OD KAMILE ZMIJA

Da skratimo put, zagazismo u jezerce livade. Tonemo u travu do pojasa, tri krivudave brazde ostaju za uspomenu za nama. Svaki za sebe, kroz tri posebne kapije okićene zelenilom, upadamo u tvrđavu smrčeve šume. Unutra je mračno i miriše, a sve što se vidi nagovještava ono što ne postoji. Obične praznine među stablima liče na stubove od biljura i plavetnila; jedna suva jela izgleda kao zvonik podzemne bogomolje. Kao u snu ili u omami, rađaju se priviđenja. Ima stijena obraslih mahovinom - one su šatori đavolje vojske što se još koleba kojoj će se strani pridružiti. Nekad izviri poglavica u krznu, pa se povuče; nekad pošalje izvidnicu, a ona se povlači prije nego osmotri. Jedno zadimljeno mjesto zamislili smo da je vrelo s isparenjima, ono se odjednom pretvori u proplanak; staze koje su išle preko njega progutalo je džinovsko lopurje.

Ponovo se zgusnula zelena magla šume, kao poročena za maštanje. Zamišljam dvorce za odmor rudara, s terasama za tkalje i vezilje, jezera s čamcima za livce i ložače, hladnike s klupama za zidare, podzemne tamnice za trgovce i bankare s vrećama tantuza da imaju šta da broje. Sve se to, jedno za drugim, stvara i rasplinjuje. Odjednom se zabijelje kocka daske ostavljene da se suši - stoji, i ne gubi se kao ostalo. Tarem oči, a to i dalje odolijeva pogledu i zove bjelinom da mu se priđe. Uputismo se tamo željni da izbliza pogledamo djelo ljudske ruke koje nije stvoreno ni za napad na nas, ni za odbranu od nas, i sasvim bezazleno stoji u gori. Prepušteno samoći i tišini, ono nam ničim ne prijeti; naprotiv - podsjeća na prošla vremena kad se još mislilo da na ovom svijetu može da se živi i od poštenog rada ruku.

"Kad bi me pustili da biram posao", kaže Vasilj, "baš bih ovaj izabrao."

"Da glačaš daske, ili da ih gledaš", pita Ivan.

"Šta bilo što je u vezi s drvima."

"Znam zašto", kaže Ivan. "Tako bi imao dosta iverja da ložiš vatre dok si živ.

"Drvo je najpošteniji stvor na svijetu", reče Vasilj, "zato ono i kad je mrtvo miriše... Evo sjekiru gdje je sakrio."

Izvukao je sjekiru, kucnu oboreno drvo. Iza složenih dasaka izroni izdužena glava Vučka Masnika s brkovima. Lice mu je još sasvim tupo od sanjivosti, brzo trepće očnim kapcima da se snađe. Ispod kapaka dva ispamećena oka trzaju se kao dva naživo odrana miša koji bi htjeli da pobjegnu na razne strane; vezani su repovima jedan za drugog, zato ne mogu pobjeći, a od njihovih trzaja grče se Masnikovi obrazi. Donja vilica, zaboravljena, otpusti se sasvim: lele, uhvatiše me na spavanju!... To je kratak trenutak, bogat složenim promjenama. Stravu na licu smjenjuje ljutnja; zatim zabuna, jer - prepoznao je Vasilja. Osmjehnu se - odlučio je da pripremi teren tobožnjem veselju. Ruke, ispružene za odbranu, saviše se u pokret zagrljaja. Najzad dođe i do glasa:

"Vasilju, vatro živa, koje su te to vile danas donijele?"

"Brze noge, a ne vile. Nema vila u ove dane."

"Ima, ima - vi ste vile i dike naše"...

Prekide se usred riječi: ugledao je mene, upravo bradu, i stade zakamenjen. Ne zna je li prenaglio, najradije bi povukao ono što je već rekao. Ispruži vrat i upita:

"Koji ti je ovaj s bradom?"

"Ne znam, neka vila s bradom. Tu je iz Međe, tebi je bliži."

On se ponovo oduševi: "Ono je Lado, tako mi tvorca-boga!"

"Jesi li ga uželio", upita Vasilj.

"Bogme jesam više nego što mislite. Dobro mi došli!"

Ogroman je i pogrbljen, s dugim vratom oguljenim od vuče i tereta i kopanja po kiši i suncu. Gole su mu tanke noge do koljena, obučen je u mrke dimije i džemper sure pustinjske boje - ta odjeća na čudan način upotpunjava njegovu iznenadnu sličnost s kamilom. On je i prije bio takav, kao kamila, ali ja to nijesam dovodio u vezu. Sad mi dolazi na um: i život mu je bio nekako takav - opterećen. Zimi je nosio bremena sijena iz planine, ljeti je dovlačio kukuruz i paprike iz Peći, u jesen je gonio tovare razvodnjene rakije do Žabljaka i Šavnika da trguje, stiče, podmiruje dugove za kupljene njive i okrajke. Samo u proljeće mogao ga je vidjeti čovjek, ali ni tada ne kod kuće, nego po njivama - kako ore, prikopava, proklinje vrane i goni ih grudvama zemlje.

Opet je stao, prekrsti se od čuda:

"Jesi li ti to, Ivane?"

"Jesam, čini mi se."

"A oni kažu da si u Bosni."

"Bio sam do blizu Bosne."

On ga i ne sluša, nego nastavlja: "Lažu, brate, ništa im se ne može vjerovati. I za Lada su rekli da je poginuo, i da su mu grob vidjeli, a đavola su vidjeli, i đavola će vidjeti! Kako si, Ivane?"

"Eto dobro, kad nije bolje, a moglo bi i bolje da bude."

"Biće bolje", kaže Masnik. "Mora bolje, pošto nema kud gore, a ovako još dugo ne može da ostane."

Došla mu je na um zanimljiva misao: hoće da nam pokaže svoju kolibu, da znamo gdje je - može nam to nekad zatrebati, nikad čovjek ne zna kad će mu šta zatrebati. U stvari, to je samo njegov način da nam da nešto za jelo, a da nam pri tom ne pokaže kako je opazio da smo gladni i da nas ne ponizi čekajući da sami zatražimo. Pošao je desetak koraka ispred nas; osvrće se čas na jednu, čas na drugu stranu. Na nekim mjestima zastane da dobro osmotri teren i njuši tražeći sumnjive mirise. Poslije slobodno korača. Ne govori ništa, a po licu i po hodu se vidi da strahuje od zasjeda. Ponekad mi se čini da namjerno pretjeruje u tome; Vasilj kaže da on to glumi, a Ivan misli da je prirodno. Stigli smo iznad kolibe opkoljene torovima, ogradama, jazovima, puteljcima; on nam je pokaza s ponosom i ostavi nas da čekamo.

"On je, čini mi se, učestvovao u ustanku", reče Ivan.

"Jeste", rekoh. "I u prvoj borbi zarobio Talijana."

"Znam kad je bio siromašak, a sad - skoro gazda. Nakupovao je zemlje, i ostalo mu je dosta stoke. Snalažljiv tip."

"Bio je i odbornik", sjetih se, "prva narodna vlast." "Može li on nekako da obavijesti one dolje", zabrinu se Vasilj.

"Ne može", reče Ivan, "Još nijesu uveli telefone."

Gledamo - iz kolibe ne izlazi niko, samo dim izbija između dasaka i krova. Po ogradama se sunčaju nove ponjave. Pas miruje, nije nas ni osjetio. U tišini se čuje zujanje muva nad slamaricama složenim ispod streje. U jednoj ogradi zeleni se bujan krompir; kupus, u drugoj, počinje da glaviči. Po svemu izgleda da će biti dobra ljetina - obično je dobra ljetina poslije duge zime. Na kolju se bijele konjske i volujske lobanje da plaše zečeve i jazavce. Njivica ječma mreška se na povjetarcu - kao da se njome razmeće sređen seljački domazluk i radan život od kojeg smo se mi odbili na opasnu stanputicu. Najzad stiže Vučko Masnik s karlicom toplog kačmaka. Nije ni rakiju zaboravio, a ona je jaka i peče kud prolazi.

"Imaš li žita", pita ga Ivan.

"Rastezao sam, sastaviću do novoga."

"Teška ova godina!"

"Nije lakša od Arslan-pašine godine."

"Sigurno ih ima što umiru od gladi."

"Spasava nas pomoć od Talijana, umiralo bi se da nije nje. Ovako manje, samo se trbusi naduvaju od trave, i boluje se i krpi se."

"Daju li svima pomoć?"

"Samo ko je upisan - to se zovu lojalni - a za partizanske kuće, i za sumnjive, nema. Njima ni soli ne daju, ni za pare da je kupe ne daju im. Dali bi im ljudi od svoga, a ne smije se to - kažnjavaju ako se dozna. Bila je buna oko toga u nedjelju, do svađe dođe i zamalo do mrtvih glava. Kačrandin sin, onaj što se pričlo da je lud, veli: soli svakom treba da se da, svi su na spisku. I jesu na spisku, to naši na spisak stavljaju i mrtve, da što više izvuku i da njima preostane. Svi bi pristali da se so svima podijeli, ali ne da Mijajlo Savović: ja sam, veli, pokrštavao Brezu i Među do navrh Utrga, kad su se bili odmetnuli u boljševizaciju, pa ću ja, kaže, da određujem kome treba soli, a kome batina. Znaš da vas mnogi proklinju, i neki od ovih s četničke strane, što ste ga živog ostavili. Pa i sad da ga ubijete, narod bi se oveselio i rekao bi: alal im vjera!"

"Sad nam nije do toga", reče Ivan. "Imamo prečeg posla."

"Znam da imate, ali ovo bi najpreče bilo."

"Svraća li Niko Sajkov kod tebe?"

On se trže zbog nečega. "Ponekad, kad mu dozli glad."

"Trebalo bi da mu pomogneš."

"A kako? Njemu ni bog ne može pomoći. Ako ti on živ dočeka jesen, zakolji ti mene i pljuni mi u brk!"

"Zašto misliš da neće?"

"Ne daju mu", kaže Masnik. "Našli su mu sve putove i stranputice, i izvore gdje vodu pije, i gazove gdje prolazi. Zna se kod koga može da svrati na večeru i gdje spava kad je kiša. Stalno su mu za petama - jedni ga prate, a drugi čekaju. Nije to ni teško: Niko je tu kao ona jedna riba-samica u oplićaloj mrtvaji vode - kud god krene, može pravo u koš, ili u vršu postavljenu za njega, ili pravo na udicu da se uhvati. Prosto je čudo kako se i dosad održao. Ne bi se održao, dolazio im je na puške, ali oni, izgleda, žele da ga pošto-poto živog uhvate. Od mrtvoga se ne može ništa izvući, mrtva usta ne govore, zato ga oni hoće živog, pa da ga stave na Isusove muke. Imaju u Kolašinu nekog što vješto muči, iz Beograda im je došao, specijalista. Opasno bi bilo ako ga tako uhvate - primorali bi ga da sve kaže: gdje je svraćao i ko ga je pomagao...

Slušam ga, a teško mi je kao da me bije po glavi. Više ga i ne slušam, neka sluša Ivan Vidrić - to je njegova stvar. Čujem samo isprekidane glašove kao da negdje u daljini zloslutan pas zavija. Kroz zbrku ovog ovdje i onog u daljini, u sebi mislim: ovaj se nešto mnogo pravda, može biti da je i on jedan od tih udica. Možda su ga zadužili da im on nekako Nika namami i privuče, pa ga je strah uhvatio sad kad vidi da Niko nije baš sasvim sam kao što je on mislio. Nas je on bio izbrisao iz računa, mislio je da smo u Bosni i u grobovima, rodili smo mu se tu iznenada i prekinuli ga usred nesvršenog posla... Ne znam, varam se vjerovatno, jer - čovjek je kapija s devet brava, jednim kalauzom se to čudo ne otvara. Kao kroz maglu mi se čini da Masnik nije ni čovjek, nije ni kamila, nego zmija koja govori. Stara dugačka zmija iz kamenjara pokraj groblja, iskrivljena i grbava - grba joj je od plijena koji je već progutala...

"Zna li on to", upita Ivan.

"Ne zna on ništa. I kad mu govorim, kao da kamenu govorim."

"Ne vjeruje?"

"Uobrazio se u junaštvo, a junaka za zlo bogme ima i na ovoj drugoj strani. Misli on da može ono što mu je otac mogao, a ne može. Djavo bi ga znao, ponekad mi se čini da on nije u čistoj pameti. I ne čudim se tome - mnogo se prepatilo."

"Tako je kako je", reče Ivan. "Sad se tome ništa ne može."

"Sklonite ga odavde! Niko živ vam ovdje dugo ne može."

"Ako mu se šta desi, bar ćemo ga osvetiti da se pamti."

To je prvi put da čujem Ivana kako pominje osvetu i prijeti njome. Uvijek je on nas stišavao - da je osveta zastarela, iz davno prošlih vremena - a sad ju je kao posljednje sredstvo zgrabio i vitla njome. U stvari, mislim, ta prijetnja neće pomoći. Kome da se prijeti? Talasima da ne progutaju ostrvo. Talasi su bezbrojni i bezimeni, guraju jedan drugog bez svijesti i bez brige za budućnost. Zašto i da brinu za budućnost, kad će ih ona svakako rasuti i u druge pretočiti?... Svejedno, Ivan nastavlja da prijeti kako će Nika osvetiti, pa makar nikog drugog ne osvetio - njega hoće, jer Niko ovdje nikom ništa na žao nije učinio, ni mrava zgazio, ni vodu natrunio. Ustali smo, a on i dalje o tome - kako to neće propustiti, kako će mu to prvi posao biti, nek se zna i nek se priča... Najzad Masnik pođe da odbija daske, a mi uz goru.

"Što si navalio s osvetom", upita Vasilj.

"Ovaj mi je sumnjiv", reče Ivan. "Nek se uplaši! A osim toga - treba jednom i da osvetimo neke naše."

"To ja odavno govorim, onda bi nas više poštovali. Nek ne misle da smo slabotinje, hrišćani."

"Ovaj je, čini mi se, spremio sve da smakne Nika. Stalo mu je samo da skine sumnju sa sebe i da se predstavi kao prijatelj."

"I meni se čini da je neprijatelj."

Tako: slažemo se, a baš zato je vjerovatno da smo se prevarili. Pošto smo mi navikli da zaključujemo po znacima a ne po riječima, možda nas je isti znak prevario. Više bih volio da smo se prevarili - ostala bi nam nada da ćemo ponovo vidjeti Nika - zato iznalazim razloge. Masnik je, otkad ga pamtim, bio mirno poštenje, porodična naša seljačka kamila. Sve što ima stekao je radom, znojem, leđa su mu ogrbavila od bremena, vrat se ogulio od konopaca. Nikad ga u nečem nepoštenom nijesu uhvatili, a ono što je rakiju razvodnjavao - vidio je od drugih. Čak i Talijana kad je zarobio, vratio mu je novčnik i pare s fotografijama - ništa mu iz džepa nije uzeo. Na frontu kod Plava i na Mokri strpljivo je podnosio glad i brige, odlazio na straže, upadao u rovove, a nikad se nije ni požalio ni pohvalio kao drugi...

Skoro sam se umirio, ali unutra ima i suprotnih glasova koji sve to razaraju. Kad je tako, pita jedan od njih, zašto su mu dozvolili da izjavi stoku u planinu?... Mora da su mu postavili neki zadatak - sigurno se obavezao da ga izvrši. Inače ga ne bi pustili da se udalji iz atara, ili bi ga satjerali dolje kao druge. A što se tiče zarobljenog Talijana - nije on zbog poštenja propustio da ga opljačka, nego je u sebi sračunao da mu se poslije to poštenje može isplatiti... I najzad - ima svaki čovjek jedno vrijeme kad mu sličnost s kamilom dosadi, kad više ne može da izdrži, ili mu se ne isplati da to bude, a tada postaje zmija. Možda je on zmija, ili tek postaje? Ne znam, sve mi se zbrkalo. "Ko će znati sva imena kojima se Višnji zove", a ko li tek sve podlosti kojima se Višnji služi?...


MALO DIMA I JAKŠA U NJEMU

Nedjelja je danas, svečnosti i skupovi, zvona, medalje i uzaludna čekanja. Negdje miriše na zapršku, mijauču mačke i bogomoljci; negdje smrdi na podvalu, zavijaju psi i sirene. Krče radio-aparati, smjenjuju se uzbune i zabune, pojavljuju se žene na balkonima da ih vide vojnici i oficiri. I možda se neko sjeća mrtvih naših, i neko s tugom na nas misli i na zakopane knjige misli, i možda je negdje svadba s harmonikom i rakijom. Nije vjerovatno, ali ipak - nađe se neki tatin sinčić što se ženi sad kad se i đavo svakog dana ženi na moru, na kopnu i u vazduhu. što da ne, kad ima i gorih stvari? Kad ima lojalnih podanika, patriota bivših i bivših komsalonaca, bretonovaca, frojdovaca, iksovaca po banjama, u vilama i svilama - mirni kao ovce u toru sjede sad siti po sobama, slušaju zvona, listaju novine, peru ruke, navlače rukavice, tumače snove i zapisuju ih da ne zaborave tako skupe snove.

Meni su sad sobe nevjerovatne kao svadbe, bez napora ih ne mogu zamisliti. Pa i kad ih zamislim, sav taj sobni svijet izgleda mi kao izvrnut svijet. Stolice su zalijepljene za tavane, ljudi zadnjicama zalijepljeni za stolice, ne sjede nego vise kao slijepi miševi, glavačke čuče i znaju da ružno čuče. Drhture, stenju, a ne stide se - nemaju vremena da se stide u velikom strahu od pada. Mora da je to težak posao, ali ja ih ipak ne žalim - sami su to izabrali kao što smo mi sami ovo ovdje izabrali. Ovdje je ipak bolje - prazno, čisto. Zvona se ne čuju, lažljive novine ne dopiru. Po livadama su se rasule nečije crne koze. Kad se kroz durbin pogleda, nijesu koze nego čeljad: beru štavalj da se prehrane. Dolje oko sela sve su koprivnjake obrstili i zatrli; planinsko zelje kasnije stiže, došao je red i na njega. Tako - glad! Sve visočije se penje njena pjesma, ona strašna, kojom je narod natjerala da nas proda i zamrzi.

"Treba da im se približimo", reče Vasilj.

"Zašto", upita Ivan.

"Možda ćemo vidjeti nekog od naših."

"Nema tu naših. Treba dozvola i za zelje, našima je ne daju."

"Glad", reče Vasilj. "Koliko bi nam lakše bilo da nije nje."

" Ili bar da je manje izbjeglica", dodajem ja.

Ivan se naljuti: "Tako je kako je! Nema cjenkanja. Niko ne može da izabere svoga oca, ni mater, ni vrijeme kad će da živi."

Slažemo se: niko ne može da bira u gunguli što je počela da se događa prije njegovog dolaska. Samo ponekad čovjek može da izabere približno vrijeme i mjesto gdje će da umre. Ne ni to sa sigurnošću, sigurnost je u ćutanju. Čutke smo prešli Labudicu i Babinu vodu. Visoka travuljina do pazuha izrasla je iz nagnojenog zemljišta. Bogovski bi tu krompir rodio, ali oni nijesu imali dozvolu da pooru i zasade. Ispada da je i zato krivac Niko Sajkov - zbog njega, zato što je još živ, što se tu vije, "što ga hrane i prikrivaju", ne daju se dozvole. Tako: od narodne nevolje pletu omču koja nam se zateže oko vrata. Ne biju čktari, ne laju psi, ne dozivaju se čobani i kosači. Prazno je Kremenovo kolo, pusti katuni oko njega. Nije ni lijepo osim kad se gleda izdaleka. Ljepota je preletjela preko Bučnice, na Turiju i daleku Bjelasicu; ona vazda preleti, čim joj se čovjek približi, kao crkva iz priče kad joj se nevjernik približi.

Jezerce ispod kamenjara s borovima izbistrilo se do dna, nema stoke da ga muti dolazeći na pojilo. Ni divljač više ne dolazi, razbjegla se od pucnjave - nikakvog se traga ne vidi u mekom ilu pored obale. U suncu blješti uzglavnica od kremenštaka na grobu Mašana Pometenika, iz bljeska se ispredaju uspomene na jeseni i sjedjeljke kraj kazana. Bio je u Vukolića, prije nego su ponijeli po prezime, neki Mašan, megdandžija - pominju ga guslarske pjesme; oni su htjeli da im se rodi neko ko bi ponovio njegovu slavu, zato su često muškoj djeci davali ime Mašan, s nadom da će tako dozvati duh mrtvog pretka da pomogne živom potomku. Nijesu imali sreće u tome, naprotiv - najnesrećniji su im bili plemenici s tim imenom: jedan se okliznuo niz stijene u provaliju, drugoga su mučki ubili Ramovići na turskoj granici, treći je nastradao u mećavi i tu kraj jezera našao grob, četvrti je postao švapski špijun prošlog rata pa dosadio i svojima i tuđima.

U šumama ispod Strmoglavca krije se izvor rijeke Bučnice; odmah preko rijeke počinju gizdavski predjeli, a oni su sasvim pusti. Tišina, koja mi prije nije smetala - zgusnula se, mogla bi da se siječe, skoro mi dah zaustavlja. Vidi se odmah da su to drugi predjeli s drukčijim običjima. Pošto su Gizdavljani mješavina doseljenika iz raznih krajeva (mnogi su već davno pozaboravljali kad su im tu stari došli i odakle su došli), u borbama nijesu mogli da se oslone na krvno srodstvo i na plemensku slogu kao naši; izmislili su, zato, neke druge sloge i jedinstva tajna i javna, gomile, stranke i saveze stranaka. Navikli su tako na zavjere i štrajkove, sve ruka ruci i veza vezi dodaje, a zato je i vlast kod njih prisiljena da jače steže, da čak i samu sebe steže, do ove mrtve tišine što je sve preplavila.

Prošli smo pored Strmoglavca, a onda stadosmo svi odjednom: s gornjeg okrajka šume diže se dim, pramen za pramenom. Nije neki jak dim, ali je pravi. Od njega mi se probudiše u sjećanju priče o Psoglavima, nekom šumskom stanovništvu koje više ne postoji. Nijesu naši istrijebili Psoglave, bar oni kažu da nijesu, nego su to učinili oni što su tu bili prije naših: izgubilo se bilo neko dijete, tražili su ga pa vidjeli dim u šumi, tako su našli psoglavsku kolibu i u njoj staricu sa sisama prebačenim preko ramena, a u kotlu, na ognjištu, pred staricom, kuvalo se raščerečeno dijete... Onda su se oni naljutili i sve Psoglave po šumama satrli.

"Ko bi to mogao da bude", upita Vasilj.

"Neki kačar ili luboder u najboljem slučju."

"Nedjelja je danas, ne rade ni oni."

"Možda je ostala vatra od juče: zapalio čovo jaku krlju, pa ostavio."

"Baš ću da vidim", reče Vasilj.

Požurio je iz sve snage - plaši se da će mu onaj s dimom iščeznuti, ili da ćemo ga mi preteći i spriječiti. Ne ostaje nam ništa drugo nego da ga pratimo i uzgred pripremimo puške. Iz gustiša gdje je Vasilj zašao čuje se samo razgovor - miran susret, a mi na takve nijesmo navikli. Stigosmo najzad i gledamo: nekakav u dronjke i kosurinu obrastao, bos čovjek, kuva nešto na vatri i miješa po kotlu račvastom brkljajicom od borove grane. Primijetio nas je, ali ne obraća pažnju - više mu je stalo do čorbuljine u koju se zagledao. Po nosu i po čelu nagaravljen je od kotla. Najzad odloži brkljajicu na kamen pored ognjišta. Rukavom obrisa bradu i pogleda nas ravnodušno. Na glavi mu je provaljena kapa kroz koju se probijaju dva čuperka - on je gurnu na potiljak i produži da nas posmatra.

"Poznajete li ga", upita Vasilj.

"Čekaj da se sjetim", reče Ivan. "Čini mi se da je Jakša. šta je to s tobom Jakša, čovječe božji! Kako to izgledaš?"

"Ne znam", reče on, "nijesam se ogledivao. Nemam ogledala, osim na bari. A ni vi baš ne sijate."

"Ne sijamo, znam, ali smo se bar umili."

"Umiću se i ja, ima vremena. Sad mi je preče ovo od čega živim."

Opet je uzeo kašiku da miješa - to mu je odbrana od našeg iznenadnog prepada. Gledam ga, a zaboravljena lica i imena dižu se blijeda iz ponora i za trenutak oživljavaju: sinovac apotekara, sin školskog nadzornika, dva sina upravnika pošte i neke djevojke s njima. Imao je Jakša mlađega brata Zara, stasit, snažan, prodoran mladić s naročitim darom za strane jezike, violinu i matematiku. Sigurno on nije pisao pjesme kao Jakša, ali je umio s djevojkama kao da je imao neki tajni recept kako da ih sve privuče. I znao je da udesi šapirograf i neke eksplozivne trikove s hemikalijama zatvorenim u kutije od konzervi. Jednoga žandara, siledžiju, koji se prsio da sve smije i da komunisti ne smiju ni da šušnu od njega - Zaro ga je jednim udarcem zbacio s nogu i zauvijek ućutkao. Ogorčen zbog nepravično uskraćenih priznanja, poslije je iz sujete nekako skliznuo na suprotnu stranu, a zatim priznao da je skliznuo. Bojkot protiv njega, sa sektaškim pretjerivanjem, trajao je četiri godine. Niko, ni brat mu Jakša, nije sa Zarom govorio sve do pred ostanak.

"Kako si, Jakša?"

"Evo dobro: imam brašna i soli."

"Drugo ti ne treba?"

"Drugo mi ne treba."

"Hm, tako. S malo si zadovoljan."

"Moglo je i manje da bude."

Sjećam se: Zaro je nosio štap - da se brani ako ga napadnemo, jer on nije bio od onih što cvile i mole. Jedno vrijeme je bio sam, poslije su oni s druge strane opoznali njegovu vrijednost i izabrali ga za sekretara omladine. Preko kapetana Perhineka, preko Ovre, ta omladina je nabavila oružje i spremila se da izvrši pokolj komunista. Bilo je to na nedjelju dana pred ustanak. Zaro je triput pokušavao da kaže Jakši šta se sprema, a Jakša nije htio ni da ga čuje. Najzad ga je ipak saslušao i, sa sumnjom, prenio komitetu taj razgovor. Tako su naši pronašli oružje skriveno u manastirskom konaku. Pri tom nijesu propustili da ubiju teologa, ljotićevca koji je čuvao oružje, ali su propustili da izvuku Zara iz opasnosti. On je znao šta ga čeka, a nije htio da se nameće - sjedio je u sobi i sačekao. Karabinjeri su ga uhapsili i strijeljali.

"Bio je Jodžo s tobom, Jakša", reče Ivan. "Gdje je on sad?"

"Eno ga u Kolašinu, u zatvoru."

"Predao se?"

"On misli da nije kriv."

"Kako kome. Pa i nije mnogo, ali zašto si ga pustio?"

"A šta ću mu? Mogao sam da ga vežem za bukvu, ništa drugo."

Iz torbaka, izrešetanog mecima, izvukao je zavežljaj sličan duvankesi - driješi ga skeletskim prstima. Unutra nije duvan nego neka prljava so, crnožuta, s dlačicama i mrvama, možda ima i baruta u njoj. On odmjeri osoljak za obrok i sa žaljenjem pogleda kako se smanjilo ono što mu je ostalo. Možda je on tvrdica, pomislih - nikad ne znamo kakvi su i kakvi će postati ljudi s kojima smo. Osolio je kašu i skinuo kotao s vatre. S kašikom u ruci pođe prema potoku, valjda da je opere. Čutke gledamo za njim i čekamo ga. Čuje se kako huji Bučnica kroz tišinu - siječe je, a tišina se nad njom ponovo sklapa. Najzad on dođe - umio se i zagladio kosu. Tako sad pomalo liči na onog Jakšu što je bio prodorno lijevo krilo Radnika, fudbalskog prvaka u predjelima Lima i Tare. Samo blijeda sličnost, uspomena, a nikad više neće biti ono što je bio, i niko od nas neće biti ono što je bio - nema povratka.

Nudi nas da jedemo. Ne, nijesmo gladni. I stvarno - strašno smo siti, od jada, ne od jela. On slegnu ramenima kao da kaže - nezvani ste došli, neću vas ni moliti!... Oprobao je kašu, sviđa mu se. Mora da odavno nije jeo, čim se toliko žuri. Pogleda me iskosa, skoro podmuklo: možda ste vi imali nešto bolje, uvijek se za rukovodstva nađe nešto bolje, a meni je i ovo dobro. Zatim se okrenu u stranu - neprijatno mu je da ga gledamo kao neka komisija koja proučva razlike između gladnog i sitog. Nagnuo se nad kotao, skoro se pogrbio - prikriva tijelom brze pokrete ruke. Kabanicu nije skinuo, biće da su mu pantalone progledale na nezgodnim mjestima. Rasparana mu je i kabanica šavom niz leđa, kroz razrez se vidi košulja od talijanskog šatorskog krila. Ćebeta nema; sigurno mu je hladno noću u toj košulji i pod tom kabanicom, ali on je žilav kao drenovina i na sve ogorčen. Možda mu samo ogorčenje daje snagu da izdrži.

"Ovaj dim se vidi izdaleka", reče Ivan. "Izdaće te."

"Šta da mu radim? Bez dima se kaša ne kuva."

"Mi gore danju nikad ne ložimo."

"Znam: čuvate glave. Dosadi se, brate, i to čuvanje."

"Vrijeme je takvo: ako se ne čuvaš, nećeš dugo."

"Pravo da ti kažem, meni je već predugo."

"Zato što si sam. Treba da se učini nešto protiv toga."

Kao prvo što treba da se učini, Ivan rastavi ugarke i pogasi ih u zemlji. Granom omete ugljevlje i pepeo u travu, nabaci sitnu zemlju s krtičnjaka da se ne poznaje gdje je bilo ognjište. Jakša ga gleda i čudi se. Ne znam čemu se čudi, valjda mu nije prvi put da vidi kako čovjek uklanja tragove. Zatim odmahnu glavom: možda je to pametno, ali - ako je čovjeku suđeno da se dugo muči, živjeće i bez toga... Ima neke knjige, kaže, zna ih već napamet i dosadilo mu je da ih vuče sa sobom - može da nam ih daruje. Vasilj izabra neke, Ivan uze i ono što je on odbacio. Za mene je ostala Engleska gramatika - sigurno je pripadala Zaru; ne znam šta će mi, pošto se ja ne nadam kao Makar Naguljnov da ću dočekati svjetsku revoluciju; ipak sam je uzeo, da mu olakšam, jer ima trenutaka kad čovjek želi da se oslobodi stvari koje mu uznemiravaju sjećanje.

Više nema šta da nam ponudi, ni mi njemu. Vasilj mu pruži da zamota cigaretu. On uze i pomirisa duvan. Koleba se zbog nečeg, kao Niko Sajkov one večeri, i razmišlja da li da primi ili odbije. Ne, reče najzad. Slatko bi povukao dim, ali bolje je da se ne navikava ponovo. Dosta mu je drugih oksudica, neće još i toj da robuje. Pita ga Ivan za Ramoviće, on kaže da ih nije vidio bar mjesec dana. Ne zna ni gdje su, misli da se viju oko rođačkih kuća. Imaju dosta rođaka, pomažu ih rođaci - ako se iko od naših održi, oni će se održati. O nekom napadu na Ramoviće, nije on ništa čuo. Puca se stalno, kaže, izmišljaju opasnosti da opravdaju ono što dobijaju. Pucnjavama on ne poklanja pažnju. Novosti nema od koga da dozna. Jedina mu je veza sa svijetom stara tetka njegove majke, a ona je gluva kao top: niti šta čuje, niti priča.

"Mi idemo u Lom, kod vaših", kaže Vasilj. "Hoćeš li s nama?"

"Ne. šta ću ja tamo? Nijesu me zvali."

"Udružićeš se s nekim, da se ne mučiš sam kao đavo."

"Tražio sam ja njih dugo, neka sad oni mene traže."

"Bolje je da nađeš Nika Doselića", kaže Ivan. "Lakše je udvoje."

"Ne treba mi niko. Ovo što sad radim, mogu i sam."

IZBOR IGRE

Stari put se spušta hladovinom između drveća. Teče potok pored puta, toroče voda u koritu, preko drvlja i kamenja - nevidljiva povorka žena bez kraja i početka. Izgleda da su žene, a u stvari - to su samo njihove duše preobražene u glasove. Odavno ih slušam i prema glasovima zamišljam kakva su im bila lica. Neke skoro prepoznajem; na druge me podsjeti neka riječ izgovorena nešto glasnije. U ono vrijeme dok su još bile žive, ovako su u povorkama nailazile, izmiješane, iz raznih sela, kako su se uz put sustizale. Pazarnim danom, subotom su silazile u varoš, za so, za gas, pa svaka svoje nade i brige i poslove priča a samo one najmlađe slušaju šta ih čeka i ćute. Ove druge, koje ne poznajem, što katkad proslove neku starinsku riječ čije mi značenje nije jasno - to su duše njihovih svekrva ili prababa, zaostale iz ranijih vremena, već premorene, jer i one su u varoš silazile kad su žandari bili, i prije žandara kad su krilaši ili zaptije bili, a uz put su se, isto kao sad, jedne nadale a druge jadikovale.

Dok ih slušam, zaboravljam glad i sebe, i da je godina hiljadu devet stotina četrdeset druga, i da godine imaju imena od brojeva, Sve to blijedi pred velikim jedinstvom o kojem ispreplitani glasovi pjevaju. Bile su te žene nešto kao pčele radilice: iz zemlje tvrdice, iz trnja i kamenja, iz mršavih krava i koza da izvuku, da napabirče, da od svojih usta uštede, pa na leđima da prenesu, da prodaju za male pare, da kupuju za velike, da se cjenkaju s trgovcima, da podmire đumrukane, pa od onoga što ostane sve što je ljepše da pripadne muškarcima jer muškarci hajdukuju i ratuju i svete se i čast stiču, i odlaze u Amerike, i odlaze na školovanja i na robije, odlaze i više se ne vraćaju, a one ostaju na ognjištima, udovice s malom djecom, bezbratnice u crnini, majke često samohrane, samojadne, da tavore i čuvaju uspomene prazne slave. Čuvale su ih dok su pomrle. Od njih su samo sjenke ostale. Ne idu putem nego pored puta - da nama, živima, ne smetaju.

Ivan Vidrić stade i nasloni se na pušku.

"Čekaj", reče. "Ne valja ovo, ne sviđa mi se ovaj put."

"Meni je baš dobar" rekoh. "Put kao put. šta mu fali?"

"Nervira me potok, ne čuje se od njega ništa. Mogli bi oni da nam priđu do na deset koraka - mi ih ne bismo čuli."

"Ni oni nas."

"Ne brinem se ja za njih, nego za nas. Postoji li drugi put?"

Vjerovatno postoji, ali i taj drugi put je pored nekog drugog potoka. Svi naši putovi vole vode i uz njih se pribijaju. Ivan svejedno protumara i nađe blijedu tanku stazu iskidanu naslagama suvog lišća. On misli da je to zgodna staza, a nama se baš ne sviđa - po svemu je zgodniji stari put sa žuborom. Najzad Vasilj popusti, pođoh i ja za njim, a tišina odmah poče da izdvaja i uvećava svaki šum naših pokreta. Prasne grana, poplaši se ptica i krikne, probudi se zec koji je dotle spavao, pa sve to što je čučalo i mirovalo odjednom se rastrči i razleti na razne strane da naš dolazak nadaleko objavi. Ako, pomislih - baš nek objavljuju i na sva zvona udaraju! Od svih stranputica najprivlačnija je biti strašan. I Vasilj, čini mi se, isto misli, zato toliko krši grane. Već se sve razbjeglo, najzad i staza kojom idemo - iskrala se, nema je, samo zid stijena stoji ispred nas.

"Evo gdje si nas doveo", reče Vasilj.

Ivan slegnu ramenima: "Gdje ni đavo ne može proći."

"Sad vidiš kakav si putovođa."

"Možda će se naći prolaz na nekom drugom mjestu."

"Hoće, ako ti narastu krila, ali to nije vjerovatno."

"Šta mogu? Mora čovjek da pazi, a ne putem."

"Dojadila mi je tvoja pažnja, vazda nađeš bespuće."

"Zato što ga ima više nego što treba".

Spuštamo se od stabla do stabla dolje prema putu i potoku. Obuća se uglačla a snaga popustila, svaki čas se hvatam za grane da ne padnem. Vasilj reži. Gladan je, pomislih, zato reži. Svi smo gladni ali glad ima razne laze koje se smjenjuju i ne javljaju se kod svih u isto vrijeme. Bolje je što je tako, inače bi se dogodilo da svi odjednom zarežimo. Nekad mi se čini da je glad skorpija, ili neka druga zvjerka - uvukla se nekako unutra, tumara mi po crijevima i grize ih. Nekad tačno osjetim gdje joj je glava, stavljam ruku tamo i pokušavam da je ščepam - ona se tada pritaji, pobjegne i zagrize na drugom mjestu. Strašno grize. Nekad mi dođe da vrištim od bola, a nekad da puškom opalim u to mjesto - mislim da ću baš to učiniti kad izgubim strpljenje. Poslije me pušta, to je ta druga faza: svijet se proljepša i pojave se nejasne nade da će se nekad negdje naći nešto za jelo i da će se sve popraviti.

Vasilj stade kao da je nešto novo i značjno opazio.

"Čini mi se da je Jakša isključen iz Partije", reče.

"Jeste", potvrdi Ivan. "Zbog magacina su ga isključili."

"Zar je uzeo nešto iz magacina?"

"Nije uzeo, nego pustio druge da uzmu neke džakove. Bilo je pšenice i pirinča u tim džakovima."

"Jesu li ga podmitili da ih pusti?"

"Ne, do mita još nijesmo stigli. Prevarili su ga."

Seljaci su ga prevarili, upravo banda starih pljačkaša koja je i krajem prošlog rata uspješno dejstvovala. Jakša je bio komandir straže jednog od važnijih magacina s namirnicama opljačkanim od Talijana. Poslali su mu glasnika s viješću da se neka vojska približava. U isto vrijeme osmatrač mu je javio da se opaža neko sumnjivo smucanje po proplancima. U stvari, to nije bila vojska, nego desetak tamošnjih ljudi u talijanskim kabanicama. Dok je Jakša sa stražom utvrđivao položaj da se brani, slao glasnike za pomoć i očekivao napad - pljačkaši su na drugoj strani iznosili plijen. Žene su im pomagale. Nešto su kolima odvezli, nešto na konjima, najviše su odvukli niz goru na odsječenim granama. Pošto su među pljačkašima bili i neki od Jakšine ujčevine, stvorila se sumnja da je u tome bilo dogovora.

"Ne vjerujem da je tu moglo biti dogovora", reče Vasilj.

"Ni ja", reče Ivan. "Niko u to nije vjerovao, ali priču su pronosili i oni koji ne vjeruju - reakcija se hvatala za sve, samo da nam naškodi i zatruje."

"Pa zašto ste ga kaznili?"

"Moraš nekog. Nije moglo to da ostane nekažnjeno."

"Nijesmo imali sreće s tim magacinima."

"Nevješt nikad sreće nema."

"Kao prokletstvo su bili. Bolje bi bilo da ih nije hilo."

"Ne bi bolje. Zašto bolje? Za sve što se uči, mora da se plati."

Skupo smo to platili, a ne znam jesmo li naučili nešto što će nam u budućnosti zatrebati. Pljačkaši uče brže i snalaze se bolje: nasljedno su obdareni da nađu prijeke putove. Dugo će još proći dok zgrabimo sredstva za proizvodnju - oni će dotle naći način da se ubace u raspodjelu. Trebalo je sve te namirnice da razdijelimo seljacima, ili da ih pustimo da sve sami razgrabe. Oni bi se potukli pri grabežu, bilo bi bruke, jači bi dobili više, pri tom bi prosuli pola dobitka. Ovako - grabeža nije bilo, ali bruke jeste. Bruka je na nas pala, a skoro sve se prosulo. Namučili smo se čuvajući oteto-prokleto po planinama, prenoseći ga na mazgama i na svojim leđima iz pećine u pećinu - a sve su nam pozobali miševi, kiše, potkradanja i braća.

Ako smo nešto naučili, to je da ne treba vjerovati braći. Uhvatili su Markeleza kako potkrada magacin povjeren na čuvanje njegovom bratu komunisti, a u drugim selima uhvatili su druge Markeleze kako peku pogače od pšenice iz magacina. Za reakciju je to bila živa zgoda, da nam odbije i one što su nam još vjerovali. Čudili smo se: otkud to da naši drugovi imaju tako nezgodnu braću?... A nije trebalo da se čudimo. To što su braća po izgledu, po stasu, glasu i nekim pokretima slična, samo je varka - po sklonostima i ponašanju često su sasvim različita. Reklo bi se da tu ima nekog predračuna u začecima, a više je posljedica porodičnih podjela, jer: "Kami majci gdje su joj jednaci, kad su hrabri - hoće poginuti, kad nijesu - stidni doma doći." Ako je neko junak, brat mu radije traži zavjetrinu; ako je pošten čovjek, brat mu smatra da je time plaćen danak poštenju koje se na ovom svijetu ne isplati. Tako se često izdijele na suprotnosti koje porodica i pothranjuje i prikriva.

"Samo smo se obrukali", reče Vasilj.

"Kako obrukali", začudi se Ivan.

"S tom hranom. Nije to ni bila hrana za nas."

"Nije, kad je nema. A šta smo se obrukali? Ono što su nas klevetali, to im je bila priprema za borbu. Da nije bilo hrane, našli bi nešto drugo. Izmisli se ono što je najvjerovatnije - kontrarevolucija nikad ne spava, samo se ponekad pravi da spava."

"I mazge su bile. Kud se izgubiše one mazge?"

"Ne znam. Od gladi su polipsale."

Bile su to već divlje mazge, ničije mazge, pogubljene i rasturene po planinama. Jedno vrijeme seljaci su ih ubijali i gulili im kože za obuću. Poslije su se uvjerili da koža od mazge nije dobra za obuću, pa ih više nijesu ubijali. Dobro im je bilo dok je trajalo trave za pašu, sa snijegom su i mazgama došli crni dani. Neke su se spuštale pored voda, često na tri noge, ranjave i izgladnjele - milicija ih je hvatala kao dezertere i predavala Talijanima. Onda je došao Galjo da mi kaže: "Prođe jutros Stefan Savović iz planine, vodi konja, a po samaru i po stelji blista šećer." - "Jesi li siguran da je šećer?" - "Pokupio sam prstom i liznuo, jeste šećer." - "Misliš li da je iz našeg magacina?" - "Nego odakle?" - "Misliš: ukrao?" - "Nego šta?" - "Ne bi on to učinio: pomagao nam je kad smo sklanjali." - "Da vam nije pomagao, ne bi znao gdje ste ga sklonili." - "Ajmo onda da pogledamo je li štogod ostalo." - "Idi ti, a ja neću da se miješam u to. Neću da se namažem, pa poslije ni Lim da me ne opere." - "A ja zar hoću da se namažem?" - "Ja neću, a ti kako hoćeš"...

Odjednom Ivan stade i uhvati me za ruku.

"Čekaj", reče. "Čuje se nešto."

"Čini ti se" reče Vasilj. "Čuje se, mora da se čuje - idemo."

"Ide i neko drugi. Pst!"

"Vazdan ti se nešto priviđa."

"Skini obuću, Lado, pa pogledaj!"

Poslušao sam ga - prikradam se od stabla do stabla, Onda osjetih - nije se prevario. Ide neko, ali nije opasan: kroz žamor potoka čuju se odlomci razgovora. Pominju šljive, govore o krmači - po tome mi se učini da su seljaci, da su mirni i pitomi, oni predratni, staromodni, što se ne bave tuđim poslovima. Možda imaju nešto za jelo, daće nam parče hljeba čim vide kako smo gladni. Seljak je sklon da pomogne odmetniku, jer i sam je neka vrsta odmetnika - vazda u neslozi s vlastima iz grada. Onda opazih puščnu cijev, jednu pa drugu. Učini mi se da ih mnogo ima, a kad prebrojih - samo tri. Tri puške nijesu ništa strašno - jedna promaši, druga zakasni, treća može da omane. Puške su im na ramenima, stići ću dvaput da opalim prije nego ih skinu. Velike torbe nose na leđima, sigurno su pljačkarali po selima oko Kolašina - treba bar da ih preplašimo...

Vasilj reče: "Ne, nego da ih opljačkamo!"

"Ajmo odmah", rekoh, "nek vide da je oteto prokleto."

Ivan Vidrić se prekrsti da pokaže kako se užasava od te pomisli. Predosjećao sam da će baš to učiniti, osjetih da ga skoro mrzim što je toliko vjeran sebi. Vasilj ga upita:

"Što se čudiš? Zar je to daleko od pameti?"

"Jeste, daleko je. Tu igru sad nećemo zametati."

"A koju ćemo zametati? Skrivalicu?"

"Bolje je i skrivalicu nego banda da budemo."

Baš smo htjeli da već jednom raščistimo to pitanje izbora igre, izbora između bande i skrivalice - kad u gori iznad nas zapraštaše puške i čuše se krici s dozivima. Nijesu tri puške nego trista u iskidanim plotunima - jedni su pitanja, a drugi odgovori. Nekoliko trenutaka nam se pričinjava da su naišli na neku drugu našu grupu: gone je, satiru je, likuju. Žao nam je tih nesrećnika, zamjeramo im što su nepažnjom u klopku upali, nadamo se da će se ipak neko od njih izvući ili osvetiti. Zatim se prisjećamo: nije to kao u proljeće, nema nikakve druge grupe, nego smo to mi u pitanju. Po nečemu su osjetili da smo tu negdje, sad pipaju i čekaju da im se sami izdamo. Sigurno nas je neko opazio dok smo preko livade prelazili, pa su tačno ocijenili gdje će nas stići.

Zgledasmo se zakrvavljenim očima - bogme liči na opkoljavanje. Možda je krug već zatvoren - jedni pucaju da nas nagnaju, drugi ćute i čekaju da im naiđemo. Ne ostaje nam ništa drugo nego da se povučemo do stijena, pa i mi da čekamo - tamo bar s leđa neće moći da nam zađu. Stigli smo za trenutak, nađosmo zaklone iza odronjenog kamenja. Nijesu baš zgodni zakloni - uvijek od čovjeka ostane da štrči više nego što treba. Vidik nam je uzan i do ispred nosa zagušen šupljikavim zelenišem što maše i zavarava. Vasilj ne može da miruje, svaki čas prelazi iz zaklona u zaklon - najzad pronađe skriven prolaz među stijenama i pozva nas. Popesmo se - bar da vidimo gdje ćemo poginuti. S jedne lastve pređosmo na drugu, može i na treću da se pređe, ali za to nema potrebe. Našli smo mjesto gdje gomili nema pristupa; samo pojedinci mogu da se pojave - zbrisaćemo ih čim glavu pomole.

Oni odmah osjetiše da im tu brojna nadmoćnost ne pomaže. Pucnjava se prorijedi, graja splasnu. Skliznuli su u dolinu, više se ne čuju. Ispod stijene se vidi dno doline: livade, rijeke, crne jove, put pored obale blijed kao na snimku iz aviona. Tri izviđač s puškama, pognuti pod punim torbama, idu putem. Idu i nikud se ne osvrću - tri životinje koje ne slute da je sve moglo drukčije da bude. Vasilj me gleda kroz osmijeh: bre, baš bismo nadrljali da smo črku zametnuli!... Ivan ćuti, zaboravio je da nas ukori. On svaku muku zaboravi čim je prošla, i mislima ispruženim u daljinu pokušava da napipa sljedeću klopku koja nas negdje tamo čeka. Na kratkom razmaku iza izvidnice izbi rulja na livade: neki dugački i pognuti, drugi plećati i kočoperni, mnogi hramlju, neki potrčkuju, svi s puškama i torbama. Umorni su, sigurno su bili na Tari, u kaznenoj ekspediciji - gonili, strah zadavali i neka sela pljačkom zacrnili.

Kad bi mi bio pri ruci mitralješčić, onaj što smo ga zakopali na Gradini, i samo dvjesta metaka - sad bih fino uljepšao lice zemlje.

"Onaj na konju", reče Vasilj, "nevjerovatno je kako liči na Gizdića." "Mora da liči kad je on to", reče Ivan i prisjeti se: "Bi li ti to htio da ga gađaš?"

"Nego šta! Ali bolje je da ga svi zajedno - ako dva promaše, treći neće."

"Kasno ja sad, ostavi! Odigrao je Gizdić ulogu. Ako ga sad ubijemo, još će ga proglasiti za junaka, a to nije zaslužio. I gadno bi ga osvetili na onoj našoj sirotinji što i ovako dolje jedva živi."

"Sirotinja svejedno plaća, i vazda će se naći neko da plaća. Ako na to mislimo, onda je bolje da bacimo puške."

"Nećemo ih baciti, ali na sve mora da se misli."

Najgore je, čini mi se, što on to tako ravnodušno izgovara, mirnim glasom koji će me najzad iz kože istjerati. Po tom glasu bez sdržbe, bez boje i sjaja, reklo bi se da je on donekle u dosluhu sa sudbinom: zbog nečeg ga je izabrala i nasamo mu povjerila šta biva i šta biti mora. Pošto zna stvari unaprijed, on se već s njima pomirio. Ne čudi se i ne ljuti, i ne žuri da kaže to što je od sudbine iskamčio - radije čeka da sami pogodimo. Nije ni teško pogoditi da na sve mora da se misli, ali je teško pristati na to. Ako mislim na sve one što su u zatvoru, pred strijeljanjem, i na one što hapšenje očekuju, i na njihovu djecu i glad i samohrane roditelje - ja onda nikad neću stići da učinim ono što volim, ni da zaštitim, ni da osvetim, ni da nekom nadu probudim, ništa, nikad, nego samo da se sklanjam po sjenovitim predjelima kao rijetka zvjerka koja se čudi što se njena šugava koža toliko traži i precjenjuje.

NA SASTANKU OSTATAKA

Mislio sam do malo prije da mi koža ne valja ni pet para, i otkud da valja kad je šugava, i da nikad nije ni valjala, i da sam niko-i-ništa, nikad-ništa, i sve tako. Sad se to odjednom mijenja pod uticajem prilika. Lom je prijatno mjesto s pećinama oko izvora, drugovi iz Gizdave su žilavi momci ubijedjeni u pobjedu - malo grljenja, malo drmusanja i zajedničkih uspomena, zatim uspomene gurnuše u stranu donoseći karlicu krompira da je do dna proučimo. Ništa ne mari što su ga noću kuvali - krompir je slan, bruni se i rastapa u ustima. Zasitili smo se, a još dosta ga je preostalo - takvo čudo odavno nijesmo doživjeli. Pomislih da ostatke treba da strpamo u džepove, zatim se sjetih da smo u gostima i da bi nas to obrukalo. Može čovjek da se obruka kad ga neko dobro iznenadi, može čk i više da se obruka nego kad ga zlo iznenadi; jer na zlo je navikao.

Pita Kačak kako se osjećamo, a Vasilj kaže:

"Odlično! Bolje se ne može ni zamisliti."

"Nešto si se namrštio kao da ti nije pravo."

"To je sad od žeđi."

"Ima i vode koliko hoćeš, ne štedi je!"

"Nijesam lud da pijem, pa da odmah ogladnim."

"Što da ne? I hrane ima, spremili smo da pretekne."

Ima hrane za tri dana, oni vazda spreme više nego što će se potrošiti. I prije su takvi bili - kad nešto pripremaju, temeljno ga pripreme. Ne vrebaju, kao mi odozgo, samo neki krupan podvig da izvrše pa da od njega dugo žive, nego su navikli da poštuju vrijednost sitnog rada i malih stvari bez kojih se ne može. Prvo naprave spisak: soli, luka, brašna, duvana, cigaret-papira - pa sve to po spisku pronađu i prenesu na određena mjesta. U tome im je i sudbina sklona - kraj im je župniji, žita skoro zrijevaju, glad im više ne prijeti, ni prije nije bila ljuta kao kod nas. Na brdu im čuče dva puškomitraljeza, nijesu ih zakopali kao mi one naše - našli su veze da za novac kupuju metke, kupuju ih od milicije i od muslimana i od stalnih četnika, preko žena, preko djece i čobana, sve veza vezi i ruka ruci dodaje.

Imaju, kažu, i apoteku. Pošto ne vjerujem, pokazaše mi je: dvije torbe zavoja, nešto vate, kutija aspirina i dvije flaše joda. Apotekar im je Rajo Bosnić, to sam pogodio čim sam ga pogledao. Oko njega se šire neobični mirisi. Požalih mu se da imam šugu, on pronađe kutiju neke sive masti i objasni mi kako se upotrebljava. Ne čini mi se da će mi pomoći, ali bar jako smrdi - ima sve vaške po šavovima da mi pocrkaju od smrada. Tako im i treba, rekoh i zavukoh se u pećinu iznad puteljka. Zbacio sam dronjke i namazao se do ispod ušiju. Jest da Rajo nije baš pravi apotekar, ali njegova smjesa grize kao da je stvarno iz apoteke. Možda baš i jeste iz apoteke i baš protiv šuge napravljena. Ako ikad skinem tu šugu, biću kao ponovo rođen. Navukoh čakšire, pa košulju, pa mi se smrači pred očima od jezivih mravinjaka što mi progmizaše po krastama.

Odnekud naiđe Bajo baš kad ne treba. Delegat je i sekretar, dužnost mu je da sve vidi i zna; vidi da se neko pod pećinom krije, a ne zna ko je to i ne zna ni zašto.

"Sunčaš li se ti to tamo", upita podrugljivim glasom.

"Ne, nego mažem kraste" , rekoh kroz stisnute zube.

"Kakve - kraste", jer on hoće sve da zna.

"Šugave! Imam šugu."

"Zar nijesu mogli da nam ne šalju šugave?"

"Nijesu mogli. Sad nemaju da biraju."

Nije me poznao po glasu, prođe. Pucketaju mu zglobovi kao kozi, ali to nije razlog da se pravi jarac i da me prezire što sam šugav. Znam ja njega kad nije bio delegat, ni sekretar, a onda je meketao drukčijim glasom. Kad su žandari s pendrecima jurišali u Vasinoj ulici, i s kundacima u Grobljanskoj, i kad nas je konjica jurila oko Tašmajdana, Bajo je onda nosio kaput iz bolje kuće i tražio zgodnu kapiju da što prije zagrebe. Kaput i šešir, to ga je spasavalo. I šal - tako je ličilo na tičicu iz viših slojeva koja je slučjno u naše jato zalutala. Bilo je nekoliko tih zalutalih tičica, žandari su pazili da ih ne zakače. Niko Baju nije zamjerio što se snalazi, osrednji udarac mogao je namrtvo da ga obori; nijesu ni vremena imali da mu zamjere - on je prvi počinjao da zbija šale na račun svojih lakih nogu. Sad se nešto promijenilo, baš ću da vidim šta se to promijenilo. Požurih za njim, on me osjeti i okrenu se.

"Nijesi me prepoznao", rekoh. "Potcjenjuješ stare poznanike."

"Kako da te prepoznam kad si uprtio toliku bradu?"

"Ko ne može da je nosi, tome i ne raste."

On mi ipak pruži ruku.

"Ne", rekoh. "Prešla bi ti šuga."

On brzo metnu ruku u džep i poče o drugome. "Čekamo Rupljane, opet oni nijesu stigli. Vazda zakasne, to im je prešlo u krv."

"Daleko im je, zato kasne."

"Zna se daljina, a onda se mora na vrijeme poći."

"Možda su uz put naišli na prepreku."

"I to treba da se pretpostavi. Očitaću im bukvicu! Mora, druže moj, da se stigne kad treba da se stigne, a ne kad ko hoće!"

On i ne primjećuje kako mu se rječnik svodi na treba i mora. Pomislih da je to bila neka posebna tajna škola gdje su stalno ponavljali treba- moru, treba-mora, dok su sve drugo pozaboravljali. Gledam ga i slušam i čudim se - odlučan je kao podoficir i oštar glavosječa postao. Više nijesam siguran da je onaj isti Bajo što sam ga poznavao. Izbrisao je sva zajednička sjećanja, otura ih i hladno prelazi preko mojih pokušaja da ih oživim. I kaput je zaboravio, i šešir, i kapije, i onu otpusnicu iz bolnice. Imao je u džepu svežanj listića kakvi se daju otpuštenima iz bolnice: pečat i potpis ljekara i bolest je bila napisana, samo je datum otpuštanja ostajao neodređen; Bajo je tu unošio datum gužve - ako ga uhvate, izgledaće da je slučajno zapao izlazeći iz bolnice. Tako nikad nije vidio kako izgleda Glavnjača iznutra. Ja mu ne zamjeram što je nije vidio, nijesam mnogo dobio ja što sam je vidio, ali ipak trebada prizna i da me ne navodi na sumnju da je taj s otpusnicama bio neko drugi...

Ne znam šta mi je, tek kivan sam na njega. Možda mu zavidim što je delegat. Nije baš zavist, nego kisela nelagodnost koja zavisti prethodi. Tako i šuga počinje sitnim svrabom koji rasle. Nekako je Bajo vješto preskočio prepreke - obreo se gore, poslali ga ovdje, soli mi pamet. Zašto su nam baš njega poslali, zar nije bilo boljih? I onda - kako, zašto, otkud on da me vodi, kad ja znam njega i sve šta on zna?.. Jedino što ne znam - da se skrivam po kapijama - to sad ovdje nije potrebno i ne može se. Ako ćemo po zaslugama, ja ih imam više!... Ne kažem da ih imam više od drugih, ali bar od njega - jer ja sam dobio kundaka po rebrima i vratio sam udaraca ciglama i kamenjem više nego što je on hljeba pojeo. Više sigurno, jer on malo jede. Dakle - to nije po zaslugama, nego se on desio na nekom zgodnijem mjestu, ili je imao nekog da ga gura, ali to bi onda značilo da i u ovoj našoj crkvi lakše postaje svetac onaj kome je bog ujak...

Jeste, zavist je, a vješto se prerušila. Uzela je oblik brige za opštu stvar i podvodi mi sumnje kao kurve - dok jednu izbacim kroz vrata, ona dvije druge uvede kroz prozor. Tu pravdu, za kojom idemo kroz sve ovo, slabo ćemo ostvariti mi koji smo i sami nepravični. Nekad smo iz nehata nepravični, ili iz neznanja, ili od nevolje, a nekad što nema vremena da se bira. Stalno su tako nalazili neke svece i slali ih da nam pomognu kad tamo nijesu znali šta da čine s njima. Onaj Gojan, prvi što je stigao, reklamirao se da je radnik, a u stvari je bio šoferčina. Prva briga mu je bila da se nakrka, a jedina taktika da zastraši: "Dovešću ja ovdje bataljon Lakaca, pa da kleknete na koljena!" kao da je namjerno htio da razdraži životinju plemenske mržnje: "Dovedi ih, baš ih dovedi! I Lakce, i koga hoćeš dovedi! Znamo mi Lakce, sretali smo se s njima, pa im se i prije nijesmo uklanjali. Kurva bio ko vam s megdana pobjegao!"

"Promukao sam", kaže Bajo, "učeći ih da se čuvaju - da čuvaju svoje glave!"

"Ti u tome imaš dosta dara i iskustva."

"Ne pomaže. Ne slušaju ništa."

"Mladi, pa ludi. Ne bi ni bili s nama da nijesu ludi."

"Lud sam što to pričam tebi, kad si im ti bio učitelj. Kakvi učitelji, takvi đaci!"

"Da nijesu bili takvi, ne bismo ništa učinili, a to bi bilo gore."

"Ali sad mora da se pazi, vidiš - biju!"

Biju, bogme, ne žale nas. Pri tom su uvjereni da čine dobro, i čine ga za nekog. Više su nas prije, dok nije gora ozelenjela; prijete nam kad opadne lišće i kad snijeg počne tragove da otkriva, ali i sad nas smanjuju čim uluče priliku. Imaju dobrih puškara - lovce, ratnike i pljačkaše - tako vazda stignu prije nego mi izmaknemo. Slavu stiče ko ubije, i iz Londona mu medalje šalju, i iz Italije mu pare daju. Stvarno će biti mučna rabota ako ovdje ovako jesen dočekamo: slane, kiše s vjetrovima, a i snijeg može rano da navali. Staljin je rekao da će se rat završiti krajem godine, a šta ćemo ako se ne završi? Ništa - neće nas ni biti. Istražiće nam se sjeme kao šarenim konjima. Poslije više neće biti nikog, ni da nas pomene. Hladno mi je oko srca kad mislim o tome, zato neću ni da mislim. Neka misli ko je navikao, kao Ivan, ili ko mora, kao Bajo. Nek izmisle otpusnicu iz bolnice, ili šta bilo, samo da ostane kogod živ - za svjedoka...

Na brijegu, u zatravljenom šancu, sjede poglavice ostataka. Šančević je dobro obučen - nanio ga put pored magacina, pa su mu se haljine same nametnule. Ja, da sam na njegovom mjesto, nelagodno bih se osjećao; on, naprotiv, smatra da je prirodno što je obučen bolje od drugih. Ima raznih kapa, a lica pod njima izjednačila je glad i nespokojstvo i noćna putovanja. Nosevi su se izdužili i naoštrili iznad uvećanih usta i ljutih očnjaka. Ko nas ne poznaje, rekao bi da smo svi braća i bratučedi - nekakav prokleti soj koji od prkosa živi i ne može da se smiri. Ružan soj, od dugih kostiju i preplanule kože, bez mišića, bez boje u licu, s podsmješljivim očima uprtim u Baja, koji opet prič o opreznosti i uzdiže je iznad svih drugih vrlina svojstvenih ljudima.

"Ovo je vrijeme hajke", kaže, "a zato svaki treba da ima oko na potiljku."

"Lijepi smo i bez toga", gunđa Vasilj, "samo nam još to nedostaje." "Dva čovjeka", produžava Bajo, "kad idu zajedno - jedan treba da gleda na desnu, a drugi na lijevu stranu."

"Onaj zadnji", kaže Magić, "mogao bi da se izvježba da ide unazad, kao rak."

"Sprduckaj se ti samo, a jedan za drugim nam pada, i niko se više ne diže. Ne nasmija se više ni jedan od onih što su dolje."

Pokazao je rukom prema dolini ispruženoj kao ogromna krivudava grobnica izmedu Plava i Tifrana. Puna je naših mrtvih, a ništa se ne poznaje. Raste trava, pasu ovce. Koga nema, bez njega se mora. Sad su izmislili da naše ni u groblja ne primaju - neće bezbožnički grobovi s hrišćanskim da im se miješaju i da mrtvi komunisti mrtvima dolje prenesu kakvo se čudo i bruka ovdje među živima zbiva. Neke su raskopali i naredili da se iznesu van grobljanske ograde, na neosvećenu zemlju, u šumarke i jaruge gdje se kopilad čedomorki i crkli konji zatrpavaju. I dok su se čeljad mučila sa zemljavim leševima i natrulim sanducima - njihovi rodaci, susjedi u zavadi i nekadašnji prijatelji, okupljali su se blizu groblja da gledaju i pjevaju "Partizani, crni vrani, crni su vam došli dani"... Baš su crni, i odavno su došli; trebalo bi već da prođu, kao što sve prolazi, ali oni jednako traju.

Okrenuh se: od nas što smo ovdje - na koga je red? Kome će to prvom da zapjevaju?... Pa se sjetih pucnjave u dolini i šupljeg glasa kojim je Niko Sajkov rekao "Ono je napad na Ramoviće!"

"Kamo Ramović,", upitah Baja. "Nikog od njih ne vidim ovdje."

"Nećeš ih ni vidjeti, svršeno je s Ramovićima."

"Zar su izginuli ?"

"Bolje bi bilo da su izginuli. Pohvatani su. Samo je Petar izmakao - ne zna se ni kud je izmakao, naši ga još nijesu našli. Tako je kad se ne paze - pustili su da ih opkole."

"Možda njih neće strijeljati", rekoh da se bar nečim utješim.

"Ako ih žive ostave, to je da namame neke druge."

"Nikoga neće namamiti, drugi nemaju takvo zaleđe."

U stvari - ni oni ga nijesu imali: izdao ih je jedini rođak u kojega su imali povjerenja. Našao im je sklonište, donosio im je hranu, obavještavao ih je kad su potjere i kojim pravcima kreću, a u isto vrijeme je uhvatio vezu s Juzbašom i od njega dobio obećanje da će im živote poklonti kad budu pohvatani. Nije to za novac učinio nego iz ubjeđenja da samo tako može da ih spasi od pogibije koja sve nas ostale čeka. Sad su se trgli i ostali Ramovići da ih brane: nude jamstva i gotovi su da daju otkup kao što su činili u turska vremena, pozivaju se na svoje zasluge za četništvo, prizivaju u pomoć slavu djedova i pradjedova iz sto godina bojeva. Možda bi tako uspjeli da ih odbrane, ali su s druge strane zarežali Lipovljani, pijanice žedne krvi: Gizdići, Bradarići, Grujače i Vukolići - traže glave. Imamo i mi rođake u šumi, kažu, pa zašto da ih tamanimo ako vi vaše ovako izvlačite? Ako ovi glavom ne plate, dovešćemo kod kuće naše, pa neka ih mrko pogleda ko smije!

"Dugo su složni bili", rekoh, "vakat je da se počupaju."

"Ne bi šteta bilo da se počupaju", reče Kačak.

"Nikakva, jer ne zna se koji su gori."

"Zli su, bogme, na obje strane, a od zlih se nikakvom dobru ne nadaj. Ako vide da nema drugog - popustiće Ramovići."

"Nije njihov običaj da popuštaju."

"Ne, ali sad su oslabili: ono što je valjalo, odvedeno je u logore."

"Zar ne bismo mogli i mi tu nešto da učinimo?"

"Jok! Odmah bi osjetili naše prste."

Osjetili bi ih, to sam zaboravio, jer oni imaju stručne snage iz policije i iz Ovre koje su navikle da osjete naše prste i tamo gdje ih nikad bilo nije. Dovoljno je da neko od tih izmozga da mu nešto miriše na našu rabotu, pa da se svi odreknu od svoje rabote i da se složno ustreme protiv. Tako - vezane su nam ruke. Uzalud nam je što smo se tu okupili s raznih strana, iz Prokletija i Leleje gornje, od Rogodže, iz Rupa. Ništa nam ne pomaže ni hrabrost ni pamet. Ne može se ništa učiniti, čak ni pokušati da se učini, - iz straha da se na nešto gore ne okrene. Ostaje samo da se čeka, i da se grizu nokti i prsti od nemoći. A meni je dosadilo da gledam kako se grizu, zato grizem uspomene na Ramoviće: sami su krivi i za sve su krivi! što su se upustili, i što su nevjeri vjerovali? Što se nijesu branili i izginuli, da nas ovako ne muče čekanjem!

Bog ga sami i mrtvog ubio,/ Kako moga vjerovat Turčinu!

PROSTO ISPOD DRVEĆA

Stigao je novi glasnik da sve razjasni. Juče, dok sam mislio na Ramoviće i ljutio se što ne može da im se pomogne, za njih je bilo sve svejedno. Tijela su im ležala u spokoju, dok se sunce uzdizalo, na utabanoj ledini pored igrališta gdje su ciganski konji i posljednju travku iščupali. U blizini je okuka rijeke i jak pad. Izlazeći iz varoške tjeskobe, ispod kasapnica, kasarne i bolnice, Lim tu, uplašen tišinom, uvijek zavija kao pas koji smrt sluti i doziva. On jedini, u ime zavičaja, oprostio se s njima - time. Poslije su ih zakopali, ne zajedno kao obične komuniste, nego u tri posebna groba. Kaže čovjek da su zakopani ispod divljake, podalje od puta, ali neki đavo u meni ne da mi da vjerujem da su mrtvi. Čim počnem da mislim o nečem drugom, ili da slušam šta drugi govore, oni ožive, izvuku se i priđu do tu iza grmlja zaljuljanog vjetrom.

Ono što je moglo da ih odbrani - zasluge predaka glavosjeka, sloga bratstva s vezama na sve strane, stričevi s medaljama i stričevski sinovi po četničkim štabovima - njima je samo ubrzalo kraj. Počele su bile svađe na sve strane, uskipio je ološ da se osveti za sve nepravde starih Ramovića, prijetio je razdor s obračunima - strasti bi se raspalile da su oni ostali živi. Zato je Juzbaša hitno pošao u Kolašin, poslom tobože, a u stvari da se napravi da nema veze s time. Odmah zatim pozvali su Talijane da kao viša sila svrše tu stvar. Jedna četa vojske s karabinjerima prešla je preko "granice", preko mosta, i tobože iznenada, silom, kao na svoju ruku, zauzela četnički zatvor bez otpora. Nijesu se osvrtali na ostale zatvorenike, tražili su samo Ramoviće i našli su ih. Izveli su to noću, mučki, a ujutru ih strijeljali. Sad se više niko ne svađa - svršeno je.

"Jesu li ih tajno strijeljali", pita Ivan.

"Danju je to bilo, nije tajno. Ne bi ni mogli tajno, jer znalo se i čulo se - stalno su pjevali."

"Vojnici pjevali?"

"Ne, vojnicima baš nije bilo do pjesme, a poslije su i plakali. Žuti su bili i karabinjeri, žuta im lica kao vosak, pa samo preda se gledaju i idu."

"A onda - ko je pjevao? Četnici?"

"Ne nego sami Ramovići. Njih trojica - kao da idu na svadbu."

"To sam i mislio - nijesu nas osramotili."

"Muški su to podnijeli, svaka im čst! I nekako gordo, gordo - kao da sve živo preziru."

To mogu da zamislim, i prije su prezirali. Upravo je izgledalo da sve gledaju ispod sebe i kad su se starali da to prikriju. Otresiti po prirodi, imali su jaku dozu urođenog ponosa i posebnog smisla za izgled: išli su pravo, nosili se lijepo i u govoru zanosili k svečnim i knjiškim oblicima. Od plemstva im je to ostalo i učvrstilo se u gazdinskoj sigurnosti - jer oni nikad nijesu gladovali, ni strahovali, ni shvatili da je potrebno da ponekad pognu glavu i snize glas. Ponekad je to prelazilo u oholost koja odbija ljude i koju im Gizdovljani nijesu lako opraštali. Čini mi se da im ni sad ne praštaju, a nijesu u pravu. Ako je ta njihova oholost nekad nekog odbijala, neke druge je u isto vrijeme privlačila. šaren je narod, ima svakakvih, većini je lakše da vidi kako izgledaš nego šta misliš i lakše se lijepi za đide i delije nego za skromne sirotane s njihovim narodnjaštvom prostijim od pasulja.

"Ne bi ništa od onoga", reče Kačak, "ni potukli se nijesu."

"Glupo je bilo i što sam se nadao tome", rekoh.

"Šta će čovjek - kad se topi, za slamku se hvata."

"Sad nema ni slamke."

"Može i to da ima svoju dobru stranu."

"To što slamke nema? Može, samo ne znam kako."

"Da ga natjera da i dalje pliva."

On misli da su Ramovići poslijednji koji su se prevarili. Poslije njih niko neće ni pomisliti da se oslanja na rođake ni da se preda dok prvo ne ispuca sve što ima u fišeklijama. I ja to mislim, jer kad se ni za slavne Ramoviće nije našlo spasa, drugi se nemaju čemu nadati. Ali, s druge strane - nada da se život spasi nije jedino što nagriza i što lomi našu hrabrost. Ima i drugih stvari, raznih. Neke su u nama. Dođu trenuci kad sami sebi izgledamo kao proklete lude kojima se sve živo ruga. Nekad se ne ruga, nego samo pita: čemu se vi to nadate?... Ne znam čemu. U gradu više nikog nemamo, sve je u logore i zatvore odvedeno. Seljaštvo nas je prevarilo čim je glad osjetilo. Prorijedila se omladina, nema više one naše; ova što sad nailazi baš ne liči na omladinu - na glave je natakla šubare, na šubare žandarske kokarde, hoda, pjeva, zlostavlja djevojke i iz pušaka gađa kuće što su nekad bile partizanske.

Otpisali su nas i drugovi forumaši odozgo, odavno se ne javljaju. Svi su se nekako bolje snašli, samo mi se potucamo po planinama bez razloga. I onda - glad, vaške, šuge, promrzlice, krpe, kiše. Sve se to nekako zavjerilo da zbija zlobne šale s nama. I mi sami: kad maštamo - visoko letimo, kad pogledamo - nisko pali. Naše su knjige satrunule; novina više i nemamo, i polako zaboravljamo da smo ih nekad imali. To što pričmo o slobodi liči na stara proročnstva kojima se i djeca smiju. Pjesme su nam preokrenuli, pjevaju ih naopako. Jadni smo, neoprani, prosjačimo tu i tamo, a to što isprosimo - otrovano je poniženjem. Od jada se neki zavuku u jazbinu, kao tvorovi se zavuku i ne izlaze dok ih glad ne prisili. Ako nam neko nekad pruži parče hljeba ili čnak koprive, to je samo iz sažaljenja; kad to uzmemo, ne znamo koga više da žalimo - sebe, što smo došli na te grane, ili onoga što daje i strahuje da se nekako ne otkrije to njegovo dobročinstvo.

Ali Bajo neće da misli o tome. Ogorčen je na neke stvari, na nešto što se dogodilo u Rupama:

"Možeš li to da vjeruješ?"

"Mogu svašta. Sve se događa."

"Ali ovako ne! Dva mjeseca živi s njima u društvu četnički špijun, ide s njima, spava s njima, a oni da ga ne otkriju! Mogao je da ih pokolje, ali on je htio da dozna veze... Gdje vam biše oči? što nijeste pitali kakav je prije bio u toj četi gdje je bio?"

"Od te čete samo je on ostao", kaže Vojo, "koga da pitamo?"

"Sigurno je on tu četu udesio, trebalo je to da pomislite!"

"Vidjeli smo da je sirotinja, goljo, gladan, niko i ništa."

"Tako nam i treba kad primamo nikogovinu!"

"Nema više da se bira, nije narod kao prošlog ljeta. Nema onog više, izgubili smo ga."

Samo se Ivan ne slaže da smo narod izgubili. Po njegovom ispada da je to nemoguće, da mi narodnu podršku nikada nećemo izgubiti. To je već nešto čudnovato, zato ga svi, čak i Bajo, gledaju izbuljenim očima. Da sam ja izvalio nešto slično, izgorio bih od stida, a on se ništa ne zbunjuje. Lagano mrvi i raščešljava: u svakom selu ostalo je po desetak naših porodica koje, čak i kad bi htjele, ne mogu da pređu na suprotnu stranu. Ne daju im da pređu, jer takvo je to društvo protiv kojega se borimo, jer u tom društvu neko mora da bude potlačena klasa da bi oni drugi imali nad kim da vladaju. Svaka od tih porodica ima svojtu, ima kumove, rođake, prijatelje po odivama - oni se još ne usuđuju da pomognu, ali ih savjest grize i stid ih bije i poslije će pokušati da poprave to što sad propuštaju...

Veze vješto do detalja. Da smo neki stranci, skoro bismo mu povjerovali. Mnogi su, kaže, od same gladi, da im djeca ne pomru od gladi, za ono malo brašna i soli što Talijani daju prešli privremeno na onu stranu. Kad glad prođe - vratiće se oni. Neki su već počeli da se vraćaju: skupljaju municiju i ljude bez propusnica prevode preko mostova. I onda: to je svadljiv narod koji ni za dobro nije bio složan, neće ni za zlo. Ima dosta četnika što su bili zaguljeni, a sad su razočrani - neki što nijesu dobili činove, drugi što vide da su zavedeni. Većinu čine ipak oni što idu za trubom, oni što kažu "Kud svi Turci, tu i goli Haso"; ali kad truba, vojska, bude naša, kad se vrati neka od naših brigada iz Bosne, većina će opet biti naša. Dotle mi treba, kao neko sjeme, ili kao kvasac za velike narodne naćve, da se sačuvamo u skloništima i po pećinama...

"Ne pominji pećine", reče Bajo, "nećemo u njih."

"Zašto ne, kad je kiša", upita šako. "Ima zgodnih pećina."

"Oni bolje nego mi znaju koje su zgodne. Lovili su kune i lisice u njima, nas bi lakše."

"Pa gdje drugo?"

"Prosto - ispod drveća. I straže da se postavljaju, to da bude obavezno!"

"Kako će onda oni što su sami?"

"Samci da se sastave po dva, po tri ujedno."

Ivan se sjeti Jakše i predloži da mu se poništi kazna. Sjetiše se i nekih drugih i složiše se da ih vrate u Partiju. Tako: da se sastave po dva, po tri, ispod drveća, da maštaju o srećnim gradovima i krilatim lađama čovječnstva. Ja sam to već isprobao, znam kako izgleda. Svenu snovi, iščeznu dvorci, pokvare se mašine što same rade, pogase se lampe i sunca kad je čovjek gladan, mokar, i kad trijebi vaške po progoreloj košulji... Ljepše bješe prošle jeseni: šume crvene, nebo crveno, crvenim smo mastilom pisali prijeteća pisma špijunima: "nema rupe da se sakrijete od narodnog gnjeva koji raste". Odjednom se preokrenulo, pa sad nema rupe da mi sklonimo glave. Ako se promisli, ima pravo Bajo: najbolje je ispod drveća.

Bajo, svejedno, nije zadovoljan i ostaje u ubjeđenju da smo mi neka nemoguća vrsta komunista kakve nema na svijetu - sklona svim krajnostima. Jedni su izgubili volju za život, spopale ih vaške i rđa, ravnodušni su, ne briju se i ne umivaju, drijemaju i stalno im se spava - tako će, spavajući, izginuti. Drugi, naprotiv, pokazuju suvišnu živost. Ukrali su ovcu, zaklali je, pojeli je i napisali zahvalnicu gazdi da ga utješe. Neki su upali u neprijateljsku kuću i izbili domaćina što im nije dao da jedu; poslije su se sami poslužili hranom, a pri tom nijesu ni pomislili da tako rade samo razbojničke bande. Na Tari su, opet, ubili nekog podoficira, petokolonaša kako oni kažu, da mu se osvete za ono što je prošlo. Tako se ponovo upada u greške koje su osuđene...

Reljić se nakašlja: "Ako sam dobro razumio - sad mi fašiste ne smijemo da kažnjavamo za ono što je prošlo, nego samo za ono što odsad učine. Je li tako? Da čekam dok me ubije, pa da ja njega?"...

"Razumio si ti dobro, nego se ačiš - ne sviđa ti se."

"Baš mi se ne sviđa! A one poznate što su se istakli?"

"Ni poznate, ni nepoznate - vidiš da smo u krizi!"

"Šico, na primjer, da mi dođe pred pušku, a ja da ga ne ubijem?"

"Ni šica, ni nikoga, osim kad se braniš. Odluka je odluka, ne može da se šara."

"Onda je baš najbolje da se spava", reče šako i zatvori oči.

Osjetih da se i meni navlači san na oči. Kroz san osjećam kako se Bajo ljuti i pucketa zglobovima treba, mora, avanturisti, anarhizam da se kažnjava... Pomaže ga Ivan Vidrić, ali on ne sikće nego tiho i lukavo: potrebno je da se pritajimo dok se rane izliječe i dok se nove veze stvore gdje su stare pokidane... Više ga i ne slušam. Nek pričaju šta hoće, ali ja bih to drukčije. Neću ništa da govorim, jer - biće kako Bajo hoće iako se to meni ne sviđa. Ja se ne bih pritajio, jer onda je teško ne zaspati, nego naprotiv, jer zlo ne zna da je zlo dok ne dobije po glavi. I ne bih birao, nego redom, jer niko ne zna koje je zlo veće - sva su veća. što da ne i Miklju, da ne pljačka više, ili bar da ne pljačka komuniste! Nju bih zaveo na samotno mjesto, pa mokrim konopcem po sapima da vidi kako boli! I Galja bih - što je kukavica, i Trobrka - da ne tlači sirotinju. Ima ih mnogo, svakome bih drukčiju kaznu...

Zalutao sam u te sanjarije, ne osjetih da je razgovor svršen i da počinje pozdravljanje na rastanku. Vasilj me gurnu:

"Ajde, Lado, šta si se zablenuo!"

"Kud da idem?"

"Ti, bogami, kao da si spavao."

"I meni se čini. Kažu da treba da se pritajimo."

"Treba prvo da nađemo mjesto za to."

"Što ne ovdje? Radije bih ovdje ostao."

"Pa ostani ako ti je ljepša ova ledina od onih naših tamo."

Nije ljepša, nema ljepote ni ovdje ni tamo, jednako su mi dosadile granama i proplancima. Ali putem dovde, krijući to i od samog sebe, očekivao sam neku promjenu i nadao se preokretu kao buđenju iz nezgodna sna. I tu kad smo stigli, činilo mi se da se još krije neka dobra vijest o nečemu i da će tek na kraju iskrsnuti kao glavna stvar. Sad je kraj, a ništa nije iskrsnulo. Ne bi trebalo da se zavaravam, govorio sam to sebi uz put, a svejedno sam se nadao. Više neću. Vratićemo se opet u ono iz čega smo došli, i vrtjećemo ae gore-dolje dremljivi od gladi, dronjavi, prokleti u nervozama i sitnim svađama između sebe gdje čovjek može iznenada da pređe mjeru i da se osramoti. Strah od toga, stideći se da bude ono što je, prerušio se u predosjećanje neke velike tuge i nesreće u koju idem, zato mi se ne ide.

Staza kojom smo došli nema više ništa novo da mi pokaže, ni jednu od onih dolinica što se otkrivaju kao tajne i za trenutak zavaraju oči slikom bliskom onima iz maštanja. Sad je sve poznato i dosadno. Put mi se ponekad pričinjava kao ražanj, krajevima oslonjen na planinske prevoje. Na taj ražanj su nataknuti predjeli koje smo upoznali, samo sad obrnutim redom. Bregovi su komadi zelenog mesa s koščurinama od stijena, lagano se okreću i već dugo se peku na tihoj vatri za obrok halapljive vječnosti. U početku je bar to zanimljivo - biti nešto više nego crv na tom mesu, ali poslije prelazi u groznicu i buncanje koje dosađuje. Lakše bi mi bilo da se ništa ne vidi, da magla padne i nikad se ne podigne. Ispod nje bi ostalo tajno i neznano sve to gdje smo se uzalud nadali, lutali i so sijali.

Komad puta smo prešli zajedno s društvom iz Rupa i s Tare, pa dođe vrijeme da se i s njima oprostimo. Veseli Zeko Aralija steže mi ruku i protrese je:

"Šta si se pokunjio! Glavu gore, jer vidiš - ne može nas snaći ništa gore."

"Izgleda da ne može, ali ako iskrsne?"

"Ako iskrsne nešto gore, onda gledaj da budeš sit!"

"Čini mi se da imaš pravo."

"Sigurno, jer bolje ti je sitom poginuti nego od gladi umirati."

Nijesam očekivao takav savjet poslije svega što je odlučeno, nasmijah se i odjednom mi dođe kao da je malo sunca progrijalo. Pa i jeste progrijalo, jer on se osmjehuje i svi se na rastanku osmjehujemo i volimo. Odjednom vidim da desetak lica koja se iskreno osmjehuju jer se vole, jer ne mogu da se ne vole - vrijede više nego malo sunca. To je to naše sunce, ljudsko sunce - ono je ona novost i promjena koju sam tako željno čekao. Jeste kriza i jeste gadno, oblak sunce uhvatio, goru tama pritisnula, ali muška prsa još nijesu ohladnjela i mi eto ponekad znamo da sami sebi sunce skujemo. Trpjećemo još neko vrijeme. Griješiće se i praštaće se - takav je život; ginuće se - takva je borba; nikad se više nećemo sresti svi mi što se sad rastajemo, ali ovo malo sunca što smo ga jedan drugome dali niko nam više ne može uzeti.

BAZA U PUSTARI

Kao mora nas pritiskuje ta "osjeka revolucije" i ta "kriza" o kojoj se dugo govorilo u Lomu. Čim negdje zastanemo, ona navali s brigama i grižnjom, smanjuje se samo kad nekud idemo ili nađemo nešto da ruke zaposlimo. Bježeći od njenog pritiska, postali smo skitnice - to sam pomislio prije desetak dana, otada mi se stalno potvrđuje. Čim smo se vratili iz Loma, počeli smo da lutamo tražeći mjesto za bazu. Bilo je dosta zgodnih mjesta, no mi smo im uvijek nalazili mane - ili je voda daleko, ili čobani mogu da naiđu, ili neki puteljak prolazi u blizini. Ako nema nikakve mane, to je baš sasvim nezgodno - mještani odozdo znaju sva mjesta bez mane i tamo će nas vrebati. Tako smo išli dalje i vukli jedan drugog sve dalje, a pritom smo se zavaravali da u beskrajnim prostorima šuma i goletija postoji neko savršeno mjesto, samo za nas određeno, koje ćemo prvim pogledom prepoznati.

Najzad smo se umorili i složili se za ovdje, za Pustaru. Ako to i nije najbolje mjesto, ali bar je čudnovato. Kad se iz daljine gleda, Pustara liči na trbuh gole žene kako ga crtaju francuski slikari ili mangupi beogradski po klozetskim zidovima: sve naokolo je strmo, golo, glatko, sivo, a usred toga trouglast čuperak šume. Dva simetrična potočića ocrtavaju strane trougla i sretaju se ispod šume - sastav im je crvena njuška od vlažne ilovače. Gore u goleti je rupčga od oborenog stabla ona predstavlja pupak. Na izgled je to neznatna šumica u kojoj gonjena zvjerka ne bi imala smjelosti da se zaustavi; baš zato smo je izabrali, jer oni odozdo treba da pomisle da ni mi to nećemo smjeti. Drukčije izgleda kad se uđe unutra: prostrano, džombasto, s pragovima od kamenja, godinama i možda od postanka negaženo, gusto od paprati, glogovine i šipuraka po jarugama. Ima izvor, ptice i žabe. Puta nema, ni sjekirom načetog drveta nema.

Vasilj je u selu, iz neke rođačke kuće, ukrao motiku i lopatu. Tri dana smo kopkali da proširimo jednu neprimjetnu pukotinu ispod žila i prizemnih grana. Dvojica bi kopali, treći stražarčio. Čekali smo suton da iskopanu zemlju saspemo u provaliju. Poslije smo sve tragove rada i kretanja posuli suvim lišćem da se ne vide. Daske za krov smo donijeli iz trećeg katuna, s nečije napuštene kolibe, poredali smo ih jednu do druge a odozgo nabacali truline, mahovine, opalog granja. Ispod toga je zgodna jazbina. Moglo bi unutra još ponešto da se popravi, zidovi da se zaglade ili da se pod zaravni, ali mi to ne činimo iz straha da se ne pokvari. Naročito smo se starali da ulaz bude neprimjetan. Kad se sa strane navuče splet grana, spojen puzavicama, ulaz postaje sasvim nevidljiv, pa ga i mi sami teško nalazimo. To je za kišu i da znamo gdje smo. Mislili smo i za prenoćište, ali nije zgodno. Spavamo i dalje pod drvećem - odluka je takva, a osim toga tako ćemo lakše opaziti ako nam se neko nezvan noću u šumu uvuče. Ivan je htio i stražu da zavedemo, ali je poslije odustao. Danju nam niko ne može prići da ga izdaleka ne opazimo; noću ako dođe, ima da se bori sa šipražjem i da polomi noge po kamenju prije nego nam priđe. Iskopali smo radio-aparat, Vasilj kaže da je sasvim ispravan; mogli bismo da čujemo šta se čini po svijetu i da doznamo koliko će još trajati ova kriza, ali struje nema. Bile su neke baterije, jedino bi Lako znao gdje su zakopane, ali sad niko ne zna gdje se Lako zakopao. Ivan misli da se sklonio negdje oko Vučjeg potoka, ili u Kakaricku goru, ili negdje dalje, albanskom granicom, zajedno s Gojanom delegatom. Mora da su našli mjesto gdje ni đavolu neće doći na um da ih traži.

Prvih dana bili smo ponosni na Pustaru, na njene šume i pečurke i jaruge s izvorčićima, kao da smo sve to sami izmislili i stvorili. Neke pogodne okolnosti otkrili smo tek kasnije. Bez opasnosti može da se loži i kuva pri vrhu šume u procjepu dubokom kao bunar. Pronašli smo trešnju - imaćemo nešto voća. Ako nas pritisnu vojskom odozgo i sa strane, potok nam je zgodan za odstupnicu. Osjetih potrebu da se pohvalim pred nekim ko nije učestvovao u traženju, i prvo pomislih na Nika Sajkova. Pa - mi smo ga prevarili!... Trebalo je da ga potražimo pri povratku iz Loma; pošli smo bili, ali nas je skrenula s puta jedna četnička patrola. Tako je opet ostao sam - da i u nas izgubi vjeru. Poslije je Ivan zadužio Ušćane da ga oni nađu i dovedu. Čekamo ih da se jave ugovorenim znakom, dimom na Suku, ali se taj znak ne pojavljuje.

"Trebalo je još odavno", kaže Vasilj.

"Ušćani", reče Ivan i odmahnu glavom. "Ne valja im ovo."

"A nama zar valja? Rekli smo mu za osam dana."

"Rekli smo mu, to je istina, ali Ušćani prebacuju jedan na drugog - pop na đaka, đak na crkvenjaka - zato su vazda spori."

"Neka su i spori, ali ima dvije nedjelje dana od onoga."

"Nema valjda dvije."

"Sračunaj! I dva dana više."

"To nam je nekako brzo prošlo."

Poslije nam nije brzo prolazilo. Počeli smo da se koškamo od dosade, a to više nije bilo ono veselo koškanje koje se brzo miri. Prirodno je za ljude koji su pod istim krovom da ne mogu bez svađe. Naš krov je širok, čitavo nebo s oblacima i bez njih, ali to ne mijenja stvar: ukućani smo, a džapanje je glavna porodična razbibriga - što više briga, to više ljutnje i strasti u njemu ima. Vasilju se ništa ne sviđa. Počeo je da čita Fausta i odmah mu našao slaba mjesta - naročito mu smetaju horovi i izlizani slikovi prevoda. Uzeo je Englesku gramatiku i zamrzio Engleze: lukavi su, perfidije, izmislili su zbrku u pisanju da im ne prodru kroz škole ljudi iz radničke klase. Pošto su Englezi odsutni, on kažnjava Ivana i mene - ne samo kad mu se suprotstavimo, nego i kad se slažemo s njime. Ni mi nijesmo mirni kao što smo bili, neki nestrpijiv đavo sijevne iz nas na prvi dodir.

Najzad mi je dodijalo da mirim i da me mire, spremio sam se i noću pošao da nađem nekako Vučji potok i u njemu sklonište gdje se krije Lako s Gojanom ili bez njega. šume puste, livade prazne, tišina po visijama - nema ljudi, pa ni rata nema u tim predjelima zakašnjelog proljeća. Natrapah najzad na stado, pa na čobanina - uzalud sam mu se obradovao, jer on se pravi čas gluv, čas lud, nekad Srbin, nekad šiptar, kako mu kad zatreba. Taj, čini mi se, nikad nije imao posla s ljudima i zakonima iz dolina - prezire ih i ostaje iznad kao Tibet, kao dalaj-lama s toljagom i kapuljačom. Smrdi na nepranu vunu i na parenje s ovcama, a kad ga nešto upitam - on štrcne pljuvačkom kroz strugu među zubima, pa vrhom toljage nanišani i pogodi u to gdje je štrcnuo bez promašaja. Odnekud kao da poznaje Gojana, ali neće da kaže ništa - hoće prvo da on od mene nešto o njemu izvuče.

"Je li to plećati jedan", pita, "onako - s velikom glavom?"

"Jeste, zato ga zovemo glavonja."

"Može mnogo da pojede?"

" Može, bogami, čitavo jagnje odjednom."

Klimnu glavom: "Taj je, učitelj je."

"Nije učitelj nego mehaničar."

"Je li mehaničar učitelj učitelja?"

Gledam ga - ne šali se nego sasvim ozbiljno pita. Možda nikad prije nije čuo riječ mehaničar i ne zna šta bi to moglo biti. Gojan mu se, po običaju, predstavio kao neka važna zvjerka, nešto mnogo više od učitelja. Pokušah da mu smanjim cijenu tumačeći da je mehaničar onaj što popravlja kamione i razne automobile što idu cestom. Postigao sam baš obratno - čobanin izbulji oči i zazvižda od divljenja.

"Taj je, taj! Poručio je da mu doturite brašna i mrsa."

"A gdje je?"

"Dolje negdje. Ne voli on da se zna gdje je."

"Kako da mu doturimo kad ne znamo ni gdje je?"

"Ti dovde, a odavde je moja briga."

"Nosim mu pare, novac, i imam nešto da mu kažem. Gdje je?"

"To ni đavo ne zna. Za njega sve ide ruka ruci."

Stalno ponavlja ruka ruci da sve drugo prikrije iza toga. Uzalud mu obećavam mrs i brašno, on se opet pravi čas lud, čas glup, čas šiptar koji ne razumije, i smješka se kao da mi vjeruje i gleda me zakučastim pogledom - pazi da me ne prevariš!... Zatim se pogled gasi zajedno s osmijehom: neće on da se miješa u te stvari. Zakopčao je kožuh. Poklopio se kapuljačom - sve je zatvoreno i zamandaljeno. Iz njega se više ni kliještima riječ ne bi mogla izvući.

Vratio sam se s nadom da ću u Pustari zateći Nika ili kakvu drugu promjenu, a našao sam sve po starom, samo je Vasilj uganuo ruku spuštajući se s hrasta, s osmatračnice. To ga je malo smirilo - sad ćuti. Jazbina je prazna, radio-aparat u njoj mrtav, više ga i ne pogledujemo. Djetinjarija! Samo smo se uzalud mučili. Onu drevnu kutiju ukrašenu prekidačima mogli bismo uzajmiti vranama da u njoj prave gnijezdo. Jedina je razonoda potok - jednoliko grgori preko kamenja. Na nekim mjestima izgleda kao da gusla, zatim počinje i da pjeva u desetercu: "Fazli asli obolio ljuto, od ka' ono srca junačkoga, na pustu se pušku oslanjaše"... Nešto niže, padajući u provaliju, voda počinje da leleče. Nikad ne mogu duže da ostanem na tom mjestu: survavanje, čak i kad ga samo zamišljam, izaziva mi vrtoglavicu.

Najzad se i Ivan uzmučio.

"Pošao bih do Ušćana", kaže, "da vidim šta rade."

"Ništa ne rade", kaže Vasilj. "Planduju kao mi."

"Pitaj za baterije", rekoh, "nek ih iz Plava nabave."

"Kako da ne", ruga se Vasilj, "u Plavu je velika radio-industrija."

"Pitaću, ali ne vjerujem da se to može nabaviti."

Što da ne vjeruje? Ako nema industrije, ima crne berze iz Skadra, iz Italije, bog zna odakle, a ona gura robu u trampu i gdje se traži i gdje se ne traži. Nek bude kako bude, volim što je Ivan pošao. Ipak je i to neka promjena - jedan manje. Osim toga ima nade da nam poslije neko dođe i donese osvježenja iz udaljenog svijeta koji odavde bogat izgleda. Kad je moj otac Joko odlazio u varoš, da posjeti strica Taja u zatvoru, uvijek je pri povratku imao da ispriča nešto novo, što je čuo ili u prolazu opazio. Pri tom mi je redovno donosio šećer u kockama - sasvim bijele i pravilno sječene kocke od kojih sam zidao male bijele kule s prozorima. Ponekad bi Joko zakasnio, čekao sam ga na prozoru gledajući kako suton mijenja dolinu pretvarajući je u nepoznat kraj pun nekih zbrkanih uspomena.

Nešto od toga čekanja i njegove opore slasti s nespokojstvom ima i sad. Ono čini da se jedan dio vremena koje dolazi ispuni nekim smislom i unaprijed se izdvoji iz haosa što se zove budućnost. Otkad smo sami ostali, Vasilj i ja se slažemo bez riječi - valjda zato što znamo da sad nema ko da nas miri. On rano odlazi, prije zore, da ga ne opaze dok prelazi goletijom, u prostrane stare gore izvan mog vidika. Noću dođe, večera ćutke, poslije spava ili gleda zvijezde kao ja. Niti ga ja pitam, niti on sam priča gdje je dan proveo. Možda traži rude i zakopana blaga, ili skuplja ljekovito bilje. Dosad ništa nije skupio, u rancu mu je samo trijeska luča. Mislim da on tamo ima neko zgodno mjesto gdje loži vatru i po cio dan grije pete. Neka ga, nemam ništa protiv - samo ovdje da ne loži.

Treći dan je donio zeca. Ubio ga je pri povratku u dalekim predjelima iz kojih se ni pucanj nije čuo. Zgulili smo zeca i kožu mu zakopali u mekotu kraj obale. Meso je dugo ležalo u vodi da se ispere zadah divljine, zatim smo ga skuvali u jaruzi. Veći dio smo ostavili za Ivana i Nika, ali oni nijesu stigli te noći. Pred zoru smo dovršili i to sami - nezgodno bi bilo da nam se pokvari jedan takav dobar obrok koji vraća snagu. Trebalo je da zakopamo kosti, ali to bi nas zamorilo; razbacali smo ih na sve strane. Lisice ili gavranovi naći će ih i odnijeti dalje; no, ako ih baš i ne nađu - ništa se o našem boravku ne može zaključiti po tim razbacanim kostima.

"Ako nas baš i nanjuše", kaže Vasilj, "nije šteta."

"Kako nije? To bi nas prisililo da tražimo drugo mjesto."

"Meni je ovo već dosadilo. Tebi zar nije?"

"Nije. Zašto? Baš je dobro mjesto."

"Ovo dobro?... Po čemu dobro? Pojma ti nemaš kakvih ima mjesta."

Pronašao je neka druga mjesta, vidjećemo ih kad dođe potreba. Pokušao sam da Faustom skratim vrijeme, a ne ide. To je već staro gvožđe. Sablje sakovane u vrijeme kad je to pisano, već su odavno polomljene; čak i lanci iz tog vremena svi do jednog su pokidani. Ipak ima nekih stihova koji se drže i lijepo je od starog Njemca što je arhangele predstavio kao lakeje. Bog se među njima šepuri kao Bojo Mumlo kad se hvali imanjem, konjem, livadama, sinovima, uljanikom. Krivo mi je zbog đavola: zašto njega uvijek uvaljuju u trgovinu i cjenkanje? Ja bih to drukčije udesio. Ne znam kako drukčije, ali moj đavo ne bi pristao da vara i sitničri. Postarao bih se da bude bar malo pošteniji od boga - to mora da je bliže istini nego sve te popovske priče.

Juče je prvi put naišla vjeverica. Mora da ima još koja, jer ni one ne žive u samoći. Gledali smo se nekoliko trenutaka prije nego me pozdravila repom i strugnula u tamu drveća. Nijesam se naljutio na nju - možda je kod njih znak počasti kad nekog pozdrave repom. Volio bih da ponovo naiđe, ponudiću joj nešto za jelo. Drugih zvjerki nema. Razbjegle su se i zmije, ne vole miris duvana. Vasilj viđa divokoze. To on za njima odlazi, one prosto kao da ga mame sve dalje kroz planinu. Uvijek ga opaze prije nego on njih i propenju se iznad provalija da ga odozgo gledaju. Tako: životinje zbog nečeg smatraju da smo mi opasna stvorenja i ništa nam ne vjeruju. To mora da se za nama vuče neki naš mesožderski zadah, sličn kurjačkom - zato je sve prazno i tiho gdje se mi nastanimo. I ptice su se odselile, a one što su ostale - ćute.

Triput dnevno kupam se u potoku, nekad i više - to mi donekle skrati vrijeme. šuge je nestalo - hvala Raju Bosniću i njegovoj apoteci!... Ima jedan mravinjak u truloj bukvi, skidam košulju i razgrnem je po njemu - stalno ga tako hranim vaškama, pa su se i one prorijedile. Pored svega toga ostaje još mnogo vremena - strašno su dugi i dosadni ovi prazni dani kad je kriza i kad nema šta da se radi. Nije čovjek drvo da stoji stalno na istom mjestu i da bulji u nebo. Nije, nije drvo, ponavljam u sebi tražeći neki razlog i neki pravac za putovanje. Ne znam kud bih, ne znam ni zašto - samo da ne budem ovdje, ni tu, ni tamo, nego da budem svuda pomalo, u pokretu, i da ne mislim o stvarima kakve jesu, o osjeci revolucije koja nešto predugo traje a već odavno treba da je prošla. Možda je i prošla, a mi to ne znamo?...

LELEJSKA GORA SA ZMIJAMA

Sinoć je Ivan stigao sam, bez Nika. Tiho se prišunjao i spustio se podalje, pored žbuna, da nas ne probudi. Po tome smo pogodili da nije donio nikakvu povoljnu novost - da ima nešto dobro, ne bi ga ostavljao za sjutra. Nakašljah se da mu pokažem da sam budan, a on ništa, ćuti, pravi se da već spava. Onda i Vasilj navali: kad dobra nema, neka kaže to što ima, neka sve što ima odmah istrese, da ne strepimo do sjutra. Ivan se brani: nije ništa, nema ništa da istrese, samo mu je ostalo krivo na Ušćane. Lijenost ih je obuzela, prosto su joj se predali i ne pomišljaju da se trgnu. Izdijelili su se po dva, po tri, prirasli za skloništa gdje spavaju i gladuju, počeli su da bazde na sebičnost, na onu plitku, i izgubili nadu. Prosto su se uvalili u zimski san prije vremena, žele samo da prespavaju što je moguće više tih nezgoda što nas čekaju.

Nika Sajkova nijesu našli. Nijesu ga, u stvari, ni tražili - stigli su samo do Lima, pa im se učinilo da je voda hladna i duboka. Svaka prepreka, tako, izgleda neprelazna kad su ljudi skloni da se pred njom povuku. Rogljaju se između sebe, u tome troše ono malo snage što je imaju. Ne podnose jedan drugog, ne vide otkud im zlo dolazi, čini im se da im jednom od drugog dolazi, zato su se izdijelili. Ostali su samo rođaci zajedno; ne ni rođaci, nego braća i bratučedi - da "svoj svoga brani", da ga brani od poslova i zadataka više nego od neprijatelja. To je u stvari oportunizam, ali prerušen u stare dronjke i navikao da se štiti zaslugama iz prošlosti. Više im nije važno da svrše posao, nego da jedan drugom posvjedoče da je Lim bio mutan. Po tome su opasne te male grupe - usmrde se kao bare, i ljudi se u njima usmrde kad na istom mjestu duže ostanu...

"Nije to ništa", reče Vasilj. "Mislio sam da je nešto gore."

"Nema kud gore, ostavili smo samog čovjeka."

"Sjutra ćemo ja i Lado poći za njega."

"I ja ću, svi idemo."

"Bolje bi bilo da se ti odmoriš. Zar ti nije dosta putovanja?"

"Jeste, dosta mi je, i baš sam se umorio, ali ću svejedno poći s vama. Hoću da se kaznim, jer ja sam kriv."

"Kriv jesi, to sam ti onda kazao."

"Kazao si mi kad je bilo kasno, i to ti baš nije velika zasluga."

"Svi smo krivi, a sad da spavamo."

U stvari je moja krivica, jer ono onda ličilo je na glasanje u kojem je moj glas mogao da odluči. Htio sam da kažem a ne znam zašto nijesam. Kajem se, no to ne mijenja stvar, zato neću ni da se kajem. Zaspah, a Vasilj me odmah probudi - noć je kratka, zora blizu, nema spavanja. Prije svitanja se izvukosmo iz goleti u šumovite kose. Uhodali smo se i prijatno je: noge nose a glava ne misli. Vrijeme nije teško od čekanja i od muke što znaš da uzalud čekaš. One promjene i novosti, darovi što im se stalno nadam - idem sad sam da ih uzmem. Treba za dana da stignemo u katun Jablan, vidjećemo opet Veljka Plećovića - možda ćemo od njega čuti neku dobru vijest. Ona Veljkova rođaka, Maga - možda mi je suđeno da je još jednom vidim kod česme, ili na putu, ili bar izdaleka. Nemam ništa od toga, a svejedno - neću da me ona sasvim zaboravi, jer zaborav je pola smrti.

Na potoku sam zahvatio lončić vode, Vasilj je dotle naložio vatru blizu starog hrasta. Pristavili smo kačmak da se kuva, pa gledamo na tri strane da nam se neko neopažen ne približi. Gledamo i sanjarimo. Sunce grije i na vjetru se ljulja torba s brašnom obješena o granu. Zašušketa nešto i uplaši nas: jedan grdan stari puh, primamljen mirisom brašna, grebe uz stablo, pa granom prema torbi. Zgrabili smo ugarke i pošli u napad na njega udruženi srdžbom - da najednom plati što je puh, i što nas je uplašio, i što vrda da pobjegne. Ponekad ga stigne koji udarac, ali on je izdržljiv puh, kamenjarski - ciči, duva, pokušava da se osveti. Najzad pade mrtav, krvav, sa zgrčenim kandžicama.

"Ovako će jednom četnici tebe", kaže Vasilj i gleda me.

"Hoće, ako uhvate", i naljutih se: "Ni tebe neće pomilovati."

"Ja i ne tražim da me pomiluju."

"A ja zar tražim? Kad si čuo ili vidio da ja to tražim?"

"Nijesam čuo, nijesam ni kazao."

"Kazao si da ima razlike, a sad kaži koja je razlika!"

"Bubnuo sam tako, došlo mi je."

"Bubneš ti često, a ja nijesam dužan da to trpim, i neću!"

"Neka toga, nijeste djeca", viče Ivan.

Nijesmo djeca, nego - đavo bi znao šta smo. Ponekad smo gori nego škorpije. Srećom, to traje samo trenutak. Ne znam šta će biti ako takvi trenuci učestaju - strah me od njih. Tako smo zaboravili da osolimo jelo. Nema ga mnogo, progutali smo ga svejedno. Padinom, između čobana što se dozivaju, spustili smo se u dolinu i prešli cestu. U vrbljaku smo skinuli obuću i čakšire da gazimo. Lim ne dopire ni do pojasa i nije bogzna kakva prepreka; mogli su i Ušćani da ga pređu, ali njima se nije htjelo. Penjemo se uz obalu i gledamo brda s kojih smo se spustili. Preko čistine prelazimo sporim hodom: s one strane nas gledaju neki s oružjem i vjeruju da smo od njihovih. Vjeruju i ne vjeruju, zato nas tako dugo posmatraju. šuma je iznad nas, ne bi nam bilo teško da se sklonimo, ali bi se odmah vidjelo ko smo. Da ih prevarimo, idemo polako putem, stalno putem, i zastajemo da gledamo.

Vide se zaseoci na zaravnima i konji po proplancima. Bijela žita još nijesu zrela. Ljeto je, kao namjerno, zakasnilo - da produži gladnu godinu. Ovdje često ljeta zakasne, a zime vazda prerano dođu. U prisojama, gdje je sunce pripeklo plitku zemlju, izdvajaju se okrajci njivica požnjeveni prije vremena. Zrnevlje, s mukom izvučeno iz zelena klasja, suši se ispred kuća na prostrtim ponjavama. Uvijek neko stražarči kraj tih prostirki - da ih čuva od ptica i kokošaka. Obično je to žena koja uzgred prede, ili starac što blene na suncu, ponekad dijete koje se rano zabrinulo. Poslije će to "jad-žito" da prže u pržulinima za kafu, ili na tiganjima, i vjerovatno ga neće mljeti - pokvario bi se mlin od njega.

Podne je prošlo. Sjedimo već dugo, a stalno smo umorni. Ispod nas je mala ravan i koliba na livatku. Jedan roj muva tumara ispred vrata kolibe - po tome se vidi da unutra ima živih.

"Da mi je čašu mlijeka", reče Ivan iznenada.

"Može se dobiti", rekoh, "prodaće nam ako džabe ne daju."

"Dali bi možda, ali nije zgodno. Ne valja, opasno je da se pojavljujemo."

"Zašto opasno? Platimo koliko treba, i - do viđenja. Neće znati ni ko smo, ni kud idemo."

"Sad je bolje da ne znaju ni da postojimo."

"Kako hoćeš", i slegnuh ramenima. "Ja i nijesam tako gladan."

Slagao sam to da se napravim važan, a u stvari sam gladan kao velika riba kad se sprema da zgrabi mamac sa udice. Vasilj ćuti. Okrenuh se - on više i nije tu. Pošao je da traži divokoze, podsmjehnuh mu se u mislima. Doveče ćemo kod Veljka Plećovića, naći će nam on nešto za jelo. Ali, ako ga ne nađemo - kuvaćemo sami kačmak i dobro ćemo ga osoliti. Treba da i se stavi više soli kad se nema drugog smoka. Mogli smo da naberemo luka, prije, dok smo putem prolazili, a uvijek ima nekog straha koji ne da da se sjetimo na vrijeme. Luk sad glaviči i sočan je, sasvim lijepo pali po nepcima kad ga uzmeš po malo u svakom zalogaju. Ponekad zavisi i od toga ko sprema jelo. Ona Maga iz katuna Jablan, Veljkova rođaka, kad bi ona meni jednom makar čemeriku skuvala - jeo bih je kao da je medom prelivena...

Vrati se Vasilj: nema lova, ali je nabrao pregršt nekih ljubičstih malina ili borovnica. Nijesu ni borovnice, krupnije su i liče na pseće grožđe od kojeg smo nekad pravili mastilo. Pružio mi je šaku tog grožđa - može da se jede, kaže, on je već probao; može i da se nabere, ima ga dosta. Spljoštih jezikom dvije bobice - sladunjave su i pune kao krv gustog soka. Smeta mi samo njihov miris što podsjeća na neke insekte kad se zgnječe, na one što se motaju oko zove i konoplje. Stavih još dva zrnca - već je bolje. Opna im je gorčikava, bolje je kad se izbaci. Čudim se što ih seljaci ne oberu kad su obrali sve što je moglo da se jede. Vasilj pruži Ivanu da proba, on se trže kao da mu je živ žar pao na dlan. Zagleda se u bobice, zgnječi jednu i pomirisa je.

"Znaš li ti šta je ovo?"

"Ne znam", reče Vasilj. "Slatko je. što ne probaš?"

Ivan baci zrnca, smrknut, i okrenu se k meni. Baš sam se bio spremio da progutam ono što mi je ostalo, kad on viknu:

"Baci to! Našao je ludaču, otrov. Ni stoka neće da je jede, ni kad je najgladnija neće, a oni našli čega će se najesti!"

"Pojeo sam bar pola kila", reče Vasilj, "a šta mi je bilo?"

"Kad si pojeo pola kila?"

"Sad. I više je bilo."

"Vidjećeš dok počne! Čuvaj, Lado, toga ludaka, i stavi mu kaiš u grkljan da povrati! Dobro bi bilo da povrati. I vodi ga gore, dublje u šumu, dok još može da ide. Odoh ja dolje da tražim mlijeka."

Trebalo je da ja idem za mlijeko, ali on je već pošao nizbrdicom prema kolibi. Vasilj gleda za njim i osmjehuje se. Osjetio je neki bol ili pokret unutra - osmijeh mu se zaledi prije nego je iščezao, osta nakazni skelet tog osmijeha na blijedom licu iskrivljenom od straha. Shvatio je sve, požuri ispred mene prema šumi. U hodu otkopča kaiš i zaboravi šta će s njime. Povedoh ga još nekoliko koraka, on se odjednom skljoka. Gurnuo sam mu kaiš u ždrijelo, stade neko vrijeme oslonjen na ruke i koljena. Grčevi ga spopadoše, poče da se izvija i okreće oko neke iskrivljene osovine u tijelu. Stavio sam mu ruku na čelo, ono se osu znojem i postade sasvim klizavo. Stenje, dahće, okreće se, po licu su mu izbile pjege - skoro ga više ne poznajem. Nekakav urlik raste u njemu i bori se da izađe - on ga jedva svladava.

Najzad izbaci crvenu plasu i posrnu glavom u nju. Obrisao sam mu lice, ali to više nije njegovo lice. Oči su mu crvene i izbuljene, po čvornovatim obrazima izbili mjehuri znoja i suza. Nije to Vasilj, pomislih, nikad Vasilj nije bio tako ružan kao ovaj...

"Sad će ti biti lakše", rekoh, "izašao je otrov."

"Nije", prostenja, "ne može ni da izađe."

Gurnuh mu ponovo kaiš u grlo: "Ne boj se", kažem.

"Lako je tebi", reče sa zavišću.

"Šta mi je lako? Baš mi nije lako! Bilo bi mi lakše kad bih znao šta da radim, ali ja ne znam."

"Niko ne zna, niko!... To je od vještice! Sanjao sam je."

"Šta pričaš to?"

"Ni ja nijesam vjerovao, ali sad vidim: od nje je to", govori kao kroz san, zastajući iznenada, nastavljajući kad izgleda da je završio. "Probudili smo je pucnjavama, a bez pucnjave se nije moglo. Drukčije se ne bi moglo, jer to vazda tako ide jedno s drugim. Ne bi i ni valjalo bez pucnjave - nijesmo mi lupeži, nego komunisti - za narodnu pravdu"...

"Pusti sad to", kažem mu, "nagni se i ćuti! Treba sav taj otrov da izbaciš."

Došao je k sebi, smirio se, gura i sam kaiš u grlo, izbacuje katkad pomalo crvene pjene i gleda je. Pošao je da ustane, pa se predomisli - osta klečeći na koljenima i izmijenjenim glasom reče:

"Danju se zove reakcija, i ima sto imena, a noću je vještica - davi u snu. Proglasila nas je za đavole i lijepo nas istjerala u Lelejsku goru. Znala je formulu za to i rekla je: tamjanom te kadim, vodom te mijem, sjekirom siječem, vatrom te gorim, tu ti mjesto nije! Ustu, beč! Beč je đavo! Idi đavole u Lelejsku goru, izgubi se preko Nevrat-brda, gdje zvono ne zvoni, gdje kolo ne igra, gdje konji ne ržu, gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne ore, gdje se ne kopa, gdje djevojke kose ne češljaju. Niti koga da vidiš, niti koga da čuješ, nikom put da ne smeteš! Takva im je formula, tako su nas vatrom iz pušaka i tamjanom iz kandila, i bombama i noževima, jer tu nema šale, pa smo sad u Lelejskoj gori, gdje se samo đavoli legu. Djavoli i zmije. Evo i sad, pun mi je stomak zmija - gmižu unutra...

"Šta ti priča on to", upita Ivan.

"Ne zna ni on, čini mi se."

"Popij malo mlijeka", reče mu Ivan.

Vasilj se iskosi prema njemu i odsiječe: "Ne!"

"Zašto nećeš? To je jedini lijek."

"Pij ga sam!"

"Popij ti, Lado" reče Ivan. "Vidiš da mi on ne vjeruje."

"Neću ni da ti vjerujem", reče Vasilj. "To si ti smućkao da me otruješ. Nosi ga tvojim đavolima da pocrkaju."

Otpio sam nekoliko gutljaja i obliznuo se da mu probudim volju. Pružih mu lončić - on ga odgurnu i prosu nekoliko kapi. Ivan mu se dotle prikrao iza leđa, uhvati mu ruku i izvi je. Savladah mu lijevu ruku, on poče da se bacaka nogama i pušta prodorne krike ni ljudske, ni životinjske. Kaišem smo mu vezali laktove da ne može da se brani; noge smo mu sputali oko mladog hrastića - on ga zaljulja trzajima. Ruke nam je izgrizao dok smo mu otvorili vilice. Ivan mu drži glavu, ja mu lijevom rukom pritiskujem bradu prema grudima - tanak mlaz mlijeka curi mu u usta i prska mu usne koje se brzo suše.

Tako - više ne može da viče, samo se zagrcuje i kašlje. Puštamo ga da predahne, on te predahe pokušava da iskoristi i da se otme. Tek kad vidi da ne može, počinje da bunca, opet i opet o Lelejskoj gori: kriva gora, nakrivo nasađena, za krivce stvorena, i pravi se u njoj iskrive... Iskidani odlomci buncanja, sami po sebi besmisleni, povezuju se međusobno na čudan način i dobijaju neki skriven smisao. Nekad mi se čini da sam taj smisao znao, nekad da sam te riječi u nekoj skladnijoj vezi čuo - one me dovode blizu praga iza kojeg počinje nešto iz davnine, odbačeno pa zaboravljeno. Ne znam je li to bilo u snu, ili u ranom djetinjstvu, ili prije njega, tek ja sam stalno u sebi nosio nejasan pojam o toj Gori, o Lelejskoj, što je lijepa i prokleta, što je pusta i samotna, za zmajeve i đavole, a ne za ljude određena.