DUŠAN ĐUROVIĆ - Intervju i izbor pjesama

Montenegrina od samog starta promoviše kulturu. Počeli smo kao digitalna biblioteka, i vremenom se razvili u kulturni portal. Pružili smo šansu, prije svega, mladim ljudima da kroz kolumne i na razne druge načine iznesu svoje poglede na svijet. Jedan od naših kolumnista je i Dušan Đurović sa kojim razgovaramo povodom izlaska njegove prve knjige.

Montenegrina: Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja. Zašto taj naslov?

- To mi je palo na pamet dok sam gledao film Fight Club. Ima onaj dio kad Bred Pit i Edvard Norton pričaju o tome sa kim bi se tukli od poznatih ličnosti. U jednom trenutku Bred Pit kaže da bi se tukao sa Hemingvejem. E, tu sam ja zamislio kako bi izgledala tuča između Bukovskog i Hemingveja. Tuča između dva dobra pisca, dva alkosa. Čista ulična makljaža u kojoj je pobijedio, kao što vidite, moj favorit – Bukovski.

Montenegrina: Pretpostavljam da si bio svjestan svih rizika prije objavljivanja zbirke pjesama. Dijeliš li mišljenje da se danas poezija slabo čita?

- Naravno da dijelim. To je opšte poznato. Jedan veliki broj ljudi kad se pomene poezija napravi facu kao da je neko prdnuo. Vjerovatno im prolaze kroz glavu mjesečina, povjetarac, njedra, bedra i slične gluposti. Mislim da je tu dosta kriva i lektira.

Montenegrina: Gdje je u svemu tome tvoja poezija? Gdje nju možemo svrstati?

- Nemam pojma. Jedan kritičar je za moju zbirku rekao da je u pitanju urbana poezija, što god to značilo. Ja, naravno, neću ovdje da ubjeđujem bilo koga da čita ni moje pjesme, ni bilo što drugo. Dosta ljudi uopšte ne čita, i ja ne vidim tu ništa sporno. Nek svako radi ono što mu prija.

Montenegrina: Jedan broj ljudi je čitao tvoje pjesme na internetu, tačnije na Fejsbuku, i prije nego je izašla knjiga. Bilo je raznih komentara. O čemu se zapravo radi?

- Meni je sve to smiješno. Ja koji mrzim Fejsbuk, dobijam besplatnu reklamu upravo preko njega. Neki moji prijatelji su poslali svojim prijateljima neke pjesme prije nego su štampane, i to je kao zaraza počelo da kruži po Fejsu kako mu iz milošte tepaju njegovi fanovi. Onda se javila neka učiteljica iz Bara i popljuvala pjesme. Pa se javio neki tip sa Cetinja da ih brani. Nisam mogao da vjerujem, kao Isidora Belica koja ima fun i hate club. Stvarno strašno...

Montenegrina: Očekuješ li da će zbog toga knjiga dobro proći i u Karveru?

- Moguće, ko zna. Meni je samo bitno da ja uradim sve što je do mene da knjiga dođe do onih ljudi koji bi voljeli da čitaju tako nešto. A koliko njih ima, to već ne znam. Uostalom ne objavljujem pop album, nego zbirku pjesama.

Montenegrina: Sam si sebi izdavač. Zašto?

- Zato što bih završio u Dobrotu da sam čekao odgovore izdavača. Jedan izdavač mi je rekao da će objaviti knjigu samo ako je bestseler! Čovječe, kako da znam je li u pitanju bestseler kad knjiga tek treba da izađe?! Čim bi izdavači čuli da se radi o zbirci pjesama bukvalno bi mi spuštali slušalicu. Tako sam odlučio da umjesto da postanem neshvaćeni umetnik koji riga cinizam, sam izdam knjigu.

Montenegrina: Prije početka razgovora si pominjao Siorana...

- Jesam. On je totalni manijak. Čisti genije. Sioran je u pravu i kad griješi. On me naučio da prezirem pesimistu bez zanosa, a iz zanosa su nastali svetovi.

Montenegrina: Neki ga smatraju previše negativnim?

- To je smiješno. On takvima bode oči jer kaže, parafraziram – pravo pisanje je ono koje dolazi iz nužnosti, sve drugo je literatura.

Montenegrina: Šta tebe tjera da pišeš?

- Prestravljenost od svega, a samim tim i manjak životnog iskustva. Tako da ja svoja putovanja, pustolovine i avanture proživljavam kroz čitanje i pisanje, kako bi to rekao Borhes.

Montenegrina: Koji su to pisci koje voliš da čitaš?

- Da budem što konkretniji, pomenuću samo nekoliko i to domaćih. Auschwitz Café Dragana Radulovića i Hansenova djeca Ognjena Spahića su romani koji su me potpuno razbili. Nevjerovatno je koliko su to dobre i značajne knjige. Naravno, tu je i Privatna galerija Balše Brkovića, koja se čita zimi uz kafu i cigarete. Što se poezije tiče, odlične pjesme pišu Sanja Martinović, Dragana Tripković i Milena Marković. U zbirci na dosta mjesta ima omaža piscima koje čitam, tako da ih sad ne nabrajam.

Montenegrina: Upravo sam to htjela da te pitam. Neke pjesme su omaž piscima koje čitaš, kao što si sad rekao. Možeš li mi reći nešto više o tome?

- Jesu. Te pjesme bi možda valjalo malo razjasniti. Pogotovo zbog ljudi koji nisu čitali te pisce. Kiš tvrdi, i ja se slažem s njim, da se na taj način (kroz pojašnjavanje teksta) ne umanjuje ona mistifikacija koja je ključna za doživljaj tokom čitanja. Dapače, elem, selem velem (ajmo subota veče!), to može čak i da pojača taj čuveni umetnički doživljaj kako ga je čika Borhes lijepo nazvao.

Montenegrina: Reci mi za kraj ovog razgovora, kako je biti kolumnista Montenegrine?

- Interesantno. Inače je pojam kolumnista dosta izlizan i meni je lično antipatičan. Ja pišem tekstove kroz koje se oslobađam tema koje me opsijedaju. (Ovo je bio odgovor u Kišovom stilu). Neko radi sklekove, neko igra skvoš... A ja pišem tekstove za Montenegrinu. To bi otprilike bilo to.

Pjesme Dušana Đurovića mogu se čitati na Montenegrini u odjeljku Književnost, a knjiga Bukovski, čujem da si prebio Hemingveja može se kupiti jedino u knjižari Karver.

Onaj iz čije sam tečnosti

Kao i svakog dana u ovo doba,
dolazi s posla poguren.
Crvenog lica i čela vuče se kroz stan
pripremajući se za krevet.
Četrdeset i osam mu je godina,
i prilično je dobrog zdravlja.
Dozvolio je novom poslu da ga ljušti,
nagriza, umrtvljuje.
Sklupčan ispod dekice izgleda žalosno.
Kao da će ga svakog časa
konzilijum ljekara skinuti sa aparata.

Nakon nekoliko sati se budi,
puši pridignut u krevetu, i opet pod dekicu.
Ovog mjeseca je bilo godinu ipo
od kad je počeo da radi.
U početku sam mislio da će početi da se opija,
da će izvršiti samoubistvo.
I onda sam shvatio. Nema šta da ubije.

Na momente nastupe i trenuci radosti.
Ali više kao bljesak koji najavljuje oluju.

I tako svakog dana.
Poguren, crvenog lica i čela, vuče se kroz stan.
Oblači pidžamu i ulazi u krevet.

Pod dekicu. Pod zemlju.

Sahrana

Nije bila prevelika gužva.
Asfalt je treperio od vrućine,
a brda samo što nisu briznula u požar.
Svi su bili tužni a među njima je bilo
nekoliko baš tužnih lica.
Skromna kapela šibala je bazdom.
Pomislio sam kako se pomiješao miris
mrca i ljudskog znoja.
Jedva sam probio glavu ka kovčegu
i približio se par koraka.
Bilo je dovoljno.
Usrao sam se od prizora.
U plafon kapele blenula je nasmijana glava
Henrija Kinaskog.

Asfalt je nastavio da treperi,
crni smećar je ravnodušno kupio smeće,
a sa brda je, od siline sunca, blještao natpis
Hollywood.

Vožnja

Tvorac kaže:
’’Vas dvojica
se samo zajebavate.
Ništa konkretno ne radite.’’
Mali-debo-genije
sa zadnjeg sjedišta ispaljuje:
’’Mi gajimo sumnju.
Prema svemu!’’
Kola se tresu od smijeha.

Moja baba

Danas je napunila 70.
Izgleda mlađe nego što broj govori.
Broj.
Kad pomislim na to tako se gadno osjećam.
Jednom će je neko naći kako spava
i dopisaće broj na odvratnoj ploči.
Na sekund se postidim svojih depresija
i govana u koja upadam.
Stalno govori o svom partneru
kog su spustili u zemlju prije deset godina.
Jednom prilikom je rekla kako se nada
da on gore nije našao neku drugu.
Kunem se da je tako rekla.
Svakog dana ga pominje, kao da je živ,
gotovo uvijek kroz osmjeh.

Jednom će je neko naći kako spava
i samo će urezati broj.
Čitav život uobličen u odvratnu ploču.

Moja baba je danas napunila 70.
Ponekad mi se čini
da se ja više plašim njene smrti nego ona.

Ona je faca.
Ona je jedan od najvećih kraljeva
koje sam ikad upoznao.

Ko ti je kriv što niste koristili zaštitu

Radnja se dešava u dnevnoj sobi.
Između 1 sat posle ponoći i 4 sata ujutru.

Zadnjih par mjeseci žena koja me rodila,
moja majka, gledala je na mene kao na
usvojeno dijete koje nije ispalo kako treba,
zbog čega sam se ja na momente osjećao kao sidaš.

1 sat posle ponoći. Nakon što je konačno priznala
da joj smeta moj način života, rekla je.

Ne mogu da razumijem da nemaš potrebu
da se zaposliš, zaradiš pare, izađeš malo,
nađeš đevojku, putuješ.
Da vidiš svijet, da vidiš piramide.

Naredna dva sata protekla su u
besmislenom razmjenjivanju niskih udaraca.

3 sata ujutru.

Ona se vuče u krevet, sat vremena kasnije
ja ulazim u kupatilo.

Ogledalo, umjesto da prikaže moju izmorenu facu
i krvave oči od blejanja u ugroženu vrstu kitova
na Diskaveriju, oslikava sledeću sliku.

Pustinja. Ja, sa ruksakom na leđima.
U njemu se nalazi primjerak Koeljovog Alhemičara.
U džepu ušteđevina od dvije plate.
Pored mene je moja đevojka.

Držimo se za ruke dok ih naziremo u daljini.

Konačno. Piramide.

Neko vrijeme samo ćutimo i gledamo.
Izvlačim znojavu ruku iz znojavog dlana
svoje oduševljene đevojke, i prilazim.

Skidam gaće i prosipam tonu proliva
po jednoj od najvećih misterija čovječanstva.

Lepo pajki, MAMICE!

Zadnji akord

Ni sam ne zna
kako se zatekao na toj plaži.
Oduvijek mu se mučilo
od ljudi koji pjevaju uz gitaru.
Muškarci i žene koji se njišu,
ženski glasovi visočiji i jači,
pjesme patetične i odvratne.

Stajao je sa strane i posmatrao
tu grupu postmodernih hipika,
drmajući vino.
U jednom trenutku je uzeo gitaru
i kao za sebe otpjevao
Revolucija je kao žena.
Udario je zadnji akord,
pustio ga malo da odzvoni
i bacio gitaru visoko.

Neohipici su bili zaokupirani
predmetom koji pada,
tako da nisu vidjeli kako ga
crno more nepovratno guta.

Zapis

Ja sam M.Živković.
Ja sam Žena.
Imam 28 godina
i radim u marketinškoj agenciji.
Već dugo nisam vodila ljubav.
Noćas sam imala seks.
Osjećala sam se prljavo.
Ne, nisam.
Samo bih ovakvu rečenicu
očekivala kao sledeću,
da ja ovo čitam.
Nije bilo loše.
Što više, odgovaralo mi je
što to radim sa nekim
nepoznatim.
Čim je svršio,
poslala sam sebi besplatnu poruku
i rekla da mi dolazi cimerka.
On je otišao do kupatila,
obukao se i otišao.
Zapalila sam cigaretu.
Njušnula sam pazuh
i osjetila slatkasti miris znoja
pomiješan sa parfemom.

Moje grudi malo vise.
Gasim cigaretu i stavljam kafu.
Kuvam Nes.
Moje srkanje zvuči glasno
u tišini garsonjere.
Ne palim svijetlo.

Palim novu cigaretu
i duboko povlačim dim.

Kupim robu sa poda
i bacam je u korpu za veš.
Ogrćem bade mantil.
Vraćam se na trosjed
i nastavljam sa kafom i cigaretom.
Gledam u mrak.
Samo posle sexa moja glava je
ovako prijatno prazna.
Čak ne razmišljam o tome
jesu li mi plodni dani.
Baš mi prija golicanje sperme.

Znam da je moja vagina izbacila
većinu sekreta.
Njegova ispljunuta sperma
se sada suši na zidovima mog mesa.
Moje meso je modro i tvrdo.
Jesam li ja moje meso?
Jesam li ja moja vagina?
Ne, nisam.
Ali ovakav red bih očekivala,
da ja ovo čitam.

Ja sam M.Živković.
Ja sam Žena.
Imam 28 godina
i radim u marketinškoj agenciji.
Ja sam izjebana.

Generacijo moja

Vaši snovi gore po hodnicima banaka i ministarstava.
Ispod odijela sa znakom firme na srcu.
Ugašene poglede krijete ispod naočara sa debelim okvirom.
Vozite svoje guzice u kolima na kredit.
Posjećujete pozorište i nakon koncerta ili predstave propisno serete.
Zvučite kao vaši roditelji dok kenjate o odgovornosti i poslu.
Dok ste bili djeca (kako to nemoguće zvuči)
mjerili ste kurčeve i dlake na pikicama.
Sad mjerite debljine novčanika natovljenih plastičnim novcem.
Idete na ručkove po zoološkim vrtovima, vrhunski izigravajući odrasle.
Sa svojim partnerom razgovarate o svijetloj budućnosti, dok ispijate vino.
Već pravite idiote od vaše djece.
U vašim jajima je leglo budućih nakaza.

Možeš na mene da gledaš kao na ludaka i odmetnika.
Ali ono što u suštini, stvarno možeš da uradiš je
DA MI POPUŠIŠ KURAC!
Generacijo moja.

Mrtvo lice koje pjeva*

Vraćanje kući posle posla u učmalu atmosferu
iz koje nikako već godinama da iščili vonj kapele,
toga lifta za mrce za onaj svijet, nije mi se mililo.

Svakodnevno bi’ išao u kafanu da alkoholom,
što na svoj što na tuđ račun,
sperem ljagu osmočasovnog rada.

Oko ponoći, kad već zatvore kafanu,
išao bi’ kući a talasi tupog umora
preplavljivali bi moje tijelo.
I tako svaki dan.

Nije da nisam razmišljao da prekratim sebi muke
(ako se to može nazvati mukama, jer već godinama
ništa ne osjećam sem praznine koja se širi)
al’ nekako bi’ uvijek zaboravljao to da uradim.

Kad ne bi’ imao dovoljno novca
da dostignem stanje alkoholne opijenosti
koja me potpuno isključi iz svega, šetao bi’.

Trudio bi’ se da što manje gledam u ljude.
Ali se povremeno dešavalo da osjetim
ogromnu količinu zavisti, i to najčešće
u trenucima kad bi’ ugledao kakvog tipa sa psom.

Mrzio sam obojicu i zarivao nokte u svoje meso
dok ih gledam. Potpuno svjestan uzaludnosti te mržnje,
jer sam znao da sam nesposoban
za nalaženje i malo smisla u ljubavi prema toj

odvratnoj životinji.

Čim bi’ zamislio sebe, srećnog,
kako izvodim nekakvog džukca
da izbaci grudvu govana iz čmara,
ta mržnja bi kupila svoje prnje
i napuštala moj oganizam.

Jednom prilikom mi je neki tip za šankom,
slikar, rekao da se i on često osjeća tako.
I da u tim trenucima ode u svoj atelje
(koji se, objašnjavao mi je pola sata,
nalazi u toj i toj zgradi, na tom i tom
spratu zbog svjetlosti koja je jako bitna
za rad) i slika.

E, jebiga, ja ne znam da slikam, rekao sam.
Otpio je gutljaj viskija i predložio:
Pa ti napiši nešto. Možda ćeš se bolje osjećat
kad već alkohol ne pomaže.

Čitava ova ludorija nad kojom visim
već ko zna koliko je to:
moj bijedni pokušaj da mi bude bolje.
Nije da sam gajio neke nade da će tako i biti,
ali čuo sam toliko priča o tome kako umjetnost
oplemenjuje, kako su pisci preporođeni
nakon stavljanja tačke, kako si dok pišeš
ti u stvari neka vrsta alhemičara...

Bez ikakvog gađenja (jer osoba kao što sam ja
nema više nad čim, ili je preciznije reći,
nema više sa čim da se zgadi) konstatujem
da tačku, koja će biti stavljena na kraju
ove rečenice, stavlja obična utvara.
Avet suva što bez ikakvog razloga tumara
ovim životom.

*Ovi redovi su pisani pod nesumnjivim uticajem Dragana Radulovića, jednog od najvećih pisaca koje sam čitao. A sam njihov naslov je konstruisan iz naslova jedne njegove priče koja nosi naziv Lice koje pjeva. Pisani su tokom čitanja romana Auschwitz Café, od istog autora.

Ona i on

Njihov brak je jednostavno incident.
Jedna od rijetkih zajednica
u kojoj se nekorišćenje zakržljalih polnih instrumenata
doživljava kao vjernost.

Godinama su tako prevlačili svoja neupotrebljiva tijela.
Samo ponekad bi dozvoljavali sebi,
u mrtvoj tišini pred počinak, prelistavanje prošlosti.
Te slike bi gorele, ližući svojim jezicima
unutrašnje rubove lobanje.
Nedoživljeni znojavi orgazmi,
ustreptali krici užitka pod svijećama prevare...

Tako se, samo ponekad, u tami sobe,
svako okrene svojoj strani košmara,
izgovarajući tupo, beživotno laku noć.

Pogled

Ponekad ga razmijenim sa nekom damom
kroz prljavo staklo autobusa,
umazano masnim otiscima srednjoškolaca i penzionera.
Nema ništa čistije i jače od tog prljavog pogleda
što se nepovratno gubi u besmislenom pulsiranju grada.

Sad

...mi treba da me uzmeš.
Da ćutiš.
Da vidiš da sam sjeban
i da ne pitaš ništa.

Ne radi mi to.
Nisi mi ti ni kurva,
ni lutka za jebanje.
Ne interesuje me seks.
Sad.

Treba mi neko kog ću da potopim.
Rijetko to činim.
Stid me.

Sad mi trebaju tvoje usne.
Zatvorene.

Treba mi da odem
a da ne pitaš gdje ću.
Kad se vratim da me čeka kafa.
I da ti nije stalo
da li ću je popiti.

Treba mi tvoje lice.
Na kom ću da vidim blagu nervozu
zbog moje.

Treba mi, dok pišem,
da uvučeš poljubac u moj vrat.
Da te uplašeno pitam: ''Gdje ćeš?'',
kad čujem škripanje vrata.

Ti kroz osmijeh: ''Po novine. I hleb.''

Treba mi da proletiš u trik majici
kroz stan.
I da ispod nemaš ništa.

Da prođeš prstima kroz kosu,
i vrtiš glavom nad glupošću sa televizora.

Da pustiš neku dobru muziku.
I ja da, teatralno, dreknem: ''Zar ne vidiš da pišem?''.

Trebaš mi ispod mene.
U istoj onoj trik majici od prije par redova.
Treba mi. Moja ruka na tvojoj goloj dojci.

Jedino tako se može spasiti ovaj gad.
Poljubac bez jezika.
Tvoj dodir.

Sad.

Odjednom

Posmatram te.
Ti si sve ono o čemu sam maštala.
Znam svaki tvoj pokret napamet
a i dalje me uzbuđuješ.
Posmatram te.
Počinju da dobijaju smisao sve moje glupe navike.
Sve ono zbog čega se stidim.
Posmatram te.
Imam potrebu da vrisnem u tvoje lice volim te.
Da te stegnem do boli.
Dolazi mi u glavu
kako ću da razmišljam o tebi dok budem popravljala zube.
Posmatram te.
Listam album naših budućih slika.
Kuća, djeca, nedjeljni odlasci kod roditelja na ručak.
Odjednom sve gubi boju.
Odjednom prestajem da te volim.

Rent a recenzent

Mrzim pesničke večeri.
Promocije knjiga.
Otvaranje izložbi.

Na takvim mjestima se okupe
kolege umetnici i na sve strane
seru jedni o drugima.

Za dvesta eura iznajmiš recenzenta
i on govori o tvom senzibilitetu,
o tome kako umjetnost oplemenjuje čovjeka.
Sve je to naravno napušeno visokointelektualnim izrazima.
Intelektualnim svršotinama koje smrde na buđ.

To zna da traje satima.
Otvore ti glavu i trpaju u nju tone govana.
Obično se okupi njih nekoliko za stolom.
Ako nije sveprisutan rent a recenzent,
mijenjaju ga prijatelji, braća, kumovi.

I počinje. Bla bla bla.
Kiša govana.

Dok govore, uz teatralnu gestikulaciju,
face su im upitno blažene.
Kao da ga drkaju jedni drugima ispod stola.
Posle toga možeš samo da odeš u kupatilo,
nabiješ glavu u klozetsku šolju i povraćaš.
Možeš i da se kupaš satima.
Džaba.
Danima je nemoguće sprati svrab.

Vašljive riječi kojima si zaprašen
predstavljaju jednu od najgorih vrsta parazita.

Toliko o pesničkim večerima i sličnim sranjima.
Pišam se na sve uz jednu malu napomenu.

Više cijenim kurve od vas,
braćo umetnici.

Komad života

Sjećam se, iz nekog pređašnjeg života,
da su postojale stvari koje me čine srećnim.
To sjećanje se zapravo pojavi u svijesti kao magla,
pamučasta i blijeda, bez jasnih oblika.
Nema mirisa ni ljudi, samo tragovi ukusa davnih događaja.
Što se više trudim da ih utrljam vrhom jezika o nepca,
to ih teže povezujem s nekim konkretnim gradom,
ženom ili ulicom.
Samo magla.
Pružam ruke ne bih li je razgrnuo,
al’ ona se gubi pod prstima.
Jedina slika koju uspijevam da dozovem je ona
u kojoj majka nosi srebrni poslužavnik iskrzan od noktiju.
A nisam ni siguran da je to moja majka.
Zgučen ležim u krevetu, a ona me miluje po glavi.
Njeni dodiri ulivaju sigurnost,
dok iz mojih očiju ispadaju suze,
velike poput lješnika.