BILJEŠKA O AUTORU

Danilo Radojević rođen je 1932. godine, u crnogorskom selu Mokrome, kod Šavnika. Završio je Filološki fakultet i magistrirao u Beogradu. Doktorirao je iz humanističkih nauka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavio je knjige: Beograd i njegove ulice, Studije o Njegošu, Crnogorska literatura i tradicija, Dukljanski horizonti, Crnogorci na limesu, Iz povijesti hrišćanskih crkava u Crnoj Gori, Od književnog do povijesnog; zatim zbirke pjesama Osjen, Udar hladovine i Vrućica trajanja.

Priredio: Antologija crnogorske poezije; Tužbalice (kritičko izdanje rukopisa antologije Crnogorskih tužbalica iz 1868); V. Popović, Pisma Vuku Karadžiću, itd.

Proza Pridvorani nastala je u proljeće 1958, a pripremljena za štampu 2000. godine.


Danilo Radojević

GRUPŠA UĐE U GRADSKU PIVNICU NE GLEDAJUĆI ljude koji su oko stolova žagorili, šjede za slobodni sto i poruči čašu rakije. Želio je da spere gorčinu koja mu se cio dan prikupljala u kotalcu, dok je sam išao ulicama nepoznatog grada. Ošjeti malo olakšanje u slijepoočnicama kad ispi bistru tečnost. Očekivao je da mu se opet približi konobar koji se užljebljivao između znojavih gostiju; imao je crvenkaste oči i blijedo lice, gotovo staračko, iako nije mogao imati više od četrdeset.

• Molim vas, - obrati mu se Grupša i sad shvati zašto ga je pratio pogledom i dao znak rukom da priđe,
  - može li se u blizini naći soba za prenoćište? - Začudi se što je rekao ,,u blizini". Očekujući odgovor, Grupša ošjeti neku tugaljivu nelagodnost prema konobarevom licu, kome se zaokrugliše oči, kao u kokoške, i ispuniše se hladnoćom. Grupši bi jasno da je pitao osobu koja je presita zapitkivanja.
• Može se naći ako se traži - reče konobar. U trenutku taj odgovor porazi umornog Grupšu, nenaviklog na podrugljive odgovore.

Zgadi se na konobara koji se već vrtio oko drugog stola i uzdrža se da mu nešto dobači. I opet pođe zamršenijem ulicama.

Na jednim, nakrivljenim, dvorišnim vratima primijeti požućelu listu na kojoj je krupnim slovima pisalo: izdajem sobu. Zagledao je kućerak i nije mogao da mu vidi oblik. Izgledalo je da se dograđivani dijelovi svakoga trenutka mogu srušiti. Iz dvorišta, ne višeg od nekoliko kvadratnih metara, viđelo se malo neba, između komada lima koji su se rđom kostriješili na krovu. Na vratima pročita prezime Dragol i zazvoni. Pojavi se visoka đevoka, krupnih crnih očiju. Na njoj je bila tamno- crvena kućna haljina, ispod koje se židalo vitko tijelo.

• Da li vi izdajete sobu? - upita neodlučno.
• Izdajem, možete pogledati, - otvori mu širom vrata.
  - Ja sam Đina - čuo je kako se jednostavno predstavila.

Sobu su ispunjavala dva drvena kreveta, orman, sto i drvene stolice. On pomisli da se zahvali i ode, ali zbog nečega sad to nije mogao učiniti. Čuo je i cijenu, vidio je kako Đina prilazi kupatilu, i da mu pokazuje da se može izbanjati. To mu je sve ličilo na pristajanje i kao da prešutno potpisuje ugovor, pa šjede i nasloni se laktovima na sto. Umor od hodanja po gradu i noći prespavanih na klupi u parku, savladao ga je. Pričini mu se da se privikava na oštre mirise sobe. Za trenutak je, tako nalakćen, čvrsto zaspao, ali ga je ubod nepoznata straha trgao, okrenuo se oko sebe i vidio da je sam. Đina je u kužini pripremala kafu. „Izgleda da sam pristao i da ću ostati ovđe jedno vrijeme - pomisli - pa sad bih mogao da ispljuskam lice vodom". Kad je otvorio vrata kupatila, ugledao je Đinu kako stoji pod mlazom, naga. Iznenađen i zagledan u njeno tijelo, čuo je kako mu mirno kaže:

-Na ovakvoj omorini jedini je spas kupatilo. Osvježite se i vi, sad ću biti gotova.

Grupša je mislio da je ostao da stoji na vratima kupatila da je ne bi uvrijedio. Gledao je njeno vitko tijelo i nije znao šta da čini. Nešto je promucao i zatvorio vrata. Ubrzo je izašla sa ručnikom oko vrata, i dugo tražila kućnu haljinu, tiho govoreći:
- A vi još stojite, bolje bi bilo da se okupate. Vidim da ste umorni i pospani.

Kad je ušao u kupatilo htjede da zaključa vrata, ali se predomisli. Pod mlazom vode oživljavali su mu nervi i svijest. „Čudno li je sve ovo - mislio je - da naiđem na ovu osamljenu ženu, kao da mi je sudbina napravila zamku".

Đina se zabavila oko pripremanja kolača i soka. Ponavljala je u sebi: „Liči na jelena koji je strčao s planine. Kako ga zadržati, kako da stekne moje povjerenje? Moram biti iskrena, ne smije me uhvatiti u pretvaranju. To će ga osvojiti". Odlučila je da mu prvo priča o svome ocu.

Grupša je bio zamišljen i činio je napor da je sluša. Govorila je o nekom Savezu umnih radnika koji je, pred rat, osnovao njen otac Kosto, o proglasu toga saveza, u kome se osuđuje država koja vise nagrađuje poslušne činovnike, špijune, ofidre i druge jednoumce nego misleće ljude. Proglas je ocijenjen kao mutan i neinteligentan napad na „osnovne državne strukture", pa je Kosto dospio u zatvor. Tamo je, zbog slabe ishrane i memle, obolio od tuberkuloze. Poslije izlaska iz zatvora bolovao je, zaboravljen zajedno sa proglasom. Ipak, neđe je neko držao njegovo ime na crnome spisku: duboko u nod, sredinom rata, došla je trojka, zalupala na vrata i odvela ga. Đina je uzalud čekala očev povratak. Od njega su joj ostali zapisi o porodici, opis njihove nestale stare kuće, izgled ognjišta, okrnjenog oboda i otučenih prijeklada. Nije zaboravio ni pukotinu na plod koja je ostavljala blago ispupčenje na hljebu. Opisao je, kaže Đina, i čerjan i red šašoljaka koji su činili baldahin iznad polica.

Grupša je bio zbunjen pred Đininim tijelom. Ruka mu je prvo pošla prema njenom trbuhu. Ona je htjela tiho primicanje, kao u polusnu, a on je grabio kao da se plaši da će mu pobjeći. Kad je zaspao na njenoj ruci, produžila je da lagano uživa, pratila mu je disanje, posmatrala njegovo vitko i zdravo tijelo.

Odjednom Grupša upita Đinu ko joj je bio prvi. Malo je oćutala, provukla meke prste kroz njegovu kosu i odlučnim, ali tihim glasom rekla:

• Čim te to zanima, možda ćemo duže biti zajedno.
• Ti si lijepa zamka - odgovori Grupša, grleći je oko struka.

Đinina priča se ugasila, naglo je zašućela, tako da se Grupši učini da ona očekuje njegov komentar. Ona ga je svojim glasom vodila kroz njenu prošlost i odvajala ga od misli o sebi, o tome šta čini, đe će biti šjutra. „Ne znam koliko je istina to što mi priča - mislio je - možda prepričava neki film ili detalje romana. Možda je to lakše nego da opisuje stvarne doživljaje. A izgleda da joj se to i zbilo".

• Šta ti je, Đina, ti places? - pomilova je po kosi.
• Ništa, prošlost nijesam namještala, sve je dolazilo kao da je vjetar zavjerenicki donosio ono što mu se nađe na putu, - odgovori i malo joj živnuše prsti u njegovoj kosi.
• Lijepo mi je kad te slušam, ispunjavaj me, - govorio je skoro molećivo, tako da joj se prvi put učini da joj je u zagrljaju čovjek kome je potrebna, pa je to ohrabri:
• U vremenu će se i ovo među nama zagubiti. Ranije nijesam o tome tako mislila, a sad mi se nameće.

Grupša se uznemirio, bili su mu neugodni ti tonovi, želio je da ovo popodne šuti u njenom zagrljaju. U svijest mu dolutaše riječi koje je davno čuo od strica, da mora biti uvijek priseban i prepoznavati stranputice prije nego na njih kroči; sad mu te riječi postaše plitke i neupotrebljive, pokazaše se kao jalovo mudrovanje. Treći je dan kako ne može da se oslobodi saznanja da će od sad živjeti među nepoznatim ljudima. Tumaraće, razbolijevati se u maglama i memlama. Susret sa Đinom izazvao mu je nepoznate dileme jer nije imao sličnog iskustva.

Davno je počela noć, tako mu se činilo. Cijelim tijelom upijao je Đinine damare, razmišljajući da niko od njegovih ne zna da je on dospio u Promajnu ulicu broj 18, i da leži u zagrljaju nepoznate lijepe žene, u njenome krevetu. Sad mu bi jasno da će tu ostati cijelu noć, ali nije htio razmišljati šta dalje da radi. Prišjeti se očevih riječi; ljetos, dok su se odmarali ispod jabuke, rekao je svojoj supruzi Mileni: „Primaklo se, Grupša treba da pode na fakultet, a ti znaš kad odavde ljudi šalju đecu na visoke škole, to znači odvajanje od svega svoga, predavanje nepoznatom, ne noćiti nikad bez brige i oskudice. A gospodičići završavaju škole iz svojih domova".

Kad se ujutru probudio, nije se šjećao kad je utonuo u san. Prvi pogled mu je pao na uokvirenu manju fotografiju snažnog čovjeka, koji drži šešir u lijevoj ruci; to je bio Đinin otac. Juče, dok je o njemu pričala, pokazala je rukom na sliku, ali se on nije okretao da pogleda. „Zanimljivo je - pomisli - da na zidu ne drži majčinu sliku, o njoj mi nije ništa pričala".

Čuo je Đinine pokrete u kužini. Izvukla se tiho iz kreveta da ga ne probudi. Poče pribirati detalje od onoga što mu se juče dogodilo i postade mu jasno da je pred njim odluka šta dalje da čini.

2.

KAD JE IZLAZIO IZ ĐININA STANA NIJE ZNAO DA LI ĆE DOĆI; ona ga je pogledala sa pitanjem u očima koje ga je privezalo uz nju, snažnije od svake riječi. Gubio se po nepoznatom gradu i prepoznavao zgrade pored kojih je već prolazio. Oko užinjeg doba Grupša se opet našao u Promajnoj ulici. Uhvatio je rukom za kvaku i krenuo da otvori vrata, ali tada mu se javi neki neodređeni strah da ovijem povratkom ne zaroni u vir iz koga će se teško izvući. „Možda je bolje sad prekinuti, na vrijeme, da ne dodajem nove kopče". Sumao se, lagano je otpuštio mlaki metal kvake i reza se uzglobi. Tada tek opazi vonj kojim je na suncu odisala stara kapija. I pri odlasku se zagleda u kuću, u kojoj ga je Đina čekala, kao da je htio da zapamti detalje.

Dugo je lutao ulicama starijeh predgrađa, tražeći radionicu bravara Perute, koji je u grad dospio prije trideset godina. Grupši je pričao otac Staniša o Perutinoj životnoj drami. Služio je kod uvijek nezadovoljnih činovničkih žena, nadmenih gospodarica. Spavao je u podrumima i opsluživao sušičavog pravnika Otaša, pa je bio i sam obolio. Zato se morao vratiti u Pridvor, đe je pio kožje mlijeko, med s maslom i izdvojen spavao u kolibi, iznad koje se dizao Ostri vrh. Tada mu je majka svakoga dana tiho govorila: „Izliječiću te ja, snago moja, od muke što ti prokleti grad zada". I izliječila ga je, a za to vrijeme mu je, od rude vune, isplela dva džempera, dvoje čarapa i rukavice. Peruta je odmah kada je prestao pljuvati krv, htio da ide natrag, ali su ga nekako spriječili. Otac mu je zborio: ,,Ne idi na zli put, opet ćeš se u tijem podrumima nakupiti vlage i boleštine. Čuj me, život se izmakne kao slizak sapuna, a tebe se sad čini da ga imaš tri vijeka. Nemoj da ti sve prođe po podrumima. U tom gradu se, veliš, i gospoda razbolijevaju od te sušice, ali mislim da je to rijetko, samo se oko njih stvara buka. Ne unižavaj se vise sporednijem vratima za poslugu, moj sine".

Prije nego je bio dobio tu opaku bolijest, pisao je ocu Naodu o raznijem sitnicama i o nekijem Pridvoranima koji su dospjeli u grad, kao što je Dušan Marijin koji je postao stražar i, kako je rekao, drnjči pred opštinskom kućom. Pisao mu je i o rušenju jedne pjace u centru, da je tada pobijeno preko petnaest hiljada pacova. Dok je Naod čitao to pismo, zgadio se i rekao: ,,Ružne vijesti i ružna života! Koji ih nesrećnik prebroji?"

Posebno je pisao o milosrđu koje „prosipaju" žene nekih trgovaca, šetajući se u kožusima („ovđe ih zovu bunde", napomenuo je) od raznih životinja, uvoznih i skupih. I žene nekih doseljenih Pridvorana koji su se ,,snašli" uključile su se u dobrotvorke. Javljaju se na državne praznike i obdaruju „sirotinjsku trpezu". Za vrijeme jednog ručka za tom trpezom žalosnog imena, pomilovala ga je jedna od njih i pozvala da joj prekopa baštu.

Perutina pisma postajala su sve rjeda i praznija. Naročito je njegov otac Naod bio začuđen kada je u jednom pismu pročitao da su sve dobrotvorke sebične i bezdušne žene koje usitnjavaju poneku paru u žuti klepet, žele da se što dalje čuje o njihovoj plemenitosti, da to zabilježi štampa i objavi njihove slike sa nakrivljenim šeširima. To je pismo bio završio riječima, da te žene u kožusima ponižavaju tom svojom milostinjom i da gledaju na njih kao na zalutalo pašče kome se bači ostatak s trpeze.

Poslije toga pisma još mu je samo jednom pominjao tu sirotinjsku trpezu, i to s potpunom indignacijom: „Mi (ovu riječ je bio podvukao) danas znamo šta je to gospodska dobrota! Znamo da je to prijevara: njima je potreban mir, da bezbrižno bogatstvo troše, gomilaju novo, kurvaju se, putuju, đecu školuju za vlast i pamet, da im oziđu privilegije. Zato oni hoće, na nekolika njihova praznika, da nam trbuhe napune nekim ostatcima, i to nam razdijele u sirotinjskoj trpezi. Hoće da nas trajno unize i od nas naprave sigurne poslušnike. Ali smo im posljednji put, u petak, pokazali ko smo: svi smo štrajkovali, niko nije htio založiti od hrane koja je donijeta iz kraljevskog dvora. Tamo im je bilo preteklo jer na prijem nijesu došle sve zvanice. Pokazali smo se kao ljudi a ne kao gladne životinje". Ta njegova pisma su donosila Naodu neka razbijena saznanja o svijetu de mu sin služi i obolijeva.

Kad je Peruta otvorio bravarsku radionicu, u jednome kućerku, paščari, kako je on nazvao u pismu, njegov otac Naod mu je pisao da ne želi da se na njemu ponovi sudbina deda Matka, koji je tri puta pravio kovačnicu. Kad bi vlastima dosadili udari njegovog čekića, stizalo mu je naređenje da je poruši i podigne dalje uz Rijeku. Mislio je da će biti miran kad je načini ispred svoje kuće, ali je i odatle buka dopirala do suda pa mu je naređeno da kovačnicu opet poruši. Tada je uputio žalbu Senatu, u kojoj je objasnio da se pismom žali jer je ogluvio od sopstvenog čekića, pa da ne bi mogao odgovarati na njihova pitanja ako bi došao da se lično požali. Senat mu je odgovorio da je bolje da premjesti kovačnicu nego da još neko ogluvi. Peruta je docnije doveo iz Pridvora dva mlađa brata koji su tu, među alatom, spavali, na šticama preko kojih su metali šture, a preko dana ih micali. Brinuo se o njima dok nijesu završili tapetarski i krojački zanat. Jedne jeseni kupio je crnu bluzu, kotulu i varculet, otišao u Pridvor i rekao majci da se opremi i da pođe s njim. Mislio je da će je tako spasiti od tuge za đecom. Naoda nije smio vise pozivati. Kad je ona došla u Krivu ulicu, naglo joj postadoše neodoljiva ljubav pridvorska predvečerja, šumarci, kuća s visokijem pragom preko kojega je navikla da preskače od onoga dana kada se udala i unijela preko njega, po običaju, na jednom prstu burilo puno vode. Sad je poznala prvi put šta je to samoća: činilo joj se da živi na dnu presušenog memljivog bunara. Odmah je shvatila da je mnoštvo oko nje ne primjećuje, zabavljeno svojim dobrom i zlom. Ubrzo je sinovima rekla neveselo saznanje: „Sad sam pocela umirati".

A oca Naoda nije mogao dugo nagovoriti da prijeđe u grad. Opirao se, nije htio da pogasi ognjište u Pridvoru i da se veže za nesigurni korijen koji je Peruta tamo puštio. Pisao je sinovima i ženi: „Neću zamijeniti ovu kuću za život u tuđem podrumu". Obrađivao je potkutnjicu, kupio od jedne krave skorup i slao ,,onijem otuđenicima", kako je sa samim sobom zborio, prijekorno i gorko.

Ipak, jedne jeseni, kada su sve krtine bile provrele od stalnih kiša i udarile rijeke iz pećina u podnožju brda, Naod je priješao kod Perute, u Krivu ulicu, ali mu je duša ostala pod Ostrijem vrhom. Kad je posljednji put izašao iz kuće, kleknuo je ispred praga, priješao dlanima preko njega, zaplakao i poljubio ga. Lagano je ljesicom desne ruke obrisao oči, ustao i dobro zagledao prozore, kamenu klupu, desno od ulaza, koju je tesao njegov đed, za odmor u ljetnjim predvečerjima. Onda je Naod, kad je Peruta mislio da mu se otac oprostio od svoje prošlosti, šutke pošao niz potkutnjicu, prišao stablu jabuke, opipao ga, pogledao ostale voćke koje su stojale u redu kao na počasnoj straži. Tada živnu, zauze stav mirno, postoja i okrenu se. Začuđenom Peruti reče: „Ovim prestaje moj život, to tamo u tvojoj Krivoj ulici, samo je žalosno trajanje, dogorijevanje. Evo, spreman sam, idem da dogorim".

U Krivoj ulici Naod je izdržao samo nepune dvije godine: umro je od beznađa koje je posljednja četiri mjeseca ošjećao kao olovnu ploču na grudima. Sve je manje želio da priča, da jede, da živi, pa je sam sebe zaustavio: legao je, postavio crnogorsku kapu na čijem su tepeluku bili izvezeni njegovi inicijali, i smirio se. Dan prije rekao je ženi da mu je najviša žalost što neće ležati na pridvorskom groblju.

Grupša je pred veče našao Perutu u Krivoj ulici, ali nije vadio iz džepa pismo Stanišino, u kome on moli Perutu da mu primi sina za nekolika dana, dok se sam ne snađe. U Perutinom dočeku bilo je iskrenog oduševljenja, što vidi čovjeka koji je tek došao iz Pridvora, pa mu se pričinilo kao da je oko sebe donio plavičasto nebo što se u proljeće digne nad Ostrijem vrhom. Dok se Grupša kolebao da li da mu pokaže pismo, Peruta je već sve sam rekao:

- Vidim da si na skoku, a kad si kod mene kao da nijesi ni izlazio iz svoje kuće. Ostani kod mene dok ne nađeš bolje. S tvojiem ocem Stanišom protrčao sam đetinstvo. Ne možeš vjerovati koliko smo jednom žalili kad nam se izmače ždrijebe, dok smo pokušavali da ga zaoglavimo i uzjašemo. Sad mi je ta prošlost milija od svega što sam poslije doživljavao. Šjećanja mi vrate ono pridvorsko nebo, pod kojim dozrijevaju lješnici, divlje kruške i drenjine. Nego da se dogovorimo: ostani kod mene, a o plaćanju nemoj zboriti.

Kad je u sobi za trenutak ostao sam, Grupša je gledao po zidovima obješene predmete, uspomene iz Pridvora; naročito mu privuče pažnju nevješto crtana i obojena mapa Pridvora. U desnom uglu se potpisao Peruta; crtao je prema pamćenju, kako mu Peruta reče kad uđe, obojio je ulice, puteljke, rijeke i krovove kuća. Ispisao je nazive glavica, livada, njiva i omara oko Pridvora. Tek sad Grupša shvati dubinu Perutina podijeljenog bića, koliko mu je važan svaki naziv, da se ne izgubi i zametne u vremenu koje živi. U svijesti je nosio sav prostor i pokušao je da ošjenči sve zalatke, da nacrta izvore. „On i mene voli kao ove omare koje je zelenom bojom označio", pomisli Grupša.

Peruta nasu čaše rakije i nastavi:

- Moram ti reći da je moja ljubav prema mirisu hljeba nastala u okupiranoj i opušćeloj Crnoj Gori, kada je zavladala glad 1918. godine. Otac i stric bili su slomljeni zaludnjijem ratovanjem; vratili su se kad je vojska raspuštena, raskubani nesnom, strahom za budućnost, iscrpljeni glađu, rovovima i neznanjem zašto su ratovali i što je njihov vladar bio tako pohitao da se obračuna sa Austro-Ugarskom. A kada su, zajedno sa ostalom vojskom, položili oružje, napuštili rovove, kod kuće ih je sačekalo zapušteno imanje i mi, đeca. Nije bilo ni šjemena da se njive zasiju, a nije se moglo ništa kupiti. Uz prijeklad ležao je sač koji je moj đed kupio, davno, u Kotoru. Iz price o tome saču mi mlađi smo shvatili da su se naši ukućani njime ponosili. Sad je, kad nije bilo ni ovsenog brašna, postao najnepotrebnija stvar. Visoko na zidu stojala je prazna žuta polica koja je bila napravljena da se na njoj čuva hljeb, van domašaja mačaka i đece. U sobi su bile nekolike stolovače, široki kreveti i teška drvena klupa, a na prozoru, u mjesto stakla, razapeta jagnjeća koža. Sa mlađom braćom iznemoglo sam se vukao od kreveta do stolovača; prestali smo se igrati, plakali smo od gladi. Najčudnije je što je majka po čitav dan nešto radila, oko praznijeh sudova, to nam je stvaralo lažnu nadu na topli kačamak. Za to vrijeme otac i stric išli su da donesu sirove šegotine i ljeskove rese. Od toga je majka, s toplom neslanom vodom, mijesila tijesto i pekla surogat hljeba.

Znao sam ležati, iscrpljen, na bukovoj klupi, s koje sam volio skakati u vrijeme kad sam bio sit. Soba je bila puna dima od cimine i ljeskovog lišća koje su pušili neki očevi gosti. Velika kudelja dima vrćela se kao na ražnju oko tankog sunčanog zraka koji se probijao kroz probušenu kožu na prozoru. Od gostiju najbolje pamtim Šuba, iako je rijetko dolazio. Nekoliko trenutaka bi pogledivao ljude koji su uvlačili ljuti dim od cimine, pa bi, nekako svečano, vadio limenu kutiju i pružao je prvome do sebe: „Ajte da zapalimo pravi duvan, pa kad nestane svi ćemo pušiti ciminu". Šubo je zadovoljno pogledivao kako njegova kutija kruži iz ruke u ruku i kako ljudi, radosnijeg lica, savijaju žuta vlakna. Svi su znali da se Šubo hvali da ima i kad nema, da kod kuće isto puši ciminu, ali kad se odluči da ode kod nekoga, na glavu bi metnuo novu crnogorsku kapu i u džep kutiju zetskog duvana. Zato su zavijali što tanje cingare. Šubo se prišjećao prošlih dana, kako njegova žena zna da ispeče hljeb, kako se zažuti i zamiriše kad podigne sač. Dok sam slušao tu priču o hrani, suze su mi same tekle, nijesam imao snage da jecam.

Samo je stric primijetio moje suze, ustao je i potražio po polici, opipavao i našao skorjelu koru hljeba. Izlomio sam je na komadiće i podijelio s braćom. Svoj dio lagano sam rastapao i dugo zadržavao u ustima prije nego sam ga progutao. Zaspao sam na klupi i usnio moj raniji doživljaj: otac je otišao da donese vode sa dalekog izvora. Čekao sam ga. Planina je bila gola, pusta; tada je došao stric i dao mi da se napijem iz njegove cice. Ta voda je bila mlaka, mirisala je na aluminijum. Gutljaji su se razlijevali po ustima i grlu. Od tada sam volio izvore, vodu koja biserno odsjajuje u kapljicama i pršti niz skakavice. Cijenio sam ljude koji su umjeli ograđivati izvore, kopati bunare, podizati bistijerne. Tek ovđe, u gradu, živjeći najprije po podrumima, vidio sam da se vode mogu izvrgnuti u podlu memlu.

U svojoj kući Đina je očekivala da se Grupša povrati: odnekud je bila sigurna da mora doći. Osluškivala je sve šumove i pogledivala na kapiju. Zbog toga je više naljutio dolazak Tora. Učini joj se da je glomazan i staromodan, iako je dobro znala njegov način govora i razmišljanja. Toro je skinuo kaput, brisao znoj i žalio se na sunce. Nije slušala njegovu uzgrednu priču, dok je birao stolicu i tražio da mu donese čašu vode. Ona je ponavljala, nešto tišijem glasom, da je umorna, da je boli glava i da joj sad nije ni do razgovora ni društva, željela je da on ode prije Grupšina dolaska, nadajući se da će sigurno banuti kao što će se i noć spuštiti iza ovog toplog dana. Taj njen nemir, iako je ona šćela da mu da drugi smisao, Toru je postajao sve jasniji, pa je radoznalo pogledivao njeno lice. Možda je počeo da uživa u tome što je sve manje mogla mirno da šjedi i da ga sluša, postajao je zao.

Sunce je već bilo zašlo i na prozoru počelo tamnjeti staklo, postajalo modro. Đinu je obuzimala odbojnost prema Toru, nije se mogla vise uzdržavati, hitro ustade, otvori vrata i, držeći ruku na kvaki, hladno ga pogleda. Toro shvati šta to znači i uzdrhta. Ako ostane i previdi taj njen nemušti izgon, slijediće još gore scene. Za momenat je bio bez misli, onda je dohvatio slamni šešir, čvrsto ga navrtio na glavu, kao da je to sad najvažnije, i izašao laganijem korakom, čime je htio da joj pokaže da on ima dio dostojanstva koji mu niko nemože povrijediti.

Đina pritvori vrata i shvati da se oko nje zatvori obruč tišine. Nadođe joj u grudima ljutnja koja je ličila na strah. Možda je bilo i stid od toga što je učinila, pa je ponavljala u sebi da joj ne treba niko. Promajna ulica je tonula u sumagličasti mir, samo su đeca trčkarala za loptom. Tada joj odnekud dođe u svijest Torova priča, da mu je nevinost uzela neka luda Stojanka: „Idi za prvom ljubavlju, Toro", - učini joj se da glasno reče.

Dok je šetao kroz park, Grupša se šjeti kupanja kod Đine; nije znao kako se riješio i uskočio u banju. Možda je to sve bilo zbog dugog putovanja na jednoj nozi u portiku uskotračnog voza, pretrpanog putnicima, i samotnog lutanja po gradu. Kao da mu i sad prelaze preko lica talasi vrelog zraka koji se dizao s Popova Polja. Pričini mu se glas školskog druga Ananija: ,,Ti i ne bi, Grupša, mogao drukčije, samo na takav nacin. Vidim da je opet želiš. Nemaš đe otići iz toga parka, samo kod nje, kod Đine. Idi, idi, zažmuriću". Trenutno je bio siguran da ga je juče kod Đine zadržalo neko njemu do tada nepoznato pobjedničko ošjećanje.

Obamrlih čula, tonuo je Grupša kroz crvenkasti oblak, polako kao da se iznad njega širio padobran, ali nije mogao kontrolisati njegov smjer. Pokušavao je da podigne ruke i uhvati se za rub oblaka, ali su mu mišići bili mlitavi i nepomični. Htio je i nogama da se pomože, da se raskorači i proširi i tako uspori padanje, ali su one ostajale opuštene. Padao je sve brže. Poče puvati istočni vjetar i zanositi ga prema močvari. Iskosi se da se odupre padanju po dijagonali koja se završavala na sredini močvare, u bibavcu. Kroz sve jače hujanje vjetra čuo je glas, oštar i nervozan, profesora matematike Vasa, koji je uvijek znao, unaprijed, riješenje svakoga zadatka. Javi mu se i izdrta tablja u uglu učionice: krupnijem slovima i brojevima na njoj je pisalo vrijeme i tačka njegovog pada, a Vaso mu objašnjava da će za trideset sekunda potonuti u bibavcu, tačno u centar. Skočio je iz bunila, park je bio pust. Rijetke svjetiljke su slabo razbijale noć. Zaspao je na klupi u sporednoj aleji, poslije odlaska od Perute.

U džepu je imao i pismo koje je otac, pred njegov polazak, napisao, oslonivši se laktovima na trpezu, teško i zamišljeno, kao kad čovjek radi nešto u što ne vjeruje, ali pokušava izaći iz situacije koju ne može riješiti. Pisao je profesoru Gaju, s kojim je učio osnovnu školu. Gajo je prije rata dva puta isticao svoju kandidaturu na zemljoradničkoj listi, išao je od kuće do kuće da agituje, prilazio oniskim siromaškim trpezama, da bi pokazao bliskost i neodbojnost od naroda. Srkao je čorbu iz zajedničkog sana.

Grupša je shvatio da se Staniša odlučio da piše Gaju, samo da bi on imao iluziju nekog oslonca kad dođe u grad, da ga prvih dana samoća ne polomi. Ipak je mislio da ne ide na tu adresu jer je već dva puta dolazio do kutnjih vrata, čitao Gajovo ime na metalnoj pločici, razmišljao o tom čudnom zapisivaču, vise izmišljaču „narodnih" priča i epike iz okoline Pridvora, đe je posljednji put bio kad je izgubio na izborima, iako je na njivama zaustavljao jarmove volova i ljubio ih među rogove, dok su ga orači ukočeno gledali i pomišljali da je izgubljen.

Dugo je Grupša hodao, noću, po gradu, a u mutno jutro se vratio blizu Gajove kuće i svratio u kafanu da popije kafu i otrijezni se od teškoga sna i noći. Riješio je da ode i zazvoni na Gajova vrata. Na ulazu se pojavio visok čovjek, čvornovate glave, oko koje su se raspršili pramenovi sijede kose. Na sebi je imao vuneni džemper, prodrtih rukava na laktovima. I Grupši ga bi žao. Gajo ga primi rasijano i s čuđenjem, dok se nije raspitao čiji je i zašto je banuo, a tada pokuša da popravi utisak i uvede ga u kuću. Pitao ga je za zdravlje Stanišino i još nekih Pridvorana, od kojih su nekolicina bili već mrtvi. Pitanja su bila česta tako da Grupša nije uspijevao dati sve odgovore, pa zaključi da ga oni i ne zanimaju. Kad je Grupša, ne pomišljajući da mu preda Stanišino pismo, htio da pođe, Gajo uze s police svoju brošuru „Crna Gora na raskršću" i pruži mu je.

- Pročitaj ovu moju knjigu, da vidiš koliko sam mislio na naš kraj i ljude, koliko sam im dobra želio. Moja je glavna poruka bila da Crnogorci treba da se rasele u bogatije krajeve i tako počnu srećnije živjeti.

Prihvatajući zelenkastu brošuru, Grupša je klimao glavom, dajući tako pristanak da će je pročitati. Gajo je ostao da stoji, što je bio znak da je razgovor završen.

- Pa, viđećemo se, kad se budeš opet šjetio starog poznanika tvoga oca, - završi razgovor Gajo.

Na ulici Grupša ošjeti olakšanje od naprezanja i nekog lomljenja u Gajovoj kući. Očevo pismo je izvadio iz džepa, zagledao ga i začudio se kako mu je rukopis ujednačen; znao je da je tako htio da mu olakša susret sa Gajom. Presavi ga i metnu u novčanik, ali se opet predomisli, izvadi ga i izbuca. U glavi mu je zvonilo Gajovo, tvrdo kazano, objašnjenje njegove brošure, da bi Crna Gora propala da nije prisajedinjena. Htio ga je upitati: zar ona nije propala kao država i na taj način, ali Gajo je bio izvježban da ne ostavi prostor za drugo mišljenje i produžio je da objašnjava, da bi je uništilo njeno „prirodno siromaštvo". U Grupši je planulo pitanje: šta se dogodilo s prirodnim siromaštvom, ali ne uspje da ga postavi, Gajo je grabio da kaže svečanim tonom glavnu poruku, iz čega se može zaključiti da je ta rečenica davno sročena i mnogo puta izgovorena; najednom se Gajo učvrstio, podigao glavu i lice mu se zamrzlo dostojanstvom, a kosa još više raspršila: „Nama, tadašnjim omladincima, pripada zasluga što je Crna Gora voljno i slavno nestala! Mi smo zapečatili istoriju crnogorske države, koju je bilo stvorilo crnogorsko častoljublje i sujeta! Neće više biti dosadnih lekcija o crnogorskim bojevima. Mi smo učinili da Crna Gora postane zemljom misije!" Kad je završio ove krute rečenice, Gajo je okrenuo iskolačene oči na Grupšu i na nj sručio ubitačnu dokaznu energiju. Odlazeći, pomislio je Grupša da je dobro što mu nije pominjao Stanišino pismo.

3.

DOBITI MJESTO U STUDENTSKOM DOMU U CENTRU grada bila je privilegija do koje Grupša nije stizao, pa se zadovoljio mjestom u domu koji je od grada dijelila pjeskovita pustoš. Grupšini odlasci kod Đine bili su kao u bunilu: donosio je odluke da se otrgne od nje, ali bi ga obuzela praznina i poslije lutanja ili zamornog rada u biblioteci, našao bi se pred njenim vratima. Svaki put bi mu, sklapajući ruke oko njegova vrata, rekla slične riječi: „Umoran si i blijed. Dugo sam te čekala. Znala sam da ćeš doći". Ona je bila jedina osoba u gradu koja je mislila da li mu je rublje čisto i odijelo sumprešano, da li je bio dobar ručaku studentskoj menzi. To mu je, osim prijatnosti, izazivalo pomisao da ona to čini najviše iz želje da mu postane neophodna, pa se lagano opet zatvarao i odlučivao da ode i navikne se bez nje. Đina je po načinu njegova milovanja, promjeni u izrazu lica i kretnjama, prepoznavala šta se dogada u njegovoj duši, pa kako je postajao nemirniji i zatvoreniji, sve mu se manje primicala i, na kraju, ispraćala bi ga bez prijekora i poziva da opet dođe. Tako ga je ostavljala u uvjerenju da sam sve odlučuje. Idući niz Promajnu ulicu mislio je da se ne okreće, ali na prvom uglu ipak bi to učinio, i ugledao bi njeno lice iza prozorskog stakla, pratila je i upijala njegov stas. Na momenat bilo bi mu žao sebe, kao da se otkida od nečega značajnog u životu i da ostaje usamljen.

Kada je krenuo u Pridvor, pomišljao je da se konačno odvoji od Đine. Sunce je pržilo i činilo se da brda postaju eterična. Šjedeći na drvenoj klupi, Grupša je razmišljao da li da na prvoj stanici izađe iz voza i vrati se u Promajnu ulicu, da se pozdravi sa Đinom. Već je sebe osudivao što joj nije rekao da će otputovati, da će toplo ljeto provesti u Pridvoru i kupati se u virovima Rijeke, da će ići po okolini i udisati miris pokošenih livada.

Prvih dana odupirao se želji da joj piše, obišao je nekolika izvora i po šumi tragao da prepozna pečurke koje nijesu otrovne. Ipak je petoga dana sio da joj piše. Počeo je sa željom da joj prođe prstima kroz kosu, ali je to prekrižio jer mu se učinilo da je banalno. Riješio je da opiše njene oči, ali se kolebao da li su joj zjenice obrubljene tamnim ili kafenim iskrama. Shvati da nije zapamtio tačnu boju jer se svijetlo u njenim očima često mijenjalo. Objasnio je što se ustručava da joj napiše sve što bi želio jer pridvorski poštari, vjerovatno po zadatku, vješto otvaraju pisma. Tako bi mogla poteći priča da je zaluđen za nekom, da zato ide zamračen, gleda a ne vidi. Uz to bi lažno žalili oca Stanišu što se lišava svega da ga školuje, a bog zna đe će se staniti i za čije će interese raditi.

Kolebao se da li da izostavi dio u kome je opisao svoj odlazak na pridvorsko groblje: „Mnogima je nad glavom samo mramor, netesan kiljan. Ovđe je, poslije vremena stećaka, rijetko ko dobijao spomenik. U posljednjem vijeku samoranci su za života podizali biljeg, a ostali su mislili da će im potomstvo čuvati spomen. Ali su se mnogi prevarili. U novije vrijeme su se pofrontili inženjeri, advokati, ljekari, oficiri i tako redom. Stoje mramorni spomenici ili biste, poneka blijeda slika. A svi su svoje vještine i znanje dali nede daleko, bijelom svijetu, ostavljajud posljednju poruku da ih vrate u Pridvor, da zadive svojom predsmrtnom ljubavlju prema rodnom kraju. Dok su bili živi govorili su da je to ukleta zemlja koju treba prelijetati ili zaobilaziti. Ovđe su sad, kao da im ovaj prostor otvara posmrtne puteve. Neki, uskogrudi, usmjereni na sedlo karijere, stideli su se da kažu đe su rođeni". Kad je sve to pročitao ipak je odlučio da joj ne šalje to pismo, da se strpi dok ne napiše bolje i sadržajnije.

Đina je voljela da mu priča svoje snove, šjela bi pored njega i blago položila ruku na raširenu knjigu ispred Grupše. Pamtio je neke scene iz njenih snova, da je sebe viđela kako ide polutamnim hodnikom, ali nikad ne zna đe treba da izađe. I uvijek je sama i žedna. Pomislio je, dok je šetao obalom Rijeke, da počne pismo podsjećanjem na te snove. Kad se vratio kući, zatekao je na stolu njeno pismo: „Ono što me narodto muči to nije samo ovaj slučaj tvoga nemuštog odlaska, to je mnogo više od toga. To je problem zbog čega mi se skoro svaka veza sa ljudima završava tužno. Uvijek poraz na kraju. Vjeruj da to može strašno da muči čovjeka. Pitam se šta griješim, ili sam možda toliko ograničena da sam nesposobna naći pogrješku ili ako nema pogrješke, zbog čega stradam svaki put. Eto, to je ono o čemu razmišljam. Jer, svega sam tri puta doživjela da sam ja bila ta koja prva napušta, a i to nijesu bile dublje veze, inače sam redovno i uvijek bila ja ta koja sam gubila. Pa, jednom, ili poneki put, čovjek i da podnese, ali kada se stalno ponavlja, postaje nepodnošljivo. Ovako se pitam i mrcvarim. Znaš, jedino prihvatljivo rješenje nalazim u jednoj rečenici u noveli Tonio Kreger od Mana: Onaj koji vise voli uvijek ostaje ispod i prinuđen je da pati. Ovo je jedino što rješava taj moj problem. Izgleda da uvijek vise volim. Valjda nije prećerana pretpostavka da sam ja u pravu kada mislim da sa moje stane nema razloga i grješke nego da je ta druga strana manje savršena i zato ne uspijeva. Potrebno bi bilo da naiđem na potpuno ekvivalentnog čovjeka koji u osjećanjima ima i iste kvalitete i istu intenzivnost kao ja, a i isti mentalitet i karakter, tada bi bilo sve u redu. Samo što ja ne vjerujem da ću u ovome životu to ikada naći. Znači, uvijek ću tako patiti i biti sama. Pa to me dovodi do ludila. Osjećam da ti još ni sada nijesam rekla onako kako sve osjećam. Ja samo znam da me boli sve ovo i da nemam lijeka.

Obraćam ti se zbog toga što držim da si ti jedini stvor koji će ovo primiti bez ironije. Ja nemam nikoga drugoga kome bih mogla da ovo povjerim. Možda je prećerano sa moje strane što toliko želim da saosjećaš sa mnom. Našla sam kod jednog autora možda utješne riječi: Ono što ostavlja neizgubiv trag, to je žar, stalnost jedne iskrene naklonosti. Sve prolazi, mijenja se, propada, osim svjetlucanja te sudbine, te stalnosti, te plodnosti našeg srca. Ja sam mnogo razmišljala o tebi i tvojoj dobroti. Ima u tebi nešto nasljedno, urođeno, nepometeno u tvojoj plemenitosti, ali sam počela primjećivati da se to pomućuje. Imala sam jednog školskog druga koji je bio uzoran đak, lijepo vaspitan, lica pravilna, skladna, pogleda otvorena i prava. Niko ga nije vidio ljutog, ali bez snobovske ukočenosti. Kada ga uporedim s tobom čudnovate mi se misli nameću. Ti si kao poljski cvijet a on kao iz staklene baste. Samo što paradoks tek sada nastupa: njega sam srela poslije deset godina i on je ostao isti. Kod tebe sam primijetila lagane promjene. Moj drug iz gimnazije liči na Mičurinovu voćku koja je osposobljena da dobro podnosi svaku promjenu klime, a ti na voćku koja raste samonikla, pa kada se presadi na drugo mjesto nije sasvim sigurno da će to podnijeti bez štete. Jutros je tmurno, kiša pada, ali bih voljela da se to stanje u prirodi ne uvuče u moje redove, da ih ništa ne zamrači. Mi se nijesmo tako često viđali da bi se moglo reći da smo bili nerazdvojni, ali za mene je uvijek bilo dovoljno saznanje da si ovđe i da samo treba da te potražim pa ću moći da razgovaram s tobom. Ali sada znam da si daleko.

Što se tiče moje izjave da si postao moja potreba, istina je. Dozvolila sam sebi da ti to kažem, jer sam bila ubijeđena da se nas dvoje dobro razumijemo. Nijesam bez osjećanja mjere i nedisciplinovana da zahtijevam da se ta moja potreba i ostvari. Svijesna sam svih tvojih obaveza i odgovornosti i poznajem granicu koju ne smijem da prekoračim. Ne želim da ti stvaram nikakve neprilike, ali ne vidim razloge da je trebalo da prešutim. Naprotiv, smatram da lijepa i prijatna osjećanja treba otkrivati, jer ona usrećuju čovjeka i učvršćuju prijateljske odnose. Uostalom, nije baš mnogo ni poželjno govoriti o osjećanjima, ako su ona suprotna djelima koja čovjek čini.

Ne znam koja je to treća (ili četvrta) stvar koja te je odbila od mene. Imala sam utisak da se mi zaista volimo. Ukoliko sam neprijatno djelovala na te kao žena, molim te oprosti. Ne bježim ja od tebe kao muškarca.

Ti si kome zahvaljujem na divnim trenucima koje smo zajedno proveli. Kada nađeš za potrebno, ako budeš želio da mi se obratiš, računaj na mene.

Ne zamjeri što sam ti oduzela vrijeme pismom, ali sam ovo morala da učinim.

Dozvoli mi jedan dug topao poljubac".

Grupša je počinjao nekoliko puta da piše odgovor, ali su mu se otimali samo kruti i neveseli tonovi. Ni u posljednjoj verziji nije uspio izbjeći neku tugaljivost. Zbog završne rečenice, u kojoj je rekao da je sve to beznadno, jer zna da će provesti živote razdvojeno, da maštanja blijede i na kraju postaju neodređeni bol, zastao je i pocijepao pismo. Tada odnekud zaželje da napiše pismo školskoj drugarici koju nije pet godina vidio, niti joj je znao adresu. Pisao je pismo za koje je znao da ga neće uputiti: „Pokušavao sam da sažmem u stihove značaj za mene jednog dana, ali sam odustao zbog straha da ga neću vjerno zabilježiti, da ću njegovu ljepotu poremetiti i otuđiti od sebe, dati mu drugi smisao. Pomislio sam da bih ga tako pripremio za zaborav, pa bih ostao pust. Onda si šjeđela za katedrom u učionici, desno od ulaza u zgradu. Trajalo je literarno veče. Ti si čitala svoju priču. Tvoj glas se spajao sa mojim bićem. Od tada zaboravio sam i naslove mnogih knjiga koje sam pročitao, ali tvoju priču pamtim. Dok smo bili učenici srijetali smo se svakoga dana, ali mi se čini da nijesi zapažala smisao moga pogleda".

Prestao je pisati i zapitao se što to čini. Naglo je ustao, postala mu je soba tijesna pa je izašao na obalu Rijeke i zagledao se u jato riba koje je kružilo u viru. Pošto je ponovo pročitao Đinino pismo došao je do zaključka da je teško napisati odgovor koji bi je zadovoljio. Njena ispovijest tražila je i njegovu. Da brzo odgovori nukala ga je i vijest da je diplomirala na istoriji umjetnosti. Riješio je da za nekoliko dana odloži upućivanje pisma, a da joj telegrafski čestita uspjeh.

4.

POSLIJE SUSRETA S ADVOKATOM TOROM, ČINILO mu se da više neće gledati Đinu. Toga dana, na samom početku proljeća, bilo im je posebno lijepo. Sunce je našlo ugao i prodrlo kroz roletnu tankim zrakom u sobu. Dok su se tiho prožimali, na vratima je zakucao Toro, „avokato". Poznala je njegov način kucanja i pomislila da mu ne otvori, ali ipak ustade i otključa vrata. Toro je zastao i zagledao se u Grupšu.

• Ne pitaš se, mladiću, da li imaš pravo na Đinu, - odmah je rekao. - Đina je svježa zahvaljujući mojoj brizi. Ti si samo mladi besposličar i praznov.
• Nije Đina stvar, - uzavre u Grupši.
• Pred tobom je budućnost i bilo bi fer da odstupiš pa i kad ne bih imao neka stečena prava.

Tada je Đina prišla Grupši, metnula mu ruke oko vrata:

- Laku noć, poljubi me! - Docnije se čudio otkud je bio tako onijemljen i poslušan. - „Konačno ću poluđeti, - mislio je idući niz Promajnu ulicu, - moram bježati što dalje, ovo nije žena, ovo je monstrum. Od prvoga dana uvlači mi se u krvotok, da ne mogu pobjeći, pokušam ali se opet nađem pred njenim vratima".

Ulice su bile skoro puste. Dugo je hodao, bez cilja, plašio se da zastane. Mjesecima nije mogao odbačiti želju da je opet vidi. Jednog hladnog zimskoga dana ponovo je zakucao na njena vrata. Čuvši kako kucanje odliježe u zarđaloj lastri nastrešice, pokaja se što je došao. Dugo je šutio pošto je ušao u sobu i nije pogledivao u nju, činilo mu se da je sve to nepotrebno. Đina se prepade od te tišine pa mu obgrli glavu i zapljusnu ga talasom crne kose.

• Reci mi, đe si do sad bio? Jesi li patio? Tajna je kao žiška u srcu, - govorila je i mrsila mu kosu. Pomilovao je po licu, ali nije bio siguran da mu je još bliska. Pomišljao je da je došao iz sažaljenja prema njoj ili prema sebi.
• Diplomirao sam, pa sam želio da ti to lično kažem.
• Tvoji će biti srećni, - grleći ga uzviknu ona.
• Da, njih će to obradovati ali ja se tjeskobe ne mogu osloboditi. - Sad je bio skoro siguran da je dramu trajnog rastanka opet odložio. Umoran je da bi to sad učinio. Odlučio se da izađu u grad. Kad su prilazili kafani, đe je Grupša povremeno svraćao, čuo je tihi Đinin glas:
• Vise volim da šetamo nego da šjedimo za kafanskim stolom. Ali, u redu, kad ti želiš. - On je izabrao
  sto do prozora i naručio piće.

- Treba promatrati te lažno zadovoljne ljude koji se sastaju oko podne. Mora se, kažu, u to vrijeme doći, da se osvjedoči pripadnost slobodnoj profesiji. To je dokaz lične vrijednosti, na suprot onima što staraju
po biroima. To je i pitanje dostojanstva onoga sloja koji hoće da bude esencija društva. Sve ostalo za njih je
prazno postojanje. Neki od ovih što su, kočeći se, prošli pored našeg stola, misle o drugima kao o jadnim
bićima. Eno, onaj proćelavi, blizu stuba, što zamagljeno gleda, taj ne čita knjige, a pisac je, ostavlja to onima
što pristaju uza nj; oni su čitači, trčkaraju za piscima i glasni su, dokazuju se, prepričavaju ono što su pročitali i trude se da to bude najnovija iiteratura. Sada su aktuelni Prust i Kafka. Toga što ti ga pokazah, čuo sam jednom kako hvali svoj posljednji roman, u kojemu su sve ličnosti poremećene, perverzne, potencijalne ubice. On je stalni policijski dostavljač, čak je na sudu lažno svjedočio protivu čovjeka, u čijem je zimskom kaputu stojao pred sudom, koji mu je bio pozajmio taj nesrećni čovjek kome je suđeno.

Đina je, prateći Grupšine riječi, tražila na licima tih ljudi odgonetke onoga što je on pričao o njima.

- Onaj mršavi momak nedavno je došao iz Pariza, - produži Grupša. - Najviše vremena provodi u Londonu, prati emigrante. Pred njim se opuštaju zbog pogibije njegovog oca kao kolaboranta. Kad pročitaš u novinama da je neko od emigranata ubijen u obračunu sa maskiranim napadačima, to može da bude rezultat
strategije onog zdepastog i šutljivog gospodina. To je sin nekoga Giga, što je prije rata vodao od crkve do crkve holandsku princezu, čuvao je i dok je išla poradsebe. Drugi su o tome pričali, a Gigo je samo jednom rekao da se čudio otkud joj toliko novca i želje da luta po memljivim crkvama. A sad se Gigo može čuditi sinu otkud mu novac da prelijeće s kontinenta na kontinent i da ne izlazi iz skupih hotela.

Đina se uznemiri od te price i prijeđe mekim prstima preko Grupšine ljesice:

- Dosta smo ovde šjeđeli, ovaj mi prostor postaje tijesan. Vidim, svi su se zamračili od ambicija i tajnih
poslova. Plašim se da ću poluđeti od njihove blizine. - U njenim krupnim očima zaiskrio je strah, pa je između stolova prošla, ne gledajući na goste koji su ispunjavali kafanu.

Đina je sebi dopuštala odvajanje od realnosti samo u onom kratkom razmaku između lijeganja i zaspivanja: tek što bi se počelo okretati kolo mašte, njezin zdravi organizam je tonuo u san. Maštanje je izbjegavala, smatrajući ga varanjem samog sebe.

• Ti, pjesniče, - govorila je Grupši, - uporno hoćeš da mi pročitaš misli, želiš doći do onog prešućenog, to
  ti je draže od svega što izrečem.
• Borim se, Đina, sa pomislima da ćemo se grliti i razdvajati dok nam ne prođe mladost. Čim vidim tu jaru u tvojim očima, zaboravim sve ono što nas suprotstavlja. Eto, već ti od prvih mojih riječi vidim strah na
  licu, nemaš snage za rastanak.
• Moramo se privikavati na paradokse, - prošaputa Đina.
• Zašto bismo i dalje to kušali, - nesigurno on upita, uplijećući prste u njenu kosu. Njegov dodir za Đinu
  je bio signal da neće odmah otići, i savi mu ruku oko vrata. Sve se vise uvjeravao da mu Đina lagano postaje neophodna, da i nesporazumi postaju spone. Pravdao se da nešto uvijek spriječi razlaz: praćenje pozorišnih predstava, prehlade kada jedno drugo oporavljaju, pozivi na posjete i tako redom. Sve same sitnice odlagale su da okonča tu vezu. Bio je odlučniji u momentima kada bi ona otvorenije pokazala samoljublje.

5.

GLAVNOM ULICOM RAZMILJELI SU SE ŠETAČI KOJI su proveli sparni dan u stanovima, biroima i radionicama. Iz portuna, podrumskih prozora i kapija zapahnjivala je buđ i kišjeli vonj kora od pipuna. Činilo se Grupši da je grad lažno bezbrižan, čemu su doprinosila ogledala, pokvareni satovi i reflektori u izlozima. Doluta mu slika prvog rastanka od roditelja: majka Milena i otac Staniša stojali su uz kutnju listru, nijemi, a znao je da im se tada plakalo, ali to nijesu učinili da ne pokažu slabost i da ga ne rastuže, pognuli su se još jednom pred sudbinom. Znali su da će on nastaviti život po tuđijem stanovima, u kojima se lagano tamni i potuđuje.

Razmišljao je o napregnutom izrazu Stanišina lica, često je izgledalo da će nešto progovoriti, ali je odlučivao da to prešuti. Zbog toga su ga poznanici nazivali mudracem: „Šta bismo sve čuli kad bi Staniša odlučio da progovori, šta on sve zna o ljudima koji su ga progonili, osuđivali i mučili?" Staniša je znao da mu iskustvo ništa ne znači u prijelomnim momentima, kad talasi strasti nose ljude i razum ostane bez posla. Godine nijesu ublažavale onu zgrčenost od bola kada je, sam, u Javorovom Dolu, kopao grob bratu Mirku, kojega su žandarmi zatekli da spava u omaru, i ubili.

Grupši se, u zagušljivom jazu ulice, povrati slika kako Staniša, posagnut, kopa motikom; naišao je na pržinu, spečenu, sigastu, pa u noći udarci lopate, škripavi i reski, odliježu u kamenijem pojasevima. Žurio je, znajući da ga vojska i žandarmi love, pretražuju šume od zore do noći. Pržina je dočekala kao ljutac kamen, a nije smio Mirka položiti u pličinu, bio bi grijeh, lisice bi ga otkopale. Vrćelo mu se u glavi od uzbuđenja, umora i mraka, kao Grupši noćas od beznađa i talasanja ove bibave gomile, lelujanja uličnih svjetiljka.

Vijest o Stanišinoj smrti unijela mu je prazninu u cijelo biće. Zastade, polusvijesno, ispred izloga jedne knjižare, pogled mu je lutao preko knjiga, ali mu nijedan naslov nije dopirao do svijesti. Probi mu se šjećanje na trenutak kada mu je Staniša posljednji put pričao o sahranjivanju brata; bili su na sredini Zaždrionice, a sunce je peklo. Staniša se sagao, zagrabio rukovijet tek pokošene trave i obuhvatio šječivo kose, zastao i zagledao se u omar. Lice mu je bilo znojavo a bore oko očiju skupljene. Pribirao je misli. Nad Zaždrionicom naiđe oblak i pod njegovom šjenkom Staniša živnu, bore mu popuštiše i cijelo lice izgubi napregnut izraz. Želio je da Grupša odnese u život cijelu sliku o tome tragičnom događaju, prvi put ga nije štedio od te gorčine. „Kopao sam, - produžio je Staniša, - koliko sam brže mogao. Bio sam iskopao do koljena, i dok sam pokušavao da izvadim jedan kamen koji sam bio potkopao, prasnuše puške na nekoliko koraka od mene. Pao sam u nedovršeni bratovljev grob, pogođen s tri zrna. Tada me neko gurnuo i ostah da ležim. Krv mi je oticala. Čuo sam da neko uzviknu: „Odoše braća Martaši!" U tom trenutku ošjetih snažan udarac i pritisak od koga sam gubio dah. Shvatih: bačili su na mene Mirkovo tijelo. I obuze me mutna misao o zajedničkoj sudbini, ali mi se odmah javi prkos: Nijeste vi istrijebili Martaše! Po udaljavanju glasova, shvatio sam da ti lovci na ljude odlaze i uz veliki bol izvukao sam se ispod bratovljeva tijela. S naporom sam otpuzao sa toga proplanka i zavukao se između lijesaka. Tu sam klonuo i onesvijestio se, a probudio sam se u pojati rođaka moje ujčevine. Oni su me našli i sklonili da me zaliječe, a Mirka su zakopali."

Grupša izvadi telegram koji je dobio prije dva sata od majke Milene, prinese ga staklu izloga i opet pročita vijest da je naglo umro Staniša. Shvatio je da mu izlazak na ulicu nije umanjio tjeskobu i vrati se u stan. Soba u kojoj je stanovao bila je okrenuta dvorištu, iznad koga su se dizale visoke zgrade, pa se u nju ranije uvlačio sumrak. Pod njegovim koracima škripale su podnice i učinje mu se da zbog toga ne može sabrati misli. Šjeo je i zagledao se u očevu fotografiju koju je izvadio iz kofera. Na njoj je Stanišin pogled bio mek, skoro tužan. Ruke su mu bile oslonjene na jabučice stolovače. Taj snimak je napravio Grupša prije dvije godine, pred sunčev zalazak, pa su mu bore oko očiju bile sve vidljive. Toga ljeta su svakoga dana razgovarali o starijim generacijama Pridvorana i njegovim savremenicima, a Grupša je prvi put bilježio njegova zapažanja, ono što mu je ličilo na nedokučive kolovrate sudbine koji su donosili i odnosili Pridvorane.

Prenuo ga je Đinin dolazak. Bila je obukla crnu haljinu i kosu vezala crnom mašnom. Grupša je zagleda, bilo mu je milo što je obukla crninu.

- Crna haljina ti dobro stoji, ali mašnu skini, više volim kad ti kosa slobodno pada, - reče, ohrabren njenim dolaskom.

Iz čestih Grupšinih priča znala je da mu otac personifikuje jedan oblik življenja koji ga emotivno pokreće i osigurava unutrašnju ravnotežu. Mislio je o njemu kao o tragičnom liku.

• Nijesi mi ovu fotogtrafiju ranije pokazao, - reče Đina i zagleda se u reljefno Stanišino lice. - Sad vidim
  koliko ličiš na nj.
• Da, likom, ali ja ne tonem u idealizam da mogu uticati na promjenu ovoga svijeta, - odgovori Grupša
  i prijeđe prstima preko čela, kao da je htio da otkloni tjeskobu.
• Prema onome što si mi govorio o njemu, mislim da je donosio važne odluke samostalno, prema nekom
  unutrašnjem glasu, za koji je vjerovao da ga ne vara, - reče Đina i blago metnu na sto Stanišinu sliku.

6.

VERDO PAPOR IŠAO JE NEĐELJU DANA kod poznanika, a zatim kod ljudi koje je manje znao ili bio prema njima do tada ravnodušan. Na kraju je došao kod nekih koje, može se reći, nije zapažao. Ulazio je u činovničke kuće, kod bivših oficira i stočnih trgovaca. A počeo je od nekolika prijatelja, i to ona za koje je pomišljao da mogu imati prišteđenog novca. Nailazio je na rakiju i kafu, a neđe i na povišeno recitovanje o njegovom poštenju, zbog koga strada, o Paporima uopšte i njihovome ugledu. Većina tih ljudi, kao po dogovoru, na kraju je pričala, i to s nekim naročitim naglaskom i sa prisiljenim sjajem u očima, o velikom povjerenju koje imaju u Papore, te da će on naći, među toliko ljudi, onoga koji ima i može da mu pozajmi potrebni novac. Svake noći vraćao se umorniji i beznadežniji, sve se tamniji strah u njemu skupljao, da će na vrata njegovog dućana, u kome se moglo kupiti gasa, kamrika, cukra, motika, kosa, raonika i mnogo drugih stvari i hrane, - biti postavljen crveni pečat. Uprava Hipotekarne banke je neumoljiva: tražila je da joj vrati dug, a ako to ne učini u određenom roku, biće izvršena sudska pljenidba.

Od pomisli na taj datum grudi su mu se zaleđivale. Teško je, noćima, zaspivao, a kad bi od umora zaspao, povratili su mu se i košmarni snovi koje je imao u đetinjstvu. Ostatak noći, s drhtavicom u ožičici, provodio је na klupi, ispod granatog oraha. Za to vrijeme je Rijeka bučala, a u pećinama iz Kožje Litice čulo se povremeno neko zavijanje, slično plaču, kao da se neko otima od davljenja. Verdo je postajao još nemirniji i tješnji kada bi noćnik nanio oblake i naslonio im rubove povijarcem kanjona, pa je samo neka mutnina od svjetlosti dopirala uz kanjon od zapada, kao da su posljednji sunčani zraci ostavili trag. „Da ne bi ove muke, do kraja života ne bih znao da su noći pune nepoznatog sadržaja".

Sad je prvi put počeo da prebira po svome životu i da se prišjeća da li je kad učinio neko dobro. Ljutio se na samoga sebe, što mu doviru te misli. Suprotstavljao im se: „Najprije nijesam imao, a docnije sam mogao odvajati poneku sitnicu, da bih se otrgao od samoživosti. Činio bih dobročinstva, da je naišao neko kome stvarno treba pomoći. Ima sigurno gladnih okolo, ali niko ispred mene ne ispruži ruku. No, treba ih znati odvojiti od onih koji nijesu lijeni praznovi". I tada mu, nepozvana, dođe slika sa strmoga puta od Donjeg do Gornjeg Ostroga, o trojičinu danu, zagamizaše okolo njega kljasti i sakati, neka crna lica koja nijesu umivana danima. Tada ga je ispunilo čuđenje da ima toliko nesrećnih i sumanutih. Prolazio je između njih i ponavljao da nema ništa da im da: „Vidi, - mislio je, - koliko ih se sjatilo, ne bi im bila dovoljna ni za ručak sva moja imovina. Hoće da žive bez dostojanstva, ovako grdni i rutavi!"

Iznenada je punuo vjetar od Rijeke, kao da je puštena ustava na mlinskoj jaži. To ga odvoji od misli koje su mu se nametale. Napreže se da razabere šta je to razbilo noćnu tišinu, ali je vjetar već bio odlutao uz Perišin Brijeg, pa je s njegova traga silazio šum gore, prošao kroz grane oraha iznad Verdove glave i produžio u noć. Polusan ga opet obuhvati, ali je sad vidio sebe kljasta i obučena u crne rutine: šjedio je na kamenijem skalama ispred Ostroga i molio neke žene da mu udijele paru, a one su veselo prolazile skalama, podizale bijele skutove haljina, zaklanjale se suncobranima. Ne poznaje svoje ruke, crne i pokučenih prstiju. Bilo mu je gadno što se tako viđe i poče da se otresa od tih slika koje su bile jasne, pune svijetla. Ipak, one su mu u svijesti ostajale i uzrujavale ga, a on je, da bi ih lukavo potisnuo, pokušavao pored njih da razmišlja.

Odvikao se ležati na tvrdome ležaju pa je ustao s klupe i počeo koračati ispod oraha, u potpunom miru. Jutro se bližilo, bilo je ispunjeno rosom, hladno, pa se Verdo opet skupio uz stablo oraha, ali je ono ledno, kao da u njemu ne ključa život. U mutnom snu, u koji je upao, prolazio je kroz beskonačne magacine: sa polica su svjetlucali metalni okovi na uzdama, bombone, kante maslinova ulja, kužinski satovi, prelijevala se bjelina cukra. I to je bilo sve njegovo, skrivena roba, ostavljena za crne dane, da se nađe. Čak ni Jegda nije znala za nju. I sam Verdo je bio preumio da taj magacin postoji; čim svane objaviće da su spuštene cijene, pa će kupci da se sjate, kao muve na med. Tako će, za nekolika dana, odnijeti dug banci. „Te smrdljive pare", - ču svoj glas. A predaće im i jedno grko pismo, da banka zna za čijim je životom posegnula.

Prije ovih nesanica bio je gord, u njemu je ponos narastao zajedno sa umnožavanjem imovine. U grudima mu se podizala silina, usporenije je hodao, čvršće i šire sijedao na stolicu, oporije pozivao gostioničara da mu donese piće. Sve se manjem broju ljudi obraćao pri susretu, čekao je da se oni prvi jave. Umnožavali su se oni što su željeli da ih primijeti. Najčudnije je što je bio prestao da psuje dok je igrao karte s popom Mironom.

Prvi je u Verdovu kuću ukročio Šako Papor, njegova svojta i predšjednik suda, otmjeno uzdržan, s osmijehom koji je zaustavio na zamišljenoj crti koja lebdi između rođaka koji su na različitoj društvenoj stepenici. U lijevoj ruci je držao bijeli šešir i rukavice. Bio je nezadovoljan jer nije volio ići onamo đe nije obezbijeđen zvanični ceremonijal, kao štit za njegovu ličnost. Za njim je ušao Kosto, upravnik škole, dalji Verdov rođak, visok, krupnih ruku kojima je tukao đecu, govoreći da je to jedina pedagoška metoda da se naprave poslušni ljudi, a da to znači i pravi patrioti. Pozvan je i poštar Vasilije Ma- kica koji je Verdu davao da besplatno telefonira svojim snabdjevačima. Vasilije je poslije pozdrava blago zadrhtao kad je vidio Šaka i skupio se pri kraju stola, želeći da se manje primjećuje, ali mu je glava bila krupna, iz nje je rasla gusta talasasta kosa pa je zaludu uvlačio pod sto dugačke gnjatove. Poštar Makica je zašutio onoga dana, prije pet godina, kada mu je rečeno da je povjerljiva ličnost i da strogo čuva tajne koje struje žicama jer od njih zavise „temelji države". Jednom se osmjelio da i poručniku Živojinu Simiću reče: „Poručniče, kad gonite te odmetnike, posebno pazite na moje stubove, porcelanske čašice i žice, jer mi nije lako imati na vratu toliko važnog materijala, razbacanog po brdima i šumama. Strah me da komiti ne prikače slušalice i čuju povjerljive razgovore". Verdo je poručnika Živojina sio u stolovaču pored poštara Makice, kome je poručnik, umjesto pozdrava, ironično dobačio:

- Vasilije, sinoć sam se vratio iz poćere, mogu ti raportirati: pregledao sam dobar dio tvoje imovine i sve
je na mjestu.

Svi su šućeli, samo se uzrujao Bogić, major u penziji koji je bio prije dvadeset godina odskočio u rušilačku opoziciju, jer mu je učinjena nepravda, nije dobio orden za revnosnu službu. Zato je rado dočekao okupacione odrede s kojima je došao u Crnu Goru poručnik Živojin. Međutim, jedne večeri ošjetio je kako mu se grlo suši i sužava, kad je u kafani za njegov sto sio nezvan poručnik Živojin i počeo peckati ljude oko sebe. Oni su se meškoljili, dok nije došao red i na Bogića.

- Od čega živiš, majore Bogiću, a more? Pa da, od penzije, nego šta, tako je najlakše, - zaključio je Živojin.

Tada je prvi put Bogić zakolutao očima i morao da se brani:

- Šuti, đetiću! Trideset godina služih i u tri rata krvarih, zar to ne bi dosta, pa mi još ne stiže penzija od
te tvoje države.

Ljudi su se tada umiješali i smirili, ali se Bogiću uvriježilo mučno saznanje da iz toga poručnika kipi zlo koje je posisao tamo odakle je došao, da želi sve oko sebe poniziti sa pozicije pobjednika i dovesti na neku njegovu mjeru, da ljude pljucka, uvlači svuda prste i učini sve ništavnim. I sad ga Bogić viđe spremna da rovička po ljudima.

- Nemoj tako s visine, poručniče, - reče glasom u kome je bilo prigušene gorčine - nije ni Vasiliju lako.

Živojin ne htjede odgovoriti na Bogićeve riječi, već se naže k njemu:

- Majore Bogiću, da li ste na kralja Nikolu još ljuti što vam ne dade onaj žuđeni orden? Zao je bio taj vaš
kralj, sve je radio po svojoj ćudi. Nijeste umjeli izabrati demokratskog kralja koji bi se, čim mu narod kaže
- dosta, skini se s trona, učtivo poklonio narodu i napuštio dvor. A taj što vam nije dao zasluženi orden bio
je prikovan za vladarsku stolicu. Drugi se narodi za to vrijeme namijenjaše vladara. Zamjeram vam što ga toliko trpjeste.

Major Bogić je s naporom zadržao mirno lice, ustao i tišim glasom rekao domaćinu:

- Poštujem, Verdo, tvoju trpezu, ali moram otići, pogana se mora nekad prešućeti. - I Bogić, lakim korakom, kao kad je mlada krv kolala njegovim žilama, pođe k vratima. Niko se nije pomjerio da ga pokuša zaustaviti. Gorčina je prelila trpezu, svi su gledali preda se. Živojin je jače zadobovao prstima kao da je tražio
omicalo levora, zaigraše mu nozdrve. Otkad je došao da goni ustanike, sve se više ubjeđivao da je sav ovaj
kraj njegov logor, a da su stanovnici po njegovoj milosti još živi ili na prividnoj slobodi. Ispunjavalo ga je zadovoljstvo kad bi na ulici uočio ponekog značajnijeg građanina da se zbunio zato što nije uspio da zauzme
pitomu pozu. Uvjeravao se da je stav, hod, ponašanje tih ljudi određivalo njegovo prisustvo, čak i to da li će
započeti ručak završiti po svojoj volji.

Od onoga dana kada je kroz spuštenu kontrinu gledao ceremonijal sahrane „kralja"- magarca, u majoru Bogiću su se pomele neke dotadašnje ideje i opredjeljenja, ošjetio se kao da je zatečen u rijeci koja je naglo izgubila obale, nije znao đe da ispliva. Na pjeskovitom trgu, na koji izlazi šest ulica, došla je grupa vojnika i žandarma. Iznad njihovih glava kružilo je jato vrana. Pored te gomile, opruženih nogu i zavaljene glave na pijesku, ležao je mrtvi magarac, čije je lijevo oko prazno odsjajivalo kao da prati lijet vrana. Vojnike je hvatalo kolektivno bjesnilo dok su udarali trnokopima u kamene oblutke: kopali su „grob" da „svečano" sahrane magarca-„kralja Nikolu". Major Bogić i Joksim su gledali kroz spuštenu kontrinu tu grupu grobara koja priprema političku sahranu.

- Francuski revolucionari giljotiniraše svoga Luja, ali nijesu umjesto njega sahranjivali magarca, - pokuša Bogić uspostaviti nekakvu istorisko-logičku koordinatu, da bi jače istakao svoje protivljenje tome činu. - Ovi srpski vojnici, a posebno četnici njihovog Pećanca, žele da „najmaštovitije" unize ovaj prostor. Sve to polazi iz glave bogaljastog cinika srpskog kralja Petra koji svoju politiku hoće da realizira preko bivših Crnogoraca, da bi to bilo predstavljeno kao volja ovoga naroda. Vidiš, kao pomoćnik glavnog ceremonijal-majstora poručnika Živojina Simića, skakuće lažni socijalista Šako, kupljeni rojalista tuđega dvora. On trči za dubljim vaganom. Kad se na Krfu saznalo, poslije ruske februarske revolucije da se nova ruska vlada počinje priklanjati ideji da se na Balkanu stvori republika, agenti srpske vlade razmiljeli su se kod francuskih i engleskih masona, uticajnih političara i tajne diplomacije da osiguraju srpskoj dinastiji južnoslavenske zemlje da ih prisajedine. Obećali su da će formirati i držati balkanski cordon sanitaere. A šta Šako o tome zna? Vidi ga kako se izbezumio od ulagivanja i izdaje.

Šako je postavljao u vrstu neke civile s jedne strane magarca, a vojnicima je komandovao poručnik Živojin, postavljao je počasnu stražu, govoreći da magarca treba dostojno, kraljevski položiti u vječnu kuću jer on simbolizuje ovu Kraljevinu. Jednom podoficiru je dao da drži veliki drveni krst, a oko njega su stajala dva bradata četnika, sa kadionicama u rukama, u ulozi popova. Kad izdubiše jamu, Šako poče koračati po prostranom trgu i uzvikivati opomene i pozive:

• Građani, dođite da uveličate tužnu sahranu svojega omiljenog kralja. Donesite suze za opijelo! - Njegov
  glas se odbijao od zidova kamenih kuća i zatvorenih prozorskih kapaka. Nikšić nije očekivao takvu predstavu, sahranu „kralja"-magarca. Grupi vojnika i četnika niko nije prilazio, što je razdraživalo Šaka i Živojina, u tome su viđeli nijemi otpor i ograđivanje od onoga što oni revolucionarno rade.
• Što su se danas smrzle ove trgovačko-zanatliske kurve, - vikao je Šako, - a ranije su se utrkivali ko će
  ružniju riječ reći o kralju. Strah ih hvata da će mu se zamjeriti, još nijesu sigurni da smo mi nova vlast.

Na sastanku grupe za sahranu „kralja Nikole", kome su prisustvovali Tomić, Spasojević i Pećanac, komandant odreda srpskih četnika koji su došli da dotuku svaku volju za otporom novom poretku, bili su Šako i Živojin, - zaključeno je da ta „sahrana" treba da simbolizira opraštanje ovoga naroda od svoje istorije i da bude krupan doprinos smirivanju ratnih prilika. Šako, koji je zadužen za organiziranje sahrane, kada je došao do riječi, da bi ostalima pokazao ko je on i šta znači njegova uloga u rušenju crnogorske držve, izrazio je mišljenje da će to biti veliki politički poen i moćan udarac autoritetu kralja Nikole. Imao je veliko povjerenje u tradicionalni otpor ovoga grada kraljevom despotizmu, mislio je da će zalijepljene čitulje po kućama i drveću dovesti sve građane i iz okoline, da će prostrani trg biti tijesan da svi stanu, te da će on toj uzburkanoj masi održati zapaljivi govor, koji će biti prekretnica, lekcija koju će đeca učiti.

Prve noći Šako nije mogao dugo zaspati, smišljao je „nekrolog"; dolazile su mu u svijest fraze, formulaičkog karaktera, koje su studenti-emigranti smišljali u svojim ljutim proglasima i novinama. Ali je on želio da zazvuči originalno. Danas je te rečenice zaboravio ili su mu se preklopile jedna preko druge, nijesu mu se učvrstile u pamćenju, pa su ostale samo one studentske poznate osude. Znao je jedino da treba početi sa „tužni zbore", ali mu je ta prva, ključna rečenica varljivo mutirala. Da ima naroda i da oduševljeno zaklikće, to bi ga podstaklo da mu govor glatko poteče. Nije bio siguran da će biti prihvaćene jače pohvale stranom kralju, za kojega se znalo da je zao, slavoljubivi cinik i hladnokrvni atentator.

Gledajući kako se oko magarca počasne straže smjenjuju i kako boce rakije grobari dodaju jedan drugome, Bogić je bivao sve zamišljeniji. Gledao je kako vojnici podižu tribinu i od četine pletu vijence.

- Bruka je za sve nas ono što čine, - odlučno zaključi Bogić, - dosadašnji protivnik kralja Nikole. Nije volio dirigovano zlo, bez mjere, pa se i pred istomišljenicima odricao jedne svoje „zasluge", da je pokušao atentat na kralja, zbog čega je bio u emigraciji godinu i po dana. „Nijesam pucao, - govorio je, - već mi se omaklo dok sam pokazivao pištolj jednom prijatelju pored рrоzоrа. Desilo se da je u tom trenutku prošao kralj s pratnjom i zrno je prolećelo pored njegove glave. Kad sam vidio šta sam učinio, znao sam da mi neće vjerovati da nijesam pokušao atentat, pa sam protrčao između nekih drvljanika, kroz dvorišta, krio se u nečijoj šupi do noći i napuštio Cetinje". Mnogo puta je ponavljao tu priču, ali mu to nije pomagalo i emigranti su ga slavili, čudeći se što se toga odriče, kad su oni sebi pripisivali i ono što nijesu uradili. Jer, kad nestane crnogorske države, položaji će biti dijeljeni prema tijem zaslugama. Bogić je govorio da atentatori završavaju jadno. Odbijao je emigrantsko sramoćenje kralja i savjetovao da treba samo ponavljati da kralj smatra svoju zemlju patrijarhalnijom nego što jeste i da je od nekih konzervativnijih glavara pritiskivan da je zadrži u takvom stanju, da bude trajni ratni logor za tuđe ciljeve, te da je oslobodilačku borbu podređivao interesima dvora. To treba da budu glavni argumenti, zaključivao je.

• Izgleda da su ovi grobari daleko otišli, - reče Joksim i primače se uz prozor pored Bogića, - ali kako
  ćeš, gospodine Bogiću, - ispropagirati onoga srpskog kralja, pravog zlotvora koji je već sio na jedan krvavi prijesto, ubijediti ovaj narod da on zaslužuje i naš prijesto, ako prvo kralja Nikolu dobro ne satreš. Onaj nesrećni Šako uvjeren je da će ostati čist kad se bavi takvim prevratom.
• Znam da sada slijedi tvoj poziv na neku sredinu, - odgovori Bogić i skrenu pogled na trg, - ali ovo je najsuroviji oblik mržnje. Kad ovako unizimo sve svoje, emocijama, bez kritičke misli, lako će nam dobaciti da smo niko i ništa, kad im prestanemo biti potrebni. Ti ovnovi što danas u pjeskušu sahranjuju „kralja"-magarca, ne shvataju šta može doći poslije, kamo će đavoli kolo voditi, kakve će se smute zametnuti pošto „svadbeno" veselje umukne, pa neki današnji vatreni zidari nove države budu mnogo dublje zakopavani nego što oni danas magarca zakopavaju. Ne zna Šako, ni oni oko njega, narav onih što vuku konce, pa misle da ih čeka slava.

Iz ulice koja vodi od crkve pojavi se troje paščadi; promrzla i nakostriješena, primicala su se gomili ljudi, a u prvom momentu se činjelo da će otići ka starom gradu. Neki od mladića ih opazi i uz smijeh doviknu: „Evo nam publike". Paščad su se lagano i ispitivački približavala. U sredini je išlo najmanje i krivonogo, ošjećalo se kao da ga štite drugo dvoje, krupnije i kudravije. Zastajala su i opet se primicala. Primjećivalo se da su izbezumljena od gladi, i da su nanjušila magareće truplo. Tek se sad okrenu k njima cijela četa i uperi cijevi u njihove gladne bokove. Šako komandova:

- Ćerajte đavole! Mrš! - i svi za njim povikaše ali se paščad, privučena lješinom, nijesu povlačila, gledala
su i odmjeravala opasnost. Ono najmanje je pratilo ponašanje svojih drugova. Krupni zečkasti pas, namrštene i ostarjele njuške, osmjeli se da kroči prema magarcu, pogled mu je pokazivao odlučnost zvijeri koja se bori za život. Više cijevi ga je udaralo u bokove. Iskovriježi se i odskoči u stranu. Za njim pođoše i ono dvoje.

Sati su prolazili, ali se narod nije okupljao. Tada se poručnik Živojin Simić okrenu prisutnima, uzbuđen i ljut:

- Sahranjujte ga! Pamtiće se ovo što smo uradili jer mi zatvaramo posljednju stranicu istorije ove zemlje.
A sad „kralja" poškropite vodicom i položite u vječnu kuću! - Prisutni podigoše kolje, ubačiše magarca u rupu, napraviše krug oko „groba" i dehidriraše se.

Većinu prisutnih za Verdovom trpezom prođoše ledni žmarci kada primijetiše drhtanje tankih Živojinovih brkova, jer su znali da će opet početi paljevine i ubijanja. U tome momentu uđe Luka i smrknu se kad ugleda poručnika Živojina. U mislima i pred ženom nazivao ga je krpeljom; svaki put kad ga vidi imao je utisak da se naginje nad bezdanicom, on, Luka koji je na Krfu, dok je radio u odjeljenju srpske vlade, u kome je pripremana likvidacija crnogorske države, mislio da mu, kad jednom osvoji vodice vlasti, niko neće smjeti direktno u oči pogledati. „Zaslužio sam, - mislio je, - da mi srpski kralj dadne odriješene ruke, da se navladam i narod usmjeravam stazom demokratije i slobode". Sad je bilo drugo stanje, krpelja nije mogao nikako odbačiti i zaobići: ušao mu je u lubinu, tamo između plećaka, i sad mu se slobodno šeta po džigaricama. Mučnina ga je obuhvatala kad je ustanovio da ga poručnik Živojin prati i kontroliše, da pazi na svaki njegov razgovor, odluke i susrete, da sve zapisuje i šalje tajno izvještaje srpskom generalštabu. A jedne noći, dok je nemirno ležao i misli mu se rojile, jer su toga dana pale tri glave i tri kuće izgorjele, ugledao je u oblaku dima od paljevina, što je bio nadkrilio Pridvor, lisičiji lik Živojinov: smješkao se i sukao tanki brk. Tada je potpuno shvatio da pod rukom Živojinovom nema kraja stradanju.

Načelnik Luka, koji je bio za svaki udar i pogrom što učvršćuje prigrabljenu vlast, dođe do saznanja da Živojin zadovoljava unutrašnju potrebu da ubija i pali, da to čini iz mržnje prema tradiciji, osobinama, jeziku, pjesmama i svemu što čini ove ljude, pa i prema igri njihove đece koju razgoni kad bi se troje skupilo. I nije mogao da se namrzi, uključujući i njega, Luku. „Uostalom, - razmišljao je Luka, - ja, kao zaslužni i ugledni domorodac, imam prvijenstvo da prosudim i odlučim ko će biti ubijen, ko i koliko osuđen, čija kuća zapaljena, a, međutim, niko me za sve to ne pita, saznajem kao i ostali Pridvorani pošto se nešto zbilo". Za trpezu je sio Luka, ne pogledavši one pored sebe. Ručak je prošao brzo, šutke, bez zdravica, zalogaji su zapirali.

Verda Papora prenuo je iz sna konjski topot, a tren prije buđenja učini mu se da se to čuje iz njegovog tajnog magacina, da nečije kljuse udara kopitama u njegove kante maslinova ulja, spotiče se preko robe: sve će mu oboriti, prosuti, pogaziti kamrik. Ili lupeži tovare njegovu muku. Konačno se probudio od svojega glasa, čuo je samoga sebe: „Đavole, koji si?" Bio se skružao oko orahovog debla, kao gušter.

Tek što se Verdo ispljuskao vodom i okrijepio, došao je mesar Mikonja, koji je, kad zatreba, služio i kao kurir načelstva, i prenese mu poruku načelnika da mu se odmah javi. Mutilo mu se u glavi, miješale se sumnje i nade; šjetio se patetične i kao šaljive sinovljeve slutnje koju je izgovorio prije tri godine, kad se Verdo useljavao u novu kuću, da na njoj ima dosta prozora, ali da ne zna da li je neki okrenut budućnosti. Pažljivo se obrijao, obukao novo odijelo i pošao u načelstvo. Kao da je sve zadavljeno, šućele su kuće i ulice, samo je njegov korak odzvanjao. Luka je šjedio na stolici s visokim izrezbarenim naslonom; na širokom stolu bile su gomile fascikala i velika tučana mastionica. Načelnik se podigao i pokazao mu rukom stolicu, ali nekako kao da naređuje.

- Ti mi, Verdo, vrdaš, nijesi mi potpuno iskren, ne pričaš mi šta te muči. Ideš po kućama, kukumavčiš
za pomoć, paničiš, ne obraćaš se svojemu načeniku. Ovo je naše vrijeme, moramo se pomagati. Zvao sam te zbog dvije stvari. Dobili smo nešto para za probijanje puta do manastira. Povjeravam ti, Verdo, da budeš preduzimač. Napravi spisak radnika koje bi zaposlio pa dođi kod mene. Je li ti jasno?

- Jasno mi je, gospodine načelniče, do kraja, - odgovori zabrinuto zbog onog drugog što treba da čuje.

- Drugo ti htjedoh reći, - produži načelnik, - policija traži izvještaj o tvome sinu Gligoriju, druži se sa
sumnjivim ljudima koji su se davno uhvatili u đavolje kolo. Mi se po zlu pročusmo, više bundžija dadoše Crnogorci no sva Kraljevina. Zato moramo strožije pripaziti na ljude da se ne pogube. Iskotarismo se: tri uzastopna rata, epidemija španjorice, pomor od gladi, pa ovaj dugotrajni ustanak. Svijem narodima se završi rat, Evropa tancuje i piše memoare i ratne hronike, čak se i ruski boljševici umiriše, samo mi ostadosmo u ratu, kao što smo uvijek bivali, mnogi neće da priznaju da su savladani, da su im ideje propale, pa ih trese komitska groznica.

Verdo je slušao i meškoljio se na stolici, probijao ga je znoj oko očiju i na čelu, kolijer mu je postao tijesan, bio je uzbuđen, miješale su mu se tuga i nada: pred njim je bio iznenadni spas za imanje, ali i teški dani njegovom sinu. Pored načelnika Luke uvijek je prolazio kao pored opake zvijeri ali mu sad najednom postade blizak kao utopaocu ispružena ruka. Od toga nepoznatog i naglog prijelaza ošjeti vrtoglavicu i uzdrhta: „Moram mu se odužiti", naglo mu se probi odluka u svijest. U zagrijanoj glavi mu šjeknu saznanje da to može odmah učiniti. Dva mjeseca on zna, ali šuti, da se braća Martaši, Staniša i Mirko kriju u Javorovom Dolu. Sad nije mogao svoj glas zaustaviti:

- Povjerenje za povjerenje, Luka, - izgovori Verdo prvi put njegovo ime bez titule, jer mu je htio pokazati da neće uskratiti bliskost kada mu je povjerio posao preduzimača, od čega može vratiti obaveze banci, a kazao mu je i za opasnost u kojoj mu se našao sin.

- Martaši se kriju u Javorovom Dolu, - produži Verdo, - pa jednom da poraziš onoga psa tragača, poručnika Živojina. Popaziće ti to oni što su iznad tebe. Toliko mogu učiniti za mir u ovoj državi, - dodade, kao da se pravdao što je to rekao.

- Načelnik Luka je izbuljio oči od iznenađenja, a zatim je naglo ustao i otpratio Verda. Dok se vraćao iz načelstva, Verdu se lagano krv stišavala. Na pjaci je čuo šum Rijeke koja je klobučala preko uglačanog zelenkastog kamenja, ispod pocijepanih šjenka vrbovih stabala. Drugu trećinu dana preko Rijeke klizi pločasti hlad od Kožje Litice. Pridvorani vole Rijeku jer nije horizontalna mrtvica, kašasta masa, već mnogobojna i različitog toka: zamisli se u dubokim virovima, podboči slapovima koji od glatko kamenje oštre svoja svrdla. Verdu se u mladosti Rijeka zamjerila, zanijela mu konja i njega oborila i ponijela put Skakavice đe se slapovi obrušavaju u Đavolji Vir, iznad kojega se uvijek diže magla kao da ledna voda ključa; šjeti se legende da su taj vir đavoli izabrali za svoje tajne dogovore, da od buke slapova ne bi ko čuo šta zbore. Vjetar je punuo niz Rijeku i udario Verda u lice kad je zastao na sredini mosta i zagledao se u talase. Od toga se pribra i u grudima mu se otvori rana straha: „ Izdadoh Martaše, crn mi obraz bio! To će se jednom saznati. Mojom mukom ne mogu se opravdati".

Od prije dvije godine u Luki se sumnja razgorijevala: pritajili se vjetrovi koji su mu krila podizali. „Izgleda da se više niko ne interesuje za mene, ocijenili su da nijesam vrijedan daljeg podizanja. Oni gore poslovno procjenjuju, na svakome nivou im je potreban oslonac i mene ostaviše ovđe de sam, u Pridvoru, zaturenom i jadnom. To je kao u bitkama: ne mogu svi učesnici postati generali niti medalje dobiti", tješio se Luka. A on je predano, godinama, radio, kad je bio student i mladi pravnik: pisao je po novinama članke, upućivao pisma ispred izmišljenih istomišljenika, sastavljao agitacione govore protiv kralja Nikole, ovijavao od crnogorske obale do Soluna i Bitolja, i to u onoj smuti za vrijeme balkanskih ratova, da bi nosio tajne poruke i povezivao emigrante. Želio je, nadao se da će ga uključiti u tajnu militarističku organizaciju, koju je sve više uvažavao kako je dolazio do saznanja da joj je sredstvo svaко zlo samo da se dođe do apsolutne vlasti nad balkanskim prostorima.

Postajao je sve nemirniji kad se uvjerio da mu pristup višoj vlasti priječe, i od njega traže rigoroznija iskušenja, da bi opstao na čelu Pridvora, dok se mnogi jadovi već šetaju blizu kralja. Nekoliko puta je, diskretno, prigovarao prijatelju Jocu, za koga je naslućivao da je već član organizacije „Crna ruka", jer je preko njega dobijao naređenja: napominjao mu je svoju trajnu spremnost da svaki zadatak izvrši. Posumnjao je u Marka Dakovića, kao najuticajnijeg bivšeg crnogorskog emigranta, da mu priječi napredovanje. Kad ga je god vidio, primjećivao je da Dakoviću lukavo mrda brk: „Nešto sumnja u mene, - mislio je Luka, - a vjerniji sam programu unitarne države nego svojoj ženi. I moj ludi brat Kuso pogibe kao desečar na Govedaru, u borbi protivu Bugara, da bi se Srbija proširila. A Kuso je samo bio čuo da tamo neđe žive Bugari. Pa kakve koristi od toga viđe, ni smrdljivi kalendar Vardar o njemu ne pisa, đe su objavljene slike i biografije i posljednjeg generalskog seiza. Samo u zgužvanom i požućelom izvještaju kralju, koji je uputio brigadir Niko piše da ste jurišali i zauzeli prve šančeve, ali je tada srspka vojska sa lijevog i desnog krila odstupila, pa je tvoja brigada, Kuso, morala napuštiti zauzete pozicije, ali se ti nijesi povlačio jer si bio mrtav. I tada je nastupilo primirje koje ti ne doživje: ostade, bezimen, u prvijem rovovima. Kako da te nađem u posljednjoj brigadirovoj rečenici, koji kaže da je tu bilo četiri stotine mrtvijeh i ranjenijeh. I nijednog imena nema, pa ni tvoga. Sva se idejna usijanja ohlade kad poteknu mirne vode, moj brate Kuso, a kad si onoga jula 1913. jurišao u posljednju bitku, mislio si da će te sav svijet vječito pominjati i pjevati o tvome činu, a danas je sprešniji svaki mitnik i stokapić. Dok se mi tako zavaravamo i trčimo za svojom pogibijom, drugi kontaju da nas navuku da ih u tome zamijenimo, da za njihovu koncepciju jurnemo u prvi šanac. Umiju nam razviti privid da to svojevoljno činimo, da sami sebi naređujemo: neka se nadimaju, vele, važno je da se obilježe da su naši, da im nema povratka, ustuka, jer vrijeme sve potire, važno je da se svi uklope u naše tokove, da ih obavežemo na poslušnost, a narod je škalja za naš zid: izlaziće na izbore, glasati za „učenjake" koji će se vrćeti na političkom toboganu i međusobno raskubati, obarati i uništavati. Brzo poginu, brate Kuso, pa ne viđe da si prevaren. Kriv sam i ja, vjerovao si u moju pamet. I za tebe bi se našao neki doušnik, neki poručnik Živojin, da te prati sustopice. Ali, ovo je presudni dan za mene", - mislio je dalje načelnik Luka. Pozvaće poručnika Živojina, kazati mu da odvede četu u Javorov Do, opkoli i pohvata Martaše. Tako će mu jednom pokazati ko je glavni u Pridvoru. Sunce je pravilo ogromni luk iznad Pridvora, grijalo i otvore pećina u Kožjoj Litici, borilo se s hladnim stubom zraka koji se dizao iznad Đavolovog Vira. Na obalama Rijeke vrbe su pravile sve kraći hlad.