Gordan Stojović
Pjesme inspirisane životom pjesnika Isaiah Koen-a

Gordan Stojović

Ove pjesme su nastale inspirisane životom pjesnika Isaiah Koen-a (Flavio Eborense) koji je umro zatočen u tvrdjavi Kanli Kula u Herceg Novom 1592 godine, sahranjen je na malom groblju portugalskih i španskih jevreja uz obalu koje je na zalost kasnije tokom jednog od velikih zemljotresa u istoriji skliznulo u more.

Posljednji dan- Flavio Eborense Didatico Piro (Isaiah Koen)

Prošla je sedma godina
duga i hladna bješe, baš kao ni jedna
svakog dana njenoga i mog mišljah o životu,
o bože kako li je lijep bio,
a i danas kao i svaki drugi dan do sada
sjetih se moje rodne ulice, Lisabona blistavoga grada
moga oca i pločnika srećnog hoda, veselih trka
bješe pjesma, bješe radost život trgovca Koena

A onda kristjani ustadoše, kolce i vartu podigoše
kristjani ti što oteše mi ime, oteše mi slobodu
pravo časno da budem ono sto pred bogom jesam
i rekoše
"Jevrejine Isaiah od danas si Flavio Eboense,
i nisi više Koen nego Didatico Piro
rekoše i ponoviše mi :
više nisi svoj, nego naš!
Pljuni na svoga boga i sve što o njemu znaš!
Zaplovi brodom u ime kristjana nek se mači zasjaje
krv nek se lije i nek svaka pobjeda u slavu sinu judejskog seljaka bude!"

Onda pređoh sabljom Mediteraneo i tvoj mali opasani Castelnuovo
eh...Castelnuovo, sanjana slobodo, Castelnuovo dozovi svoga Barbarosu sad
da me posječe, sasječe, raspori odmah , ovdje
neka ovo bude zadnji dan neslobode, tuđega čovjeka
srce moje neka leži pod tvoje hridi,
nek se kristjani mrtvim tjelom mojim ponose!

Sedam godina, sedam godina punih ne viđoh ljepotu!
samo okovi hladni i kamene ploče, strahote i krici tamnice
htjedosmo kristjansku slobodu donijeti gradu koji nam za uzvrat darovaše večiti mrak bezdana
udarce bičeva neprestane, bol i nemir, nostalgiju za životom a u suštini želju za smrti.
moj pogled na svijet, kroz rešetku, moje sunce sa okvirom od željeza
moje more sa ukusom pločnika, moje nebo sa tamom oluje i jedan mali trag ljepote!

Moja mala plavokosa slavjanka, kristjanka i njena šarena goveda
hraneć njih zelenom sočnom travom pod zidine moje klete
moje oči ljepotom hraniš,
slavjanko mlada ah da nema zidova
slavjanko mlada ah da nema rešetaka,
grijehova, sablji, turaka
slavjanko mlada ah da sam slobodan i da samo nijesi kristjanka!
O svijete kristjanski o slavjanko mlada, o kleti zidovi i ponori....
pitam vas i moje dane, sloboda hoće li više ikada doći?

Flaviova kosa

Anno domini 1667


Dan kada se zemlja tresla
stijene igraše dvorske plesove
Kada je bič boga jedinoga
u prah goli,
pretvarao djela neimara.

Onaj dan,
kada je mjenjao sve
što njegova ruka nije stvorila.
Ira bješe božija
za sva nedjela,
vjekove samoglavosti i strasti
misleće sužnje prekorila…

Prođe skoro stotina godina
od kraja mu sirotog života.
Iz mraka u mrak
Iz tamnice u džak
Sa pločnika u zemlju i živi kreč

Na mjestu samotnom
groblju proganih Judeja,
drvene ploče s’ imenima
sjajem Davidovih zvijezda.
Na mjestu gdje i kad sunce sija
Zemlju prekriva vječita rosa’

Iz kosti i mesa u prah i sjećanja
Zaborav vječnosti, vedra i tužna lica
Bolovi I slador, vihori i bonace
Ni kam ni kap niti zrno.

I tog dana kad bog pomjeri zemlju
otvorila se vječita tamnica.
“Flavio stigla je sloboda”
Pred tobom je čitav svijet,
najveća samica..

Pramen kose, pletenice stare vijeka
jače od crva, plesni, kreča...
Dodirnuo je vjetar,
bujica slobode sa neba,
vodilja bijega.
Zauvjek zbogom Castelnuovo
sa vjetrom putuj, vlasi …

Dnevnik Flavia Eborensea

- Snovi o slobodi

možda sam počeo da uživam samo
u željenju slobode?
možda je više i ne želim?
možda je odista ljepše samo željeti nego imati

kad bih je dobio u ovom času
u obliku u kojem sam
pri svijesti kojoj sam
ponovo bih se svojevoljno vratio
na ovo surovo, mračno mjesto
koje miriše na smrt
i moje izlučine

ova sloboda među zidovima
jedina je sigurna
ovdje znam šta mi može
zauvjek uzeti život
koji ni do sada nije vrijedio ništa

nema nikoga
tu su samo sjenke mojih dana,
ljutiti strazari i glad

ovdje se može vidjeti
svako sutra
napolju tamo gdje postoje jutra
moram se paziti
smijeha i suza
pčela i ljubavi meke,
ne samo mraka,
pljavih okrutnosti
nego i slatkosti božijeg života

ova tamnica jeste grozotna
u njoj su kraj mene
samo,
jedan mali miš
i jedan veliki pacov
čije oči stalno sjaje u tmini
zvijezde na nebu tamnice
oni jedu tvrde mrvice buđavoga hljeba
iz ruke mi,
isti oni koji će jesti jednog dana i mene
čije meso i krv bih mogao svakog dana osjetiti

ja sa njima pričam,
sa braćom kanibalima
ja koji jedem
samo nemoguće snove o slobodi
mi smo ipak zajedno, na dnu

i kažem im,
da svaki dan
dok prolaze kroz uske male tunelčiće
rodne grude
ponesu po jednu dlaku sa mog tijela
neka makar mali dio mene
ponovo osjeti onu
staru slobodu,
neka makar taj dio mene
opet pomiluje vjetar i ugrije sunce
sve dok me ne pojedu skroz
sjenke života i
moja braća kanibali
dok čitav ne izađem odavde
sa dna
duboko u njemu
u formi bezbjednoj od slatkosti

ja flavio koji više ne sanjam slobodu
makar ne onu bilo kakvu

U tamnici (Furtaleza del Mar)Castelnuova ljeta gospodnjeg 1589 godine

(O dia derradeiro de Flavio Eboense)

Ponekad kad osjetim dah,
vjetra sa juga
sjeti me pločnika Alfame,
uličnih svirača
neustrašivih pomoraca
moje male crnokose
dvorske dame od računa

Kad vjetar prođe hladnim rešetkama
moje lice umiveno ponovo oživi
to bog mi šalje sjećanja
a moj prazni stomak
se zasiti
puno srce prepukne
i nigdje nema žala
svaki tren prošlosti, slobode
jači je od robovskog bola


Kad kad u noći,
u mirisu slame i urina
ukrašen ranama bičeva
sluga potonjeg profete
dodirnem svoju bradu,
smežuranu čapru grudi,
kosti na licu
onaj komad neba
kroz rešetke,
mjesecom obasjanim
zamislim talase atlantika
i opet me miluje damina kosa,
sjajne zvijezde orijenta
crnog kontinenta
glasovi mornara
osvajača novog svijeta
osjećam sve je više uzdisaja
a sve su kraći
smiješi mi se greben ispod Kastelnova

Samo još ćoškom oka
mogu rešetke da vidim
oči u oči sa mravom
gospodarem kamenih ploča
sad većim i od svakog brda

Miriše mi kamen poda
na postelju
ljulja se svijet
moja ćelija
kolijevka kraja moga...