Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Nikola M. Lopičić

MOJA ZEMLJA
pripovijetke
 

 

ZAGREB 2006.





DJEVOJKA  

Kao uvijek u proljeće vlažno grmlje u kamenjaru okiti se jaglikom i ljubicom. Iz trulih panjina proviri ruža, seoske puteve pritisnu ptica, a na crnim plotovima zadimi okrupljena gunjad.

Ovoga proljeća seljak Đukan orao zemlju volom i magarcem. Prošle godine orao s volovima. Ali koja sreća, kad je proljeće dockan došlo i rod bio nikakava. Omlitavila zemlja, navukla kiše, izjalovila rod i ne bila junačica da golo sjeme izbaci.

Ove godine sunce rano otopilo snijeg i prije nego ikad razlila se stranama voda, odnoseći s planine meku zemlju, koju su seljaci raznosili opancima, veseleći se da za njima ostaje vlažan trag.

Đukanov magarac orao kao vo. Svikao i na drugi posao. Sve se na ovom bijelom svijetu, mislio Đukan, može pod toljagom navići na red, ali njegova kćer, zbilja, ne može.

- Što si premliječila očima, opružila se, a po pogače bi oklapila?- treskao on u kući na nju, dok je ona ležala na krevetu i žalila se na probode u prsima, zbog kojih ne može izvoditi kravu.

- Ja ću, čoče, Đukane, navest' kravu,- branila majka, više da odbije razlog Đukanove svađe.

Ali on nije za to mario. U poslu oko držalice za motiku, koju je brižljivo nožem vadio iz nepravilnog grabovog drveta, letjele njegove riječi, kao i odsječeni komadi drveta oko njega.

- Znam ja što je njoj... Ona bi ćela da ide u grad, tobož da se liječi, a ovamo se lentraje!- opominjao je Đukan na jedno davno njeno slikanje u gradu, kada je djevojku zaboljelo uho i on je morao poslati u bolnicu i svaku joj stopu od sela do grada pokriti parom. Te godine se zalud oko pčela mučio. Izvadila mu ona cio med, da ne ostavi od njega ni da prstom lizne. Učinila da mu je uzaludna bila trka kroz kamenje, kada je po divljem pelunu kao lud hvatao pčelu po pčelu, tvrdo riješen da jednom skine s vrata krvnika i dug.

Djevojka je sa kreveta gledala kroz prozor, upravo kroz modra pera bosioka, koji je tu ostavila, natapala i za koji je dobro znala koma ga namijenila. Znala je, ako sreća ograne i mladić je zaprosi, prestaće ta svađa. Tada će je i Đukan sa suzama u očima ispratiti iz kuće. Svi će je voljeti. I ona će čuti, pred odlazak iz doma, samo dobre, meke riječi. Ali ko zna, vrzlo joj se u pameti, što on, Andrija, misli? U sve što je sigurna, ipak je daleko da momak misli na ženidbu. Do sada: on se smije kad s njom govori, gleda joj vezivo, dotiče joj rukom ruku, prsti mu gore, ali ćuti nijem. Iz njega nikad da čuje riječi koje očekuje.

Na krevetu djevojka uzdahnu i pogleda oca.

- E, bonice moja, da ti je domaćin da legne kod tebe, kako bi se dobro ispravila. Niđe te ne bi probadalo!

- Ti misliš da đevojke ni o čemu ne misle do o domaćinu!- viknu žena na Đukana.

- Ne mislim, no znam.

- Po čemu?

- Po tebe.

Ne odgovarajući, majka objesi kotao o verige i pogleda na djevojku.

- Diži se, pa se peci pri ognju...

Dižući se, ona se namjesti na stolac i okrenu leđa, da je obuhvati toplina od ognjišta, koje je čitavo, kroz nabacanu šumu, plamtjelo u cijeloj širini, puno ognjenih jezika.

- Isto sam i ja trpjela, moje dijete, priđe nego sam se udala,- poče da joj priča majka po Đukanovu izlasku.- Samo mi ni majka ništa nije bila bolja od oca. Kad sam gođ oboljela, svi su se u kući mrštili na mene. A kada bi', po božjem nevremenu, sva u golu vodu, donijela mlivo, svi oko ognja da se slome da se osušim i da mi se najljepše mjesto učini... Čeljade vrijedi, koliko i radi. Nego, živa bila, ako ikako možeš, izvedi kravu.

Djevojka povede kravu na pašu. Znala je da ta krava nije razlog za česte svađe u kući, koje je ona trpjela, ne odajući da je tište. Ni brat joj ne čuva kravu, pa na njega nema takve dernjave. Ali on je muška glava i kuća se nečemu od njega nada. Od nje, Milice, čemu ima da se nada? Vezana za ženski posao, jedino može obradovati oca ako se uda i nađe svoj dom. Ali gdje je taj dom, kad se momčadija u selu ne ženi? Godine su već prošle da selo ne pamti svadbu. To je sve starije začudilo. Babe su neprekidno o tome gunđale i napadale mladež. Momci su pametno odgovorili: ni imanja nijesu što i prije. Svakome je okratilo, a potrebe i davanja porasli... Zbilja, mutilo se Milici u glavi, dogodilo se s njima, kao s njenim jelekom. Nekad bio komotan, pripijen pri snazi i tijelu, da je zagrli kao ruka, a danas ne može na vrh ramena...

Krava je oko nje čupkala mladu travu. Uskim putem, koji je iznad kuće vodio u planinu, vidjela je sa stijene da Andrija izvodi kola. Čim iskoči na kamen, on stavi ruku nad čelo i zagleda se u čobanicu. Poznade je i pohita.

- Ma, za koga će te čarape?- baci joj on, tek što se približi, vrhom od opanka vlažnu zemlju na noge, koje je ona, sjedeći, bila široko opružila preko kamena, držeći u skutu veliko bijelo klupko pređe.

- Za tebe!- zazuja ona kao pčela i stidno zagleda u obuću, na vrhu čijeg kljuna ljuljao se svijetao vlat trave.

- Veliš?- zagleda se on u njene pune grudi, koje su se kroz iskidanu svilu košulje, oble, široko tresle i kucale u plavoj nemirnoj veni pod samim grlom. I zagledan tako, zanijet, on pruži ruku da pod grlom uhvati toga nemirnog guštera, koji se skriven igra.

- Sebi ruke!- oštro ga ona pogleda, gubeći rumenilo u licu.

- Zašto?- izbulji on oči, gotov da se svađa.

- Zato!- skoči ona sa stijene i uhvati kravu za rogove, da je odvuče dalje. On pođe za njom do slamene kolibe, gdje seljaci svraćaju za vrijeme kiša. Ispriječi se pravo pred nju da joj ne da dalje. Zastadoše oboje. Gledali su se tako bez riječi.

Za dugo su se sjećali ovoga sastanka. I to on, u drugom selu, gdje je radio na kući, i ona, dok je tjerala na baštinu magarca sa košom punim sjemena, gdje su je očekivali brat i otac.

- Poleti za vodu!... i ne pogleda je brat, prihvatajući od nje koš, da ga odnese ocu koji je pušio i sjedio ukraj doline. Kao kokoš doletje ona do doline da iz visoke strane, gdje je vrelo sunce peklo u kamen, donese iz bunara, na plećima, puno burilo vode. Sa visine, dok je brzo odmicala, vidjela je kako na maloj dolini, u bijeloj košulji, ide duž brazde Andrijin otac i baca sjeme. Ona zastade: da li će ikad biti te sreće da ona, kao njegova snaha, nosi za njim veliki koš?... Obuze je divlja snaga i kao zvijer ustrči stranom. Na bunaru snažno zavrti konopom da iz jednog maha izvuče iz vode pun sud.

U selu posijaše. Sa poslom se zastade. Mladi usjev jedva se vadio iz zemlje nježan i tanak kao djetinji prst. Milica je očekivala Andriju. Poruči joj da zahvaljuje za čarape i da će za koji dan doći. Ogranu joj u duši i poče s pjesmom da radi u kući.

- Propojala si?- upita otac dok je skidao opanke i tražio vodu za noge.

Ona mu ih je brižljivo oprala, otirući zemlju i znoj, cijela nad velikim sudom, ne gledajući u oca, čiji je oštri pogled kao strijela padao pravo, preko brkova, na njeno tjeme. Do ognjišta sjedio joj brat i sušio obuću, zagledan sa strane. Djevojka se plašila da joj kroz iscijepanu suknju ne proviri golo stegno i slučajno ga vidi brat. Stegnutih koljena, vješto je lijevala vodu, peruć, sva zanjihana u struku, pritiskajući katkada rukom grudi, koje su tresle kao da ih je napunila jabukama. Na njenom vratu, kao nebrojeni vrhovi iglica, izbijala je sitna pot, cijedila se i širila vonj ženskog tijela. Brat je znao da ga žene uvijek imaju, kad osjete potrebu da se udaju. Strašno je mrzio da ga osjeća tu i od svoje sestre.

- Prosipaj više tu vodurinu!- viknu joj on.

- E, udala se i sina, Bože, imala- reče Đukan i počinu bosim nogama na ploče, otirući ih krpom.

- Ko o čemu, Đukan o udadbi,- upade majka.- Okreni, čoče, i o ženidbi. Vidiš, nestalo ni dijete?

- Polako, tek je počeo britvu da oštri!- i Đukan upali u kraju svijeću da vidi stoku.

Sjutradan Milica doznade da je Andrija došao. Kazali joj da je kupio novu košulju, šarenu, vala kao zmiju. Sva je treptala od radosti da se s njim vidi. Redovito, od toga dana, oni su se sastajali u planini. Za te njihove sastanke seljaci su znali ponešto. Ali su žene znale više nego i šta je. Redovno su se pokraj nje iskašljavale. Susjedi, kad bi prošli, zapitivali bi onako uzgred: «kad će svati mala?» Ali ona nije odgovarala.

- Što ne pričaš?- okupila je jedne noći majka.

- Nemam što da pričam,- krila je Milica.

- Ali selo priča?

- Ja svijetu ne mogu zatvorit' usta.

- Đe gođ dimi, ćeri, ognja ima...

Pa, ipak, Andrija joj ni za te dane ne pomenu o ženidbi. U milovanju i ljubavi seljak je bio jednako nijem. Iz njegovih crnih očiju, koje su gorele pune vatre, ništa ona ne pročita osim gole muške želje za njom. Niko se ne ženi!... vrelo joj iz duše. Je li im svijema suđeno da samuju? Iz nje je otimao strašan bijes kao plamen. Po čitave je noći razgovarala sama sa sobom. Izlazila rano u baštinu i osjećala da joj je da viče i plače. U kući je bila sve nesnosnija. Prvi put počela da odgovara na prigovore ravnom nogom. Zaratila sa svima. Onespokojila oca. Radila sve žurno, na trk, u svađi.

- Puca za njom stolac,- klimao glavom Đukan- još će ne potuć'.

- Dako đavo svoj dom nađe!- snebivala se majka.

Djevojka se za dugo ne umiri. Momčad, koja je izvodila stoku zorom, mogla je sa puta da vidi kako sjedi na panju i sva puca od snage i zdravlja.

- Što zvijerite, što se ne ženite?- dovikivale im žene iz zgrada.

- Kad se zemlja rodi!- odgovarali oni uz smijeh.

Ali se ta zemlja nije rađala. U kamenu nicala kopriva, gubavi lišaj i drač. Veliko sunce danima se valjalo u ognju, jedva izvukujući usjev, koji je šumio zgrčenim perom. Po gredama vreli osinjaci i dahtala stoka bez kapi vode. Nad planinom ni jednoga oblaka. Stariji počeše da prorokuju da će i ova godina podbaciti. Jedan od seljaka vidio na prutu repatu gusjenicu, koja je samo dolazi kad će zla godina. U pričama gusjenica izgubila oblik, pretvorila se u čudovište, velikog stookog džina koji baca zapaljene glavnje. Tada u kamenjaru potamnje rijetka slama. Trava izgubi boju. Puče zemlja i iz nje ispade vrući pepeo. Ognjeni sunčani jezici uletješe u kuće, uzniješe sitnu sjajnu prašinu, koja popade na sve kao bakarni prah.

Tih dana Milica opet oslabi. Ublijeđe u obrazima.

- Premliječila si se opet!- treskao Đukan ljut zbog suše.

Ona je ćutala i samo kadikad gledala kroz prozor imali oblaka. Suvo, pepeljasto nebo, gorelo je u treptavoj daljini kao daleki požari.

Andrija se začudi kad primijeti da je Milica tako naglo ublijedila u obrazima.

- Što ti je?- pitao je sav zanijet.

- Ništa!- jedva su se odvajali krajevi njenih usana.

- Jest nešto?- namještao se Andrija na panjinu, zagledan u nju.

Ona je odbijala glavom... O, gdje su te riječi tvoje? Osjećala je da bi probio iz nje glas, jače nego ovi božji oganj iz zemlje. Ali se taj glas bio duboko ukopao u njoj, stisnuo i drhtao u njenom srcu, kao zatvoreno ptiče u krletici.

Andrija je šarao opankom kroz zemlju i gledao nepomično dolje.

- Zbori!- podiže on glavu.

Ali ona nije odgovorila ni riječi. Samo su joj oči rasle, nabubrile, da prsnu. Osjećala je kako iz grudi nadolazi i, preplašena da ne pokaže suzu, naglo se diže.

- Snijevala sam grdni san, nekako da smo se rastali,- ote se u jedan mah njoj nemarno sa vrh jezika.

- Zašto da se rastanemo, zašto?- Mi smo zajedno i bićemo zajedno,- tresao je Andrija rukom i govorio dahtući užurbano.

Milica uzdahnu. On sjede na panj i obujmi je rukom oko pasa. Držao je za tren, pa onda sagnu glavu, zagledan u zemlju. U jedan mah osjeti kako mu pade na vrat vodena kap. Trže se sa panja kao oparen. Vidio je da u cijeloj širini gori nebo prazno, golo, bez oblaka, kao oganj. To nije bila kišna kap, već Miličina suza.

- Da mi rečeš zašto plačeš?- zadrhta on sav pred njom.

- Ne plačem!- stisnu ona usnama i široko razgorači vlažne trepavke.

Pa gdje bi ona mogla njemu reći da plače i još zbog čega plače? Otkud da djevojka pita momka za ženidbu? Nikad ona to ne bi učinila! Nikad!... treslo se u njoj, dok je išla s njim, držeći se za ruku. Oboje uđoše u kolibu, a da nijesu ni sanjali da će baš tako lako, toga sparnog dana, doživjeti ono što su mislili da je daleko.

Pa, ipak ni poslije toga Andrija joj ne reče o ženidbi. Ne reče ni docnije. Mokri kamenjar zablista stranama. Iz vlažnog grmlja na kamen izmili puž. Modri usjev zašumi u dolinama. Seljaci dočekaše kišu, ali ona ne dočeka Andrijine riječi.

- Nema svatova, mala?- zapita jedan od starijih seljaka.

- Biće!- nasmija se ona.

- Samo zdravlja i ljepote, pa su svatovi vazda pred pragom,- mahnu joj on.

Selo opet poče da priča o njinim sastancima. Brat je neprestano na nju kosio okom i gledao ispitivački. Očev pogled teško je mogla da izdrži. Usami se u kući.

Jedne večeri otac dođe mrk u kuću. Sjede za večeru crnji od panja. Niko nije govorio ni jedne riječi. On večera na brzu ruku i posla ženu da spremi odar. Milica je bila kao okamenjena. Drhteći rukom prinosila je ustima kašiku, obuzeta toliko mišlju da nije znala što jede. Oprezno, podigla bi katkad oči iznad vagana i ovlaš pogledala kako ocu neprestano sjedi oblak nad obrvama. Odlazeći da spava, Đukan pogleda na nju.

- Dođi ovamo, mala...

Otac je sam palio svijeću, okrenut prema prozoru, koji je kao grlo od jame zijevao u nebo puno sitnih zvijezda. Okamenjena, Milica je gledala kroz taj prozor u bezdan plavetne noći, u sobi, gdje se ništa nije čulo, sem kad otac piplje oko svijeće i u daljini šumi pšenična vlat.

Otac objesi svijeću o klin i pristupi Milici. Zagleda se u nju oštro, probijajući je pogledom do dna. Djevojka je drhtala, očekujući njegove riječi. Ali on nije govorio, jednako je gledao ukočeno, ne dižući očiju. Kao prikovana, gledala je ona zakamenjena u njega, kao pile u kopca, kome nemoćno ne umije uteći.

- Čuvaj mi ovo!... podiže otac ruku i pređe preko brka.

- Zašto?- zaljulja se ona na nogama.

- Ti znaš!... odbi se on i bez ijedne riječi dalje sjede na odar.

Sa Andrijom se više nije sastajala. Redovno je na dolinu donosila ocu ručak. Išla je pravo kući i vraćala se za posuđe pred očev odlazak. Ali tih dana osjeti što nikad prije. Uzmuti se cijela njena nutrina. Obavi je nemoć, ublijeđe u licu i stegnu oko pasa, kao da je obujmi neka snažna ruka. Nije znala od čega to dolazi... Jednoga dana, odolazeći sa doline, slučajno joj pogled skrenu na mladi zeleni luk, koji je nicao u maloj brazdi i drhtao sočan kao mahovina. Ona naglo poleti i zgrabi struh. Ali ga ne prinese ustima. Zadrhta sva u tijelu. Osjeti kao da je obuze plameni jezik i dužinom čitavog njenog tijela oliza širokom površinom i upali kosu na čelu. Sva se u tijelu zaljulja i nasloni na kolac od ograde da ne pane. Naglo primi zraka i otrča pokraj međa, pravo na put za planinu. Išla je kao divlja koza. Svugdje tražila Andriju, zastajkujući na mjestima, hvatajući se o drveće, znojava, raspuštene kose, uzbuđena, puna plača, potpuno izgubljena... U planini ga nigdje ne nađe. Umorna, u jedan mah, sjede pred vrata kolibe i udari u plač. Plakala je neprekidno. Vrela suza tekla je niz njene obraze kao potok. Okvasila joj ruke, čitavu haljinu...

Ostala je dok planina ne baci hlad na selo. Tada se ljubičasti krajevi neba upališe u blagoj boji. Na nebu izbi naglo plavetnilo, preli ga i pomodri... Zatreptaše prve zvijezde. Ona se dižei, odmorena nekako poslije plača, uputi kući... Pa, možda nije dijete?- umirivala je samu sebe. Možda joj se samo čini.

Te noći gotovo mirno zaspa. Ali se već u samu zoru probudi. Digla se prije sviju. Umi se brzo i spremi ocu vode. Iz konobe izvadi kravu i sveza je ispred kuće.

- Ti priđe zore na pašu, a?- dizao se otac,- Da ne pokrijevaš što s tijem dizanjem?

Ona se naglo ukoči. Ali otac i ne pogleda na nju, već zahvati šakom pepeo sa ognjišta i zatraži da mu nalije vode.

U planini opet je čuvala sama. Andriju nigdje nije vidjela. Vrati se, pomuze i spremi večeru. Pođe rano da spava.

- Ti rano spavaš i rano se dižeš, kućanice- nasmija joj se otac.

Ona bez riječi uđe u sobu. Ali tek što zatvori vrata, ču kako majka, iako šapatom, dosta glasno reče:

- E, đe sam se nadala u onoga Andriju. I kad rekoh da je prilika: ide!

- Izvadio je on pašaporat, baba,- otegnu Đukan.

Ne smijući da otvori vrata, Milica kao okamenjena prisloni uho. Bilo joj je kao da joj ko noge otsiječe. Začuđena, priljubljena uz vrata, ona osjeti da će joj pasti svijeća. Jedva je ostavi na pod. A onda, kao izbezumljena, poče da se odbija od nje i kreće po kući, šireći drhtave ruke i klecajući u koljenima. Išla je kao luda, tresući se u cijelom tijelu. Bespomoćna, raširenih ruku, uhvati se za zid. Šarala je rukama po njemu, osjećajući kako joj hladnoća probija dlan i tka nevidljive konce, koji joj kroz prst stežu zglob. Neprestano je puzala rukama uz zid, uznoseći ih visoko, kao da traži negdje oslona da se uhvati, izbije kroz sljeme ove kuće i odleti nekuda daleko, daleko, da se nikad ne vrati. Ali joj u zraku zadrhtaše ruke i naglo, kao osušene grane, spustiše se dolje. Ona zakorači, teško pokrećući tijelom, ne videći ništa pred sobom. Kao pijana, udari nogom u stolac i on se sa treskom prevrnu na pod.

- Pukla ti zla pogibija!- oglasi se otac.

Milica se ukoči da se u trenutku pribere. Ali ništa, ništa da smisli. Sjede na krevet. Osjeti da suze teku i lijevaju bez njene želje. Drhtavom rukom opipa obraze i poče dlanom da ih tare. Ali su one vrele i teške, kao kaplje sa svijeće, padale preko lica, na skut i ruke. Bilo je najbolje da legne. Ona oprezno skide opanke, odjeću i baci se u krevet. U krevetu poče da ječi.

Najedanput, vrata se otvoriše. Kao izbezumljen stade otac pokraj svijeće. Milica sva pretrnu.

- A đe si svijeću zaboravila, Bog te ubio! A da je koje zataklo vratima dok otvara, da mi uždi sijeno dolje i kuću iskopa, iskopnice!- viknu on na nju.

Ona je gledala u njega izbuljenih očiju, pritiskujući rukama grudi.

- Što je, što ječiš ka' starac?- nagnut nad njom vikao je Đukan, držeći u široko opruženoj ruci svijeću.

Ona je samo vidjela kako kao modri kolutovi klobučaju njegove zakrvavljene oči.

- Slaba sam... uzdahnu.

- Pa crkni jednom, da znamo našto smo, ne boluj vazda. A ja velim da bi tu tvoju boljku najbolje išćerala noćas moja toljaga,- dovijao se on njenoj muci.

O Andrijinom odlasku u Ameriku već je cijelo selo govorilo. To više nije bila tajna. Što više znalo se da je u gradu izvadio pasoš.

- Velim,- pričao mu je otac,- da zadužim i ovo ostalo, kad mi je već voda do grla, pa ako bude kadro dijete neka održi, a ja već vidim koliko sam kadar.

- Bogomi ti i jesi, stojiš ka' momak- sokolili ga ljudi u tuzi da mu sin ide.

Starac, obuzet sav bolom, išao neprestano kroz selo na sjednike. Svugdje pričao kako mu ovaj sinovljev odlazak teško pada. Ostavlja oca, vala, kad je najpotrebniji domu.

- Zaboravićeš ti tu muku, kad ti iz Amerike dođu dolari,- okretali seljaci na šalu.

- Daj, Bože, da mu sreća okrene.

- Veliš, da nijedno svoje čeljade do domaćih neće ovamo ostavljat'?- iskorišćavale priliku radoznale žene.

- Ja to ne znam, ne mećem se u njegove posle,- branio se priče obazrivi starac.

Odista za Andrijin polazak bilo je sve spremno. Donio on iz grada pasoš, košulje, nove haljine; sav se ponovio. Sa Milicom prve dane nije znao kako će. Da je oženi i ostavi je kući mislio je učiniće onu veliku grehotu, koju je znao da mnogi čine, kad tek dovedenu ženu ostave, a oni pođu u daleki svijet. Još bi nesreća mogla, kao i drugima, da mu žena napravi takvu bruku, da nikad i ne pomisli na povratak. Da ga čeka, ko zna kad će ga dočekati!...

Poslije dugog vremena, oni se ipak nađoše. Bili su na istom mjestu u planini.

- Ti vidiš, Milice, da idem,- govorio je on nekako utučeno, duboko iz duše.- Vjeruj mi da mi se ne ide.

- Zašto?- pitala ga je ona oborene glave.

- Zbog tebe,- okrenu se on na nju i pogleda je tužno, sav uzdrhtao u licu.

Ona nije odgovorila. Jednako je gnječila rukom travu i pritiskala dlanom o zemlju.

- Ali kad se vratim, vjeruj mi...

Ali mu ona ne dade da dovrši. Poklopi mu rukom usta. I držeći ruku, zadrhta u cijeloj snazi. Bol ne htjede da oda.

- O onome što će doć' ne zbori, ne misli.

- Imaš pravo,- procijedi on i uhvati je rukom za mali prst. Pogleda cijelu njenu ruku. Primijeti da je nekako blijeda, da se klati kao mrtva.On poče da je stiska, kao da je povraća. U jedan mah ta ruka iskliznu iz njegove i pade na zemlju, dodirujući je jedva vrhom savijenih prsta.

- Ma ti si cijela blijeda?- pogleda je Andrija.

- Slaba sam,- otegnu se njoj uz žalostan osmijeh sa kraja usana.

- Šta ti je?

Milica uzdahnu. Da mu kaže, da mu vikne: da nosim njegovo dijete? Izbezumljeni Andrija što bi mogao tada osim da je uzme. Ali da ga veže djetetom za vjenčanje, kad ne može ljubavlju?- pitala se sva uzbuđena. Ne!... po hiljadu puta ne! Govorilo je iz njene duše. Umjesto svega, ona promrmlja:

- Zlovoljna sam.

- Ja vidim,- tiho reče Andrija,- ti se mijenjaš, postaješ drukčija. I ja vjerujem da ćeš me zaboraviti.

- I 'oću... nasmija se ona tužno.

- Ja tebe neću, nikad neću.- I on poče da je dira vlatom trave po licu.

Milica nije mogla da trpi. Ustade.

- Đe ćeš?- zapita je on sjedeći još na kamenu.

- Zbogom, Andrija, vrijeme je.

On se diže, otrije zemlju sa laktova i pođe ćuteći s njom po putu. Ovlaš, da ne primijeti, gledala je ona u njega. U novoj košulji njegovo ozbiljno lice dobilo je neki naročiti sjaj, praznički, kakav se čini da imaju ljudi kad negdje putuju. Preko cijelog njega usjekla se velika borašto daje njegovom licu izraz surove muškosti. Kako bi se sve na njegovom licu promijenilo, kad bi on znao da ona nosi njegovo dijete pod pasom? Ali to da mu kaže? Da ga dijete veže za vjenčanje, a ne ljubav? Plamtjelo je kao požar u njegovoj duši. Sva se tresla pri samoj pomisli na to.

Na putu se ručiše. On je dugo držao njenu ruku i gledao joj u oči, koje je ona bila široko razrogačila, držeći se čvrsto da ne proplače.

- Javiću ti se!- odvoji se on.

Ona klimnu glavom. Andrija se mirno uspuže uz kamen i pođe nekoliko koraka. Zastade i okrenu se na nju. Ona mu mahnu rukom. Išla je mirno putem, sve dok Andrija ne siđe sa brijega i ona ga potpuno izgubi iz vida. Tada naglo pritisnu grudi rukom. Namah, kao ranjena, jurnu u prvu pšenicu, koja je bila pred njom, savi vlati i udari u strašan plač.

Sjutradan diže se ranije. To je bio dan Andrijinog odlaska. Brzo pouredi sve po kući i iskoči u selo. Sunce je tek izlazilo. Jutarnji vjetar nosio je kroz kamenjar miris vlažne zemlje. Pred Andrijinom kućom kupio se svijet. Milica naglo pođe preko brijega, putem koji je vodio za njegovu kuću. Ali na brijegu zastane. Vidjela je kako se on žuri pokraj žita, pravo njoj u susret. Ona je osjećala kako tone u zemlju i kako u tren vri u njenoj duši da vrisne da je cijelo selo čuje.

- Uranila si?- priđe joj on i uhvati za ruku.

Jutarnja svjetlost igrala se preko Miličina lica. Vidjelo se kako je njeno nasmijano lice, tako u ranom jutru, mnogo draže i ljepše. On zadrhta na nogama i povuče je za ruku. Milica se pribi uz njega. Poljubi je. Ali ga ona snažno i divlje obavi rukom i poče obasipati poljupcima, kao nikad dotle. Andrija se, oslobođen zagrljaja, zaljulja pred njom na nogama. Vidio je: plamti cijelo Miličino lice.

- Pa kad se vratim, Milica, mogu se i kućit', biće para, a s njima i zemlje,- osjeti on kao da mu neko dušu vadi.

- Biće!... nasmija se ona i široko otvorenih očiju pogleda Andriju. Vrelo joj je iz srca: dijete tvoje nosim! Ali usta nijesu smjela to da progovore.

- Andrija! Andrija!- ču on kako ga zovu ispred kuće...

- Zbogom!- okrenu se on.

- Čekaj!- zavuče ona ruku u njedra i izvadi vijenac smokava.

- Fala ti,- primi ga Andrija sav uzdhtao.

- Zbogom!- mahnu mu ona.

Odlazeći, Andrija se pokraj doline zatrča. Tek na vrhu brijega zastade. Ali Milicu nije mogao vidjeti. Ona je putem bila brža, usporavajući korake tek pred kućom.

U kući, Đukan, okrenut ognju, sjedio je i pio kavu.

- Đe si više da izvedeš kravu?- vikne i ne gledajući u nju.

Ona uze uže, savi ga oko ruke i izađe. Cio prostor oko Andrijine kuće bio je prazan. Tada joj se i kamenjar učini go i pust. Obori oči na uže, obmotano oko ruke.

Učini joj se da visi oko njene ruke, kao prebačeno preko mrtve, ukočene grane. Ona se zagleda u njega razgoračenih, užasnutih očiju. Osjeti da je popadoše suze.

Ali u trenutku, sva ozbiljna i blijeda, ona naglo odvi uže i baci ga preko ramena. Divljim trkom pojuri s njim ka planini.



DOMAĆE OGNJIŠTE

Kroz slameni krov seljačke kuće proviri jutarnje sunce. Sunčane zrake zasijaše kroz slamene pukotine kao blijede daleke zvijezde. Sunce obasja kuću: crne zidove, dva velika seljačka odra i ognjište na kome je još tinjao stari panj.

Od sviju u kući prvo se probudi žena. Sveza krpu oko glave i pristupi ognjištu. Garala je u ognjištu, namještajući suvad oko panja da vatra bukne. Ostali su spavali. Dva sina su u kući hrkala, dok je djevojčica gledala poluotvorenih očiju. Tek što u konobi riknu magarac, diže se i ona i potrča preko kuće u trijem. Tami je čekao sud pun milijeka, koje ona već godinama nosi u grad.

- Kad si legla, Mare, sinoć?... reče joj majka, duvajući u oganj.

- Tek sam pomuzla... odgovori djevojčica, uzimajući sudove.

- A rekla bi' otac ti je do zore staja' pri ognjištu, jer sam našla ognja... odvrati starica, krećući glavom.

Djevojka bez riječi zahvati vode i na brzu ruku ljesnu po licu, spremajući se za put.

U ognjištu je pucao pečenjak. Starica ga okretala, pljujući na prste, nagnuta nad ognjištem. Sprema ga Iliji, sinu, koji je našao posao. To mu je prvi zalogaj ujutro, dok se uveče ne vrati. Drugom sinu ne smije da peče klas. Ne da otac, Marko. A starica mora da sluša muža.

- Zašto mi đecu odvaja! Oba su mi iz srca!- vrelo je majci iz duše, prevrćući klas u ognju. U stvari otac je bio ljut na drugoga što je izgubio posao. Svaki dan je imao zaradu i pjevala kuća, a sad ostao bez posla i samo lunja selom i pretura sve rupe kroz kućni zid da pronađe očev duvan.

- Kad zaradiš, pušićeš!- vikao je na njega otac, uvijek mrk kad ga vidi.

Sad se dogodilo i drugo čudo. Ne samo što je jedan ostao bez posla, nego se i vo slomio. Leži dolje, u konobi, a da prošlu noć nije gricnuo ni rukovijet sijena. Sva se ta nesreća sručila u kuću. Napravila od oca, Marka, pravu zvijer. Sinoć nije ni spavao. Ostao do zore kod ognjišta da premišlja.

Sinovi se digoše. Do ognjišta prvo sjede Ilija, tarući rukom bunovne oči. Mlađi, Jovan, sjedio je do njega, zagledan u pečenjak, koji je pucao pokraj suvadi.

- Je li pošla Marija?... zapita Jovan, stežući na nozi opanke, kao da se plaši da pogleda majku.

- Jes' pošla, pošla... propanuće to dijete. Vidim: pogibe od puta.

- Svakoje, vala, pogibe od posla... odvarati Jovan,- samo ja, eto, ležim za sve.

Majka ga samo pogleda. Izvadi klas iz ognja, stavi ga u ljušturu i položi na ploče do sebe.

- Tako... tako... podbadaj oca- reče mu ona.- I onako se teke drži. Imaće posla, neka je zdravlja.

Jovan se bez riječi diže i stade zamišljen na kućni prag.

Iz sobe išao je otac u trijem. Ravnomjerno je udarao nogama, na šum njegovih koraka prestade priča između majke i Ilije.

Dobro jutro!- odvrati otac strogo, razdrljenih grudi, ogrnut nekom starom kabanicom, čiji su dronjci visili do pete... Sjede na panj, do ognja.

- Sad smo i bez kave... uze on sa salidž tanki list od klasa da uvije duvan.

- Ponekoje isto radi,- upade Ilija,- A biće nadnica: pop misli kuću dizat' još na jedan sprat.

- Ka kome je Bog da,- odvarti Marko, ispuštajući gusti dim.

- Odvaliću još koju dnevnicu,- dodade Ilija zadovoljno.

- Odvaliti ti, bogami. Nije ti Bog uzeo ruke. A neki ne znaju zašto su im, no da private komadinu 'ljeba, kad im je ko pruži.

Jovan je znao da se to njega tiče. Strašno mu je bilo zbog toga. Bio je tek u šesnaestoj godini, a imao je pretrpiti kao da mu je četrdeseta. Radio je u gradu, na cesti, koja se asfaltirala. Bila je prilična nadnica. Svaku paru je donosio kući. I otac je bio zadovoljan. Jednom je ostao da prenoći na cesti, da čuva katran i daske. Zaspao je tvrdim snom. Pred zoru, dok je bio u dubokom snu, pijane skitnice odnijele sve što je bilo za upotrebu, šta više i oganj ispod velikog kazana. Zbog toga je izgubio posao. Otac je bio bijesan:

- A đe da zaspiš, nikad ga ne zaspa! Nijesi ti više dijete. Šesnaest godina si nakrca.

Sin nije znao šta će. Tumarao selom, ali rada nigdje.

- Viđi ima li đe klačine!- govorio mu otac.

Ali se sin, poslije uzaludnog tumaranja, uveče vraćao, bez ikakvog uspjeha. Nigdje rada.

- Ne muči dijete,- šaptala starica Marku pri ognju.- Nije to zalud mnogo šesnaest godina. Ludost je to. Ima ih toliko da od šesnaest godina ne znaju što je posa'...

- Ni ovaj tvoj, bogami,- odvraćao je Marko, spreman uvijek na svađu.

Ilija uze alat i izađe na posao.

- 'Ajde unutra... reče bratu.- Ne vodi brige. Vidiš da se pomamio zbog vola.

Ali Jovan ostade još uvijek na vratima.

Selo se budilo. Sunce, probijajući se kroz jutarnju maglu, uhvati planinu, koja zatrepta crvenom bojom. Dolje se istakoše kuće, redovi loza, doline. Magarci su se kroz selo budili, ričući naizgred.

- Jovane,- zazva ga otac,- čiji ono magarac sad zarika?

- Što ti je, za ime Boga?,- skoči majka,- kuđ će znati čiji magarac riče?

- A što čini on ujutro do sluša s praga magarce i pogađa po glasu čiji je koji.

Sin uđe u trijem i sjede do ognja. Ne reče ni riječi.

- U tvoje godine,- odvrati otac,- znao sam ja naći posa' gđe ga niko ne vidi. Nema posla!... Budi ti za posa', pa ima posla.

- Naću ga i ja,- uzdahnu sin.

- Može Bog dat,- reče otac zamišljeno.- Eto vidiš i sam koliko je te zemlje. Nas samo može nadnica održat'. Pa kad je đe uvatiš, čuvaj je, čuvaj ka' oči.

Sin je šarao prstom kroz pepeo...

- Moga si i ti,- podiže on glavu- da imaš zemlje. Svi koji su ratovali dobili su zemlju. A zašto si ti ratovao?

- A đe je ta zemlja?- zapita otac.

- U Metohiju.

- Da sam ja poša' u Metohiju, Kačaci bi te dosad zaklali. Đe je ta zemlja da stoji za seljaka ka' kolač na draču.

- Kako one ne zaklaše što su tamo?- upita žena iz kraja.

- Pitaj koji od njih spava bez puške pod glavom.

- Vele,- odvarti žena,- da je ta zemlja ka' 'ljeb.

- Sto puta sam ti priča ja tu priču,- odgovori Marko.- I velim ti: to što mi dobijemo, nije zemlja, nego kamen. Treba kazmom da ga razbiješ. Ja na kamen mogu i ođe sijat.

- Ne znam, bogami,- reče žena,- nego jedno momčence nanese put kroz selo, pa kako u koju kuću uljegne, u svakoju istu priču: «Bjež'te, narode! Lipsaćete ođe... Tražite zemlju!!»

- A poslije se pronašlo,- poče otac,- da je to momčece ćelo da piše molbenice i stavlja paru u džep. Nema vjere ni u koga. Svako oće da odere.- I Marko se gotovo ljutito diže s panja.

Tek što otac iziđe, majka se okrenu sinu:

- Sjedi, bogati, ispred kuće, bjež' od njega, dok ne nađeš posa'. Vidiš da je čojak izludio.- Sin iziđe.

Otac je ulazio u konobu da vidi vola. Išao je polako, oprezno, kao da pristupa bolesniku. Mirno otvori ljeskov plot i kao čobjek, koji strahuje za nečije zdravlje, stade u konobu, s rukama na kukovima. Ispred jasala, sav u slami, ležao je vo. Preko trbuha imao je veliki zavoj. To je Marko ispod sebe izvukao jedini čaršav, koji su u kući imali. Njime su umotali volu lijek na rani. Vo je gledao iz slame krupnim mutnim očima. Crne bale padale su preko njegove njuške, kao da su ga sad s pojila potjerali.

- Sivo moj!... reče Marko, zagledan u njega.

A onda mu pristupi, pogladi ga toplo između rogova kao da je čeljade i zagleda mu se u oči. Gledao ga netremice kao da će da ga pita: kako mu je.

Vo je klimao velikom glavom, uvaljen, opušten, bolestan.

- Ma je li ijo, za ime Boga,- nastavi Marko i prinese mu rukovijet sijena. Vo odbi glavom.

- A, nećeš ni danas?- trgnu se Marko preneražen.

A onda pokuša da natjera vola da jede. Uhvati rukama da mu otklopi vilice. Vo se otimao.

- Sivo moj,- trgnu se Marko,- što ću ja ako tebe što bude? Čim ću orat'?

Nekako čudno pogođen, Marko se odbi od vola i zamisli. Stajao je tako za trenutak bez riječi. A onda mu opet pristupi.

Izvan trijema, na kamenu, Jovan je čuo kako otac tepa volu. Čuo je svaku riječ razgovijetno, dobro. Sam je starhovao za život toga vola, ali ga je to tepanje nekako pogađalo. I kao da to nijesu riječi koje on čuje, nego potajni šiljci, koji se nekako hladno zabadaju u njegovo tijelo i uzimaju mu snagu, on se diže sa kamena, sleće na put i uputi selom.

U selu se radilo. Docniji se kukuruz okopavao. Svuda je u kamenjaru udarao budak i zvonio o kamen. Jovan je išao kroz selo kao da ga se živo progoni. Došao je u han. Han je bio prazan. Za bankom jedino hadžija.

- 'Oćeš lozove, Jovane?- zapita hadžija.

- Daj duvana i lozove.

Pušeći i pijući gledao je na veliki put, koji je prolazio pokraj sela za varoš.

- Ma znaš li ti đe rabote u varoš?- zapita Jovan hadžiju.

- A ima dosta radnika i u varoš, da se ne prihvaća niko sa sela.

- Slabo se kuće grade.

- I previše ih je,- odahnu hadžija.

- Da se nešto čojak otpravi ovom džadom, pa kuđ stigne i đe rabotu nađe?- zapita Jovan.

- Mnogi je tako i nađu,- reče hadžija.

Pred očima Jovan je već vidio kako se grade velike kuće. Na nima, na visokim skelama, vise ljudi kao sitni patuljci. Sve vrvi od posla. Preko konopa, duž velikih kuća, podižu se kante. Čuje se užurban razgovor, vika i treska. Čitava ulica kuća. Čudo naroda. Svugdje se radi i nosi. I u toj velikoj vrevi i on našao posao, popeo se uz skele na visoku kuću. Svezao se konopom za visoki prozor i baca malter po zidu. Pod njim vrvi svijet. Bruji košnica. A on na visini: radi, radi... Ta ga prijatna slika istjera iz hana. Pođe kroz selo.

Nad selom je padao mrak. Vraćala se stoka. U kućama se muzlo. Ilija, po dolasku s posla, nađe majku gdje sprema večeru. Starica je bila usplahirena.

- Što ti je?- zapita on

- Ne pitaj, vo ništa nije ijo.

- Ništa nije ijo?- začudi se Ilija.

- A, Bože moj, 'oće li ne nagrdit?

Ilija pođe u konobu. Pred otvorenom konobom sjedio je Marko sa svijećom u ruci.

- Neće ništa?

- Đavolji zaloga'!

Ilija uđe u konobu i pokuša sam da da volu. Ali vo i ne primirisa. Ilija baci ljutito rukovijet sijena i vrati se u kuću.

Starica je bila postavila sto i presipala mlijeko u vagan. Iznese i hljeb.

- Pa,- reče ona,- 'oćemo li večerat'. Ti si s posla?- Sin je ćutao zamišljen.

- A proće ga to,- reče Ilija.- Sjećaš li se kako ni je krava jedne godine bila? Mislili smo da već nikad neće na pašu.

- I crkla bi da je nijesmo zaklali!- odvrati majka. Sin se diže.

- Bogomi se u klanje ne smije uložit'. Kako ćeš dočekati proljeće bez vola?

Marko uđe natmuren u kuću. Sjede za sto i poče da srče. Svi su ćutali. Svako kao da je čuo kako dolje iz konobe stenje vo.

Najedanput, majka se uspravi. Pogleda po kući.

- A đe je Jovan?- zapita ona.

Svi se trgoše.

- Nije doša'?- začudi se Ilija.

Marko ostavi kašiku.

- Za ime Boga što je ovo u kuću. Sve je poluđelo. Bud posla nema, bar brigu da ne zadaje.

- 'Ajde, Mare,- viknuše na dijete,- pogledaj na put.

Samo su se čula kako stružu kašike po tanjiru. Niko nije govorio. Vo se dolje muvao.

- Nema ga,- vrati se djevojka.

- Dijete moje!- skoči majka.- Đe je za ime Boga?

- Privali tun, doće!- odvrati Marko.

- Ja ću kroz selo. Izbezumio si dijete!- skoči majka.

- Jesam!- viknu Marko ljutito.- Izbezumio sam dijete, ubio vola. Zlotvor sam kuće. Želim nesreću sebi i svojima. A ja oguglah. I znaš kako mi je: jabuka mi je u grlo. Umire mi vo, čeljad su bez posla. Ništa niđe. Maća na lozu. Crv u žito. Sve sam ja.

Otac skoči i zamlatara rukama.

- Polako, polako,- viknu majka,- nije niko kriv od nas što nemamo.

- Jesm ja, samo ja.

Djevojčica istrča iz trijema i zazva u noć:

- Jovane, o Jo- va- ne!...

Utrča u kuću. Sin se diže. Majka je vezivala krpu oko glave.

- Dijete moje,- vikala je,- dijete moje!...

- Trčite, pa ga tražite. Izgubio se đetić!- vikao je Marko.- Neka niko ne ostane u kuću. Ta li ne znate da treba kod vola noćas sjeđet? Možebit da bi ijo oko ponoći iz ruke.

- Ostani ti!- vikne majka,- 'Ajde, Mare!

- Zaboga,- odvrati djevojka,- možebit da je naša' rabotu.

Ta riječ sve kao da ih zakova. Majka ostade onako s rukama oko glave kako je uvrćala kosu. Niko se ne pokrenu. Marko samo otpusti ruke i odbi se od stola.

- Bogami, mala može pravo da zbori,- primače joj se Ilija.

- A đe rabotu; da ti nije što zborio?- zapitaše gotovo svi u jedan mah djevojčicu.

Djevojka samo sleže ramenima.

Te noći Ilija i majka pođoše kroz selo. Maru ipak ledoše zbog sjutrašnjeg ranog ustajanja. Marko ostade kod vola.

- Jeđi, nikad ne izijo! Jeđi, đavoli ti ga izjeli! Jeđi, nikad ne uzora!- vikao je on dugo u noć, nudeći uzalud vola.

Ujutro se čuše udari u vrata. Sva se čeljad trže iskraj ognja, jer su od noći bili ostali tako da kunjaju. Uđe Jovan.

- Đe si za ime Boga!- skoči majka.- Đe si više!

On mirno sjede do ognja i poče da skida opanke, ne govoreći ni riječ.

- Kroz kakve si to lokvine gazio, te si cio mokar?- viknu otac na njega.

- A nije ovamo bilo kiše?

- A đe si to bio, što si čeljad smeo?- viknu otac na njega.

- Tražio sam rabotu,- odvrati on tiho.

- Pa?- zapita otac.

- Našao sam je.

Marko se diže:

- Đe?

- U varoš.

I on zavuče ruku u džep i izvuče punu šaku sitnog novca. Stavi ih do ognja, na salidž.

- A kakva je to rabota?- zapita ga otac.

- Niti sam ijo što, niti spava'. Pa ću ujutro pričat'.

Po večeri sin uđe u trijem. Marko uvi cigaru i pruži je sinu:

- A ti cijelu noć ka' odmetnik. Prepali smo se bili...

- Da izludim!- da izludim!- govorila je majka, mijeseći hljeb u dnu.

- Ja velim da nađem rad. Da ne dolazim dok ga ne nađem. I znate što (nastavi on tišim glasom) našao sam ga. Ali je to takav rad da sene smije za njega znati.

Na ove riječi Jovan se plašljivo okrenu oko sebe i povjerljivo ugna ocu do uha. Majka dotrči i sagnu se preko ognjišta.

- Ja prodajem duvan,- nastavi on gotovo šapatom.

- A ne, dijete, za ime Boga!- gotovo viknu majka.- Đe to, kakav je to posa'? Glavu ćeš izgubit', dijete. Nagrditi majku.

Marko obori oči i zagleda se ispred sebe.

- Veliš li ti,- reče otac,- da si provrtan za taj posa'? Ti znaš i sam ne može to svako radit'. Treba biti prepreden, lukav.

- Ja velim da ćeram ovako, dok ne nađem što bolje.

Otac se zamisli:

- A drugi posa' skoro ne vidiš?

- Eto da sam u grad, na mjesto. Pa iskrsne li da uhvatim.

- Stalno okom na drugi posa',- zavrće otac glavom.

Tako su prolazili dani. Vo je počeo da gricka po malo sijena. Svi se obradovaše.

- Bog je pomoga', eto vo ije,- govorila je starica.- Ozdraviće.

- Bude li mi Bog na ruku, da potraje ova sreća,- govorio je Marko,- imaćemo mi i drugoga vola, da ga na proljeće ne tražim na nadnicu.

Kuća prosto oživje. Ujutro se svako zadovoljan dizao. Svađa prestade.

- Treba imat' sinove... govorio je Marko, pa da ti sve zapjeva u kući.

- Kakvi su drugi,- vajkala je majka,- sve što zarade popiju.

- A, to ja ne mogu od poroda dočekat',- odvraćao je Marko.

Otac je išao zadovoljan kroz selo.

- Tebe oba sina u posa'?...- govorili su mu seljaci.

- Oteći su, oteći,- odvraćao je on.

- Bog ti je s te strane pomoga'. A drugima ne samo što ne rade, nego poturnuli oca i majku. Ne smiju od njih ni progovorit'.

- To u moju kuću nema. Od nas ti niko ne zna za ružnu riječ.

Uveče, kad bi se svi okupili u kuću. Marko je govorio ženi:

- Slušaj, sjutra uglijevlje potapaj u vodu. Mnogo mi selo fali đecu, pa se bojim. Ima tun urokljivih roguša.

- Crklo srce dušmanima!- odvraćala je majka, spremajući večeru.

Ali jedne noći, dok su bili svi tako na okupu i veselo razgovarali, mare sva usplahirena utrča u kuću.

- Crka' je vo!... reče ona i objesi se od žalosti.

- Crka?... skočiše svi...

Majka gotovo izleće iz kuće.

- Zle pogibije!- govorio je Marko, saplićući se za njom.

U konobi, u sijenu, ležao je vo. Marko mu pristupi, drhteći u cijelom tijelu. Uze ga za nogu i pokrenu je iz slame. Ona se mrtvo opusti.

- Kuku mene,- viknu majka, udarajući se šakama u prsi.

Sinovi je uhvatiše za ruke.

- Ne tuči se,- rekoše,- nije čeljade.

- Ne, no bolji no čeljade,- odgovori Marko, razmičući slamu.

Vo je ležao izvaljen, otvorenih staklenih očiju, koje su pune slame gledale na čeljad.

- A, što ne nagrdi- reče Marko drmusajući ga za trbuh.

- Jes li ga živoga zastala?- zapita sestru Jovan.

- Ka' što ga vidiš,- reče djevojčica kroz suze...

- E, zlo ... zlo,- odvrati Marko.- Nikad više takvoga vola. Valjala mi je, vala, noga u brazdi ka' neđe cio vo.

Kao nekad, bez razgovora, ćutalo se te noći. Svako je osjećao tugu kao da je umrlo čeljade. Niko nije mogao da spava.

- Barem ti, mala, spavaj, jer ćeš sjutra u grad... navaljivali su na dijete.

Međutim, ona je kunjala, stisnutih očiju punih žalosti.

Oba sina ćutala su na krevetu. Majka je sjedila nasred kuće i plakala. Niko nije pokušavao da je utješi. Marko je samo puhtao ustima.

- Pa što ćemo sad?- zapita on

- A što?- odvratiše sinovi.

- Niko, vala, nije ni mislio da će ta' vo krepat'- govorila je majka.

- E,- reče Marko- sad ostavimo o tome, nego što ćemo?

- Što možemo?- odgovoriše sinovi.

- Ja bih da se ta' vo ije,- reče Marko.

- Kako ćemo ga jesti kad je krepa'?... odvratiše sinovi.

- A malo li je krepalih goveda izjelo selo!- podviknu Marko.

Ipak ujutro riješiše da mu se iskopa jama na dnu doline. Odriješiše ga i odniješe na dolinu. Seljaci se sjatiše:

- A što ga ne priklaste prije nego što krepa, nego toliko mesa da štetujete!- govorili su.

- Ne pitajte,- odvraćao je Marko.- Ko je znao; počeo je bio zalud da ije.

Marko objesi brke.

- Sad smo gore nego prije,- reče on sinovima. Zaradilo se nije za jednoga vola, a vola smo izgubili.

- Gore!... odvarćali su sinovi.

Hladni vjetar dune selom. U planinsku kotlinu uvali se magla. Žito je bilo pobrano i stavljeno u koš. Majka ga je već nosila u mlin...Pojede se već drugi veliki hljeb od novoga žita.

- Zaboga, brzo li prolazi taj 'ljeb- govorio je Marko.- Što ste navalili na njega?

- Iju čeljad!... odvraćala je majka.

- Iju! Iju! Iju!... Ali ima se kraja tome. Ije se kad se gladno, a ne vazdan.

Po cio dan Marko je bio zlovoljan. Sinovi su se kasno vraćali.

Ne spavajući, čekajući korake sinova koji su ulazili, Marko je ljutito odvraćao ispod jorgana:

- Mislite li da će ve cijelu noć svijeća čekat'!

Hladni jeselji vjetar donese prve kaplje. Udariše kiše. Po čitave dane jesenji pljusak žuborio je kroz selo, kao rečica. Ilija gacao kroz blato. Otac opet ostade pri ognjištu, obješen nad panjem, budan, bez sna, do duboko u noć.

- Sad je teže s duvanom- žalio se Jovan ocu.

- Što?

- Straže su.

Ledeni jesenji pljuskovi lijevali su kao potoci po proplancima. Crno visoko nebo stalno je pucalo nad selom.

U takve noći majka nije spavala. Očekivala je sina na pragu od kuće. Noćima je sijevalo. Po tome sijevanju izgledalo joj je kućna siromaština strašnijom. Jovan je kasno dolazio.

- Đe je sad?- vajkala je ona noćima pri prozoru, gledajući kako munja obasjava daleke planine.

- Spavaj!- vikao joj je Marko.

- A crnoga nevremena, kako će dijete sjutra nosit' mlijeko u grad!- vajkala se starica.

- Ka' što je do sad!- odvraćao je Marko ispod jorgana.

Tih kišnih dana Ilija ostade bez posla.

- A u jesen se grade vazda kuće!- govorio mu je otac.

- Da ima đe u jesen da se gradi, uvatio bi to Jovan, ne bi đavolji posa' ćera'.

- Znam što bi uvatili i ti i Jovan,- podrugljivo se osmjehivao otac.

Međutim, Jovanu je sada teže išlo. Nanjušio mu se trag. Mislio je da se ostavi krijumčarenja. Išao po kući sam, bez riječi. Čuo je kako otac samo kašlje u trijemu.

- Zaboga brzo li se potroši ovoliko soli,- vajkala se majka u kući.

Jovan je sio na krevet i slušao. Otac se polako diže iz trijema, priđe ženi. Ona je mijesila.

- Je li to od onoga stara?- zapita on.

- Načeli smo drugi- odvrati ona.

- Lijepo bogami. Štedite ga ka da je pepeo, a ne brašno.

Jovan je osjećao kako ga svaka riječ bode u dušu.

- Slušaj,- govorio mu je Ilija,- da ti i mene uvedeš u taj posa'.

- Ni krvnika, a ne brata,- odgovori Jovan.

- Ja ne mogu ovako!

- A da kako ćeš?...

Otac je samo šetao kroz kuću i kosio na svakoga očima.

- Ne mogu, ne mogu više ovako- odvraćao je.

- Ni za dinar glavu u torbicu... umirivao ga Jovan.

U kući nanovo nastade svađa. Ilija je dolazio kasno.

- Što lunjaš selom?- vikao je na njega Marko.

- Da ostaviš priču,- odvraćao je Ilija.

- Ja? Ja?- vikao je otac bijesan.

- Ti!- odgovorio je Ilija.

- Otkad to da čujem? Otkad?

- Pušti me!- vikao je sin.

Marko se davio u kašlju.

- I jezičinu si dobio!- vikao je on na njega.- Je- zi- či- nu! Prije si poštova' oca... A sada?

- Ostavi me, molim te,- vikao je sin.

- Znaš li ti da sam ja otac!- vikao je Marko.

- Ne za ime Boga!- klela je majka.

- Ovo se ne može izdržat',- odvraćao je Ilija.

- Pas!- govorio je Marko.- Laje na oca.

Ilija je lunjao kućom, još uvijek bez posla.

- Nema ni petrolije,- govorio je Marko,- a onaj iz grada ne dolazi drugu noć.

- Muči se on, muči ka' crv,- navaljivala je majka.

- Svi se oni muče,- odvraćo je Marko,- samo ja gospodujem!

Sada je kuću osvjetljavalo jedino ognjište. Otac je sjedio do njega, a Ilija u mračnom kraju, u dnu.

- E, - govorio je Marko,- brat ti se raskube od posla.

- I Ilija se nekad tako raskubova,- odvraćao mu je Ilija.

- Pa kad zijevaš, bez posla. Odmaraš se. Naizgred radite... Da se čovjek nasmije svome zlu.

- Što ti ne radiš- zapita ga sin,

Marko obori glavu i pogleda ga krvavim očima:

- Ja, što ja ne radim?

- Ti!- odvrati sin.

Marko se diže gotovo kao pijan:

- A reci jesam li za posa'? Star! Kašljav, Uzet. Reci!

- A tobož bi naša posa' da si zdrav?

- Naša', te kako naša'.

- Nađi ga sinovima.

- Dosta!- viknu otac ljut.

Te noći prekide njihovu svađu pucnjava u dnu sela. U planinskoj kotlini jasno odjeknuše dva pucnja.

- Puške!- trže se Ilija.

- Kuku meni, crnoj! Đe ono puca?- vrisnu majka.

Marko iskoči na prag. Nije se vidjelo ni prst pred sobom. Debela, hladna pomrčina zbila se u kotlini, zatvorena kao u tikvi.

- Što ste se prepali!- poviknu Marko ulazeći. Opjanili se u han pa pucaju.

Ilija iskoči u noć.

- Lele mene, đe mi je Jovan!- vajkala se majka u strašnoj slutnji, čekajući Iliju.

- Vazda li slutiš, kukavice!- odvraćao je Marko, ne odajući prikriveni strah.

Po povratku Ilija ne znade da kaže zbog čega se pucalo.

- Znam ja,- odgovori Marko, pokrivajući se jorganom.- neka pjančina probudila selo.

Svi legoše. Ali ipak niko ne zaspa. U mraku se prvi oglasi otac.

- Spavate li?... zapita ih on.

- Ne,- odvratiše svi.

- A što?

- Ne možemo.

Marko se diže.

- Nema petrolije za svijeću?

- Ni đavolja kap!- uzdahnu žena.

- Lezite,- reče on.- Ja ću naložiti oganj.

Ali se žena diže za njim. Oči su joj bile pune suza. Ona najedanput udari u plač.

- Što ti je?- zapita je on.

- Kako što mi je. Ovo je četvrti dan da nema Jovana.

- Sluti, kućna ugaso! Sluti!- razdrije se Marko.

Sjutradan Ilija pođe u grad. Tamo već doznade da su krijumčari naišli na predstražu. Ali mu niko ne kaza što je bilo s Jovanom. Tek pred veče doznade da je i Jovan poginuo.

- I ovo da dočekam!- govorio je Marko, osjećajući da mu najveća bol razdire dušu. I kao lud, tumarajući od zida do zida, počne da stiska sljepoočnice, ne mogući da zadarži suze.

- Što nagrdi oca, što me zakla, Jovane,- vikao je on na sav glas.

- Lele, mene, lele!- javi se majka i pade koljenima na pod.

Slučaj uzbudi cijelo selo. Dotrčaše svi u kuću.

- Lele nama, bracka glavo!- lelekalo je selo.

- Kućo nagrđena!- dočekivali su rođaci.

Sjutradan uz kuknjavu i lelek odnesoše Jovana na groblje.

Tada hladna jesen pronese i poslednju maglu nad selom. Vjetar je raznese kao pramenje mrke vune. Zastudni. Planina zabijelje. Snijeg zatrpa. Danima je on padao, navalilo se na kuće kao veliki oblak. Pritiskivao sve izlaze. Mare više nije mogla da nosi mlijeko. Ležala je u vatri.

- Nećeš ni nositi,- govorio je Marko.- Nećeš! Evo je snijeg natrpa' do čojka.

Dijete je ležalo, pod starim kožihom, svo u znoju i vatruštini.

- Ja ću nosit!- reče Ilija.

- Đe ti?- odvrati Marko.- Je li bilo da čojak nosi mlijeko iz sela u grad.

- Neka i to prvo počne iz naše kuće. Doće red i na ostale.

I bez riječi Ilija uhvati posuđe i izađe iz kuće. Krupni snijeg je padao. Starica, zaobrađena crnom krpom do iznad ušiju, garala je u ognjištu, da iz mokrih drva izvuče plamen. Marko joj pristupi i gotovo tiho reče:

- Ja ću sad da tražim dnevnicu! 'Oću! 'Oću!...

- Jesi li se pomamio!- podiže ona pepeljave ruke iz ognjšta.- Ne mogu je momci naći, a ne ti star i nevoljan.

- Momci ne mogu, a ja mogu...

On polako otvori vrata i iziđe iz kuće. Snijeg mu pade na lice. Pahulje mu ohladiše obraz. On siđe putanjom i uputi se selom.

Žena skoči na prag. Začuđena i iznenađena viknu ga:

- Marko!

Htjede opet da ga vikne, ali osjeti da je nešto stegnu u grlu kao da se riječ tu zakameni i sledi.

Preko neravne bjeline Marko je sve više odmicao. Treptavi veo pahulja potpuno ga i ukloni ispred začuđenih ženinih očiju.




JOŠANA

Na neravnom putu, punom kamenja, pojavi se čovjek. Bila je to ljudina, nekako čudna iz daljine, tako usamljena na putu, u prostoru koji je bio pun samoće i pustoši. Sve što je sposobno za rad u selu, upravo sve što se može oprijeti na noge, nije danas ni u kući ni na putu. Seljačka čeljad su u poslu oko imanja, na paši za stokom, ili na vrhu planine gdje se radi put. Izgledalo je da ljudina upravo i gleda na vrh planine, gdje u mirna vremena, u lakom zraku, odzvanja nad selom oštar pijuk ili tupi udar maljeva. Stajao je na putu i držao šaku iznad čela da se zakloni od sunčanog koplja, koje je sunce bacalo sa samog planinskog vrha. Ali ljudina nije gledala na vrh planine, gdje su pod suncem radile i micale se crne sjenke ljudi, gledao je negdje sredinom planine, u zeleno ljeskovo šiblje, kroz koje je probijala mala crna žena s burilom na leđima.

Jedva se nakanio da izađe na put i pričeka seljanku. Upravo čovjek je bio navikao da se nikada za stvari koje se njega najviše tiču ne zalaže sam. Radio je preko ljudi i bio umješan da preko njih dođe do svega što mu treba. U poslovima bio je uvijek onaj treći, nevidljivi, skriveni, koji sam okreće stvari, da se tek pojavi, onako iz mraka, kad osjeti zgodan čas i siguran posao. U tome mu je pomagala vješta šala, prijateljstvo s ljudima, a iznad svega nekadanji plemenski ugled, koji je on umio da unese u male seoske kuće, raštrkane pod planinom, strah, povjerenje i poštovanje.

U namjeri koja je Vukca, kako se ljudina zvao, dovela na put kao da ta stara umješnost nije pomogla. Sitna crna žena, koja se jedva vidjela u zelenilu ljeskovine, nije u njemu nikad gledala prijatelja. Uzalud joj je on bratski olelekao muža i na ukopnici, prošle godine, za cijeli taj dan ostao kod nje u kući, pribran da je tješi i obećava pomoć, ona je, onako sitna i crna, za cijelo to vrijeme njegove priče, sjedila na panju i gledala nekud dolje, neodređeno, odgovarajući tako, kao da iz nje nema drugog odgovora, koga Vukac ne može ni vidjeti ni znati. Upravo je cijela godina kako se Vukac muči da skloni ženu da proda imanje. To je činio prvo preko nadničara, koji su se eto i tu pokazale kao rđave sluge. Poslije preko Đukana, seljaka koji se potucao, ali koga su sve žene gledale i vjerovale mu. Izgledalo je da je već sklonio ženu na prodaju, kada je ona najedanput naglo odustala. Taj je posao Vukcu pokvario put, gdje se prilično sirotinje iz sela uposlilo i gdje je, eto, i žena našla mjesto za vodaricu. Zbog toga je Vukac, gledajući na seljanku koja se sve više i više bližila, mrzovoljno za sebe gunđao:

- Ma đe se ona nađe da izbije paru iz ovoga kamena!...

A seljanka se snašla i bilo joj je drago da je tu s ljudima, koja je osjećala tako bliskim i s kojima je mogla da govori iz dubine duše, kao nekad s mužem. Svi su oni znali ko je Vukac. Jedan od njih, Jovan, govorio joj je:

- Čuvaj se ti njega, on smrdi na psa!

Seljanki nije trebalo naročito da se čuva. Imanje nije htjela da prodaje. A put je dotrajao toliko da ona prve subote može da kupi vola, koga je na dlanovima zaradila.

Dok se seljanka bližila, Vukac je bio nemirniji. Nije htio odmah, tek se srete sa seljankom, da počne govor o onome zbog čega je upravo i čeka. Trebalo je nekako izdaleka, skriveno da počne priča... Seljanka je već silazila na put, gazila preko kamenja. Pogurena, pod burilom, držala se za uže koje je bilo stegnuto širinom uskih pleći, pravo preko ramena, sasvim blizu grlu. Pod burilom kao da je bila potpuno isčezla širina njezinih ramena i glava, pokrivena krpom, koja se jedva micala, crvena od znoja.

- Jošana.- reče Vukac s onom uobičajenom nemarnošću kojom prolaznici srijeću jedan drugog,- možeš li, jadna ne bila?

- Moram da mogu... odvrati ona mirnim glasom.

Vukac stade prije nego što će da joj se približi. A onda zavrće glavom, kako je uvijek radio kad je htio da kaže da ga riječ naročito pogađa. Približi se seljanki i gotovo potpuno zakloni širinom tijela sitni ženski struk.

- A 'oće li izdržati ta' put?... zapita on.- Znaš kakave su ove naše rabote? Tek što se načne kamen, prestane posa'. I koliko je puteva tako ostalo širinom planina da nikad ne kroče naprijed.

- Ja mnim da 'oće,- odvrati seljanka,- jer još se nikom nije zateglo da se nadnica ne plati.

- Odlanulo je, vala,- odvrati on,- da ne gledam toliko momaka kako lunja selom bez posla i zarade.

I Vukac prestade da priča. Gledao je ženu, upravo u njene crne podočnjake, iznad kojih su sijevale sitne oči.

- Pa?... predomisli se on,... jesi li zaboravila na braću?

- Šališ li se,- odvrati žena,- đe će sestra na braću zaboravit'?

- Pa što ne ideš kod njih... uhvati on iznenada... zašto samuješ?

- Ne samujem ja,- odvrati seljanka.- Ako mi je muž umro, on mi je dijete ostavio, Bogu fala, punu kuću.

- A smeta li te dijete prenijet' kod braće?- zapita je Vukac.

- Meni se imanje ne prodaje,- odvrati ona i, nekako čudno pogođena, kroči naprijed.

Vukac pođe za njom. Sad nije znao što da reče. Bio je načisto da je odustala od prodaje imanja, jer su je na to nagovorili seljaci s puta. Dok su mu ti seljaci radili na imanju pravili su mu se najveći prijatelji, a sad, tek što je počeo rad na putu, podmeću mu nogu gdje god mogu.

- Ti si jednom ćela da prodaš imanje, pa što ti bi da odustaneš?

- Moje je pa mogu.

Vukac stade:

- Obraza ti, reci mi, je li te na to Jovan nagovorio?

- Nikoga ja ne slušam,- odvrati seljanka,- imam ja svoju glavu!

- A da znaš,- reče Vukac podignutim glasom,- da taj isti Jovan do podne reži na cio svijet, a od podne na samoga sebe.

- Ne znam ja ko na koga reži...

Idući, po strani, ali jednako u korak s njom, Vukac je mislio: «Nerazumna je. Ne znaš kako s njom da okreneš. I bud je samohranica, neće da dobije paru i da ide braći, neoženjenoj braći, kojoj može biti od pomoći, nego je tu stala nasred imanja, koga ne može ni uzraditi, ni proširiti. Neka joj tako gnjije imanje i raste trava po njemu i to ovdje, u prokletom kamenu, gdje je mrva zemlje kao žednome kap vode.»

- Grehotu činiš od imanja,- odvrati Vukac, zastajući pred vratima Jošanine kuće.

Žena ga samo pogleda:

- Ma ostavi to, nego 'ajde u kuću da vidiš dijete, da kavu varimo i o drugome razgovaramo...

Mali sobičak, gdje jedva čovjek može ruke raširiti, bio je pun dima. I on je bio pregrađen crnim ljeskovim plotom, kroz koji se vidjela krava i tele do nje. Sve u kući bilo je zbijeno i nekako zatvoreno kao u tikvi... Prigušeni oganj dimio se ispod kotla.

- Ne čudim se što trčiš vazda selom, kad je kuća ovoliko tijesna... reče Vukac, sijedajući na mali tronožac do zida.

- Za nas dvoje široka je ona dosta... odvrati Jošana prilazeći djetetu.

Dijete, naviknuto na dim, gledalo je s odra do polovine pokriveno starim kožuhom.

- Udaviće ga dim,- reče Vukac, dižući se sa stoca da pogleda dijete.

- Rođeno je ono uz oganj,- odvrati seljanka,- prilazeći kotlu iznad ognjišta.

- A lijepo je ka' zlatna jabuka... reče Vukac zagledan u njega. A onda pruži krupnu šaku i poče da igra prstima iznad djeteta, kao da će da ga zabavi.

- Magarčino,- vikao je malo osmjehnut... brzo ćeš na noge. Pa kad porasteš daćemo te u džandare.

Jošana je ložila pod kotlom i kidala nakupljenu suvat. Dok je garala oganj, već gotovo cijela pepeljava, pričala je okrenuta kotlu:

- Ko zna što će od njega bit'. Kad bi, nešto, mogla da ga dam u školu, ali đe će ti siromašno dijete, bez ikakva načina išta naučit'.

- A nije tako,- odvarćao je Vukac, već sjedajući na stolac.- Pogledaj na onoga maloga Andrijinog: uči uz oganj, pa najbolji đak... A opet onaj mu od brata uči uz petroliju pa nikad ništa... Sve je do đeteta!

Vukac poslije ovoga zaćuta. Upravo on nije htio o svemu ovome da priča... Zbog imanja je on u Jošaninoj kući, o njemu treba da govori. Još za života Jošaninog muža bacio je oko na njega. Imanje mu je trebalo. Ono je upravo ležalo između njegovog imanja koje je još prije nekoliko godina kupio od sakatog seljaka Ilije. Stajalo je tu kao klin da rastavi dva komada Vukčevog imanja. I ne samo to nego je primoravalo kosača da daleko zaobilazi dok dođe do travne Vukčeve doline. Žena nije davala da put probije kroz njeno imanje, strahujući za loze... A te iste loze već duže vremena nija dospjela ni da pokropi plavim kamenom... I gdje su te riječi, vrelo je Vukcu iz duše, da ženu već skloni na prodaju!

- Pa zbilja ti ne misliš braći 'odit' i imanje prodavati?...- reče joj Vukac poslije kratkog ćutanja, kao da je razgovor neposredno o tome tekao.

- Pala su imanja, Vukče, pala... odvrati Jošana, onako sagnuta pri ognju, opirući se rukama o izlizano kamenje, da bolje dune.

- I para se popela, jače tri puta nego prošle godine.

- Lako je tebi govorit', moj Vukče,- reče ona okrećući mu se.- Tebi svakog prvoga doleti pravo u ruke. A ja moram dlanovima svaki dinar da odvalim.

- Jes', vala,- dolazi mi para sama u šake ka' tica ćuku... Ma ne misliš kako se grdno nekad radilo, dok se ta para okrenula?

- Radim i ja, moj Vikče, ma nikako da se okrene, nego je zaratila i samnom i sa cijelim selom. Što ono reka' Novak: niko u selu nema ni da ruča do ti.

- Pa bud' ti je para tako potrebna,- odvrati Vukac,- kupi prnje, idi braći, a ja da ti platim imanje.

Žena se podiže i pristupi pravo Vukcu. Oči su joj sijale, u duši gorelo:

- Ne dajem ja imanje. Za to me više ne pitaj!...

- Znam ja,- odvrati on gotovo bijesan,- Jovan te na to sklonio... A Jovan je svakom od štete... Znaš li da mi je prošle godine stog sijena zapalio, samo da mi naudi!

- A jesi li ga ti vidio?- zagleda se oštro Jošana u Vuca.

- Ja ne, ma znam...

- I nemoj to pred kim drugim reći,- podboči se ona rukama.

- A što?- zapita Vukac, dižući se sa stoca od muke.- Da me ne zatvori!

- Da te ne čuje- odvrati ona oštro zagledana u njega.

Vukac osjeti da se mijenja. Uvjeri se da ona, sitna i crna žena, može to njemu reći brk u brk.. Nekad su ljudi zazirali da njemu nešto kažu, teško mu se bilo i primaći, a sada eto beskućnici, gladnici i skitnje, govore o njemu na ravnoj nozi. Podiže glavu, gotovo ljutito ženi da odvali, ali se opet strpi. Obori glavu i pogleda dolje. Pa kao da se misli što bi od svega što ima da joj kaže izabrao da joj sad reče, odvali ljutito:

- Ne misli da je mene do te tvoje siromaštine. Ima Vukac i da tuđa usta rani... I rani ih, da je za vajdu. Nije mene do zemlje. Meni je ža' što ta zemlja gnjije. Jer bačiti zemlju, to je bačiti 'ljeb. A ti ga bačaš, jer nijesi kadra ništa održat'. Slušaj ti mene: pazi, ne prevari se! Dođeš ti Vukcu da mu ruku poljubiš da te spravi braći, koja te zalud čekaju.

- Čekaj me dok ti dođem!... upade Jošana, onako razgoračenih očiju, zagledana u njega.

Na putu Vukac se ne umiri. Osjećao se, kao uvijek poslije svađe, zlovoljan, ljutit. Glava mu je bila otežala, a u duši toliko riječi da ih ne bi mogao izbaciti da cio dan grdi i psuje. Pođe neravnim putem do rijetkog plota, koji je zatvarao dvorište. Nasloni se na plot, kao da mu je o svemu trebalo promisliti. Osjećao je samo gorčinu i bol. To što žena neće da proda imanje bila je u stvari jedna od onih briga koje same po sebi nijesu teške, ali koje zbog upornog tvrdoglavstva ženinog djeluju na Vukčevu dušu dosadom, umorom, nekom vrstom poniženja. U poslovima koje je preduzimao on nije znao za neuspjeh. Vjerovao je da je to neka slijepa sreća, koja ga slijedi i krije se ispod lijepih riječi, kojima je on zgodno umio da osigura sebi uspjeh. Sad, eto, mišta ne pomaže. I koliko mu je bilo do imanja, bilo mu je i do toga da slomi ženu. Gdje može da mu ona upriječi i da mu osujeti sve, kad to toliko puta nijesu mogli ljudi, razboriri, pamentni? A sada, eto, može ona- i to žena.

Međutim, Jošana je radila kako je sama nalazila za najbolje. Kad joj je muž umro, u samoći, za prve dane, ona je i računala da ide braći i proda imanje. Tih dana u kući je mučila i pratila pustoš... Išla je u dolove da pogleda oko loza, pa umjesto da ih zakida, sjedila tako i plakala. Činilo joj se da joj suze pomažu, da cijela gorčina s njima ide, i da će joj poslije svakoga plača biti mnogo lakše i bolje. Bila je utučena. Jedno što je muž samu ostavio, a drugo što se plašila zemlje, koja traži snagu i rad. U nadničare nije imala vjere. A kad imanje počnu raditi nadničari, onda žena ima sto davanja na godinu... Ako zakine, da ostane s njima na manjoj pogodbi, nema sreće od zemlje. Dok je o tome mislila Maše, starica iskopanih očiju, savjetovala je u samoći:

- Ne tako, 'ćeri; sama radi, što ti nadničari preoru, to ti prokunu.

Poslije, ukoliko se navikla na samoću, činilo joj se da je bolje da ostane na imanju. Gdje će sada braći na vrat! A onda odmjerila snagu. Zadigla motiku preko ramena i pošla na imanje. Radila je divlje. Poslije sviju seljaka ostajala na imanju... Oni su s motikom preko ramena prolazili putem i obzirali se na nju:

- Jošana, ti ka' vuk!...

Predana mahu nije ni odgovarala... Izgledalo je kao da se tuče sa zemljom. I bila je jača. Posijala je. Tek što je ostala da se odmori kod kuće i da se zabavi u duge dane pletivom, glas se prosu selom da se radi put. Ostala je na put kao vodarica.

Nekako se pomirila s tim da ne prodaje imanje. Nije joj muž ostavio od imanaj cijelo selo, pa da se ne može otimati sa zemljom. A i sama tuga za mužem nekako je sve više napuštala. Upravo, u poslu, naročito sada na putu, ona je manje o njemu i mislila. Mlađi su je seljaci hrabrili:

- Ne ispušti se, rđavice, mlada si i zdrava.

Iz dana u dan prolazila je ona uskim planinskim puteljkom, koji vodi u planinu. Vukac je mogao s prozora vidjeti kako se svake zore, prije nego baci sunce oganj s vrha planine, probija kroz ljeskovine. Sunce je pekolo u glavu, znoj vrcao s nje, a ona grabila skamena na kamen. Imala je na putu pravi razgovor, kao nekad kod kuće. I osjećala ljude bliskim i povjerljivim.

- Je li dolazio Vukac?... pitali su je na putu.

- Jes', jes'... odvraćala je ona.

- Pa?...

- Ne dam, vala, imanje.

- Reci mu ti,- odvraćao je Jovan,- da čele dovijeka ne 'rane truta.

Svi su udarili u smijeh.

Put se radio. Uz priču, uz dernjavu maljeva, mina i pijuka, nenadano jednog jutra pojavi se on na planini. Izgledao je onako bijel, čist, sav u suncu, kao da se tu rodio. Pod planinom, vraćajući se s imanja, ljudi su se kupili da ga gledaju. Pokazivali su prstom na njega i pogađali kuda će okrenuti. Izgledalo je da ih je onako svečano bijel obradova u nekom prijatnom očekivanju. Za dugo vremena, nije bilo gotovo dana, da se na strmoj uzvišici nije vidio po koji seljak kako se proteže na kamenu, zaklonjem rukom iznad čela, da vidi dokle je put probio. Već su ga mine, maljevi, pijuci do daleko bacili. Svaki dan je izgledao viši i ljepši.

- A neće ga u sedam sela biti!... govorila je mlađarija, dok ga je svako jutro prije paše pohodila.

- A 'oće li biti dosta vozila po njemu?... pitali su radoznali starci.

- Čućete im trube,- odgovarali su oni,,- ka' da je magarac iziša' na put pa ga samo rika stoji.

Uistinu taj put nikome nije bolje ni došao nego Jošani. Bar ona je tako osjećala. On je značio da ne mora prodavati imanje i danonoćno misliti kako će se vratiti braći. Oslobodila se teške samoće, one strašne pustoši, koja je mučila u kući do duboko u noć, da nikako ne dočeka san na oči.

Samo je Vukac bio nezadovoljan zbog puta. Govorio je svima:

- Ostavite vi to, prestaće put... Znate naše rabote.

On je jedva i čekao da prestane rad. Znao je dobro koliko seljačko imanje, bilo kakvo bilo, daje zaradu. A zimi, kad stegnu mrazevi, i dođu dažbine i porezi, imanje više nije imanje. To je vuk koji je došao seljaku ispred kuće pa zavija. Ako rad prestane i Jošana ostane sama doma, bez ušteđevine, potrčaće mu ona po snijegu:

- Daj, Vukče, za ime Boga!... Evo ti imanje!...

Ali, uprkos svemu tome, mogao je Vukac svako jutro vidjeti kako Jošana ide s burilom na leđima u planinu i kako se hitro i nekako zadovoljno probija kroz zelenilo ljeskovina. Gledajući bilo mu je kao da je vidi ispred sebe, kako ga gleda u oči i smije mu se pravo u brk.

- Smije se, smije se,- mislio je u sebi,- da vidimo ko će se poslije smijat'!

Ipak se iznenadi kad je jednoga dana vidje gdje vodi putem vola. Ne mogade otrpjeti, a da ne zapita:

- A đe ti je glava, ženska drugo, što će ti sad vo na nadnicu?

- Nije ovo na nadnicu... odvrati Jošana,- nego je ovo moj vo. Pošteno sam ga zaradila na moje dlanove.

- Bogomu junački,- odvrati Vukac.

- E, reče ona, izbila sam ga s puta!... i pokaza mu prstom na planinu.

Vukcu se činilo da i ta planina ratuje s njim. Onako ogromna, crna, cijelim vrhom u oblaku, probuđena maljevima i pijucimam, bila je ona katkad za njega strašni džin, koji nosi u sebi čudni ljudski mravinjak, pun zala i otrova. Zaobilazio je. Išao je na imanje, da se tamo smiri. Do kasno uveče sjedio bi pri dolini, zagledan u mladi krompir, čija su tvrda i zelene pera tek izašla iz zemlje. Taj je krompir očekivao kišu, pa da izbije na njemu bijeli, krupni cvijet. Samo kiše nije bilo, planina nije vukla oblak. Izgledalo mu je kao da su oblaci bježali od nje, udaljavajući se od jeke u planini koju su donijeli ljudi.

Već mu je bilo jasno da Jošana ne prodaje imanje. Izgledalo mu je da će se zbog toga najbolje smiriti, ako se pozabavi oko svoga. I tako je svaki dan, iznenada, dolazio u doline neće li zateći gdje lupeža, ili nadničara da umjesto posla zijeva. Pri polasku žalosno bi pogledao na Jošaninu livadu, naročito na već usalu travu, kojoj bi trebalo kosač. Ali ni pomisli da žena prodaje imanje.- Gdje da ga prodaje, govorio je, kad se eto kući!

Namjere se morao odreći s bolom koji je samo njemu bio svojstven. U početku je to bilo i naročito teško. Ali malo po malo privikao se. Dan po dan sve je manje gledao na njeno imanje. Pokatkad prolazi pokraj međa i da ne baci pogled. U jedan mah mu je izgledalo da nikada o njemu neće ni misliti.

Ipak, nenadano se u njemu opet pokrenu želja da kupi Jošanino imanje. Ovoga puta bila je i mnogo jača i mnogo teža. Sve je govorilo da nema više za to nikakvih prepreka..

Desi se nepredviđeno čudo. Vukac je sjedio ispod duda, kapom iznad očiju, opuštenih ruku, polusanjiv. U posljednje vrijeme uvijek je imao nekakav težak, naporan san, koji bi ga za tren spopao, oborio kao kladu, ali nikad cijelog da ga obuzme. Tako je bilo i u onom tihom snu kad se spava, a upravo sve čuje oko sebe. Trže ga glas nadničarke, koja onako teška prosto proleće kroz plot i raširi rukama put njega:

- Aoo!- viknu ona,- izjelo svinjče Jošanino dijete!...

Vukac teško podiže glavu. Bio je u stanju polusna, kada čovjek nije pripravan da primi ikakvu vijest. Ipak skoči i, teško razumijući o čemu se radi, približi se nadničarki:

- Što je bilo?- zapita je on, osjećajući da mu san još drži mutnu maglu pred očima.

- Ne pitaj, crna druga!

- Događaj, koji se ne očekuje, nevjerovatan sam po sebi i brz, a opet istinit i jeziv, kao da zakova Vukcu noge pri zemlji. Gledao je u ženu kao da ništa ne razumije.

- Ma šališ li se ti?- zapita je on.

- Ne, zaboga,- odvrati žena tišim glasom.- Pošla je u planinu, ostavila dijete ka' vazda na odar, a svinjče došlo.

- Pa je li zatvorila svinjče?- zapita Vukac shvatajući sada sve.

- Dati jes', nego je proriškalo... znaš li nesreću seljačku da đeca ostaju sama.

Vukac stade kao da se misli. Njemu već u momentu sinu kroz glavu što će se sve izroditi iz toga. Ipak pripita:

- Je li mrtvo?

- Jes, kako nije... Da ti ne pričam kako ga je našla.

Vukac se mirno pokrenu i pođe od stolovača pravo širinom dvorišta. Stade uz plot.

- O, nesrećnica,- vikala je žena i udarala dlanovima.

Vukac je ćutao. Gledao je pravo preko plota. Najednom se okrenu:

- Prevali tun, ne kukaj,- reče ženi. Nego kad si udarila u pomamu, idi tamo.

Već se vidjelo kako stranom trče seljačke žene. Išli su i ljudi s imanja, i to onako kako su se našli u poslu, s motikama preko ramena. Vijest je bila došla i do njih onom munjevitom brzinom koju daju ovakvi događaji.

U kući se čuo lelek. Sve što je bilo žena nagrnulo je bilo da uđe. Ulazili su i seljaci. Tijesna kuća nije mogla da primi toliko svijeta. Na ulazu stojao je Jovan i odbijao svijet:

- Ne narode, zaboga, ne pomamite ženu!...

Svako je htio da uđe da vidi Jošanu, svinjče i dijete. Kuknjava je bila u kući i napolju...

- Odbij, narode- vikao je Jovan raširenih ruku,- stravićete majku!...

- A đe da dijete tako ostavi, Bog je ubio! Navaljivale su žene s davijom da uđu.

Lelek se miješao sa vikom, grajom, komešanjem, kojega je bilo koliko ispred kuće, toliko i u samoj kući.

- Izlazite više iz kuće, narode!... vikao je Jovan,- crknuće žena u ćeskoti, vidite da je presnijećena...

Jošana je bila na krevetu, raširenih ruku, ogebana, krvava po licu, prosute kose. Usne su joj bile modre, oči otvorene i nekako mutno zelene. Dvije seljanke su je držale za ruke, dok joj je treća podizala glavu. Drhtava starica Maše dlanovima joj je trljala čelo i vrat da je povrati. Iako nekako stravljena, ona se pokatkad trzala, udarala nogama. I samo, ponekad, uz strahovite napore, ona je, očajno uzdižući ramena da primi vazduha, nekako šuplje govorila:

- Uže, uže!...

- Ostavi, jadna ne bila... vikala je Maše, trljajući je neprestano po vratnim žilama,- kad bi se svi vješali kojima je do vješanja, ne bi niđe uže ostalo u selo!...

Vukac, koji je za sve to vrijeme stajao pri plotu, odbi se od njega i pođe k stolovaču. Sjede i prekrsti noge... Kuknjava mu je nekako muklo zvonila u ušima. Činilo mu se da mu ne da da misli... Sila naroda, žena, čudo leleka, što je prošlo putem, sasvim ispod njega, kao da nije dalo da dubolo iz njegove duše prodre misao, koja se već sasvim jasno pokazala. Plašio se nekako da je sebi ponovi. Ali je bilo jasno: sad se Jošana mora vješati ili prodavati imanje. Htio je nekako da ućutka tu misao, sad već načisto da mu je imanje u rukama. Sjedio je nijem, sasvim u samoći. Samoća je uvijek, pri nesrećama koje su se ticale drugoga, čudno budila njegovu dušu. Osjećao je on tada neki osobiti strah zbog zla koje se njega ne tiče. Mirno je gledao u nebo iznad sebe. Bio je vlažni mrak, kada se jedna po jedna zvijezda pali na nebu. Mislio je: kakva je to čudna, nevidljiva ruka, koja pali sitnu lučevu svjetlost po nebu. I gdje je njena darežljivost da njemu, Vukcu, ne da dijete, nego ga da za grehotu majkama kakva je Jošana.

Bol za djetetom bila je njegova stara rana. Što sve nije činio da bi mu žena rodila. Godinama mu je žena išla po manastirima, nosila ulje, debele svijeće, palila kandila, pa nikad ništa. Ni svečevi, ni bajlice, ni doktori, nijesu pomogli ništa. Bio je načisto da nema djece samo zbog toga što ih iznad svega želi. Sad, u trenutku nesreće, kao da je ta želja bila i veće i jača. Ali, uprkos svega, on se djetetu ne može nadati. Bog njemu ne daje dijete, daje Jošani. I osjećajući tugu zbog toga, on je za sebe optuživao ženu. Zar bi bilo grehota, pitao se, sve majke kao što je Jošana namazati katranom i zapaliti na sred sela.

Sjutradan Vukac pođe na pokajanje. Dijete je bilo pokriveno velikom bijelom krpom, da se ne bi vidjelo onako iznakaženo. Iznad glave gorela mu je svijeća. A do njega stajala Jošana. Disala je kratko, modra i otekla u licu. Duž zida, širom kuće, sjedjele su žene, seljaci, jedni do drugoga. Iako je bila velika nesreća, Vukac nađe raspričan narod u kući. Pričalo se o svemu drugome, samo ne o djetetu. Vukac je sjedio obješenog brka, prekrštene noge, zagledan dolje. Izgledalo je upravo da gleda vrh opanka. Međutim, on je gledao ispod očiju i to pravo u Jošanu. Očima joj je govorio:

- A, što me ne posluša, što ne pokupi prnje, što braći ne pođe?

Jošana kao da je osjećala njegov pogled, kao da je razumjela sve što je htio reći... I ne mogući da se snađe, gledala je nepomičnih očiju u njega, kao skamenjena.

Ipak je Vukca više zanimalo jesu li joj braća došla. Napolju ih nije vidio, a izgleda da ih ni u kući nije bilo.

- Đe su joj braća?... zapita Mašu, koja je sjedela do njega, neprestano uzdišući od plača.

- Nijesu dolazili.

- Čuda?

- Na nadnicu su.

Vukac opet podiže oči i pogleda Jošanu. Pritiskivalo ga je što joj ne može sada podviknuti:

- Pa 'oćeš li sada, zmijo od žene, braći!...

Kad, u jedno doba, skup mršavih ljudi i žena pođe u crkvu, Vukac prepriječi putem i dođe u kuću. Pri ognjištu nađe ženu gdje guli krompir.

- A nijesi na pokajanje?... zapita on.

- Bi' kad bi njoj bilo!... odvrati ona.

- Trebalo bi je mirne duše nasred sela zapalit'.

- Tobož' se presnijetila,- prihvati žena,- na jedvite jade da je povratimo. A kad smo dijete okupali i stavili ga ka' mrca, ukočila se izviše njega, pa ni suze. Gleda ga ka' štene!

- Đavo je u nju davno uljega!... odvrati Vukac,- on iz nje priča, on s njom upravlja.

Po pokajanju Jošana se povrati kući. Žene je ne pustiše samu. Maše prevrnu sve po kući da skloni užad, noževe, i sve oštro, čime bi mogla Jošana sama sebi uzeti život. Za prve dane ostade kod nje sa još dvije žene. Jošana se teško povraćala. Stalno je navaljivala na žene:

- 'Ajte iz kuće, što me čuvate, nijesam manitac!

- Nećemo dok se ne povratiš,... govorile su žene, vrijedne da joj se nađu pri ruci i vješte da je utješe.

Ipak, kad se Jošana malo smiri, pođoše i one. Tražile su ih imanja. Sad sama Jošana osjeti onu strašnu pustoš, koju osjeća samo mlada majka kad ostane bez ikoga. I kuća i imanje i sve što se nalazilo oko nje činilo joj se kao da se pretvorilo u kamen, pa je nekom čudnom studeni proganja. Mislila je da ide braći. I nikad nije osjećala jačom neodoljivu želju koja je vuče tamo, kao sada u samoći. Ali je dobro znala kako joj je doma. Sto puta, dok je bila djevojka, lomio se stolac za njom da ide iz kuće. I balava djeca kroz selo mogli su joj govoriti: «Što ne ideš, što se ne udaš? 'Oćeš dovijeka braći na vrat»! A kad je dugo čekani prosac došao, učinilo se Jošani da ide u drugi svijet... Ipak, uveče, pred sami dan svadbe govorila je majci:

- Čijem, majko, da nema ništa. Đe ću za njega!

- Svaki čojak ima dosta, 'ćeri, ako nije sakat u ruke- govorila joj je majka, kržljava starica uvijek u poslu.

Seljak stvarno nije bio sakat. Bio je to radnik kao i jedan u selu. Umješan da nađe nadnicu, gdje je niko ne vidi. I malo po malo oživjelo imanje. Para na paru- kupi loze, tri duba, dovede koze. Prosto sinu kuća. I ko zna, mislila je seljanka, što bi još učinio da nije pod zemljom?

Iz dana u dan Jošana je neprestano mislila da ide braći.

- Zovu li me braća?... pitala bi ona kojega seljaka, koga bi slučajno naveo put kroz selo za varoš.

- Ne, bogami, što će te zvat'... odvraćali bi joj seljaci- mlada si, zdrava, imaš tu nešto imanja, radi...

Neprestano u mislima da li da ide ili ne ide braći, nju ponovo podiže iz samoće put. Bilo je to jednoga jutra, kad Jovan na nju osu daviju:

- 'Ajde, ostadosmo na put bez vodarice! 'Oćeš li puštit' da krepamo od žeđi?

- Ti se šališ, Jovane, a meni nije ni do puta, ni do imanja, ni do ičega.

- A do čega ti je?

- Da idem braći!

- E, to više da ne čujem... odvraćao je seljak.- Jednom si im spala s vrata, više im se ne vješaj.

Jošana ozbiljna pođe na put. Otada, redovito, mogao je Vukac vidjeti kako se s burilom na leđima penje uz brijeg i hita planini. U duši mu se mutilo.

- A ona ka' da neće da prodaje imanje?... žalio se Vukac ženi.

- Nego što će,... odvraćala je žena.- Ne može samovat'!

- Pa što ne dolazi?...

- Ne može tako brzo, čeka. Znaš kako je njoj: da ti kupiš imanje ka' da joj srce vade.

- A ko ga može i kupiti ako ne ja?- odvraćao je Vukac začuđeno.

I Vukac je čekao. Znao je da će ona doći. Još će ga moliti i ruku mu ljubiti da kupi imanje i pošalje je braći.

- Vala da je druge ne bi trebalo ni to imanje kupit',- govorio je Vukac osjećajući ga već sasvim u rukama.

Međutim Jošana nije dolazila. Tako potrajaše dani. Vukac se zamisli:

- A, pašče jedno,- govorio je on... Ne može da dođe, a milije bi ga prodala, nego ono dijete iz groba digla.

Dan po dan Vukac postade nemirniji. Jednom je srete na brijegu.

- Jošana,- reče joj on,- ćaše li bolje bit' da si mene poslušala?

Umjesto odgovora Jošana je osjećala da bi najradije sletjela uz lelek niz brijeg. Ali je stajala ipak nekako odvažno i uspravljeno.

- Ne slušam ja takve prijatelje- odvrati ona i hitro se spusti brijegom.

Vukac je računao da će ona sama doći. Neka je samo dublje slomi samoća. Dani su prolazili. Na livadama usta plod. Sav se kamenjar išara usjevima.U prohladne večeri vjetar je donosio miris žita i raži.

Vukac se diže. Nije mu ostajalo ništa drugo nego da ide njoj. Već duže vrijeme nije je vidio brijegom. Račinao je da je ostavila posao na putu zbog imanja. A u radu oko njega znao je kako joj je. Koliko puta baci motiku i koliko puta ga prokune. Izgledalo je da je izabrao najbolji čas..

U kući nađe Jošanu sasvim samu. Mijesila je hljeb.

- A?... reče joj on gotovo s vrata... 'oćeš li odit' više braći?

- Kakvi si mi ti to tutor?... odbrecnu se ona.

Vukac gotovo ustuknu korak. I opet je trebalo da počne izdaleka.

- Zaboga, što je ovo?- reče on tihim glasom.- čojak selo da ne poznaje. S nikim se ne može govorit'. Svako je nategnuto ka' crijevo na uglijev.

- Nemam se što ja natezat',- reče ona,- nego neću tutora.

Vukac je gledao. Bilo mu je da podigne toljagu, pa daa je tuče dok je čuje da diše, ali se odalji korak i poče tiše:

- Ma, urazumi se, ako 'oćeš braći da ti uzmem to imanje, a ko nećeš svejedno.

- Neću!... reče ona.

- Nego misliš tako samovati?...

- Što da samujem. Mlada sam, nije mi do samovanja.

- Nego se misliš udavat'?- odvrati Vukac potsmješljivo.

- Može bit' i udavat'!... odvrati ona s prikrivenim bolom. A onda otrije tijesto s ruku, podboči se i zagleda u Vukca. Nikad u svom bolu nije bila ni jača ni veća.

- Viđi, pasje noge, kako se ne stidi- odvrati on okrećući sve na veselu šalu i razvuče brke i usta u osmijeh. Jošana primijeti kako mu u dnu vilice zasja zlatni zub, koji je Vukac kao momčić donio iz Amerike. Ona se nekako neodređeno zagleda u taj zub. Bilo joj je jasno: tamo, dok je radio u rudokopima, Vukac se nije od radnika naučio da bude ovoliki pas. On se od njih mogao naučiti samo onome čemu se i Jošana naučila od Jovana i drugih seljaka na putu. Samo je Vukac zaboravio na taj raniji život.

Savladana vlastitim bolom da mu išta reče, ona opet priđe hljebu i poče da valja pogaču. Vukac nije govorio ni riječi. Sjedio je na stocu. Jošani je bilo u duši da uhvati drvenu kašiku, kojom je strugala tijesto s ruku, i podigne na Vukca. Da mu jednom kaže: «mrš iz kuće!»... Ali je ćutala.

- A ne vidim te da više ideš na put?- reče Vukac poslije kratkog ćutanja.

- Dobro mi ti korake pratiš?- odvrati ona oštro.

- Ženo, premnožila si!- reče Vukac i pogleda je oštro.

Ali Jošana nije marila, nastavi istim glasom:

- E, nećeš me ni viđati!...

- A što, prestala je rabota?- iznenadi se Vukac.

- Nije rabota, nego mi...

- Kako, što?- čudio se Vukac, ne znajući ništa o tome.

- Vaistinu, kad oni duže rad, 'oćemo i mi nadnice. Nećemo da ne niko guli.

Vukac stade začuđen. Nikad se ništa u selu nije moglo dogoditi, a da on za to ne zna. Sad se i to događa. Zar je Vukac zbilja toliko sam i jedini? On se nerazumno zagleda u ženu kao da traži na to odgovor, ali obori glavu. Zamisli se. Ipak u času prisjeti se. Znao je kako se postupa u takvim prilikama. Nađu se drugi radnici, a ovi ostanu kući.

- Alal vi vjera,- odvrati on,- samo ako ustrajete!

Jošana ga pogleda začuđeno.

- Samo ako ustrajete... ponovi on.- Ako ste svi složni da niko ne pođe na put, viđećete da ćete sve dobit'.

- Svi smo složni do jednoga!- odvrati Jošana.

- Tako, tako... nego što misle, da deru ovu sirotinju, da kradu s nje i dižu s vaših nadnica kuće i obukuju žene u zlato!

Cijelo je selo znalo da je rad na putu obustavljen, Pričalo se o tome na paši, za kozama, na sjednicima, gdje bi se god našla grupa seljaka. Izgledalo je kao da je cijelo selo time zapaljeno. Vukac danima nije bio doma. Sve je savjetovao:

- Samo ne popuštite. Držite se junački. Viđećete vi ko ima pravo!...

U male sitne kuće vodila se grozničava priča. Mlađi seljaci išli su svugdje kroz selo. Bili su naoružani drvenim štapovima i vilama. Prijetili su onome ko slučajno pođe na put. Sve je bilo jednodušno i sve u iščekivanju. S puta su bili dali rok čekanja do petka. Ako slučajno do tada ne dođu seljaci, neka se više ne nadaju poslu. Dan se čekao grozničavo. Izgledalo je da ga cijelo selo jedva iščekivalo. Toga dana na bregovima, po uzvišicama, na kamenju, vidjeli su se seljaci. Svi su radoznalo gledali hoće li ko okrenuti planini. Ali za cio taj dan ostade drum prazan, bijel, bez ijedne ljudske glave, put u samoći... To ohrabri seljake s puta. Mlađi su slavili taj dan. Vidjele su se grupe seljaka kako se s pjesmom vraćaju s bregova. Pred veče dođoše ljudi s imanja, umorni od puta i crni od rada. Iza svakog plota im se dovikivalo:

- Bravo vi ga, junački i složno!...

Išli su oni koščati, crni i čudno zadovoljni, činilo im se da su nekako sami sebi porasli u očima. Nikad Jošana nije osjetila da se u njenoj duši toliko i tako promijenilo kao toga puta.

- Vala si junačica,- odvraćali su seljaci,- pokraj toliko jada, držiš se još tako!

Put ostade prazan. Tada se pokuša ono čemu se Vukac i nadao. Zatražiše s puta nove seljake za rad.

- Ne ispuštajte 'leb iz ruka... govorio je Vukac gdje bi god koga od njih stigao.

- Mlađi su opet bili uporni. Prijetili su svakome.

- Vi na tuđe zube ijete... odvraćao je Vukac... lako je vama zborit'.

U grupama su neprestano seljaci kružili selom. Put ostade opet prazan.

U te dane Jošana opet osjeti pustoš i samoću. Dok se još radilo na putu i ona bila sa seljacima, nekako je zaboravila na sve te nevolje. Ali kad ostade i jedan i drugi i treći dan kod kuće, sama, bez razgovora, ona osjeti kako joj samoća prazni dušu... Opet je mislila:

- Nema što nego da prodam i idem braći!...

Ali misao na Vukca činila ju je nekako upornijom. Izgledalo joj je da bi imanje radije psu dala, nego Vukcu prodala. Cijelu ušteđevinu od puta brižljivo sakri i pođe na imanje. Tu je po čitav dan sjedjela, pri dolini, na pogled žita, koje se njihalo na vjetru. Netremice je tako gledala u talasavi rod. Svjesna koliko je taj rod stajao napora i muka i kako je iz znoja svaki struk nikao, izgledalo joj je da to zemlja nije rodila, nego ona, Jošana, u onim istim mukama i nevoljama, koje je trpjela kad je dijete rađala. A da bi se život održao trebalo je da se svake godine tako izrađa. Ko će toliko raditi svake godine!... Mislila je ona zagledana u dolinu.

Slomljena nekom osobitom tugom vraćala se uveče, kasno kući. Činilo joj se da se ne vraća u kuću, nego u grob. I prije, nego što će da je uhvati san, gledala je otvorenih očiju, onako nepomična. Činilo joj se da se bijeda i nevolja nekako nastanila pod taj krov, pa odatle sve pritiska. U tom osjećanju sve joj je bilo prazno. Možda je najbolje bilo da je Vukca poslušala. Danas bi imala dijete i koju paru. Bila bi s braćom, a ne ovako pusta i sama. Što ona zbilja i da sluša Jovana?... Toliko je svijeta odbio sa puta. A put stoji prazan. Oni svi bez nadnice. Pod nevoljama i teretima njoj je u momentima izgledala sva ta borba koju vodi smiješna i čudna. I dok je optuživala, činilo joj se da joj je Jovan, niko drugi nego on, doveo u kuću neko čudovište, s kojim se ona nemoćno bori, dok neman davi po kući, ubija joj dijete, muči nju... Prazna i pusta osjećanja su je progonila. Nije mogla po izlasku iz kuće ni da pogleda na planinu. A na tu istu planinu gledao je Vukac neprestano s brijega i vikao na seljake:

- Ne slušajte, ljudi, Jovana i Jovanice. Naskubili su se oni para s toga puta, pa sad mogu da traže višu nadnicu. A vama je lijepo išta otolen da odvalite!...

A oni kao da nijesu ni okretali glave na njega.

- Najeli se, gladnici,- govorio je Vukac,- pa prevrću vagan.

A taj isti put, govorio je kroz selo, opraviće drugi ljudi. Doći će oni iz drugog sela.

- Nego što!- mislio je Vukac,- da ostave ovakvu zaradu. Bačiće taj put pare u selo.

Ti su se seljaci iz drugog sela očekivali. Pobjedonosno se javljalo s puta da će oni doći. Biće to žilavi i snažni momci, jer dolaze iz bogatog sela, a ne ovi suvonjavi jadnici, koji jedva udaraju maljem.

- Nego što, nego da dođu,- govorio je Vukac.- Svi naši misle da cio svijet ima ludu glavu ka' oni.

Glas o dolasku novih seljaka mnoge je uznemirio. Ali su mlađi stajali uporno pri zahtjevima. Izgledalo je da sve oni drže u rukama. Nenadano su jednog jutra i pošli da presretnu nove seljake.

- Pomoć'e vi,- smijao se Vukac,- nagovorićete vi cio svijet da ne radi.

Ujutro se čekao pristanak seljaka iz drugog sela. Većina je mislila: nema što da se čeka, gotova je to stvar. Neća oni ispuštati pare. Mnogi, koji su nekad zadovoljno odustali s rada, sada su se kajali. Bilo je i prijetnje i grdnje. Jovan je morao da se krije.

Ujutro Vukac vidje preko plota da se narod crni na brijegu. Sva ta masa, golema kao oblak, išla je planini. Zamalo udariše maljevi. Silni bijeli oblaci digoše se u visine. Nove mine jeknuše nad selom. Izgledalo je kao da planina govori.

- Eto ih, došli novi rabotnici!- uleće Vukac, sav srećan u kuću. Žena, radosna zbog Vukčevog veselja, onako kako se našla u poslu, s punim skutom krompira, priđe zidu i prekrsti se:

- Bogu fala da nam više to imanje dođe u ruke!...

- Došlo je, vala ženo,- odvrati Vukac pun radosti.- Koliko mi je do imanja, toliko mi je i do ovih skitača, koji misle da svako ima njihovu pamet.

Vukcu se činilo da potmula, mukla grmljavina maljeva prodire svuda, i u njegovu kuću, pravo na samo njegovo uvo. Novi su to radnici,- govorio je za sebe,- prionuli za hljeb!... Radiće oni i te kako. A ovi sad neka zijevaju kroz selo i traže od Vukca šaku brašna. Svima bi im on toljaga dao.

Zadovoljan, kao oslobođen nekog naročitog tereta, Vukac sjede u stolovači. Mislio je: sad neka se Jošana usprotivi! Ali više neće ići k njoj. Čekaće je da dođe, da mu opanak poljubi...

Vukac je bio sav u onom vedrom raspoloženju čovjeka koji je pobijedio. Ulažući u tu seljačku borbu svoj interes, on je sad vidio pravi ishod. Nikad njega računi nijesu varali... Neka je cijelo selo protiv njega, jači je i viši od svih! Ne ostaje mu sada ništa drugo nego da im se smije u šake.

Radosno osjećanje držalo ga je do daleko u dan. A onda zaspa. U naporima, stradanjima u borbi, brige mu nijesu davale da mirno spava. Sad je taj kamen pao. I prvi put, poslije toliko vremna, on osjeti onaj lijepi san, koji ima zadovoljan čovjek.

Predveče se diže. Otvori prozore, da napuni grudi vazduhom, koji daje planina uvijek u predvečerje, kad prvi mrak ovlaži zemlju. Najedanput zastade na prozoru. Činilo mu se da negdje daleko ječi pjesma. Osluhnu. Bila je svaki čas jača i silnija, kao da je čitava vojska pjeva. Uvjeren da to novi radnici pjevaju, silazeći s planine, zastade da ih vidi preko brijega.

Tamo se vidjelo čudo svijeta. Izgledalo je kao da se čitava šuma kreće s brijega. Ipak se Vukac iznenadi kad primijeti i žene. Činilo mu se čudno da su novi seljaci doveli sa sobom toliko žena. Bliže, mogao je da vidi: mašu granama, nekoji bijelim maramama.

Vukac iziđe u dvorište i stade uz plot.

Na putevima, za plotovima, vidjelo se čudo naroda. Mahali su kapama, granama, maramama. Izgledalo je da je cijelo selo na nogama. Vukac je gledao ukočeno u gomilu, koja je silazila s brijega. Bila je ona sve veća, rasla kao šuma. Vukac htjede i sam da mahne u pozdrav novim seljacima. Podiže ruku, ali je spusti kao da mu je neko otkinu. Iako još u daljini, on nazre lica na koje je njegovo oko bilo naviklo... Vidio je Jovana, ide pred svima. A sasvim do njega Jošanu.

Vukac razgorači oči, kao da ga sopstveni vid vara. Poznade i mnogo drugih lica. A onda vidje da je sva ta gomila okićena zelenilom, raspjevana. Neprestano je ona sustizala i rasla. Bilo je čudo svijeta, čitavi narod.

Iz kuća, s bregova, vile su se marame i čula vika:

- Živjeli!... Živjeli!...

Vukac se začudi. Znao je da je običan dan. A ni da se na najveći svetac to ne čini u selu. Dvadeset je godina kako on nije vidio takvih svetkovina.

Otvori plot i iziđe na put.

- Što je to?... upita on.

- A ne znaš- odvrati mu starica,- koja se uz plot jedva držala na nogama, a ipak mahala rukom.

- Ne ja,- odvrati Vukac,- ovo čudo selo i ne pamti.

- Pa ostali su na put po novoj nadnici.

- Koji?- zapita on, ne razumijevajući ništa.

- Oni naši iz sela!

- Pobijedili!- odvrati Vukac, kao zakamenjen.

- Junački pobijedili,- reče mu neko iza leđa.

Vukac osjeti da se ljulja pod njim. Bio je načisto: seljaci iz drugog sela nijesu htjeli da rade, složili su se s ovima. Ali otkud ta sloga? Kako to sve bi?

Osjeti da mu se duša isprazni. Neka čudna hladnoća kao iz kamena izbi mu na čelo. Gotovo se spotače pri koraku.

Sve je brujalo grajom i veseljem. Uokolo nijednog prozora na kući gdje nije bila po jedna ljudska glava. Narod je kuljao kamenitim pute. Pred svijema Vukac vidje Jošanu. Učini mu se da je nekako porasla, da je šira i veća.

- Živjeli!... Živjeli!...- čula se vika.

Vukac se uhvati za plot. Učini mu se da ga nešto stegnu pod grlom i da mu zaigra na samoj jabučici.

Masa je rasla, crna, nepregledna. Napuni cio put. Polomi plot i pregazi ga nogama.

Vukac podiže oči. Opet je vidio Jošanu. Učini mu se nekako crna i strašna.

On se naglo okrenu. Udahnu vazduh i okrenu natrag širinom plota. Išao je brzo.

- Živjeli!... Živjeli!... Čulo se.

Gomila je pjevala. Osjećao je kako se od snažnoga glasa trese vazduh za njegovim leđima. Nije se okretao. Činilo mu se da svi glasovi i klicanja stapaju se u neke čudne, nevidljive ruke, koje ga gone i od kojih on bježi. Upravo da cijela ta masa ide k njemu. Brzo otvori plot i uleće u kuću.

Žena, videći ga blijedog i preplašenog, a ni sama ne znajući što se sve čini, raširi ruke put njega:

- Što je bilo za ime Boga?...

On stade kao ukopan. Tresao se cijelim tijelom. Ženu nije vidio. Pred očima je vidio Jošanu. Žena mu priskoči i uhvati ga za ruku:

- Što ti je?...

On osjeti neki čudan strah od tog dodira, kao i od svega što ga okružuje. Svjetina je dolazila ispod njegovih prozora. Odatle je treštala vika.

- Ženo,- reče joj on,- viđi kuđ će!...

Ona brzo istrči u dvorište.

Svjetina joj je lomila plot, gazila preko njega i išla naprijed. Vidjela je: Jovan i Jošana su prešli preko tog plota.

Brzo utrča u kuću:

- Ovo nikad nije bilo!...

Vukac se uspravi i plašljivo pogleda kroz prozor.

Svijet je bio dolje, daleko ispred njegove kuće. Masa je rasla. Pritrčavali su mnogi. Mahali su granama, krpama. Vukac opet vidje Jošanu.

Ustuknu korak od prozora, kao da se plaši da im se pogled ne sretne. Sruči se prosto u stolovač. A onda, preplašen, poklopi uši dlanovima i stište čvrsto da ne čuje pjesmu, koja mu je ječala u ušima kao strašna grmljavina pred velikom nepogodom.




LELEK

Kad god idem u crnogorsko selo, uvijek osjetim kako je sve što vidim u njemu vezano za moj život.

U junu crnogorsko selo je pusto. Izgleda kao da je na sto mjesta u njemu izbio požar, pa se čeljad posakrila, pustila da gori i zemlaj i kuća. Jednog takvog dana javih se i ja, na kamenoj stazi, kao rijetki prolaznik. Na kamenu, na crnoj zemlji, na cijelom putu, gori sunce kao upaljena drač. Oko mene zijevaju kuće, pale na zemlju, kao kokoš kad pod teškom žegom odjednom sustane, otpusti krila i legne. Nigdje ljudske glave! Samo do moga uha, kao iz utrobe zemlje, dopire nejasni šapat trave i bilja. Izgleda, u ovom mrtilu, kao da zemlja razgovara sa mnom. I taj čudni šapat, koji mi donosi skakavac sa trave, otvara u meni sve što me veže za kraj gdje sam se rodio.

Nikada nijesam tako blisko osjećao moj kraj kao toga ljetnjeg dana. Umoran, klecao sam uskom stazom, zagledan u drhtavu dolinu. Morila me strašna žeđ. Oko mene ni potoka, ni bunara, ni seljanke sa vijedrom vode. A da ne poznajem nevolju svoga sela, žeđ me nebi mučila. Ali ja znam da je na crnogorskom selu voda što i hljeb. Od najbližih kuća u selu voda je daleko čitav sat hoda kroz usijani kamen.

Ostanem na kamenu kao čovjek koga muči žeđ i tuga. Bože moj, kakve su naše kuće!... Sve što vidim ne liči mi na kuću. To su jame, iskopane pokraj dolina, skloništa zvijeri, puste, hladne, pune mraka, jezive u onom toplom danu kao razjapljene čeljusti kakve nemani. Strašno je gledati u njih. Pobjegnem sa kamena do velikog duda da ugasim žeđ, ako ne mogu tugu. Jeo sam mirno dud, sav u grnama, kao da sam se htio sakriti da me ne vidi selo ni ja njega. Najedanput, trže me kuknjava.

Lelek se razbi između planina, u zatvorenom prostoru i odjeknu cijelim selom.

Pustim granu, da me dud osu kao krupni grad i pogledam na selo... Miruje ono, bez ljudske glave, kao da je cio život sišao negdje duboko, u mračno podzemlje, u crnu zemljanu utrobu.

Ali odatle lelek se nanovo javi.

Siđem dolje, na put.

Na strmom izvišenju, odakle se kotrljao nepravilan put pun krupnog kamenja, javiše se ljudi, kao da nikoše iz zemlje. Crni, koščati, išli su oni putem, budeći sve okolo kuknjavom. Znao sam: neko je umro u selu. I sam pođem za seljacima.

Na ovaj put nije me tjerala radoznalost. Ja pamtim toliko seljačkih pogreba, kuknjave, suza i leleka. Kao da su me vikle čudne siluete gorštaka, koje su se spuštali preko brijega, nestajale negdje u daljini, kao da će opet da iščeznu u zemlju iz koje su izašli. Njihovu kretnju, njihova mršava, koštunjava lica, njihov usporen, težak hod, godinama gledam ja u svojoj duši i pratim u mojim mislima.

Na crnom prolazu, nešto uzdignutom, velika jama. To je kuća gdje sam stigao sa seljacima. U jami gori svijeća i jedva cijepa teški mrak, kojeg je kuća puna, iako je napolju dan pun sunca. Oko kuće, na panjevima, navaljenom kamenu, sjedi seljačka čeljad. Kroz uzani mali prozor, koji se tu slučajno stvorio kada je iz stare međe ispao nepravilan kamen, vidim i ja osvijetljeni hrastov sto. Na stolu haljine: svitna kapa, pas, bijele dokoljenice džamadan. Rukavi haljine su prekršteni, ali iz njih proviruje nečija ruka. Na sred haljina, u drvenom okviru, nečija slika.

Meni je jasno: seljak je umro daleko u svijetu!... Lelek će biti oko njegove slike i njegovih haljina. Duž stola jedna iza druge, čudno uzdignute, sa crnim krpama na glavi, podbočenih ruku na kukovima, prolaze pokajnice i nariču.

Ispred kuće niko od prisutnih ne govori ni riječi. Isto tako ćute starci, naslonjeni leđima na zid, prekrštenih nogu, oštra pogleda. Prosijedi čovjek, u iznošenom džamadanu i dokoljenicama, šeta duž zida. Desni brk mu opušten, žalostan. Čelo čudno nabrano i guste obrve svezale i napravile crni čvor. Ni on ne govori. Ali već po tome kako se kreće, kako gleda, slutim da je otac umrloga.

Seljak nije umro, on je poginuo. U ratovima umirao je crnogorski seljak na kamenu, koji je branio. Godine i ratovi su prošli, kao teška golema oluja, o kojoj se sad priča kao o nekoj staroj nevolji. Danas on gine u minama, u dalekom svijetu, kud je išao da donese sreću i blago u jame koje nikad ne zaboravlja. Oni koji se vraćaju, dolaze sa kašljem u grudima, ili sa polovinom tijela, bez ruke ili noge, koju su izgubili u dalekom svijetu.

Izgleda kao da svi prisutni o tome misle. Seljak, naslonjene glave na ruku, ukočenog vučjeg pogleda, podrhtavajući golim koljenom koje se vidi kroz crni dronjak, prvi i razbi tišinu:

- Tako je to kad čojak pođe u svijet, a najednom ga nema, ka' da ga je vuk izio u planinu.

Starci pri zidu naglo se trgoše. I svi progovoriše gotovo u jedan mah:

- Ma niđe na svijetu nema zemlje, đe nije Crnogorac sa kazmom u ruci.

- Pa se nešto mislim,- odvrati otac poginulog,- đe je sreća za Crnogorca. Ođe je zemlja koliko da je vjetar u kamen nanio prah, nema je. U svijetu- vidimo i sami koliko je ima. Đe je?

- Može bit' bi je i seljak naša', da mu nije glava tikva vodnjaka... dodade suvi čovječuljak i premjeri očima, koje uvučene u duplje zasjaše kao dva daleka žiška.

I ja sam na tu,- odvrati otac,- da bi je naša'. Zemlja je bogata. Ako ođe ne rađa klas, svake godine po tri brka su na njemu u zemlju đe je Bog prekrstio štapom. Samo svaka stiska svoje, ne da ništa, krije tragove kao zmija noge.

- U čojka nikad vjere nema... strese ramenima starac pri zidu.- Ako je čojak miša uhvatio, u tikvu ga je zakrio, čuva ga ka' blago da mu ga drugi ne čuje i ne vidi. Eto i mi: što su naša imanja! Pogledajte cijelo selo. Ko danas ima imanje? Moje bi' mogao iz dva puta trupačke preskočiti. Pa sam ga isto ogradio. Stavio draču na među, čuvam ga od prosjaka ka' što sam sam.

- A eto,- odazva se starac iskraj zida,- svi vi velite da jedino pod mojim kotlom dimi u selu. Ja nikad ne velim da imam imanje. U grad, prošle neđelje, pita me piskaralo: «Imaš li imanja stari?!- «Ja ne», odgovorim mu. A on pretura po knjizi, bulji, pa najedanput na mene: «Kako nemaš?»- Kuću, doline, loze, brave!»... Ja opet: «Nije to moje»- «Kako nije», podviknu on na mene: «Ko ti ga radi?»

-Radim ga ja.

- Pa?...

- E, dijete moje, odvratim mu ja, još si mlad, iako sjediš za tom debelom knjigom. Radim, ali nije moje. Cijelo je ono tuđe, do posljednjega brava. Ja stotinu davanja imam s njega. Ja prvo s tog imanja svačiji brk omastim, pa ako ostane za mene».

«Reci mi sada: je li moje?»... A on,- nastavi starac utučenim glasom,- ni riječi jedne ne progovori. Nego se samo digne, pogleda me i pođe. Jesam li pravo reka'?

- Kako nijesi!... upadoše drugi, vrteći glavom.

Kao što je i počela, tako naglo i prekinu priča. Svi su ćutali. Sad su samo govorili dronjci na njima, pognute glave i oni crni čvorovi na licu.

U jedan mah, iz doline, ču se novi lelek. Svi skočiše na noge. Mlađi priđoše. Preko brijega dolazili su novi seljaci. Crni, koščati, ni po čemu se nijesu razlikovali od onijeh koji su već stigli. Sve jedno isto crno lice. Na njihov lelek mlađi odgovoriše takođe lelekom. Pokajnice izađoše iz kuće.

Pridošli uđoše u kuću. Meni se činilo da ne ulaze u kuću, nego u minu iz koje se više neće vratiti. I kao da iz tog mračnog podzemlja neću više ništa čuti do jezive kuknjave, odbih se i sam od kuće.

Do mene, u vrelom suncu, grčila se crna drač i svijetlilo na kamenu rukovijet slame. Sjedoh na slamu. Pred očima mi je bila samo jedna slika: sve ista, crna lica!... Pa takva je i zemlja njihova i daleke planine opruženih džinovskih stopala, koje su načičkale doline crne kao uglijevlje.

Potmuli lelek nanovo mi zaječa u ušima. Kao kišni potok udariše u plač pokajnice. Iznemoglu, izgrebanu, dvije seljanke vodile su jednu iza kuće. Staračka krpa pala joj je sa glave. Rijetka kosa lepršala. Za njom je išao šutljivi seljak, obješenog brka. On stade iza nje i podižući obrve pogleda je na zamlji, kao da će najteže da je prekori... Ali dodade tihim glasom:

- Ne plači... lelek nikog nije diga' iz groba. Lelek samo ćera u grob. I sin ti je to zna'.

- Ostavi,- navališe pokajnice,- majka je.

- Baš zato što je majka... odvarti čovjek.- Neću suzu u tvom oku! U ovoj nesreći treba da si jača od svakoga!

Stara planinka, koja zna što znači muževljeva riječ, otrije staračkom krpom oči i pogleda u zemlju.

Seljak kroči nogom na kamen, podiže glavu i zagleda se u sunce.

Vidio sam kako ispod njegovih obrva, kao sa naherene strehe, otkinu se kap. Svakako jedina toga dana.

Kao da se kradem od pogleda toga čovjeka, ja pođoh na put za kuću. Činilo mi se kao da me njegovo oko i tu gleda. Nemoćan išta da rečem, slab da sve to izdržim, požurih putem kao da sam našao dugo traženi izlaz iz tuđih livada. Išao sam, ne okrećući se.

Tek na brijegu, okrenem se i pogledam selo.

Ugnuti, seljački krovovi sijali su se u jasnom sunčanom svijetlu.

Mislio sam: ko bi mogao i sanjati da u onim velikim svjetskim oblakoderima, koji gorostasno štrše u nebo, ima uzidane tolike snage iz ovih crnih kuća zbijenih u kamenjaru. Pa što te to na kraju, moj zemljače, razlikuje od onog tvog crnog američkog druga koji s tobom dočekuje sunce na grlu rudničkih hodnika? I šta ovakve patnje znače u tvome životu? Život, to je knjiga koju ti učiš. Ja vjerujem u tebe.