Dragan Radulović
PROPAST KUĆE MARINKOVIĆA

Dragan Radulović

Bilješka o piscu

     Dragan Radulović je rođen 1969. na Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu.

Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“ i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi.

Objavio je: zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Cafe“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.) i zbirku pripovjedaka „Splav Meduze“ (2007.).
Roman „Auschwitz Cafe“ je 2006. godine objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Alberta Goldsteina „Antibarbarus“ u suizdavaštvu sa Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i kao pridruženi izdavač Udruga Sa(n)jam knjige u Istri; a knjigu pripovijesti „Splav Meduze“ objavili su Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i izdavačka kuća Plima iz Ulcinja.

Član je nekoliko javnih, tajnih i polu-tajnih udruženja. Od javnih navodi crnogorski PEN, Maticu crnogorsku i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, a od tajnih budvanski Consilium. Proza mu je prevođena na engleski, slovenački, švedski i mađarski jezik.

Propast kuće Marinkovića

       Da budem iskren, mislio sam da nikada neću napisati priču po istinitom događaju, čak sam ranije bio sklon da se podsmijevam kolegama koji su takve stvari pisali i još ponosno isticali kako njihovo djelce ima uzor u nečemu što se uistinu zbilo. Smatrao sam da nema istinite priče, iz prostog razloga što više nema ni stvarnosti na koju bi se ta istina odnosila. Svijet se odavno nalazi u vlasti pričine, pod okriljem demonskih simulakruma, tako da je svaki govor o istini postao najobičnije mucanje uma. Kako ne volim da mucam, tako sam uvijek birao sumanute i nestvarne teme za svoje literarne sastave. Gospode, lako li je bilo izmišljati muke i pisati o njima. Teškoće nastaju kada jadi kojima je čovjek svjedok postanu neizdrživi, a kada nikakve utjehe nema osim one koju daruje nastojanje da se ljudska nemoć opiše i stavi na hartiju. No da se razumijemo, kada se nemoć opiše ona ne prestaje da muči i ponižava, samo čovjek tada osjeća da je ipak nešto učinio, da je pružio otpor zlu bez obzira koliko mali i beznačajan.

       Profesor Luka Marinković predavao mi je latinski u budvanskoj gimnaziji. Kako nijesam pokazivao posebno zanimanje za taj predmet, i moja ocjena je bila odgovarajuća. Mada, volio sam da dolazim na časove i slušam njegova nadahnuta predavanja o životu i običajima starih Rimljana. Bavio se numizmatikom i povremeno je u lokalnom listu „Primorske novine“ objavljivao tekstove iz te oblasti. Znam takođe da je prevodio Marcijalove epigrame, kao i fragmente iz knjige Kvinta Kurcija Rufa „Povijest Aleksandra Velikog makedonskog kralja“ i objavljivao ih u časopisu Društva književnika Crne Gore, dok mu vrli književnici crnogorski nijesu otkazali saradnju zbog javno iskazanog političkog stava. Čini mi se da je to bilo krajem ’91. godine. Baš u vrijeme očiglednog početka sveopšteg ludila objavio je tekst u nedjeljniku „Monitor“ u kojemu argumentovano ukazuje na pogubnu zabludu vlasti koja smatra da je buđenje radikalnog nacionalizma najobičniji politički manevar bez posljedica, da će zvijer puštenu s lanca docnije moći da nadziru. Posrnućemo u varvarstvo, bila je njegova glavna teza, redakcijskom intervencijom istaknuta u naslovu. Sve bi mu oprostili kao intelektualnu mudroliju i narodu nerazumljivu apstrakciju, da nije u tekstu izravno pomenuo gorljivu crnogorsku saradnju sa srpskim velikodržavnim projektom, i postavio pitanje: što će to nama? Tada je nastupila hajka. Nekoliko dana režimske novine bile su pune napada na profesora, izgledalo je da nije bilo pera koje svoje „kritičarsko“ umijeće i oštrinu nije isprobalo na njemu. A političke duše, pogubno osjetljive na neistomišljenike, čak su u Skupštini izrazile zabrinutost: „ko nam to obrazuje djecu?“ I profesor Marinković je odlukom Ministarstva prosvjete penzionisan prije vremena. Na pitanje svojih prijatelja što mu bi da objavi tekst u novinama, što nije napisao kakvu knjigu, jer knjige u Crnoj Gori svi objavljuju, a niko ih ne čita? Profesor je smijući se odgovarao da mu je već dosadio nastavnički posao, a ovo je bio jedini način da ode u penziju dok u njemu još ima života. „Dobro je što je Goli otok ostao u Hrvatskoj“, rekao je tada jedan od njegovih drugara. „Jer da nije, tamo bi tebe smjestili.“ Da se nastavi porodična tradicija, dopunio je profesor ironično, misleći na svog oca koji je na Golom otoku robijao dvije godine a da niko nije znao zbog čega. Svi su se nasmijali toj šali, i saglasno zaklimali glavama. Pošto je smijeh utihnuo, profesor je pomislio da kaže kako je svoj tekst objavio iz prostog razloga što mu se u jednom trenutku zgadilo vlastito ćutanje, a onda je oko sebe vidio ljude koji neprekidno ćute, koji svoju građansku hrabrost iscrpljuju ogovaranjem vlasti u pola glasa, i sagledavši u trenu prijatelje drugim očima odustao je od obrazlaganja svog postupka. „Od svih padeža, dativ me najviše ubija: kome, čemu?!“, sjećam se da je govorio kada ne bismo naučili ono što je on smatrao da moramo znati. „Dativ, u mom slučaju – božija kazna!“, uzdisao je zamišljeno i odmahivao rukom, da bi na kraju, suočen sa smijehom svojih učenika i pomiren sa sudbinom, rezignirano dometnuo: „Quem dii odere, paedagogum fecere!“

       Nijesmo se vidjeli skoro deset godina. Kada bih dolazio iz Podgorice u Budvu bilo bi to na kratko, i nijesam imao vremena za posjete izvan porodičnog kruga. U međuvremenu sam čuo da mu je žena umrla, i da ga je to veoma pogodilo. Naravno, poslao sam mu telegram sa nekoliko dirljivih rečenica sućuti, ali sahrani nijesam mogao prisustvovati. Poslije ženine smrti od porodice mu je ostala samo kćer Ana, ali ona već godinama živi u Italiji. O njoj znam samo ono što mi je ispričao jedan poznanik, slikar iz Bara, kojemu je Ana Marinković-Savedano organizovala prodajnu izložbu u Rimu. Pošto je diplomirala na rimskoj Akademiji lijepih umjetnosti udala se za nekog Italijana koji se bavi trgovinom umjetničkim slikama i zajedno s mužem radi u tom poslu. Povremene napade nostalgije liječi organizovanjem izložbi našijenaca, ali rijetko dolazi u Crnu Goru.

       Profesora sam ponovo sreo slučajno, u ljeto 2007. godine. On je izlazio iz ekspres restorana u hotelu „Mogren“, gdje je redovito objedovao nakon ženine smrti, a ja sam bio na platou ispred Starog grada. U jednom trenutku osjetio sam nečiji pogled na sebi, osvrnuo se i ugledao… ljudsku ruinu, jezivo strašilo upalih očiju i tamnog lica, koje je čovjek, tek uz napor prisjećanja, mogao prepoznati kao profesora Marinkovića. „O, profesore! Drago mi je što vas vidim“, vjerujem da sam tih nekoliko riječi izgovorio bez mucanja koje se uvijek pojavi kada god me nešto neprijatno iznenadi.

       „I meni je drago, mladiću. Povremeno pročitam kolumnu koju pišete, tako znam da je sve u redu s vama. Žao mi je što nijeste napravili karijeru u struci, ali svako pod ruku sa svojom sudbinom. Ako ste vi u novinarstvu i književnosti pronašli svoju, to me raduje.“ Za trenutak je zaćutao i skrenuo pogled, a onda kao da se sabrao i vratio natrag. „Kako ste? Kako vam je porodica? Oženjeni ste, pretpostavljam?“

       „Jesam, profesore. Imam sina od tri godine. Svi smo dobro, bogu hvala. Snalazim se kako najbolje znam i umijem, ali nije strašno.“

       Klimnuo je nekoliko puta glavom i nasmiješio se. Zapravo, na njegovom mršavom licu pojavila se grimasa koju bi posmatrač, uz veliki napor, mogao da protumači kao osmijeh. Pod uslovom, naravno, da je nekada ranije vidio ovog čovjeka kako se smije.

       „A kako ste vi, profesore?“, smogao sam snage da upitam, unaprijed strahujući od onoga što bih mogao čuti.

       „Nikako, mladiću“, rekao je. „Nikako, zaista. Što se iz priloženog jasno može vidjeti, zar ne?“ Ponovo se nasmiješio, ali utisak je bio još odvratniji nego malo prije. Bože, uzdahnuo sam u sebi, kada bi ovaj čovjek bar prestao da se smije!

       „Nego, mladiću, vidim da ste u nekoj žurbi i ne želim da vas zadržavam. Znate što bih vas zamolio, dođite večeras kod mene doma. Namjeravam da renoviram kuću, pa kako nemam gdje sa knjigama odlučio sam da ih poklonim budvanskoj biblioteci. Ali, prije nego što to učinim volio bih da za sebe izaberete naslove koji bi vas možda zanimali. Molim vas, učinite mi to. Dođite večeras.“

       „Ne znam, profesore. Večeras imam nekih obaveza. Možda je bolje sjutra.“ Počeo sam da izvrdavam, ali on nije odustajao.

       „Nemojte tako, mladiću. Ako ovo odgodimo za sjutra, zaboravićemo obojica. Molim vas, učinite toliko jednom starcu. Obećajte mi da ćete doći večeras.“

       Što sam mogao da uradim? Obećao sam.

       Ranije sam, jednom ili dva put, bio u domu profesora Marinkovića. Kuća mu se nalazila u dijelu Budve koji se zove Gospoština, naselje u blizini Staroga grada, malo iznad hotela „Avale“ i nedaleko od plaže Mogren. Sudeći po podacima koji se mogu pronaći u monografiji grada Budve, tu je kuću 1932. godine sagradio njegov đed Andrija, jedan od najuglednijih budvanskih trgovaca u periodu između dva rata i nekolike godine visoki državni službenik Zetske banovine na Cetinju, zadužen za pitanja trgovine. Kuća profesora Marinkovića nije bila velika: prizemlje, sprat i potkrovlje. Čemu se nije čuditi, jer koliko znam, Marinkovići se nikada nijesu bavili iznajmljivanjem smještaja gostima, čak je na kapiji njihovog dvorišta preko ljeta stajala ploča sa natpisom: nema soba! Sjećam se da mi je ranije taj natpis bio smiješan, i da sam te riječi tumačio kao profesorovu ekscentričnost kojom se izdvaja od drugih Budvana. Docnije ću shvatiti da tu nikakve ekscentričnosti nije bilo, već da je profesor jednostavno htio da zaštiti sebe, svoju porodicu i pravo na život dostojan čovjeka.

       Pripadnici „starog plemstva“ – kako su zavidljivci iz drugih djelova grada podrugljivo nazivali stanovnike Gospoštine – dugo su odolijevali nasrtajima prljavog novca i graditeljskog ludila, ali su na kraju i oni posrnuli. Što je sasvim ljudski i razumljivo: ljudi žive od plate ili penzije u iznosu od par stotina eura, a jedne večeri im neko zakuca na vrata i ponudi u gotovom cijelih milion eura za kuću i dvorište. Čovjek, naravno, uzme novac, kupi sebi stančić u nekoj od novosagrađenih kula, a ostatak gricka poput miša dok čeka smrtnu uru. Na njegovoj zemlji dripci sagrade solitere sa stanovima za prodaju, od deset do petnaest spratova, i svi srećni. Osim grada koji lagano umire.

       Znao sam da je u Budvi sve odavno otišlo k vragu, ali ono što sam vidio na putu do kuće Marinkovića mogao sam razumjeti jedino kao isijavanje čistog ludila, kao delirium tremens glavnog urbaniste čiji je mozak konačno izgorio od alkohola i droge. Građevine su bile nabacane bez ikakvog reda, jedne preko drugih, do same ceste; bez parkinga, bez dvorišta, zelenila; ofarbane u drečave boje, iz razloga da bi se nekako razlikovale međusobno, jer su sve ličile jedna na drugu, kao da je u pitanju jedan model koji se ponavlja do izbezumljenja… Skele, metalne konstrukcije na kojima se nalaze radnici, vika, dozivanje, turbo-folk koji bije iz radioaparata, svuda unaokolo prazne pivske boce, otpaci hrane, vreće cementa i kreča, pakovanja keramike, vodovodne cijevi i velike ploče od stiropora, pijesak različitih granulacija… Sumanuta užurbanost i smrad znoja… Graditeljski pakao.

       Jedva sam uspio da pronađem put do kuće Marinkovića. Sjećam se, ranije je postojala staza od glavne ceste u Gospoštini, potom nekoliko stepenika pored velike masline i posjetitelj za par minuta dođe ispred kapije od kovanog gvožđa kojom se ulazi u profesorovo dvorište. Sada, tjeskobni lavirint između nebodera, i ja izgubljen u njemu: baš kada bih pomislio da sam napokon pronašao put, zid bi se odjednom ispriječio ispred mene. Ne znam koliko dugo sam lutao, koliko mi je vremena bilo potrebno da pronađem kapiju i limeno poštansko sanduče na kojemu je bilo utisnuto ime profesora Marinkovića. Već uplašen da neću uspjeti, da sam osuđen na vječno lutanje u ovom ne-prostoru, kada sam najzad došao do kapije uhvatio sam se čvrsto rukama za metalne šipke, riješen da ne ulazim u vrt dok se potpuno ne smirim i povratim dah. Da, uplašio sam se. Kada sam docnije razmišljao o događajima te noći, sve nekako mogu da objasnim i razumijem, ali svoje grozničavo lutanje lavirintom između nebodera, ubrzano bilo čije sam udare osjećao na vratu, ledeni znoj koji je oblivao moje lice, gušenje i drhtanje ruku, strah da sam se izgubio zauvijek i da nikada neću pronaći ono što tražim, kao ni put natrag… to ne mogu da objasnim, niti da razumijem. Jedini odgovor koji donekle zadovoljava jeste da tih četrdeset metara izlomljenih zidova i udvojenih stepenika koji se nalaze između ceste i kapije profesorovog dvorišta u stvari i nijesu prostor kojim ljudi hodaju, već neka vrsta demonske stupice za duše. Neuvjerljivo i budalasto zvuči kada se tako kaže, ali meni ništa pametnije ne pada na um.

       Otvorio sam kapiju i načinio nekoliko koraka kada je od mene, odnekud iz tame, glas zatražio da se predstavim. „Ko je to?“, čuo sam profesora kako reži. Kazao sam svoje ime. „O, to ste vi mladiću. Oprostite, mislio sam da je neko od ovih zločinaca zalutao kod mene.“ Što je ovo, upitao sam ga, pokazujući rukama na višespratnice koje su bile sagrađene svuda unaokolo. „Stvarnost, mladiću“, odgovorio je profesor rezignirano. „Sačekajte trenutak da zapalim ovo smeće, pa ćemo u kuću.“ Kresnuo je upaljač i plamen prinio gomili pored koje je stajao. Zgužvana kartonska kutija je odmah počela da gori i plamen je polako zahvatao vreće od najlona koje su bile naslagane jedna na drugu. Profesore, što ne nosite smeće u kontejner, upitao sam ga, ali oprezno, jer mi nije bilo jasno što se u stvari događa. „Nije ovo moje smeće, mladiću. Svoje smeće odlažem u kontejner. Ovo je njihovo“, pokazao je glavom u pravcu okolnih nebodera. „U početku sam išao od stana do stana i molio ih ljubazno da smeće, kao sav normalan svijet, odlažu u kontejner. Nije pomoglo. Onda sam ja nekoliko mjeseci skupljao vreće po vrtu i nosio ga u kontejnere, misleći da će ih biti stid i da će prestati da me zasipaju svojim otpacima. Ni to nije pomoglo. Naposlijetku sam digao ruke. Oni neprekidno bacaju vreće kroz prozore svojih kuhinja ili sa balkona, a ja ga ovdje palim i vraćam im smrad natrag. Nadam se da uživaju u dimu vlastitog smeća, jer ja već izvjesno vrijeme uživam u paljevini.“ Uništićete vrt, profesore, kazao sam zamišljeno. Pogledao je oko sebe i odmahnuo rukom. „Odavno je uništen, mladiću. I to ne mojom krivicom.“ Kada se vatra razgorela i gusti crni dim plastike počeo da se izvija u visinu, a stanari iz okolnih zgrada uz glasne psovke pozatvarali prozore jer, očigledno: vole da bacaju, ali ne da mirišu – pozvao me je da uđemo u kuću.

       Dok smo prilazili vratima uspio sam da osmotrim izgled prednjeg dijela kuće, i odmah bio iznenađen koliko je sačuvala od nekadašnje ljepote. Očekivao sam da je kuća propala koliko i njen vlasnik, ali to nije bio slučaj. Održala se, unatoč svemu. Ušli smo u dnevnu sobu, profesor je upalio svijetlo i pokazao na fotelju da sjednem. „Nadam se da ste raspoloženi za čašu vina. Ako ste ljubitelj crnoga, imam jednu bocu koju bih rado podijelio s vama.“ Može crno, uzvratio sam. Dok je profesor u kužini uzimao čaše i otvarao bocu, ja sam razgledao njegov radni sto od mahagonija, bogato intarziran, od čije je očigledne starosti odudarao zaslon računara, tastatura i miš. Profesore, vidim modernizovali ste se. Koristite računar, kazao sam. „Ah, da. Ali samo Word. Ništa me drugo ne zanima.“ Internet, bio sam znatiželjan. „Mnogo zanimljivih stvari, ali ne usuđujem se citirati. Nepouzdano mi je… Knjiga je knjiga, mladiću! U mom poslu još uvijek – nezamjenjiva.“ Donio je posluženje, nazdravili smo jedan drugom i onako stojeći otpili po gutljaj. Nijesam poznavalac vina, ali nije bilo ni nužno da budem da bih osjetio bogatstvo i ljepotu u ustima. Gusto, aromatično, kao mlijeko u kojemu su se kuvale mirišljave biljke, sjećam se da sam pomislio dok sam uživao u gutljajima.

       „Profesore, vidim ratujete protiv susjeda“, rekao sam očekujući da će to prihvatiti kao povod za šalu.

       „Ne više. Porazili su me. Istina još nijesam potpisao bezuslovnu predaju, ali i to je na vidiku.“

       Slegnuo sam ramenima, a onda smo izvjesno vrijeme ćutali, svako zabavljen svojim mislima.
       
        „Zanima li vas, mladiću, da čujete što mi se događa? Mogla bi vam ta pripovijest negdje biti od koristi, napokon, vi ste pisac. A ja sam, pripovijedajući je bezbroj puta, uspio dovoljno da je skratim i prilagodim nestrpljivim slušateljima tako da nije duga, niti dosadna. Želite li da vam je ispripovijedam, ovako uz vino? Da vam je poslužim poput kakve delicije?“, upitao je tiho, unaprijed strahujući od mojega odbijanja.

       „Pripovijedajte, profesore“, pristao sam bez razmišljanja i još dublje se naslonio u fotelju. A on nam je nalio vina u čaše, duboko udahnuo zrak nekoliko puta kao da se priprema da zaroni, i počeo da priča:
       „Ima već četiri godine kako se svakog jutra budim s osjećajem da ću u dnevnoj sobi zateći dvojicu nepoznatih ljudi kako jedu doručak namijenjen meni. Naravno, još uvijek ih nijesam zatekao, ali to nimalo ne mijenja na užasu koji svakodnevno živim. Tako se budim, tako liježem u krevet, u toj nemoći i poniženju mi prolaze dani… Moja vlastita kuća je pretvorena u pansion gospođe Grubach. Ali da se okanem praznih metafora i usredsredim na priču.

       Kada su mi ponudili golemi novac za kuću i vrt, kao i mojim susjedima, bio sam u ozbiljnom iskušenju da prihvatim. Upravo se navršavala godina dana od Nevenkine smrti, i razmišljao sam da napustim Budvu, da možda kupim kućicu na Cetinju, u blizini Nacionalne biblioteke, i ovo vrijeme koje mi je preostalo provedem pišući povijest moje porodice. Ponuda je bila milion eura, primamljiva i okrugla svota, jer u ovom gradu niko ne nudi manje, čak ni za straćaru samo ako je na dobrom mjestu. No poslije izvjesnog vremena, tako zamišljena budućnost mi je postajala sve neprihvatljivija: gdje ću ja, mislio sam, na Cetinje, tamo ne poznajem nikog, a u godinama sam kada ozbiljni ljudi ne sklapaju nova prijateljstva. Starost je prokleta na bezbroj načina, zato sjedi Luka tu gdje si, i čekaj smrt. A kada te kći sahrani, neka raspolaže kućom kako bude sama željela, govorio sam sebi. Jedne noći usnio sam Nevenku kako podrezuje ružičnjak u vrtu i pruža mi nekoliko ruža da ih stavim u vazu. Da li nijesam dovoljno brzo pohitao da uzmem te ruže, ili je što drugo izazvalo njenu ljutnju, tek ona je počela da viče na mene. Kada sam se probudio i pokušao da se sjetim što mi je govorila, nijesam uspio. Od svega, zapamtio sam samo gnjev na njenom licu, i odustao od prodaje. Sjedi Marinkoviću gdje si, naredio sam sebi.

       Moji susjedi su prodali svoje kuće i odselili. Nekoliko puta su advokati graditeljskog lobija dolazili kod mene i nagovarali me da i ja uradim isto, malo povećavali cijenu, činili razne ustupke, ali ja sam bio nepopustljiv. Poslije izvjesnog vremena prestali su da dolaze, i počelo je da se ruši po mom susjedstvu. Svakoga dana gledao sam velike mašine kako drobe zidove, i nekada lijepe kuće čupaju iz temelja. Već tokom pripremnih radova na terenu počele su nevolje: potkopali su zid od mog imanja i on se srušio odnijevši skoro dva metra zemlje. Razgovarao sam sa glavnim nadzornikom radova da se to čim prije popravi. Ne brinite ništa, popravićemo, uvjeravao me je umilno. Sagradićemo ga, biće čvršći nego što je bio. I zaista, željeli su da ga sagrade upravo takvog, čvršćeg nego što je bio, ali dva metra u mojoj zemlji. Što je ovo, upitao sam nadzornika. Oplata za zid, odgovorio je. Zar to nijeste tražili? Pa što nije na granici dvorišta? Jeste na granici, bio je siguran. Kako jeste?! A ona dva metra zemlje što su se urušila?! On je slegnuo ramenima. Meni su tako rekli da uradim, i ja sam uradio. Ako mi kažu da rušim i podignem na drugom mjestu – meni nije problem. Dobro junače, kazao sam, riješen da sjutra posjetim građevinsku inspekciju Budve, ili komunalnu policiju kako je sada demokratski nazivaju. Napravio sam nekoliko fotografija oplate iz različitih uglova. Uzeo iz porodičnog albuma fotografije na kojima se vidi gdje je zid nekad bio. Napisao zahtjev komunalnoj policiji da njihovi ljudi izađu na teren i zaustave bezakonje koje mi graditelji čine. Pripremio sam se za boj protiv birokratije, očekujući da će mi najveći problem biti glasovita mrzovolja šalterskih službenica. Jer sam bio siguran da je zakon na mojoj strani. Bože, kako li sam naivan bio!

       Dočekali su me lijepo. Ispostavilo se da je sekretarica načelnika komunalne policije moja bivša učenica Milena R., i ona mi je odmah zakazala sastanak kod njega. Nakon petnaestak minuta čekanja, pozvan sam u kancelariju. Recite profesore, koje su muke, bio je ljubazan. Dok sam ja izlagao problem on je ponešto zapisivao na papir i klimao glavom, da bi pošto sam okončao priču telefonom nazvao svoje ljude i poslao ih na teren da pogledaju stanje i odmah zaustave dalju gradnju ukoliko se pokaže da su dripci ušli u moje imanje. Bio sam oduševljen profesionalnim radom komunalne policije i zahvalan do neba. Ispratio me je do vrata i prijateljski spustio ruku na rame. Ne brinite ništa, profesore, rekao je uz smiješak. Biće sve u najboljem redu. Idite doma i ne razmišljajte, od sada je to naš problem. Možete imati povjerenja.

       I zaista, kada sam došao doma vidio sam građevinske inspektore na terenu kako pišu zabranu i zaustavljaju rad. Tako treba momci, pomislio sam zadovoljno. Mora postojati red, mora se znati što se smije a što ne!

       No, moje zadovoljstvo trajalo je kratko, tačno koliko i zabrana radova – nepunih tri dana. Nakon tog vremena, rano izjutra postavljenu oplatu su nalili betonom i potporni zid je osvanuo otevši mi dva metra od placa. Svađao sam se sa nadzornikom, prijetio sudom i zakonom, vrištao, psovao… Nijesu obraćali pažnju na moje riječi.

       Ponovo sam zakazao sastanak sa načelnikom. Primio me je, saslušao, i kazao da je nemoćan. Profesore, investitor nam je dostavio dokumenta u kojima piše da je to zemljište opština proglasila javnim putem i da oni ne rade ništa drugo osim što taj javni put privode njegovoj namjeni. Kakav javni put, gospodine načelniče, vrisnuo sam do neba!? Evo, moj posjedovni list za kuću i plac, sve lijepo piše. Počeo sam da vadim papire iz torbe, a načelnik me je uhvatio blago za ruku i zaustavio. Profesore, najbolje će biti da taj problem riješite u katastru. Oni su izdali dokumente za koje vi nalazite da su sporni. Ako se ispostavi da je greška, i ako je isprave – odmah ćemo porušiti zid i sve vratiti u ranije stanje. Ne brinite, profesore. Mi smo tu da pomažemo građanima.

       Budvanski katastar je vučja jama. Pod uslovom da je čovjek spreman da plati odgovarajuću svotu novca, ili da ih podmiti kakvom nekretninom: poželjan je poslovni prostor, ali ne odbijaju niti stan – spremni su na njegovo ime uknjižiti i Empire State Building. Kada su se napokon smilovali da pogledaju moj slučaj ispostavilo se da nijesu izuzeta samo dva metra s prednje strane dvorišta, već po dva metra sa svake strane placa. Sitnica, blizu 240 m2. Kada i čijom odlukom, na osnovu kakvog zakona, ko je mogao da mi otme dio placa a da ja za to ne znam, pitao sam naivno pokušavajući da se snađem u cijelom zamešateljstvu, a oni su nevješto slijegali ramenima i prebacivali odgovornost s jedne opštinske službe na drugu. Na moje uporno insistiranje da moram razgovarati sa načelnicom katastra i od nje lično zatražiti da se greška ispravi – smijali su mi se u lice. Ko sam ja da bi me načelnica primila i trošila dragocjeno vrijeme svog života na razgovor sa mnom, zar ja ne znam da ona ima mnogo neodgodivih društveno-političkih obaveza, zar ja stvarno ne znam s kim imam posla ili se pretvaram da sam pao s Marsa samo da bih njima zagorčavao život – govorili su rječito njihovi osmijesi.

       Vidio sam da ću morati na sud. Ali, kada sam se obratio prvom advokatu da me zastupa, shvatio sam da ni to neće biti lako. Niti jedan advokat iz Budve, a razgovarao sam sa njih nekoliko – nije htio da uzme slučaj. Nije dobro za karijeru tužiti se s Opštinom. Uz jade sam angažovao dvojicu iz Podgorice, ali oni su me samo lagali i odugovlačili tako da sam morao da im otkažem. Odlučio sam na kraju da samostalno podnesem tužbu i kako znam i umijem vodim svoj slučaj, pa što ko ponese.

       Uporedo sa mojim mukama da povratim oteto zemljište, vodio sam borbu sa urbanizmom i komunalnom policijom Budve. Pogledajte, mladiću, ove nebodere oko mene. Od kada su ih sagradili ne vidim Sunca ni Mjeseca, a o strujanju zraka i pogledu na more – da i ne govorim. Zatvoren sam sa svake strane. Što kaže jedan moj prijatelj sklon cinizmu: ne budi Luka zlo i naopako, vidiš da opštinska vlast brine o tebi, čuvaju te na hladnom i tamnom mjestu da nam duže traješ! Suteren, prizemlje, dvanaest spratova i visoko potkrovlje – to je ono što se očima može vidjeti. A znate li, mladiću, kako je građevinskim dozvolama navedeno: suteren, prizemlje, četiri sprata i potkrovlje. Gdje nestade razlika, upitaćete. Tu je, tu je. Samo treba pažljivije čitati. Svaki od ovih nebodera ima suteren I, suteren II, suteren III i tako redom, koliko je graditeljskoj mafiji bilo neophodno spratova, toliko su opštinske ništarije ucrtavale suterena. Shvatate podvalu, neki dovitljivac iz urbanizma spratove je proglasio za suterene, tako da prizemlje ovih građevina počinje na dvadesetak metara visine. Čisto ludilo. Da čistije ne može biti. I donekle smiješno, jer po dokumentima: građevine u Budvi ne idu u zrak, nego pod zemlju.

       Žalio sam se na sve i svašta. Čim bih uočio kakvu podvalu ili nezakonitost, ja bih je metnuo na hartiju. No, kako se ja žalim na nešto protivzakonito, tako za dan-dva dripci iz opštinskih službi izdaju odobrenje kojim se to legalizuje. Na kraju je ispalo da je sve u savršenom redu, da je problem u meni, jer očigledno patim od halucinacija, vidim ono čega u stvarnosti nema.“

       „Užas, profesore“, kazao sam potpuno zbunjen pričom koju sam čuo.

       „Užas, mladiću“, potvrdio je profesor. „Međutim, najužasnije od svega nijesu njihove beskonačne laži koje se umnožavaju i nadigravaju jedna drugu. Već ono do čega su me na kraju doveli. A doveli su me do toga da sam se uplašio samoga sebe i onoga što bih mogao učiniti. Dva puta sam poželio da ubijem čovjeka. I odmah da kažem: nije to bila želja nastala u ljutini, kada psujemo i vičemo bezglavo, pa u jednom trenutku pomislimo kako bi ubistvo drugog čovjeka riješilo sve probleme. Ne. Nipošto! Moja želja da ubijem bila je hladna i primamljiva istovremeno, toliko puna obećanja spokojstva i sreće da mi ni sada nije jasno kako sam uspio da joj odolim. Ali nekako jesam. I sada mi je neopisivo drago zbog toga. Jer, uza sve jade koji su me snašli, stigmata ubice nije ono što bih volio da nosim.“

       „A što je to bilo, profesore? Koga ste poželjeli da ubijete?“, upitao sam jedva prevaljujući riječi preko usana.

       „Otrovali su mi psa. Jednoga jutra sam ga pronašao ispred kuće mrtvoga. Odnio sam leš kod veterinara i on je, poslije pregleda, rekao da su očigledni znaci trovanja strihninom. Iako je već bio star i skoro nepokretan još uvijek je opasno lajao kada god bi neko kročio u moje dvorište, i zbog toga mi je posebno bio drag. Jadni Brik. Pošto su ga ubili primijetio sam da sve češće prolaze kroz moje imanje. Par puta sam vidio kako sijenke promiču ispred prozora od moje dnevne sobe. Izašao bih napolje, ali nikoga nije bilo. Razmišljao sam da nabavim novog psa, međutim odustao sam od te zamisli. Umjesto toga, izvadio sam pištolj iz ormara, očistio ga od masti, napunio šaržer, i počeo neprekidno da ga nosim uza se. Nijesam htio dopustiti da me neko od ovih razbojnika izmlati, opljačka ili ubije… a da ja nemam niti najmanju šansu da pružim otpor.

       Sjećate se, već sam to pomenuo u razgovoru: žalio sam se na sve i svašta, a najviše na činjenicu da mi ove zgradurine zaklanjaju pogled na more, umanjuju vrijednost kuće, onemogućavaju život dostojan čovjeka… da me jednostavno živoga u grob meću. Jednog popodneva nešto sam radio u vrtu, kada čuh glas kako me doziva: profesore, ba, profooo! Podigao sam pogled i vidio jednog od ovih tipova – koji sebe nazivaju ’investitori’ – kako stoji nalakćen na ogradu terase. Profo, žališ se na zaklonjeni pogled, je li? Nemoj bolan da bereš brigu i pišeš građevinskoj inspekciji, kazaću molerima da s ove tvoje strane našaraju more i palme, i neba kol’ko te volja, pa gledaj profo tu prirodu za kojom kukaš i uživaj u njoj. Čuo sam tada gromoglasni smijeh njegovih čauša koji su izmiljeli odnekud iz tog kazamata i načičkali se po skelama. Dođi prijatelju, pozvao sam ga umilno. Dođi da se kao ljudi dogovorimo koliko mora, a koliko neba ćeš mi pokloniti. Siđi da progovorimo dvije. Nijesam psovao niti podizao glas na njega, bio sam ljubazan. Želio sam da dođe, i kada mi se primakne – da ga ubijem. Naravno, nije došao. Ali je u prijavi policiji – koju je, hulja, istog dana podnio – naveo da sam repetirao pištolj i uperio ga u njegovom pravcu, da sam ga vrijeđao na ’ljudskoj, političkoj i nacionalnoj osnovi’ (što ne vjerujem da sam činio, jer znam zasigurno da takve utvare ne posjeduju niti jedan od pomenutih kvaliteta pa ne vidim razloga zašto bi ih pominjao) uz prijetnju da ću ga ’ubiti kao zeca’ (što sumnjam da sam rekao, jer za razliku od takve ništarije koju bih rado ubio, zeca nikada ne bih povrijedio). Naravno, bijednik u prijavi nije naveo svoje duhovitosti na moj račun, tako da je Miko bio zaista iznenađen kada je iste večeri došao kod mene da se obavijesti o razlozima podnijete prijave.“

       „Dobro je da su iz policije Mika poslali kod vas, profesore“, laknulo mi je kada sam čuo ime svog školskog druga. „On je čovjek na svom mjestu.“

       „Mislim da je sam odlučio da dođe. Vidio je tamo prijavu na moje ime i uzeo je. Dobar momak, nema zbora. Takav je bio i u školi. Kada sam mu sve ispričao, zavrtio je ljutito glavom i rekao da će porazgovarati sa tipom koji je podnio prijavu i da će mu ozbiljno skrenuti pažnju da me više ne uznemirava i da se slučajno ne prevari i pošalje svoje čauše da po noći vršljaju mojim imanjem. Na odlasku mi je dao broj svog mobitela i rekao da ako mi što bude potrebno ne zovem policiju nego izravno njega. Profesore, kazao je još, ako procijenite da vam je potreban čovjek koji može izvjesno vrijeme pričuvati vaše oružje – biće mi čast ukoliko meni ukažete povjerenje.“

       Na te profesorove riječi začuđeno sam podigao obrve i pogledao ga upitno.

       „Da, da. Neko je u policiji očigledno pomislio kako mi treba oduzeti pištolj, a to mi je Miko prenio pažljivo birajući riječi. Ili je Miko sam pomislio da bih mogao po stare dane uraditi kakvu budalaštinu: ubiti drugoga ili sebe, pa mi je diskretno stavio do znanja da to ne činim. Ne znam. Neću da griješim dušu. Što god da je, bio je dirljivo pristojan i odmjeren tako da sam mu zahvalan. Tim prije što sam ga mjesec dana kasnije sâm nazvao i predao mu pištolj. Shvatio sam da je Mikova zabrinutost sasvim na mjestu. Postalo je suviše opasno da oružje držim pri sebi.“

       „Nijeste valjda pomislili da…?!“

       „Da se ubijem!? Ne, to nipošto! Ali sam tokom susreta sa visokim građevinskim inspektorom Baranovićem koji se odigrao upravo u ovoj prostoriji – poželio da ispraznim svoj pištolj u njega. Sjedio je baš tu gdje i vi, ne bilo primijenjeno! Posmatrao je moju biblioteku hineći da se razumije u knjige, i u jednom trenutku kazao: ’mi intelektualci moramo da se podržavamo međusobno’. To je kao trebalo da znači kako će zbog toga što posjedujem više od dvije knjige doma, on, veliki ljubitelj knjiga i poštovalac obrazovanja, da učini sve što je u njegovoj moći i zaustavi bezakonje koje se nadamnom sprovodi. Ma hajde!? On će to da učini!? Čovjek kome u Budvi tepaju ’pet do deset’, jer toliko hiljada eura uzima da bi odgodio rušenje bespravno podignute kuće za par mjeseci dok vlasnik ne podmiti gdje treba i prikupi odgovarajuće dozvole. On će da mi pomogne. Nijesam intelektualac, uzvratio sam jetko. Kako nijeste, profesore, počeo je da me ubjeđuje medveđim glasom. Ovoliko knjiga imate doma, a kažete da nijeste intelektualac, to ne može biti. Onda je počeo da truća o tome da svaki čovjek koji je nešto diplomirao ima pravo da sebe naziva intelektualcem, i još da od drugih ljudi zahtijeva da ga tako nazivaju. Ne znam koliko dugo sam trpio Baranovićevu ’pohvalu intelektualca’, ali u jednom trenutku sam osjetio neodoljivu potrebu da mu zauvijek zatvorim balava usta. Pogledao sam ga, i umjesto živog čovjeka naspram sebe vidio sam truplo na podu moje dnevne sobe. I u tom trenutku, dok sam gledao Baranovićev leš i veliku mrlju krvi koju vampirski sladostrasno upija moj tepih, pomislio sam kako ja u stvari nemam pojma što bih uradio poslije izvedenog ubistva: da li bih nazvao policiju i predao se bez otpora, ili bih možda pokušao da uklonim tragove zločina? Tada sam shvatio da od mene nikada neće biti ubica. Docnije sam sebe tješio kako za to postoje valjani filozofski razlozi, jer ja, shodno onoj Sokratovoj misli, ne želim živjeti sa ubicom u sebi, ali stvarni razlog je lišen filozofske uzvišenosti i mnogo je banalniji: nemam dovoljno hrabrosti da to učinim. Zbog toga sam istog dana nazvao Mika i predao mu pištolj, oružani list, dozvolu… neka ide sve do vraga!“

       „Bilo bi bolje da ste prodali kuću, profesore“, kazao sam zamišljeno. „Sada biste živjeli bez ovih nevolja.“

       „Često mi to govore ljudi. Neko dobronamjerno, a neko sladeći se mojim jadima. Međutim, da sam pretpostavljao što će me snaći i da sam je zbog toga prodao – osjećao bih se bijedno. A sada mi ne pada na pamet da je prodam.“

       „Sumnjam da bi je sada i kupili. Što će im? Sagradili su kule, nemaju više potrebe za zemljom.“ Na te riječi profesor se nasmijao.

       „Nijeste u pravu, mladiću. Ali i ja sam mislio slično vama, čemu se nije čuditi jer ne razmišljamo na način građevinske mafije, pa nam je oprošteno. Prije dva mjeseca posjetio me je jedan od njihovih advokata i obnovio ponudu kao da se ništa nije dogodilo: ista cijena, isti uslovi. Na moje pitanje: što će im moja zemlja kad su već sagradili nebodere? Odgovor je bio: poslovni centar, trgovine, parking… Svaki slobodni metar zemlje u Budvi je dragocjen i može se iskoristiti, naglasio je samozadovoljno.
Ponovo sam ih odbio. Znam, znam što ćete reći: nijesam trebao. Ali, to je bilo jače od mene. Milije mi je da posmatram svoj dom kako propada, nego da ga prodam pod pritiskom. Jer sada, poslije svega što su mi uradili – prodaja ne bi bila svojevoljna, već pod ucjenom. A tako ne pristajem, pa dabogda sve izgorelo! Gnjide! Naslijeđenu imovinu Budvana koji su sticajem migracijskih okolnosti građani SAD-a ili neke od zapadnoevropskih zemalja ne diraju. Ne smiju! Hoće u evroatlantske integracije pa se plaše reakcije ambasada. Ako već ne rade zajedno. Jeste li čuli za onoga ambasadora Slovenije, konzula – šta li je već?! Koji jami po Budvi sa graditeljima, bavi se nekretninama: kupuje, prodaje… To radi noću. A danju, svima nam drži u novinama lekcije o evropskim standardima i njima odgovarajućem ponašanju. I to čini bez trunke srama. Ništarije ljudske. Uspjeli su i Aristotela da demantuju: čovjek je životinja koja se stidi. E pa nije više. U Budvi stida nema!“

       Profesor je zaćutao, zamagljenog pogleda, ali su njegove usne nastavile da oblikuju riječi. Nekoliko puta je ljutito odmahnuo rukom kao da tjera nekoga od sebe, možda onog demona sa kojim se neprekidno svađa. Pogledao sam kroz prozor da ne bih gledao u njega, i u tami vrta vidio zapaljenu gomilu kako polako dogorijeva. Užas, pomislio sam i stresao se, kamo god čovjek da pogleda vidi samo prizore ništavila: pa bili oni zgarište smeća ili ljudska ruina uništenih živaca.

       „Dugo sam razmišljao, mladiću, zbog čega se ovaj grad tako beskrupulozno razara? Zbog čega se svi ponašaju kao strvinari? Kako ne postoji u njima bar nešto da ih zaustavi i opomene? Da li je siromaštvo uistinu opravdanje za grabež? Najzad, da li je ovo što se događa najava vremena pred smak svijeta, pa je u njemu sve dozvoljeno? Delikatna ravnoteža koja postoji između porodice i polisa je razorena, a sjećate se što je Aristotel tvrdio u „Politici“, koliko pogubne posljedice nastaju kada se ta ravnoteža naruši? Ne znam. Ne znam. Ali nije dobro. Čini mi se da će na kraju samo rijetki moći da žive ovdje, a onaj ko ne može – moraće da se seli. Postoji neko uticajan, povezan sa novcem i kriminalom, ko neshvatljivom mržnjom mrzi ovaj grad, to je jedino što sam zaključio. I čini sve da ga uništi do temelja. Zapravo, čini sve da i temelje iščupa iz zemlje. Sjećate li se što su naši varvari ne tako davno obećavali Dubrovniku, kako će ga sagraditi da bude „stariji i ljepši“. E upravo to danas čine Budvi, ti isti varvari: svakim danom je iznova grade i ona postaje sve ljepša. Već sliči bolesniku od karcinoma koji izvjesno vrijeme prije konačnog kolapsa, izgleda kao da se potpuno oporavio.“

       „Moram da idem, profesore“, kazao sam i polako počeo da ustajem iz fotelje. „Sjutra rano idem za Podgoricu, zvali su me iz redakcije, zakazan je sastanak kolegijuma…“, lagao sam nespretno. „Vlasnici novina razmišljaju da otvore televiziju, vjerovatno je to razlog što me zovu sa odmora…“ Moje laži su povlačile jedna drugu, ali potpuno bez potrebe, jer profesor kao da nije čuo ni riječ od onoga što sam rekao. U jednom trenutku me je pogledao, začuđen što se nalazim na sredini dnevne sobe.

       „Knjige, mladiću“, viknuo je. „Zapričali smo se i zaboravili ono zbog čega sam vas zvao. Pogledajte biblioteku i izaberite što vam se sviđa.“

       „Ne znam, profesore. Možda je bolje drugi put. Već sam ostao duže nego što sam mislio. Sjutra moram…“

       „Dobro, mladiću“, prekinuo me je. „Nema potrebe za opravdanjima. Nijeste uradili ništa zbog čega bi vam trebalo biti neprijatno. Predvidio sam da ćemo se rastati u žurbi, i dozvolio sam sebi slobodu da izdvojim nekoliko naslova i da vam ih upakujem.“ Ustao je i prišao ulaznim vratima pored kojih je bila kartonska kutija čije su ivice oblijepljene trakom. Sagnuo se i s naporom podigao paket. „Uzmite, pobogu. Ovo je za vas.“ Priskočio sam i preuzeo od njega teret. „Tu se nalazi nekoliko zaista vrijednih naslova“, rekao je teško dišući. „Skoro bibliografske rijetkosti. Pomislio sam da ćete vi razumjeti o čemu se radi i da će vam biti drago da ih čuvate u svojoj biblioteci.“

       „Profesore, možda je ipak bolje da ih date svojoj kćeri. Mislim, ako je nešto posebno vrijedno, bolje je da ona to posjeduje, nego…“

       „Ne brinite o tome, mladiću. Moja kćer neće ostati bez poklona. A ove knjige su za vas.“

       „Onda hvala, profesore. Na svemu. Bilo mi je drago što smo se vidjeli. Doviđenja.“

       „Zbogom, mladiću. I čuvajte se. Misleći ste čovjek i duševno čeljade, a živite u svijetu bez logosa, bez blagoslova. Dozvolite starcu da vam na kraju udijeli jedan savjet: ako ikada dođete u situaciju da vam je potreban oprost vlasti – ne prihvatajte ga! Bez obzira o čemu je riječ, da li se radi o godinama robije zbog ubistva ili o kaznenoj prijavi zbog prelaska na crveno… Odrobijajte svoj zločin, platite za prekršaj. Jer ako to ne učinite, ako vam vlast nešto oprosti – do smrtne ure ćete isplaćivati dug, i nikada ga nećete isplatiti do kraja! A voli naša vlast da oprosti podaniku svakakav zločin, makoliko gnusan bio. Samo ne i zrno pameti. To se na ovim prostorima ne oprašta.“

       Ispratio me je kroz lavirint do glavne ceste, i još jednom pozdravio na rastanku. (Kada sam te večeri razmišljao o profesorovom savjetu moram priznati da nijesam baš najjasnije shvatio što je htio da mi poruči. Kakav oprost vlasti, kakvi bakrači, odmahivao sam rukom u mislima, tumačeći njegove riječi kao još jedan znak pomračenog uma. Tek izvjesno vrijeme docnije, posmatrajući mnogobrojna čudesa u svijetu oko sebe – čini mi se da sam shvatio poruku. Srećom, ne kada je već prekasno.)

* * *

       Nepunih mjesec dana je prošlo od našeg susreta, kada su mi javili iz Budve da je profesor Luka Marinković zapalio svoju kuću. Vatrogasci zbog okolnih zgradurina nijesu vozilima mogli doprijeti do mjesta požara, i sve je izgorelo. Nekoliko umjetničkih slika, albume sa porodičnim fotografijama i memorabilije koje su pripadale njenoj majci – sklonio je kod prijatelja i namijenio kćeri. Knjige, namještaj, pokućstvo… polio je kantama benzina i zapalio. Knjige nije poklonio biblioteci grada, njegova priča o renoviranju kuće bila je obmana.

       Hitna pomoć i policija zatekli su ga u dvorištu, kako se smije grohotom i veseli. Zabrinuti da ne skoči u vatru, bolničari i policajci su ga odmah savladali, dali mu injekciju za smirenje, i odvezli pravo u Dobrotu, psihijatrijsku bolnicu pored Kotora. Tamo je nakon nekoliko dana i umro od posljedica moždanog udara.
Sahrana profesora Marinkovića bila je uistinu veličanstvena. „Posljednje okupljanje Budve koja nešto vrijedi“, bio je komentar ljudi. Svi su izražavali svoje zgražanje nad onim što je učinjeno profesoru, nad načinom kojim su ga opštinski dripci i graditeljska mafija otjerali u smrt… Ali, kao i svaka priča, i ova je trajala kratko… svega nekoliko dana.

       Imanje je naslijedila njegova kćer, i odmah nakon prevođenja nekretnine na svoje ime pokrenula je sudski spor protiv Opštine i nadležnih službi. Pokušali su da je nagovore da Opština o vlastitom trošku ukloni zgarište i obnovi kuću kakva je nekoć bila, ali ona nije pristala. „Zgarište ostaje kao spomenik vašeg zločina, gospodo!“, bila je neumoljiva. I potpuno u pravu: nikada se spomenik ne odnosi samo na žrtvu, nego i na zločinca podjednako. A zločinci joj ne mogu ništa, nije njihov podanik.

* * *

       Povremeno, kada dune jugo i gusti se oblaci zgužvaju nad gradom, u mutnom iščekivanju kiše koja ne dolazi, umjesto mirisa mora i vlažne trave, u Budvi se osjeti snažan miris paljevine. Ljudi se tada ne osvrću oko sebe, odavno već znaju da nigdje nema tragova dima. A na pitanje znatiželjnika što se to osjeća u zraku, ne pružaju odgovor, samo sliježu ramenima ili gledaju nekud u stranu. Uostalom, što bi im odgovorili: da to gori kuća Marinkovića?