MATOŠ I CRNOGORCI

       Svaki Crnogorac osjeća i misli kao veličanstveni Kornelov Sid, a čast osnova njegovog viteštva. Meditirajući nad osnovom crnogorskog morala, konstatuje da Crnogorci žive na fonu kavalirskih i vojničkih ideja Viljema Osvajača i Ričarda Lavljega srca.

       Antun Gustav Matoš nesumnjivo je jedna od najmarkantnijih figura hrvatske literarne povijesti. Jedan je od „ljudi nazbilj" kojima se njegov narod ponosi. Ako bi se korištenjem jedne sintagme htio okarakterisati njegov van literarni angažman, moguće da bi se to najpribližnije dalo iskazati paradoksom dosljedna protivurječnost. Matoš je često znao biti nedosljedan i ljudi se s pravom usuđuju reći da je taj veliki čovjek kontestabilan. Sjetimo se samo što je sve, u rasponu od beatifikacije njihove povijesti i istrajnosti do jetkoga prezira i ignoracije njihovih vrednota, artist koga smatraju simbolom agramerskog duha napisao o Hrvatima ili Srbima i njihovoj prosvijećenosti. No, ipak, uvažavajući preporuku poznavaoca Matoševog djela, prvenstveno Dubravka Jelčića, koji kaže da nije umjesno i probitačno Matoša interpretirati iz jedne opservacione tačke, s distance hronološki vrijedne čitav jedan vijek, danas možemo govoriti o dosljednosti sa kojom se Antun Gustav Matoš odnosio prema jednom balkanskom narodu i njegovom bardu. Riječ je o Crnogorcima i Petru II Petroviću Njegošu.

       Matoš je po ocu Bunjevac, po majci Slavonac, a rođenjem Sremac. Znatan dio života silom prilika izbivao je iz Zagreba i nije rođeni kajkavac. Ipak, po vlastitom priznanju, bio je dobar Zagrepčanin jer je u tom gradu, kako kaže, dobio prve batine, izgubio djevičanstvo, za opkladu u kafani vadio zdrav zub, od sramote plakao i „prvi put osjetio Gospoda Boga u ženi i domovini". U Zagrebu je slušao dične Hrvate Anta Starčevića, Štrosmajera i Mažuranića, prvoga bana pučanina. U sjenama Griča i Kaptola „gledao je oblake i kuharice, loptao se i špekulirao, bio potresen potresom".

       Proekcije njegovih idealnih hrvatskih duša su Ante Starčević i Štrosmajer. Stvorio je opsežan opus, brojne: pjesme, novele, drame, putopise, feljtone, književne, pozorišne, muzičke, likovne kritike, političke eseje i članke. Nastalo na razmeđu oprečnih vjekova, Matoševo djelo kombinuje tradiciju i smionost traženja novog. Odvažno prevrednovanje vrednota u domenu koji je predmet našeg trenutnog interesovanja Matoš ilustrativno demonstrira konstatacijom da epika nije najprestižniji dio Njegoševog opusa, što je za kraj devetnaestog vijeka predstavljalo smion otklon od važećih tumačenja. AGM inicira stanovište da je, kada je u pitanju P. P. Njegoš, po srijedi lirski pjesnik par ekselans. Za njega je crnogorski vladika nesumnjivo vrstan artikulator dvaju drevnih formi: himne i ode. Njegoševa oda Bogu ima orlovska krila tvrdi Matoš, aludirajući na Luču mikrokozma. U znamenitom osvrtu na djelo Milana Begovića štampanom 1901. pod naslovom „Knjiga Bočadaro", Petra II Petrovića naziva orlujskim vladikom.

       Glorifikujući pjesništvo Silvija Strahimira Kranjčeviča, koga, uzgred, smatra krajnjom ljestvicom evolucije hrvatskog književnog jezika, u eseju „Za Kranjčeviča" prati literarne uticaje na njegovo stvaralaštvo pa, uz Šilera, Bajrona, Persi Biš Šelija, Lekont de Lila i Alfreda de Vinjia, filozofsku i religijsku retoriku lirike Petra II Petrovića Njegoša identifikuje kao prauzor himničnom, elegijskom tonu Kranjčevićevih osjećajnih refleksija. U predgovoru Izabranim pjesmama dr-a Anta Kovačića, pravi interesantnu komparaciju Njegoš - Ante Starčevič. Starčevića je inače smatrao jedinim neporočnim i samosvjestnim Hrvatom nakon Matije Gupca i Eugena Kvaternika. Ante Starčević se, tvrdi Matoš, prvenstveno tretira kao politički doktrinar, premda je kao čisti književnik, satirik i moralista daleko originalniji. „Tako je i Njegoš kod nas poznat samo kao pjesnik Gorskog vijenca, i u najboljem slučaju, Šćepana malog. O veličajnoj lirici pustinjaka cetinjskog malo se vodi računa." - tim riječima proročki anticipira Njegoševu literarnu sudbinu, Matoš, klasik hrvatske moderne, koji, paradoksalno, nije pripadao tom pokretu niti je u njemu aktivno učestvovao. U osvrtu na antologiju Bogdana Popovića 1912. godine AGM izražava čuđenje jer u izbor nije uvršten, kako je napisao: „najuzvišeniji lirik", Petar II Petrović Njegoš, naravno.

       Drugu, tradicionalističku crtu, tu nema kolizije sa njegovim evropskim savremenicima, Antun Gustav Matoš demonstrira izražavajući vlastite fascininacije Crnogorcima. Naziva ih djecom kamena. Smatra da Crnogorci i Arbanasi, poput Vikinga, Škota i Švajcaraca imaju „ratničku dušu kamena". Premda, u tom kontekstu, naglašava novovjekovne vrijednosti Švajcarske. Poznato mu je da je vojničke slave ta zemlja zadržala samo folklornu niminaciju pripadnika tjelesne garde Svetoga oca i postala uzorna republika bankarskih činovnika, hotelijera, juvelira i sajdžija, ukratko: raj zemaljski. Tu vrlinu ni Matoš tradicionalista opijen vitezovima „bez mane i straha" nije mogao ignorisati i o njoj bi mnogima vrijedilo razmisliti.

       Čitajući uspomene vojvode Marka Miljanovog, Matoš je zaključio da svaki Crnogorac osjeća i misli kao veličanstveni Kornelov Sid, te da je čast osnova njegovog viteštva. Meditirajući nad osnovom crnogorskog morala, dirnut njihovim viteškim prezirom smrti, konstatuje da Crnogorci žive na fonu kavalirskih i vojničkih ideja Viljema Osvajača i Ričarda Lavljega srca.

       Crnogorce smatra i živim savremenicima mančanskog viteza Kihota. „Siromašni kao Jov, žive i umiru za čast i poeziju, za slavu pjevanu na guslama" - zapisuje Matoš. U nastavku, i to je taj smioni vjesnik drugačijih tumačenja, lucidno opaža da „... njihov vladar, kao kakav Amadis Balkana, gospodar hrpe kamenja i vladar zemlje siromašnije od ugarske plovanije, pravi od poezije politiku, od politike poeziju, inače dobro honoriranu. Rusija je Artus, Crnogorac njen najvjerniji paladin...". Pronicljivo. Tu crtu na gorostasnoj figuri potonjeg crnogorskog suverena većina njegovih sunarodnika uočava cijelo stoljeće nakon što ju je skicirao AGM.

       U Crnoj Gori Matoš je, sudeći po jednom pismu koje je uputio majci, namjeravao da postane učitelj. Knjaževskoj kancelariji je 1896. godine uputio molbu za postavljenje. Taj dopis, očito, nije impresionirao Crnogorce. Matošu se nije dalo da boravi među ljudima za koje je govorio da su, svi odreda, junaci po rođenju. Osamnaest godina kasnije, nakon što se nagledao ljudi i gradova umro je u zagrebačkoj Bolnici Milosrdnih sestara, 17. marta 1914. Gradski magisterij darovao mu je besplatni grob a Društvo hrvatskih književnika oprostilo se od njega ne zahtijevajući povraćaj 110 kruna duga. Za života je zabranio da se na njegovom grobu podigne spomenik, „hladna mramorna ironija".

Vlatko Simunović, dnevni list Pobjeda, 2004.