|
|
|
|
Bilješka o piscu IGOR ĐONOVIĆ rođen je na Cetinju 21. 01. 1966. godine.
ODLOMCI IZ ROMANA
Igor
Ova pripovijest ne nastaje u miru Jasne Poljane, u pauzi između lova па zečeve, obilatog ručka i duge šetnje. Ne nastaje u hladu zlatnožutih breza, niti u toplini sobe sa masivnim baroknim namještajem, persijskim tepisima i bogatom bibliotekom nа koju se nahvatala višegodišnja prašina. Pored nogu pisca ne leži tankonogi hrt, kroz hodnike njegovog stana ne čuje se šuštanje uštirkanih haljina debele sobarice i njegova žena ne veze goblene u susjednoj sobi, niti čita knjigu nekog renesansnog poete. O va pripovijest nastaje u iznajmljenoj sobi u kojoj se nalaze: braon - bijeli itison, crvenim skajem presvučena stolica sa "jastukom" od crvenog pliša, vezanim za njene nogare, svijetlozeleni sto (takvu boju ima šara u kući jedne majke) na kojem nikada nije prinesena prava pretila žrtva, starinski, masivni braon šifonjer, tamno zeleni škanj, kauč sivomaslinaste boje i sumnjivog stilskog određenja, mali bijeli luster ukrašen braon ružama, bijela vrata i zavjesa i braon roletne na prozorima. Da se ne bi čitalac premorio od detalja, dovoljno je još reći da se soba nalazi u gradu u kojem se već godinama rješava sudbina naših junaka i njihovih potomaka, u jednoj od novoprobijenih beogradskih ulica. Priča nastaje noću daleko od tuđih, znatiželjnih pogleda. Rađa se u vrijeme opšteg haosa i košmara kada ni treća smjena ne proizvodi zbog nestanaka repromaterijala. Izrasta, dakle, u dubokom samosusretu i nikog nema da poremeti stvaralački mir, sem rijetkog rafala nekog razuzdanog polupijanog ratnika koji više nema svoj dom - kojem je ulica jedino utočište. Glavno mjesto radnje nije ovaj grad, mada bi to lako mogao biti, nego neка od planina u Crnoj Gori. Mogla je to biti bilo koja od njih, ali su se glavni junaci, po nagovoru autora, opredijelili za Konj građanski. Godina radnje je 1921. i sve se događa neposredno poslije smrti crnogorskog kralja Nikole Petrovića. Noć u kojoj se sve dešava sablasno djeluje i na same јunакe. Mnogi bi za takvu noć vezali zavijanje par izgladnjelih krvoločnih vukova koji ne prezaju ni od čega kada je hrana u pitanju, (jer njihova glatka rebra iz dana u dan načinju kožu i prave unutrašnja krvarenja), da i sami nijesu pobjegli i primirili se po svojim jazbinama u strahu da ne postanu žrtve i ukras na improvizovanom ražnju novih vukova koji krstare ovim planinama. Kukavice, ljudi podložni vradžbinama i svemu irealnom, ove bi noći vidjeli smrt u obliku kostura u čijoj se ruci na mjesečini, sija nazubljena kosa koja je več odnijela mnogo života, preko čijeg je tijela navučen ogrtač, a preko glave napola spala kapuljača, kao na nekoj od Direrovih grafika. Smrt je često vrebala naše junake ali u ovoj' maglovitoj noći, kada padanje rose prelazi u оnu dosadnu kišu koja liči na prskanje vode iz mašine za kropljenje loza, oni su sigurni kao rijetko kad do sada i ako smrt bude daleko od njih kao što je to večeras onda će poživjeti, poput starozavjetnih junaka, stotinama godina. Već danima ne rade ništa. Njih desetorica sjede u mlinu ubijajući vrijeme kartama, tihom pjesmom i spavanjem. Svaki od njih je u mislima sa svojom porodicom, ali do njih ne mogu - tamo ih već odavno čekaju spremljene busije, žbiri i osvetoljubivi rođaci. Tek s vremena na vrijeme poneki od njih pođe do Građana ili Utrga za malo hrane i duvana i vrati se nazad. Čekaju obnovu Vrhovne komande pomoću koje će smoći snage za odlučujući udarac, ali sve je to samo nada, u koju sve manje vjeruju poslije Kraljeve smrti. Mlin u kojem su našli utočište je mali i jedva uspijevaju u njemu da se smjeste, ali na drugo nijesu navikli; ni kući im nije bilo mnogo bolje. Sazidan je od kamena i ima jake drvene škure tako da može poslužiti kao dobra utvrda u slučaju žandarskog napada. Pedesetak godina je potpuno napušten, još od vremena kada je оnај silni zemljotres od potoka, koji je tekao ovim bespućem, napravio ponornicu. Dugo su birali pravo mjesto odakle bi mogli kontrolisati kretanje vojske iz Gornje Crmnice i Ljubotinja i najzad se skrasili ovdje. Zorom se odavde mogao vidjeti Skadar, a sunce kao da je izranjalo iz jezera, no za ove ljude čovjek bi teško pomislio da uživaju u pejzažu. Imali su dobar pogled i na žandarmerijsku stanicu u Brčelima odakle su im u pohode dolazili uniformisani momci nove države, sa narednikom Atanackovićem na čelu. Ovaj, u razvoju zaostali mladić, koji se dodvoravao svima, od kapetana Jovanovića do majora Nešića i pukovnika Gligorića, koji su stolovali u Viru crmničkome, Baru i na Cetinju, gonio je bezuspješno naše junake pune tri godine po Paštrovskoj gori i crmničkim planinama. Oni su postali uslov njegovog napredovanja, njegova noćna mora i hobi. O njima i njihovim porodicama znao je sve do u tančine, čak i po nekoliko pasova unazad i kada bi se sreli u miru mogao bi pričati sa njima kao dobar poznanik, ali ovako sav razgovor svodio se na priču preko nišana, paljenje njihovih domova, maltretiranje njihovih porodica i traženje njihovih jataka. Oni su o njemu znali da su mu preci bili torbari, a sada neupadljivi beogradski trgovci, da je ovamo poslan po kazni, da je odličan trgovac i da je neprirodno naklonjen muškom rodu. Mrzjeli su ga i najradije bi ga, po starom turskom običaju, nabili na kolac, ali mu se nijesu mogli primaći bliže od puškometa. Nijesu ni sanjali da mu se dovoljno svete sjedeći tu, u mlin u u koji bez velike oružane pratnje ne bi ni smio ući. I za jedne i za druge ovo je bila pat pozicija iz koje se svako pokušavao iščupati na sopstveni način. Ali vratimo se onoj maglovitoj noći kojom smo sve i počeli. Da je dan vidjeli bi ispred mlina borik i dva čovjeka koji sjede na borovim iglicama. Nijesu na straži, jer se ne plaše da će im iko doći u pohode po ovakvoj noći. Ovim putem ne prolaze ni žene koje idu na Cetinje da prodaju malo sira, vina i rakije. Sve je ovih dana pusto i sigurno će tako potrajati još koji dan, jer je magluština baš pritisla. Izgledaju kao braća, iako su samo poznanici koje je ista nevolja natjerala na saživot. Obojica su tridesetogodišnjaci, crnokosi, koščatih ispijenih lica, sa prodornim očima dugim crvenim vratovima, širokim ramenima i dugačkim žuljevitim prstima naviklim na težak rad. Prosječne su visine, odjeveni u crnogorsku vojničku odeždu i ogrnuti austrijskim oficirskim šinjelima. Čizme su im takođe plijen skinut sa nekih austrijskih oficira i nijesu baš najbolje za skakanje po ovim terenima, ali za ovakvo vrijeme bolje su od opanaka. Na koljenima drže kape sa inicijalima tek preminulog vladara. Dodiruju se ramenima i jedan gleda prema mlinu, a drugi u pravcu gdje bi trebalo da bude Blato. Puše isti duvan koji im je donio neki seljak iz Utrga i jedino po čemu se, gledajući iz daleka, razlikuju je Mašanov ožiljak preko cijelog lica, uspomena sa Taraboša. Konačno, vrijeme je da se oslušne njihova priča. ----------------------------------- - 1905. godine, kad je knjaz Nikola slao naše momke u svijet na škole i moj otac je poša kod njega da izmoli stipendiju za mene. Tako nešto knjaz mu nije moga osporit zbog zasluga koje je napravio i ja sam ka perjaničko momče poslan u Rusiju na školu, a moj otac, da ne bi iznevjerio porodičnu tradiciju, izdejstvova mi je vojnu školu, želeći za svaki slučaj da spriječi mogućnost da učim za kakvoga profesora, doktora ili višega činovnika, đe bi mi prsti otanjili, a guzica se nažuljala. Prije no što sam zagrlio majku i rukova se sa ocem (sestra mi je čuvala živo tako da se nijesmo ni pozdravili pred odlazak), doveden sam pred gospodara da me vidi i savjetuje. Uša sam u dvor i činjelo mi se da tako nešto za dugo neću viđet. Uveli su me u jednu veliku sobu i gospodar podiže pogled sa nekijeh papira da me vidi. Prolazila je čitava vječnost dok je diza pogled i gleda me. Mislio sam da od toga pogleda ništa ne ostaje skriveno i da će sad pred služiteljem ispričat sve moje tajne, a posebno onu masnu sa prošlogodišnjega sijela. Nasmija se ka da sve zna i da će to zadržat samo za nas dvojicu, a onda se pridiga sa jedne ogromne stolice i sta na po koraka od mene. Stavio mi je ruku na rame ka što je to umio đed Mašan i reka kako idem u drugu zemlju među strane ljude koji će mi se smijat ili me voljet, koji će pokušat da me zadrže tamo ili me uopšte neće primjećivat; kako je sa mnom ima drugijeh planova ali je moj otac tražio da idem u vojnu školu, kako ne smijem prosipat pare, nikad zaboravit na Crnu Goru i njenu sirotinju i kako se moram trudit da u svako vrijeme i na svako mjesto odbranim njenu čast, ali pametno i promišljeno, ne vatrom mladića, koju je lako viđet i utulit kantom vode, nego tinjanjem starca, za koje se misli da je davno ugašeno i pokriveno pepelom, a ono i dalje gori ne gaseći se do njegove smrti. Tražio je od mene da dobro učim i budem među najboljima, jer će jednoga dana on i Crna Gora računat na mene ka čovjeka koji će naše momke vodit u nove pobjede. Izvadio je iz džepa jedan napoleon u zlato i dariva mi ga sa riječima da ga potrošim neđe ako ostanem gladan. Sa takvom hipotekom u glavu i malo robe u kufer krenuo sam na put. O putu ti nemam što pričat, jer sam ga proveo između jave i sna. Iz Beograda me voz poveo kroz Suboticu, Peštu, Krakov, Varšavu i Vilnu. Izlazio sam u svaku od tijeh stanica da se malo umijem i osvježim, ali mi je kroz glavu stalno prolazila ona soba veća od naše kuće, njegov pogled, orden sv. Đorđa (kakvi sam poslije gleda po Rusiji) i uglancane čizme sa kojijeh se odbijala svjetlost tako da sam mislio kako će mi oči izvadit. Te čizme sam najbolje upamtio. Poslije me pekla savjest što ga nijesam gleda u oči no pognuh glavu ka kakva mlada, ali si mora bit dobar junak pa da izdržiš kad te on pogleda - to nijesu mogli ni bolji od mene. ----------------------------------- Moja propast počela je pri kraju prvoga semestra kad nam je u obilazak doša poručnik Gligorić sa jednim ruskijem đeneralom. Svi smo bili ošišani i đoćerani, a ja sam tada svatio kako su knjaževe čizme mogle bit onako sjajne; one moje sam po dana, za tu priliku, glača imalinom i suknenijem čarapama, koje mi je da onaj Marković ako se desi da zastudi toliko da ne mogu izdržat. Po ranijem naređenju poručnika Gligorića posebno su izdvojili nas četvoricu da bi nas prikazali ka najbolje učenike škole. Tu četvorku sačinjavali su dvojica iz Kragujevca, jedan Dragović iz Brda (osamnaeste se priključio srpskoj vojsci) i ja. Gligorić nas je prikaza ka najbolje đake, odabrane sinove srpskoga roda koji će, ako ovako nastave, bit nosioci visokijeh odlikovanja i dostojno služit ruskoga саrа i srpskoga kralja. Đeneral se nasmiješio, skoro da nas nije ni pogleda i koraknu da krene dalje kad sam ja planuo da sam se na vjernost zakleo crnogorskome knjazu Nikoli i da ću služit njega i ruskoga cara, a ne srpskoga kralja. Na pomen našega knjaza Đeneral se okrenu i upitno pogleda Gligorića, a ovaj ka da mu se stade pravdat reče mi po ruski kako je i knjaz Nikola srpski vladar, kako i on radi za korist srpstva i kako je isto služit njemu ili srpskome kralju. Na to ja njemu, isto tako na ruski odgovorih da je jedan ruski car i jedan srpski kralj, ali isto tako i jedan crnogorski knjaz, da svaki vlada svojom zemljom i da moj knjaz ne priznaje nikoga iznad sebe do ruskoga cara, a sa srpskijem kraljem može da se razgovara ka sa nekim ravnijem sebe ili nižim od sebe, jer mu je srpski kralj zet. ----------------------------------- Da vidiš kakva je ruska zima; naša je za nju proljeće. Bez debeloga šinjela, šubare, toplijeh rukavica, obojaka, debelijeh čarapa i dobrijeh čizama tri dana je ne bi moga izdržat, no bi me opravili dolje. Snijeg pane, odma se zaledi i tako ostane do proljeća kad otopli i počinje pomalo da se kravi, pa ga u ljeto potpuno nestane sve do novembra kad ponovo zakači. Silna je to zima. U petrogradske novine svaki dan možeš pročitat kako se neko smrza, kako su nekoga našli ukočenoga, kako su okinuli toliko ruka, noga, uši i noseva zbog promrzlina. Kad čitaš takve vijesti, na koje su se Rusi navikli i malo koji se uznemiri zbog toga, pomisliš da kasapi imaju najviše posla i da je po Rusije sakato. U našu školu takvi nijesu dolazili, jer su nas unutra držali u toplo, a kad izađemo na izvan nijesmo bili baš predobro obučeni no tek toliko da se ne pometemo, pošto je i to čeličenje na onoliku zimu bilo dio obuke i provjere izdržljivosti budućijeh oficira, koji su morali bit pripremljeni na ratovanje pod svijema uslovima. Zimska ratna taktika jednom je donijela veliku pobjedu ruskoj armiji nad Napoleonom i oni su je počeli upotrebljavat ka glavni oslonac u slučaj napada na Rusiju, mada ni njima samijema nije bilo jasno ko bi bio toliko lud da ih, poslije onakve lekcije date Napoleonu, ponovo napane. Govorili su da Rusija nikad više neće bit napanuta, nego će samo napadati. Istrčali bi iz onijeh toplijeh soba samo u košulje, gaće i čizme i onda, onako vrući, trčali po po ure, a ostatak časa radili smo vježbe. Mora si bit uporan i vrijedan kako ne bi dozvolio tijelu da se oladi i navuka kakvu boleštinu. Tada sam se sjetio jednoga rođaka koji je dijete od mjesec dana bačio, onako zavijeno u pelene, u snijeg da se čeliči. Sin kojemu se toliko veselio i slavio ga, da niko u selo nije moga neđelju dana normalno živjet, umro mu je poslije tri dana od zapaljenja pluća. Tada sam i ukopča zašto me onaj Cuca nagovara, tek što je počeo snijeg, da nosim čizme barem dva broja veće, iako su mi pomalo smiješno stojale. Prilikom dugijeh marševa koje su u vrijeme obuke praktikovali svake deset dana, preko noga sam nazuva još jedne čarape i jedne obojke, tako da sam se šeta ka usred ljeta. - Ha, ha, ha, Cucu i Bjelicu vazda možeš nać u najbolje dobro i najviše zlo - onda kad se najmanje nadaš. - Samo se ti sprdaj. Tebe je ovo smiješno, a ni sam ne znaš kako je to kad ne poznaješ nikoga oko sebe, kad si sam iako je oko tebe toliko svijeta, pa ti se, odjednom, nađe neko pri ruci i pomogne ti oko onoga do čega ti je stalo, a ponekad do toga sam ne možeš doć. - Ne smijem se zbog toga, nego zato što sam i ja u Ameriku poznava jednoga Bjelicu s kojijem sam se ponekad družio. Znao je Jovan dobro kako izgleda odjednom promijeniti svoje navike, naći se u tuđem svijetu u kojem ima sunarodnika ali su običaji i pravila igre drugačiji. Znao je dobro kako se pati za rodnim krajem i onim što čini porodicu. Koliko li je samo napisao pisama svojima kući u kojima je lagao smjelije i bezobraznije nego što je ikad mislio da može. Toga sad nije htio da se sjeća. Obrnuo se i vidio Mašana utonulog u svoje misli, prekinuo ga je želeći da čuje nastavak priče i da odagna bar na čas оnе misli i mračne dane koji su mu poslije toliko vremena dolazili pred oči i koje nije mogao izbrisati. ----------------------------------- Prvi put kad mu se ukazala prava prilika Gligorić me poveo na prijem kod jednoga ruskoga kneza. Kad me na ulazna vrata viđela domaćica, kneževa žena, pala je u nesvijest. Već naviknutome na petrogradske žureve nije mi bilo jasno što bi onoj ženi, ali mi je ta njena nesvjestica otvorila vrata u druge petrogradske kuće; svi su šćeli da vide strašnoga Crnogorca koji se sa oružjem za pas šeta petrogradskijem ulicama ka da se nalazi u svoje planine - tako su, otprilike, pisale neke petrogradske novine o novoj modi koja se zove Mašan. Da vidiš kakvijeh tamo kuća ima! Svaka soba je bila veća od one Nikoline u koju sam ulazio i danas kad pročitam kako Narodna riječ piše da se cetinjski tiranin Nikola bogatio na račun svojega naroda, dođe mi da nekome zavrnem šiju, pošto je ono što on ima puka sirotinja pri onome što sam gleda po ruskijem kućama. Žene i šćeri tijeh plemića nijesu bile ništa bolje no one kurve o kojijema sam ti priča, samo što su bile bolje vaspitane pa mi nijesu sijedale u krilo, gladile me po ramenima i dirale mi brke, no su sijedale na divan pored moje stolice ili stojale na pristojnu udaljenost od mene, nosile se po zadnjoj evropskoj modi i na svaki pomen okinute turske glave šmrkale nešto iz nekijeh kutijica. Po tri puta sam neđeljno, na takvijem prijemima, ka papagaj ponavlja istu priču, iste bojeve, iste doživljaje i iste muke i radosti. U oči tijeh žena vidio sam želju da me dodirnu i vide jesam li stvaran, da me potegnu za ruku ili pomiluju po kosi, ali to sebe nijesu smjele dozvolit. Kad bi im kaza da sablja koju nosim za pas nije nikoga posjekla i како Crnogorci sa domaćijem Turcima već dvades i koju godinu žive ka da nikad nijesu ratovali, onda bi okretale glavu, odile i tražile novo krvoločno društvo; ----------------------------------- Skoro pet godina proveo sam na Kavkaz i Gligorić je imao pravo kad je reka kako mi i Kavkažani ličimo, iako je ovo izustio sa velikom posprdom. Vremenom sam poveziva neke slike koje su me bunile oko ruskoga pitanja i na posljetku izgradio određeno mišljenje prema ruskoj politici koja mi se svakojega dana sve više gadila. U Rusiju sam izučio veliku školu koja mi je vazda pomagala da izgradim prave zaključke koji su se sve češće razlikovali od zvaničnijeh izvještaja koje su davali vojni prestavnici i razni ministri koji najčešće nijesu izlazili iz svojijeh kabineta u koje su bili jednako zaljubljeni, izdajući naređenja sačinjena na osnovu izvještaja uljepšanijeh i promijenjenih po nekoliko puta prije no što stignu na njihov astal od ružinoga drveta. Za vrijeme bavljenja u Čerkesk i Abas kan ima sam vremena za razmišljanje i razglaba sam sam sa sobom rusku unutrašnju politiku koja mi se učinjela jednako nepravedna ka što je i spoljnja. Ugnjetavali su taj jadni narod i podizali veliku vojsku na njihove planine, ali im nijesu mogli ništa. Nijesu bili ništa bolji od Turaka, no i gori. Turci nijesu napadali po svojoj zemlji i svojemu narodu no po nama i da bi nas osvojili, a Rusi su ovijema šćeli nametnut svoju vlast silom na sramotu, pobit njihove vođe, a od onijeh koji preteknu napravit mekušce koje mogu okretat kako im je drago. ----------------------------------- Vazda sam se trudio da u Rusiju pokažem kako su i Crnogorci ka i ostali ljudi, da i oni plaču, smiju se, kopaju, muče se, čuvaju đecu i stoku i da nijesu Špartanci iz priča niti to žele bit, a i za Špartance sumnjam da su bili ka što su ih opisali no su i oni morali činjet još ponešto do rata i stvari vezanijeh samo za rat. U rusku prijestonicu to nijesu lako primali ili nijesu šćeli čut. Oni su mi sa te strane bili glupi. Nijesu umjeli razumjet Crnogorca za ralom, sa sjekirom ili kosijerom u ruke; znali su samo za Crnogorca ratnika, za njegove puške, džeferdare, sablje i okinute turske glave koje se ne kidaju već pedeset godina. Toliko su stare i njihove vijesti o Crnoj Gori i kad oće navest primjer iz Crne Gore navode nekakvoga putopisca iz Njegoševa i Danilova vremena ili još od prije, pa te odavno zastarjele obavijesti uzimaju ka sadašnje stanje u zemlju. Nikad nijesu čuli za nijednu našu pjesmu koja nije guslarska i misle da naše đevojke nikad nе zapjevaju no vazda plaču i nariču. ----------------------------------- Na Cetinje su me pozvali 12. septembra. Opet sam vidio gospodara. Činjelo mi se da je malo ostara od kad smo se zadnji put viđeli, a ni ja više nijesam bio dijete ka nekad; iza sebe sam ima oficirsku školu i iskustvo sa Kavkaza. ----------------------------------- Na Vavedenje, 21. novembra 1912. krenuli smo na Skadar. Pjevale su se pjesme i viorile zastave, nijesmo ni razmišljali o tome kako ćemo za samo tri mjeseca masovno ginut pod Skadrom i na padine Taraboša. Svi mi dobro znamo kako se tamo pogibalo, koliko je mladosti za ništa ostalo u Albaniju, koliko je kosti oglodano i kolicini se ni strva ne zna. Čuo si i sam kako je izginuo Zetski odred. Priča se da su ih Turci tri dana kasapili, sve dok se nije odustalo od taktike modernoga ratovanja i uzeše Bardanjolt na što smo sve i uzimali - na jatagan i mišicu. Kamo sreće da se od početka tako ratovalo, za deset dana bi se naša zastava viđela na Skadar. Nije bolje prošla ni Vučinićeva brigada, no su i oni strašno izginuli. Naš oficirski kadar dobro je poznava taktiku modernoga ratovanja i tu taktiku dobro je primjenjiva na vojnijema manevrima tokom školovanja u Rusiju i Francusku, ali čim bi se sprovodila u naše jedinice dolazilo bi do velikoga otpora, jer našu vojsku nikako nijesi moga ustrojit i naučit ljude da slušaju ono što im se kaže, a ne da rade po svojoj volji. Janko Vukotić je vazda bio na najbolje mjesto i nije mnogo strada, a pokupio je najveću slavu zato što su Nikolini sinovi čuvali svoje glave uz njega. Takav je bio i sadašnji kralj Aleksandar Karađorđević, koji je komandova rezervom i čitavo vrijeme bio u pozadinu toliko duboko da je Nikola bio isturena meta u odnosu na njega, iako je bio čas u Grujemir, čas u Vraku. Ja sam bio dodijeljen divizijskome đeneralu Mitru Martinoviću koji je komandova Primorskijem odredom. Mi smo određeni za Taraboš, za glavnu bitku poslije koje se Skadar mora predat ako misli da preživi ove dane bez paljenja i kaštiganja, koje su mu Crnogorci obećali ako se dokopaju unutrašnjega dijela grada. Dva mjeseca smo opsijedali Skadar i nijesmo mu mogli ništa. Hasan Riza-paša komandova je jakom odbranom toliko vješto da se pored svega dovijanja našijeh đenerala i brigadira nijesmo mrdali naprijed bez velikijeh žrtava koje nijesu bile vrijedne toliko osvojenoga komada zemlje. Mučno mi je bilo gledat naše žene kako sa torbicama punijema hrane za svojega junaka, nariču nad njegovijem mrtvijem tijelom u neki rov zauzet od Turaka na padine Taraboša. Nijesi ih moga zadržat da ne grebu lice za bratom, mužem, ocem ili đeverom. Ponekijeh je bilo koje su sve izgubile, koje nijesu imale snage da se vrate nazad i kažu familijama da su im svi izginuli. Pomagali smo im da izvade mrtve iz rovova, a one su nas gledale ne videći nas, samo su brisale i ljubile raspolućena lica umrljana krvlju i zemljom stravično naričući. Bila je strašna nesreća. U njihove oči nijesi moga viđet tračak nade ili na usne osmijeh ako bi otkrile da to nije onaj radi kojega su došle, no su ga oplakivale i lelekale ka da im je najbliži rod, vjerujući da će neđe neko oplakat njihove ako do njih dođe; oplakivale su ih oplakujući cijelu Crnu Goru i njenu mladost - njenu nadu i napredak koji izgibe u skadarsku pustahiju radi nečega čemu niko nije vidio кrаја. ----------------------------------- Još nijesu zarasle rane sa Taraboša, a izbio je ovaj još gori i krvaviji, crnji od svijeh crnogorskijeh ratova u koji se ginulo više no ikad. Poslije njega Srbi. Teži su no sve ostalo. Jedan jezik, jedna vjera, a pale ti kuće, muče muške, siluju žene, ubijaju kako im je milo i ne misle na boga. Nijesu ovo Srbi! Da su Srbi sjetili bi se Lazara, Miloša, Strahinje, Маrка, Janka i ostalijeh njihovijeh junaka. Ovako čovjek pomisli da tijeh ljudi nikad nije bilo, da su izmišljeni, da Srbi za njih, njihovo poštenje i obraz nikad nijesu čuli, ili ne vjeruju u izmišljotine, no njima samo zamaštravaju oči suludnjacima. Ovo je neka grdna turska mješavrna u koju se pokupilo sve ono što ne valja i od jednijeh i drugijeh. Mnogo smo mi idealizovali taj narod, mnoge smo pjesme i bajke čuli o njima i to su nam bila saznanja o jednome narodu. Ruska saznanja o Crnoj Gori bila su stara po pedeset godina, a naša o Srbima zaustavila su se u vrijeme Miloša, Lazara i drugijeh junaka toga doba. Želeći živjet sa njima zaboravili smo koliko se taj narod promijenio od kosovskoga doba, nijesmo šćeli viđet ništa ružno, gledali smo samo ono lijepo i nadali se da će jednom svuđe biti dobro kad bude slobodna zemlja Miloševijeh potomaka. Da smo pominjali Brankovića, koliko smo pjevali o Obiliću danas nam se ove stvari ne bi događale, ne bi znali s kakvom tragom imamo posla i kako s njima valja izać na кrај. Koliko smo griješili. Koliko je svako naše pokoljenje griješilo i nadalo se. Danas svi vide što je učinjeno, ali je sad za sve kasno. Poslije tri velika rata danas nemamo ni mladeži, ni snage, ni kralja ni države. Danas smo bez iđe ikoga i sami sa Srbima. Po danas će nas svi zaboravit ako nešto ne učinimo za spas ove zemlje. Danas ti i ja sjedimo u Konj građanski, a Aleksandar računa kako je proša još jedan dan a on je kralj Crne Gore. Noćas on mirno spava iako je izda đeda. Spavaće mirno i kad izda zemlju, pošto je to u njihovu tragu. Imaju oni tvrdi san bez snova i ne može ih iz njega probudit savjest. Oni nemaju savjest, njih obraz ne smeta, za раrе bi i guzice dali i od nas će napravit ono što im je volja. Napravit će od nas gore ljude no što su oni, da bi svijetu mogli pokazat kako ima i gorijeh od njih i kako te gore treba naučit da bi postali bolji, a oni su nam najbliži, najbolje nas razumiju i najbolje će nam pomoć. ----------------------------------- - Lijepo se ti, Mašane, razgovori. Božja ti
vjera, nije ti bilo lako ni u Rusiju ni ovđe, no si
ovaj život dobro proživio i mislim da si se
odužio svijema, pa kad pođeš pred boga nećeš
morat mislit o tome jesi li kome osta dužan, no
će te tamo lijepo počastit. ----------------------------------- Naša Skupština prodala nas je za malo žita koje su nam obećali, a sad to žito trune po magacinima i željezničkijem stanicama Banjaluke, Sarajeva i Beograda i niko se ne sjeća kome je poslato, ko ga je krvavo platio i ko ga još i sad skupo plaća. Vazda nas je to prokleto žito skupo koštalo. Krvavo smo ga kupovali od Mletaka, Rusije, Austrije i sad od Srbije. Kad se pogleda sa te žitne strane ispada da Crnogorci nikad nijesu ni ratovali za ništa drugo do za žito. ----------------------------------- Da mi je imat po sto dolara za svaki sat razmišljanja o Crnoj Gori, dok sam bio u Ameriku, danas bih ima da platim Aleksandru da je ostavi na mir, pošto po njegovoj brizi za ovu našu sirotinju i njegovu đedovinu ona ne vrijedi mnogo više no što bi se od toga moglo nakupit. ----------------------------------- - Bio sam najmlađi među devetoro đece (pet sinova i četiri šćeri), koje je izrodila moja majka za četrnaes godina braka koji nijesu željeli ni ona ni moj otac. On je htio ostat vječiti momak - neženja, koji ne vodi računa o nikome do o samome sebe. Njegova braća ga nijesu ni pitala oće li se ženit, no su mu isprosili mladu. Nije šćela poć za čovjeka koji je od nje bio stariji dvades devet godina i radije bi pobjegla ili se utopila no uradila ono što se od nje tražilo, ali sva njena preklinjanja, sve suze i đevojaštvo ostali su zatvoreni u malu pojatu pored kuće njenoga oca koji nije htio odbit prosce jednoga od junaka Krnjičkoga rata, sinovca slavnoga Zakar-barjaktara, koji je poginuo u Dugu kod Nikšića vraćajući se sa Crmničkijem ordenom sa Vučjega dola; nije moga odbit prosce iz siromašne, ali junačke familije, a blago će se, po njegovome shvatanju, lako zaradit samo ako njih dvoje budu složni i vrijedni. ----------------------------------- Stojeći na palubu broda i razmišljajući o svemu ovome što sam proša i što me još čeka, gleda sam ljude i žene koji su plovili tom luksuznom klasom. Žene su bile iste ka one koje si ti gleda po Petrogradu. Pita sam se oće li i moja žena, jednoga dana, obuć perjanu robu i šešire, prošetat golijeh noga, pit i grlit se sa tuđijema ljudima i bačat čaše u duboko more. Pita sam se oću li se ikad promijenit i puštit je da se ponaša ka što su se ponašale ove žene. Pita sam se oću li ostat ka moj otac, oće li me ovo porazit i pokazat mi kako je on ima pravo, iako sam stalno mislio da griješi. Pita sam se je li najbolja sredina i što bi o toj sredini rekli Crnogorci a što Amerikanci. Za ove prve vazda bi osta ženska podrepuša koja ne smije progovorit pred svojom kurvom i kojega ona mota kako oće, a za druge bih bio divljak koji se ne može odreć nekijeh svojijeh zaostalijeh shvatanja neprimjernijeh njihovom vremenu i sredini; ka da njihovo i naše vrijeme nije isto i ka da živimo na različite zvijezde koje nemaju veze jedna sa drugom i čiji žitelji ne znaju ništa jedni o drugijema. Oko mene se pjevalo, igralo, lomilo, smijalo, bljuvalo i povraćalo, a ja sam mislio o mojima kući, osjeća sam očev pogled na leđa, čuo majčino jecanje iz kužine i poluglasnu pjesmu rođaka koji su me pratili na daleki put. Poslije pregleda i pasoške kontrole poveli su sve nas koji smo imali radne vize. Neđelju dana morali smo provest u lučki karantin đe su nas detaljno pregledali da im ne bi slučajno unijeli kakvu bolijest; svi oni koji su i malo bili bolešljivi vraćani su nazad, ukoliko nijesu imali para za liječenje u njihovu karantinsku bolnicu. Bili smo strpani svi na jedno mjesto i bilo nas je sa svake strane: Crnogoraca, Srba, Hrvata, Bošnjaka, Kineza, Njemaca, Engleza i jedino bi nas razdvajali kad bi nas prozvali poimenice da se javimo određenome američkome službeniku koji je uz pomoć prevodioca saznava sve o nama i obavještava nadležne vlasti o našemu ponašanju tokom boravka u ovome prostoru. Bunili smo se što nas ne puštaju napolje da tražimo posa, ali njihovi službenici bili su neumoljivi i nepodmitljivi i na sve naše molbe i preklinjanja nijesu odgovarali, no su se pravili gluvi. Ponavljali su nam iz dana u dan, da nas ne smiju nespremne puštit na američku zemlju, da moramo naučit da se sporazumijevamo barem toliko da zadovoljimo neke lične potrebe vezane za hranu, piće i prenoćište, organizovali su nam učenje pomoću slika đe smo ka papagaji ponavljali po deset puta: hleb, so, šećer, mlijeko, čaj, kafa, kokoška, meso, riba, duvan, soba, krevet, odijelo, obuća, kapa, doktor, alat, rad, red, gazda, služba, pare, banka, porez, sloboda, porodica, pošta, pismo, pečat, hvala, molim, dobro došli, srećan put, doviđenja, karta, prevoz, stanica, voz, brod; sve dok ih ne bi naučili tako dobro da smo ih ponavljali i kad bi nas probudili u najzadnje doba noći. Od ove primitivne škole jedino su bili izuzeti Englezi, jer su govorili isti jezik, ali su morali opet ostat unutra sa nama do samoga kraja ovoga učenja i iščekivanja oće li se nekome pokazat da ima kakvu boleštinu. Normalno, ništa od toga nije bilo džabe i kad su nas na kraj puštili u njihovu državu, prije no što smo stupili na njihovu zemlju, skupo su nam naplatili ove prve naučene riječi, hranu, ležnik i njegu. Prije no što smo napuštili ovo mjesto koje me podsjećalo na zatvor ili sud đe se odlučivalo i o mojoj sudbini, prevodioci su nas uputili đe treba tražit posa i prenoćište. Dobili smo radne dozvole, savjetovano nam je da je pare nasigurnije držat po bankama, da se čuvamo od lupeža i prevaranata kojijeh ima svuda pa i u njihovu državu i da redovno plaćamo porez ne živeći u uvjerenje da nijesmo upisani ka oni koji zarađuju pa možemo izbjeć ovu dužnost prema Americi koja nam i pored poreza pruža veliku mogućnost da zaradimo, zarađeni kapital uložimo u neki američki posa ili se vratimo kući đe ćemo američkijem parama pomagat razvoj i unaprijeđenje svoje zemlje. Poželjeli su nam sreću i ispratili nas do izlazne kapije, a mi smo tek tada viđeli novi svijet, ulaz u nešto bolje čemu smo se nadali i što smo očekivali. ----------------------------------- Prvi radni dan bio je kišan, vruć i krvav. Kako tada tako i sljedećijeh šes mjeseci nosio sam sa još jednijem Srbijancem kotlić pun usijanoga željeza sa jednoga mjesta na drugo. I pored rukavica koje su nam bile jedina zaštita pri radu ruke su mi bile krvave i otečene; tada još nijesu bile navikle na tu vrstu rada, iako ne mogu reć da me otac štedio dok sam bio doma. Umio sam i tamo dobro potegnut, ali je to bilo igranje pri onome što se radilo ovđe. Šef sektora kojemu sam bio dodijeljen nije bio zadovoljan mojijem radom tokom toga prvoga dana i namjerava je da me odma otpušti, ali sam osta na molbu nekijeh mojijeh zemljaka koje je on mnogo cijenio ka radnike i pružio mi je još jednu priliku da se dokažem, a oni su mi poslije u baraku rekli kako ovo nije Crna Gora, kako se ovđe mora krvavo radit i šteđet da bi se zaradila neka crkavica i kako nema maženja pod majčinijem krilom, јеr ako sad ostanem na ulicu male su mogućnosti da nađem neki posa koji će mi se ovako platit a bit imalo lakši od ovoga. Jedino čemu sam se moga nadat, po njihovijem riječima, da bih moga nać tek da preživim bilo je čišćenje ulica, a taj mi posa nijesu preporučivali, jer je našijem ljudima bilo teško uzet metlu da čiste tuđe ulice i ne rade ništa drugo čitavoga vijeka. Govorili su mi da probam i to, ako mi ne smeta da danas-sjutra neko mojemu ocu reče kako me vidio da čistim ulice i da sam za to poša u Ameriku, a on za to zadužio imanje. To me malo zbunilo i prepalo, čvrsto sam riješio da izdržim ono što sam započeo, tako da sam istoga dana i napisa ocu pismo u koje sam mu poručio kako sam dobro putova, naša posa i kako ću uskoro počet da stičem pare kojijema ću otplaćivat ono što se on zadužio radi mene. To mi je bio prvi zadatak, a poslije sam moga radit što mi je volja, jer sam bio kapac od sebe i svojijeh para. Tijeh dana prokleta kiša nije prestajala i baraka je počela da toči, doduše iznad moje postelje bilo je suvo, ali je po sastavima između zidova i krova voda
----------------------------------- Čitavijem putem od Indianapolisa do Теr Ota, mojega odredišta, pratila me neka sitna kišica - kiša koja je ličila na ovo što sipi iznad nas. Sve američke kiše su takve. Nikad tamo nije pala prava kiša. Vazda je nešto sipilo, rominjalo, namiještalo se za veliku kišu i na kraju izjalovilo. Nikad nije pala ona naša prava kiša koja sve potopi kada se sastave nebo i zemlja, kada se sve smrači i čovjek od mraka, magle i kiše ne vidi ništa pred sobom, nego stoji ne mrdajući se iz mjesta u očekivanje da će jednom stat. Po takvoj kišici točila je naša sklepana baraka u Vašington a da su padale naše kiše odavno bi se raskišala, raspala i od nje ne bi ostalo ništa. Sveti Ilija je na njih potpuno zaboravio, pošto i njihova grmljavina nije ni nalik našoj, no se čuje samo neđe iz daljine i dosta slabo. Mora da je sva kiša i grmljavina namijenjena Crnoj Gori i Americi pala u Crnu Goru, a svo blago koje je trebalo podijelit između njih dvije dato Americi. Takva ti je naša sudbina, vazda izvučemo najgore kad se dijeli ono što valja i ne valja. Tako smo ovoga puta i izvukli Aleksandra, umjesto da izvučemo ka i svi ostali koji su dobili oni rat. Sadašnji rat nije ništa drugo do borba protiv nekoga ko ti je bio najbolji prijatelj, a nema gore stvari no se bit sa prijateljima. Zamisli sad da se ti i ja posvadimo, pa da se odmetnemo na dvije strane jedan protiv drugoga, da moramo dić ruku jedan na drugoga i na sebe, jer smo do juče zajedno pili i jeli, a danas se koljemo ka najveći krvnici, koljemo se onako kako se ne bi klali ni sa najžešćijema neprijateljima, baš zato što nas boli to klanje ili nas boli bivše prijateljstvo. Odjednom smo zaboravili sve i krenuli u propast zajedno sa onijema koji nas u nju guraju. Hiljadu puta sam se upita, za ovo vrijeme, koliko je ispravna ova naša borba i hiljadu puta naša razloga za to, a opet mi je krivo što ratujemo s njima. Mogli smo lijepo bit svaki na svojemu, ne branit jedni drugijema da žive ka ljudi i gledat svoja posla. Njihova je sila velika, ali nas ne mogu dobit, ka što nas ni Turci nijesu mogli pokorit, a naša je sila mala da ih potpuno poćeramo i oslobodimo se napasti. Naša je situacija slična onoj kavkažanskoj i sami bog zna kako će se riješit, oće li se ovaj plamen ugasit ili će vazda bit ljudi spremnijeh da se bore i poginu za našu stvar. Oće li se ikad čut za sve naše patnje đe gođ da smo se našli, đe gođ da smo se đeli. Oće li nas jednom pogledat dobri Bog, barem zato što smo mu bliži no Srbijanci koji žive u ravnicu. Ma nije ni njih pogleda čim ih je doveo u ove krajeve da se s nama ćeraju gore dolje. ----------------------------------- Naćerali su me da mislim o zlu i da mi nikad ništa lijepo ne izađe pred oči, da sa nikim ne mogu progovorit o tome je li mu se što rodilo no moram pitat jesu li mu svi na broj i nijesu li mu što zapalili. Moram mislit o umiranju od gladi, sirotinji, paljevini, nemaštini, krvi i neredu, umjesto da mislim o blagostanju, izobilju i sreći doma koju nijesam moga osjetit, jer su me gumuli u ovaj suludi rat za koji sam mislio da će se završit onoga dana kad posljednji Austrijanac napušti ovu našu krševitu, krvavu i opustošenu zemlju. Nikad nikome ne bi moga povjerovat da će se Crnogorci, Turci, Malisori i Arbanasi jednom zajedno dić da pod jednu zastavu skinu srpski jaram koji nas je pritisnuo. Reci ti mene ko je to moga zamislit? Fala bogu, niko! Niko se nije nada da će nam braća ovako vratit sve one stotine godina crnogorskijeh muka da se oni podignu na svoje noge, pošto Crnu Goru nije trebalo podizat, no je vazda stojala pravo, bez obzira kakvi su vjetrovi duvali njenijem klancima i planinama. Ko je moga vjerovat da ćemo podizat Srbiju, a ona nam vratit prolivanjem bratske krvi, paljenjem kuća, rušenjem crkava, obogaljivanjem zdravijeh i svijema svirepostima, kojih se čovjek ne može ni sjetit niti ih zaboravit. Ta država me podsjeća na pjanca koji se čitavoga života tetura, pada, diže se, pa opet pada sve dok mu nije došlo do glave da napravi barem mali odmor od pića, pa kad je doša malo svijesti psova je one oko sebe ne sjećajući se da su ga oni nosili, pridržavali, podizali, lijegali u krevet, kupali, umivali, preobukovali i gotovili mu večeru. Opet će se Srbija opjanit, pa će zakukat za nama i tražit da je opet neko diže iz gliba, da joj pere robu i čisti rane zadobijene u pjanom padu, samo što će se prije toga dobro napit naše krvi da joj obnovi džigericu; a naša krv joj izgleda nije teška za stomak. ----------------------------------- Naselje, ako se tako može nazvat pet-šes baraka poređanijeh jedna pored druge, je smješteno uz samu rijeku Vobaš i iznad njega nekoliko stotina metara bio je rudnik u koji sam treba radit. To je bilo moje novo prebivalište za sljedećijeh pet godina. Otole nijesam mrda, tu sam naučio engleski jezik, zaradio kašalj i pare. Tu sam naučio da pušim, pijem i ponovo sam projeo piletinu (samo privremeno), jer je to bila najjeftinija hrana, a više nije bilo mjesta za probirivanje. Neki od onijeh koji se nijesu šćeli vrćat u Crnu Goru poslije nekoliko mjeseci napuštali su ovakve vukojebine i po raznijem američkijem gradovima otvarali trgovine, zanatske radnje ili su radili po nekijem fabrikama, računajući da će im to bit dosta i da će im obezbijedit barem goli život, ako ga ne mognu obezbijedit svojoj sadašnjoj i budućoj đeci. Ti ljudi osnivali su širom Amerike naše kolonije i društva oko kojijeh su se okupljali Crnogorci, koji su vazda bili spremni materijalno pomoć bivšu domovinu i mjesta za koja su bili vezani, ali nikad nijesu razmišljali o nekoj trajnoj pomoći i nijesu imali plan kako da svoju zaradu ulože u Crnu Goru, nego su je ulagali u Ameriku, njene banke, njenu privredu i njene ljude. Ti ljudi postali su Amerikanci, u njihovijema domovima polako se zaboravlja naš jezik i njim se govorilo samo onda kad bi se više njih našlo zajedno. Pisali su doma najviše jednom godišnje i to tek da ih ne zaborave, slali po desetak dolara i molili da ih ne propušte u sastavljanje porodičnijeh stabala, ako neko iz porodice bude radio takve stvari. Svojijeh imanja nijesu se odricali, no su njihovi rođaci obrađivali zemlju i koristili je sve do onoga trenutka kad bi ovijema došlo do mozga da od toga nemaju nikakve koristi i da je najbolje prodavat je u bescijenje samo da bi se izvuklo barem nešto od svega, ne nudeći, po starome crnogorskome običaju, prvo najbližijema rođacima da kupe njihovo imanje. Ti su se Crnogorci zaklinjali u Crnu Goru, u kralja, u porodice, u tradiciju i kosti prađedovske; pjevali su naše pjesme, igrali ora i druge naše igre, ali ništa dalje od toga, jer su njihova đeca, uglavnom bila po strani i nijesu znala ništa o domovini svojijeh roditelja, a i ono što su znala nije im izgledalo prelijepo i nije ih moglo vezat za roditeljski kraj. ----------------------------------- Prvi dan proveden u rudokop bio mi je strašan. Kad sam se primaka oknu vidio sam momka mojijeh godina kako krvav leži na sred zemlje i oko njega nekoliko rudara, vjerovatno njegovijeh drugova, koji su molili da se zovne doktor i sumnjičavo odmahivali glavama, želeći da pokažu kako oni, eto, čine sve što mogu, ali sumnjaju da se čovjeku može pomoć. Dok smo slazili u jamu doviknuli su za nama ono rudarsko "SREĆNO" i ponovo se okrenuli svojemu polumrtvome drugu. Izraz lica mi je sigurno bio unezvijeren, jer je jedan Mašanović počeo da me tješi, govoreći mi kako to nije ništa i da ću se na takve stvari navić kako vrijeme bude prolazilo. Govorio mi je kako ne smijem razmišljat o smrti dokle gođ radim u rudnik, jer је to najpogubnije osjećanje koje može snać rudara kad se susretne sam sa ždrijelom rudnika koje treba produbit. Nije se smjelo razmišljat ni o smrti ni o životu, u rudnik se trebalo razmišljat samo o tome da se radi po pravilima koja je nalaga rudarski život i propisi kako se ne bi pogriješilo i tako dovelo u pitanje ne samo sopstveno bivstvovanje na ovaj svijet, nego i život svojijeh drugova. Toga dana dobio sam lekcije koje sam treba dobit od svojega brata i njegovijeh drugova, prije no što sam krenuo za Ameriku. ----------------------------------- U ljeto 1912. godine, već mi je dosadio ovaj posa. Osjeća sam se izmoreno i trebalo mi je odmora. Sav moj dotadašnji odmor svodio se na neđelju, kad niko nije radio. Radio sam svijem ostalijem praznicima i prilikom svijeh proslava, jer je tada posa bio najbolje plaćen. Tijeh godina sam se pretvorio u раrе. Zaradio sam dosta, ali to nije bilo ni blizu onome koliko sam htio ponijet u Crnu Goru, a daleko je bilo od američkoga bogatstva. ----------------------------------- U to vrijeme izbio je rat. Preko društva Crnogoraca iz Čikaga doznali smo da je Crna Gora ušla u zajednicu sa Srbijom, Bugarskom i Grčkom i da se vode krvave borbe kako bi se Turci poćerali tamo okle su i došli. Kod nas je vladalo veliko oduševljenje. Svi smo šćeli ostavljat svoje poslove i vraćat se u Crnu Goru da stupimo u redove naše slavne vojske i pokažemo kakvi su crnogorski ratnici. Najviše nas je obuzdava Luka Mašanović. Bio je najstariji i najpromišljeniji među nama. Tada smo i doznali da je on povjerenik Mihaila Pupina za državu Indijanu. Govorio nam je da se moramo smirit i trijezne glave razmišljat o tome koji je najbolji način da pomognemo našu domovinu. Pupin, koji je bio povjerenik naše vlade u Ameriku, preda mu je pismeno saopštenje našega kralja u kojemu je stojalo da Crnoj Gori ovoga trenutka nijesu potrebni dobrovoljci koji će branit otdžbinu i oslobađat naše zemlje od Turaka, no su joj potrebne pare kojijema bi mogla kupovat oružje i tako ne štetit državnu kasu koja je i onako siromašna. Treba je Crnoj Gori sanitetski materijal i još mnoge slične potrepštine, ali joj nijesu trebali ljudi, jer se i bez njih silina našega oružja nadaleko čula. Kralj je od nas tražio da nas ne savlada želja za domovinom, da ostanemo tamo đe jesmo, zarađujemo i dio te zarade šaljemo za opšti interes Crne Gore, a to je najbolji način da joj pomognemo. Crnogorci koji su u domovinu trudiće se da na svaki način opravdaju sve ono što se uložilo u njihovo svijetlo oružje i da se na dostojan način oduže svojoj braći koja su im pomogla u nevolji, stojalo je u kraljevome pismu upućenome nama koji smo bili svuda po bijelome svijetu. Mnogi su bili razočarani takvijem postupanjem kralja i naše vlade. Govorili su da nas nije niko tražio, samo su tražili naše раrе. Neki od našijeh su govorili kako se kralj Nikola vlada ka američki poreznici i nijesu davali ni dolara. ----------------------------------- U decembar 1915. godine, više nikoga nije bilo u Čikago. Bilo je ljudi, Amerikanaca, ali Crnogorca nijesi moga nać. Kad sam doša u tamošnji crnogorski klub dočekale su me samo žene, svi ostali su pošli na istok da vataju bilo kakvi brod koji je iša za Evropu. Više nikome nije bilo važno u koju će se vojsku borit, samo da ide protiv zajedničkoga neprijatelja. Luke Atlantskoga okeana bile su zapljusnute Crnogorcima. Vladala je opšta vreva i gužva, svi su tražili nekakve veze i načine da se prebače рrеко Okeana, јеr su engleski brodovi po naređenju svoje vlade odbijali da prevoze Crnogorce zbog afere koja je ispala sa našom Misijom. Nijesu Matanović, Seferović i ostali bili nevini ka što se mislilo i uz naše ljude prikupljali su još i Dalmatince, Hercegovce i Ličane, koji su bili zvanični podanici Austrije i njeni budući vojnici, ali su Amerikanci ipak, bili više skloni da povjeruju Pupinu i ruskome ambasadoru, pa se sve nekako zataškalo i obezbijeđen je jedan brodić koji je treba povest Crnogorce do Arbanije. Na taj brod nijesam stiga na vrijeme. Još je bio ukotvljen kad sam doša u Njujork, ali mjesta nije bilo. Brindizi je prima četiri stotine ljudi, a na brod se raznijem mitom uspjelo ukrcat preko pet stotina, među kojijema je bio i Luka Mašanović koji je krenuo na još jedno putovanje u domovinu. Nekoliko dana kasnije mislio sam da mu je to bilo posljednje putovanje, јеr je brod potopljen u blizinu Medove, a on nije umio da pliva. Otac mi je poslije priča kako je čuo da je Luka gleda dva brata Gojnića kako se dave, a nije im moga pomoć i kako se zakleo da se nikad više neće primać moru. I sam znaš kolika je to bila pogibija. Preživjelo ih je sto pedeset, a ostale su pojele ribe na dno mora. Kukavci, mučili su se i trpjeli svakakva poniženja samo da bi se dočepali Crne Gore kojoj je trebalo spasit obraz, a torpedovani su na domak kopna. Gledali su obalu Arbanije i umirali u najteže muke daveći se u valove koje je napravio tonući brod. ----------------------------------- Pupina sam vidio i mnogo mi se dopa. Pupin nije bio čovjek no ljudina, ne toliko po stasu koliko po lijepoj riječi i predusretljivosti; kasnije sam se pita jeli se rodio čovjek koji je moga iznevjerit Pupina i naćerat ga da povisi glas. Nije ličio na naše ljude, nije ni odijelo nosio ka naši ljudi i na njega je sve gospodski stojalo. To je bio gospodin čovjek, ali nije bježa od ostalijeh ljudi i za svakojega nevoljnika je ima lijepu riječ. Bio je otac i majka svijema koji su mu se obraćali za pomoć, a takvijeh nije bilo mnogo, jer ih je mnozina mislilo kako njegova spoljašnjost ne dopušta druženje i razgovor sa ljudima koji nijesu pripadali njegovome uzvišenju. Toga čovjeka mnogi su opanjkavali, iako je dosta jada vidio braneći Crnogorce, ma što da su učinjeli. Mnogo puta je založio svoj ugled i svoju čast i mogo puta je njegova riječ poštovana. Često su oslobađani krivi, jer je on govorio da će se popravit. Sa nama odraslijem ljudima, ponaša se ka da smo mu đeca. ----------------------------------- Došli su najteži dani mojega života. Rad po američkijem rudokopima bio je igranje za malu đecu pri onome što me čekalo. Posta sam izdajnik makar i prividno. Položaj u koji sam se nalazio strašno me zabolio. "Zaklinjem se bogom i svijem što mi je najmilije i najsvetije na ovaj svijet: da ću biti vjeran Kralju svijeh Srba Petru I Karađorđeviću, mojemu vrhovnome komandantu..." Riječi te zakletve pamtiću dok sam živ. Činjelo mi se da sam dostiga samo dno svojijeh moralnijeh vrijednosti. Ličio sam na izgužvanu kanavacu koju je svako moga zgazit, izgužvat i isprljat - ličio sam na krpetinu kojom je svako moga skinut glib sa svojijeh opanaka. Činjelo mi se da će me prvo crnogorsko dijete pljunut kad me vidi ili će proć pored mene stavljajući mi na znanje da nijesam vrijedan ni njegove pljuvačke, ni kamena kojijema se kamenuju kurve, vještice i prokletnice. Više nijesam bio Crnogorac, bio sam Srbijanac -Gedžo, bio sam nula crnogorska koja je izdala ono malo jada što je doma imala, podrepuša koja je izdala ono što se izdat ne smije, nečovjek koji je bio poganiji od najpoganije crnogorske bestidnice; sam sebe sam bio ništa, a ostali su me tapšali, čestitali mi novo državljanstvo, ulazak u novi svijet oslobođen crnogorskoga pakla - čestitali su mi izdaju i novo rođenje. ----------------------------------- Dočepali smo se i Crne Gore, a ja sam se svakijem danom veselio povratku kući. Tijeh dana mora sam bit na oprez jer je nad nama pooštrena kontrola, kako koji ne bi uteka kući. Rašćerali smo ih iz Sandžaka, narod nas je svuda dočekiva ka oslobodioce. Slavna vojska je bježala glavom bez obzira i ostavljala za sobom neukopane leševe. Tražili su od nas primirje kako bi pokopali svoje mrtve, ali su ih samo provizorno kupili na gomilu i ostalo vrijeme koristili da što dalje odmaknu od nas. Prvu noć kad sam zanoćio u Podgoričku kasarnu iskoristio sam neopreznost straže i pobjega. Do jutra sam se dočepa Komarna. Sačeka sam da se smrkne i produžio dalje. Bila je kasna noć kad sam banuo na kućni prag. Nijesu mogli vjerovat da me vide, a pogotovo ne da sam obuka srbijanske gaće. Reka sam ocu da nemamo mnogo vremena i da zove braću, ako su tu. Izaša je a ja sam skinuo one široke gaće, bačio ih u oganj i obuka očevo odijelo. Majci sam da pojas sa parama od kojega se nijesam odvaja dvije godine i reka joj da ih ne daje ocu јеr ga mogu ubit. Za to vrijeme pojavio se on sa moja dva srednja brata. Sve moje riječi su bile uzaludne. Niko od njih nije htio vjerovat u ono što sam priča. Otac je stalno ponavlja da mi se glava još nije oladila i da se ponašam ka malo dijete, a braća su odlučila da čekaju kraljev povratak iz Gaete. Najstariji brat je bio sa njim u Iatliju i odlučio se vraćat sa ostatkom Crnogorske vojske. Nijesam ih htio čekat. Zorom sam pobjega u planinu. Sa sobom sam ponio malo mrsa i pušku na koju je ugraviran grb Karađorđevića (neka ih bije njihova puška). Dva dana poslije u znak odmazde za izdajstvo strijeljali su oba moja brata, zapalili njihove i očevu kuću, a tri porodice su ostale sa ono mojijeh раrа i zgarištima u koja se nije moglo živjet.
----------------------------------- Prokleta nedjelja. Još mi nikada ruke nijesu drhtale kao jutros. Ovo je prava propast. Ne mogu napraviti ni ustaljeni pokret rukom kojim sam tako rutinski pravio čvor na kravati. I lice. Na što tek ono liči. Moram pripaziti da ne okrvavim kragnu od košulje. Dolazi dvadesetprvi vijek, a moja žena još uvijek štirka bijele košulje i na pijacama ti još uvijek mjere kantarima. Znao sam da se nedjeljom ne valja brijati, ali ja hoću da budem izbrijan pred današnji događaj. Pogledaj mi samo lice - pitaće me ljudi jesam li došao sa Taraboša. E, da ustanu Jovan i Mašan, otac i tast, da im je da pogledaju uzdanicu kako se sprema za boj, imali bi što vidjeti. Ova borba nije ni nalik njihovoj, iako je predmet isti - ujedinjenje ili ne. Prošle su sedamdesetčetiri godine, a mi se pitamo isto. Ne napredujemo, ne mrdamo, a cijeli svijet hita u novi vijek. Amerikanci i Rusi šetaju po mjesecu, crnci se kandiduju za predsjednike, Kavkažani su odavno dobili svoja prava, a mi drvimo o istim stvarima. ----------------------------------- Do mjesta gdje trebam dati glas nema mnogo hoda, samo treba proći ispod Lovćenske vile i spomenika poginulim Crnogorcima koji su pošli u odbranu svoje časti i časti svoje domovine. Kolebam se, a i još je rano. Prolazim pored kuće i nastavljam dalje. Kupujem novine i cigarete i sijedam u kafanu. Jedna, druga, treća rakija; trljam ruke i skupljam hrabrost. Otvaram novine. Ne mogu ih ni pogledati, jer su pune gadosti. Palim cigaretu i bježim napolje. Pred vratima Obodovog servisa napravio se red. Ljudi se usiljeno smiju i ćaskaju o koječemu. Kad sam im se primakao pogledali su me i nijesu mogli sakriti iznenađenje što me jutros ovdje vide. Progurali su me рrеко reda i nagurali se iza mene, govoreći kako će svima biti čast da glasaju poslije mene. Sad su se još više oraspoložili i njihovoj priči nije bilo кrаја. Otvorila su se vrata i ušao sam u prostoriju koju su nazivali: "biračko mjesto", "izborna jedinica", "mjesna zajednica" i sl. Jedno od mjesta na kojima se rješavala sudbina Crne Gore izgledalo je hladno. Kabine su napravljene od kartonske ambalaže za pakovanje zamrzivača; nacrtani kišobrani i čaše stojali su naopako. Na sredini prostorije postavljena su dva islužena klimava stola savijena pod težinom kutija i glasačkih lista. Pogledao sam to mjesto, pogledao ljude koji su sjedjeli za stolom i pili prvu jutarnju slatku i tanku kafu, nervozno pušeći i pripremajući liste, i izašao napolje. Osjećao sam da me ljudi iz reda gledaju više sa čuđenjem nego sa gnjevom. Čuo sam da pitaju jedni druge što mi bi, ali niko za mnom nije puštio psovku.
Veljko Radović o romanu OGLEDALO
RANE POZLJEDE U cetinjskom kafeu „Tamara", dobio sam dar za koji se kasnije pokazalo da je mnogostruko dragocjen: prvu i jedinu knjigu Igora Đonovića, Ogledalo, štampanu 1996. u piščevom gradu, u izdanju „Dignitas"-a. Uručen mi je 13. decembra 2001. godine, a ja ne mogu da ne znam da je to i moj rođendan, i da je, dakle, ovaj skupi dar i simboličan, na još jedan način. Roman Ogledalo mi je Pavle Đonović, u ime porodice i svoga mrtvog sina-autora Igora, ovako posvetio: „Poštovanom gospodinu Veljku Radoviću, srdačno, porodica Đonović - Cetinje, 13. 12. 2001. godine". Pavle Đonović je neko ne samo u cetinjskoj, nego i u crnogorskoj kulturi, ali ovdje nije riječ ni o njemu ni o meni, osim posredno. Različitih godišta, mjesta življenja, pa i sudbina, nijesmo se dobro poznavali, a uspjelo nam je da se zbližimo samo nekoliko godina prije nego što je umro, višestruko ranjen kao tragični roditelj u samu suštinu svoga plemenitog bića. Znao sam, naravno, da mu je sin Igor nesrećno poginuo odronivši se s planine, 5. maja 1994. godine (rođen je na Cetinju, 21. januara 1966). U trenutku kad sam dobio roman Ogledalo lijepog i tragičnog momka Igora Đonovića, razumije se da nijesam mogao niti da očekujem niti da slutim stepen darovitosti jednog neiskusnog pisca dvadesetšestogodišnjaka (u tekstu „Umjesto predgovora", pisac Ogledala naveo je riječi iz svoga dnevnika od 21. aprila 1992. godine: „Dvojica komita raspredaju o ovoj temi, pretresajući neke istorijske istine i poluistine, s tim što bi posljednja priča bila odvojena od njih i govorila o čovjeku koji, brijući se ispred ogledala, razmišlja o svemu tome i odlazi na glasanje").
Kada sam pročitao roman "Ogledalo" Igora Đonovića (posthumano izdanje), osjetio sam neku gorčinu ljepote. Za to je više razloga. Sklapajući korice ovog, po mnogo čemu, izuzetnog romana, koji sam pročitao u jednom dahu, bilo mi je žao što sam završio čitanje. Osjećao sam se kao da mi je neko nešto divno i drago istrgnuo iz ruku, baš kao i onog dana kada sam osjetio prazninu u srcu saznavši da je mladog i zaista darovitog pjesnika (tada sam znao da piše pjesme i eseje) Igora sudbina odnijela iz života. I po konstrukciji, i po odabiru literarne teme, i po sugestivnosti, po stvaranju slike, portretisanju likova, i po stilu i jeziku, stiče se utisak da je ovaj roman (pronađen u zaostavštini) pisao književni erudita sa ogromnim zanatskim i životnim iskustvom, a to djelo je napisao mlad, izuzetno darovit čovjek. "Ogledalo" je višestrako rijetko vrijedna knjiga. Ali, sudbina se igra ljudima. Crnoj Gori je dodijelila i taj usud da mladi, daroviti ljudi odlaze u vječnost i prije nego što su stigli da nam se istinski predstave. Negdje u isto vrijeme, ali nešto stariji, ostavio nas je i daroviti pisac Zoran Kopitović. I njegov roman je posmrtno objavljen. Roman Igora Đonovića je izuzetno zanimljiva knjiga o vremenu kulminacije crnogorske sveukupne tragedije, koja i danas traje. To je period poslije 1918., kada je srpska vojska okupirala Crnu Goru, detronizirala njenu slavnu dinastiju Petrović-Njegoš protjerala crnogorskog kralja, počinila zločine nad crnogorskim narodom kakve nikada prije, tokom milenijumskog trajanja ove države, ali ni poslije nije počinio ni jedan okupator. Igorovo "Ogledalo" je istinsko ogledalo zbivanja u Crnoj Gori, sažeto u jedan veoma kratak vremenski period, kada dvojica komita koji se kriju u crmničkim vrletima, sa svih strana stiješnjeni vlastitom mukom i srpskim potjerama, prepričavaju sopstvene živote: školovanje u ruskoj vojnoj akademiji (Mašan) i mukotrpan rad u američkim čeličanama i rudokopima (Jovan), ali i ličnu tragičnost, prisutnu u mnogim crnogorskim porodicama. Igor je veoma znalački ispreplijetao sve niti tih pripovijedanja, dovodeći ih do današnjih dana, kada ugledni građanin ne posluša sinove da ne izlazi na referendum, jednako gubi Crnu Goru kako gođ glasao, ali se, suočen sa kutijom i izbornom komisijom, predomisli i vraća neobavljenog posla, šiban podozrivim pogledima mase, sa jednom željom da neko od tih ljudi kaže njegovim sinovima da im je otac IZDAJNIK. Dvojica komita, ljudi sa izuzetnim životnim iskustvom, svojim pričama o Rusiji i Americi, razobličavaju mitomansku ljubav Crnogoraca prema Rusiji i Srbiji i njihovih lakomislenosti da je dovoljno domaći se Amerike pa da postaneš bogat!? Sudbinu Crne Gore i Crnogoraca, poslije protjerivanja Gospodara, karakterišu bezvoljnost, destruktivnost, obezglavljenost, pesimističnost, depresivnost... Okupirani -porobljeni Crnogorci više nemaju želje ni za ratovanjem - komite se kao gonjene zvijeri potucaju po gudurama i šumama, i po vjetru, i po kiši, i po snijegu, i po sunčanom žaropeku. Naročito teško stanje je nastalo poslije gušenja Božićnjeg ustanka. Razočaranja su ogromna: Srbi nas porobili, a da mi nijesmo bili bitke za njih, ne bi bilo ni Srbije, ni Srba - svi bi završili u austro-ugarskim kazamatima, pa Rusija, koja radi protiv Crne Gore, a za nju smo ratovali još u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, i danas bi svaki Crnogorac poginuo za majčicu Rusiju i bratsku Srbiju. Otkud toliki mazohizam Crnogoraca? Roman "Ogledalo", pokojnog Igora Đonovića, po mnogo čemu je nezaobilazan u savremenoj crnogorskoj književnosti: njen svjež i raskošan jezik (crnogorki) predstavlja pravo leksičko bogatstvo; lakoća literarnog kazivanja događaja, vještina tkanja pripovjedanja, znalačko pravljenje forme, zrelina vladanja romanesknim kazivanjem odbrane teme, vještim dijeljenjem priče na kratka poglavlja izbjegnuta je glomaznost romana, koja je često bila odbojnost za savremenog čitaoca; sa izuzetnom lakoćom pokojni Igor često je vladao strukturom priče - kazivanje je tačno i neposredno, likove je, kao nenamjerno, vrlo vješto portretirao samim njihovim kazivanjima. Ponekad je to svestran, karakterološki izgrađen lik, a nekada samo кrокi, ali ubjedljiv i nezaobilazan te ga moramo pamtiti.
|
|
