Slobodan B. Medojević
POEZIJA
PRAG
Zgazio sam na prag.
Na blijedoj śenki,
pomiješaše se boje
ćerpiča i kamena.
Prag je granica svjetova!
Izobličenijeh vjetrovima povijesti,
daske obojene tamno žutom bojom
piljile su ispod oka
u moja stopala.
Plakala su vrata neotvarana,
plakali su prozori bez svijetla.
Ugledah pokriven paučinom
tuđu uspomenu.
Koraknuh ka njoj.
Duša osta pred pragom
glasno vapijući:
- ovo nije moj svijet!
GRUDA TUĐE ZEMLJE
Lijepa je gruda zemlje
što se drobi pod prstima:
dok podnosi pobjednike.
A ognjišta ostavljena,
tuđe slike
ogledala polomljena.
Lijepa je gruda zemlje!
Pjat pun mesa,
hljeba, soli
i grk ukus tuđeg vina
kamen tvrdi na grudima
pritiska i boli.
Lijepa je gruda zemlje!
Zemljane kuće,
zemljani crijep,
zemljani ljudi
i oni od zemlje zbunjeni,
snijevaju kamen!
ŽELJA ZA SLOBODOM
Kroz snijeg bosom nogom
- do krajnosti.
U ogledalu od mutne vode
- lik u blatu
pomiješan sa pepelom,
smije se glasno
- provocira grobnu tišinu.
Želja za pobjedom,
pobjeda u čizmama!
Ostavlja biljeg
u lokvama krvi i paperja.
Želja za slobodom.
Lijet ka śutrašnjici
nadanje je pusto
da ništa ne počinje
bez razloga
koji śutra i ne mora biti razlog.
U potrazi za odgovorom
- gubim vrijeme,
čekajući da neko ostavi biljeg
u mojoj prosutoj krvi.
UDAVLJENI PORAZ
Težačkijem rukama udavljena
- beživotna leži...
U kostrijeti povijena.
Sićušna u svojoj konačnosti,
razjapljenih čeljusti
gladna osvete
- nezasita
umorena-spava.
Onako iskežena, iščupanog života,
krvavijeh zuba.
Užicu soli stala je
izvidana rana od njenoga
glađenja!
Rasuo sam pijesak po prašini,
ubijelih sivilo svakodnevnice.
Trošan i porozan-sipljiv
ispred mene je stajao
davno zaboravljeni mir.
Ustajem tepajući uspomenu
gladan života,
pobjednik
na pijadastalu od mahovine i lišća
podižem ruke ka nebu
blagosiljam život
a u životu svoju mladost!
POD ZUBIMA
Zlatna prašina
U očima
zlatna prašina
pogled skriven
u dubini blijeska
razuzdani vjetar
nosi
posljednju zoru
u nepovrat.
Paučina u pogledu,
krilata balada
pokosila zvijezde,
nebeska dolama
ostade pusta
ispod koprene
straha
Sve je ništavno
pusto, spaljeno.
A sve je moje.
Uplašena gomila čeka
čaktar na vrat
i novu tuđu livadu,
pod zubima!
ISPOD SISE MAJČINE
Pod svjetlom čednosti
usnuh
kao dijete
ispod sise majčine.
Pokriven mirisom
nara i smokve.
U brojanici stih sakriven
- Izgovorih glasno.
Dragovoljno žrtvovah...
Glasom oluje prizvan,
u malom vaporu
sabrah zemaljsko blago
i razbih o hrid
posljednju nadu
- tegobnu crvljivu žalosnicu.
Tih je san
ispod kamena sklupčan
u iščekivanju nespretnoga koraka
- vrijeba
Radoznalost mi otkri tijelo
padajući,
pogledah zvijer u oči.
Pod majčinom sisom
usnuh
- strašan san!
POD BATINOM
Kaštigali mačem i perom,
drvljem i kamenjem.
Zatvorio sam slap bola,
umočen u vino
nestao sam u zalogaju!
Tren je prekinuo galamu
i blagoslov je prekrio
kalendar nesreće
- vrijeme je stalo.
Stiješnjen između oraha i jabuka
pod lojem svijeće
- utrnuo sam gledajući slavljenike
noć je stigla kukavički da pokrije
sramotu umotanu u lencun.
Stisnuo sam zube
i pregrizao tišinu!
Dugo poslije pričesti
treštala je istina
ulicom prokletnika
Okrenite glave prema krstu,
usudio sam snijevati
moju zemlju,
moju Duklju!
IME SLOBODE
Utješen lažima priznao sam...
Sam, u svom kutu
od sipljive sumnje
kriknuo sam
ime slobode!
Tegobni užas ulice
zagušio je nadanje.
Pljunuo sam u ogledalo,
gledajući svoje lice,
-vidio sam stradanje!
Vrbino pruće savilo se o moja rebra
ohrabren kaznom – spoznao sam istinu.
Stisnute penice razbile su kamen.
dahom zamaglih vidik, goniteljim
Potonuh u zdenac sreće
– od grijeha očišćen.
Pred zamagljenijem ogledalom
kriknuo sam ime moje zemlje.
I ostao posramljen.
Đe sam to ja, a đe ona!
MASLINA MIROTVORNA
Na trgu robova
na blijedo-žutome kamenu
bez biljega i otisaka,
zapalio sam svijeću
- zadušnicu.
Pod maslinom mirotvornom
našao sam suzu
okamenjenu.
Želju svezanu za vjetar
- spuštio sam pogledom.
Istopljene riječi prošlosti
krčile su put
do srca ratnika.
Zagušeni baladom topova
- zaboravili su slušati razum.
Sami na vjetrometini užasa,
promijenili su svoja lica.
Pred humkama bezimenijeh
predao sam epitaf vjetru,
potonulom u moru
krstača i svijeća.
Iz plamena zadušnice,
izdigao se vapaj za oprostom.
U molitvi za pokoj duša,
pred okamenjenom suzom
- slušao sam glas
masline mirotvorne.
NA RAZMEĐU
Svijet se istopio
gledajući sunce otvorenijeh očiju
lagajući za pobjedu
čekajući zlatnu kočiju.
Za besjedu – dukat!
Za hvalospjeve – miran san!
U gađenju unikat.
U molitvi odan,
istinu pohodih!
Beščašće je optočilo razum,
obezvrijeđenijeh ljudskijeh ljuštura.
Njihov miris ne podnosim,
progoni me,
dok odlazeći na molitvu,
priśećam se trubadura
kojima su prste polomili
i iščupali jezike!
Malo je ustrajnijeh!
Veličina je u trpljenju!
Klavirska žica oko vrata
prijeti nakostriješena...
recitujući svoje stihove,
- učim se laganju
kidajući zubima savjest!
U ČEKANJU PRESUDE
Posrnuli su...
u pohlepi nevješti
- dodirnuli su dno kaveza
Vatrom iskušenicom-molitvenikom,
odagnao sam njihove śene!
Tegobni krik
probudio je samilost
u dva koraka
stala je sreća
i ispružena ruka
napuni se hljeba života
i čestit ośeti čast!
Jektala je zavezana
u vrećici praznovjerja
duša-lutalica.
Na trgu od pahulja i iverja
okrenuta sudiji
pognute glave
- stajala je
trljajući krvave ruke
o kaput lažne slave
između dvije vatre
u čekanju presude...
KAZNA
Kazna!
Vraćanje duga dužnika,
izopštenje iz svijeta,
iz konvencionalnosti.
Bahato otimanje samopoštovanja,
svakog vida integriteta,
inicijacijom negativnosti
i samo to?!
Kazna!
U kavezu od savjesnosti,
traganje za odgovorom.
Suočen sa »nedjelom«,
moram pronaći put
koji vodi do iskušenja.
Kroz prostor od podsvijesti
tražim priliku da se iskupim
i dokažem smislenost kazni.
Tražim nit kojom ću svezati
pravdu za savjest.
Duh prošlosti gonim zaboravom,
pod batinom okajavam grijeh.
Rukom krvavom
pokazujem oprost
upinjući se zadnjim trunom snage
da mu dotakne lice!
|