Vujica Ognjenović
KO ŽIRIJU SUDI

VUjica Ognjenović

Bilješka o autoru:

       Vujica Ognjenović je objavio sljedeće knjige eseja iz oblasti religije i filozofije:
»Čekajući Boga«, 1996. »Tragom Božjih tajni«, 1996. »Put i bespuća«, 1998. »Živi svjedok«, 1998. i »Proroci govore«, 2000. u kojoj su data tumačenja biblijskih proročanstava od strane najpoznatijih svjetskih teologa, pogotovo onih proročanstava koja se tiču pošljetka, odnosno: Trećeg svjetskog rata,  Armagedona i Sudnjega dana..
Knjigu priča: »Taj drugi svijet«, 1999.
Romane: »Znak anđela« 1999. »Pukova mreža« 2002.  »Pustinjsku ružu« 2005. »Dar podzemlja« 2007.
Knjigu intervjua »Cervantesova djeca« 2007. i »Scripta manent, verba volant« 2009.

Završio je Stomatološki fakultet, živi u Herceg Novom i bavi se publicistikom i književnom kritikom.

KO ŽIRIJU SUDI

       Pavle je već odavno odustao od pokušaja da uđe u svijet poznatih pisaca. Razlog toga izgledao je po svemu običan, ali u biti nije bio baš takav. Imao je desetine objavljenih knjiga, ali niko ih nije čitao osim malobrojnih poznanika. A pisao je o nedaćama običnog ćovjeka, o njegovoj muci i znoju, o elementarnoj ljubavi kao jedinom bezazlenom proizvodu ljudskog srca. Pavle se više puta oglašavao zbog toga, žalio se na sve, od izdavača do kritičara i žirija. Pisao je kako izdavači nazor guraju isključivo one knjige koje će im donijeti siguran profit. Da od autora drugih knjiga uzmaju debele pare kako bi im objavili po koji primjerak i time završili sa njima u svakom pogledu. Po Pavlu su i književni kritičari bili krivci takvog stanja. Najviše zbog pristrasnosti i ličnog interesa, ali i zbog njihove nestručnosti za taj posao. Za članove žirija je govorio kako nijesu dorasli valjanom sudu o bilo kojem štivu. U posljednjem oglašavanju bio je još drskiji: iznio je tvrdnju da su članovi žirija najobičnije jajare, sitne šićardžije, da nagrade dodjeljuju isključivo jedni drugima ili onima od kojih imaju nekakvu korist.

       I pored ovih uvreda niko se od prozvanih nije suprostavljao, niko nije ni pokušao da demantuje Pavla. Zašto, to ni Pavlu nije bilo jasno. A upravo je to i priželjkivao. Mislio je da bi mu javna polemika sa njima koristila koliko i sama nagrada. Znao je jednog pisca koji se pročuo na takav način. Javno je blatio poznate ličnosti iz svijeta kulture i time izazvao žučne komentara u raznim medijima. Svakodnevno se govorilo o njemu, neko ga je podržavao, neko osporavao. Bilo kako bilo, on je brzo postao poznata ličnost. U Pavlovom slučaju i to je izostalo. Žiri ga je i u tom pogledu ignorisao. Jednostavno, uskratio mu je mogućnost svađanja sa njima, jer je i za svađu potrebno makar dvoje. Pošto Pavle nije imao partnera za to, na kraju je uradio ono zašto mu partner nije bio potreban: odustao je od svega, i od pisanja i od svađanja.

       Sjećajući se toga, Pavle je sve više tonuo u beznađe, u očaj. Na žalost, ni taj očaj nije imao s kim da dijeli. I prijatelje je već odavno napuštio. Smatrao je da ljudi ne mogu biti istinski prijatelji nikom, pogotovo ne jedni drugima. Zato nije htio da se pretvara da nekom nešto vjeruje, jer, u suštini, ni on nikom ništa nije vjerovao. Opravdanje za to vidio je u činjenicama što je čovjek po svojoj prirodi nesavršeno biće, što je okrenutiji zlu nego dobru, što ljudsko društvo nikad nije počivalo na ljubavi, toleranciji i solidarnosti, nego na konkurenciji. Na jagmi, grablježivosti i prisvajanju tuđeg. Pavle je u tome nalazio i uzroke sebičnosti, lakomstva, zavisti, pogotovo prevara i podvala. Zato se ni sa kim nije družio. Nikoga nije volio. Živio je sam. U trenucima rastrešenosti pomišljao je i na samoubistvo. Ali samo pomišljao, jer bi brzo potom odustajao. Ne zato što nije imao kuraži da skoči sa litice, velike, nadnešene nad sami ambis, kakva je bila nedaleko od njegove kuće, već zato što je puno mrzio neke ljude iz svijeta književnosti, pogotovo kritičare i članove žirija.  
    
       »Zašto da ja umrem, a oni da žive?«, pitao bi se Pavle. »Ne, neću. I mrtvom bi mi se podsmijavali. Zato oni moraju umrijeti prije mene, makar jedan minut prije«.

       Prolazile su godine i godine, a Pavle je stalno roviškao po talogu svoje memljive prošlosti i vjerovatno bi i danas tako tavorio u raskoraku sa samim sobom, robovao haotičnom svijetu zatomljenom u njegovoj ojađenoj duši, da jednoga dana nije došao njegov rođak iz Amerike. Bio je to Petar, sin Pavlovog rođenog strica. Petar je još kao osnovac strlijeknuo nekud u bijeli svijet i dugo vremena niko nije znao ni gdje je ni što radi. Nije se znalo ni je li živ sve dok jednog proljeća nije stigao neki veliki novac iz Amerike, posve iznenada. Pošiljalac je bio Petar, ali, na žalost, primalac nije bio među živima. Petrov otac Vilotije stradao je samo mjesec dana ranije od pada sa konja. Njegova majka Jaglika umrla je godinu dana prije muža. Pošto nije imao ni braće ni sestara, novac je vraćen. Vjerovatno je to i podstaklo Petra da dođe, mada mu se više nije imao ko obradovati. I zaista, ni Pavle mu se nije obradovao iako mu je bio najbliži srodnik. Bio je i dalje povučen u sebe pa mu je više odgovaralo druženje sa samim sobom i izmaštanim likovima iz svog imaginarnog svijeta, nego sa Petrom. Petar se pretvarao da to ne primjećuje pa je rođaku i dalje jednako posvećivao posebnu pažnjom, htio je da po svaku cijenu izvuče Pavla iz mraka u koga je sve brže tonuo. A Pavle, nenaviknut na bilo čiju pažnju, čudio se Petru. Mislio je da su osobi poput Petra amputirane sve ljudske emocije, još u samom začetku, jer da nijesu, kako bi mogao tako mlad da ode od svoje kuće, od svojih roditelja, a da im se nikad, ama baš nikad i ne javi. Pogotovo nije shvatao zašto se Petar toliko oduševljava zavičajem svojih predaka kad nije bio posve siguran da je to i njegov zavičaj. Petar ga uistinu nije doživljavao takvim. Uostalom, nije ni znao kako bi trebalo doživljavati svoj zavičaj. Šta bi trebalo osjećati prema njemu? A onda su došle na red Pavlove knjige. Pavla, onako smoždenog i razočaranog, ganulo je Petrovo oduševljavanje njihovom tematikom i prirodnom naracijom.

       »Pa ovo je fantastično... Jednostavno, a tako puno jakih naboja svakodnevnice. Da si ovo objavio u Americi, bio bi bestseler pisac, postao bi milioner!«, ushićeno je govorio Petar.

       »Možda. Ali ovdje to nikom ništa nije značilo. Niko me nije udostoio ni komentara, bilo kakvog...«, žalio se Pavle.

       »Pusti to, Pavle...  Možda je u pitanju zavist, urot, ko zna«.  

       »Ne razumiješ ti to, Petre. Stasavao si na drugom kraju svijetu, tamo si postao čovjek, navikao si na korektnost i nekakav red. Kod nas nije tako. Ovdje se živi po drugim pravilima, a njih niko, osim nas samih, ne može razumjeti«.  

       »Kakve veze s tim pravilima imaju tvoje knjige? Knjige imaju svoj život, ne obavezuju ih zakoni po kojima ljudi žive«.

       »Ne lupetaj moj Petre, kad te niko ne plaća za to«.

       »Zar sam pogriješio...?«, iznenadi se Petar.  

       »Još nijesi, ali učiniti ćeš to, ako tako nastaviš. Jer, ko danas drži što do knjiga? Ne drži ni do knjiga ni do ljudi. Zato samo šund i neljudi opstaju, oni drugi odumiru poput dinosaurusa«.

       »Pretjeruješ Pavle. Knjige se uvijek i svuda moraju čitati. Knjige su nezamjenljive. Neprolazne. One su izvor mudrosti, znanja...«

       »Polako, Petre! Polako! Prvo me saslušaj. Ovdje ni članovi žirija više ne moraju čitati knjige prispjele na konkurs, jer nagradu daju isključivo čovjeku, a ne knjizi. Jednostavno konstatuju da je taj i taj put, za tu i tu nagradu, došao red na tog i tog čovjeka. I time je sve završeno«.  

       »Nevjerovatno!  Pa to je kod nas u Americi...! To je izvan svake logike i zdrave pameti!«, vikao je Petar.

       »Petre, polako. A logiku i pamet ne pominji dok si ovdje. Poslušaj me«.

       »Zašto...?!«, upita Petar.

       »Zato što to dvoje ne stanuju više ovdje. Nema ih. Dugo vremena bile su bez posla, posve zapostavljene, pa su nekud otišle, nekud gdje će im neko dati bilo kakav značaj, uposliti ih koliko toliko«, mirno mu  pojasni Pavle.

       »Kako...? Kako je to moguće?«, Petar je i dalje bio zbunjen.
 
       »Lako! Ovdje je sve moguće, jer mogućnosti mi sami stvaramo, po potrebi, naravno. Stvaramo ih za sve, pa i za to. U tome smo rekorderi. Zbog toga se ovdje i događa svašta«, Pavle je tumačio Petru. »Ali, rođače, ako misliš da mirno proživiš još koji dan među nama, onda ništa ne govori. Možeš se jedino smijuljiti i po koji put klimnuti glavom, drugo ništa. Ali, ako baš moraš o nečemu i da pričaš, onda pričaj o... Pričaj... recimo... o padu meteorita u Tunguziji. O pticama i kornjačama na Galapagosu. Pričaj o južnoameričkim gaučima. Ili o... šta ja znam... O nečem što nema žive veze ni sa nama, niti sa našim političarima. Tu i ako što pogriješiš niko neće ni primijetiti da si pogriješio, još manje će ti zamjeriti. Što bi? Ovdje nauka ionako malo kogo zanima«.

       »U Americi je nauka ispred svega... Ona je na prvom mjestu. Njoj se sve pokorava. I ekonomija i politika i...«

       »E, moj Petre«, prekinu ga Pavle. »Ovdje je sve obrnuto. Ovdje je politika na prvom mjestu. Njoj se sve pokorava, pa je našim ljudima politika glavno zanimanje. Mora tako, sve je drugo propalo. Jedino nam se politika drži. Džiklja svuda, kao korov. Odgovara joj ova zemlja, ili uzgajivači, što li. A i đubrivo za nju imamo prvoklasno. Prirodno, a jeftino. Samo što nije džabe«.

       Kiša je tog popodneva lila svom snagom kao da su se nebesa bila otčepila. Petar uđe u Pavlovu sobu i preda nj stavi raširene novine. Pavle podiže pogled i ozbiljnim tonom upita:  

       »Šta je to?!«

       »Pročitaj«, smijuljeći se odgovori Petar.

       Pavle se zagleda u članak obilježen olovkom. Nakon samo nekoliko trenutaka gurnu novine u stranu i promrmlja.

       »Nije to za mene«.

       »Kako nije, zaboga?! Imaš toliko sjajnih priča...  Makar jedna od njih zavrjeđuje neku nagradu«.

       »Ne, Petre! Zakleo sam se da više nikad ni s čim ne konkurišem kod njih. Sit sam ja toga. Uostalom, ljudske su nagrade -kazne Božje. Jer, što je čovjek da bi bio nagrađen; što je čovjek da bi nagrađivao čovjeka. Čovjeku nije dato da sudi. Čovjek je nesavršeno biće, kako bi onda njegovi sudovi bili bolji od njega«.
 
       »Znam, Pavle, ali... ne možemo mimo narod. Živimo među ljudima, a ne među anđelima. Moramo slijediti pravila igre zemaljskog života, a ne nebeskog. Hajde, pošalji neku priču... Uspjećemo. Uostalom,  i ti papiri na zidu iza tvojih leđa, govore nešto«.
 
       Pavle se okrenu i shvati da Petar misli na njegove diplome i nagrade koje je dobijao u inostranstvu još kao student elektrotehnike. Diplomirao je na  Oksfordskom univerzitetu sa odličnom ocijenom i dugo vremena radio kao stručnjak iz te oblasti nauke u mnogim zemljama Zapada. Tu su bila i priznanja za neke književne radove koje je u to vrijeme dobijao na međunarodnim natječajima u inostranstvu. Zaista, Pavla su svuda više cijenili i uvažavali nego u njegovom mjestu. Cijenili su ga i kao pisca i kao inženjera. Pavle je svega toga bio svjestan i teško se mirio sa ironijom skorojevića iz svoga grada s kojom su gledali na njega.

       »Ne mogu oni tebe ignorisati tek tako«, nastavi Petar. »Vidio si svijeta više od svih njih zajedno. Imaš opsežan pogled na život. Govoriš više stranih jezika nego što su oni napisali knjiga«.  

       »Da, ali oni su za sve svoje knjige dobili po neku nagradu«, dosjeti se Pavle.

       »A čemu će im te nagrade, moj Pavle, kada će nakon njihove smrti umrijeti i one i njihove knjige. Pašće u zaborav, jer u sebi nemaju iskru besmrtnosti«.

       »Eee, moj Petre, mogu oni sve. Ko sudi žiriju. A taj konkurs... Konkurs treba njima. Obesparili ljudi pa udarili na nagrade. A uz pare ide i slava«.   

       »Ma ne...«, Petar se pobuni, »U Americi ne bi moglo tako. Osim toga, uz pare ne ide slava, već obratno: uz slavu idu pare. Znam čovjeka, vrlo bogatog, ali... Javnost i ne zna za njega. Znaju ga samo oni iz poreskih službi. Čovjek i ne pomišlja na slavu«.  

       »Nemoj ti meni o Americi i Amerima, Petre. Daleko smo mi od njih, na njihovu sreću. A da smo im bliži, ni Rok Feler im ne bi mogao pomoći«.
  
       »Pavle, što si ogorčen toliko? Možda je to nekad i bilo tako, ali, brate... Sada je to sve drugačije«.

       »Na žalost, Petre, u pravu si. Zaista je sada drugačije. Nekada je u svemu bilo reda, koliko toliko. Znalo se ko je pisac, a ko šarlatan. Znalo se šta je za objavljivanje, a šta nije. Postojala je nekakva mjera. A sada...! Pogledaj knjižare, pa  kojekakve štandove... Kakvog sve šunda tamo. Objavljuje ko hoće i što god hoće. Bolje da ne pričamo o tome. Ježim se na sve to. A tek kada čujem da je upravo neka od tih knjiga dobila nagradu... Odmah znam i ko je bio u žiriju. Znam ja i ovaj naš žiri ovdje. Ni on ništa nije bolji od ostalih. Stalno su u istom sastavu poput državnog establišmenta; ne mijenjaju se. Sve su to stari lisci. Profiteri. I zašto bih ja slao svoje priče na njihove konkurse? Uostalom, oni su već odlučili ko će dobiti nagradu, pa taman da konkurišu Tolstoj i Dostojevski zajedno«.  
 
       »Pavle, to o čemu pričaš je prošlost, a nje više nema. Nema je nigdje osim u tvojoj glavi. Ona je već odavno prošla. Razumiješ li?!«

       »Ne, Petre. Moja prošlost nije prošla. Ona još traje. Ona je moja trajna sadašnjost. Kada ona prođe, proći ću i ja zajedno sa njom. Mi se ne razdvajamo. Mi smo Jedno«.

       »Greška je to, Pavle. Velika greška. Između prošlosti i sadašnjosti mora postojati neka granica kako bi čovjek funkcionisao kako treba. Mora ih razdvajati neka nevidljiva crta slična onoj što razdvaja uspjeha od neuspjeha. Istina, sve je to srodno jedno sa drugim, toliko srodno da ne može postojati jedno bez drugoga, ali ipak, nijesu isti. Sve ima neku svoju posebnost. Svoje vlastito ime«.

       Petar je bio uporan. Bilo mu je stalo da Pavle učestvuje na konkursu za najbolju priču koji je organizovalo književno udruženje iz njihovog grada. Mislio je da će ovoga puta Pavle uspjeti, da će dobiti neku od nagrada, a to bi za duševno rastrojenog Pavla bilo ljekovitije od bilo kog lijeka.

       Na kraju Pavle omekša.

       Sljedećih dana radio je na doradi svoje priče koja se odnosila na nekog mudrog cara i njegovih šest nestašnih sinova. Taj je car vladao sve do kraja svog života, ali je, po toj priči, u carevini nastala nasloga i pometnja čim je car umro. Braća su se posvađala, zakrvila, a potom digla vojske jedni na druge. Smirili su ih neki drugi carevi ali tek nakon velikog prolivanja krvi. Na kraju su braća podijelila očevo carstvo i svaki od njih postao je car na svom dijelu imanja. Ali novi carići ni tada nijesu prestali sa međusobnim čarkama. Najveće neprijatnosti trpio je njihov mlađani Orle. On je bio zgodniji od svoje braće, viđeniji, pravi orao. Znao je da se gizda, da lijepo priča, žene su ga naprosto obožavale, pa je njegova popularnost  zasmetala njegovom starijem bratu Gavru. Gavro je bio osobenjak, prznica i odjednom je nasrnuo na Orla. Mislio je da sve vrline, pa i te, moraju pripadati isključivo njemu, jer je i njegova carstvina bila dvadesetak puta veća od Orlovoe. Da Orle mora biti pred njim i pokoran i ponizan. To je drčnog i otresitog Orla rasrdilo, pa se odmah okrenuo i od Gavra i od Gavrovih sebičnih nauma. Zavadio se sa njim skoro do same krvi, iako mu je dugo vremena bio i odan i poslušan mimo svu drugu braću.
   
       U priči se dalje kaže da je od sve braće Orle najduže i živio i vladao. Dok su sva njegova braća na razne načine brzo  razvlašćena, Orle se i dan danas udobno meškolji u gnijezdu svoga carskog trona. Tu vještinu dugog carevanja naslijedio je od svog mudrog oca koji je, kako priča kaže, živio stotinu godina i isto toliko vladao.
   
       Kada je sve bilo gotovo, Pavle presavi tabak i posla ga na adresu predsjednika žirija lično, njega je dobro poznavao. Bio je njegov drug iz osnovne škole.

       Prođoše mjeseci i mjeseci, konkurs je već odavno bio završen, a o njegovim rezultatima niko da obavijesti Pavla. Na kraju Pavla izdade strpljenje i jednog jutra on se zaputi pravo u kancelariju predsjednika žirija, Rista Vrtikape. Risto je bio sam u svojoj kancelariji, sjedio je u fotelji smireno i ispijao kafu. Kada ugleda Pavla, ustade i uz široki osmijeh rukova se s Pavlom kao da su i dan danas golemi prijatelji. Pola sata su njih dvojica sjedeli i pričali o svemu i svačemu. Risto je znao da priča mudro i dopadljivo. Za svačije uši imao je ugodnu priču i pućkajući sitne pramičake dima iz svoje lule poput šamana, kod sagovornika je uvijek postizao efekat pažnje i povjerenja. Ipak, kod Pavla prepunog srdžbe i otrova, ta Ristova čarolija nije imala prođu. On je odmah shvatio da Risto majstorski pokušava da  razgovor što više udalji od teme zbog koje je on došao i nečekajući posebnu priliku za to, u trenu postade konkretan i upita:

       »Je li Risto, šta uradi ti sa onom mojom pričom?«

       Risto se malo lecnu, a onda se pribrano naže prema Pavlu i, kao u povjerenju, poče da objašnjava:

       »Znaš, Pavle... Da budem iskren, tvoja je priča bila najbolja, tri koplja ispred svih drugih. Ali, brate, i sam znaš o čemu si pisao. Koga si zagrebao svojim otrovnim perom. I ko bi ti je onda smio nagraditi?«.

       »Ne shvatam Risto, šta zagrebao...?«, začudi se Pavle.

       »Pavle, znamo se mi odavno. Uvijek sam te poštovao kao dobrog i razumnog  čovjeka«, Risto poče da podilazi što je mekše mogao. »Ali i sam vidiš kakvo je stanje kod nas. I zar nije prirodno da se svi nekako dovijamo, da se dodvoravamo i vlasti i državi... I svakom drugom, kako bismo se što lakše provukli kroz ove nedaće. Znam da to nije baš najmoralnije, ali, moramo tako. Nema nam druge«.

       »U redu Risto, ali, moja priča nema nikakve veze s tim provlačenjem. Ti si se komotno mogao sa njom, isto kao i bez nje, provlačiti i uvlačiti kako si htio i kome si htio. Ona  niti koga ugrožava, niti obožava. To je savremena proza, posve bezazlena. Nije dokumentaristika. Osim toga, zar u vašem žiriju nijesu bili književnici, a ne političari i popovi. Ili si je ti, odsvoje, svrstao u nekakva nepodobna štiva?« 

       »Nijesam ja, moj Pavle, ali, to bi kasnije učinio neko drugi. Neko moćniji i od mene i od tebe. Neko kome nije stalo ni do priče ni do proze. Dobro ti znaš na što ja mislim... Nije to: hi-hi-ha-ha. To su ozbiljne stvari, Pavle. A posljedice... Eee...  Zar moramo o tome?! Znaš ti kako to ide«.

       »Ne interesuje me to tvoje »idenje«, Risto. Ali, ako već hoćeš da znaš: sve su moje priče prožete golom istinom. I, zašto bi nekom poštenom čovjeku smetala istina?!«

       »Eh, zašto?!«, drznu se Risto. »Znaš li ti da je istina najopasnija stvar koja postoji?!«.

       »Risto, istina nije stvar. Ona...«

       »Ma ne interesuje me šta je«, odbrusi Risto. »Znam da je opsna, i to je za mene dovoljno. Ko se god držao istine, nije mogao dugo. Belaj ga je odnio prije vremena. Znaš li ti da je najveće groblje na svijetu, groblje pravednika?«.  
 
       »Zato ti stalno bježiš i od pravde i od istine. Uzalud ti je to, Risto. Na kraju će te ipak stići. I to obje istovremeno. A onda si gotov«.

       »Ti ništa ne shvataš, Pavle!«, iznervira se Risto. »Ne, ne, stari moj, nećeš me pokolebati. Imam ja svoj sistem i življenja i opstanka. I to među malo i poznatijim i imućnijim  ljudima. Neću se ja igrati s tim. Od tvoje priče, ja bih imao samo probleme. Zamjerio bih se nekim važnim ljudima, a to sigurno neću dozvoliti. Pogotovo neću zbog tebe, i zbog tu nekakve tvoje priče. Da su bolja vremena, svaka čast. Ali, ovako... Znaš kako je... Ja imam djecu. Imam dva sina, kao dva vuka gorska.«   

       »Da, znam Risto Vrtikapa! Znam za te tvoje raspuštane drogeraše. Znam i za njih i za tebe. Mnogo štošta znam. Ali najbolje znam kolika si kukavica. Nikogovina. U tome ti nema premca. Ti si podlac kakav se još nije rađao«.
 
       Pavle skoči kao oparen i izjuri vani. Nakon desetak koraka zastade, okrenu se, i kao da je nešto važno zaboravio požuri nazad. Kada ga Risto ponovo ugleda na vratima, ukoči se, znao je da se Pavle nije vratio da ga blagoslovi. I zaista, po prvi put bio je potpuno u pravu. Pavle munjevito izvuče kuhinjski nož ispod kaputa i svom snagom zari ga u trbuh predsjednika žirija. Nekoliko puta prodrma nožem kroz mlohavu Ristovu utrobu, a onda ga izvuče. Dok se Risto stropoštavao na pod Pavle pogleda okrvavljeni nož, a onda nastavi da ga bode. Ubadao ga je u stomak, u slabine, u grudni koš... Dok je krv plutala po podu i sve više natapala debeli tepih, Pavle se uspravi i držeći svoj zvjerinji pogled na bespomoćnoj žrtvi, istrča vani. Ovaj put nigdje nije zastajkivao. Odvezao se do rijeke koja je proticala kroz njihov mali grad, uspentrao se na obližnju stijenu, a onda se bacio s nje, brzo, kao da se plašio da će ga neko uhvatiti i osujetiti njegov famozni naum. Pao je na valovlje koje je virilo iz nabujale rijeke, a potom je skliznuo u njene bukove.
Tako je Pavle otplovio u neki srećniji svijet zadovoljan što ga tamo već čeka Risto Vrtikapa, potpuno razvlašćen. I osiromašen do gole kože. Bez mogućnosti da se više ikom dovija i da sudi o bilo čijim knjigama.

       Na njegovom grobu Petar je uklesao rečenicu iz Pavlove posljednje priče: »Čovjek je čovjek tek nakon što umre, prije toga je hulja, lešina koja diše«.