu
Od Sunca,
Poletio pa se
Izgubio.
Sve u vakat
U uru do vakta!
Vladika je
Naša svetkovina.
Zaklinjem se
Da ću ga šljedovat,
Iako ga niko
Stizat neće.
Neka drugi
Svetkuju šta hoće,
Za mene je
Vladika svetinja.
On je bio
Putnik vasionski,
I Njemu je
Sve išlo od ruke.
Pod Njim su se
Treskala nebesa.
Nije Zemlja
Višeg nevoljnika
Iz utrobe
Svoje izbačala,
Odanula
Kad ga je rodila,
Najposlije
Ne otide u nju,
Jer smrtnike
U nju čeprljaju.
A Njegoš se
Ispe pod nebesa.
Ja ovako,
Kud se god okrenem,
U svakome brdu
Vidim Lovćen,
U ljudima
Grdnu pogibiju,
Planinama
Otimam nafaku,
Đeci maloj
Zatiskujem usta.
Dokle li je
Sve to doguralo!?
Šale nema,
Ko će da živuje,
Koliko sam
Na sam sebe kivan?
Kažem često:
Što će mi Vladika?
A ovako,
Neka Mu se štuca.
On je bio
Gospodar i pjesnik,
Svim vladao,
A ja ni sa sobom,
Niti mogu
Mir nać ni zapleće,
No u jadu
Svome se kofistam,
Da ugrabim
Da mi se ne prospe
I otide
Đavolu za ručak.
-----------------
-----------------
-----------------
Ja ne mogu
Da zebem od svašta.
Zna se od šta
Ljudi zanemažu
I šta koji
Traže na samrti.
Nek me samo
Vid očinji služi,
A drugo sam
Ja sve iskusio.
Samo okom
Svojim da obujmim
Mladež u cvat,
Nebo svekoliko.
Mnogome su
I oči lažljive,
A mene su
Moje spašavale.
Vladici sam
Nekad 'vat'o misli,
Ali pogled
Ne mogah nikako.
Eto s tom ću
Ranom umrijeti.
Nek se potom
Prenosi na druge,
Neka od nje
Crknu na gomile.
Ne žalim ih,
Vjerujte, nimalo.
Svuda su mi
Oči vjerne bile,
Samo što su
Pred Vladikom znale
Da se klete
K zemlji priklanjaju,
A Njegove Nebom
Tancovale,
Zato su se
Mimoilazile.
Koliko Te
Svetkujem Vladiko,
Mogo bih Te
U krivca pretvorit'.
Ništa nije
Na zemljici vječno,
No Ti neđe
Minu za oblake,
Ja po zemlji
Samo tuvijeram
Najposlije
Na Te se razljutim,
Pa Te želim
Ko ozebo sunce,
Da Te sretem,
Opet bih očima
K majci zemlji
Hitro poletio,
U zemlji se
Kosti razminjuju.
-----------------
-----------------
-----------------
Ti si neđe
Rekao, Vladiko,
Kako Te je
Višnji ukrasio
Mimo druge,
Umom i ljepotom.
Nešto bečnem
Današnje pjesnike,
Kukala im
Na obojke majka,
Kad ne vide
Ko s Vladikom ide.
Od Njega me
Otpučit nećete,
Pa udrite
Koliko vam drago,
Moralo je još
Neđe odušit'.
Kad ga ono
Zemlja izbačala,
Ostala je
Neđe cvirinica,
Te poneki
Samo viruckaju,
Ko miševi
Iz ruра u zidu,
A ne smiju
Taći ni mrvice.
Strašni majdan,
Nebeske rupčage,
Đe za oblak
Zamače Pustinjak.
Nikad neću
Bježat od Vladike!
Plah i lakom,
Oči od splačine,
A drugoga
Razgovora nemam,
Osim kad sam
U društvu Tvojemu.
Za dušnike
Ili za perčine,
Još nijesam
Počeo vatati,
No izgleda
I to ću morati,
Il se š njima
Vatati u kosti,
Jer je neke džaba
Perom bosti.
Jadžo tako mora,
Ti oprosti!
Blago Tebi,
A kuku ostatku!
Za tren samo
Traja i nesta Te,
A mi grešna
Tijela nosimo,
Otucamo po zemlji
Oblutke,
Ničesovu sreću
Ne vidimo,
A evo smo,
Kobajagi, srećni,
Pa se Tvojim
Mukama dičimo;
Izmišljamo brda
I glavice,
Đe bi sjeli
Pa se rasprtili
I bili Ti
Slični u nečemu.
-----------------
-----------------
-----------------
Do spoznaje
Polako stupkao,
Nek me pjesma
Jedino ne izda,
Rat ću drugi
Svaki da dobijem,
Mada duša
Mrzi ratovanja.
Tvrdi li su
Zidovi od kule,
Đe sam, svoju
Mladost uziđivo.
Ne plašim se
Tu mogu dovijek,
Nek je pale,
Gađu, razaraju,
Ja ću iz nje
Sebe klikovati.
Kućo moja,
Jedina toplino!
Šta bih jadan
Da te ne sagradih?
Da najamnik
Budem, vodonoša,
Čitav vijek
Da služim drugoga,
Da istresa
Neko na me gaće,
A ja svemu
Da se povinujem,
Ko sirota
Koja roda nema.
To bi bilo
Ono šujle-bujle.
Ne fala vam
Danas na častima,
Prošao je mene
I nam i glas.
Što ste bolji,
Za mene ste grđi.
-----------------
-----------------
-----------------
Majko božja
Kakvih ljudi ima,
Što se, tobož,
U sve razbiraju?
A ovamo
Nimalo ne haju
Nizakakvo drukčije
Mišljenje.
Je li prkos,
Ilije što drugo?
Tu se lasno
Domislit ne može.
To je neki
Soj ljudi posebit:
Na momente-
Reko bi pametan,
Na momente-
Dibiduz šenuo.
Kakva đeca!
Đeca su anđeli.
Ništa nema
Što rečeno nije.
Rukom svojom
Bibliju prepiši,
Pa tek prvi
Razred da završiš.
A napamet
Ako znaš Homera,
Tek si prvu
Pjesmu naučio.
Sve ostalo
Uči od Prirode,
Gledajući,
Više sanjajući.
Tajnu nećeš
Iz ljudi izmamit',
Ne znam da si
Kolik i kogović.
Sve je tajna
Čovjek ponajviša.
Svemu možeš
Bar nešto se svještit'
A Čovjeku
Ništa i nikada.
Vladiku je
Višnji obdario.
Što da gledam druge,
Nego sebe:
Mrčni li sam,
Ajd' nazovi pjesnik,
Crna li je to
Pjesma s kuknjavom.
Prijenuo
I zaintupio
Da objesim
Sebe o nebesa,
Da gledaju drugi
Đe se zorim.
Moj Vladika
Čitav narod krenu,
Ja ne mogah
Jednu familiju,
Kvrkne malo
Dijete, pa stanem:
Da nijesam
Kakvu nearicu
Učinio,
Svojijem postupkom.
Otuko sam
Svih dvades nokata,
Da izvabim
Iskru iz kamena.
Krv omasti
Srčeve podnice,
Izvi iskra
Osta u kamenju.
Pа sam jednom
Neđe i rekao,
Kad me muka
Bila pritisnula,
Da nijesam
Jedinak u majke,
Dok je meni
Rada Tomovoga,
I vjerujte
To mi se pamtilo
Danas evo
Gerelj i skoreljak,
Te riječi
Pjevušim počešće
Ko Ti, kad si
Brk crni sučući
A na zdravlje
Tebe i Tvojega
I svih drugih,
Pod zrakom sunčanom.
-----------------
-----------------
-----------------
Briga li je
Vladiku za koga,
On je svakog
Svoga namirio,
Namlio je svima
Okoliše,
Pune čaše
Pića ostavio,
A prvom je sebi
Nazdravio,
Duhovnošću
I svekolikošću.
Poslije je
Mogo bolovati.
Mi kašljemo,
Ne iskašljujemo.
Krv je mjera
Kako se boluje.
A On ti je,
Sučući brkove,
Određivo granice
Slobodi
I smirivo
Svoje protivnike.
Brojat neću
Koliko si puta
Snom crnijem,
Sudbinom narodnom
I razdiran bio
I čerečen
Neka drugi to rade,
Ja neću.
To bi bilo
Isto kao da Ti
Prebrojavam
Grke zalogaje.
I meni su
Zalogaji grki,
Niz dušnike
Često zapirali,
A nijesu niđe
Što i Tvoji.
Nemoj mislit
Da ih poređujem,
Ne daj Bože,
Viđu ja kolik sam.
Sad mi pade
Na um ona miso,
Jere su se
Bili uznijeli,
A to nije
Za ovakvu pjesmu,
Ali pjesmi
To ništa ne smeta,
Nek se u njoj
Nađe tek onako:
Šta bi šćeli
Kusi i repati,
Kad se Jadžo
Platija dovati.
Te svi oni
Odu u tirinte
Da počine
I Skodra i Modra.
Pa još k tome
Razni crkovnjaci,
Nek se sjete
Či su bili đaci,
Učitelje treba
Poštivati,
Kao što sam
Ja činio, vazda.
-----------------
-----------------
-----------------
Ako nemam
Više što sticati,
A ne mogu
Ništa izgubiti,
Zašto onda
Ne upuštiti se
Fantaziji
I fantaziranju,
Da mi tako
Življenje oslača
Kao ono
Kad bijah makanja
Te letio
Sa brda na brdo.
Tvoje kosti
Vladiko nijesu
Da ih svako
Po ćefu pretura,
Ali ovo,
Što Te ja spominjem,
Toje zato
Što Ti stope ljubim
I šljedujem
Tvoje putokaze.
Deseterac,
Isto i osmerac,
Neće biti
Lasno utrijeti,
Guslalo se,
ili ne guslalo,
Kako kome
Više odgovara.
Meni svijest mrči
Kad ne pjevam
Jazuk li je
Išto propuštiti.
Krše ljudi ruke
Jedan drugom,
Od sretanja
I od čestitanja.
Vladika je
Na polju cetinjskom
Bio pravi pustinjak,
Bez ikog,
Ja ne mogu Cetinje
Da prtim,
Da ga teglim svuda,
Da je sa mnom.
Svako svojom
Prtinom nek čeplje,
A mene je
Śetovala majka,
Da od kuće
Nikud ne lavrnjam.
Vazda kad se
Nebo namrštilo,
Sve sam čeko
Iz njega, Vladiko,
Da ćeš sinut'
Ili zagrmljeti,
Da se glasneš
S Tvoga belvedera,
Pa da brekneš
I ljuto podvikneš,
Da se strese
Tvoja crnogora,
Što se dolje
Čine avetluci.
Uzido si
Sebe u vrh sami,
Zubljo vječna
Plačne pomrčine,
Pa ne haješ
Nit imaš abera,
Ispod Tebe
Što se kolju ljudi.
Ti s prezirom
Samo na to bečneš.
Sitnež hoće
Mene i druga mi,
Bruke bručne,
Bruke doviječne.
Koliko je
Tamnih vilajeta
Obasjano
Tvojijem lučama?
Koliko je
Podivljalih ćudi,
Omekšalo
I opitomilo,
Od Tvojega
Glasa i pogleda?
Šta je jadna
Majka pomislila,
Kad je mrtvo
Čelo poljubila,
Sina svoga
Rada Tomovoga?
Kakav li je
Lelek prolomio,
Svaku goru
Ponajviše našu?
Či' se narod
Svijetom potuca,
Da dan danji
Svoj dom ne naodi?
Zlu ću svakom
Da gledam u oči,
Da bi mi se
Trag po tragu utro.
Čovjek nikad
Nad sobom dušmana,
Nema grđeg
Od samoga sebe.
Da sam mogo
Ne bih nigda pušto
Ni rođenu
Ispred sebe majku.
Ovako će
Još malo čeknuti,
Ne bi li se
Rana otvorila,
Ne bi l' crna
Krvca izavrela,
Da ne lažem
Sebe ni drugoga.
No je muka
Muku poduprla;
Zatvoreno nebo
Bez oduve
S gluvaćima
Spavam i ručavam,
Putem milim
Bez iđe ikoga,
Barem da me
S puta pod put bače
E sam svemu
Živom dojadio.
Kad Bog kazni
Nekoga, ko mene,
Kuku tome,
Blago drugijema;
Neka jedan
Kuka za svakoga.
Nema danas
Đavoljeg kukavca,
Sve slavuji, vrapci,
Neke vrane,
Niđe vranca
Da noge polomi,
Kao što je
Zekan Ljubovića,
Preskačući
Jendek pod Kandiju.
Ja ću bježat'
Što se dalje može,
Sve zbog srama
I zbog stravljenosti,
Ali kad me stignu
Il' uhvate,
Gledaću im
Pravinke u oči.
Krivica se neće
Znat' čija je,
Jer ljeb ijem
Sa mojega žrvnja,
Na upret se svoj
Najslađe grijem.
-----------------
-----------------
-----------------
Pod Višnjijem
Ništa žalosnije,
Od đeteta
Malog siročeta.
Koliko sam
Jagnjad milovao,
Kad makanje
Pište za majkama.
Danas stoji
Dreka „magarica",
Kao da ih
Po ušima mlate.
Što mi hoće
Starci staratelji?
Dok sam bio
U Probrda, gore,
Sam sam sebi
Samo starušio,
Kako moja
Pamet zasijeca.
Pa zar danas,
Kad sam i sam starac,
Da mi drugi
Prosiplju mudrine,
Da mi arče
I mir i vrijeme?
No nek ćićam
U svom Samogradu.
S Tobom ja sam
Najmirni' Vladiko,
Samo Tebi
Šljedbenik ću biti.
Đecu malu
Đekad pomilušim.
Đeca mala
Vole đeda svoga,
Ali đedo
Na svoj zakos motri,
Na dolinu
Đe se zakopao,
I iz koje
Neće izlaziti,
Taman dokle
Jezik ozemljavi.
Dadne đedo
Đeci papirića,
Nek se uče
I neka vježbaju,
Da „umiju
Pod grlom ostriti"
Ono đe im
Đedo istrajava.
Sve veliko
Što je postojalo,
Rođeno je nekad
Kao malo,
Pa ja malu
Đecu zagovaram,
Samo da im
Ne ostanem dužan.
Papir nije
Što koža čovječja.
Ama jeste,
Ti Vladiko znadë.
Nema Jadžu
Smrti bez gusala,
A nikad ih
u ruке ne uze.
Oni koji
Danas zunzuraju,
Bez što kmeče
I samo škamuću.
Višnjiću je
Vid uzeo Višnji,
Pa ga drugim
Darivao darom,
Ljepšim darom
Unutrašnjim vidom,
Da bi svoju
Krivnju ispravio.
Sve sam kroz svoj
Vijek nastojao,
Samo goli
Život da održim.
Princip bio:
Majci živ ostati,
A sve drugo
Na lutriju dobit'.
Svaki dan mi
S godinom ravnjajte,
Pa viđite
Što je život pravi
I kakva je
Moja gospoština.
Čini mi se
Da znam nešto više
Od ostalog
Puka običnoga
Zlo il' glupost
Koje li je grđe?
Ako krivac slini
Pred krvnikom,
Da bi time
Milost isprosio,
Obrukaće
Tako obojicu.
-----------------
-----------------
-----------------
Slutio sam
Odavno, Vladiko,
Da će ovo
Završit' ovako.
Ja sam prvi
Kavgu zaturio,
Pa sad čekam
Kad će mi svanuti.
Još prijetim,
Ali čaprom plaćam,
No šta možeš,
Kako se ko rodi?
Sve birati možeš,
Osim majke.
Kad Bog kazni
I kad Bog nagrdi,
Neko trpi,
A ja samo strecam,
Strapacu sam
Na čeljad prenio,
Zbog mojijeh
Čula napetijeh.
Što se gore
Kroz kosmos dešava,
Kako Sunce
Koju stranu grije,
I pravi li
Razlike kod ljudi,
Da kojemu
Ne ostane dužnik.
Na sopstvene
Noge ko ne stane,
Sve mu dajte
Biće sirotinja.
Do svih ljudi
Ne stiže se lako -
Jedan čovjek
Svijet ne spašava.
Ja moj jezik
Već i zaboravljam.
Vladika se
Grmljavinom glaska,
Pa ga jedva
I razumijemo.
Jezik može
Često da zasmeta,
Kod toliko
Raznije' sazvučja.
Ja kad hoću
Da spoznam istinu,
Gledam pravo
U oči svakome.
To je prvo
Ljudsko stepenište,
Odakle se
K nebesima krače.
S čovjeka se
U zemlju silazi.
Nа zemljinoj
Kugli,
ni od koga,
Riječ jednu
Nećeš čuti nikad,
Sem jedino
Iz usta čovjeka.
A drugo su
Nešto papagaji,
Il' papagal
Što kaže Vladika.
Јoš se ne zna
Da po vr'ovima,
Ove gore Černe,
Kakva gođ je,
Vazda neki
Pustinjak ne čeplje.
Pa ne želi
Da ovamo slazi,
Niti da se Njemu
Za trag znade,
A kamo li
Ime i kakav je.
Niđe nije
Zemlje na svijetu,
A da ima
Toliko „lovćena",
Bez jedino
Naša gora Černa.
Ti si Pravi
Lovćen ujagmio.
Sad se možeš
Jackati svakome,
Dan 'oda Ti
Nema primicanja.
Teška li je
Zemlja, majko božja,
Na koga se
Cijela navali!
Gospodin je kamen
Što škrgutne
Zubom svojim,
Pjesmom plemenitom,
Znaš mu nešto
Pa ga obigravaš,
A zemlja te
Sapre među pleći,
Pa ni jeknut'
Niti kamlijeknut'.
A Lovćen je
Od stanca kamena,
Stvoren samom
Silom sa Nebesa.
Pa zato si
Ti gore, Vladiko,
Preselio
Da ječat pretrgneš.
Planine su puste
Bez stijenja,
Pa sve goru
I vodu da drže.
Bez kamena
Sve je sirotinja.
Dim i miris,
Što su od kamenja,
Mojoj duši
To je poslastica.
Pa vulkanske
Rijeke kad krenu.
Iz utrobe
Jadne Zemlje majke,
Čini mi se
To su kosti ljudske.
Sve će proći
Kosti nikad neće.
Ti si jedan
Jedini Vladiko.
Ne može se
Tebi ni primaći,
Ema teke
Što izmivam zube.
Prašćavaj mi kumim Te
Nevoljom!
Nijesam Ti
Loše pomislio,
A želje su
Moje nedostupne:
„Ko će vjetar ludi zauzdati?
ko l' pučini zabranit kipjeti?"
|
|
|
