Dragan Radulović je rođen 1969. na Cetinju, inače je Budvanin. Osnovnu školu je pohađao u Budvi, a gimnaziju u Beogradu, gdje je i diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu.

Devedesetih godina kao student sarađivao je u nezavisnom nedjeljniku „Monitor“ i bio član redakcije. Pošto je diplomirao vratio se u Budvu, gdje je kratko vrijeme radio u gradskom listu „Primorske novine“. Posljednjih dvanaest godina predaje filozofiju u Srednjoj školi „Danilo Kiš“ u Budvi.

Objavio je: zbirku priča „Petrifikacija“ (2001.), roman „Auschwitz Cafe“ (2003.), katalog groteski „Vitezovi ništavila ili Đavo u tranzicionom Disneylandu“ (2005.) i zbirku pripovjedaka „Splav Meduze“ (2007.).
Roman „Auschwitz Cafe“ je 2006. godine objavljen u Hrvatskoj u izdavačkoj kući Alberta Goldsteina „Antibarbarus“ u suizdavaštvu sa Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske i kao pridruženi izdavač Udruga Sa(n)jam knjige u Istri; a knjigu pripovijesti „Splav Meduze“ objavili su Antibarbarus, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i izdavačka kuća Plima iz Ulcinja.

Član je nekoliko javnih, tajnih i polu-tajnih udruženja. Od javnih navodi crnogorski PEN, Maticu crnogorsku i Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, a od tajnih budvanski Consilium. Proza mu je prevođena na engleski, slovenački, švedski i mađarski jezik.

Sadržaj

Proslov čitatelju............................................................................
Mravi u paklu................................................................................

Okupljanje

Fox Mulder...................................................................................
Georgius Lampeduza....................................................................
Mihail Semjonovič Berkut............................................................
Alisa Čavor...................................................................................

Tranzicioni Disneyland

U Đedovim odajama.....................................................................
20.000 eura pod morem................................................................
Susret u Atini................................................................................
Koje je doba noći, stražaru?...........................................................
Poljubac Velikog Brata.................................................................
Char(m) limuna.............................................................................
Dželat na TV-u.............................................................................

Glasovi

Zavještanje....................................................................................
Mirišljave duše..............................................................................
Na mjestu zločina..........................................................................
Meduzina glava.............................................................................
Dvije riječi, dakle kraj...................................................................

     Da odmah navedem razloge koji su me nagnali da pokušam riječima prikovati na papir krhotine sjećanja, jedan život i poluistine na kojima je taj život počivao – bilo bi prema čitaocima pošteno. Time bih, moguće je, podjednako opravdao i sebe i ono što pišem. Ali to ne mogu! Razlozi izmiču svakom prepoznavanju, oni skoro da i ne postoje izvan taštine onoga koji piše ove redove. A saznanje da je taština razlog koji odlučuje – zabrinjava me i podstiče na smijeh istovremeno, jer taj razlog je slab i nedovoljan da bi na njemu išta valjano moglo počivati. Osim, možda – ali samo: možda?! – patetičnih kućica u pijesku, zidanica koje gradimo u trenucima dokolice. Najzad, iako je taština slaba – ništa strašno! U svom trajanju imao sam prilike da vidim kako mnoge veličanstvene građevine počivaju na temeljima trošnim i beznačajnim. Ako već ne počivaju na mjestu klanice i prosute krvi nevinih, kao svetilišta oholih bogova kojima se prinose žrtve u mesu.

     Već izvjesno vrijeme laskam sebi kako me više ništa ne može iznenaditi, kako sam vidio sve što ljudi mogu pokazati, sve na što su spremni. No, to je ipak laskanje i samoobmana. Jer ljudi iznenađuju. Najviše svojom spremnošću da čine zlo, prvenstveno onima koji to ničim nijesu zaslužili i koji se ne mogu odbraniti. Svašta sam vidio. I nikome ništa. Jer u ovih jedanaest psećih godina (koje valja množiti sa sedam ljudskih, kažu) naučio sam tek jedno: istina je uvijek tamo gdje i žrtva. A žrtva je tren besmislene patnje, koja se potom rasprsne po svijetu: ulazi u vodu i vazduh, u hljeb i vino... Udišemo je i pijemo, osjećamo je kožom kao svjetlost dana... I nikome ništa, rekoh. Navikavamo se.

     Ovo što slijedi životopis je posljednjeg sveca, iako nema te crkve koja će ga kanonizovati, a đavolji zastupnik u mogućem procesu beatifikacije ne bi imao puno teškoća da ospori njegovu svetost. Ove redove napisao je prijatelj, blagonaklon i pun razumijevanja, zbog čega mu ne treba vjerovati, jer prijatelji prikrivaju istinu, zaboravljaju sve što ne valja, a ono čega se sjećaju nepouzdano je i domišljeno. Na kraju, zbog toga ih i nazivamo prijateljima. Iako pripovjedač nije čovjek, on je ipak čovjekov najbolji prijatelj, što je polazište već dovoljno opterećeno nesporazumima i predrasudama, zbog čega je nemoguće od njega zahtijevati objektivnost u prikazivanju stvarnosti. Tim prije što pripovjedač smatra da stvarnost ne postoji, već da jedino postoji gomila priča o njoj, od kojih su one dosadnije ostale još uvijek neispričane. A istina, rekosmo li to, nalazi se tamo gdje je niko neće tražiti. Bar niko zdravorazuman! Sve u svemu – ništa. Osim uživanja koje to ništa daruje. Naravno, ukoliko smo spremni da ga prihvatimo.

     Ovo što slijedi sjećanje je na čovjeka koji je smogao dovoljno snage da iz vremena u kojemu je živio i ludila kojim je bio zahvaćen izvede posljednje konsekvence, logički jasno i nedvosmisleno, te da na njima iznova sagradi svoj život, ili bar ono što mu je od života poslije svega ostalo. Unaprijed znajući da gubi, da je njegov pokušaj osuđen na neuspjeh. Ali isto tako bivajući potpuno svjestan da drugog izbora nema, da svaki ustupak zlu nagriza i truje dok na posljetku od čovjeka ne ostane ništa. U toj čvrstini kojom je odbacivao kompromise sa zlom prepoznajem svetost, ili bar tragove svetosti, u životu svog prijatelja. On je znao, kao i Cioran, da sveci gore na lomači, dok mudraci griju ruke, ali nije htio platiti cijenu mudrosti. Ruke mog prijatelja ostale su hladne, dok na kraju nije izgorio na lomači vlastitog gađenja ovim svijetom.

     A sada mi dozvolite da se predstavim sa nekoliko riječi: zovem se Ždero, i to ime mi je nadjenuo prijatelj. (Sjećam se koliko sam ranije bio ljut na njega, smatrao sam da me je tim imenom uvrijedio, da je izvrgao ruglu moje porijeklo i dostojanstvo koje sam rođenjem dobio – ali, to je bilo ranije, dok nijesam shvatio da je ime nebitno, ukoliko iza njega ne stoji pas!). Potičem od roditelja plemenite krvi i čistoga srca, sa svojom braćom dijelio sam ponos porijekla i spremnost da ga po cijenu bilo čega opravdam i potvrdim. Vaspitavan sam u duhu viteških vrlina i sanjao sam o tome na koji ću način dostojno odgovoriti zahtjevima koje plemenita krv postavlja; ali sudbina je htjela drugačije, i tome se pas ne može oduprijeti.

     Gazda nas je pripremao za borbu: bio znalac svog posla i nemilosrdan čovjek, ali ogriješio bih se o istinu ako ne iznesem da je takođe bio izuzetno dobar prema psima koji su izvršavali njegove naredbe i na koje se mogao osloniti. Nije zahtijevao nemoguće: samo da bez razmišljanja prosipamo utrobe svojih protivnika, i da uživamo u tome. I uživali smo. Od sve moje braće, najviše ja. Ili mi se tako sada čini, više ne znam. Uostalom, kao da je bitno?! Vjerujem da sam bio gazdin miljenik, jer godio mi je miris pobjede i ukus krvi. Bio sam najbolji borac u leglu i mnogo novca je zaradio na meni. No, da se razumijemo: ne zamjeram mu ništa. Jer ja nijesam mario za novac: onaj trenutak potpune ispunjenosti, kada u areni stojim nad pobijeđenim protivnikom, a iz rana na mom tijelu lipti krv, dok posmatram zadovoljna lica u publici, ponos braće, oduševljenje i osmijeh na gazdinom licu – taj, dakle, tren – ne može se platiti. On je iznad novca. To je prosto dodir vječnosti.

     U svojoj karijeri imao sam sedamnaest velikih borbi i sve sam ih okončao pobjedom. (Tri na Cetinju, osam u Budvi, pet u Podgorici i jedna u Nikšiću, ako me sjećanje dobro služi?). Na nesreću, posljednja borba bila je kobna po moju karijeru, a umalo i po moj život. Pred sami kraj susreta, moj protivnik, već ozbiljno načet, iskoristio je trenutak koji mu se nenadano ukazao, i snagom koja mu je preostala zagrizao moju zadnju desnu šapu, onako sa zemlje, dok sam se ja šepurio opijen urlanjem navijača. Zagrizao, velim, kao da mu od toga zavisi sve, a nije mu zavisilo ništa, jer meč je za njega već bio izgubljen. Pamtim samo nevjericu i bol. Ujed je bio čvrst, kao da je prokletnik imao vilice od kamena. Vukao sam tu mrcinu po areni, grizao ga za leđa, ali mu do glave nikako nijesam mogao doprijeti. Drobio sam njegovu kičmu zubima, ali stisak nije popuštao. Na kraju, već mahnit od bolova, snažno sam trgnuo svojim tijelom i moja šapa je ostala u njegovim čeljustima. Ono što je ostalo od njega kada sam završio – slaba je utjeha. Idiot, mogao je bez toga.

     Pomoć su mi ukazali odmah: krvarenje je zaustavljeno i primio sam injekciju protiv bolova. Tužno, jer ja koji sam naučen da podnosim bol i uživam u njemu – ništa nijesam osjećao. Oporavljao sam se dva mjeseca, skrhan i svjestan vlastite bezvrijednosti. Gazda me je sklonio iz legla i smjestio u dvorište svoje vile – nije htio dopustiti da me mlađi posmatraju kako šepam. Razumijem ga, nijesam više bio uzor budućim borcima, već jeziva opomena na ono što im se može dogoditi u areni. Očekivao sam da će mi jednog dana – a želio sam da to bude u zoru, jer one u Budvi mirišu na čistotu i vaskrsnuće! – prosuti mozak hicem iz revolvera, i time zauvijek okončati svu besmislenost mojega trajanja. Međutim, to nije učinio. Nije imao srca, vjerujem. Bio sam njegov miljenik.

     Znam da je nekoliko puta pokušao da me pokloni (jer novac za mene sigurno nije mogao dobiti). Ali bezuspješno, svi njegovi pokušaji završavali su se onog trenutka kada bi me budući vlasnik ugledao. Što me uopšte nije čudilo: niko nije lud da svom djetetu za ljubimca pokloni pit-bula bez šape, tijela posutog ožiljcima i naviklog na krv... Ne osuđujem ih. Bio sam sakata olupina bez vrijednosti i priželjkivao sam smrt. No, smrt nije dolazila. Kao i ranije u mom životu – imala je očigledno prečega posla.

     Kako na ovom svijetu ništa nije slučajno, osim svijeta samoga koji je slučajem nastao, tako sam i ja bio sudbinom određen da nastavim život iako to nijesam htio. Jednog popodneva, dok sam ležao u hladu smokve i kroza san slušao zrikavce, gazda je bez riječi spustio ispred mene činiju do vrha napunjenu hranom, odmakao se nekoliko metara dok sam jeo, zapalio cigaretu i zamišljeno gledao u stranu. Osjećao sam da nešto nije u redu, ali nijesam to ničim pokazao. Kada sam završio s jelom, gazda je otvorio kapiju, pogledao me u oči i rekao: „Idi! Ovdje više nema hrane za tebe. Ako se nekad sretnemo, ne obraćaj mi se, neću te prepoznati.”

     Za trenutak sam poželio da mu kažem nešto lijepo, da mu zahvalim na svemu što je učinio za mene, ali nijesam. Među nama je sve bilo rečeno. Bezvoljno sam napustio dvorište i kročio u svijet.

     A u svijetu?! Razočarenje, glad, hladnoća i strah. Prevrtao sam po kontejnerima u potrazi za hranom, za kakvim parčetom mesa koje bih onako trulo progutao u dva zalogaja ne obraćajući pažnju na ukus. Sve što sam znao o svijetu izvan arene, ovdje je bilo neupotrebljivo, a da bih preživio morao sam da učim iznova. Recimo buve... To je užas. Drpao sam se neprestano, a da prosto nijesam znao šta mi je. Samo svrab koji se vrti u krug i dovodi do ludila. Ali nijesam poludio. I nijesam krepao. Naprotiv. Poslije desetak dana provedenih na ulici snalazio sam se koliko mi je bilo potrebno da preživim. Bio sam dovoljno gadan da me niko ne zadijeva: ljudi su dok sam prolazio pored njih ubrzavali svoj korak, a pseća bratija je, poslije nekoliko optimista čije sam vratiće skršio, zazirala od mene. Istina je da sam bio bez šape: dakle, u svakoj tuči spor, nestabilan i unaprijed osuđen na deblji kraj – ali, ja sam znao finte koje su uličarima nepoznate, i što je najljepše nijesam ni trena oklijevao da ih primijenim. U bivšem životu mogao sam sebi dopustiti da taktiziram dok se borim sa protivnikom, međutim na ulici to je bio luksuz koji je uveliko prevazilazio moj moći: ujedao sam da ubijem, činio sam to odmah, bez igre i zabave, znajući da uvijek postoji mogućnost da nastradam samo ukoliko popustim, omekšam, ukoliko zaboravim istinu da na ulici popravni ne postoji, a penzija i starački dom su budalaštine za neupućene. Ubrzo se po gradu prosuo glas da ulicama čepa nakaza koju je najbolje zaobići – i zaobilazili su me. Svi. Nijesam imao prijatelja, podjednako su mi bili mrzni i psi i ljudi. Dok nijesam upoznao Seamusa. Što je događaj podjednako značajan za obije vrste. I ljudsku i pseću. Bar tako smo laskali jedan drugome u trenucima iskrenosti.

     Seamus bijaše odmetnik iz sopstvenog života: ni pas ni čovjek, i razbojnik i svetac, savršeni spoj razdirućih suprotnosti koje je nekako uspijevao da održi na okupu. Vjerujem da sam ga dobro upoznao, bar onoliko dobro koliko je psu moguće da upozna čovjeka. Vjerujem da smo bili prijatelji, ako ta riječ sada iole nešto znači, ako nije lišena smisla, isprana vremenom koje je zauvijek prošlo. Zajedno smo proživjeli nepune četiri godine, učestvovali u jednom čudnovatom poduhvatu, posmatrali svijet i ljude u njemu... Smijali se njihovim nastojanjima da svom životu pridaju smisao koji on nema. O, da... Bili smo mravi u paklu, zadovoljni svojim parčetom ništavila.

     Moj prijatelj Seamus je poslije jednog događaja (nazovimo ga slobodno – prelomnim!) odlučio da promijeni svoj identitet. Ne samo ime i prezime (što je izazvalo opšte zgražanje pučanstva, jer to prezime bijaše jedno od najuglednijih u gradu; iako su, istini za volju, sva naša prezimena takva) već kompletnu prošlost. Izbrisao je sjećanje na svoje porijeklo, odbacio svoj bivši život, i nije se začudio kada su ga odbacili ljudi koji su taj život sačinjavali: porodica, prijatelji, svi... Smatrao je to njihovim prirodnim odgovorom, razumio je njihovu potrebu da se odbrane, jer njegov postupak, na određeni način dovodio je u pitanje samo postojanje tih ljudi. A kako oni nijesu pristajali da budu izbrisani, neminovno je bilo da iz svojih sjećanja izbrišu njega.

     U početku je čaršija postupak mog prijatelja tumačila kao hir razmaženog djeteta koji će ga proći čim se uvjeri u besmislenost takve odluke. I bila je spremna da prije nego mu oprosti, malčice uživa u sitnim pakostima koje svakodnevno priređuje Seamusu i njegovoj porodici. No, onog trenutka kada je čaršija shvatila da Seamus ne namjerava odstupiti od svoje odluke, te da će ostatak života provesti pod drugim imenom, pokazala je svoje pravo lice, rezervisano za strance i tuđe ljude, dakle za one koji ne mogu računati na njenu blagonaklonost i zaštitu. Pakosti su se vremenom pretvorile u gadosti, a gadosti u prezir i mržnju. I tako je bilo do posljednje ure njegovog života.

     Seamus nikome nije htio pružiti objašnjenje za ono što čini, smatrao je to svojim pravom. Na pitanje službenice koja je popunjavala njegov zahtjev za promjenom imena, da navede razloge koji su odredili njegovu odluku, odgovorio je da su razlozi estetske i moralne prirode, da ih on ne odvaja, a da su suviše komplikovani za objašnjavanje, zbog čega je najbolje da na potrebno mjesto upiše: gađenje. Svijetom, dopunio je.

     A svijet ne oprašta. I to je moj prijatelj znao, ali kao mnogo puta do tada: jednostavno nije imao izbora. "Sloboda izbora je laž svijeta dovršenog u zločinu, Ždero. Upravo ovog svijeta koji misli da je najpravedniji od svih pređašnjih svjetova, a u stvari je tek blijedi odsjaj nekadašnje veličine, samo jezivo posrnuće i pad. Izbor ne postoji, Ždero, za ozbiljne ljude nikada nije ni postojao, jer oni ne biraju – oni koračaju jednom stazom i čine ono što moraju. Izbor postoji samo za hulje, za ljudski glib koji bira između dobra i zla, uvijek prilagođavajući svoje ponašanje potrebama dana. Jer što je strašnije: počiniti ili prećutati zločin? To nije njihova dilema, Ždero. Hulje su uvijek pobjednici situacionog morala. A pobjeda čovjeka oslobađa potrebe da misli i preispituje, lišava ga dilema! Sloboda izbora?! Hvala, ne! Prvo bih želio postati slobodan. Jer kakav je to izbor ukoliko biraš između već postavljenih mogućnosti, a da nijesi u stanju da učestvuješ u njihovom postavljanju. Dakle, slobodan si da izabereš nešto od onoga što ti je ponuđeno, ali ti nije dopušteno da samostalno odrediš to što se nudi. Divno, slobodan sam da izaberem ono što je već izabrano za mene. A za ozbiljnog čovjeka to je neprihvatljivo rješenje. On ne pristaje na slobodu koja istovremeno nije i potpuna odgovornost za ono što je izabrao. To je to, Ždero: sloboda bez odgovornosti koja proizvodi ljude bez granica, a oni svijet pretvaraju u mjesto zločina. Zbog toga mi još niko nije odgovorio na postavljeno pitanje: što je strašnije: počiniti ili prećutati zločin?

     Odgovor koji nudim, nikome se ne dopada. U redu je, da sam na njihovom mjestu, vjerovatno ga ni ja ne bih prihvatio. Ljudi ne vole da im u lice ispljuneš kolike su gnjide, i da im još za tu pljuvačku ponudiš valjane argumente.

     Užasno je počiniti zločin, to je čin poslije kojega nema povratka. Dopuštam, ubica može da se pokaje za svoje nedjelo, to pokajanje može biti iskreno i može promijeniti njegov život, on može postati i svetac. Ali taj čovjek je svojim djelom načinio razliku između sebe i drugih ljudi, i ona ga zauvijek odvaja od njih. Onaj ko nije ubio uvijek može postati ubica, ali ubica nikada ne može postati čovjek koji nije ubio. Zločinac preuzima na sebe izvjesnu odgovornost, bar onoliko odgovornosti koliko je potrebno da bi zločin bio valjano izveden. On sebe ostvaruje u tom (ne)djelu. Potvrđuje se kao (ne)čovjek. To je čin njegove volje, i kao takav zaslužuje određeno poštovanje. Hegel je u pravu: zločinac izvjesno žudi za kaznom, jer kazna je priznanje njegove individualnosti. (Iako, da bi zločin bio individualiziran, zločinac prije toga, valjda, mora biti individua. Što je kod nas, nažalost, neizvodivo, jer kod nas su zločinci u stvari – kolektiv!) Kaznom se zločinac ponovo vraća u okrilje zajednice iz koje je počinjenim nedjelom istupio, stoga i društvo žudi za kaznom ništa manje od zločinca; ako je društvo uopšte, naravno. Kazna je poštovanje ljudskosti u zločincu, poštovanje iskazano od strane društva. Osim smrtne kazne, koja je odmazda. Te koju, prema tome, treba odbaciti kao starozavjetni varvarizam.

     Užasno je počiniti zločin, Ždero. Ali ga je još užasnije prećutati. Jer prećutkivanje, nijemost i sljepilo, nijesu ništa drugo do komoditet onih bez ikakve odgovornosti, a koji su uvijek spremni da u svoju odbranu iznesu tvrdnju: mi nijesmo ništa krivi, mi smo samo posmatrali, pomalo smo navijali, donekle uživali, ali nijesmo činili nikakvo zlo. Oni malo hrabriji među njima kazaće: nikakvog tu zla nema, takvo je vrijeme bilo, ako ćemo pravo (a kako ćemo drugačije nego pravo, zar ne?) riječ je tek o malecnim prekoračenjima granice dozvoljenog, čisto radi preventive, jer žrtva je sigurno htjela postati zločinac samo da nije na vrijeme usmrćena. Opravdanja su različita, i veoma dovitljiva. Dijelom se tiču zločinca, dijelom posmatrača i uživaoca u zločinu, a po pravilu i same žrtve jer nju čine odgovornom za ono što joj se dogodilo. I zaista, ako malo bolje razmislimo, žrtva je dobila ono što je tražila, a izvođaču radova treba odati priznanje za nesebičan društveni angažman.

     No, da li su zaista posmatrači bez ikakve odgovornosti? Tvrdim Ždero, da je bez njihove podrške zločin prosto bio neizvodljiv, jer hulja pored toga što potvrđuje sebe u zločinu, potvrđuje i projekciju društva kojemu pripada. Dakle, zločinačko ponašanje oblikuju posmatrači i uživaoci iz druge ruke, koji svojom podrškom nedvosmisleno stavljaju do znanja dželatu da neće odgovarati za počinjena zvjerstva, jer on čini ono što treba, kad treba i kako treba. On je njihova ruka, a oni njegova savjest. Čista, poput suze dječije. I eto sreće, Ždero, za narodne mase. Negdje je tu i vlast koja tiho dopušta zločincu da čini što hoće abolirajući ga unaprijed za počinjena nedjela, jer on kolje u ime viših, po pravilu državnih interesa. A u blizini je i crkva sa već pripremljenom gomilom oproštajnica, ako već nije rezervisala mjesta u kalendaru za svece koji se posebno istaknu radeći na terenu. Tu su negdje i dežurni pjesnici spremni da uveličaju viteška dostignuća trudbenika. A tu smo i mi Ždero, mi koji svake večeri na TV-dnevniku posmatramo svijet oko nas i ćutimo. Bjedniji smo od zločinaca, jer je našu odgovornost nemoguće krivično identifikovati. Eto, kakvi smo ljudi: bez dovoljno hrabrosti da lično tvorimo zlo, ali sa dovoljno spremnosti da ga prihvatimo i opravdamo počinjeno. Jer mi smo svjesni viših ciljeva, a oni – bar to se zna!? – opravdavaju sva sredstva. Jad i glib ljudski, Ždero. Dovoljno razloga da čovjek postane pas, samo kada pse ne bi cijenio više od ljudi.!"
No comment! Osim predloga da okrenete sljedeću stranu. I neka komedija počne.

     Dok nijesam upoznao Seamusa i dok me nije uputio u suštinu stvari, i ja sam kao prosti pučanin uživao u javnim pogubljenjima. Godio je mojim prefinjenim nozdrvama vonj koji ispušta kažnjenik, dok dželat, na opštu radost okupljenog građanstva, posluje oko njega. Ubjedljivo najdosadniji dio spektakla bio je onaj kada sudija ljubazno zahtijeva od “trpljenika” da prizna krivicu, ili dokaže svoju nevinost. Kako niko nije priznavao krivicu, a dokazati nevinost nije mogao – bilo je to brbljanje bez kraja, žalosni splet retorskih trikova i vratolomija, bez ikakvog smisla i svrhe, jer sudije su već donijele svoju odluku i nju ništa nije moglo izmijeniti. Svi koje bi izveli na Trg od kazne završavali su u rukama "pravednika", kako su građani tepali dželatu, i tu prosto nije bilo pomoći. Dok je kažnjenik posljednji put pokušavao da dokaže svoju nevinost, okupljeni svijet ga nije slušao, zviždali su mu i psovali ga, jer im nije bilo jasno zašto, kojega vraga, on tu nešto blečka i mudruje, zašto se već ne ponaša kako dolikuje jednom kažnjeniku, dakle skrušeno, zašto ne ućuti i prihvati svoju kaznu dostojanstveno. Koliko već jedna gomila mesa posjeduje dostojanstva, jer on je ovdje samo gomila mesa, shodno čemu treba i da se ponaša. A ne da govori bez prestanka, kao da ga iko sluša. Kao da iko ima vremena za njegove basne. Svjetina je psovala i bunila se, a dželat je za to vrijeme stajao po strani. Nije pratio razgovor koji se vodi na gubilištu, a izgledalo je ni reakcije publike. On je radio svoj posao: oštrio je sječiva i nježnim dodirom prsta provjeravao njihovu oštrinu, raspoređivao instrumente po stolovima za mučenje, održavao vatru u čeličnim kavezima, vodeći računa da je bude dovoljno u slučaju da mora užariti kliješta ili kakav bodež.

     O, da. Dželat je bio potpuno posvećen svom poslu i veoma popularan u gradu. Niko mu od prisutnih građana nikada nije vidio lice, a o njegovom imenu i porijeklu nagađalo se svašta. Zanimljivo, ali svi su tvrdili da ga poznaju: za jedne on bijaše njihov komšija koji je iz avanturističkih pobuda prije dvadeset godina napustio grad, pa se sada vratio, ali zbog osjetljive prirode svog posla krije lice i ne kontaktira sa prijateljima, za druge on bijaše sam gospodar grada, Njegova Ekselencija Veliki Registrator, koji prerušen u dželata dijeli pravdu smatrajući da to niko bolje od njega ne umije obaviti. Međutim, ne vjerujem u te priče: dželat je prosto službenik pravosudni, primljen na posao, ispunivši prethodno uslove konkursa koji je raspisala gospoština budvanska prije nekoliko godina. Ništa tajanstveno i čudnovato, sasvim običan službenik koji bi svoju rabotu mogao obavljati i bez kapuljače, no, tako zahtijevaju stroga pravila službe, a ona se moraju poštovati. Uostalom, kapuljača omogućava posmatračima da se lakše poistovjete sa pravdom, da bez prepreka zamisle sebe u dželatovoj ulozi, da užitak produže i pošto se kazna izvrši a kažnjenik izdahne – jer sa kapuljačom, svaki je stanovnik grada mogao biti dželat. A to je veza na kojoj počiva pravda. Naravno, niko od ljudi koji prisustvuju pogubljenjima, sebe ne zamišlja kao kažnjenika, bar niko zdravoga razuma; a on je, zdrav razum, kako reče filozof, najpravilnije raspoređena stvar na svijetu – niko se ne žali da ga ne posjeduje dovoljno.

     Sitnije kazne: odsijecanje ili bušenje jezika zbog bogohuljenja i olajavanja vlasti, žigosanje krivokletnika užarenom potkovicom, odsijecanje ruku lopovima i prosjacima, čupanje noktiju užarenim kliještima i rasijecanje nozdrva – kazna rezervisana za ljude koji izbjegavaju redovito plaćanje poreza i drugih dažbina, odstranjivanje klitorisa ili mošnji, već u zavisnosti od pola "trpljenika", osobama koje su ogrezle u blud i nemoral, odsijecanje ušiju ljudima za koje se komisijski utvrdi da su čuli nešto upereno protiv vlasti, a da to nijesu vlastima prijavili, utapanje ekstremiteta u posude sa kiselinom – ljudima koji na vrijeme ne vraćaju svoje dugove, a čiji su povjerioci dovoljno bogati i uticajni da mogu izdejstvovati zaštitu suda. Te, dakle, kazne dželat je izvršavao u okviru svog radnog vremena, od 7 do 14h svakog radnog dana osim nedjelje, u lokalnom zatvoru, bez prisustva publike i navijača, u intimnoj atmosferi susreta pravde i prekršioca.

     Kada bi me put nanio pored lokalnog zatvora, čuo bih kako iz podruma zgrade dopiru krici kažnjenika, nevidljivim ozvučenjem iznijeti na ulicu, među svijet koji je prolazeći tuda mogao samo da nagađa kome od sugrađana pripadaju ti zvuci užasa i poniženja. Ali onog dana kada planiraju izvršenje kazne nad nekim od poznatijih prestupnika, neko iz uprave zatvora, preko svojih žbira, pustio bi glas u narod o tačnom vremenu početka tog spektakla, i pred zatvorom u naznačeno vrijeme okupila bi se gomila građana, spremna da pljeskanjem i zvižducima proprati mučenje. Što, ako ćemo pravo, i nije lišeno izvjesnog šarma i topline. A ni politički poeni koje vlast ubira mučeći uglednog građanina (jer puk najviše uživa kada se ponižava i podvrgava mučenju neko iz reda uglednih) nijesu za odbaciti.

     Griješe ljudi koji tvrde da je mučenje što prethodi smrtnoj kazni tek slijepa divljačnost, bez ikakvog reda i postupnosti – da jeste, taj osjetljivi posao izvršavala bi gomila, a ne posebno obučeni pojedinac ili tim eksperata, bogato nagrađivani za svoj trud, često i od samih "trpljenika" koji novcem pokušavaju podstaći što jasnije ispoljavanje profesionalizma kod dželata.

     Tortura je tehnika primjene moći, nad tijelom prvenstveno, ali ništa manje i nad dušom kažnjenika. Tortura je takođe namijenjena i posmatračima: u prvom redu kao zabava, ali istovremeno i opomena što bi im se moglo dogoditi ukoliko pažljivo ne sagledaju svoje mjesto u društvu. Njen osnovni zadatak jeste da izazove i održava precizno određenu količinu bola, što znači da tortura počiva na premisi da je patnju moguće precizno izmjeriti, stepenovati i propisati odgovarajućem zločinu. Dioničarsko društvo za proizvodnju i distribuciju agonije "Gubilište", sa sjedištem na Trgu od kazne (koji je ranije bio poznat pod imenom Trg pjesnika, a do preimenovanja je došlo na zahtjev pučanstva i samih pjesnika koji su spremni da uvijek podrže svakakvu gadost samo ukoliko je dovoljno krvava i glamurozna), to dakle, dioničarsko društvo, bilo je zaduženo za osmišljavanje i realizaciju kazni nad prestupnicima. Zapošljeni u DD "Gubilište", sasvim u skladu sa savremenim dostignućima nauke, a uz veliko uvažavanje tradicije, razvili su široku paletu gradacije patnji: od prostog odsijecanja glave, koje patnju svodi na trenutni bljesak, a u teoriji torture je poznato kao nulti stepen bola (te se u bol skoro i ne računa!), pa do zadivljujuće suptilnih načina kojima je moguće patnju produžiti do u beskonačnost.

     Ako pažljivije razmislimo o fenomenu torture, uočićemo da je tu prije svega riječ o djelu humanosti, čiji je cilj da produži život "trpljenika" – patienta, koliko je to moguće i koliko presuda nalaže. Svakako, da ga produži u patnji koja se sastoji iz "stotina malih i neprekidnih umiranja", tako da se ostvare, prije nego se život ugasi, najprefinjenije i najprobranije agonije ("the most sophisticated & exquisite agonies" – kako je napisano u prospektu kojim se Mediteranski polis Budva predstavlja svijetu kao turističko odredište).
Bol, prema tome, nije nasumičan, on je proračunat i pažljivo odmjeren. (Stručnjaci koji rade u DD "Gubilište" utvrdili su čak i jedinicu za mjerenje bola – dolor, što je svakako vrijedno naučno dostignuće i zaslužuje da bude ovdje pomenuto.) Vrste tjelesnog mučenja, kvalitet, intenzitet i trajanje patnji – ne smiju biti prepuštene slučaju. Svaki "trpljenik" prije izlaska na mučilište biva podvrgnut detaljnoj ljekarskoj kontroli, a nalazi do kojih ljekari dođu uzimaju se u obzir prilikom izricanja, ali i samog izvršenja, kazne. Jer nije baš uputno kada predmet torture premine prije vremena, time se stvara loš utisak o organizaciji spektakla, posmatrači zvižde i protestvuju, a dželat umjesto na stručnjaka više liči na kasapina. O, ne. To se po svaku cijenu izbjegava.

     Bol je predmet zakonskih propisa. On je u izravnoj povezanosti sa težinom krivičnog djela, ali i sa ličnošću krivca. Međutim, bol žrtve još ponajviše zavisi od društvenog statusa oštećene strane. Ukoliko je, na primjer, oštećena strana beznačajnog porijekla i jadnog imovnog stanja (a porijeklo i imovina jesu stavke do kojih se u Budvi najviše drži) onda ni kazna neće biti bog-zna-koliko veličanstvena, niti će njeno izvršenje privući gledaoce. Odradiće je dželat rutinski u zatvoru, bez pompe i majstorstva, ali i bez uživanja. No, uporedo sa većim društvenim položajem oštećene strane, povećava se i vrijednost krivičnog djela, ono dobija na značaju, a samim tim i propisane kazne postaju raznolike i bogatije patnjom. U tom slučaju mučenje se pretvara u baroknu raskoš pravde. I svi odlaze kućama zadovoljni.

     Bol je, i to ne smijemo zaboraviti, trijumf pravde. A pravda je teatar koji zbližava ljude unutar zidina jednog grada: omogućava im da zajednički učestvuju u svetoj tajni primjene moći, da uživaju u tuđoj patnji, a da tim uživanjem istovremeno potvrde svoju pripadnost zajednici. Zaista, pravda grad čini ugodnijim mjestom za život.

     To je dobro znao Veliki Registrator, gospodar Grada, prvi među jednakima – ali, jednakiji od njih! – i nije se libio da iskoristi svoju moć i uplete se u izvršenje pravde. Detaljno obavještavan o zbivanjima na gubilištu, ukoliko bi patient muke podnosio bez urlika i psovki, ukoliko bi zbog toga okupljena svjetina počela da ga sažalijeva, ili što je još gore, počela da mu se divi, Veliki Registrator bi od dželata zahtijevao da "trpljenika" udavi garotom i okonča mučenje. Zbog toga, kad god bi kažnjenik trpio bol bez glasa od sebe, okupljeni narod je očekivao dospijeće depeše u velikoj koverti zelene boje, jer dokumentom u njoj iskazuje se milost a muke bivaju prekraćene.

     Ali, Veliki Registrator je dobro znao da je milost tek druga strana kazne. Milost je neodvojiva privilegija moćnih, i ne valja je rasipati bez mjere. On je kažnjavao i kada dijeli oprost – u tome je bila njegova vještina i moć. Iako je puk osjećao tu dvostrukost u činu milosrđa Velikog Registratora, čini se da ga je obožavao zbog nje. Siroti narod, u trenu dok prisustvuje prekraćivanju muka nekom nesretniku, a po odluci sa najvišeg mjesta, doživljavao je Registratora kao sebi ravnog, kao čovjeka koji brine i kojemu je stalo, koji čak uslišava i neizgovorene molbe svojih podanika. Pučina voli da nešto znači, a dužnost uspješnog vladara je da joj laska. Jer narod se kupuje sitnim zadovoljstvima. Oni su ga voljeli i smatrali božanstvom, dok Veliki Registrator prema svojim podanicima nije osjećao ništa osim prezira, a zabrinut je bio samo za svoj položaj vladara. On nije iskazivao milost zbog spasa svoje duše ili iz poštovanja prema "trpljeniku" koji hrabro podnosi bol, već iz proste računice (a u računu je bio nenadmašan!): onaj ko vrišti i zapomaže dok mu dželat razdire meso na mučilištu, opravdava postojanje i ispravnost torture, kao i pravosudni sistem koji na torturi počiva, a onaj ko bez riječi podnosi muke, sve dovodi u sumnju, i krivicu i kaznu, uspostavljeni smisao svijeta i njegovu pravednost... A što je neoprostivo, "trpljenik" svojim ćutanjem delegitimiše vlast Velikog Registratora, uslijed čega mu se muke prekraćuju garotom. Na prvi pogled, to je paradoks: jer, neko bi mogao postaviti pitanje ako se "trpljenik" buni protiv vlasti zar nije logičnije da u mukama ispašta zbog svoje pobune, a ne da mu se muke prekraćuju, i posmatrano iz tog ugla odluka Velikog Registratora zaista je čin milosti. Međutim, nije. On zna konstituciju ljudskog materijala koji se buni trpljenjem, i ukoliko ga ne skrši na stolu za mučenje, ukoliko ga ne prisili na vrisku, on zna da se to mučenje okreće protiv mučitelja, jer postaje sirova moć koja nije realizovana na zamišljeni način. Ona lebdi nad gubilištem, van kontrole je, prožima svjetinu koja lišena zadovoljstva počinje da preispituje opravdanost kazne, a kako se to ne smije dozvoliti – Veliki Registrator naređuje garotu. Jer garota je posljednja šansa da izvuče bar neku korist iz te nijeme pobune kažnjenika, bez obzira koliko mala ona bila: u posljednjem trenu pokazao bi se kao milosrdan čovjek, pred pukom, dok bi u očima znalaca samo potvrdio vlastiti kukavičluk. Ali, nema veze. Život je kučka, zar ne!?

     Pogubljenja su za mene predstavljala izmišljenu priliku da nešto pojedem: parčence hamburgera ovdje, komadičak kolača tamo – nijesam bio izbirljiv. A ponekad bih naletio na odbačenu porciju pečenja, koju bih smlatio u nekoliko zalogaja. Što da se radi: ljudi su na mučilište dolazili kao na izlet, naoružani limenkama piva ili osvježavajućih pića, sendvičima, kesama pomfrita prelivenog kečapom – bilo je tu svega, a ja sam uvijek bio gladan. Dok sama glad koju sam osjećao nije imala nikakve veze sa količinom hrane koju bih pojeo, bilo je to nešto na metafizičkoj osnovi, siguran sam. Kako nijesam imao doma, niti mjesta gdje bih zatrpao kakvu kost za kasnije, za mene kasnije prosto nije postojalo, bio sam biće bez budućnosti svedeno na uzastopno smjenjivanje sadašnjih trenutaka, zbog toga sam ono što mi iskrsne jeo odmah, bez odlaganja. Bio sam hodajući kontejner, ali to niko nije mogao zaključiti po mom izgledu: tijelo mi je bilo bez grama sala, samo mišići i žile, uvijek zategnute i spremne. Život je pun iznenađenja, a pas nikada ne može biti siguran što ga čeka.

     Kada sam prvi put sreo Seamusa bio je 12. jun 1996. godine, ljeto se već uveliko osjećalo u zraku, a taj miris u meni je izazivao glad. Srećom, tog dana je bilo zakazano pogubljenje "velike zvjerke" koju su optužili za zločin veleizdaje. Nekome će zakukati majka, pomislio sam, a dok ona bude kukala ja ću gledati da se dobro najedem. Postojala je sljedeća zakonitost: što je značajnija bila optužba, a kazna teža, to je više bilo uživalaca u prizoru, i samim tim više ukusnog jela bilo je bacano po Trgu. Zbog toga sam dovukao svoju olupinu na Trg, mnogo prije početka svečanosti, jer volio sam posmatrati lica ljudi koji se okupljaju. Ranije sam pažljivo proučavao njihova lica, tražeći tragove bestijalnosti (jer sam u svom proučavanju polazio od pretpostavke – koja se docnije pokazala pogrešnom: da samo poremećeni ljudi mogu uživati u tako krvavim prizorima). No, izuzev dva-tri beznačajna primjera – ništa bolesno nijesam otkrio na licima onih koji posjećuju gubilište: bijahu to naši sugrađani, zdravi, radni i porodični, bijahu to zaljubljeni tinejdžeri, biznismeni i službenici, uvažene gospođe sa svojim muževima, majke sa djecom... Cvijet i budućnost Grada. Ranije me je to čudilo, ali i čuđenju prođe vrijeme. I sada posmatram te ljude, ali im više ne gledam lica, ne zanimaju me, gledam njihove ruke i tražim one koje drže korpe napunjene hranom, pratim nestašnu dječicu koja tu hranu neće pojesti, no će umazana i zanesena igrom sve razbacati oko sebe, a ja ću te otpatke pokupiti za njima, neprimjetan poput sjeni. Bio sam grabljivica. I uživao u tome, iako plijen koji sam kupio bijaše nedostojan moje vještine.

     Niko me nije ometao: ljudi su bili zauzeti prizorom na gubilištu i nijesu spuštali pogled na džukca koji hramlje oko njihovih nogu, a pseća družina već odavno zna da je Trg u vrijeme zabave moj prostor, što je istina koju sam im nekoliko puta morao objašnjavati uvjerljivijim argumentima nego što je lavež ili režanje. Uostalom, ja ne lajem, smatram to zaludnim poslom, a režanje ima smisla samo ako želim nekoga da upozorim na opasnost koja mu od mene prijeti, da ga opomenem i otjeram. A kako to ne činim, jer smatram da svako treba da snosi posljedice svoje pogrešne procjene – jednostavno, ne režim. Ne upozoravam i ne opominjem. Tako su psi naučili sve što im je potrebno da znaju, i Trg je bio moj.

     Toga dana uvaženo pučanstvo Grada očekivalo je sadržajan provod: "trpljenik" je imao svoj dan slave, a dželat će, sudeći po optužnici, koja je istovremeno bila i presuda, imati pune ruke posla. Jer krivac će odgovarati pred narodom za zločin veleizdaje. Iako, istini za volju, niko nije znao o čemu se tu zapravo radi, jer je pojam "veleizdaje" označavao najrazličitije sadržaje, koji su bili međusobno protivurječni i isključivi. Iz tog neznanja, po Gradu su uvijek kružile priče neprovjerene i čudnovate, ali njih niko nije opovrgavao; naprotiv, postojao je razlog zbog kojega su čak i podsticane: one izazivaju radoznalost pučine i namamljuju je na Trg. Ljudi su voljeli da izmišljaju "prave" razloge zbog kojih se neko izručuje dželatu, a termini: "veleizdaja", "manjak rodoljublja" ili "subverzivna djelatnost izvedena u cilju narušavanja ustavnog poretka Mediteranskog polisa Budva", u narodu su bili tumačeni kao pravna kamuflaža inkriminisanog djela: pokušaj atentata na nekog od članova Senata, ili čak na samog Velikog Registratora. A da je riječ o prestupima takve prirode, svjedočile su i kazne: bez iznimke surove, izazivale su dugotrajnu patnju, a "pravednik" je za nijansu pažljivije obavljao svoj posao, on je znao da prerana smrt "trpljenika" ne bi blagonaklono bila prihvaćena na mjestu gdje sve u Gradu počinje i okončava.

     Tačno u 16 i 30h izveli su nesretnika na gubilište, bilo mu je dozvoljeno da se pred pukom pojavi samo u bijeloj košulji koja mu je dopirala do iznad koljena. Vezali su ga lancima za stub, a potom je sudija zatražio od ljekarske komisije da podnese izvještaj o zdravstvenom stanju "trpljenika". Medicinari su složno potvrdili da njegovo zdravlje ne predstavlja nikakvu smetnju da se nad njim izvrši pravda, što su sudije vidno obradovani primili k znanju. Poslije toga je najstariji među njima, onaj sa najviše iskustva u sudijskim poslovima, ustao sa svojega mjesta i obratio se kažnjeniku: "Da li, građanine, priznajete krivicu koja vam se stavlja na teret?" Građanin je pokušao da podigne glavu, ali nije uspio, i ona je mlitavo klonula na njegove grudi. "Pi, ovoga su drogirali." Čuo sam glas pored sebe kako komentariše prizor, razočaran i gotov da napusti zabavu, jer drogirani "trpljenici" ne urlaju i ne zapomažu do neba, oni samo ječe i mumlaju nerazumljive riječi, što nije posebno interesantno za gledalište, niti se u tome može uživati. Ali sudija je bez ikakve promjene u glasu nastavio da obavlja svoju dužnost: "Da li želite, građanine, da dokažete svoju nevinost, kad već ne priznajete krivicu?" Građaninu je očigledno bilo svega dosta, jer ovoga puta nije ni pokušao da podigne glavu, samo mu se umjesto odgovora na postavljeno pitanje, niz bradu počela slivati pljuvačka. Neko je iz okupljene rulje počeo da zviždi, a sudija je da bi preduprijedio nezadovoljstvo gledališta naredio da se nastavi sa procesom. Na što je jedan mlađi član sudijske trojke ustao sa svoje stolice i počeo da čita presudu, napisanu pompeznim, pseudobiblijskim stilom onih koji svoju moć ne moraju opravdavati. Bio je to tekst bez logike i argumenata, bez konstrukcije inače svojstvene pravnom spisu, tek prosta gomila opštih mjesta, banalnih metafora i patetičnih pozivanja na pravdu – koja, budući slijepa, odavno već dopušta da se u njeno ime svašta čini.

     Građanine, ovo je čas u kojemu će počinjeno zlodjelo biti iskupljeno bolom koji pravda namjenjuje! Sudije i istražitelji, ljudi dobri i od vrline, svoju mudrost i jurističko znanje usmjerili su ka tome da za počinjeni zločin pronađu odgovarajuću kaznu, ali je nijesu našli, jer je za počinjeno zlodjelo svaka kazna blaga i nedovoljna. Ko se usudi da podigne ruku na ono što je ljudima najsvetije, na samo ustrojstvo Grada i red koji su nam u nasljeđe ostavili naši stari – izvan je svake kazne i svake presude, izvan je ljudske zajednice, te zakoni koji važe za druge ljude na njega se ne mogu primijeniti. Ali počinjeno zlo zahtijeva odgovor. I odgovor će uslijediti. Jer ne smijemo ostati nijemi pred počinjenim nedjelom. Ugroženi su sami temelji našega postojanja, napadnuto je ono što jeste i što mora biti – ruši se kolijevka iz koje smo se iznjihali i grob u koji ćemo počinuti. Zbog toga nemamo milosti. I to ne našom voljom, već voljom zločinca: sam je našu milost prezreo i odbacio, otrovnim zubima je ugrizao ruku koja ga hrani i štiti, pljunuo u vodu kojom umiva lice. No, sebe je opoganio – ne vodu, ona je ostala čista, i biće takva dokle god bude posljednjeg pravednika. A njih ima, oni još uvijek jesu brana svakoj samovolji i štetočinstvu. Najbolji dokaz njihovog postojanja, ali i spremnosti da zaštite vrijednosti našeg načina života – upravo je ova pravda koja se ima izvršiti nad tvojim mesom. Dušu prepuštamo Gospodu, ako bude imao milosti za nju.

     Stoga! Pravda zahtijeva zadovoljenje.
     Neka dželat skrši svaki prst na rukama i nogama osuđenog, neka to učini stegom polako, potom neka usijanim kliještima raskube po komad mesa (koliko kliješta mogu zahvatiti kljunom) sa stopala, listova, bedara, trbuha, grudi, šaka, podlaktice, ramena, vrata, s oba obraza, a na čelo neka mu utisne žig izdaje. Pošto učini navedeno, dželat neka toljagom od divlje masline smrska svaki zglob na tijelu osuđenog, ali da to učini u razmaku od po pet minuta, jer bolu valja omogućiti vrijeme potrebno da se ispolji, ali i poveže sa bolom koji nastupa. Kada to obavi, od dželata zahtijevamo da sa dva užarena ugarka ugasi vid zločincu, neka ne gleda svijet na koji se drznuo da podigne svoju ruku. Kažnjeniku neka se zatim odsječe jezik, a u osakaćenu gubicu neka mu dželat nalije vrelog ulja. Kada i to bude obavljeno, dželat još ima obavezu da raspori grudi kažnjeniku i izvadi njegovo izdajničko srce, da ga pokaže okupljenom svijetu, a potom baci psima. Njegovo truplo neka raščereči i razvuče na točku, a one komade tijela koji ostanu – neka spali i pretvori u pepeo, a pepeo neka prospe sa zidina Grada u more. Neka je izdajnik proklet, i neka za njim ne ostane traga.

     (Ne znam ko je rekao, ali bio je u pravu – pogubljenja u našem Gradu čista su poetika i značajan doprinos razvoju turizma!)

     Kako je rečeno, tako i bi: dželat je svaki zahtjev sudija ispoštovao do kraja, bez oklijevanja, ali i bez suvišne grubosti, njegovi pokreti bijahu tehnički savršeni i čisti. Dželat je bio profi, i Grad je zaista imao razloga da bude ponosan na njega. Izvađeno srce nije bacio na okupljeni narod, već ga je ležernom kretnjom ruke spustio da se otkotrlja niz gubilište. Naravno, pošto ga je prethodno svima pokazao. Ono što je bacilo sjenu na cijelu predstavu – pored malo gorčine u publici zbog opravdane sumnje da je "trpljenik" ipak bio drogiran – bili su problemi nastali tokom čerečenja na točku: dželatovi pomoćnici, ili nijesu imali dovoljno snage, ili je meso "trpljenika" pružalo mnogo veći otpor od očekivanog, tek udovi se nijesu odvajali. Točak je škripao, pomoćnici stenjali – zaludu. Poslije pet minuta natezanja, dželat je prišao točku i oštrim nožem rasjekao tetive i mišiće na tijelu "trpljenika", a kako ramena i kukovi još ranije bijahu zdruzgani – udovi se lako odvojiše od trupla. Tu hrpu mesa docnije su spustili u jedan od kaveza u kojemu je bilo žara, prekrili je bukovim cjepanicama i slamom, te se ubrzo otužni miris spaljenog mesa raširio Trgom, a okupljeni građani, pošto su vidjeli sve što je moglo da se vidi, smradom bijahu rastjerani kućama.

     Na kraju, valja kazati da "trpljenik" nije psovao ni Boga ni vlast, iako je, kažu ljudi, bio nadaleko poznati bogohulnik. U trenucima neizdrživih patnji ispuštao je krike, ali ne baš dovoljno glasne, niti razumljive, zbog čega nam se pretpostavka da je bio drogiran čini sasvim vjerovatnom. To krkljanje trajalo je sve dok mu dželat nije nalio ždrijelo ključalim uljem; od čega je i umro, dok je vađenje srca bila tek prazna predstava namijenjena puku. No, zašto je "trpljenik" bio drogiran, pitali su se mnogi? I to drogom koja umrtvljuje čula, a ne onom koja povećava čovjekovu osjetljivost na bol, što je bilo za očekivati i sasvim normalno, jer pobogu riječ je o mučenju osuđenika zbog zločina veleizdaje, a u tom slučaju su sva sredstva dozvoljena. Ipak, svima je bilo očigledno da su u ovom slučaju od dozvoljenih sredstava primijenjena upravo ona najadekvatnija, odnosno izabrani su najbolji načini da se postigne željeni cilj, a cilj su, kako to već obično biva, odredili dublji interesi, ili kako je docnije rekao Seamus: "Taj čovjek nije smio progovoriti, Ždero. Jer on je imao što da kaže, za razliku od idiota koji na gubilištu bleje ili vrište bez prestanka, a sve ono što kažu bez ikakvog je značaja i smisla. Međutim, oni nikada neće imati problema zbog onoga što kažu, jer uvijek govore ono što treba. Što da radimo, Ždero, idioti su uvijek na dobitku."

     Narod se razbježao, gonjen smradom spaljenog mesa, ali i ekipama lokalne televizije koje su poslije svakog pogubljenja lovile po Trgu ljude spremne da izjave štogod o spektaklu kojem su prisustvovali. Tisnuli bi im pod nos ćuntu od mikrofona, snimatelj bi izbečio objektiv kamere na strunjenog građanina, a nadahnuta ribica/reporter, koja zrači vedrinom, postavljala je pitanja: "Što mislite o današnjem pogubljenju? Da li ste prisustvovali porodično ili sami? Smatrate li da je dželat dobro obavio svoj posao? Da li redovno prisustvujete dijeljenju pravde?" A građani, k'o građani: voljeli su da posmatraju pogubljenja, ali ne i da ih komentarišu za TV, zbog čega su u paničnom strahu bježali sa Trga. Naravno, bilo je i onih koji su se neprekidno motali ispred kamera, sve u nadi da će ih neko primijetiti i pitati štogod, ali to su bili redovni izjavljivači za javnost, ljudi uvijek spremni za nastup, no dosadni i bez ikakvog reda u glavi, zbog čega ih TV-ekipe po pravilu izbjegavaju, a oni to smatraju napadom na njihov društveni značaj i žale se nadležnim službama. U svojim žalbama pominju nanijete duševne bolove, teorije zavjere, podrivačku djelatnost lokalnih medija... etc. etc. Već kako su sirotani navikli, jer oni su uvijek za nešto oštećeni, nekakva je nepravda prema njima učinjena, pa sad od svakoga zahtijevaju poštovanje, koje ničim nijesu zaslužili. Zbog toga su, vjerujem, takvi ljudi uvijek na zadatku i lako se odlučuju na svakakve rabote. Veličina njihovog patriotizma i kvalitet uspostavljene saradnje sa organima reda – u izravnoj su proporciji. Iako njihova misija po definiciji zahtijeva izvjesnu tajnovitost, oni se često pojavljuju na TV-ekranima, što je paradoksalno, ali samo na prvi pogled, jer nastupilo je novo vrijeme i treba mu se prilagoditi. Problem je samo u sljedećem: TV je medij koji ne trpi ista lica, brzo ih cijedi i obesmišljava, još brže odbacuje, a svjetlosnom brzinom zaboravlja. Međutim, njima to ne smeta. Naprotiv, oni smatraju da ih redovno pojavljivanje na TV-ekranima održava u životu i potvrđuje.

     Trg je već bio potpuno napušten, a ja sam uspio da počistim svu hranu koja je ostala za svjetinom, i upravo dok sam se spremao da napustim ovo mjesto – primijetio sam ga: čovjeka u plavoj košulji, koja je bila do pola zakopčana i ležerno prebačena preko neopeglanih pantalona, oštrih crta lica i orlovskog nosa na kojemu su počivale tamne naočari za sunce. Svoju dugu kosu vezao je u rep čiji je kraj padao do pola njegovih leđa. Držao je u desnoj ruci nekakvu krpu, gužvao je i povremeno čistio znoj sa čela. Nije se osvrtao oko sebe, samo je hodao polako, poput čovjeka koji je mislima daleko od mjesta na kome se nalazi. Odsutan, izmješten. Sjećam se da sam ga okrznuo pogledom, i da sam skrenuo pogled na drugu stranu riješen da napustim Trg. Sjećam se da sam ga ponovo pogledao, ali ne znam zbog čega. Sada, pošto sam u vremenu koje se bespovratno izgubilo imao dovoljno prilike da pažljivo razmislim o svemu, ne bih mogao odgovoriti što sam prvo uočio na njemu, niti mogu izdvojiti ono čime je taj čovjek privukao moju pažnju, ali znam da sam polako počeo da mu se približavam, osjećao sam da me neka sila njemu privlači, a da nijesam znao, niti sada znam, prirodu i cilj te sile. Ipak, prilazio sam oprezno, sitnim koracima, sa strane. Nikada pas ne može biti siguran što može da mu se dogodi, rekosmo li to, već?

     Primakao sam mu se na nekoliko metara, i tek tada me je primijetio: odmjerio je pažljivo moju pojavu, svaki djelić tijela, svaki ožiljak, malčice je iskosio glavu dok je proučavao moju sakatu nogu, ali – i to me je iznenadilo! – ničim nije pokazao gađenje ili strah. Skoro da mu je svejedno. Ta ravnodušnost za mene je bila neočekivana, jer ljudi su obično kada bi me ugledali, bar za tren mijenjali miris koji ispuštaju. Osjetio bih to njuhom istog trena: njihov znoj bi odjednom zamirisao na gorčinu i odvratnost, disanje bi im postalo ubrzanije, a kretanje izlomljeno i neodlučno. Ljudi bi se uplašili i od straha počeli da vrište na mene, a ja bih se u tom slučaju samo pomjerio u stranu, zastao, dopuštajući im da se udalje.

     Ovaj čovjek, ne. Nije promijenio miris, ni disanje, pokreti su mu i dalje ostali isti, kao da lebdi Trgom, netaknut svijetom u kojemu je. A bio sam siguran da me je primijetio, znam da me je detaljno ispitao svojim pogledom, ali to odsustvo bilo kakve reakcije – zbunilo me je. Nijesam bio navikao na takav odnos. A ono što nas zbunjuje i što remeti našu naviku, ukoliko, naravno, ne izaziva strah i ne upozorava na opasnost – to nas privlači. Pratio sam ga po Trgu, na udaljenosti od nekoliko metara, očekujući da u njegovim pokretima prepoznam nešto ljudsko i uobičajeno, ali nijesam. Hodao sam za njim, i vrijeme je prestalo da postoji – obojica smo bili izvedeni iz trajanja, a naše meso je bar za tren prestalo da se haba i troši... Bio je to čudan osjećaj, nešto uzbudljivo i tajanstveno što nikada ranije nijesam doživio. Pratio sam ga i u jednom trenutku bio zahvaćen oblakom blagosti, u kojemu je, bar tako mi se učinilo, lebdio taj čovjek.

     Na ovom mjestu dužan sam napomenuti: taj fenomen se više nije ponovio, iako smo docnije postali nerazdvojni prijatelji, osjećanje blagosti i potpunog ispunjenja koje sam doživio tog dana ostalo je zauvijek privilegija prvog susreta. Zbog toga, u trenucima dokolice često pomislim, kako je našim susretom, potonjim druženjem i razgovorima – upravljala sudbina svojim nevidljivim prstima.

     "Mora da si još uvijek gladan, prijatelju", obratio mi se. "I pored svega što si pojeo, još uvijek ti krče crijeva, zar ne? Ili, možda, tražiš srce onog nesretnika da njime zasladiš ovaj dan?"

     "Ne", odgovorio sam. "Srce nije na mom jelovniku."
     "Ups. Humanista, dakle." Nasmijao se. "Na ovom svijetu humanost je svoje posljednje utočište očigledno pronašla u psećem taboru. To je uistinu vrijedno poštovanja."

     Na njegovu primjedbu ja sam odmahnuo glavom: "Srce je žilav komad mesa. Neukusan je i teško se vari. Prosto nije za mene."

     "Onda si ti, prijatelju, pragmatičan pas. Drago mi je što sam te upoznao." Načinio je kretnju tijelom kao da će me napustiti, a onda se povratio i rekao: "Ako nemaš pametnija posla, a još uvijek ti je do jela – dozvoli mi da te pozovem na večeru. Biće mi drago ukoliko prihvatiš."

To su bile naše prve riječi. Vjerujem da su bile. Jer u godinama koje su uslijedile razmijenili smo ih bezbroj. Negdje u njima, još uvijek, osjećam pohranjenu ljubav i razumijevanje. Ili to, poslije svega, naknadno prepoznajem, ko zna? Uostalom, sada je nevažno. Jer, što su riječi naspram života koji se rasipa i preliva preko njih, života koji riječima ne može biti uobličen, niti zahvaćen bez ostatka. Što su riječi, zaista?! Pogotovu ove moje, prekrivene ožiljcima i prljave od vremena.

Fox Mulder
Washington D. C.
Zgrada J. Edgar Hoover
FBI

     
     Zamjenik direktora FBI, Walter Skinner, nervozno je koračao duž prozora svoje kancelarije na četvrtom spratu, očekujući svakog časa da mu sekretarica najavi dolazak specijalnog agenta Foxa Muldera. Iako je klima-uređaj radio bez prestanka, on je imao osjećaj da će se ugušiti, da je vazduh u kancelariji ustajao i težak. Ali, taj osjećaj izazivali su prozori koji se nikada nijesu otvarali, uostalom nijesu ni mogli, jer su te ploče od debelog i neprobojnog stakla bile uzidane u čeličnu konstrukciju same zgrade. Prokleti velegrad i njegova nehumana arhitektura, mislio je Skinner dok je lakom kretnjom prstiju razvezivao kravatu i otkopčavao dva dugmeta na košulji. Nikada se neću naviknuti na njegov ritam i način života. Ja sam ipak seljačko dijete iz Montane. I neka je Bogu hvala za to. Jer samo u Montani vazduh miriše a voda ima ukus, stoka mirno pase po pašnjacima, a ljudi žive bez opterećenja. Jednostavni ljudi koji brinu svoje male brige: kako preživjeti, da li će usjevi podbaciti, hoće li biti kiše u dovoljnim količinama ili će morati da navodnjavaju njive... E, da sam bio pametan, manje lakom na moć i napredovanje u službi, sada bih sasvim drugačije živio. Ne tvrdim bolje, ni sa više novca, ali spokojnije i sa manje glavobolje, to sigurno! Skinner se prisjećao svog kič-djetinjstva u Montani, tek povremeno, kada bi ga sustigle obaveze u Birou, i posebno kada bi te obaveze bile neprijatne, a kako direktor nije namjeravao prljati svoje ruke, nije mu preostajalo ništa drugo, osim da on, Skinner, obavi taj posao, jer uostalom šta je drugo funkcija zamjenika direktora ako nije da vadi kestenje iz vatre umjesto svog pretpostavljenog. Na sastanku kojemu su prisustvovali svi zamjenici i direktor Biroa, a na kojemu je donijeta odluka da se ugasi i rasformira "Dosije X", u trenutku kada je direktor postavio pitanje ko će od prisutnih prihvatiti taj zadatak, Skinner je diplomatski sačekao desetak sekundi, prepuštajući drugima da se jave, a kako to niko nije učinio, na kraju se javio on. Završiću to, direktore. Izgovorio je tih nekoliko riječi samouvjerenim glasom čovjeka koji završava sve rabote, bez obzira koliko one bile teške ili neprijatne, glasom čovjeka na kojega se može računati. Osmjehnuo se u sebi, ispunjen zadovoljstvom, kada je primijetio izraz olakšanja na direktorovom licu.

     Tako se napreduje u Birou, Skinner, pomislio je. Tako se održava na položaju. Prihvataj poslove koje svi odbacuju i tvoja budućnost u službi biće sigurna. Postaćeš čovjek bez koga se ne može uraditi niti jedan ozbiljniji posao, ali zaboravi na mjesto br. 1. Ono nije za tebe, ono je uvijek rezervisano za nekog seronju iz politike. Čistih ruku i sa pola mozga. Koji ni tu polovinu često ne umije iskoristiti kako valja.

     Tako se tješio zamjenik direktora FBI, Walter Skinner. Nije mu smetalo što ga u Birou, iza leđa i krijući, jer nemaju petlje da mu to kažu u lice, nazivaju "Recycle Bin – Skinner". Bio je čak i ponosan na taj nadimak, doživljavao ga je kao neku vrstu ratnog imena koje ugoni strah u kosti njegovim neprijateljima. A on je uvijek bio u ratu, od kad zna za sebe, a za sebe je saznao onog dana kada su ga primili u Biro. Uživao je da plete planove u planovima, da igra opasne igre nadmudrivanja sa svojim protivnicima unutar službe, jer je znao da oni čekaju samo jedan njegov promašaj, pad u nemilost kod direktora, pa da se okome poput nezasitih hijena na njegovu lešinu, zbog toga nikada nije propuštao priliku da jasno pokaže svoju snagu, umijeće i riješenost da to umijeće primijeni. Iako, ponekad mu je svega dosta, ponekad se pogleda u ogledalo i ne dopadne mu se ono što vidi – ali Biro je njegov život, a život se ne mijenja, zar ne?!

     Koliko god se posljednjih nekoliko dana pripremao za susret sa Mulderom, a činio je to pažljivo odmjeravajući svaku riječ koju će izgovoriti, sve pripreme sada mu izgledaju nedovoljne. Od Muldera može očekivati svašta: bio je to izuzetan agent, ali bez imalo smisla za politiku i kompromise. Već jedanaest godina je u Birou, ali još uvijek nije naučio da ćuti i klima glavom – takvi su nepredvidljivi, samim tim i opasni. Jer ko se po svaku cijenu bori za ono u što vjeruje, idiot je ili fanatik, mislio je Skinner, koji je znao da borba ima smisla samo ukoliko postoji bar nekakva šansa da čovjek u toj borbi pobijedi, u protivnom ne preostaje mu ništa drugo osim da ćuti i klima glavom. Ko to ne nauči, nije naučio ništa. A Fox Mulder to nije uspio da nauči. I zbog toga on prosto nije imao budućnost u Birou: zamjerao se uticajnim ljudima, kolege ga nijesu voljele (istine radi: zbog toga što je bio bolji detektiv od njih, i sa više riješenih slučajeva), osim Dane Scully naravno, ali i ona se već uveliko distancira od svog partnera, bistrica mala, zna ona dobro odakle vjetar duva i šta je potrebno da učini ne bi li sačuvala svoje dupence. Mulder je prezirao političare, što je u redu: političari jesu prkna, ali su prkna koja odlučuju i to se ne smije smetnuti s uma... Ne, taj agent zaista nije imao budućnosti. A njemu, Skinneru, budućnost se smiješila: za nekoliko godinica odlazi u penziju, čeka ga mjesto u upravnom odboru neke kompanije, golf svake nedjelje sa prijateljima u lokalnom klubu, krstarenja jahtom po Mediteranu... Ne, sigurno neće dopustiti da mu to poremeti kakva nepromišljenost. Najzad, "Dosije X" postoji već sedam godina, i pošteno govoreći: od slučaja koji su otvoreni (a malo njih je, u policijskom smislu, zaista i riješeno!) on, Skinner, imao je samo glavobolje i probleme, nikakvu korist. Stoga, već je krajnje vrijeme da se to slijepo crijevo Biroa napokon odstrani.

     Ali, polako. Bez ishitrenih poteza koji mu se mogu obiti o glavu. I ranije je donošena odluka da se "Dosije X" rasformira, a agenti Mulder i Scully rasporede na nove dužnosti u različitim odjeljenjima Biroa, međutim, volšebnom brzinom ta odluka je bila povučena. Skoro istog dana. Srećom, Skinner nije žurio: sve blesave naredbe svog pretpostavljenog izvršavao je sa izvjesnim zakašnjenjem, iz prostog razloga što nije namjeravao da sebe izlaže neprijatnostima ukoliko se pretpostavljeni brzo uvjeri u svoju grešku, jer ako se greška ne može ispraviti odmah, svu krivicu snosi zamjenik, dakle on, Skinner. Ali Skinner je bio veteran administrativnih ratova, i nije se lako hvatao u zamke. Tako je i ovog puta bilo: prihvatio je zadatak da likvidira "Dosije X", a agenta Muldera udalji iz Biroa, ali je sačekao nekoliko dana, da se uvjeri da je ovoga puta odluka konačna i nepodložna izmjenama. Sjećao se: Mulder je negdje u tami Washingtona imao uticajne prijatelje, koji su ga već nekoliko puta ranije izvlačili iz provalije, zbog čega je ipak najpametnije sačekati, jer ko zna, možda će ga ponovo spasiti. (A za Skinnera ne postoji ništa gore nego kada je prinuđen da mijenja netom donijetu odluku. To narušava ugled onoga koji odlučuje, a kod potčinjenih stvara utisak da njihov šef i nije toliko moćan koliko tvrdi da jeste.) Međutim, ovoga puta su i Mulderovi prijatelji od njega digli ruke, jer niko nije opozivao donijetu odluku, naprotiv, direktor je uporno zahtijevao izvještaj o obavljenom poslu. I Skinner je riješio da stvar izvede do kraja: milom ili silom, njemu je bilo svejedno.

     "Gospodine!", prenuo ga je glas sekretarice. "Specijalni agent Mulder čeka da ga primite."

     "Neka uđe", reče Skinner i u nekoliko hitrih poteza prstima ponovo veza kravatu. Dok je hodao prema vratima od kancelarije, mislio je o odmjerenom i ljubaznom glasu svoje sekretarice Megan, koja vjerovatno ne bi promijenila visinu tona ni da se u predvorju nalazi gomila terorista riješenih da dignu zgradu u zrak. Volio je taj glas, moguće zbog sigurnosti koji uliva – bio je to olikotvoreni glas Biroa, dakle: glas Boga.

     Vrata su se otvorila bez i najmanjeg šuma, a čovjek koji je stupao u kancelariju činio je to oprezno, ali bez oklijevanja. Obratio se Skinneru sa "gospodine" i blago se naklonio dok su se rukovali. Njegove inteligentne oči brzo su preletjele preko svake stvari koja se nalazila u kancelariji, da bi se potom zadržale na Skinneru pažljivo ga odmjeravajući, nenametljivo i bez drskosti. Mulder je nosio tamno-plavo odijelo, bio svježe obrijan i podšišan po pravilima koja Biro propisuje svojim agentima, na lijevom reveru sakoa bila mu je zakačena identifikaciona kartica sa odštampanim imenom, zvanjem, fotografijom i ličnim brojem, a u kožnoj futroli za pojasom nosio je svoju tridesetosmicu. Izgledao je kao čovjek spreman da se uhvati u koštac sa svakim problemom koliko god da je težak i nerješiv. A to nije promaklo Skinneru. Kao ni revolver koji je Mulder nosio za pojasom, iako je to bilo suprotno lijepim običajima koji vladaju u zgradi FBI. No, kako lijepi običaji nijesu isto što i stroga pravila, Skinner je odlučio da ništa ne kaže. Uostalom, danas postoje mnogo bitnije riječi koje čekaju da budu izgovorene, i na njih se treba usredsrediti.

     Mulder je sjeo u ponuđenu fotelju i netremice posmatrao svog pretpostavljenog: nije mu se dopalo što ga je zamjenik direktora dočekao na vratima, niti je bio srećan zbog Skinnerove ruke na svom ramenu. Ta iznenadna prisnost nije najavljivala ništa dobro, i Muldera je počela da preplavljuje neka čudna jeza. Promeškoljio se u fotelji, jer odjednom je postala neudobna, a kada se namjestio kako mu odgovara, pogledao je Skinnera ponovo: zamjenik direktora FBI grickao je svoju donju usnu, kao da se plaši riječi koje bi mogao izgovoriti prije vremena, a te riječi su neprijatne, ili bi mogle proizvesti kakvu neprijatnost. Skinner je, izvjesno, bio zabrinut. A ta zabrinutost koja se osjećala u zraku – pritiskala ih je i mučila obojicu. Samo neka već jednom progovori, mislio je Mulder. Neka progovori, pa da završimo s tim! Ali, Skinner nije progovarao, nije znao odakle da počne.

     Gospode, slatki Isuse, uzdisao je Skinner. Kako da ovo izvedem? Kako?! Međutim, odgovora nije bilo. Slatki Isus je očito njemu prepustio rješenje problema, odlučan da se ničim ne umiješa.

     Srećom, sekretarica Megan je spasila stvar: "Gospodine, specijalni agent Dogerthy je na liniji. Šta da mu kažem?" Blagoslovena Megan. "Recite mu, Megan, da ćemo razgovarati kasnije. Čim završim razgovor sa agentom Mulderom." Uzvratio je Skinner, tonom zauzetog čovjeka koji prosto nema vremena za gubljenje, jer obaveze neprestano pristižu jedna drugu, a on nije od onih ljudi koji nešto ostavljaju za sjutra. Stoga je iskoristio tišinu koja je upravo nastala, i progovorio:

     "Agente Mulder, saopštiću vam nekoliko informacija koje mi ne pričinjavaju nikakvo zadovoljstvo, naprotiv, veoma mi je neprijatno zbog svega što se dogodilo. Neću okolišati, niti lagati, ali takođe ne očekujte od mene da vam saopštim ono što ne smijem." Skinner je zastao poslije izgovorenih riječi, počeo da prevrće papire koji su bili razbacani po stolu, kao da traži neki važan dokument, a u stvari nije tražio ništa već je prosto kupovao vrijeme potrebno da smisli najbolju strategiju daljeg razgovora, a uz to da pokuša Muldera pripremiti na ono što slijedi.

     Iako je Mulder već bio pripremljen. Posmatrajući svog šefa kako se ponaša, shvatio je da će razgovor uistinu biti neprijatan i težak. Da su okolnosti drugačije moguće je da bi se odlučio da im pomogne, ali u ovom slučaju neće: otkaz je sasvim izvjestan, stoga neka se malo pomuče, on im sigurno ne namjerava pomagati u tome. Ponovo će biti riječi o posljednjoj istrazi i o njegovom ponašanju, ponovo će morati da odgovara na bezbroj šašavih pitanja, koja nikakve veze nemaju sa slučajem na kojemu je radio, i koji je zabrljao, ponovo će biti citiran tajni izvještaj Dane Scully (jer Scullyjeva je bila dužna da pored zvaničnog izvještaja o slučaju na kojemu su radili zajedno, sačini još jedan, nešto kraći, posvećen samo njegovom, Mulderovom, ponašanju tokom istrage, preciznije svim greškama koje je napravio). Mulderu je odavno bilo jasno da je agent pod nadzorom, da svaki njegov korak motre a postupak analiziraju, da već izvjesno vrijeme nije čovjek od povjerenja u Birou, preciznije: čovjek od nepodijeljenog povjerenja koje je ranije uživao. Ali, nije se obazirao na to, radio je svoj posao kao i uvijek, profesionalno i nepotkupljivo, stavljajući interese slučaja iznad svega. No, pored svih trikova kojima je pribjegavao ne bi li zaboravio da je pod prismotrom, ipak je osjećao tu odvratnu atmosferu denuncijacije koja ga obavija, tu ljepljivu sluz koja se cijedi niz njegovo lice, a da on ne može da učini ništa, da je bespomoćan i napušten od svih. U početku, tek pošto je otkrio da Scullyjeva piše tajne izvještaje pretpostavljenima, bio je ljut na nju – uvrijedila ga je, izdala – no, docnije bilo mu je čak i drago zbog toga što je upravo ona prihvatila da ga nadgleda: imao je povjerenje u njenu moć analize i inteligenciju, a bio je potpuno ubijeđen da ona neće podmetati neistine o onome što se bude dogodilo, kao što neće prećutati ništa da bi ga zaštitila. Sjećao se kako je reagovala kada joj je saopštio da zna za njene tajne aktivnosti, da mu to ne smeta, ali nije siguran može li se s dovoljno pažnje posvetiti i njemu i rješavanju slučaja na kojemu rade. Scullyjeva mu je odgovorila: "Žao mi je ako sam te razočarala, ali mi ni na kraj pameti nije da zbog tebe ili bilo koga žrtvujem svoju karijeru u Birou. Zahtijevali su te izvještaje od mene, i redovno ih dobijaju. U njima se nalazi upravo ono što su tražili: moja ocjena tvog ponašanja tokom istrage, analiza slučaja u svijetlu poteza koje si povlačio iznenada i bez konsultacija sa pretpostavljenima, čak ni sa partnerom koji radi zajedno sa tobom na slučaju (toga je bilo, sjećaš se, više nego jednom), a posebno su zahtijevali da obratim pažnju na sve kontakte koje ostvaruješ sa ljudima izvan Biroa. Ali, u tome im nijesam bila od pomoći: ako si ikakve kontakte imao, krio si ih od mene veoma uspješno. Izvještaji su pisani krajnje objektivno, u njima se dakle nalazi samo ono čemu sam prisustvovala, bez ikakvog domišljanja i izvođenja zaključaka koji nemaju svog utemeljenja u provjerljivim činjenicama. Nadam se da mi vjeruješ. Uostalom, naš posao je suviše ozbiljan, a slučajevi na kojima radimo suviše osjetljivi da bi smjeli biti prepušteni čovjeku o kome niko ne vodi računa. A na tvoje pitanje da li mogu posvetiti svoju pažnju i tebi i slučaju, odgovor je potvrdan: mogu, bez problema. U to si imao prilike i da se uvjeriš, zar ne?"

     Na Mulderovo pitanje ko je od nje zahtijevao izvještaje, i koliko dugo ih već dostavlja, Scullyjeva se nasmiješila i uputila mu pogled rezervisan za maloumnike koji joj dosađuju. Od tada se njihov odnos izmijenio, postao je hladniji, ništa dramatično nije se dogodilo, nikakva svađa ili rasprava, samo su se udaljili jedno od drugog, a povjerene zadatke obavljali su bez negdašnje prisnosti u komunikaciji i kreativne razmjene ideja – što je u njihovom poslu ravno propasti. Iako je Mulder zavaravao sebe da zbog njihovog odnosa posao ne trpi, i sam je bio svjestan da to nije istina: izbjegavao je da pred njom iznosi čudnovate i ničim potkrijepljene pretpostavke do kojih bi došao intuicijom, a ona je opet izbjegavala da komentariše bitne momente istrage, osjećajući optužujući Mulderov pogled koji je govorio "i to ćeš napisati, naravno". Jednostavno, postalo im je neprijatno da budu u istoj prostoriji, a kamoli da rade zajedno. Mulder je sebi obećao da nikada neće progovoriti ni riječi sa Scullyjevom o njenim tajnim aktivnostima, ali često je primjećivao kako mu preko usana, nenamjerno, prelaze ironični komentari i opaske koje na višem asocijativnom nivou mogu lako biti shvaćene kao izraz njegovog nezadovoljstva onim što Scullyjeva radi. Poslije takvih riječi osjećao bi se ništavno i bijedno, kao čovjek koji nema dovoljno snage i hrabrosti da prekrati poniženje, već ga trpi u nadi da će neko drugi to umjesto njega da učini. Bilo mu je svega preko glave, ali navika mu nije dozvoljavala da išta promijeni. Zbog toga je Mulder očekivao da tu mučnu situaciju napokon razriješi zamjenik direktora FBI, Walter Skinner, njegov direktni pretpostavljeni. Posljednji slučaj bio je potpuni fijasko, a agent koji poput Muldera sebi dozvoli toliko nepažnje i nepromišljenosti u istrazi, zaslužuje samo otkaz, ništa drugo.

     "Agente Mulder, odlučeno je na najvišem mjestu: 'Dosije X' treba zatvoriti, a vas i agenta Scully rasporedićemo na nove dužnosti", izgovorio je Skinner brzo, kao da se plaši da što ne ostane neizgovoreno. Motrio je na Mulderovu reakciju spreman da joj prilagodi svoje riječi, no kako je očekivana reakcija izostala, on je ohrabren nastavio, vodeći računa da mu se u glasu ne nasluti zabrinutost. "To nije moja odluka, ali ja sam određen da je sprovedem. Žao mi je, Mulder. Agent Dane Scully će najvjerovatnije biti raspoređena na mjesto savjetnika u nekom od odjeljenja Biroa, moguće analitička služba, ne znamo još. A vi, agente Mulder, prije nego što stupite na novu dužnost obavezni ste da se podvrgnete detaljnom ljekarskom pregledu, a ukoliko bude potrebno i liječenju. O trošku Biroa, naravno. Dakle, bez opterećenja vašeg penzionog fonda. Mislimo da je to najbolje rješenje, agente Mulder, prvenstveno za vas. Već sedam godina radite pod pritiskom, utopljeni u tamu i užas ove nesretne rase... Mnogi dobri agenti ne bi izdržali ni pola od onoga što ste vi izdržali, slomili bi se mnogo ranije..."

     "Znači li to, gospodine, da sam ja sada slomljen?", upitao je Mulder hladnim glasom, na osnovu kojega se ništa nije moglo zaključiti o namjerama onog koji govori. Skinner je sklopio oči i uzdahnuo, nekoliko trenutaka je zauvijek izgubljeno u ćutanju, dok nije odlučio da prekine tišinu: "Nadao sam se, agente Mulder, da do ovoga neće doći, očekivao sam da ćete prihvatiti ovo što vam predlažemo. Ali, očigledno, ništa od toga. U redu. Možemo i drugačije. Agente Mulder, vi ste u svom posljednjem izvještaju napisali nekoliko tvrdnji, koje su, najblaže rečeno, nedokazane, proizvoljne, a po svojim posljedicama mogu biti i veoma opasne. Vi znate da je izvještaj agenta službeni dokumenat Biroa, da se taj spis čuva neograničeno vrijeme u arhivi, jer nikada ne znamo kada nam neki od podataka iznijetih u njemu može zatrebati za rješavanje nekog novog slučaja. Upravo zbog toga, Mulder, obaveze agenta koji piše izvještaj su ogromne: on mora biti odgovoran prema onome što u izvještaj unosi, jer se u njemu smije unijeti samo valjano potkrijepljen dokaz, i ništa drugo, nikakvi posredni dokazi koji se izvode uz pomoć dedukcije i mašte, nikakva nagađanja i proročanstva. Samo dokazi, Mulder. A vi to nijeste poštovali."

     "Gospodine, naveo sam u izvještaju samo ono što sam vidio svojim očima. Ništa više. Uostalom, i agent Scully je prisustvovala tom događaju. Može posvjedočiti kako je bilo."

     "Posvjedočila je, Mulder. Posvjedočila je", reče Skinner i umornom kretnjom otvori fasciklu sa stola i iz njene utrobe izvadi nekoliko spojenih listova papira. Kada je pronašao željeni citat, poče da čita: "Svečana sala kompanije I. Gen. Pharmaceuticals bila je prazna. Nije bilo znakova koji bi ukazivali da se u njoj događalo nešto neobično. Stolice i konferencijski stolovi bili su na svojim mjestima, a vrata i prozori uredno zatvoreni. Agenta Muldera sam zatekla kako stoji na sredini sale, oslonjen tijelom na jednu od stolica. Lice mu je bilo blijedo i obliveno znojem, a tijelo zahvaćeno grčevima. Nije se odazivao na moje pozive, a kada sam ga dodirnula reagovao je tako što se otrgnuo tijelom i pao na pod. Izgovarao je neke nerazumljive riječi, pokušavao da ustane, ali čim bi se osovio na noge, ponovo je padao natrag na pod. Uspjela sam nekako da mu oduzmem oružje, jer sam nastalu situaciju smatrala opasnom po naše živote. Poslije toga sam pozvala pomoć."

     Mulder je samo još dublje tonuo u naslon fotelje, dok je slušao izjavu Scullyjeve o događaju u I. Gen. Pharmaceuticals. Više nije znao što da misli, možda je zaista doživio slom, možda je sala bila prazna, a on je halucinirao i vidio ono čega nema, što ne postoji... Znao je za takve slučajeve, događali su se u Birou i ranije: agent bi jednostavno "odlijepio", postao neupotrebljiv i svoju karijeru okončao u psihijatrijskoj bolnici... Možda je Skinner u pravu, a izvještaj Scullyjeve potpuno objektivan. Za trenutak pomislio je da odstupi i da se preda, ali, prokleta uvjerljivost prizora kojemu je bio svjedok ponovo se vratila u njegovu svijest... Ne. Odlučio je da ne odstupi. Ne može.

     "Gospodine, ja sam vidio..." reče Mulder, ali nije uspio da završi ono što je zaustio da kaže, bio je grubo prekinut Skinnerovim odgovorom.

     "Vidio, Mulder?! Vidio?! Ti si vidio kako se Sekretar za nacionalnu bezbjednost Sjedinjenih Država pretvara u neko biće slično gušteru, i to na koktelu pred više od dvjesta uglednih zvanica. To si vidio?! " Skinner više nije mogao da se suzdržava, izgubio je kontrolu nad svojim glasom i govorio je bez prestanka. "Čovjek svašta vidi, Mulder, ali nijesu svi koji vide i dovoljno blesavi da to unesu u zvanični izvještaj Birou. Nema više rasprave: 'Dosije X' ne postoji, a ti ideš na liječenje. I kraj. Potrebna ti je pomoć, i mi smo voljni da ti je pružimo. Ne zbog lijepih očiju, već zbog onoga što si ranije učinio za Biro. Ali, ako odbiješ našu ponudu, mi nećemo insistirati na njoj. Međutim, tvoje odbijanje povlači određene posljedice. I to je, nadam se, jasno."

     U Skinnerovom glasu osjećala se prijetnja. Pominjanje posljedica, u ovakvim razgovorima, uvijek je drugo ime za prijetnju. Mulder je udahnuo duboko, sklopio oči, i desetak sekundi ostao nepomičan. Kada je progovorio u njegovom glasu nije bilo ljutnje, samo olakšanje čovjeka koji je odlučio.

     "Njima ne smetam ja, zar ne, već samo postojanje 'Dosijea X'?"
     "Kojim 'njima', Mulder? Ko su to 'oni'? Pomogni mi da shvatim", reče Skinner umorno, i poslije izvjesnog vremena provedenog u ćutanju nastavi: "Da li su to ljudi koji se pretvaraju u guštere, ali samo za tvoje oči? I to ljudi koji slučajno zauzimaju najviša mjesta u politici ove zemlje. Da li si na njih mislio?"

     "U redu. Zatvorite 'Dosije X', kada ste već odlučili. Što se mene tiče neću dozvoliti da me ubjeđujete kako sam vidio ono što nijesam, i suprotno. Poznate su mi metode ubjeđivanja. A rad na nekom drugom mjestu u Birou, bez 'Dosijea X' – prosto me ne privlači. Stoga, ovo možete smatrati otkazom. Sporazumnim, nadam se." Mulder zastade za trenutak, kao čovjek koji se iznenada sjetio nečega, nasmija se i reče: "Najzad, ovo je rješenje kojim će svi biti zadovoljni, zar ne?"

     Hoće, pomislio je Skinner, to je jedino prihvatljivo rješenje i njime će svi biti zadovoljni, u pravu si Mulder. No, da bi ispoštovao formu, hladno odgovori: "Možda si suviše brzo odlučio da daš otkaz. Predlažem ti nedjelju dana odmora, da još jednom razmisliš o svemu."

     "Hvala", reče Mulder. "Nema potrebe, odgovor bi sigurno bio isti."
     "Žao mi je, Mulder. Moglo je i drugačije."
     "Nema potrebe da žalimo, gospodine. Pretpostavljam da su svi papiri već spremni i da samo treba da ih potpišem. A oružje i legitimaciju mogu predati vama, nadam se."

     Skinner je potvrdno klimnuo glavom, zadovoljan što se sve okončalo u najboljem redu. Preuzeo je od specijalnog agenta Foxa Muldera njegovu legitimaciju i revolver, spustio ih u fioku svog radnog stola i zaključao, a sekretarica je donijela potrebna dokumenta.

     "Uslovi sporazumnog otkaza su veoma povoljni po vas, Mulder", reče Skinner i nastavi: "Samo ukoliko ih budete poštovali."

     "Ne sumnjam. Ako je Biro u nečemu nenadmašan, onda je to u vještini da zaštiti svoje interese", odgovori Mulder kroza smijeh. Potpisao je dokumenta, pozdravio Skinnera, a Megan je uputio svoj najbolji osmijeh. Napustio je zgradu J. Edgar Hoover bez jasne predstave što da učini. Šteta što ne pijem, pomislio je posmatrajući blještave izloge barova na trgu.

     A Skinner je odmah po Mulderovom odlasku pozvao agente Dogerthyja i Krayceka, najbolji tim za prismotru koji postoji u FBI, i naredio im da prate bivšeg specijalnog agenta. Biro se najviše plašio odmetnika, pogotovo onih koji odlaze mirno i bez problema, poput Muldera.

Šest mjeseci kasnije

     "Danas je prvi dan ostatka tvog života, sinko. Iskoristi ga." Ponavljao je Mulder omiljenu mudrost svog oca, činio je to svakog jutra već šest mjeseci pokušavajući njome da organizuje svoj rasuti život, zaboravi na prošlost i počne iz početka. Nije očekivao da će mu odlazak iz Biroa donijeti toliko problema. Ali, jeste: ogromna količina slobodnog vremena, koja se iznenada otvorila pred njim kao ponor, progutala ga je bez ostatka. Nekoliko puta je pokušavao da pronađe posao: obraćao se pismom kompanijama za pružanje usluga iz domena bezbjednosti, navodio relevantne podatke iz svoje biografije koji potvrđuju njegovu stručnost u toj oblasti, jednom je čak bio pozvan na razgovor, ali sve se završilo na lijepim riječima – jer, ko zna kakvu su informaciju od Biroa dobijali njegovi potencijalni poslodavci dočim bi tako brzo odustajali od namjere da ga zaposle. A to je bio slučaj: standardna procedura u kompanijama zahtijevala je mišljenje Biroa o svakom bivšem agentu koji traži zaposlenje, i od te preporuke sve je zavisilo. Jer kompanije ne namjeravaju ugroziti svoje delikatne odnose sa Biroom zbog nekog odmetnika. Mulder je to znao. Odlično, jer i sam je nekoliko puta u različitim istragama koristio usluge kompanija pozivajući se na tajanstvene potrebe Biroa. Sjećao se: službenici su bili veoma predusretljivi, čak zadovoljni što mogu biti od pomoći agentu FBI. To zadovoljstvo i predusretljivost sada su okrenuti protiv njega, i on tu nije mogao ništa.

     Osim da očajava, i tako sam dovrši posao tipova iz Biroa koji su mu smjestili. Ne, mislio je, to zadovoljstvo im sigurno neće priuštiti. Ako zaista žele da ga unište – moraće to da urade sami. Ali, naslućivao je, oni to ne žele. Malo ga pritiskaju, presijecaju njegove veze sa svijetom, podsjećaju ga na svoje prisustvo, guraju ka provaliji... I očekuju da će sam, prije ili kasnije, skočiti u nju.

     Svakog jutra Mulder bi skuvao sebi kafu bez kofeina, nalio mlijeka u šolju, sjeo i na glas izgovorio mudrost svojega oca. Vjerovao je da njome rastjeruje zle duhove dana i priziva pomoć koja mu je potrebna da ostvari nešto od onoga što je zamislio. Obrijao bi se i obukao svoje najbolje odijelo, jer znao je da mentalno rastrojstvo počinje time što čovjek prvo prestane da vodi računa o svom izgledu, a potom nastupa nesposobnost koncentracije misli na jedan predmet, rasijanost i užasna buka u glavi. To je htio izbjeći. I zbog toga je svakog jutra odlazio u biblioteku, nekoliko blokova dalje od svog stana: čitao je knjige iz različitih oblasti, pravio zabilješke u notes, prelistavao stare brojeve novina bez nekog posebnog cilja, već iz čistog zadovoljstva što, napokon, može da radi nešto bez ikakve obaveze. Ručao bi kasnije u restoranu preko puta biblioteke. Vesela konobarica primijetila je šarmantnog gosta i uvijek bila spremna da se našali sa njim, ali Mulder se pravio da u njenom glasu i pogledu ne naslućuje otvoreni poziv. Bio je pristojan, odgovarao je na njena zadirkivanja, ali ničim joj nije davao povoda da pomisli kako je sa njim moguće ostvariti prisniju vezu.

     Iz restorana je odlazio u park, da se nadiše vazduha, kako je sebi govorio. Sjeo bi na svoju klupu i posmatrao djecu kako se igraju pod budnim okom svojih roditelja. Ali tu nije provodio mnogo vremena, nije htio da ga neko prijavi policiji, jer u Washingtonu broj otete i ubijene djece se povećavao svake godine, zbog čega je onaj ko voli da posmatra djecu u parku uvijek sumnjiv njihovim roditeljima, jer oni u svakom čovjeku koji se nasmije djetetu vide otmičara i manijaka. U čemu, možda, i ne griješe. Uistinu, ko se danas smije djeci čistoga srca? Niko. Sjeća se: jednog popodneva dokotrljala se do njegove klupe lopta, a ubrzo za njom dotrčala je i djevojčica. Mulder joj je dodao loptu, nasmiješio se i upitao je za ime. Djevojčica je upravo bila zaustila da mu odgovori, kad se pored nje stvorila mlađa žena, uhvatila je grubo za rame i počela da viče: "Koliko puta moram da ti kažem da ne razgovaraš sa nepoznatim ljudima? Koliko puta!?" Mulderu je bilo neprijatno da posmatra to drmusanje djeteta, u jednom trenutku pomislio je da se umiješa i nešto kaže u odbranu djeteta, ali odustao je, samo bi pogoršao stvari. Žena ga nije ni pogledala, bila je zauzeta vikom na dijete koje se nekoliko puta pogledom molećivo obratilo Mulderu očekujući pomoć. Ali, on je bio nemoćan. I bilo ga je stid zbog toga. Od tog događaja nije stupao u razgovore sa djecom, samo bi ih posmatrao i nijemo se radovao njihovoj igri, a kada bi se slučajno do klupe na kojoj sjedi dokotrljala lopta ili neka drugo igračka – odlazio je izbjegavajući susret sa djetetom koje bi došlo po nju. Tako je najbolje, mislio je. Za sve.

     Poslije parka odlazio je kući: odmarao je, gledao TV-program, uživao pripremajući večeru, potom bi sjeo za svoj radni sto i sređivao bilješke donijete iz biblioteke. Negdje oko ponoći liježe u krevet, pretura po mislima utrošeni dan i kuje planove za sljedeći. Tako već šest mjeseci. Bez i najmanje promjene u kalendaru dnevnih obaveza. Precizan raspored i radost kada ga ostvari – činili su njegov život manje besmislenim nego što je u stvari bio. Javljao se redovno na oglase advokatskih kancelarija kojima treba čovjek sa iskustvom u detektivskim rabotama, ali nije očekivao da će dobiti taj posao. Grickao je svoju ušteđevinu, a u najgorem uvijek može prodati kuću koju je naslijedio od oca. Nešto će već iskrsnuti, potrebno je samo da preživi godinu dana. Biro će u jednom trenutku procijeniti da Mulder nije nikakva opasnost, i dići će ruke od njega. Tada će uspjeti da pronađe posao. I sve će biti u najboljem redu. A do tada, ne preostaje mu ništa drugo nego da preživi.

     Pretpostavljao je da ga nadziru, i to od samog izlaska iz zgrade Biroa. Nije ih vidio, bili su to profesionalci, ali je osjećao njihovo prisustvo: u biblioteci, restoranu, parku... Osjećao je njihov dah za vratom. Bio je to dah Biroa, do tada njemu nepoznat, masan i težak. Očekivao je da će mu jednom pretresti stan i zaviriti u bilješke, zbog toga je kroz svoje papire postavljao vlasi kose, čestice praha raspoređene u obliku nekog slova koje bi se rasulo na dodir ruke koja ne očekuje zamku. Ali, stan za divno čudo nijesu dirali.

     Agente koji su bili zaduženi da ga nadgledaju uočio je tačno četiri mjeseca pošto je dao otkaz: on je tog dana izašao ranije nego obično iz biblioteke, a jedan agent je ulazio u kola noseći u ruci novine i pakovanje krofni, sledili su se jer ga nijesu očekivali, a Mulder je polako prešao ulicu, desetak metara od njih, i uputio se ka restoranu. Pretvarao se da ih ne primjećuje. Dobro je, pomislio je, popušta im pažnja. Postajem beznačajan i nezanimljiv predmet nadzora. Pisanje izvještaja Birou za njih postaje pravo mučenje, jer svakog dana pišu iste rečenice. A dosada narušava koncentraciju, to je bar poznato. Nasmijao se tiho. Tog dana sebi je za ručkom dopustio čašu crnog vina, imao je razloga za slavlje. Poslije tog događaja, vidio je još nekoliko puta agente koji su ga pratili. U jednom trenutku čiste paranoje pomislio je da neki stručnjak iz Biroa namjerno tako postavlja stvari: jedan tim agenata obznanjuje svoje prisustvo, da bi njemu, Mulderu popustila pažnja, i da bi drugom timu koji ga nadzire, a koji je neprimjetan, otkrio svoje pravo ponašanje. Ali tu paranoičnu misao brzo je odagnao od sebe. Iako, za svaki slučaj, nije mijenjao svoje ponašanje. Đavolu ne treba davati povoda za majstorije.

     Bio je ubijeđen da ga ništa ne može izbaciti iz kolotečine u koju se sakrio, i na neodređeni način počeo je da uživa u tome. Dok jednog dana sve nije zamalo otišlo k vragu. Sjedio je u biblioteci i čitao knjigu koja mu je netom donijeta iz fonda, okretao je stranice i na jedanaestoj pronašao poruku:

Poštovani gospodine,

     Žao mi je što nijesam bio u mogućnosti da sa Vama ranije stupim u kontakt, ali izvjesne okolnosti objektivne prirode to mi nijesu dopuštale. No, nadam se da nije kasno da Vas zamolim za oproštaj, a riječi izvinjenja htio bih Vam uputiti lično. Bio bih veoma obradovan ukoliko prihvatite ovaj poziv na razgovor. Moja adresa nije promijenjena, a vrijeme neka bude večeras u devet.

     Mulder je pažljivo pročitao poruku: "objektivne okolnosti" su naravno agenti FBI koji ga prate, ili je možda bolje reći koji su ga pratili, jer A. Friend sigurno ne bi zakazao sastanak ukoliko postoji ma i najmanja sumnja da je još uvijek pod prismotrom, "riječi izvinjenja" nijesu vjerovatno ništa drugo do nove informacije koje mu namjerava saopštiti o nečemu veoma značajnom, a adresa koja nije promijenjena u stvari je napušteno skladište na periferiji grada u kojemu su se i ranije srijetali. Prihvatiće poziv, naravno. Već je bio ozbiljno zabrinut da su ga zaboravili: "Prijatelji", ljudi iz tame Washingtona koje nikada nije upoznao, a koji su mu već nekoliko puta do sada pomagali – najčešće informacijom, i to u trenutku kada mu je bila najpotrebnija, kada bi zastao sa istragom u nekom slučaju ili sukobio se sa ljudima čiji je položaj daleko iznad njegovog uticaja.

     Pretpostavljao je da su "Prijatelji" stajali iza "Dosijea X", iako nije bio siguran u to. Na osnovu razgovora sa A. Friendom ništa nije mogao zaključiti, jer taj čovjek osim onoga najpotrebnijeg ništa više nije govorio. No, ni "Prijatelji" očito nijesu toliko moćni koliko je on mislio čim nijesu uspjeli da zaustave namjere glavešina FBI da rasformiraju "Dosije X". Ili nijesu htjeli? I to postoji kao mogućnost, mislio je Mulder dok je pažljivo spuštao poruku u džep sakoa. Tek docnije će je uništiti, nikako ovdje, već na nekom sigurnijem mjestu.

* * *

     Mulder se do skladišta dovezao kolima nekoliko minuta prije ugovorenog vremena, uvijek se pridržavao poslovice "pet minuta ranije – tačno na vrijeme". Nije volio da kasni, ali ni da čeka. Tačnost je vrlina kojom drugim ljudima sebe predstavljamo kao osobe koje cijene tuđe, koliko i sopstveno vrijeme. A u ovom svijetu vrijeme je zaista novac, iako obrnuto ne važi: novac se ne može pretvoriti u vrijeme. Tu alhemija ne pomaže. O tome je mislio dok je polako ulazio u tamnu utrobu skladišta. Svjetlosnim snopom baterijske lampe obasjava prostor ispred sebe, pažljivo stupajući naprijed. Nije žurio, jer pod skladišta bio je pretrpan raznim otpacima: građevinskim materijalom, cijevima, kutijama od tvrdog kartona, kablovima za struju, razbijenim flašama čiji parčići krckaju pod nogom... Pravo mjesto za povjerljive sastanke, mislio je. U ovaj prostor je nemoguće ući neprimijećen.

* * *

     "Ugasite svijetlo, agente Mulder", čuo je glas, ali nije mogao utvrditi odakle dolazi. "Ljepše je kada razgovaramo u tami: pažljivije slušamo, bolje razmišljamo o onome što čujemo, a našu pažnju ne odvlači potreba da pogledom pratimo reakcije na licu sagovornika." Glas je dolazio tek nekoliko metara ispred Muldera, i on za tren bijaše u iskušenju da oko svoje lampe usmjeri ka njemu. Ali samo za tren, jer dogovor je bio "bez lica", i on ga nije namjeravao prekršiti. Poštovao je njihovu potrebu za diskrecijom. Svjetiljka u njegovoj ruci je utrnula, i tama je najednom postala gusta. Nekoliko trenutaka nije vidio ništa, da bi uskoro počeo nazirati oblike stvari oko sebe.

     "Ne brinite Mulder, nijesu vas pratili. Da jesu, već bi nas neko obavijestio o tome."
     "Više nijesam pod prismotrom FBI, gospodine Friend?" upitao je Mulder tiho.
     "Vjerujemo da ne. Procijenili su da im od vas ne prijeti opasnost i povukli su tim za nadziranje. To je dobro."
     "Za koga je dobro?"
     "Za sve nas, Mulder. Za sve nas."
     "Očekivao sam da ćete me ranije kontaktirati. Bila mi je potrebna vaša pomoć kada su me istjerali iz Biroa. Pomislio sam da ste me zaboravili", reče Mulder, a u njegovom glasu osjećao se blagi prekor.

     "Nijesmo vas zaboravili, Mulder, ali vam nijesmo htjeli ni pomoći. Žao nam je zbog svih neprijatnosti koje ste doživjeli, ali one su bile sastavni dio plana, stoga neizbježne."

     "Kakvog plana, gospodine Friend?" upita Mulder. "Rasformirali su 'Dosije X', izbacili me iz Biroa, šest mjeseci sam bio pod nadzorom, niko ne želi da me zaposli – jednostavno sam odsječen od svijeta. A vi mi saopštavate da je sve to zbog nekakvog plana koji ste zacrtali bez konsultacije sa mnom. Da li ste pomislili da možda ne bih prihvatio to što mi nudite?"

     "Nijesmo se dobro razumjeli, agente Mulder", odgovori Friend mirno. "Ovog puta odluka da se okonča rad 'Dosijea X', a vi udaljite iz Biroa, donijeta je na nivou čiji uticaj nijesmo mogli osporiti, a da na sebe ne privučemo pažnju. Kako to nijesmo smjeli dopustiti, bili smo prinuđeni da svoje planove prilagodimo nastalom stanju: motrili smo na vas, na one koji su bili zaduženi da vas prate, na osobe koje su zahtijevale vašu glavu na tacni, ali su se zadovoljile i vašim udaljavanjem iz Biroa i rasturanjem 'Dosijea X' – jednostavno, bili smo tu, spremni da pomognemo ukoliko pomoć bude baš neophodna. Srećom, nije bila. I zbog toga smo mogli planirati što ćemo dalje: 'Dosije X' više nije u sastavu Biroa, ali to nam odgovara, sada ste čovjek bez obaveza prema službi, bez pretpostavljenih, i bez izvještaja koje niko ne želi pročitati do kraja, sada ste slobodan čovjek Mulder, a vaše prisustvo je potrebno na drugom mjestu. Dakle, nijesmo vas mi udaljili iz Biroa, ali smo riješeni da to iskoristimo za naše potrebe. I nadamo se da ćete prihvatiti."
     "Prihvatiti da budem iskorišten, gospodine Friend."
     "Prihvatiti da nam pomognete, agente Mulder. I da okončate započetu istragu o I. Gen. Pharmaceuticals."
     "O njima je, znači, riječ. Ipak sam naletio na nešto smrdljivo, zar ne?"
     "Da, i voljeli bismo da to istjerate do kraja", reče Friend.
     "Nijeste zabrinuti zbog mog psihičkog zdravlja?"
     "Ni najmanje: bili ste izloženi dejstvu nervnog gasa, u količini dovoljnoj da izazove halucinacije, ali bez opasnosti po vaš život. To je bila zamka, Mulder, u čijem je kreiranju učestvovao i Biro. Pored I. Gen. Pharmaceuticals, naravno."
     "Kada ću početi sa istragom?", upita Mulder oštro.
     "Veoma brzo, ali ne ovdje. U Evropi."
     "Moram da otputujem!? Nemam pasoš, gospodine, a sumnjam da će mi FBI dozvoliti da ga dobijem."
     "Nećemo ih ni pitati, Mulder. Već smo vam namijenili jedan australijski, uz kratku biografiju koju ćete lako naučiti; svi detalji su izmišljeni, stoga ne postoji opasnost da vas neko sretne i počne ispitivati. Možete poraditi malo na akcentu lovca na kengure, ako želite. I to je sve. Putujete prvo do Kanade, a iz Kanade, sa presijedanjem u Parizu, do Atine, hotel "Helikonia", očekuju vas tamo za četiri dana. Ako prihvatite, svakako."
     "U redu je", klimnu Mulder glavom. "Prihvatam."
     "Onda neka vam je sa srećom, Mulder. Biće vam potrebna. O, da ne zaboravim: večeras prije nego što se vratite kući na radnom stolu čekaće vas koverta sa svim potrebnim uputstvima, nešto gotovine, kartice i čekovi izdati na ime koje se nalazi u pasošu, avionska karta do Atine, a oružje, ukoliko bude bilo potrebe za njim, dobićete na vrijeme. Srećno, još jednom. I hvala. A sada mi dozvolite da se izgubim odavde. Moj zadatak je završen."

     Mulder je čuo korake, a poslije nekoliko minuta i motor automobila koji se udaljava. Pritisnuo je dugme na baterijskoj lampi i odagnao tamu oko sebe. "Misli polako, a djeluj brzo, Mulder! To se od tebe očekuje." Izgovorio je glasno tih nekoliko riječi, zadovoljno osluškujući njihov odjek po skladištu. Ponovo je bio u igri, i tek sada je shvatio koliko mu je u stvari nedostajala.

     Dr Georgius Lampeduza upravo je izašao iz posljednje komore za dekontaminaciju, vrata su se bešumno zatvorila za njim i bio je slobodan. Tu posljednju komoru kolege sa smislom za humor nazivale su "čistilište", jer je odvajala spoljašnji svijet od "Haronove barke" – prostorije sa zaraženim majmunima, ogromne laboratorije u čijem se dijelu čuvaju najopasniji virusi na planeti i tri sale za obdukciju uginulih životinja. "Barka" je pravo ime za taj podzemni svijet, jer sve što se nalazi u njemu u znaku je smrti i umiranja; nije to bio Had, bio je to put prema njemu: put bez cilja, staza koja je sama sebi svrha i koja se nikada ne završava.

     Začudo, "čistilište" i "Haronova barka" nose simbolička imena, ali sam spoljašnji svijet naspram kojega postoje kao njegova suprotnost nije bio dovoljno inspirativan da zasluži vlastito. Kolege doktora Lampeduze, bar one kolege sa dovoljno duha, nijesu obraćale pažnju na taj svijet, nije ih zanimao, osim kao nepresušni izvor najrazličitijih bolesti. Bio je to svijet bez definicije, prostor potpune neodređenosti koji unaprijed izmiče svakoj poetizaciji. U trenucima dokolice, pustivši svojoj mašti na volju, doktor Lampeduza zamišljao je bolesti koje postoje u tom svijetu, još neotkrivene, koje spremne čekaju svoj čas riješene da ljudskoj vrsti pokažu svoje umijeće. Zamišljao je njihova lica, pridavao im je ljudske odlike, nekima čak i imena, razgovarao sa njima, nadajući se da će ih time umilostiviti. Iako je potpuno bio svjestan besmislenosti tog magijskog rituala, nije prestajao sa njegovim upražnjavanjem. Najzad, čovjek mora imati neku zaštitu pred užasom svijeta, svejedno da li je izmišljena ili ne. A svaka je dovoljno dobra samo ako ispunjava svoju svrhu – ako štiti.

     Lampeduza je svlačio sa sebe odijelo od elastične gume, skafander i dva para rukavica, koje će potom baciti u kantu za otpatke, dok će odijelo i skafander odložiti u njihovo spremište. Ali, prije nego što ih odloži pažljivo ih provjerava, santimetar po santimetar, kao što će to učiniti prije nego ih ponovo obuče. Ličio je sebi na padobranca koji prije novog skoka pažljivo slaže svoj padobran, ne toliko iz nepovjerenja u drugoga koliko iz čvrste riješenosti da za sve nezgode sam snosi odgovornost. U poslu kojim se bavi jednu njegovu grešku ne plaća samo on već ko zna koliko ljudi, a njihove živote Lampeduza nije htio dovoditi u opasnost. Zbog toga je strpljivo i bez nervoze ispunjavao svaki zahtjev "čistilišta", a saznanje da to ne čini samo zbog sebe olakšavalo mu je poštovanje te dosadne procedure.

     Ulazak u kompleks "Haronove barke" bio je jasno definisan: svlačenje do gole kože u "čistilištu", skidanje nakita i ručnih satova, oblačenje sterilnih hirurških odijela zelene boje, stavljanje kape na glavu, potom ulazak u prostoriju od debelog stakla iz koje dopire tamnoplava svjetlost – ultraljubičasta svjetlost koja uništava viruse. Vrata od te prostorije teško se otvaraju, jer ih zatvorene drži razlika u vazdušnom pritisku ispred i iza njih. Prostorija u koju ulazi pod negativnim je pritiskom i čovjek osjeća vazduh kako struji preko njegovih ramena u pravcu kompleksa "Barke" – svrha negativnog pritiska je u tome da ne dopusti virusima da izađu napolje. Stavlja talk na ruke i navlači hirurške rukavice čije obode ljepljivom trakom lijepi za rukave odijela, a potom gumene čarape lijepi za nogavice pantalona. Uzima biološki skafander drečavo žute boje, potpuno hermetički zatvoreno odijelo od presovane plastike, sa braon rukavicama od tvrde gume koje su zaptivačima prikačene za manžetne. Skafander ima providni dio na mjestu čovjekovog lica, i on se zamagli u trenu potpunog zatvaranja. Na držaču koji je smješten na plafonu prostorije postoji crijevo za vazduh čiji se kraj umeće u za to predviđeni otvor na skafanderu. Šištanje nadolazećeg zraka ispunjava odijelo i ono se za tren naduvava pod njegovim naletom, a kada zrak stigne do providnog dijela kacige istog trena rastjera izmaglicu koja smeta pogledu.

     (Tada je već sve u redu. Najopasnije vrijeme je ono od trenutka kada se skafander potpuno zatvori, kada se čovjeku zamagli providni sloj pred očima, i kada skoro slijep mora umetnuti crijevo sa vazduhom. Osobe slabijih nerava to ne mogu izdržati: zahvati ih panika i počnu se ponašati nekontrolisano, osjećaju kako im nestaje vazduha, guše se i rukama grubo hvataju osobu do sebe tražeći pomoć. Takvi ljudi su neupotrebljivi za ovaj posao. Oni ugrožavaju sebe, ali ništa manje i drugoga, stoga ih Lampeduza uljudno zamoli da promijene zanimanje – oni prosto nijesu za rad u biohazard zoni nivoa 4.)

     Posljednja prepreka je vazdušna komora načinjena od nerđajućeg čelika – "kupatilo duše", kako je nazivaju osobe sklone cinizmu – oivičena je prskalicama za vodu i hemikalije. Dekontaminaciono tuširanje traje sedam minuta: prvo jaki mlazevi vode, a potom hemikalije u spreju koje uništavaju viruse, i tako naizmjenično nekoliko puta. Procedura je identična na ulasku i izlasku u "Barku". I nju ništa ne može promijeniti. "Dame i gospodo", obraća se Lampeduza svojim mlađim kolegama čim primijeti tragove umora ili nervoze u njihovom ponašanju. "Obavezni smo da poštujemo svog protivnika, tim prije što nas od njega štiti jedino činjenica da je svaki kontakt bez posrednika onemogućen."

     Doktor je često razmišljao o tome što je u stvari najopasnije u ovom poslu, a da zavisi od čovjeka? I shvatio je da to nije strah, niti nesmotrenost, već jednostavno – navika! Najopasniji, i prelomni, trenutak u ovom poslu nastaje kada se ljekari i naučnici naviknu na opasnost u tolikoj mjeri da ona jednostavno prestane da u njima izaziva strah. Oni se više ne plaše već postaju ubijeđeni kako im se ništa zlo ne može dogoditi i prosto zaborave na stroga pravila koja su propisana za rad sa virusima. Nekoliko puta se dogodilo Lampeduzi da je i kod sebe zapazio kako provjeru skafandera i odijela obavlja rutinski i bez razmišljanja, ili, što je gore: razmišljajući o drugim stvarima. Tada bi sebe kaznio tako što bi proceduru ulaska u "čistilište" prošao još jednom, ali toga puta mnogo pažljivije, ukazujući dužno poštovanje svakom pokretu.

     Čudio se sposobnosti čovjeka da se navikne na opasnost, toliko da na nju zaboravi, da je sebi i drugima predstavi bezazlenijom nego što u stvari jeste. A posebno se čudio kada to učini on, koji je među rijetkima imao priliku da vidi neke od najgadnijih virusa na djelu. Ne eksperimentalne majmune koji svakoga dana umiru u agoniji dok ljekari isprobavaju svašta ne bi li ih spasili, ne njihovu vještački izazvanu smrt u laboratorijskim uslovima, koja je uvijek za nijansu blaža od smrti u prirodi, ne... Sasvim obične ljude koji bivaju pokošeni nekom od galopirajućih bolesti koju izaziva virus, jedan od onih čija je stopa smrtnosti ogromna a za koji ne postoji lijek, jedan od nezaustavljivih. Vidio ih je na djelu: ne video-snimke i kompjuterske simulacije, ne opise u knjigama koji ništa ne znače... Ništa od toga. Doktor Lampeduza je u svojim rukama držao oboljele od hemoragične groznice, crnog prišta, i više ni sam ne zna od čega sve ne, držao ih je u naručju dok su umirali, u potpunom slomu organizma, deformisanog lica koje već odavno ne liči na ljudsko. A da niko na ovoj tužnoj planeti nema lijeka za njih. Osim smrti koja je lijek za sve.

     Vidio je lice patnje, i nije mu se dopalo. Možda je zbog toga bio nemilosrdan prema kolegama dočim bi u njihovom ponašanju primijetio signale navike na zlo, jer doktor Lampeduza je smatrao da se čovjek ne smije navikavati na zlo, jer time otvara vrata samouništenju, otupljuje svoju spremnost na borbu, jednostavno – predaje se unaprijed. A po njegovom mišljenju čovjek nema prava da odustane, on je biće borbe koje svu težinu nosi na svojim plećima. Bez alibija, bez prebacivanja odgovornosti na drugoga, makar to bio i Bog – taj najveći od svih izgovora.

     Naučio je Lampeduza tu lekciju u Zairu, sedamnaest dana odsječen od svake civilizacije, dok bespomoćan, sa nekoliko bosonogih ljekara iz sela, pokušava zauzdati virus ebola-groznice. O da, shvatio je doktor svu besmislenost čovjekovog pokušaja da zaustavi neizbježno, ali takođe je shvatio da u takvim situacijama čovjek nema izbora, osim da korača naprijed. Za razliku od mnogih koji su u virusima vidjeli zlo u čistom obliku, doktor Lampeduza, iako ne potpuno lišen sklonosti ka teološkim postavkama i misticizmu, u virusima je prepoznavao samo slijepu volju za životom... i ništa više! Naravno, ta volja je suprotstavljena čovjekovom postojanju, ta volja, budući apsolutna, uništava sve pred sobom, ali nije zlo, nije perverzija života, ona je život sam doveden do svoje krajnosti, do one vrhunske tačke u kojoj ne želi ništa izvan sebe, a sebe želi potpuno i bez ostatka. Poput slobode koja se vlastitom apsolutizacijom pretvara u čisti užas.

     Za doktora Lampeduzu virusi su bili posljednji trag onog imperativa svekolike materije, nastalog na samom početku stvaranja svijeta – živjeti, bez obzira na cijenu, bez obzira na sve. Na samoj granici živog, i onoga što želi postati živim, virusi lebde u svojoj neuhvatljivosti. Oni parazitiraju, ali to ne umanjuje njihovu vrijednost u doktorovim očima, najzad, parazitiranje je svaki oblik života koji prevrši mjeru, te ni čovjek nije daleko od toga. Nipošto! Na kraju, bio je to sukob dvije koncepcije svijeta, dvije volje za potpunom dominacijom: virus, kao imuni odgovor planete na agresiju čovjeka koji se pretvorio u nemilosrdnog parazita, i ljudske vrste koja je izgubila smjernice i smisao svog postojanja te samo uništava svijet oko sebe pretvarajući ono čega se dotakne u pustoš.

     U tom ratu, doktor je odabrao stranu. I njegov angažman nije bio lišen izvjesnog intelektualnog izazova. Vjerovao je da se zlu može stati na put, ako ne sada, a ono u vremenu koje nastupa. Vjerovao je u razum i čovjekovu potrebu da napreduje, iako je bio svjestan činjenica koje ne govore u prilog toj vjeri, on je ipak vjerovao, i kao pravi vjernik nije se kolebao.

     Virusi, za doktora Lampeduzu bili su, dakle, oblik života koji zaslužuje čovjekovo poštovanje, ne prezir ili gnjev, pogotovo ne mržnju, tek poštovanje koje dugujemo nečemu što samo želi da se umnožava, i pri tome koristi čovjeka kao domaćina dok ga na kraju ne uništi. "Virusi ne razmišljaju – oni postoje", govorio je Lampeduza. "I uopšte nijesu krivi što pri susretu sa njima, mi gubimo. Bar u prvoj rundi, naravno." Optimistički je doktor okončavao svoje besjede nagovještavajući mogućnost da će u nekoj od narednih rundi čovjek pobijediti. "Prva runda" bio je njegov termin kojim označava vrijeme divljanja virusa, ono haotično sijanje smrti koju ostavlja za sobom, dok ga ne ukrote i lijekom ne izbace iz igre. Lampeduza se najviše plašio "prvih rundi", pogotovo onih koje se još uvijek vode, ili onih koje tek treba da počnu, jer virus, jedan od nepoznatih, čeka u tami nekog mesa povoljnu priliku za izlazak na površinu, za skok na novog domaćina, po mogućstvu čovjeka. Taj strah bio je stvaran, opipljiv rukom kao graške znoja na doktorovom čelu dok zavlači ruke u kavez iz kojega će potom iznijeti mrtvog majmuna, koji često i nije mrtav već u nesvijesti i kada osjeti nečiji dodir, posljednjom snagom zariva svoje čeljusti u ruku koja ga dodiruje, čeljusti i zube natopljene pljuvačkom i krvlju koja je krcata virusima...

     Strah je bilo nemoguće izbjeći u ovom poslu, mislio je Lampeduza, i zbog toga čovjek mora otkriti način da iz straha koji neprekidno osjeća izvuče neku korist. Ako ništa drugo, a ono bar jasno saznanje da ne postoji mogućnost kompromisa, jer virusi na kojima radi ne poštuju suživot i ne priznaju potrebe domaćina. Njihova je računica prosta – "rađajte se i množite", budite gospodari nad zemljom – računica skoro biblijska. Ili preciznije predbiblijska, ona koja zadire u temelje stvaranja svijeta i zbog toga je za doktora Lampeduzu bila još jezivija.

     Virusi su oblik postojanja koji ga svojom jednostavnošću i savršenstvom koje iz te jednostavnosti proizilazi, uvijek prisiljava na skrušenost i odmjerenost kada god razmišlja o čovjekovom mjestu u prirodi. Dvije su to različite vrste savršenstva, mislio je Lampeduza: čovjekovo savršenstvo koje predstavlja izraz najviše složenosti organske materije na planeti, i savršenstvo virusa koje je toliko jednostavno da čak i ne postoji kao živo izvan domaćina u kojemu se razmnožava. Posljednja bitka još nije počela, govorio je doktor svojim mlađim kolegama, pretvarajući se da ne primjećuje njihovo podsmijevanje i gurkanje laktovima. Trube još ne pozivaju u odsudni boj, nastavljao je profetskim tonom, i sam uživajući u zbunjenosti koju svojim riječima izaziva kod kolega. Razmišljajući naglas o virusima i ljudskoj rasi, doktor je govorio: "Kada bih vjerovao u Boga, što dakle nije slučaj, pomislio bih da virusi nijesu ništa drugo do njegov znak kojim nam saopštava da čovjekovo vrijeme izmiče i privodi se kraju. Da je avantura ljudske rase na samom okončanju, a veličanstvena dostignuća čovjeka da su postala tek mjera njegove propasti. Kada bih vjerovao u Boga, kada ne bio ravnodušan prema vjeri u njega, smatrao bih ga odgovornim – i bilo bi mi neuporedivo lakše. Rekao bih da je razočaran ljudima (a ima zbog čega!) odlučio da drugačijem obliku postojanja pruži šansu. No, kako u Boga ne vjerujem (iako sam, priznajem, nekoliko puta u životu s njim vodio divne razgovore: najviše o uzaludnosti čovjekovog napora da u svijetu bez Boga postane svetac, ili bar ostane čovjek; o čemu je nadahnuto pisao Camus u svom romanu 'Kuga', koji vam kolege toplo preporučujem...); dakle, kao osoba ravnodušna prema vjeri: smatram da virusi nijesu ništa drugo do lekcija iz savršenstva koju moramo savladati, tačnije iz koje moramo izvesti zaključke neophodne za naše dalje napredovanje. Jer, ako to ne uspijemo: tama prije nastanka svijeta prekriće planetu. Ali, ne plašite se: čovjek je životinja koja uvijek smisli način da odgodi svoj kraj."

     Doktor je volio da svoju dokolicu ispunjava razmišljanjem o virusima i ljudima. Iako su njegovi stavovi bili neupotrebljivi i protivurječni, a on sam bio svjestan njihove manjkavosti – nije ih se odricao. Najzad, svako ima pravo da svome svijetu daje najbolji okvir unutar kojega će smjestiti sve što postoji, što ga muči, ili prosto što ga čudi i nagoni na razmišljanje. Osnovni cilj njegovih refleksija: da odgonetne ono što je nejasno i sve postavi na pravo mjesto – bio je neostvarljiv! Svojim jalovim mudrovanjem samo je pokazivao sebi, ali i drugima, koliko je zaplašen svijetom oko sebe. A kolika je njegova potreba da razumije. Iako, ništa nije razumio. Sve je u njegovom svijetu, izvan kompleksa "Haronove barke", bilo haotično i zastrašujuće. Jednostavno, doktor se nije snalazio u životu, ali zbog toga mu ne treba prebacivati – jer, to mu nikada nije ni bio cilj. Život izvan laboratorije za njega jednostavno nije postojao. Postojali su virusi, ljudi koji umiru u agoniji bez nade u spas, i postojao je kompleks laboratorija unutar kojih ljekari proučavaju neke od najopasnijih ubica na planeti. Sve ostalo bilo je nebitno, dakle – nepostojeće.

     Ponekad je sebi postavljao pitanje, posmatrajući zaptivene epruvete od nelomljivog stakla u kojima se nalaze milioni virusa, posmatrajući kolege koji neprestano vrše ispitivanja u nadi da će otkriti rješenje tajne, a time i efikasan način borbe, posmatrajući majmune koji umiru, posmatrajući njihove unezvijerene oči, krvave sline i plikove koji prskaju od gnoja, posmatrajući mrlje tamne krvi koja ostaje za njima, a znajući da u svakoj od tih kapljica postoji dovoljno uništenja za sve... Dakle, posmatrajući opšti jad, sebi je postavljao pitanje: ko je uistinu čiji zarobljenik? On, doktor Lampeduza, i njegove kolege, koji svakoga dana drže u rukama dovoljno zla za uništenje svijeta, a potpuno su nemoćni pred njim. Ili, virus? Koji zatvoren čeka samo jednu priliku, možda beznačajnu grešku svojih čuvara... I ko zna što će biti poslije toga. Zanimljivo, ali nikako nije uspijevao sebe da ubijedi da je on taj koji gospodari situacijom, da je čovjek taj koji kontroliše. Čini mu se da ne dolaze oni kod virusa, već da im virusi dopuštaju pristup, ali tek poslije pažljivo provedenog rituala koji služi da im se oda dužna počast. Ali, takva razmišljanja, po pravilu trajala su kratko: scenario katastrofe koja prijeti ljudima rijetko se pojavljivao u Lampeduzinoj svijesti, a malodušnost na kojoj taj scenario počiva – jenjavala je brzo. Uostalom, da nije tako, doktor ne bi mogao raditi na najsmrtonosnijim virusima biohazard nivoa 4.

     A radio je upravo na takvima, preciznije na jednom od njih: Ebola-Zair, hemoragična groznica sa kojom se upoznao sredinom sedamdesetih godina već umirućeg vijeka, i koja od tada ne prestaje da ga fascinira svojom jezivom efikasnošću. Bila je to, očigledno, ljubav na prvi pogled, jer Lampeduza je godinama poslije izbijanja epidemije u Zairu (1976.) lutao pustarama Centralne Afrike tražeći legla Ebole, ali ih nikada nije pronašao u njihovom prirodnom staništu. Niko u stvari ne zna šta je sve Ebola u stanju da učini, niti koga sve može koristiti kao domaćina: slijepog miša, guštera, vodozemca, sisara... Niko sa sigurnošću ne može odgovoriti na pitanje kako se širi: krvlju, vazduhom... Ebola-groznica je akutna, kontagiozna bolest (veoma zarazna), sa hemoragičnim sindromom, koju izaziva istoimeni virus, još uvijek neklasifikovan. Inkubacija traje od 3 do 12 dana. Početak bolesti je brutalan i nagao: užasno visoka temperatura, glavobolja, bolovi u cijelom tijelu i malaksalost. Tok bolesti: digestivni poremećaj, uporan proliv, učestale vodenaste stolice i bolovi u trbuhu, povraćanje i izrazita dehidracija. Uz neprekidno krvarenje. Makulopapulozna ospa je prisutna, ali je primjetna samo kod bijelaca. Stanje šoka se brzo razvija, a smrt nastupa oko osmog dana bolesti. Imajući na umu agoniju oboljelog – smrt, nažalost, ne nastupa dovoljno brzo. A sada najljepši dio cijele priče: u liječenju je osnovna primjena supstitucione i simptomatske terapije. Što u praksi znači sljedeće: supstitucionom terapijom obezbjeđuje se cirkulacija, odnosno nadoknađuje se volumen izgubljene krvi. Po potrebi ova terapija obuhvata sljedeće: krv, plazmu, albumine, plazmine ekspandere (osim, naravno, dekstrana, jer on pospješuje krvarenje, zbog čega je zabranjen!), trombocite, izotone rastvore i elektrolite. Simptomatska terapija obuhvata antipiretike i analgetike, dakle, snižava se temperatura i ublažavaju bolovi: liječe se posljedice, ne uzroci. Zbog bubrežne insuficijencije dijaliza je neizbježna terapijska mjera, ali samo za one oboljele koji igrom božije promisli prežive osmi dan.

     Dakle, ništa. Prosto i jednostavno – ništa! U ovoj priči čovjek je nemoćan. To Lampeduza dobro zna. On je jedan među rijetkima koji je imao priliku da vidi šta Ebola može da uradi ljudima: mali ugrušci krvi koji plove krvotokom i lijepe se za zidove krvnih sudova, zaglavljuju se u kapilarima što prekida dovod krvi u razne djelove tijela, čime se uzrokuje pojava mrtvog tkiva – u mozgu, plućima, jetri, bubrezima, testisima, u tkivu dojki (kod oba pola podjednako!) i po koži koja počinje da se prekriva plikovima punim krvi. Oni na kraju prskaju i krvarenje je nezaustavljivo. Krvare usta, meso oko zuba, pljuvačne žlijezde krvare, krvari srce jer srčani mišić je omekšao, mozak je zakrečen mrtvim ćelijama krvi, očne jabučice krvare... Krv ne može da se zaustavi. Čovjek se pretvara u mješinu proključale krvi. Crvena zrnca su uništena i mrtva. Pjegava nekroza se galopirajući širi kroz unutrašnje organe: jetra truli i puca, pluća takođe, a kako poslije izvjesnog vremena bubrezi otkazuju poslušnost – mokraća preplavljuje krv svojim otrovima. Crijevna obloga umire, guli se unutar utrobe i izbacuje napolje kao stolica uz velike količine krvi. Kod muškaraca testisi oteknu, pomodre i na kraju istrule. Kod žena vulva postaje modra i otečena, uz obilno i nezaustavljivo vaginalno krvarenje. (Nakon svega, doktor Lampeduza sjeća se samo ogromnih količina krvi zasićene virusom. I ničega više.)

     U terminalnom stadijumu bolesti, žrtve Ebole dobijaju epileptične konvulzije: tijelo se grči i trese, a ruke i noge mlataraju bez mjere. Nekontrolisani i nagli grčevi pacijenta doprinose rasturanju krvi po okolini, tako virus dobija šansu da napadne novog domaćina. Što on ne propušta da učini.

     Nakon smrti, leš se urušava u sebe: organi su već danima mrtvi i truli, a unutrašnjost organizma, zagrijana visokom temperaturom, počinje se pretvarati u tečnost – fluidi koji cure iz leša zasićeni su česticama virusa. Vezivno tkivo žrtvinog lica je razoreno, što uzrokuje pojavu osobene grimase, tzv. "Ebola-lice". A još jedan razlog za takav izraz lica jeste i taj što je dio mozga koji kontroliše facijalne mišiće uništen. Lice žrtve je neprirodnog izgleda, ukočeno u trenutku saznanja da nade nema i da je sve uzalud, dok iskolačene crvene oči izgledaju kao da su upravo shvatile sav užas ništavila. Što možda i jesu, mislio je doktor Lampeduza prizivajući u svoju svijest izgled leševa koje Ebola ostavlja za sobom.

     Posljednjih sedam godina karijere posvetio je intenzivnom radu u laboratoriji, rekombinujući virus i njime inficirajući majmune, riješen da tako pronađe najbolji način za njegovo uništenje. Nije više tragao za prirodnim staništem Ebole, najzad, i da ga otkrije, ništa mu ne bi pomoglo – borba se dobija u laboratoriji, a ne na terenu, sada je ubijeđen doktor Lampeduza. Mikrobiologija, genetički inženjering i virologija, bili su njegovo oružje. Još uvijek bez potpunog uspjeha, samo djelimična rješenja koja tek upućuju na dalja istraživanja, ali nije gubio nadu da će jednom otkriti pouzdan način za razaranje strukture virusa, način koji će biti bezopasan po čovjeka, jeftin i lako izvodiv, a do čega mu je posebno bilo stalo – i brzog dejstva. Bio je prosto opsjednut mogućim implikacijama takvog otkrića i koristio je svaku priliku da zainteresovanima – ali i onima koji to nijesu – izloži svoje zamisli. Jezgro svakog virusa obavezno sadrži nukleinsku kiselinu, govorio je, ona određuje genetska svojstva virusa, njegovu moć da inficira i sposobnost umnožavanja. Virusi se mogu umožavati samo u živim ćelijama, iz prostog razloga jer nemaju svoje sopstvene enzimske sisteme. Oni dakle parazitiraju na račun ćelije domaćina, u kojoj se razmnožavaju koristeći njene proteine u tu svrhu, njene nutritivne supstancije i njen enzimski sistem. Infekcija započinje vezivanjem specifičnog proteina na površini virusa za receptor na površini membrane osjetljive ćelije. U tu ćeliju virus prodire brzo, a pošto se to dogodi on umnožava, replikuje, kako svoj genetski materijal, tako i strukturalne proteine.

     Uticaj virusa na ćeliju može biti trojak: ćelija ugiba, ćelija ostaje živa da bi i dalje proizvodila viruse, ili se jednostavno transformiše stičući druge osobine od onih koje je ranije posjedovala. Poslije razmnožavanja virusi ulaze u krvotok, stižu do ćelija i organa za koje imaju posebni tropizam: CNS, limfne žlijezde, koža, jetra, itd. U zavisnosti o kojem je virusu riječ. Te ciljne ćelije virusi oštećuju ili svojim razmnožavanjem i stvaranjem nekroze, ili prostom imunom reakcijom domaćina koji se pokušava odbraniti, ali kako u tome ne uspijeva – on uništava sebe.

     Ebola virus sadrži samo sedam različitih proteina. O tri se ponešto i zna, dok su četiri proteina potpuno nepoznata – njihova struktura i funkcija su za medicinu tajna. Ali, po mišljenju doktora Lampeduze ne još dugo, jer on je ubijeđen da je na tragu rješenja zagonetke. Jedan gen virusa sadrži dvije varijacije istog glikoproteina: transmembranski glikoprotein (GP) i njegov manji oblik (mGP). Oba su enkodirana iz istog gena Ebole, i doktor je utvrdio da napadaju različite ćelije: manji protein napada ćelije bijelih krvnih zrnaca, što koči imuni odgovor organizma koji bi trebalo da se bori protiv virusa, dok veći, transmembranski glikoprotein, oblikuje površinu novih virusa koje proizvodi Ebolom inficirana ćelija, ugrađujući u te nove viruse izvjesnu sklonost ka receptorima endotelnih ćelija koje čine unutrašnjost krvnih sudova, srca i drugih organa. Veći glikoprotein u stvari omogućava virusu da izazove nezaustavljivo krvarenje organizma, coagulopatiju užasnih razmjera. Lampeduza je poslije godina rada uspio da identifikuje ćelijske receptore unutrašnjih krvnih sudova na koje prianja veći glikoprotein. Što je ozbiljno otkriće koje mu je omogućilo da načini odlučujući prodor u samo središte tame: doktor smatra da genetičkim inženjeringom taj veći, transmembranski glikoprotein može dodati nekom bezopasnom virusu, čime bi stvorio vozilo za gensku terapiju direktno do ćelija unutrašnjih krvnih sudova. I bitka bi mogla da počne. Ali, ovoga puta sa donekle ravnopravnih pozicija, jer virus više ne bi bio nedodirljiv.

     Teorijski je moguće, a doktor vjeruje da je i praktično izvodljivo, stvoriti po čovjeka bezopasni virus koji će uništavati taj veći glikoprotein na površini Ebola-viriona, razoriti oklop kojim se štiti, a proteine koji ga sačinjavaju jednostavno ostaviti na milost imunom odgovoru organizma. U tom slučaju čovjek se više ne bi branio od virusa, već bi ga napadao, njegovim sopstvenim oružjem. I tako bi postojala šansa za pobjedu. Savršenstvo virusa više ne bi bilo tako savršeno. Nosilo bi u sebi i mehanizme samouništenja.

     Na Kongresu virusologa održanom 1996. godine u Kartumu doktor Lampeduza je kolegama iznio svoje zamisli zahtijevajući od njih procjenu ideje kojom je zaokupljen. Obraćanje okupljenim naučnicima na kongresu počeo je (sada već znamenitim!) pitanjem: kako uništiti neuništivo? I odmah odgovorio na njega: tako što ćemo ga prisiliti da radi protiv sebe! Pošto je okončao svoje izlaganje uslijedila je rasprava, na trenutke isključiva i puna optužbi za pad u šarlatanstvo koje je prouzrokovala doktorova opsesija Ebolom. Nijesu ga razumjeli. Ali, ne svi: bilo je naučnika koji Lampeduzine ideje nijesu unaprijed odbacivali, već su dobronamjerno ukazivali na prepreke koje njihovoj realizaciji stoje na putu. Prvenstveno su naglašavali potrebu da se cijeloj stvari pristupi mnogo opreznije, najzad, govorili su, rekombinacija genetskog koda virusa izuzetno je delikatna operacija i niko ne može garantovati uspjeh. Zar doktor Lampeduza ne osjeća opasnost koja može nastati ukoliko nešto pođe naopako: stvaranje novih čudovišta, koja će biti užasnija od svega što sada imamo, jer mora priznati da je njegova zamisao hipotetička, te osim hrabrosti svoga autora da se upusti u neizvjesnu avanturu genetičkog inženjeringa, nema realnog oslonca u nauci. Rekombinacija ima smisla samo u slučaju kada nam je ono što kombinujemo poznato bez ostatka, a Ebolu skoro da ne poznajemo uopšte. Jednoga dana ćemo je upoznati, tješili su ga, i tada ćemo biti u stanju da joj stanemo na rep. A do tog trenutka, ne preostaje nam ništa drugo nego da se molimo kako neće izbiti u velikom talasu, nego će se i dalje pojavljivati u razmjerama mikroepidemije: 40-50 mrtvih ovdje, 40-50 mrtvih tamo, srećom ne hiljade, ne milioni – brojka je još uvijek dvocifrena. Zaboravite na to rješenje, doktore, rat protiv Ebole uz pomoć nje same čista je tlapnja kojom medicini (ali i sebi) možete nanijeti više štete nego koristi. Na kraju, protivzakonito je! Sjećate se doktore: Konvencije u Madridu iz 1984. godine koja izričito zahtijeva da viruse biohazard nivoa 4 možemo proučavati onakve kakvi jesu, ali ih ne smijemo mijenjati. I to je ispravno doktore, zar ne? Suviše je užasa u nadmetanju sa njima i kada su u prirodnom izdanju, a tek izmijenjeni... Napustite tu ideju Lampeduza, bar vi pobogu nijeste podložni sindromu doktora Frankensteina, govorili su.

     Slušajući ubjeđivanja svojih kolega doktor Lampeduza je potvrdno klimao glavom proklinjući čas u kojemu je odlučio da pred naučnu javnost iznese svoja razmišljanja. Naivno je povjerovao kako će bar neko imati sluha za njegove ideje, kako će uspjeti da zainteresuje neke od najblistavijih umova virologije da bar na tren razmisle o hipotezi koju izlaže. Ništa od toga nije se dogodilo, samo smijeh, gurkanje laktovima, šapat i kolutanje očima. Ili, što je ponižavajuće: kao malom djetetu su mu objasnili, biranim riječima da se ne uzjoguni, kako je to o čemu razmišlja fantazma, prazna priča kojom se ozbiljni ljudi ne zamlaćuju. "Pomislite samo kolika bi korist bila ostvarena ukoliko natjeramo rekombinovani virus da uništava sebe i drugog pored sebe", zavapio je Lampeduza u jednom trenutku. "Dobro, pomislili smo. I šta s tim?", odgovorile su hladno kolege. "Nepoznat vam je enzim-sjekač kojim bi rezali protein na određenom mjestu. Ne znate sigurno na kojem bi mjestu uopšte sjekli. Još uvijek nagađate o načinima za povezivanje isječenih djelova... I sve to uključuje ne jedan virus, već najmanje dva: Ebolu i još jedan, za sada nepoznat. Ne, doktore Lampeduza. Žao nam je, ali ako budete insistirali na tome što ste zamislili samo ćete uništiti svoj nesumnjivi ugled koji među nama uživate. I ništa više."

     Lampeduza je skrušeno trpio zajedljive komentare kolega, nije mu bilo drago ono što čuje, ali nije im odgovarao – znao je da odgovornost snosi samo on. Niko mu drugi nije kriv. A mogao je da drži jezik za zubima. Grozne su uspomene sa kongresa u Kartumu, i uvijek se strese od samoprezira kad god pomisli na njih. Ali, nije sve izgubljeno: taj susret virologa ostao je zapamćen po pitalici koja nosi Lampeduzino ime. Kada kolege primijete među sobom onoga koji počinje da skreće pameću, kažu "počeo je da proučava Lampeduzinu pitalicu", potom ga citiraju: "Kako uništiti neuništivo? Tako što ćemo ga natjerati da radi protiv sebe!" U redu, mislio je doktor, i to je nešto. U te dvije rečenice sadržana je osnova njegove ideje, i jednom, ko zna... Ta šala će podstaći nekoga na istraživanje, te ukoliko je neodlučan kojim putem da krene – uputiće ga u pravom smjeru. Lampeduza se nadao da će njegova pitalica izazvati stvaralačku oluju u nečijoj glavi.

     A do tog trenutka: dopunjavao je svoju zamisao istražujući četiri nepoznata proteina Ebole, iskušavao najrazličite enzime s namjerom da uz njihovu pomoć izoluje pojedine sekvence genetskog koda virusa, žudeći za stvaranjem mosta kojim bi uspio da prevaziđe ograničenja prirode. Ali, još uvijek bez rezultata koji bi potvrdio ispravnost njegove hipoteze, tako da je u trenucima malodušnosti pomišljao kako bi najbolje bilo da sve zaboravi i napusti zauvijek, jer koliko god njegove intervencije bile radikalne virus nije otvarao kapije svojih tajni. Doktor je pomno bilježio ma i najmanju razliku u simptomima bolesti koju su inficirani majmuni pokazivali, a oni su bili različiti od grupe do grupe (jednu bi zarazio klasičnim virusom, nekoliko sljedećih različitim virusima koje je stvorio u svojoj laboratoriji). Međutim, ništa. Razlika je postojala tek u beznačajnim varijacijama bola i umiranja kroz koje su eksperimentalni majmuni bili prinuđeni da prođu prije svog okončanja. Virus jednostavno nije dopuštao da ga učine ranjivim, branio je svoje pravo na postojanje. Na život, koji to nije.

     Doktor Lampeduza je bio svjestan svojih ograničenja. Bolno svjestan, preciznije. On je znao da mu nedostaje jedan trenutak genijalnog nadahnuća: pogled blještave očiglednosti koji će povezati u cjelinu ove raspršene djeliće njegove teorije, svemu dati smisao i opravdanje... Ali, kao za inat, taj sveobuhvatni trenutak nije nastupao: bilo mu je svejedno što siroti doktor ima najbolje namjere, nije davao ni pet centi za Lampeduzinu želju da svijet spasi muke i nestajanja, jednostavno – to nije bio njegov problem. Doktor je osjećao da nije sposoban da riješi enigmu u koju se zapleo, sve to je uveliko prevazilazilo njegove intelektualne sposobnosti, koje istina nijesu bile skromne, naprotiv, ali za rješenje problema koji je sebi postavio bile su nedostatne. Proklinjao je sebe zbog toga, no bio je nemoćan: mogao je da nasluti pristup problemu, bio je siguran u njegovu ispravnost, ali samo rješenje zauvijek mu je izmicalo. Samo jedan trenutak genijalnog nadahnuća, vapio je. Samo jedan tren, a ja ću znati kako da ga iskoristim. No, uzalud – posljednjih godina genijalnost je očigledno imala prečeg posla. A kao i uvijek, nije obraćala pažnju na namjere onih koji su je priželjkivali.

* * *

     Život doktora Lampeduze nije bio ispunjen zadovoljstvima, ukoliko u zadovoljstva ne ubrajamo iscrpljujući rad i nezaustavljivo prežderavanje, jer to nijesu zadovoljstva već poroci kojih se doktor nikako nije mogao osloboditi. Uzimanje hrane u ogromnim količinama počivalo je na njegovom strahu od gladi, ali zbog čega se plašio gladi, na to pitanje nije mogao odgovoriti. Da li je to nešto iz djetinjstva, nije se sjećao, ali bilo bi suviše jednostavno rješenje da jeste. Plašio se i hladnoće, ali taj strah se nije pokazivao u tako vidljivim oblicima, pa je od drugih prolazio neprimijećen.

     Lampeduza je bio svjestan svog problema sa težinom, ali mu ni na kraj pameti nije bilo da gladuje ne bi li smršao. U krajnjem, kako da rastopi 50 kilograma sala koje svakodnevno nosi na sebi, osim da u bolnici zahtijeva da mu neko od kolega iščaši donju vilicu, kao što to rade sumo-rvačima u Japanu kada okončaju sportsku karijeru i kada za šest mjeseci moraju smršati više od pedeset kilograma, ukoliko žele nastaviti da žive, naravno. Jer, to je uslov. Lampeduza nije bio sumo-rvač, ali je sa svojih 147 kilograma ličio na njih. Nije mu smetalo, nije pridavao značaja svom izgledu, ali njegovo srce je počelo da pokazuje znake ozbiljne iscrpljenosti, te veoma brzo biće prinuđen da nešto preduzme tim povodom, ukoliko srce ne bude brže i odluči da prestane sa radom. U svojoj ishrani koristio je suviše mesa, a premalo povrća, suviše maslinovog ulja, a premalo ribe, bio je ljubitelj jako začinjenih jela egzotičnog ukusa, i vina, a nije se osvrtao na količinu koju unese u svoju utrobu.

     Negdje je čuo ili pročitao da debeli ljudi u stvari mrze sebe, da su nezadovoljni svojim životom, skoro da žude za samouništenjem, te njihovo prežderavanje nije ništa drugo do način koji su izabrali za samoubistvo. Sjeća se, pošto je malo razmislio o tome bio je zabrinut, ali zakratko, jer vrlo brzo odbacio je te crne misli iz svoje svijesti prepoznajući ih kao zavjeru vitkih i lijepih ljudi protiv debelih koji im jednostavno smetaju i čije postojanje ne mogu podnijeti.

     Najzad, ovo nije svijet za debelog čovjeka, tvrdio je doktor. Debljina je predmet prezira i označena je kao nešto neprihvatljivo. Ovaj svijet je kanibalski opterećen kvalitetom ljudskog mesa: vodite računa o ishrani, ne zatrpavajte svoje meso otrovima, budite zdravi do smrti, jer kao da će poslije smrti to vaše tijelo neko iskoristiti za ishranu, ili upotrijebiti kao sirovine za proizvodnju kozmetičkih sredstava, ili proizvodnju vještačkog đubriva... Ko zna zašto je sve ljudsko tijelo moguće upotrijebiti? Samo ako ga korisnik ostavi u dobrom stanju; jer u našoj civilizaciji, ovakva kakva jeste, nema govora o vlasništvu, svi smo mi tek korisnici različitih dobara, pa i tijela, o duši ionako već dugo niko ne govori, ili što je gore: to čini na način da je bolje da nikada ne otvara svoja usta.

     Lampeduza je ratovao protiv kanibalske civilizacije u kojoj živi (iako je to u stvari oksimoron, kanibalizam je suprotstavljen pojmu civilizacije). Bilo mu je neprihvatljivo da posmatra ljudska tijela i da mu cure bale niz bradu dok gleda presijavanje mišića u njihovoj definisanosti do krajnjih granica, a sve iz potajne želje da to tijelo na kraju pojede. O sebi nije mislio kao o ljudožderu, ali je čovjekov svijet definisao kao kanibalski, bez obzira na kulture i rase, na njihovo političko uređenje, religiju ili standard. Ovaj svijet je zasigurno ljudožderski.

     Prvo, čovjekova opsjednutost tijelom, i to ne bilo kakvim već samo onim koje je uz ogroman trud ostvarilo precizno postavljene standarde. Iscrpljujuće fizičke vježbe, zdrava hrana, redovne ljekarske pretrage, strah od komplikovanih bolesti čije liječenje je užasno skupo, zgražavanje nad upotrebom duvana i alkohola, i što je najbitnije – prezir i diskriminacija prema ljudima koji odbijaju takav pogled na svijet i unaprijed postavljeno mjesto u njemu. Ovaj svijet je, po Lampeduzinom mišljenju, postao velika farma u kojoj životinje/ljudi samoinicijativno usvajaju raznovrsne tehnike tovljenja, te više nema potrebe za čuvarima – njihovi zahtjevi su u potpunosti prihvaćeni i sprovode se bez ikakve spoljašnje prinude. Ideal o društvu samosvjesnih ljudi je ostvaren, ali kao i svaki ideal tako je i ovaj ostvaren u svom nakaradnom obliku.

     Drugo, opsjednutost tijelom siguran je pokazatelj nedostatka duše, ili preciznije strahovite potrebe čovjeka da se svoje duše oslobodi po bilo koju cijenu. I zaista, što će čovjeku duša u svijetu bezdušnih prilika, osim da ga zbunjuje i navodi na krivi put. Duša zahtijeva njegu, pažnju, razgovor i druženje, ona nimalo nije laka za održavanje, a ničemu ne koristi – u ovom svijetu duša je prosto neupotrebljivi višak! Ne jede se, niti maže na hljeb. Progonstvom đavola, postala je toliko bezvrijedna da niko neće da plati za nju ni petocentac. Na kraju se potvrdilo da ni vrag nije bio toliko crn koliko su govorili. Ali, i on je umoran od ovog svijeta. I nije mu čuda.

     Treće, i najbitnije. Naravno, vrijeme. Čovjek je jedino biće svjesno svoje konačnosti, on je vremenito biće koje zna da će jednog dana umrijeti i da će svijet od tog trenutka jednostavno prestati da postoji za njega. Puff. I nema više ničega. Šašavim filozofima to predstavlja osnovu na kojoj izgrađuju svoje mudrolije o tome kako se čovjek plaši smrti, i bla-bla, truć-truć... Međutim, to nije tačno. Doktor Lampeduza pouzdano tvrdi da se čovjek ne plaši smrti, niti o tome razmišlja. Čovjek se plaši života. On jednostavno ne zna što će sa sobom da čini. Život se čovjekov pretvorio u jezivo, prazno vrijeme koje nekako mora potrošiti, jer kada ga ne bi trošio shvatio bi koliko je njegovo postojanje slučajno i bez značaja. Vrijeme života je planetarni problem ljudske rase. I ono vapi da bude uništeno, ali ne grubim načinom rata, bolesti i gladi – to je neprihvatljivo! – već postepenim lišavanjem smisla: razvijanjem najrazličitijih tehnika koje od čovjeka čine bezvrijednu hrpu mesa. Komad ljudetine u blještavom izlogu globalne mesare, koju optimisti još uvijek nazivaju svijet.

     Ali, jebiga, čovjek je nemoćan i skrojen po binarnom modelu: ili je žrtva ili dželat; izbor je veoma ograničen. Iako vjeruje da može izabrati nešto drugo u odnosu na ponuđene mogućnosti, u suštini nije tako, jer on tek uspijeva izabrati samo različite nijanse te dvije uloge, ništa bolje i drugačije. Dok ono što predstavlja posebnu zanimljivost je činjenica da čovjek bira neprestano, da preživjela žrtva vrlo lako može postati dželat, ništa manje krvoločan i bez milosti. Jer, najopasniji je resantiman bivše žrtve. Najzad, neubijena žrtva najbolje od svih zna što su muke.

     Doktor Lampeduza se prisjeća: te večeri je kasno došao svojoj kući, bilo je dvadeset minuta do ponoći, nije bio toliko umoran koliko je osjećao glad – razmišljanje o ljudskom jadu u njegovom slučaju izaziva potrebu za hranom. Zavirio je u frižider pogledom istraživača, da bi potom iz njegove barokne unutrašnjosti izvadio činiju kozijeg sira, komadinu dimljene šunke i nekoliko jaja.

     Najviše problema zadavale su mu kasne večere, one poslije ponoći. Po pravilu bile su preobilne i zbog njih je uspijevao da zaspi tek pred zoru. Poslije takvih obroka doktor se dugo prevrće po krevetu, jetko proklinje sopstvenu nezajažljivost, zariče se da nikada više neće pretrpavati svoj želudac, pogotovu da to neće činiti uveče, ali i sam zna da su ta zaricanja kratkoga vijeka, da ona vrijede samo do sljedeće večere i novog prežderavanja.

     Upravo dok je drvenom viljuškom sa tri kraka mutio razbijena jaja, zazvonio je telefon. "Blagi bože, ko je u ovo doba?!", izgovorio je Lampeduza glasno, sklonio tiganj sa šporeta, isključio ploču, i nezadovoljan što ga ometaju u pripremanju jela trapavim koracima otrčao do aparata. "Da. Izvolite", rekao je trudeći se da mu se u glasu ne prepoznaju tragovi ljutnje.

     "Profesore Lampeduza, oprostite što vas uznemiravam ovako kasno, ali nadam se da možete odvojiti malo vremena za razgovor..."

     Doktor je razumio čovjeka, ali mu nije dopustio da izgovori sve što je zamislio da kaže: "U pravu ste gospodine, kasno je za razgovore a ja sam veoma umoran. Budite ljubazni i zakažite sjutra termin kod sekretarice Instituta, rado ću vas primiti."

     Skoro da je Lampeduza spustio slušalicu aparata, kada je čuo glas čovjeka koji nastavlja da govori ne obraćajući pažnju na ljutnju svog sagovornika: "Zovem se Josef Freund, profesore. Ovdje sam na proputovanju i nemam vremena za sastanke. Stoga, saslušajte ono što vam govorim: nekoliko vaših prijatelja iz Evrope zamolili su me da razgovaram sa vama. Potrebna im je vaša pomoć."

     Lampeduza zastade u trenutku kada do njegove svijesti dopriješe riječi "prijatelji" i "pomoć", ali kako nije htio da kakvom brzopletošću oda svoje misli, on oprezno upita: "Koji prijatelji, gospodine Freund? Recite mi njihova imena."

     Čuo je smijeh sa druge strane, đavolasti smijeh iz pakla: "Ne znam da li ih poznajete profesore, ali sam siguran da oni poznaju vas. I to veoma dobro, ako mi je dopušteno da primijetim. Tvrde da to prijateljstvo traje već dugo, još iz Francuske, sa Instituta "Pasteur" u Parizu. Zbog nečega su uvjereni da ćete im pomoći, doktore." Telefonska tišina koja je nastala u trenu bila je ispunjena šumovima i krčanjem; Lampeduza se u trenutku ponadao da je njegov sagovornik prekinuo vezu. Ali, nije. "Da li vaši prijatelji profesore, mogu računati na pomoć?", upitao je Freund.

     "Mogu. Naravno, da mogu računati. Samo, o kakvoj pomoći je riječ?", izgovorio je Lampeduza zbunjeno, ali je ubrzo povratio za trenutak narušenu sigurnost: "Dođite sjutra kod mene u bolnicu, dogovorićemo se o svemu."

     "Žao mi je profesore, ali ne mogu prihvatiti vaš poziv. Ne zamjerite mi, to nalažu razlozi bezbjednosti. Sjutra ćete na svom radnom stolu pronaći kovertu sa svim neophodnim uputstvima. Slijedite ih, molim vas. Pomoć koju nam samo vi možete pružiti za nas je od neprocjenjive važnosti. Dobro je da se možemo osloniti na vas. Hvala vam, i oprostite zbog uznemiravanja."

     Čovjek je prekinuo vezu, ali njegov glas je još uvijek bio prisutan u svijesti doktora Lampeduze. "Prijatelji", pomislio je i nasmiješio se osmijehom čovjeka koji čuva tajnu. Njegovo debelo lice je omekšalo, obrazi se opustili, uzdahnuo je sjetno i desnom rukom obrisao sa čela kapljice znoja. Zaboravio je bio na večeru, otišao je do bara i natočio sebi čašu crnog vina. Sjeo je u fotelju i otpio prvi gutljaj. Opori ukus vina podsjetio ga je na "Prijatelje" i sve ono čime su ga zadužili, a toga je bilo, činilo mu se, mnogo više nego što će ikada uspjeti da im uzvrati. Upoznao ih je u Francuskoj, dok je radio na Institutu učeći od najboljih u branši. Nikada neće zaboraviti pomoć koju su mu obezbijedili kada je u Sudanu izbila epidemija Ebole, a kada niko od zvaničnika Svjetske zdravstvene organizacije nije htio povjerovati o čemu se radi, niti bio spreman da pomogne. "Prijatelji" su obezbijedili ljekove, osoblje obučeno za rad u zonama visokog rizika, kao i analize uzoraka u bilo kojem od vodećih centara za proučavanje zaraznih bolesti.

     Sjeća se doktor Lampeduza: njegov tim u Sudanu od dvadeset tri člana (pet ljekara, sedam medicinskih tehničara i jedanaest članova pomoćnog osoblja) bio je desetkovan za svega dvije sedmice, a groznica je u međuvremenu izgorela skoro četrdeset sela. Jedino su "Prijatelji" pružili pomoć bez uslovljavanja, na vrijeme i više od onoga koliko je bilo potrebno: "Prijatelji" su popunjavali upražnjena mjesta u njegovom timu, bile su to medicinske sestre, ljekari, lovci na viruse sa svih strana svijeta koji su bez obzira na opasnost dolazili da se bore protiv bolesti... Bio im je zahvalan, jer da nije bilo njihove žrtve virus bi nastavio svoj pohod strave i satiranja života. Zbog svega toga, poštujući ono što su ti ljudi bili spremni da učine, nikada se nije raspitivao o njima – uostalom, vidio ih je na djelu, i zašto bi se kojega vraga raspitivao. Ljudi su ono što čine, nikada ono što govore o sebi. Za njega su "Prijatelji" bili članovi filantropske organizacije koja povezuje najrazličitije ljude na planeti, usmjerava ih ka zajedničkom cilju, a to postiže pružajući ruku pomoći onima koji su u nevolji, očekujući od njih da im jednoga dana uzvrate učinjeno dobro. Tih nekoliko mjeseci u Sudanu, dok je svakog dana gazio krv zasićenu virusom, dok je posmatrao ljude koji se nikada ranije nijesu sreli ali koji, vođeni istim porivima, svoj posao obavljaju kao uigran tim – a mnogi su svoj pristanak da pomognu platili životom – dakle, posmatrajući ih doktor je shvatio da "Prijatelji" predstavljaju mnogo ozbiljnije društvo čija moć uveliko prevazilazi sve što je mogao zamisliti do tada. Zadužili su ga kada mu je bilo najpotrebnije, nagovijestili su da će jednom, možda, zatražiti nešto od njega, a doktor je bio riješen da im na zahtjev odgovori "prijateljski"

     Popio je tri čaše vina, a kako to bijaše njegova mjera alkohola preko koje nikada nije prelazio, oprao je suđe, nepojedenu večeru bacio u kantu za đubre, navio sat i otišao na spavanje. Te večeri je zaspao brzo.

* * *

     Kada je sjutra ujutro stigao u svoju kancelariju prvo što je primijetio bila je velika koverta na radnom stolu. Otvorio je i pažljivo izvadio njen sadržaj: rješenje kojim ga uprava bolnice obavještava da je obavezan da iskoristi zaostale godišnje odmore u trajanju od mjesec dana, avionska karta do Atine, novac i potvrda rezervacije u atinskom hotelu "Helikonia".

     Čovjek koji uzima u ruke pribor za ribolov, sjekač i turpiju za led, kanticu do pola punu mamaca i bocu gruzijskog konjaka – čini to pokretima sigurnim, bez hitnje, srećan što je završio svoje dnevne obaveze te se napokon može posvetiti onome što najviše voli: ribolovu. Na korjuške, ribe čije meso miriše na krastavac. Tih nekoliko časova koje provede nagnut nad rupom u ledu, nepomičan, dok čeka da tropleti najlon u njegovoj ruci zaigra i trgne ga iz skoro potpune obamrlosti, tih, dakle, nekoliko časova praznine u mislima, koju povremeno pojača gutljajima konjaka – predstavljaju dragocjene trenutke opuštenosti, na žalost izuzetno rijetke u životu pukovnika Mihaila Semjonoviča Berkuta. Volio je da pažljivim pokretima namješta mamac na udicu, uživao je dok pravi okruglu rupu u ledu i turpija njene oštre ivice, ali najviše od svega uživao je dok čeka, bio je strpljiva grabljivica, koja ne haje da li će nešto uloviti; plen je u njegovom ritualu bio posve nevažan. U ribolov je odlazio bez opterećenja pitanjem da li će biti ribe, da li će gristi tog dana, najzad, smatrao je pukovnik, sve je to nevažno, njemu je bilo bitno da se bar za tren odmakne, izmjesti iz života kojim živi, a kojim nije zadovoljan. Ribolov je za postizanje tog cilja bio najbolji način, i pukovnik nije želio da ga mijenja.

     Najčešće je odlazio sam, no ponekad sa njim otišao bi i njegov podređeni, kapetan I. A. Radajev, čovjek neugledne spoljašnjosti, debeo i neuredan, koji svakog jutra izgleda kao da je cijele noći pio do iznemoglosti; što je svojevrsna ironija, jer kapetan prezire alkohol. Iza te neugledne fasade nalazila se skrivena nevjerovatno oštra inteligencija kojom je Radajev često umio da iznenadi ljude koji ga nijesu poznavali, a koji bi sebi dozvolili luksuz da ga potcijene. Bio je to pouzdan oficir koji ni u trenucima najveće opasnosti ne gubi prisebnost, a takvih je u svakoj armiji malo. Najzad, kapetan je čovjek pred kojim je Berkut mogao da pijan laje što mu padne na um, a da sigurno zna da to što govori neće dospjeti do drugih. U ovom jezivom svijetu bez vrijednosti, prijatelji su vrsta koja izumire, i zbog toga dragocjeni.

     Iako su poznavali jedan drugog od ranije, njihovo prijateljstvo ovjereno je u Afganistanu. Nalazili su se u prvom avionu koji je sletio na aerodrom u Kabulu 27. decembra 1979. godine, kada je počela sovjetska invazija. Zajedno su osvojili kontrolni toranj i omogućili sljedećim avionima da neprekidno slijeću na pistu, da bi iz njihovih utroba, kao iz velikih riba u doba mrijesta, izlazile stotine i stotine vojnika, njih 5 000 u prvom naletu. Pukovnik Mihail Semjonovič Berkut, i poslije toliko godina, još uvijek čuje zveket oružja i korake trupa po aerodromskoj pisti, a zadovoljstvo koje ga je tada ispunilo, i danas izmamljuje osmijeh na njegovom umornom licu. Ali, pukovnik pamti i krvave borbe sa fundamentalističkim pobunjenicima, pred očima su mu još uvijek obezglavljeni leševi njegovih vojnika koji su doživjeli tu kob i pali u ruke "svetim ratnicima".
     Berkut se u Afganistanu borio u dva navrata: u prvoj fazi invazije od 1979. do 1984. godine, dok se stanje na frontu nije donekle stabilizovalo, a on dobio "nagradnu" prekomandu natrag u domovinu; međutim, s jeseni 1986. njegovi pretpostavljeni ga ponovo aktiviraju, i on u Afganistanu ostaje sve do ponižavajućeg povlačenja trupa 15. februara 1989. godine. "Prokleti ruski Vijetnam", govorio je pukovnik docnije. "Rat koji je bio izgubljen i prije nego je počet, negdje za nekim stolom, diplomatskim pregovorima, uz viski i kavijar."
     Muslimanska milicija Afganistana – sastavljena od pripadnika različitih frakcija koje su se radije borile međusobno nego protiv sovjetskih vojnika – u početku i nije bila zabrinjavajući protivnik: nedovoljno obučeni za ozbiljno ratovanje i slabo naoružani, nijesu predstavljali prijetnju regularnim trupama. Ono što jeste zabrinjavalo pukovnika, i o čemu je on komandi podnio nekoliko izvještaja, bio je njihov, skoro prirodni, talenat za borbu po nepristupačnom terenu. I što je najvažnije: riješenost da ginu. "Ništa to nije, pukovniče", odmahivali su rukom oficiri u štabu. "Ubijamo ih kao mazge." Da, potvrđivao je Berkut nevoljno, jer je znao da ništa nije tako nepouzdano kao sreća u ratu. Njegov prijedlog je bio da se povede agresivniji rat na terenu, smatrao je pogrešnim pretjerano oslanjanje na učinak MI-24D helikoptera topovnjača koji su, istina uspješno, uništavali pobunjeničke grupice, ali tako se rat ne dobija, govorio je. Nadmoć u zraku je nepouzdana. "Ništa bez čizme", bio je njegov stav. "Strpljenja pukovniče", umirivao ga je general Kubasov. "Biće prilike da nas uvjerite u svoje sposobnosti. Ali zasada, neću dozvoliti niti jednu suvišnu žrtvu: ako ih još uvijek možemo ubijati iz vazduha, radićemo tako. Kada to jednom ne budemo mogli, spustićemo se na zemlju. I gotova stvar." Na Berkutovu primjedbu da će tada možda biti kasno, general je odgovarao: "Za pušku i prašinu – nikada nije kasno. Strpljenja samo, pukovniče." I poslao ga je na novu dužnost, zajedno sa kapetanom Radajevim, u jednu od baza na obali Crnog mora. U stvari na odmor, sa odlikovanjem na prsima, dakako.

     Do ključnog preokreta u ratu došlo je mnogo brže nego što je i pukovnik očekivao da će se dogoditi: novopostavljeni direktor CIA William Bill Casey dobio je odriješene ruke od predsjednika Reagana da bez obzira na cijenu istjera Sovjete iz Afganistana, jer stav administracije SAD bio je nedvosmislen: "vojnim porazom Crvene armije na najbolji način pokazaćemo svijetu da je raspad Sovjetskog Saveza neizbježan i da smo mi strana koja pobjeđuje u hladnom ratu. Iskoristićemo narode u regionu, inficirane militantnim islamskim nacionalizmom, pomagaćemo najekstremnije među njima – i uspjeh je siguran".

     Bill Casey nije gubio vrijeme, pod njegovom upravom CIA je značajno povećala dostavu oružja afganistanskim borcima, a u Pakistanu je organizovala kampove za intenzivnu obuku mudžahedina gerilskom ratovanju. Novcem prikupljenim od islamskih zemalja u regionu, najviše od Saudijske Arabije, radom najboljih obavještajnih i vojnih stručnjaka SAD, Egipta, Kine, Izraela i Irana, nesebičnim angažmanom pakistanske obavještajne agencije (ISI) koja je predusretljivo ponudila svoj štab u Rawalpindi za planiranje tajnih operacija – show je mogao da počne. I počeo je. Timovi su jedan za drugim napuštali kampove za obuku i prebacivani natrag u Afganistan gdje su napadali aerodrome, minirali pruge i ceste, rušili mostove, uništavali električnu mrežu, na svaki način ometali komunikaciju, organizovali ubistva prosovjetskih elemenata – jednostavno: stvarali haos.

     U ljeto 1986. godine, direktor CIA poslao je svog povjerljivog čovjeka u Afganistan sa zadatkom da intenzivira diverzije na terenu i koordinira ih u cjelinu koja će Sovjetima jasno staviti do znanja da više nije riječ o povremenom nanošenju bola već o ratu do istrebljenja. Milt Bearden, iskusni operativac i "naš čovjek u Sudanu" (jedan od prvih službenika CIA koji je uočio značaj i potencijalnu upotrebljivost militantnih islamskih fundamentalista za ostvarivanje ciljeva Agencije u regionu Bliskog Istoka) bio je poznat po tome što se u svojoj karijeri nije libio da izvodi akcije visokog rizika, a kada je bilo neophodno i one koje su uveliko prevazilazile granicu dozvoljenog pravilima službe. Taj dakle čovjek: sada je bez ikakve bojazni mogao pustiti svojoj mašti na volju, jer njegove pretpostavljene interesovao je samo cilj – ne i sredstva kojima će do njega doći. Poslije nekoliko dana provedenih u Rawalpindi, Bearden je odlučio da planirane operacije ne može sa željenim uspjehom realizovati iz udobnosti štaba i ugovorio je svoje prebacivanje u Afganistan. Prvo što je uočio na terenu bili su pogubni učinci MI-24D i zabrinjavajući pad morala među mudžahedinima: osjećali su da ih saveznici napuštaju, rat je polako trošio svoju šestu godinu – kraj se još nije nazirao, a oni osim lakog naoružanja i materijala potrebnog za izvođenje diverzija ništa drugo nijesu dobijali, saveznici im nijesu dostavljali niti jedno savremenije oružje. U svom prvom obraćanju direktoru CIA, Bearden je izričito zahtijevao da se borcima u Afganistanu dostave ručni raketni bacači "Stinger", jedno od tada još uvijek tajnih američkih oružja, i da se – bez ikakvog ustručavanja! – zaobiđu zakonske prepreke za njihovo iznošenje iz zemlje, "jer razvoj situacije na terenu", kako je naveo u izvještaju, "direktno zavisi od eliminacije opasnosti iz vazduha". Odmah mu je udovoljeno, za manje od nedjelju dana u Pakistan je došla grupa američkih instruktora i prvi kontigent raketa. Sovjetski gubici u helikopterima i ljudstvu, za kratko vrijeme, povećali su se sa 15 na 60%.
     I Berkuta su pozvali natrag. Jer očigledno, nastupilo je vrijeme za "pušku i prašinu".

     Poslije detaljnih konsultacija sa "momcima iz sobe" – kako su vojnici nazivali oficire obavještajne službe – Berkut je pred glavešine vojnog savjeta u Kabulu iznio je svoj plan: "Naš najveći problem predstavljaju malobrojne, veoma pokretljive grupe terorista. Njihove akcije su odlično isplanirane, skoro profesionalno izvedene, a po svojim rezultatima su više nego zabrinjavajuće. Policijske racije u gradovima, kao i čišćenje terena koje preduzima vojska – u ovom slučaju nemaju stvarne vrijednosti (što naravno ne znači da ih treba obustaviti, naprotiv!). Zbog toga predlažem da obrazujemo jedinicu koja će igrati njihovu igru: poznate su nam lokacije kampova u kojima se vrši obuka regruta, imamo jasnu predstavu kojim pravcima se neprijatelju doprema oružje, ali nijedno od tih saznanja nijesmo uspjeli iskoristiti kako valja. Agresivni prodori u dubinu neprijateljske teritorije, diverzije, atentati... Bez milosti i ustručavanja. Najzad, činjenica da u posljednjih godinu dana nije bilo ni jedne značajnije razmjene zarobljenika, već da naše jedinice redovno na terenu otkrivaju obezglavljene leševe svojih drugova, dovoljno govori za sebe: mi za njih više nijesmo protivnik kojega valja poštovati. A to je, saglasićete se: neprihvatljivo. Dakle, smatram za neophodno da učinimo sve što je u našoj moći da bi to stanje promijenili. Moramo ih natjerati da shvate da glava sovjetskog vojnika ne znači ništa kao trofej u zobnici nekog lokalnog glavosjeka."

     Pošto je Berkut okončao izlaganje svoje zamisli, prisutni oficiri su jedan za drugim iznosili primjedbe, a svaku od njih je predsjedavajući vojnog savjeta general Kubasov pažljivo saslušao: "U pravu ste kolege", kazao je na kraju. "Naš mladi, briljantni pukovnik Berkut svojim planom nije značajno obogatio vojnu doktrinu... Sve je to u istoriji ratovanja odavno poznato: uđeš, ubiješ, izađeš. Da. Neko je rekao: isuviše rizično, rat u neprijateljskoj pozadini odnosi živote vojnika. Tačno. Opservacija na mjestu. Čuo sam tvrdnju: plan neće potpuno uspjeti. Naravno da neće. A koji to plan potpuno uspijeva, uostalom?", general je udahnuo vazduh i prešao pogledom po licima svojih oficira. "Pukovniče, imate moje dopuštenje", presudio je na kraju. "Organizujte jedinicu, ali zapamtite: samo dobrovoljci dolaze u obzir. I najkasnije za mjesec dana hoću da vidim prve rezultate."

     General nije dugo čekao na rezultate: prva akcija Berkutovih ljudi bila je izvršena nepunih dvije nedjelje poslije razgovora u štabu. Dvanaest timova od po šest vojnika dobilo je zadatak da uđe duboko u neprijateljsku teritoriju i uhvati, žive ili mrtve, najistaknutije pobunjeničke vođe. "Ako je moguće, najbolje žive", rekao je pukovnik svojim ljudima. "Ako nije – i mrtvi će biti od koristi."

     Pažljivom analizom obavještajnih podataka precizno su određene lokacije odabranih meta, odmjerena je snaga njihovog obezbjeđenja, utvrđene su karakteristične navike u ponašanju tih ljudi – i akcija je mogla da počne. Timove je predvodio Radajev. Od osam planiranih otmica pet ih je potpuno uspjelo, uz minimalne gubitke na sovjetskoj strani. Otete prvake otpremili su u Moskvu, gdje su poslije detaljnog ispitivanja najvjerovatnije strijeljani. Ali o tome Berkut nije vodio računa, njegov cilj je i dalje bio da pobijedi u tom prokletom ratu, koji, činilo mu se, po količini besmisleno prosute krvi nije ličio ni na jedan do tada.

     Mudžahedini su shvatili da nijesu nedodirljivi, ali ubrzo to je shvatio i pukovnik. Dok je osmatrao utvrđenje koje je trebalo osvojiti, smješteno na nepristupačnom dijelu jednog od planinskih visova Kandahara (odavno je naučio da kartama ne vjeruje, jer ono što oko vidi na njima nije ucrtano), dok je obilazio jedinice oko utvrđenja (jer, vojnici moraju redovno viđati onoga ko im komanduje) nedaleko od njega eksplodirala je granata. Ništa nije osjetio: pritisak ga je odbacio u rov, razorio njegove bubne opne, no to je ubrzo zaraslo, ali ono što zauvijek nosi kao uspomenu na taj dan jesu tri prsta lijeve šake kojih nema. Mali, domali i srednji prst, uz jedan komad dlana – otkinuo je geler kao da ih nikada nije bilo. Često je docnije posmatrao svoju sakatu šaku, ta kliješta raka, kako je govorio, i smijao se onome što vidi.

     Neprijatelja je uništavao sistematično i bez milosti. Pregovarao je kada je bilo potrebno, obećavao ono što ne namjerava da ispuni, a ispunjavao ono što niko od njega nije očekivao: tako je porodicu poznatog pobunjeničkog vođe Al Massouda, koja mu je igrom blesavog slučaja pala u ruke, nedirnutu prebacio u Iran. To je bio gest koji su njegovi neprijatelji pozdravili kao gospodski i dostojan ratnika, a sam Al Massoud poslao mu je izraze svojega poštovanja i prijateljstva. No, kako je među stranama u ratu svako poštovanje i prijateljstvo više nego upitno, pukovnik je na osnovu učinjene usluge nekako uspio da namami protivnika u zamku, i kao jednog od vodećih ljudi pobunjeničkog pokreta podvrgao mučenju dok iz njega nije iscijedio sve potrebne informacije. Na kraju ga je ubio. Govorilo se, tako što mu je iščupao grkljan prstima osakaćene šake. Da li je to tačno ili nije, nemoguće je utvrditi. Ali oni koji pukovnika poznaju bolje spremni su se zakleti u život da su te priče čista neistina, jer pukovnik, po njihovom mišljenju, nije bio obožavalac suvišnog nasilja. Najzad, to više nije ni bitno. Priče su priče, i svako ima svoju, podjednako lažnu. Pukovnik ničim nije potvrđivao niti opovrgavao ono što se govorilo među vojnicima o načinu kako je likvidiran Al Massoud, pravio se jednostavno da ne primjećuje radoznale poglede njegovih vojnika kada bi stupio među njih, pokušavali su da na osnovu njegovog izgleda zaključe da li je komandant sposoban za takvu gadost – i to mu je bilo smiješno. "Ko namjerava da se bavi moralom, neka ide u crkvu, neka se ne laća oružja, jer u ratu za vojnika postoje samo dva pravila: da ispuni ono što se od njega zahtijeva viša komanda, i pri tom sačuva guzicu, ako može?", govorio je pukovnik svojim ljudima. "U ovom ratu imamo posla sa izuzetno motivisanim neprijateljem, koji je dobro naoružan i još bolje obavještajno, finansijski, i... kako god hoćete, podržavan od američkih službi. Morate uvijek biti svjesni da su ti ljudi spremni na sve da ostvare cilj, a njihov cilj je sljedeći: da nas izbace iz Afganistana, poželjno – u vrećama za leševe. Zbog toga od vas zahtijevam maksimalan oprez i potpunu spremnost na djelovanje. Ali, neću, ponavljam još jednom, neću tolerisati bespotrebno nasilje nad civilima. Ko se o tu zabranu bude oglušio i načini kakvu svinjariju, sigurno ide na sud, a ja mu obećavam strogu kaznu. Zapamtite, rat je racionalnost, samo efikasno obavljen posao, bez suvišnog nasilja i besmislenih žrtava. Nasilje je gubljenje vremena, a gubiti vrijeme u ratu je nedopustiv luksuz. Međutim, sve što je naoružano i predstavlja prijetnju, pa bila to i beba od tri mjeseca okićena ručnim granatama kao novogodišnja jelka – eliminisati, bez kolebanja. I stupati naprijed", govorio je Berkut odsječno, naglašavajući svaku riječ kao da govori na paradi ispred Kremlja.

     Njegovi ljudi su ga prosto obožavali, od običnog redova do oficira koji su mu bili potčinjeni. Razlog je bio jednostavan: nikada nije zahtijevao od drugog da učini ono što on sam nije bio spreman, i uvijek je bio tu negdje, među vojnicima. Za njega oni nijesu bili brojno stanje i popunjenost jedinice, već ljudi sa imenima i porodicama koje ih čekaju u domovini. Vodio je računa o njihovim životima, dijelio je sa njima užas rata – a to vojska osjeti, u tome ih niko ne može prevariti. Bio je ponosan na svoje ljude, na 127. desantno-padobransku i bila mu je čast da ratuje zajedno sa njima. Savršena borbena gotovost te elitne brigade, visok moral vojnika i riješenost da bez pogovora izvršavaju najteže zadatke u surovim uslovima afganistanskih planina – predstavljali su užas za neprijatelja. Sa ratnom slavom "127. brigade" rasla je i slava pukovnika Berkuta. Veoma brzo je uočeno da on u stvari predstavlja najveću opasnost, shodno čemu su mudžahedinske vođe nekoliko puta, uz pomoć svojih mentora iz CIA, pokušavali atentat na njega. Automobili-bombe, eksploziv postavljen u hotelu gdje je trebao boraviti prilikom svoje posjete Kabulu, a stradala je sasvim nedužna sobarica, jer se pukovnik jednostavno nije pojavio, plaćene ubice, čak i oni iz inostranstva: jednom je novinar agencije Associated Press pokušao da ga ubije, sasvim uredno je dobio od generala zaduženog za informisanje pri štabu sovjetskih trupa u Kabulu dozvolu da ga intervjuiše, međutim u njegovoj kameri nalazilo se skriveno oružje koje nije promaklo detaljnom pregledu kapetana Radajeva. "Novinar" je imao veze sa novinarstvom koliko i Berkut sa pisanjem stihova: bio je to najobičniji plaćenik iz Holandije, pseto koje je primilo novac (tričavih 20.000$) za glavu sovjetskog pukovnika. Poslije detaljnog ispitivanja, novinar-asasin okončao je obješen naglavačke. Umro je polako, u agoniji, dok mu se krv slivala u mozak a tijelo grčilo u pokušajima da se ispravi. Tek poslije nekoliko dana, njegova od truleži već naduta lešina uklonjena je iz logora.

     Pukovnik nije vjerovao nikome, osim kapetanu Radajevu, a ni njemu uvijek. Možda je to paranoja, pitao je sebe u trenucima iskrenosti. Ali, dokle god mu pomaže da preživi – nije imao ništa protiv nje. Najzad, osjećati se progonjenim u ratu je normalno, izraz zdrave psihe, sve suprotno je idiotluk i ludilo. A on nije imao prava da bude lud, bar ne dokle god toliko ljudi zavisi od njegove sposobnosti rasuđivanja, mislio je.

     Mihail Semjonovič Berkut, pukovnik 127. desantno-padobranske brigade, najmlađi pukovnik sovjetske armije, oficir izuzetnog talenta kojemu su znalci predviđali uspjeh u vojnoj karijeri, tokom osam godina provedenih u ratu, samo jednom je došao u iskušenje da odbaci sve do čega mu je bilo stalo, samo jednom, ali dovoljno snažno da ga natjera da o svemu što čini razmisli iz potpuno drugačijeg ugla. Srećom, sticaj okolnosti, ili pakleno dobro smišljen plan – to ne zna, ali ne gubi nadu da će jednog dana saznati! – poštedio ga je mučnog izbora između dva zla, od kojih nije mogao prepoznati ono za nijansu povoljnije: oba rješenja bila su mu podjednako neprihvatljiva. I sada, poslije vremena koje sve glača i prekriva tamom, kada se prisjeti tih nekoliko dana drhtanja i nemilosrdnog preispitivanja temelja na kojima je počivalo njegovo postojanje, dakle i sada, kičmom osjeti kako mu igraju trnci ledene, igličaste jeze.

     Jedna od bezbroj ekstremističkih frakcija protiv kojih su se borili u Afganistanu, uspjela je da otme i dva dana drži u zatočeništvu kapetana Radajeva.

     Iz Kabula im je bio dostavljen poziv da prisustvuju svečanoj sjednici generalštaba, u nešto proširenom i neformalnijem sastavu, poslije koje je bio predviđen muzički program i večera, a povodom odlaska generala Kubasova na novu dužnost u Moskvu. Pukovnik je prihvatio poziv. Osjećao je umor od neprekidne ozbiljnosti položaja i obaveza koje ga pritiskaju, a rat se tih nedjelja nije vodio toliko intenzivno kao ranije, i mogao je sebi dozvoliti jednu noć uživanja. Bilo mu je potrebno da se opusti. Najzad, Kubasov je bio divan čovjek, bez uniforme šaljivdžija i ljubitelj kapljice (ili, preciznije – bačvice, jer je alkohol pio u neograničenim količinama, sve dok se ne obeznani i ne padne pod sto), ali u službi, general je bio hladni analitičar, zakeralo i prznica koja boluje od savršenstva i ne priznaje mogućnost da slučaj poremeti izvođenje onoga što je planirano. Sjeća se, jednom ga je upitao: "Generale, vi ne dopuštate da slučaj može djelovati remetilački na ono što je isplanirano. Zar ne smatrate takav stav opasnim za vojnika?" Kubasov ga je odmjerio pogledom, oštro kao da se sprema da mu umjesto odgovora podvikne i otjera ga iz svoje kancelarije, ali se onda nasmijao: "Pukovniče, i pored svog čina vi ste mlad čovjek, i na tome vam zavidim. Slučaj je sastavni dio svakog dobrog plana, čak uslov njegovog izvršenja. Ali, ne očekujem da to shvatite, bar za još koju godinu rata. Međutim, zamislite atmosferu u štabu ukoliko bih ja svoja izlaganja počinjao i okončavao tom rečenicom, ma ukoliko bih je samo jednom ili dvaput izgovorio... Zamislite tu blaženu atmosferu opuštenosti i nemara, jer 'general je rekao da slučaj postoji i da nije problem kad nešto krene naopako, nijesmo mi krivi' govorili bi oficiri, vrlo brzo i vojska... Ne, pukovniče. Moje je da tvrdim da slučaj ne postoji, a vaše je da ga izbjegavate, sve dok ne naučite da koristite njegove prednosti. Jer u ovom poslu, pukovniče, nema ništa ljepše od slučaja koji radi za vas. Ostaraćete i vi jednog dana, i ljepota 'ratne magle', one značajne neizvjesnosti u okršaju, biće vam sve privlačnija. Tada će vam biti mnogo jasnije o čemu govorim, no od toga niko koristi imati neće. Ali što da se čini. Takav je život."

     Pukovnik je cijenio Kubasova i radovao se što će ga vidjeti na zabavi. Sve je bilo spremno da on i Radajev odu na svečanost, ali upravo kada su ulazili u automobil prišao im je dežurni oficir i obavijestio ih o incidentu koji se malo prije dogodio: dva vojnika su se potukla i noževima nanijela jedan drugom lakše povrede. Razoružani su i ukazana im je ljekarska pomoć, međutim on, oficir, ne zna što da radi s njima, da li da ih smjesti u zatvor, ili što drugo, zbog toga je došao kod pukovnika da on odluči. Berkut je sklopio oči i pomislio kako je proklet, ali nije kazao ništa o prirodi svojega prokletstva, samo je prosiktao: "U zatvor, razbojnike! Nego!?"

     Odlučio je da ne ide nigdje, već da ostane u logoru. Radajev ga je nagovarao da saslušanje odgodi za sjutra, ili da ga povjeri njemu, a da on, pukovnik, neizostavno ode na zabavu. Međutim, ništa nije pomagalo: Berkut je riješio da ostane. A Radajeva, koji nije htio da ide sam, naređenjem je primorao da ode. Iz najbolje namjere, svakako. Neka se kapetan provede to veče, zaslužio je, jer nije u redu da zbog dva blesana i on ostane u logoru. Najzad, on će objasniti slučaj generalu Kubasovu i prenijeti mu pukovnikovo izvinjenje. To izvinjenje Kubasov će prokomentarisati kakvom zajedljivom primjedbom, ali razumjeće, pukovnik je bio siguran.

     Pošto je Radajev otišao, pukovnik je odlučio da se posveti rješavanju nastalog problema, jer svako narušavanje discipline valja pažljivo razmotriti – to je pouzdan signal da nešto nije u redu, da su vojnici nečim nezadovoljni, te sebe jednostavno više ne doživljavaju dijelom jedinice. Razloga je moglo biti hiljadu, a dobar oficir je svaki od njih morao uzeti u obzir. "Nasilje među vojnicima koje se ne kažnjava – u stvari se podstiče", govorio je često pukovnik oficirima u kantini. I nije htio dopustiti da zbog njegovog nemara taj neidentifikovani bijes ponovo izbije, ali toga puta u akciji, kada svi koliko ih ima zavise jedan od drugog, kada je oružje u rukama, a posljedice mogu biti daleko pogubnije od posjekotine nožem. Da, da, klimao je glavom, mora detaljno ispitati razloge koji su njegove vojnike naveli da noževima nasrnu jedan na drugog. O tome je mislio dok je u svojoj kancelariji čekao dežurnog ljekara, jer zanimale su ga povrede tih blesova. Ljekar ih je opisao kao beznačajne ogrebotine, plitki rezovi vrhom sječiva, bez uboda ili pokušaja da se nanesu rane koje bi rezultirale smrću. To je za pukovnika bila dobra vijest. Njegovi ljudi bili su uvježbani da nožem ispisuju haiku poeziju ako treba, i to najfinijim kaligrafskim rukopisom, stoga, kada nema ozbiljnijih rana znači da budalice to nijesu htjele, jer da su htjele, pukovnik je bio siguran, jedan bi ležao mrtav na pijesku kasarne, a drugi bi bio dobro izboden. Djeca, uzdahnuo je. Samo su se igrali. I zbog toga im mora smisliti odgovarajuću kaznu: izvrgnuće ih ruglu, ali ništa ponižavajuće, samo redovne aktivnosti kad im vrijeme nije, neka svi vide da je riječ o kazni. Kuhinja, klozet, spavaonica – krompir, govna, čaršavi, mislio je pukovnik i smijao se u sebi. "Dovedite mi one idiote", naredio je dežurnom: "Neka budu sa lisicama i pod pratnjom, kao da su ubili Svetog Vladimira. I bez priče s njima." Djeca, uplašiće se čim vide lisice i biće ih stid dok ih budu vodali okovane do njegove kancelarije; ali neka, i to je lekcija iz života.

     Pola sata ih je ispitivao u svojoj kancelariji, čas nudeći ih cigaretama i kafom a čas psujući kao što samo vojnici psuju. Nije im namjeravao dozvoliti da se izvuku lako: prijetio im je sudovima i kaznom zatvora, pominjao kao olakšavajuću okolnost njihovo uzorno dosadašnje ponašanje, preuveličavao prestup ukazujući na njihovu namjeru da se poubijaju. Iako u to nije vjerovao, odmah mu je postalo jasno da su se pokoškali iz čiste dosade – navikli su se na akciju i ovih nedjelju dana odmora već im uništavaju nerve. Ali činjenica da ih razumije, neće ih spasiti od kazne. Posmatrao ih kako krše ruke i zveckaju lancima, dok nemušto i zbunjeno mucaju svoja objašnjenja, jedva se suzdržavao da se ne nasmije njihovim trzajima tijelom kad god bi povisio svoj glas. Obećavali su da neće više nikada ponoviti prestup, to je bio samo nesporazum, ni sami ne umiju objasniti što im je bilo te su povadili noževe... Pukovnik se pretvarao da ga njihove molbe uopšte ne dotiču, duboko je razočaran njihovim prestupom, govorio je, i daje im svoju oficirsku riječ da se to neće tek tako završiti. Riješen je da kazni razbojnike primjerno i po zasluzi, kao upozorenje svima, a to mora biti nešto strašno, neviđeno i surovo. Kada je vidio njihova blijeda i prestravljena lica, zaustavio se, pozvao je dežurnog i naredio mu da ih smjesti u odvojene ćelije, bez večere, da im skine pertle i kaiševe, a iz ćelija iznese madrace – neka spavaju na dasci. Iz kancelarije ih je istjerao psovkom.

     Bio je umoran i iscrpljen, ali prije nego što je otišao da spava pozvao je dežurnog i naredio mu da izgrednike noćas drži pod neprekidnim nadzorom – očigledno je da su uplašeni, te postoji opasnost da u strahu pokušaju kakvu glupost, a on, pukovnik, noćas želi da spava bez razmišljanja da li je pretjerao ili ne, i da li će te blesavce sjutra zateći žive. Opružio se po krevetu, onako u uniformi, i uzdahnuo: večeras je mogao drugačije provesti noć. Ali život je kučka, i s tom mišlju pukovnik utonu u san.

     Ustao je rano, osjećao je bol u glavi ali to mu nije smetalo da sa vojnicima odradi jutarnju gimnastiku. Pošto je popio čaj, saslušao je raport dežurnog oficira. "Da li se vratio kapetan Radajev?", upitao je. "Ne. Još nije", odgovorio je oficir. Pukovnik se nasmiješio uglom usana zamišljajući zbunjenog Radajeva u zagrljaju kakve potutašne pjevačice ruskih narodnih pjesama. "U redu je, ali kada stigne neka mi se odmah javi", rekao je.

     Ali, Radajev se nije pojavljivao. Kako su časovi odmicali pukovnik je postajao sve zabrinutiji, no, i pored toga, smatrao je da nema potrebe za uzbunom, nadao se da će Radajev ipak doći. Nažalost, njegova procjena bila je pogrešna. Bilo je trinaest časova kada je zazvonio telefon u njegovoj kancelariji, poziv iz sjedišta vojne policije u Kabulu: automobil kojim se Radajev vraćao sa zabave pronađen je na sporednom putu tridesetak kilometara van grada, u njemu su otkrivena dva leša vojnika iz pratnje, ali od kapetana ni traga. Postoji mogućnost da je otet, ali o tome samo nagađaju u analitici, rekli su mu i zamolili ga da dođe kod njih na razgovor. Otišao je odmah, identifikovao leševe – bili su to momci iz njegove pratnje, masakrirani puščanim hicima – a razgovor sa policajcima i jednim čovjekom iz obavještajne službe ništa nije pomogao. Jednostavno nijesu imali nikakvu predstavu o tome ko bi htio da otme Radajeva, uostalom zar ubistvo nije jednostavnije rješenje, pitali su se, jer kapetan ionako nije bio toliko značajna ličnost u armiji da bi ga oteli, ukoliko... "Ukoliko vi pukovniče nijeste bili planirana meta otmice, a kapetan tek slučajna žrtva?", upitao je kao slučajno čovjek iz obavještajne i odmah nastavio: "Čekaćemo da se naši informatori jave. Nažalost, ne preostaje nam ništa drugo. A u međuvremenu, vi pukovniče razmišljajte i ukoliko vam nešto zanimljivo sijevne pred očima – javite nam. Još nešto, uza svo poštovanje koje osjećam prema vama: otmica je izuzetno osjetljiva stvar, dakle nije za vojnike, jedan neodmjeren potez i sve leti k vragu, stoga bih vas zamolio da ništa ne činite na svoju ruku. Najzad, ako sam dobro razumio, kapetan Radajev je vaš prijatelj i vi sigurno nećete rizikovati njegov život." Pukovnik je klimnuo glavom, tiho obećao svu potrebnu saradnju, učtivo ih pozdravio i ostavio da rješavaju slučaj. Nije mu se svidjelo u kakvim je rukama život kapetana Radajeva, ali bio je nemoćan da išta učini. Kabul je napustio namršten i zabrinut.

     Vratio se u logor, nesposoban da svoju pažnju usmjeri na obavljanje redovnih dužnosti, srećom, brigada je ranije bila povučena sa fronta, zbog čega je komandovanje mogao prepustiti nekom od podređenih oficira. Uostalom, na frontu se ovako nešto ne bi ni dogodilo, mislio je, rat ne dozvoljava opuštenost, a ispoljeni nemar kažnjava bez prava na još jednu šansu. Osjećao je krivicu, i ona je svakim trenom postajala sve jača: on je naredio Radajevu da ode na tu prokletu svečanost, da ne uvrijede generala Kubasova i družinu iz štaba. On je odgovoran, a nije uradio ništa da predvidi što se može dogoditi, nije pojačao pratnju, dva čovjeka bila su nedovoljna, pokazalo se. A sada su mrtvi, izrešetani, i poslaće ih u domovinu kao žrtve rata, a u stvari oni su žrtve njegovog nemara, kao i Radajev, koga sada očekuje ko zna kakva sudbina, ako već nije ubijen... i... "Gospode", uzdisao je pukovnik glasno, dok je vrtlog njegovih misli razbijao u krhotine svaki pokušaj da uspostavi red u vlastitoj svijesti. Ništa nije mogao da učini, uništavala ga je sopstvena nemoć na koju nije bio navikao.

     Te noći nije mogao da zaspi. Umjesto nekog sredstva za smirenje odlučio se za alkohol, ali već poslije nekoliko gutljaja nemir, umjesto da nestane samo je još više jačao, umnožavao se i drobio ga svojim čeljustima. Hodao je po kancelariji kao utvara, bljuvao nerazumljive rečenice pune pljuvačke i žuči, udarao je glavom u zid očekujući zaborav u bolu koji osjeća, ali izazvani bol bio je nedovoljan.

     Te noći ništa u njegovom životu nije imalo smisla. Sebe je posmatrao tuđim očima, očima onih ljudi koje je ubio, lično ili ostvarenjem svojih naređenja, svejedno je i potpuno nebitno. Rat je za njega bio tek igra, taktičko nadmudrivanje sa neprijateljem, u kojoj neko gine, ali ti gubici su unaprijed uračunati. Nije obraćao pažnju na razorene svjetove i nadu koja se pretvara u pustoš. Nije mrzio protivnika, nije imao razloga – najzad, mržnja podrazumijeva emocionalnu investiciju koje neprijatelj prosto nije bio vrijedan. On ne mrzi, on izvršava naređenja i ostvaruje zahtijevane ciljeve, dakle, ruši po tuđoj zemlji i ubija ljude koji mu ništa ne znače. Ni jednog trenutka o njima ne razmišlja kao o ljudima koji vole, igraju se sa svojom djecom, koji pate i nadaju se... koji... Ne! Vojnik riješen da pobijedi, ili samo da preživi klanicu u kojoj se nalazi, ne smije razmišljati o budućnosti. Nikako. Za njega to "poslije" ne postoji, jer on traje dok i uništenje. A kada bi razmišljao o budućnosti, kada bi ljude koji su mu suprotstavljeni razumijevao kao bića koja postoje izvan tog vremena u kojemu ratuju, kada bi dobra koja uništava posmatrao iz perspektive koristi za nekog čovjeka koji će ih upotrebljavati sjutra, on prosto ne bi mogao da ubija i ruši, ili bi to činio oklijevajući, sa zadrškom prije svake odluke. A nemoguće je odrediti što je gore: spustiti svoje oružje ili ga upotrijebiti sa zakašnjenjem. Ne. Ko uzme oružje u ruke, više nema izbora. Tačnije, upravo je izabrao bez mogućnosti da poništi donijetu odluku, jer rat ima svoju logiku i ona je neumoljiva.

     Ali, zbog te logike bol koji je osjećao nije postajao blaži. Pukovnik se gadio ovog rata, kao i svoje uloge u njemu. Shvatio je da ga odrađuje po svim pravilima, ali bez ubjeđenja da čini pravu stvar, jer za njega ova klanica bila je bez časti, bez ljudskog cilja za koji je vrijedno poginuti. Ili svojom odlukom natjerati drugog u smrt, pomislio je i oštar bol zaparao mu je utrobom. Grozničava razmišljanja o ratu, na nekoliko trenutaka skrenula su mu pažnju sa otmice i njegove odgovornosti. Iako je bio siguran da mu pretpostavljeni neće zamjeriti, jer to što se zbilo splet je nesrećnih okolnosti koje niko nije očekivao, niti ih je mogao predvidjeti, i samim tim pitanje njegove krivice je bespredmetno. Najzad, Radajev je imao pratnju, a sam je bio iskusan oficir. Najzad, rat je, a u ratu se gine i mnogo toga je nepredvidljivo. Zbog toga nema potrebe da sebe izjeda od krivice i samooptuživanja, već neka zahvali bogu što on nije bio u tom automobilu kada su otmičari napali. Ali, nije mogao tako. Nešto je naprslo u njemu: ona opna kojom je svoje biće nekako uspijevao da zaštiti od otrova svijeta po kojemu je cijeloga života gazio... Čudno, kao da sada prvi put stvarno vidi sebe, pogledom bez mrene koja zamagljuje i mijenja predmet posmatranja. Ali, ono što vidi uopšte mu se ne dopada: postaje neupotrebljiv i počinje osjećati strah od sjutrašnjeg dana.

     No, i taj dan je osvanuo: pukovnik se probudio u neka zla doba, pocijepane košulje i natečenog lica, osjećajući bol u svakom djeliću svoga mesa, kao da je bio sažvakan pa ispljunut. Umio je svoje lice, ili bar ono što mu je ostalo od njega, obrijao se i oprao zube pokušavajući da iz usta ukloni onaj sladunjavi ukus koji alkohol i jad ostavljaju za sobom, a koji je odvratan i goni na povraćanje. Kada se donekle upristojio i dozvao svijesti, telefonom je uspostavio vezu sa ljudima u Kabulu koji su bili zaduženi za istragu o slučaju otmice. Nije bilo nikakvog pomaka, istraga je tapkala u mjestu, ali neka pukovnik ne brine, rekli su, nešto će iskrsnuti. Da, pomislio je Berkut, iskrsnuće iskasapljeni leš kapetana Radajeva. I svi ćete biti zadovoljni što je stvar okončana a slučaj zaključen. Pošto je spustio slušalicu, otpljunuo je u stranu i opsovao lijenu birokratiju. I to je bilo sve što je učinio. Za nešto bolje prosto nije imao snage. Uhvatio se rukama za glavu, uzdahnuo i osjetio kako ponovo tone u blato.

     Kada je docnije razmišljao o ponoru tog dana i njegovoj dubini, uvijek je vidio sebe kako sjedi za stolom bez volje da živi, kako zrak udiše plitko i s naporom. Bio je zahvaćen ništavilom i nije postojao način da ga se oslobodi. Zbog toga nije obraćao pažnju na pozive brigadijskog ljekara majora Stolpina, nije želio slušati njegove savjete i medicinska mudrovanja o zdravlju. Ali, Stolpin je bio uporan. Poslije mnoštva bezuspješnih poziva telefonom, došao je ispred vrata pukovnikove kancelarije insistirajući da bude primljen. Dizao je graju i svađao se sa dežurnim oficirom kome je bilo naređeno da bez pukovnikovog odobrenja ne pušta nikoga. Berkut poslije izvjesnog vremena više nije mogao slušati viku na svom pragu i naredio je da ga puste.

     "Mihaile Semjonoviču, izgledate užasno!", reče Stolpin, dočim je zatvorio vrata za sobom. "Potrebna vam je medicinska pomoć, vi ste iscrpljeni i ako ovako nastavite..." Stolpin nije završio svoju rečenicu, jer ga je pogled pukovnika Berkuta presjekao u pola nje, i on uplašen da ga pukovnik ne izbaci iz kancelarije, ubrza: "Ali nijesam došao zbog toga. Jedan prijatelj me je kontaktirao zahtijevajući da mu ugovorim sastanak sa vama. Riječ je o kapetanu Radajevu. Tvrdi da raspolaže izvjesnim podacima koji mogu biti od koristi, ali da ih namjerava saopštiti samo vama. Dakle, razgovor u četiri oka, bez policije i pratnje. Ne znam ništa više: čovjek je zahtijevao da mu ugovorim susret, i to je sve."

     Pukovnik izvjesno vrijeme nije znao što da odgovori, samo je pokušavao da sredi nered u svojoj glavi i razmisli o onome što je čuo od majora Stolpina. Sve se okrenulo naopačke, čitav svijet, ljudi... sve, mislio je Berkut. Major Stolpin ni jednim svojim postupkom nije odavao lakomislenog čovjeka, ili oficira koji bi dozvolio da bude potkupljen i postane izdajnik. Nikada. A sada, taj brigadijski ljekar preuzima na sebe ulogu posrednika, on postaje karika koja povezuje otmičare i armiju. Divno, zaključio je Berkut. Posmatrao je Stolpina, pažljivo je proučavao njegovo lice, oči, prste, skoro neprimjetne drhtaje usana – lako je uočio koliko mu je bilo neugodno, Stolpin se plaši, ali istodobno je i uvjeren u ispravnost onoga što čini. Ako je trenutak ranije pukovnik pomislio da je najbolje ljekara jednostavno baciti u zatvor i prepustiti ga njegovoj sudbini, sada već tako nije mislio: razgovaraće sa njim. Najzad, ne gubi ništa. Zatvor ili metak uvijek postoje kao otvorene mogućnosti.

     "Majore Stolpin, da li ste svjesni značenja i posljedica onoga što govorite? Pretpostavljam da jeste, jer ne ponašate se kao čovjek koji ne razmišlja. Ali, da ipak ne bude zabune, prije nego što nastavimo razgovor ukazaću vam na određene zanimljivosti položaja u kojemu ste: ugovarate sastanak otmičarima, majore, ugovarate ga sa mnom, iako postoji opravdana sumnja da sam u stvari ja bio meta otmice; razbojnici su kontaktirali vas, što znači da ste njihov čovjek od povjerenja, a kao što znate povjerenje takvih osoba ne stiče se preko noći već dugotrajnim radom... Kao što čujete majore, potrebno je da objasnite puno toga. Želite li?"

     "Naravno. Sve ću objasniti, ali ne prije nego što razgovarate sa čovjekom, pukovniče. Poznajem ga, on je ljekar i prijatelj. Pod drugačijim okolnostima možda bih se i uvrijedio zbog nepovjerenja koje pokazujete prema meni, ali razumijem vaš oprez i brigu – ništa vam ne zamjeram. Saslušajte čovjeka pukovniče: mislim da može pomoći. A poslije razgovora sa njim, ako i dalje budete željeli moja objašnjenja – pružiću vam ih rado. Ne krijem ništa."

     "Ko je taj čovjek, majore? Da li je Afganistanac?", upitao je Berkut tiho.
     "Mislim da jeste."
     "I tvrdi da može pomoći", reče Berkut.
     "Da. Tvrdi da može."
     "U redu. Ugovorićemo sastanak. Dugujemo toliko kapetanu Radajevu, zar ne majore?", upitao je Berkut ledenim glasom u kojemu se lako mogao naslutiti bijes. "No, ako nešto pođe naopako: nije bitno šta i čijom krivicom, samo neka pođe naopako. Potrudiću se da platite, Stolpin. Punu cijenu, razumijete."
     Stolpin je lako klimnuo glavom, kao čovjek koji je ubijeđen da do toga neće doći.

* * *

     Tajanstveni sagovornik došao je sam na dogovoreno mjesto sastanka, tačno na vrijeme. Zastao je na metar od pukovnika i nasmijao se. "Gospodine Berkut, posebno mi je zadovoljstvo što vas srijećem večeras. Volio bih da se to dogodilo pod nešto boljim okolnostima, ali tako je kako je. Nemoćni smo. Moje ime vam neće značiti puno, ali pristojnost mi nalaže da se predstavim: doktor Kadah, Išmael Kadah. I želio bih da me smatrate svojim prijateljem." Malo je zastao očekujući bar nekakvu reakciju na licu pukovnika Berkuta, ali ono je ostalo mirno kao da pripada čovjeku potpuno nezainteresovanom za ono što čuje. Kadah je nastavio: "Dolazim u ime prijateljstva, pukovniče. Nudim vam mogućnost da spasite život oficiru kojega drže u zatočeništvu, ljudi na koje...recimo: možemo uticati, i koje ubjeđujemo da to što čine nikuda ne vodi. Razočarani su, očekivali su da će uhvatiti vas, zbog toga se plašimo da svoj bijes ne iskale na taocu kojega imaju. Dakle, potrebno je djelovati brzo." Kadah je pokazivao svoje bijele zube, a enigmatični izraz njegovog lica postajao je topliji svakim novim osmijehom. Berkut je poželio da mu prosvira metak kroz glavu, i da time okonča ovu farsu, ali suzdržao se. Uvijek za tako nešto ima vremena, ipak će pokušati da sazna nešto više.

     "Plašim se da vas ne razumijem, doktore", reče pukovnik umilno. "Nije mi jasno koga vi u stvari predstavljate: otmičare, ili ljude koji nijesu izravno umiješani u otmicu, ali, kako rekoste, mogu uticati na izvršioce tog nedjela, što je, saglasićete se, sasvim dovoljno da pobudi sumnju i zabrinutost. Ko ste vi, doktore? Za koga radite? I što očekujete od mene? Odgovorite mi na ta pitanja prije nego što nastavimo razgovor."

     "Pukovniče, zašto bez potrebe komplikujete stvari: predstavio sam se, vjerujem uljudno, a radim u bolnici, što je najprirodnije radno mjesto za jednog hirurga. Od vas očekujemo da prihvatite ponuđeno prijateljstvo. Najzad, zašto bi ste odbili?"
     "Šta vi doktore meni nudite, budite precizni", upitao je pukovnik hladno.
     "Život kapetana Radajeva. Najpreciznije!"
     "U zamjenu za...?"
     "Vaše prijateljstvo, pukovniče. Do njega nam je veoma stalo", odgovori Kadah zagonetno.

     Pukovnik se nasmijao. Bila mu je dobro poznata "igra prijateljstva". Znao je kako bezazleno počinje, ali je takođe znao da igrač po pravilu okončava pred strojem za strijeljanje u podrumu vojnog zatvora, osuđen zbog zločina izdaje. Više nema nikakve sumnje: Kadah ovaj razgovor neće nikome prenijeti – Berkut će ga upucati ovdje u pustinji. Nema smisla da ga hapsi i privodi, pomislio je, samo će morati da odgovara na gomilu besmislenih pitanja – najbolje je da sve okonča jednim hicem. Ali, ne prije nego što se malo poigra sa doktorom.

     "Krug mojih prijatelja odavno je zatvoren. Ne stiču mi se novi. Pogotovo ne po cijenu koju mi vi predlažete da prihvatim, doktore. A Radajev je oficir, neka se izbori sa svojom sudbinom. Žao mi je, ali neke stvari ne bih učinio za spas sopstvenog života, a kamoli tuđeg."

     "Vi se pukovniče plašite da vas ne upletemo u kakvu nedozvoljenu rabotu. Strahujete za svoju oficirsku čast, zar ne?", upita Kadah i nasmiješi se. "Nema o tome govora, vjerujete. Mi svoje prijatelje ne izlažemo ruglu i poniženjima. Ne zahtijevamo ništa od vas, pukovniče. Shvatite to napokon. Možda ćemo jednom zatražiti prijateljsku uslugu, ali to neće biti ništa nečasno i protiv vaše ljubavi prema domovini. Najzad, tu molbu kojom vam se budemo obratili za pomoć – možete i odbiti. Jer, ničim vas ne obavezujemo da prihvatite. Rekao sam vam: potrebno nam je vaše prijateljstvo, i zbog njega smo spremni da uredimo oslobađanje Radajeva. Ponavljam: nijesmo ga oteli, ali smo sticajem okolnosti u poziciji da mu pomognemo. I to ćemo uraditi."

     "Ukoliko pristanem da vam budem prijatelj, pretpostavljam. Ali, ukoliko ne pristanem – što će se onda dogoditi?", upita Berkut.

     "Ništa od onoga što očekujete, pukovniče. Oslobodićemo Radajeva u oba slučaja. Kada nam se ukaže prilika da nekog čovjeka poštedimo smrti i patnje, mi je iskoristimo."

     "Ovaj razgovor je bez smisla: oslobodićete ga pristao ja ili ne, ako sam dobro razumio. Čemu onda sve ovo, doktore?"

     "U pravu ste, oslobodićemo Radajeva bez obzira na ono što vi uradite. Bez obzira da li ćete postati naš prijatelj ili ne. Ipak, ovaj razgovor nije bez smisla. Naprotiv. Pošto vaš prijatelj bude oslobođen, vi ćete pukovniče tačno znati ko je to učinio, i jednom, kada od vas budemo nešto zatražili, bar ćete razmisliti o mogućnosti da nam pomognete. To nam je dovoljno."

     "Kome je dovoljno? Koga vi u stvari predstavljate, doktore?"
     "Prijatelje, pukovniče. Samo prijatelje. I oni očekuju da ćete nam se pridružiti."

     Berkut se nasmijao. "Doktore Kadah, ne prihvatam ponudu, a prijateljstva sa vašom razbojničkom družinom se gnušam. Ne možete ni zamisliti sa koliko bih zadovoljstva naredio svojim ljudima da vam lobanju raznesu kuršumima. Sve vrijeme našeg razgovora bili ste im na nišanu. I da budem iskren, u ozbiljnom sam iskušenju da to učinim. Ali, neću. Prezirem vas. I vaše 'prijatelje', takođe. Ubijeđen sam da sudbinu kapetana Radajeva moja izdaja ne može promijeniti. Najzad, siguran sam da bi i on postupio na isti način. Idite doktore, ne iskušavajte moje strpljenje. Idite. Naravno, ne moram vam reći da ukoliko se ikada sretnemo..."

     Kadah ničim nije pokazao da ga se riječi pukovnika Berkuta uopšte dotiču, samo je poslije svega što je ovaj izgovorio procijedio tiho: "Razumijem zašto se tako ponašate prema meni, i zbog toga vam neću odgovoriti na uvrede koje mi bacate u lice. Zadovoljiću se onim što budete osjećali sjutra: kada ugledate kapetana i uvjerite se u riječi našeg prijateljstva. Nećemo se više sresti, pukovniče. Ali, ipak računamo na vaš osjećaj odgovornosti. Smatramo da ste čovjek koji vraća dugove, a mi smo vas upravo zadužili. I vi to znate, zar ne? A sada zbogom, pukovniče. I ne zaboravite: mi uvijek dolazimo po svoje", reče Kadah i nestade u tami, neprimjetno poput demona iz pustinje.

     Tokom svog povratka u logor, pukovnik je razmišljao da li je postupio ispravno što misterioznog doktora nije ubio kao pseto, ili bar uhapsio, već ga je pustio da ode kod svojih naredbodavaca neobavljenog posla. Da, ipak je to najbolje rješenje, siguran je Berkut. Neka razbojnici znaju da sa njim nema pogađanja, ni trgovine. A smrt kapetana Radajeva, naplatiće im s kamatom. Najzad, to mu je jedino i preostalo da učini. Sve drugo je očigledno bilo izgubljeno. Majora Stolpina će jednostavno ubiti, najvjerovatnije će mu se dogoditi kakva saobraćajna nesreća, naletjeće na cistijernu goriva ili će mu kočnice na automobilu otkazati baš kada mu budu najpotrebnije. Svašta se događa, mislio je pukovnik. No, o tome sjutra. Večeras želi da se naspava. Potreban mu je odmor, očekuje ga puno posla.

     Negdje pred zoru sjutrašnjeg dana pukovnika Mihaila Semjonoviča Berkuta probudio je dežurni oficir obavještavajući ga o važnom telefonskom pozivu iz Kabula. Dotrčao je do svoje kancelarije i podigao slušalicu. Prepoznao je glas sa druge strane, bio je to jedan od ljudi koji su istraživali slučaj otmice. Pronašli su tijelo, pomislio je Berkut. Iskasapljeno. Na nekom smetlištu. I za trenutak u grlu stvorio mu se komad leda, jedva je smogao snage da se javi. "Pukovniče", čuo je glas: "Kapetan Radajev je nekako uspio da pobjegne. Sada je na sigurnom. Molimo vas dođite odmah. Potrebno je da prisustvujete ispitivanju." Berkut je potvrdio dolazak. Spustio slušalicu i uzdahnuo. Prokletnici, prokleti prokletnici, otpljunuo je u stranu.

* * *

     Radajev nije pružio niti jedan podatak koji bi mogao biti od koristi za dalju istragu, na pitanje kako je uspio da pobjegne odgovarao je da su vrata ćelije u kojoj su ga čuvali jednostavno bila otvorena, a da hodniku nije bilo stražara. Prosto je izašao napolje. Na pitanje, ko mu je obradio ranu, jer bio je ustrijeljen u rame tokom otmice, odgovorio je da ne zna. Vojni ljekari koji su ga pregledali tvrde da je to učinio stručan čovjek, jer povreda kapetana Radajeva nije bila nimalo naivna. Pukovnik nije učestvovao u ispitivanju, ali je pažljivo pratio sve što se događa. Razmišljao je o odgovorima kapetana Radajeva, pokušavao u njima da otkrije neku protivurječnost, ali nje nije bilo. Očigledno, Radajev ništa nije znao o njegovom razgovoru sa "Prijateljima" i najbolje za sve je da tako i ostane. To se njega ne tiče. On je već bio otpisan i sahranjen. Obaveza je Berkutova. A svakim danom njegovog života postajaće sve prisutnija. "Prijatelji" su odlično radili svoj posao.

* * *

     Čuo je zvuk vojnog automobila iza sebe. Nedugo potom i šuštanje tek sleđenog snijega pod nečijim stopalima. Prepoznao je trapave korake kapetana Radajeva i nije se okrenuo, ali mu se obratio: "Nu, Ivane Aleksejeviču, ipak ste se predomislili i prihvatili moj poziv na ribolov. Neka, neka. Valja tako. Brzo načinite sebi rupu, ali prije nego se prihvatite posla okrijepite se malo. Vjerujem da je preteklo nešto čaja u dnu čuture; konjaka nećete, to znam", reče pukovnik i polako se okrete. Ugledao je kapetanovo zabrinuto lice i upravo kada ga je htio upitati što ga muči, Radajev sam progovori: "Nijesam došao u ribolov, Mihaile Semjonoviču, poslali su me da vas pronađem i dovedem natrag. Prije pola sata dobili smo depešu iz Ministarstva: zahtijevaju da odmah pođete za Moskvu. Poslali su avion po vas, očekujemo ga svakog časa da sleti. Imate vremena da se okupate i obrijete, vaša torba je spremna. A kafu ćete popiti u avionu, naredio sam da je skuvaju."

     "Da li su možda nagovijestili zašto me zovu?", upita Berkut dok je ustajao sa stolice, iako je i sam znao da oni to nikada ne čine, ali to je rekao tek da nešto kaže, da razbije iznenađenje nastalo pozivom iz Moskve.

     "Ne, pukovniče", odgovori Radajev. "Samo naređenje da se javite Ministarstvu i obavještenje da su poslali avion po vas. Mora da je nešto ozbiljno..."

     "Dočim mene zovu, je li?", nasmija se pukovnik i nastavi: "A samo što sam počeo da se navikavam na pomisao da su me zaboravili. No, dobro. Poslaće oni mene još brže natrag, Ivane Aleksejeviču, vidjećete. Znaju oni dobro da mi zrak u Moskvi ne prija. Uostalom, da sam htio čuvati kurve političara i mafijaša, dok oni zajedno kartaju i sklapaju poslove, ne bih ni bio ovdje gdje sam. Na samom kraju svijeta."

     "Ne znam, pukovniče. Možda ste u pravu, ali meni se ovaj poziv uopšte ne dopada", reče Radajev zabrinuto. "Ko zna zbog čega ste im potrebni?"

     "Zbog čega!? Ništa značajno, kapetane. Ne brinite. Vjerovatno treba počistiti neka govna, a kako su svi u njima do guše, potreban im je čovjek sa strane. I to je sve. A što se mojih obaveza u Centru tiče, vi me zamijenite. Sljedeće nedjelje na redu su predavanja o taktici uličnih borbi. U mom stolu su vam svi potrebni papiri, iako vi to možete i bez njih", nasmija se pukovnik i zagrli Radajeva.

     Let do Moskve trajao je devet sati, a kada je avion napokon sletio na vojni aerodrom pored grada, pukovnik je bio premoren i ljut. Sačekao ga je službeni automobil i odmah odvezao do Ministarstva odbrane gdje ga je primio general Ičin. Blijedi birokrata koji je na pukovnika gledao s visine, ne trudeći se čak da prikrije prezir koji osjeća prema njemu.

     "Pukovniče, rečeno mi je da vam predam zapečaćenu kovertu sa naređenjima. Da vam saopštim da možete postupiti u skladu sa njima, ili se odmah vratiti na Kamčatku, bez ikakvih posljedica i obaveza što god da odlučite. Napominjem da je sadržaj tih naređenja meni nepoznat, iako mogu samo da nagađam njihovu vrijednost čim mogu biti odbijena bez kazne po onoga ko ih odbija", gadljivo je otpuhnuo general i odmah nastavio: "Nikakva dodatna objašnjenja vam ne mogu pružiti, jer moj zadatak se okončava onog trenutka kada vam uručim kovertu. Nju ćete otvoriti u apartmanu rezervisanom na vaše ime u hotelu 'Slavjanskaja'. Izvolite", reče general pružajući žutu kovertu Berkutu, i pošto ju je pukovnik uzeo, Ičin se okrenu i bez pozdrava napusti kancelariju.

     U hotelskoj sobi Berkut je otvorio kovertu, pažljivo istresajući njen sadržaj na sto: pasoš na njegovo ime, sa jednom od nekoliko rijetkih fotografija bez uniforme, nešto gotovog novca u američkim dolarima, plaćena avionska karta do Atine, potvrda rezervacije u hotelu "Helikonia", i parče bijelog papira na kojemu je bila napisana samo jedna riječ – "Prijatelji". Berkut je lako sklopio oči i uzdahnuo. "Dakle vrijeme je, Mihaile Semjonoviču. Dug je prispio za vraćanje."

     Alisa Čavor nije vjerovala u sreću: djevojka od trideset i sedam godina, neudata, a koja radi muški posao, i radi ga dobro; a sve to u kulturi koja je po svojoj suštini muško-šovinistička. Ne, smatrala je Alisa, ona nema pravo da vjeruje u sreću, niti da joj se nada. Alisa takođe nije vjerovala u obdukcije koje se izvode van radnog vremena, od 00 do 06h, a takvih je bilo više od polovine u njenoj karijeri, nije vjerovala u rad na terenu bez odgovarajuće opreme, a silom prilika bila je prinuđena da ga izvodi. Nije vjerovala ni u svoju mjesečnu platu, sumnjala je u svoj automobil (već nekoliko puta je stao nasred ulice), a u posljednje vrijeme i prijateljice su joj postale nepouzdane (bar one koje su poput nje ostale neudate, jer sa udatima se odavno ne druži – priče o djeci i muževima Alisi su nepodnošljive).

     Jednostavno: Alisa je bila nepovjerljiva osoba, prijatnog izgleda, ali gadne naravi, što je kombinacija koja u životu donosi samo probleme. Međutim, smatrala je da je svako prilagođavanje sopstvene ličnosti svijetu i njegovim zahtjevima u stvari zabluda i gubljenje vremena, a nije vjerovala da postoji ono što se zove novi početak. Početak pretpostavlja tačku u vremenu između prošlosti od koje se bježi i budućnosti kojoj se hita, a to njoj nije bilo potrebno – uspjela je da prihvati svoju prošlost kakva jeste i da živi u miru sa njom, a budućnost je nije opterećivala. Alisa je bila ubijeđena da čovjek živi to parče života koje ima, ili preciznije da taj život živi čovjeka dok ga ne potroši, ne iscijedi i odbaci poput prazne ljušture. Nema tu nikakvih početaka, samo nestrpljivo čekanje kraja koji će jednom nastupiti. U kojoj formi, kada i gdje nastupa kraj? To se utvrđuje naknadno, i nije od značaja za onoga ko je okončao svoje postojanje. Od značaja je za njegove nasljednike, za sud, medicinu, od značaja je za Alisu čiji je posao da precizno utvrdi uzrok nečije smrti... Ali, za gospoda Boga sigurno nije, jer jedna ljudska smrt i zgažena vlat trave – u kosmičkim razmjerama – potpuno su identične po svojoj vrijednosti, dakle ništavne, mislila je Alisa. A voljela je da razmišlja o smrti. Uostalom, tješila se, to je neka vrsta profesionalne deformacije sudskog patologa, jer kada se nađe sama nad lešom koji treba rasjeći na komade i detaljno ispitati, šta joj preostaje drugo osim da razmišlja o smrti, po mogućnosti sa dosta cinizma i ravnodušnosti.

     Na samom početku svoje karijere, kada bi naišla na leš neke djevojke njenih godina i slične konstitucije, pomislila bi "ovo sam mogla biti ja" i trnci jeze prošli bi njenim tijelom. Ali već odavno tako ne razmišlja: naučila je da živi sa činjenicom da će i njeno tijelo biti podvrgnuto istim procesima raspadanja, kao i tijela bivših ljudi na kojima svakodnevno radi. Alisa je uspjela da prihvati ideju sopstvene smrti, ali ne na apstraktnom nivou, dakle kao prazno i suho saznanje do kojega se dolazi promišljanjem; naprotiv, ta je ideja za Alisu nastala kao rezultat njenih zahvatanja u već trule utrobe leševa; jer tamo prebiva istina, a istina voli da se skriva, zar ne?

     Ponekad razgovara sa leševima na stolu, priča im viceve ili iznosi svoje probleme, komentariše njihov način ishrane, kritikuje ih zbog pretjerane upotrebe alkohola i duvana dok prevrće po njihovim oštećenim organima, ali pazi da ne pretjera u tome. Iako nikoga nema u sali za obdukcije ko bi je mogao čuti, ona ipak vodi računa o onome što govori, jer ta bliskost koju osjeća prema mrtvim tjelesima – ponekad je postidi. Ljude treba poštovati dok su živi, kada umru postaje im svejedno da li ih poštujemo ili ne, pravdala se Alisa pred sobom. Međutim, to ne činimo, ne poštujemo ih za života, već ih zaobilazimo, sa gnušanjem odbijamo njihove molbe ili pozive u pomoć – ako im već ne nanosimo zlo! – da bi poslije njihove smrti sve počinjene gadosti pokušali iskupiti bolom za pokojnikom, ukoliko smo mu kakav rod, ili prostim ustručavanjem nad mrtvim tijelom, ukoliko smo stranac pred tuđim odrom.

     Leš kod posmatrača izaziva odbojnost, gađenje i strah. To meso koje već počinje da truli, tečnosti koje se kisele u abdomenu, fekalije i nesvarena hrana, jeziva ukočenost mišića... I jedan miris, osoben miris smrti koji leševi ispuštaju iz sebe, a koji je nemoguće zamijeniti sa bilo kojim mirisom u prirodi. Alisa je vjerovala da tijelo, ne samo ljudsko, naravno, počinje ispuštati taj miris mnogo prije nego što nastupi smrt. Bila je ubijeđena da taj miris djeca najlakše osjete: hiljadu puta je čula priču "pokojnika su obožavala djeca, ali posljednjih nekoliko dana prije nego će umrijeti bježala su od njega plačući". Djeca, mačke... Samo se psi ponašaju drugačije. Oni ne bježe od umirućeg, iako osjećaju miris skorog nestajanja, oni se ne gade smrti. Kao ni žene, uostalom. Često su ljudi pitali Alisu kako joj ne smeta da radi na leševima, sva ta prljavština, smrad, sama prisutnost smrti, zar kao žena nije mogla specijalizirati nešto drugo a ne sudsku medicinu, zašto jednostavno to nije prepustila muškarcima, jer oni pobogu imaju petlju za takve stvari? Odgovarala je da ona zapravo obavlja ženski posao, jer žene su te koje bdiju pored mrtvaca, one su kraj kovčega i tu plaču, ćute i primaju saučešće, muškarci su uvijek napolju, pred vratima, oni dočekuju, ispraćaju, nadgledaju da li sve teče kako treba; zabluda je da oni imaju hrabrosti, kukavice su to velike. A posao kojim se bavi nije prljav. Naprotiv, smrt je čista da čistija ne može biti, i veoma bezopasna; ono što je prljavo i puno opasnosti je život.

     Naravno, niko nije razumijevao razloge koji su je nagnali da se posveti upravo tome što radi, a iz iskustva je znala da ljude u stvari to i ne zanima, samo im je za trenutak čudno i postavljaju pitanja, a odgovore brzo zaboravljaju. Zbog toga izbjegava da govori o svom poslu sa osobama koje nijesu stručne u toj oblasti. Najzad, svaki razgovor na kraju se pretvori u pravdanje, osjeti kako je prinuđena da pruža objašnjenja, iznosi dokaze, ubjeđuje ljude u nešto njima neprihvatljivo. A ne postiže ono što namjerava, naprotiv, skoro po pravilu postiže upravo suprotno od željenog: umjesto da je prihvate i razumiju, ljudi se zgražavaju nad njenim interesovanjima, posebno kada kaže za sebe da je ljekar, jer u njihovoj skučenoj svijesti ljekari se bave čovjekom samo dok je živ, kada umre prepušten je crvima u ilovači. Alisa, čiji humor nije lišen ironije i cinizma, za sebe tvrdi da se nalazi negdje na skali između crva i ljekara, a kada neko u društvu pretjera zbijajući šale na račun njene profesije, ona mu uputi zavodljivi pogled i dvosmisleno obećanje "biće mi drago da jednog dana nastavimo druženje pod nešto drugačijim okolnostima". Kada šaljivdžija shvati suštinu Alisinog obećanja, presjedne mu zabava te večeri, jer počne sebe zamišljati na stolu u sali za odbukcije, zgrčenog u neprirodnom položaju, dok Alisa nad njim oštri svoj mesarski alat.

     Iako lako uspijeva da začepi usta nasrtljivcima, ona se zbog toga ne osjeća nimalo prijatno: neukusne šale bez imalo duha o leševima i smrti, ono neprestano "ja to ne bih mogao/mogla" koje je prisiljena da sluša, sve je to podsjeća na rasprave koje je vodila sa svojom majkom pošto je donijela odluku da se posveti sudskoj medicini, ili "kasapljenju leševa" kako je to nazivala njena majka u trenucima bijesa i razočarenja. "Zar sam te zbog toga školovala?!", izgovarala je majka znamenitu rečenicu roditelja čija djeca nijesu ispunila njihova očekivanja, ili su jednostavno smogla snage da napokon odbiju poslušnost i preuzmu odgovornost za svoj život – dakle, odrastu. Alisa joj nije odgovarala, davno je naučila da njena majka jednostavno nije osoba sa kojom se mogu razmjenjivati argumenti o bilo kojoj temi, a da ta razmjena ne okonča u svađi, vrijeđanju i bolu koji nanose jedna drugoj. One nijesu bile u dobrim odnosima; Alisa je čak bila sigurna da je njena majka nikada nije voljela. Uvijek je osjećala da predstavlja teret svojoj majci, nešto nametnuto čega se ta žena nikako nije mogla osloboditi, a što je pritiska i muči cijeli život. Zbog toga je moguće, ta žena, bila uvijek neprijateljski raspoložena prema svojoj djevojčici i nikada joj ništa nije odgovaralo što njena djevojčica uradi, uvijek je to moglo mnogo bolje. "Ne obraćaj pažnju na njene riječi. Već sjutra će je proći ludilo", govorio je Alisin otac, iako ni sam nije vjerovao u to što govori. Jednom, nedugo poslije majčine smrti, Alisa ga je upitala zašto se nije razveo od te žene, mogao je to da uradi, njihov zajednički život bio je odavno pretvoren mali pakao, bez ljubavi i smisla. Zašto ih oboje nije spasio: i sebe i svoju kći? "Postalo mi je svejedno", kazao je otac. "Odavno sam shvatio da je moj život sa njom čisti promašaj, ali nijesam za to davao ni pet centi. Navika, valjda? Čovjek se navikne na svašta. A poslije izvjesnog vremena shvati da nema kamo natrag, nema snage ni volje da promijeni svoj život, zauvijek ostaje zarobljenik grešaka iz prošlosti, jer suviše je star da počne iznova. Najzad, nijesam od onih koji vjeruju u mogućnost spasa."

     Nije vjerovala ni Alisa, ali je poslije završenih studija napustila kuću svojih roditelja, iznajmila stan, i pokušala da živi svojim životom, iako nesigurna da li će uspjeti da otkrije od čega se to "njen život" uopšte sastoji. Ali, otkrivanju je pristupila s puno odgovornosti, ozbiljno riješena da izdrži do kraja, gdje god je taj kraj odveo. Stan je uredila sa sa dosta ukusa i mašte, diskretno dopuštajući svojoj opsjednutosti zen-filozofijom da učestvuje u oblikovanju prostora: stan je bio oslobođen svega suvišnog, glomazne komade namještaja jednostavno je izbacila, a nastaloj praznini dozvolila je da prostor oblikuje po sopstvenom nahođenju, sama od sebe. Učinila je sve da svjetlost koja dolazi spolja ne bude jedini izvor obasjanja prostora, već da počne dolaziti iznutra, iz samog prostora i stvari u njemu. Time je htjela ukinuti perspektivu transcendentnog, božanskog koje s nebeskih visina dodjeljuje ljudima svjetlost kao milost i istinu – taj vulgarni, zapadnjački koncept. Smatrala je da u čovjekovom životu ne postoji ništa izvan sadašnjeg trenutka, a vječnost je eshatološka samoobmana. Zbog toga je svjetlost tražila u samim stvarima, u zidovima i praznini, u kapi vode koja se lagano cijedi niz list kućne palme uvijek u opasnosti da sklizne na pod i rasprsne se.

     Za Alisu zen nije bio religija, to zapravo nije religija uopšte, smatrala je, tu nema Boga, ni raja, ni pakla, besmrtnost duše ne postoji, grijeh i oprost su izmišljotine monoteističkih mehanizama moći. Ništa od toga: zen je prosto čovjekov napor da stvori odgovarajući životni ambijent koji će ga osloboditi patnje, želja i straha, i koji će mu pomoći da pažljivije oslušne svoje biće ne bi li ga ispunio prazninom. Nebiću se mora dozvoliti njegov udio u stvarnosti, jer svijet zagušen težinom vapi za oslobođenjem od nje, a to je moguće postići samo ništavilom kojemu se priznaje pravo postojanja, koje se uvodi u igru na velika vrata. Taj prognani pojam metafizike Zapada, koji je oduvijek smatran manje vrijednim, skoro beznačajnim, ili kao ono što se izbjegava po svaku cijenu, na kraju zahtijeva svoja prava i ona mu se moraju dati. Praznina nije prazna i beskorisna, mislila je Alisa, ona je i te kako upotrebljiva, njome se zamjenjuje prenatrpanost svijeta utopljenog u težini stvarnosti, njome se svijetu ponovo vraća smisao kojeg je bio lišen. No, savladati tu vještinu može samo čovjek koji shvati da tama vrijedi koliko i svjetlost, dok je oduzimanje težine svijetu majstorija koja se krije u prozirnosti. I strpljenju.

     A strpljenje se uči. Ponavljanjem.
     Alisa je ponavljala naučene lekcije iz života, i vježbala se u strpljenju: ništa u njenom svijetu nije bilo toliko beznačajno da mu ne bi posvetila pažnju, jer smatrala je da valja poštovati svaki oblik postojanja iz prostog razloga što on doprinosi bogatstvu raznolikosti, a ljudski život oplemenjuje i pretvara u trenutak blještave ljepote. Težila je ka savršenstvu kroz ponavljanje svakodnevnih radnji, ubijeđena da se savršenstvo jedino može otkriti u potpunoj posvećenosti onome što čovjek radi tog trenutka, a nikako u velikim djelima. Istini za volju, Alisa nije ni znala što su to "velika djela", iako je poznavala ljude koji su svoj život otrovali i zauvijek uništili čekajući na njih. Stoga je ona svoj posao obavljala bez opterećenja uspjehom, ali uvijek uredsređena na razultat koji ostvaruje: važila je za pouzdanog stručnjaka čije se mišljenje uvažava, njeni izvještaji bili su sročeni biranim riječima bez ičega suvišnog u sebi, a same obdukcije obavljala je elegantno uvijek poštujući propisanu proceduru bez obzira da li je pritisnuta vremenom ili ne. Načelnik Odjeljenja i kolege poštovale su njen profesionalni integritet, nije im smetala njena ćutljivost ili nedostatak smisla za humor (iako, ona sebe nije doživljavala kao osobu bez smisla za humor, naprotiv: smatrala je sebe veoma duhovitom ženom, ali je takođe uviđala da njene šale često ostaju nerazumljive drugima, a njen smijeh usamljen). No, zbog toga se Alisa nije uzbuđivala, svako se snalazi kako zna i umije, a posao koji radi niko joj neće oduzeti, jer veoma je težak i složen da bi bio zanimljiv ljudima koji zaposlenje traže preko članstva u nekoj političkoj partiji. Najzad, takvi ljudi teže načelničkim i direktorskim mjestima, njih rad ne zanima, pogotovo ne rad koji zahtijeva određenu stručnost do koje se dolazi poslije godina učenje, ispitima i vježbom. Ona je posjedovala potrebne sertifikate, radila je predano, i što je najbitnije nije komentarisala odluke pretpostavljenih, dakle njen posao bio je siguran. Nikada nije kasnila, i bila je ponosna na sebe zbog toga: tačnost je bila vrlina sudskog patologa, smatrala je.

     Te avgustovske večeri na rabotu je došla kao i obično pola sata ranije, dovoljno da popije šoljicu kafe, prelista novine, razmijeni nekoliko riječi sa kolegom koji završava svoj radni dan, obavijesti se o obavezama koje mora izvršiti, polako obuče svoj kombinezon, obuje male planinarske čizme i čvrsto zetegne vezice na njima (kolege su joj se smijale zbog tih čizama, ali ona ih je više voljela nego one gumene koje su bili obavezni da nose u sali za obdukcije; gumene čizme su bile nestabilne, a pod u sali uvijek poliven vodom i klizav – što može biti pogubna kombinacija kada u ruci drži kakvo sječivo ili uključenu električnu testeru kojom namjerava otvoriti nečiju lobanju.) Prije nego što uđe u salu za obdukcije Alisa oblači hirurško odijelo, oko struka veže vodootpornu kecelju od tanke gume, na lice stavi masku i zaštitne naočari, a svoju gustu kosu uvježbanim pokretom ruke sveže u čvor i pokrije plastičnom kapom. Šake dobro isprska talkom, a potom preko njih navuče tanke hirurške rukavice. Na lijevu šaku pažljivo stavlja rukavicu ispletenu od sitnih alki nerđajućeg metala (kada autopsiju izvodi tim ljekara ta rukavica određuje onog koji će da vrši sječenje – prosektora, i zbog toga se naziva "prosektorska rukavica"), njen zadatak je da štiti nedominantnu ruku, ne dakle onu kojom se drži sječivo, već ruku kojom pridržava ono što sječe. Znala je ljude koji izbjegavaju da nose metalnu rukavicu, pravdajući to činjenicom da im ruka nije pokretljiva koliko treba, da njome ništa ne mogu napipati, osjetiti, da metal prosto uništi onu, patolozima neophodnu, sposobnost taktilnog sluha. Alisa ih je prezirala, njihova opravdanja smatrala je običnom gomilom mačo-sranja, ti ljudi po njenom mišljenju jednostavno nijesu za ovaj posao, jer ko ne poštuje propisanu proceduru – taj ne poštuje ništa. Nekoliko puta u svojoj karijeri, da nije imala metalnu rukavicu ozbiljno bi se povrijedila: uvijek kada čuje jezivi zvuk oštrice svog noža za disekciju dok klizi preko metala na njenoj ruci, samo klimne glavom i potvrdi ono što je oduvijek znala – u ovom poslu, sigurnosti i opreza nikada dovoljno.

     Tek pošto obavi sve što treba, Alisa lagano ulazi u salu za obdukcije, duboko udiše oštri miris formalina dopuštajući da joj kroz sitastu kost dopre do mozga, nekoliko trenutaka zadržava vazduh u plućima, izdiše, a potom udiše još jednom – to je ritual kojega se pridržava, neka vrsta molitve prije ulaska u hram. Prijala joj je atmosfera sterilne čistote koja je vladala u sali: bjelina stola po kojemu su raspoređeni instrumenti (parenhimski nož dužine 35cm, skalpel sa promjenjivim sječivom, dvosjekla kama za vratne organe, velike dugmaste makaze sa jednim zaobljenim krakom za otvaranje šupljih organa dužine 30cm, male makaze sa dva sječiva, srednje makaze sa jednim oštrim i jednim tupim krakom: koriste se za preparisanje mekog tkiva, pincete: anatomske i hirurške, rasparatorium: grabuljice za odvajanje pokosnice, testere, dlijeta, čekić: težine 150 grama, metar: od metala dužine 50cm sa milimetarskim baždarenjem, kliješta za kosti, peani za hvatanje: pravi i lučni, vaga za precizno mjerenje organa, posude: dublje zdjelice od porcelana ili metala za ispiranje organa, kutlača zapremine 100ccm, bočice od tamnog stakla u koje se stavljaju isječci organa za histološka pretraživanja, različite epruvete, Petrijeve šolje, tegle u koje se stavljaju organi za toksikološka pretraživanja, igle za ušivanje leša, kanap za ušivanje i podvezivanje, šestar za mjerenje promjera karlice ili lobanje, brijač i kliješta za vađenje zuba...)

     Odmjerila je pogledom blještavo čiste pločice na podu i zidovima, sto za leševe, u obliku korita sa rešetkom ispod koje teče voda i spira krv, izlučevine, komađe mesa...svu prljavštinu, miješajući je sa jakim sredstvima za dezinfekciju – sve je bilo besprekorno čisto i na svom mjestu, te kada radnici iz mrtvačnice donesu leš: dan može da počne.

     Otvara futrolu od crne prevrnute kože u kojoj se nalazi komplet noževa za autopsiju: dva kratka noža koji sliče onima za rezanje ribljih fileta, i jedan čije je sječivo dugo skoro pedeset santimetara. Bio je to njen parenhimski nož, nešto duži nego što je uobičajeno, pažljivo izbalansiran, udobne drške od kuvanog drveta bukve, lako je ležao u ruci i njime je Alisa bez napora obavljala i najteže zahvate. Imao je pravu oštricu, ravnomjerno izvedenu po širini s obije strane. Dijamantski kamen za oštrenje, Alisa je držala u posebnoj, manjoj futroli, zajedno sa čeličnim oštračem. Svakog dana pokvasila bi pod slavinom kamen i naoštrila nož njime: sječivo je prelaskom preko kamena proizvodilo gusti, hrapavi zvuk metala koji ostavlja za sobom čestice... Tako nekoliko puta. Ranije je Alisa provjeravala oštrinu parenhimskog noža tako što bi prislonila list papira na sječivo i lagano otkinula parčence: ukoliko bi zarezani dio skakutao po sječivu, krzao se i lomio, morala je dooštriti svoj nož, a ukoliko bi pak sječivo utonulo u papir bez otpora i lako odrezalo taj komadić – nož je bio dovoljno oštar i spreman za upotrebu. Tako je bilo ranije. Već izvjesno vrijeme dovoljan je samo pogled da utvrdi da li je oštrina na potrebnom stupnju. Ne provjerava, tek lagano pređe kamenom preko sječiva, potom oštricu uglača oblim, čeličnim oštračem, nakon toga pogledom odmjeri nož...

     Taj komplet noževa kupila je u Njemačkoj, u jednoj specijalizovanoj trgovini medicinskim materijalom, plativši ga papreno. Ali nijednom nije zbog toga zažalila. Prosto nije mogla da radi koristeći noževe u Odjeljenju, bili su već istrošenih oštrica (jer, i oštrice se habaju, lome, te poslije izvjesnog vremena nikakvo oštrenje im ne može pomoći!), tupi i opasni za onoga ko njima reže. Staro je pravilo: najgadnije posjekotine nanose tupi noževi, nepouzdani su, lako skliznu, a zahtijevaju mnogo više ulaganja snage od oštrih – sasvim dovoljno za povredu. Zbog toga Alisa uvijek koristi svoje noževe, čini joj se da ih poznaje u dušu, ima povjerenja u njih, i zna da je nikada neće ostaviti na cjedilu; naravno ukoliko vodi računa o njima, ukoliko ih redovno oštri i održava. Na kraju radnog vremena Alisa svojim noževima posveti pažnju koju zaslužuju: brižljivo ih očisti, dezinfikuje, provjeri da oštrice nijesu negdje oštećene, i tek pošto se dobro osuše spremi ih u njihovu futrolu. Taj posao oduzme joj dodatnih pola sata, ali ona se ne obazire na vrijeme: njeni noževi su previše dragocjeni da ih ne bi poštovala koliko zaslužuju.

     Čuje zujanje mašina za prečišćavanje vazduha, a sa stropa prostorije dopire svjetlost neona. Njen noćašnji zadatak su dvije obdukcije, ali ona tu drugu neće ni počinjati. Biće zabrinuta i uplašena pred mogućim posljedicama onog što bude otkrila. No, o tome što će se događati u vremenu koje se lijeno otvara pred njom, Alisa i ne sluti: ona posmatra ženski leš na stolu i prilazi mu polako, bez ikakvih emocija, spremna da obavi ono što se očekuje od nje. Prvi utisak koji stekne o mrtvoj osobi na stolu, često nije i konačni, ali određuje Alisin dalji odnos prema lešu tokom obdukcije: poluzatvorene oči, podnadula koža sa jasno vidljivim tragovima opekotina posljednjeg stepena, a ono neugljenisane kože omekšalo je i nabubrelo u vodi, primjetni su tragovi gnjiljenja – maceracije na rukama i nogama, koža je smežurana, izbijeljena, a natkožica se lako otire, leš je bio u vodi 4 do 5 dana, pretpostavlja Alisa, jer je naborana "koža pralje" zahvatila nadlanicu leša, udovi su razlomljeni i labavi, prljava, neuredna kosa, mrlje prljavštine po licu, pažljivo udiše vazduh nozdrvama i osjeća snažan miris mesa koje truli.

     "Hm, dušo moja, što si to učinila od sebe?" pita je Alisa zamišljeno. "Kako si uspjela ovako da se nagrdiš?" Uzima plastičnu fasciklu u kojoj se nalazi kopija isljedničkog izvještaja i počinje glasno da čita: "Slučaj broj 2000/317-G/12. Neidentifikovani leš ženske osobe, izvučen iz mora blizu plaže Jaz u Budvi 21.08. 2000. godine." Ništa više, začudila se Alisa. Samo dvije rečenice. Dobro, pomislila je, vidjećemo o čemu se ovdje radi.

     Ispod ženinog vrata Alisa postavlja valjak od tvrde gume, čvrstim pokretima opipava lobanju leša i ne nalazi nikakve frakture, otvara joj usta i lučnim peanom hvata jezik djelimično ga izvadivši iz duplje: unutrašnjost usta joj ne govori ništa, primjećuje nekoliko sitnih plikova bjeličaste boje, ali na njih ne obraća pažnju, konstatuje da zubi nijesu razbijeni te da će biti moguće uzeti njihov otisak. Neki izgledaju popravljani, te analiza materijala koji je korišćen za plombiranje, uz malo sreće, uputiće isljednike bar na zemlju u kojoj je to rađeno. Ispod lijeve dojke nalazi se otvorena rana, dubine približno pet santimetara, načinjena vjerovatno kukom za izvlačenje, ali sigurnija će biti kada otvori taj dio grudi i pogleda. Nijesu vidljivi znaci otvorenih preloma kostiju, osim rebara na lijevoj strani grudi. Opipava naduvani abdomen, a njena ruka tone bez ikakvog otpora, kao u tijesto. To Alisu za trenutak zbunjuje, jer abdomen bi morao biti ipak čvršći pod pritiskom, zbog tečnosti i gasova koji su nagomilani u njemu. Nalazi na trag ožiljka od operacije: najvjerovatnije "carski rez", ali ništa dok ne otvori, upozorava sebe na opasnost preranih zaključaka. Snažno je zgrabila ženine noge i raširila ih da bi pregledala njene genitalije: vulva je modra i otečena, uvukla je desnu ruku, onu bez metalne rukavice, u nju i pažljivo opipala – nije otkrila nikakve anomalije, ali kada je izvukla ruku primijetila je na njoj tragove krvave sluzi. Okrenula je tijelo postrance i pregledala ženina leđa: uočila je samo veliku opekotinu trećeg stepena, i ništa više. Ponovo je položila na leđa. Odmakla se od leša i prišla manjem stolu sa točkićima po čijoj je površini počela da slaže instrumente koji će joj biti potrebni. A onda, u pola rabote, kao presječena iznenadnom mišlju, uzela je jaku svjetiljku za ispitivanje i vratila se do leša. Uperila je svijetlo u ženinu nozdrvu, grubo je otvorivši prstima. Nozdrva je bila ispunjena krvavim plikovima koji su se presijavali pod svijetlom. Pažljivo je pregledala ženine oči i u njima primijetila tragove krvi. "Otvaramo te, dušo. Nema više čekanja!", kazala je Alisa šapatom.

     Privukla je stočić sa instrumentima, namjestila ga kako joj najbolje odgovara, uzela je srednji nož i njime zasjekla od sredine podbratka, preko sredine vrata i grudnjačinog predjela, duž središnje linije trbuha, vješto obilazeći oko pupka s lijeve strane, i nastavivši ravno sve do preponskog spoja. Zatim je presjekla mišićni sloj prednjeg zida trbuha, otvorila trbušnu duplju, a prostoriju istog trena ispunjava oštar miris izmeta i truleži. Zasjekla je trbušni zid i trbušnicu, uvukla dva prsta lijeve ruke u duplju, a između njih je nožem polako presijecala tkivo zida vodeći računa da izbjegne nepotrebno oštećenje organa. Nakon toga pažljivo je skalpelom odstranila meko tkivo sa rebara, prvo sa lijeve a potom sa desne strane, sve do prednje pazušne linije. Zatim nježnim pokretima povlači kožu unazad, prema ženinom licu: ukazala su se rebra, oštećenje na lijevoj strani nastalo penetracijom oštrog predmeta, i tkivo ženinih grudi, mlječno-bijele boje prošarano krvavim končićima. Alisa je srednjim nožem ukoso presjekla rebra u predjelu spoja koštanog i hrskavičavog dijela – čuo se zvuk krckanja kostiju koje su se lomile pod čvrstim ugrizom noža – da bi potom podigla grudnjaču donjim krajem uvis, i ugledala vrhove plućnih krila koji su pokazivali jasne znake ozbiljne oštećenosti: skoro jedna trećina pluća bila je pretvorena u gomilu ljepljive sluzi, bez ikakve čvrstine i prepoznatljivog oblika, prosto su se otopila. Alisa je prstima pretražila grudnu šupljinu, tragajući kroz gustu kašu za parčićima tkiva koji su, možda, preživjeli ovo misteriozno rastakanje.

     Nije otkrila ništa.
     Alisa je bila potpuno zbunjena onim što vidi, nikako nije mogla da odgonetne uzrok tom fenomenu: prelistavala je u glavi sve čega je mogla da se sjeti u tom trenutku, a čime bi uspjela da objasni tu užasnu sliku raspadanja. Ništa. Znanje koje je posjedovala, u ovom slučaju nije joj bilo od pomoći. Izvadila je ostatke srca i pluća, spustila ih na plastični sto za seciranje i odsjekla nekoliko komadića veličine 1 kubni santimetar, isječke je stavila u bočice od tamnog stakla u kojima se nalazio 10-procentni puferizovani formalin. A onda je potražila ženinu jetru i jedva uspjela da je pronađe, ali ono što je izvukla napolje bila je naborana grudva crnog tkiva koje joj se razlivalo po rukama, klizeći niz prste poput želea. Alisina zbunjenost polako se počela pretvarati u strah: unutrašnjost ženinog tijela bila je napola pojedena, a ono što je ostalo bila je tek daleka uspomena na uobičajeni izgled ljudskih organa, čak da je trulilo u zemlji mjesec dana ne bi izgledalo tako užasno. Zabrinjavala ju je činjenica da spoljašnjost ženinog tijela ne pokazuje nikakve naznake onoga što je događalo unutra: zamišljala je nešto njoj nepoznato što je uspjelo da za veoma kratko vrijeme opustoši ženin organizam Očigledno je to bilo praćeno visokom temperaturom, užasnom agonijom, koja je vjerovatno trajala kratko, sa neminovnim kolapsom na kraju.

     U jednom trenutku pomislila je da je to nešto zarazno, a da ona nije preduzela baš sve mjere opreza, te da je sada zaražena i osuđena na smrt sličnu onoj kojom je ova žena okončala. Samo je savršena usredsređenost njenog uma spriječila da u panici ne istrči napolje i ostavi sve za sobom. Udahnula je duboko nekoliko puta i osjetila kako se polako smiruje. Mora uzeti uzorak krvi iz butne vene, pomislila je, i odmah se ugrizla za usnu, to je trebalo da uradi odmah, prije obdukcije, ali ko je mogao znati da postoji sumnja na infektivnu bolest visokog rizika, leš je dopremljen kao leš utopljenice. Uzorak krvi stavlja u čistu epruvetu u kojoj se već nalazi konzervans i antikoagulans, u količini od 10 kubnih santimetara. Epruvetu pažljivo zatvara gumenim zatvaračem preko koga stavlja traku sa ispisanim podacima. Okončaće započetu obdukciju, odlučila je, podnijeće ujutro detaljan izvještaj načelniku Odjeljenja ukazujući na činjenicu da postoji opravdana sumnja da je noćas radila obdukciju visokog rizika; ali to će iznijeti oprezno, bez panike, jer prije izvještaja virologa ništa nije sigurno. Njeno je da valjano pripremi materijale za ispitivanje, da ih pažljivo obilježi i sortira. Po naljepnicama bočica ispisala je sve potrebne podatke: datum i broj pod kojim se vrši obdukcija, kao i šifru zahtijevane virološke pretrage. I naravno, odvaja po jedan primjerak za sebe, jer dobro joj je poznato sa koliko ažurnosti laboranti obavljaju ispitivanja redovnim putem.

     Po završetku obdukcije Alisa riba instrumente 5-procentnim lizolom, riba sto kao i drugi korišćeni pribor. Docnije će lizolom sterilisati mantil i kecelju, a salu steriliše uključivanjem lampe sa ultraviolentnim zracima, i nada se da će to biti dovoljno. Odlučila je da strpljivo sačeka rezultate pretrage, jer ono što je opustošilo ovo tijelo na stolu možda ne predstavlja više nikakvu opasnost. Uz malo sreće, tako će i biti – pomislila je Alisa, koja u sreću ne vjeruje.

* * *

     Načelnik Odjeljenja za sudsku medicinu KBC Podgorica, dr Burutović, tog jutra je bio posebno mrzovoljan, a izvještaj koji mu je Alisa podnijela samo je povećao njegovo neraspoloženje: "Dakle, koleginice, od planirane dvije odbukcije vi ste obavili samo jednu, ako sam vas dobro razumio. A vrijeme predviđeno za drugu potrošili ste pripremajući uzorke za virološko ispitivanje, jer sumnjate da je NN osoba umrla od infektivne bolesti visokog rizika, ali ne znate pouzdano od koje. Da li je tako?" Alisa je potvrdno klimnula glavom, a načelnik je malo zastao kao da sređuje podatke kojima raspolaže i dodao nešto mirnijim tonom: "U redu je, koleginice. Znajući vas, vjerujem da ste preduzeli sve potrebne mjere sigurnosti, te nema nikakvog razloga za brigu. Pođite kući, odmorite se. Uzmite koleginice koji slobodan dan. A brigu o rezultatima prepustite nama. Čim nešto saznamo, obavijestićemo vas. Siguran sam da nije ništa strašno." Pokušao je da se nasmiješi, ali mu osmijeh nije uspio, već je ostao nedovršen na usnama pretvarajući za trenutak njegovo lice u psoliku grimasu.

     Alisa je još jednom klimnula glavom. Otići će ona doma, ali brigu o rezultatima neće prepustiti nikome, pogotovu ne ovim birokratama. Postoje načini da sazna ono što je interesuje na Odjeljenju za infektološke bolesti. Poznaje čovjeka koji će to uraditi bez suvišnih pitanja.

* * *

     Dr Nikola Knežević, virolog, sjedio je za svojim kompjuterom i srkutao kafu kada je tog jutra uletjela Alisa u njegovu kancelariju. Lijeno je podigao svoj pogled ka njoj, odmjerio je od glave do pete i uputio joj zvižduk odobravanja. "Dobro jutro Alisa. Izgledaš divno. To nije kompliment, naravno, samo utvrđivanje činjenica. Drago mi je što si bar za tren napustila svoje 'odaje u kojima smrt caruje' i navratila do mene. Ali moje zadovoljstvo bi bilo mnogo veće kada bih bio siguran da si došla radi druženja i kafe, a ne ko zna zbog čega. No što je tu je. Nasmij mi se jednom i uradiću sve što zahtijevaš. Ali prije toga čime te mogu počastiti: kafa, sok, ili nešto jače." Alisa mu je prišla, pomazila ga po kosi kao što se mazi zlo dijete koje se za tren umirilo, i sjela u fotelju sa druge strane njegovog stola. "Kafa i nešto jače, Nikola", rekla je. "Ups, đevojana je imala tešku noć!", prošištao je Nikola kao za sebe, ali dovoljno glasno da ga Alisa čuje. "Užasnu noć, dušo", odgovorila je. "Zbog toga sam i došla kod tebe. Potrebna mi je pomoć." Nikola je stavio prst na usne: "Psst, ništa prije kafe i viskija. Ništa, pa da je sudnji dan." Otvorio je fioku svog stola i iz nje izvadio dvije kristalne čaše i jednu šoljicu za kafu. Tek pošto je nalio viski i kafu, i pošto je Alisa otpila prvi gutljaj viskija stresavši se od gorčine koju je alkohol ostavljao za sobom niz njeno grlo, Nikola je upitao: "Reci Alisa, čime ti mogu biti od koristi?" Bilo joj je potrebno petnaest minuta da mu ispriča sve što se noćas događalo prilikom autopsije, a on je za to vrijeme sumnjičavo vrtio glavom, uzdisao, češkao svoju čekinjastu bradu, da bi poslije svega što je čuo jednostavno odgovorio: "Ostavi mi materijale koje si donijela. Potrebno ih je pripremiti za ispitivanje. Zadužiću nekog od ovih mojih lijenština da to učini, a ja ću ih pogledati večeras, obećavam. I tako nemam ništa pametnije da radim. Javiću ti odmah što budem otkrio. U redu?"

     Alisa je htjela nešto da mu odgovori, no kako joj ništa nije padalo na pamet, samo ga je pozdravila i izašla napolje. Najzad, uradila je sve što je bilo potrebno, uzorke će ispitati stručnjak u svom poslu i ako se pojavi nešto da ne valja obavijestiće je. Sigurna je u to. Vjerovala je Nikoli, nekoliko puta ranije ubijedila se u njegovu profesionalnost, bio je nepotkupljiv čovjek bez ikakvog smisla za kompromise, i ako zaista nečega bude u tim prokletim uzorcima – on će joj kazati bez ikakvih ublažavanja istine.

     Osjećala je kako je preplavljuje strah, kako u talasima natapa njenu svijest, kako joj otupljuje čula... Uvijek kada bi se zbog nečega uplašila zamišljala je da se nalazi zatvorena u kutiji, razlomljenih udova, osjećajući bol čiji izvor ne može da utvrdi... Ne, skoro je povikala. Neće dozvoliti strahu da ovlada njenim mesom. Bar ne još. Ne, prije nego sazna sa kakvim je to užasom imala posla noćas. A sada će otići doma, istuširaće se i legnuti u krevet. Ako ne zaspi odmah, skuvaće čaj. Ili će uzeti neku tabletu za smirenje. Potreban joj je san, makar i vještački.

* * *

     Tog dana Nikola je radio do kasno u noć, pravdajući se kolegama da mora završiti nešto od ranije. Prvi nalazi ukazali su na zasićenost uzoraka virusnim tvorevinama spiralnog oblika, koji je bio sastavljen od končića nepoznatog porijekla. Snimio ih je elektronskim mikroskopom, načinio je nekoliko fotografija i unio ih u svoj kompjuter. Grozničavo je ukucavao komande u tastaturu, i molio Gospoda da među podacima kojima raspolaže pronađe bar neke tragove koje će uspjeti da iskoristi ne bi li razumio o čemu je riječ. Poslije desetak minuta, kompjuter je na ekranu iznio ono do čega je došao upoređivanjem: nije u stanju da identifikuje spiralne končiće, njihov oblik se ne poklapa ni sa jednim virusom koji postoji u njegovoj memoriji. A same spirale pokazuju znake ozbiljnih oštećenja, što dodatno otežava mogućnost precizne identifikacije. Predlaže da se primijeni tehnika detekcije nukleinskih kiselina virusa. "Hvala Ti Gospode na pametnoj mašini!", izgovori Nikola ironično i opsova. Otišao je do laboratorije gdje su se nalazile već pripremljene test-tube sa uzorcima virusa – počeo je da ga naziva "Alisa", iako je znao da se to Alisi sigurno ne bi dopalo. Uzorci u tubama bili su sterilisani hemikalijama i pomiješani sa nekoliko kapljica vode, bezopasni, sadržavali su određenu količinu DNK virusa. Uz malo sreće i ukoliko bude struje – otkriće o čemu se radi. Pomoću mikropipete stavio je potrebnu količinu u prorez za uzorke na već ranije uključenoj GenDet mašini, pritisnuo odgovarajuće dugmiće, oslušnuo je kako prede i zadovoljan onim što čuje udaljio se od nje. Navratiće za pola sata, jer do tada će sve već biti završeno, nadao se.

     GenDet je aparat koji su dobili prije godinu dana kao medicinsku pomoć od Svjetske zdravstvene organizacije i firme "BioInk" iz Švajcarske, i odmah su je utrapili njemu: "Kolega Kneževiću", obratio mu se načelnik Klinike, "Vi se i tako zanimate za visoku tehnologiju, učinite nešto korisno – čačkajte malo dok ne shvatite čemu ovo služi." I Nikola je ubrzo shvatio: GenDet je bio u stanju da iščita genetičku informaciju koja se nalazi sadržana u redoslijedu četiri nukleotida. Svaki nukleotid sastoji se iz jednog pentoznog šećera (dezoksiriboze), fosforne grupe i jedne od četiri azotne baze: adenin (A), timin (T), guanin (G) ili citozin(C). Razlike između pojedinih molekula DNK zasnivaju se, dakle, na jedinstvenoj razlici u broju i redoslijedu tih nukleotida, te iščitavajući njihovu kombinaciju GenDet omogućava preciznu i brzu identifikaciju onoga što nam je nepoznato: dovoljno je snimljene DNK sekvence uporediti sa onima koje već postoje kao potpuno identifikovane u Banci gena, i enigma je riješena – tačno se utvrdi o čemu je riječ.

     Dok je GenDet obrađivao uzorke, Nikola je u svojoj kancelariji iznova pregledao snimke virusa: spiralni oblik sa tri navoja, ličio je na dio federa koji se umeće u neki izuzetno osjetljivi mehanizam, jedan kraj je bio ukoso zasječen i slobodan, dok je drugi bio u obliku vodoravno položenog broja 8, zatvoren u sebe poput dobro uvezane mašnice. Pogledao je još jednom onaj slobodni kraj, jer za trenutak mu je svijest zaparala čudna ideja, ali ne, nije to, sigurno...odbacio je odmah tu bogohulnu misao, i nastavio da posmatra virus. No, poslije izvjesnog vremena ustao je od stola i otišao u laboratoriju: uzorak je još u mikroskopu, mora ga pogledati još jednom.

     Iznenađenje je bilo potpuno: spiralna struktura virusa raspala se na nekoliko polukružnih vlakana, a položena osmica počela je da se ispravlja... Brzo je načinio nekoliko snimaka, uveličavajući djeliće virusa koliko je najviše mogao, i poslao ih u svoj računar. Osvrnuo se na GenDet, ali na ekranu nije bilo ispisano ništa. Skoro je otrčao do svoje kancelarije. Sjeo za sto sa kompjuterom. Njegovi koščati prsti letjeli su tastaturom i na monitoru se ubrzo pojavila slika raspadnutog virusa. Pažljivo je proučavao ono što vidi. Polukružna vlakna bila su ukoso isječena na svojim završecima, a iskrzani i popucali završeci pokazivali su znake ozbiljnih oštećenja. Udahnuo je duboko i počeo da gricka donju usnu. Grozničavo je razmišljao o čemu se tu, do đavola, radi, jer ništa mu nije bilo jasno. U jednom trenutku, iz razmišljanja trgnuo ga je bol – ugrizao je svoju usnu jače nego što mogao da podnese. Opsovao je i hitrim koracima krenuo prema prostoriji u kojoj je GenDet radio svoj posao.
     Sa strahom je prišao aparatu. Na ekranu monitora vidio je slova koja sijaju. Približio se i pročitao:

Enterovirus, Human enterovirus c, Coxsackievirus A 21..............approx. 16%
7041 BP: 2194A, 1647C, 1694G, 1866T; identified sequencies... 6240 – 7020

Mononegavirales, Filoviridae, Filovirus, Ebola.............................approx. 11%
3021 BP: 968A, 664C, 658G, 731T; identified sequencies........... 1380 – 1920

Human respiratory syncytial virus (HRSV)
Mononegavirales, Paramyxoviridae, Pneumovirus.......................approx. 21%
3181 BP: 1262A, 550C, 569G, 800T; identified sequencies........... 721 – 1861

UNKNOWN..................................................................................approx. 52%

     "Gospode Bože, igraču na nebu. Ovo nije moguće!? Kakav idiotluk!", urlao je Nikola po laboratoriji. Pokušao je da se nasmije, ali mu nije uspijevalo – ledeni znoj počeo je da obliva njegovo lice. Sigurno je negdje pogriješio, mislio je, možda materijali nijesu pripremljeni kako valja... Sjeća se, događalo se to i ranije: malo nepažnje i mašina tvrdi kako su vanzemaljci prije par minuta parkirali svoj intergalaktički brod ispred bolnice. Ne. U sebi je znao da su uzorci u redu. Ipak, sve je govorilo da je na lutriji u paklu upravo on dobio premiju.

     "Ali, ovo nije moguće: viralni meningitis, hemoragična groznica i upala sinusa, uz još 52% sranja koje ni računar ne može identifikovati... Ne, majkoviću moj. Ne postoji način da se to drži na okupu. I da bude djelotvorno. Razarajuće. Ako je ovo nečija jebena šala? Ako je ovo nečija zeza!? Gotovi su: naplatiću im je kao nikome prije njih", urlao je. Ali, ko bi se na taj način šalio s njim? Ko je u ovoj bolnici sposoban da smisli tako ozbiljnu i ubjedljivu zajebanciju? Niko, osim njega samog, a on zna da nije... Dakle, to je to. "Prokleta zvijer je rekombinantno đubre", zarežao je doktor Knežević. "Vještački stvoreni monstrum. I upravo je mene izabrao. E, jebem ti srećnika."

     Osjetio je ugriz umora i glavobolje; u trenutku je poželio da ode kući, naspava se, i ukoliko je moguće zaboravi na sve. Vjerovao je da bi sjutra sve bilo drugačije i manje strašno. Ali nije to učinio. Vratio se za svoj kompjuter, riješen da otvori ono što je imenovano kao nepoznato – UNKNOWN. Poslije nekoliko pokreta prstima, na ekranu su počeli da se nižu redovi slova: CGAGCTAGTC AAAGTT ADDTCGATD ACTTGAT GGC ATCC GCCT TTAGCADDAATC........ i tako u nedogled. Neidentifikovani ostatak genetskog koda virusa. Nikola je sklopio oči, kao da se moli, a slova su se nizala jedno za drugim, umnožavajući užas čijih je dimenzija doktor Knežević postajao polako svjestan. Potrebna mi je pomoć, pomislio je, ovo ne mogu riješiti sam.
Ali što da kaže Alisi?

* * *

     Ona se te noći prevrtala u krevetu; budila se nekoliko puta i odlazila do toaleta da umije lice, ali nije joj bilo nimalo lakše. Proklinjala je sebe zbog toga što je popila tabletu za spavanje, jer od nje glava joj je bila naduvena, sporo je mislila, činilo joj se jednu misao koju nikako nije uspijevala da domisli do kraja, teturala je po hodniku do toaleta, pridržavala se rukom po zidovima dok hoda... Osjećala je nekakav podmukli bol u stomaku koji joj nije dopuštao da se umiri i zaspi, a koji nikako nije mogla da ublaži sa onih nekoliko šoljica čaja koje je popila. Uključila je svoj TV, ali na njemu nije pronašla ništa zanimljivo: jedan sirotinjski pornić, kraj nekog filma, prenos košarkaške utakmice u sitne sate...

     Ubrzo je isključila TV i njen stan je ponovo utonuo u tamu. Nije joj bilo ni do čega. Par časova provela je zureći u jednu tačku, ruku sklopljenih na stomaku, dok su joj se oči bolno sklapale od umora. Uzalud je pokušavala da ne misli na onu ženu čiju je utrobu otvorila da bi odmah ustuknula prestravljena onim što je ugledala. Uzalud, jer što je više ulagala truda da ne misli na nju, slike nekrotičnih organa same bi se pojavljivale pred Alisinim očima: srce i pluća izjedeni do pola, jetra koja to više nije, rastopljeni bubrezi, uništena crijeva, mozak – inače, čvrst i stabilan pod normalnim okolnostima – samo je iscurio iz ženine lobanje. Ipak, te slike užasa nijesu plašile Alisu koliko činjenica da ih nikako nije mogla povezati sa skoro netaknutom spoljašnošću ženinog tijela – što god da je to bilo, bilo je prokleto brzo, mislila je. Toliko brzo da je možda i neuhvatljivo. Ali ne može više da misli o tome, izgužvana je i premorena, najbolje će biti da sačeka dok Nikola ne obradi materijale. Besmisleno je da nagađa. Sačekaće... Nikola, Nikola... Izgovorila je nekoliko puta to ime, skoro mljackajući. Zaspala je negdje pred zoru, već zdruzgana i pretvorena u ništa.

     Kroza san čula je telefon kako zvoni, ali nije imala snage da ustane iz kreveta i dohvati slušalicu. Telefon je utihnuo, da bi poslije desetak minuta ponovo zazvonio, ali ovoga puta riješen da ne prestane dok je ne natjera da ustane iz kreveta i javi se. Smakla je sa sebe čaršav od grubo tkanog platna kojim se pokriva tokom ljeta ubijeđena da joj je pod njim hladnije, sjela je na ivicu kreveta trljajući oči, i pokušala da ustane. Zavrtjelo joj se u glavi i umalo nije pala nazad na krevet. Reska zvonjava je i dalje odjekivala njenim stanom. Nekako se doteturala do aparata – mora ga smjetiti bliže krevetu, pomislila je – podigla je slušalicu i izustila jedno mlitavo: "halo".

     "Uspavana ljepotica!?", čula je glas ali nije mogla da odredi kome pripada. "Da li sam te probudio koleginice?" Promrmljala je nekakav odgovor, ali glas je nije slušao. "Tražio sam te na poslu, no kazali su mi da si dobila slobodan dan. Završio sam ono što si tražila od mene, Alisa. Međutim, ne bih o tome preko telefona. Izdiktiraj mi svoju e-mail adresu, najbolje je da ti nalaze pošaljem mailom. Pogledaj ih na miru, a ja ću svratiti do tebe čim završim još neka ispitivanja. Važi?"
     "Da li je nešto opasno, Nikola?", upitala je Alisa već rasanjena.
     "Ne znam Alisa da li je, ali sam siguran da je bilo. I to vraški opasno. Daj mi sada adresu i vidimo se ubrzo."


     Monitor Alisinog kompjutera bio je preplavljen različitim podacima i tabelama kada je otvorila Nikolinu poruku. U trenutku je pred sobom vidjela samo hrpu brojki i slova koje joj ništa ne govore, i shvatila je da bez Nikoline pomoći ništa od toga neće uspjeti da odgonetne. Najviše su je zbunjivali končići koji su slobodno lebdjeli po ekranu, a koje ranije nije imala priliku da vidi.

     Ustala je sa stolice i otišla do kuhinje da skuva kafu, kada Nikola dođe najbolje je da bude pripremljena, i hladna, sjetila se. Procijedila je kafu kroz filter i nalila je u veliku šolju koju će potom smjestiti u frižider. Pospremila je stvari koje su bile rasturene po dnevnoj sobi, otvorila prozor i balkonska vrata da malo provjetri prostoriju. Prije nego što je isključila svoj kompić, snimila je na disketu Nikolin mail. Što je sigurno – sigurno je, pomislila je Alisa.

     Nikola je ubrzo stigao, i odmah sa vrata naručio šoljicu kafe. "Đe si, mala", rekao je umjesto pozdrava, iako je dobro znao da Alisa mrzi kada je oslovljavaju "mala". Ali bio je to njegov način da joj skrene pažnju na nešto drugo, bar za tren. "Evo me veliki. Brzo si stigao", odgovorila mu je. "Kada me dame čekaju nikada ne kasnim. Nepristojno je. Nego, dosta je priče: spremi mi nešto da pojedem – krepah od gladi." Alisa je klimnula glavom i upitala: "Što ćeš da ti zgotovim?" Nikola se nasmijao: "Može jastog u sosu od bijeloga vina. Ali ako nemaš, može i kajgana sa malo sira." Otišla je u kuhinju, a on je sjeo za njen računar. Dok je lomila jaja čula je Nikolu kako psuje. "Što je bilo Nikola?", upitala je.

     "Što je bilo?! Ništa, Alisa. Samo mi nije jasno zašto kojega vraga ne kupiš brži kompjuter, što će ti ovaj sporać. Ovo je čisto gubljenje vremena." Alisa se nasmijala: "Nije mi potreban brži. A sa vremenom i tako ne znam što bih: ionako ga imam previše." Nikola joj je uputio jedan od svojih omiljenih pogleda za izvrgavanje ruglu: "Dobro je, Alisa. Prži tu kajganu i ne zanovetaj. Izabraću ti ja jedan dobar kompjuter, i sve će biti u redu."

     Za desetak minuta postavila mu je da jede, odmakla se malo od njega uživajući da ga posmatra dok je trpao zalogaje u usta. "Sir je odličan. Đe si ga kupila?" To je pitao tek reda radi, i Alisa se nije upuštala u detaljno objašnjavanje, samo je promrmljala: "Kod jedne žene na pijaci." Kada je Nikola pojeo sve iz tanjira, pitala ga je da li će još, ali on je odmahnuo rukom da neće, dovoljno je pojeo, rekao je. Sjeli su ispred kompjutera, on na stolicu ispred tastature, a ona na fotelju koju je prinijela.

     "Da li si pogledala nalaze?", upitao je Nikola.
     "Jesam. Ali mi nijesu jasni."
     "Što ti nije jasno?"
     "Končići! To su virusi, pretpostavljam?"
     "Da. Preciznije, djelovi virusa. Međutim, da li si pogledala kakvi su? Vidi."

     Pritisnuo je nekoliko dugmadi i na monitoru se ukazala uveličana slika polukružno iskrivljenog končića. "Obrati pažnju na završetke", reče Nikola. I Alisa je pogledala. Krajevi končića bili su kosi, a kada je Nikola prikazao taj dio slike posebno uveličan, primijetila je da su krajevi lanca iskrzani i popucali. "Što veliš?", upita Nikola tiho. "Ništa", odgovori Alisa zbunjeno. "Pogledaj onda ovo!" Na novom slajdu bio je končić spiralnog oblika, sa tri navoja i vodoravno položenom osmicom na jednom kraju poput zmije koja predvojena grize sopstveni rep. "Sada uveličano", reče Nikola. Spirala je bila sastavljena od nekoliko polukružnih končića sličnih onima koje su prethodno vidjeli. Bili su povezani upravo na onim mjestima na kojima su postojali kosi šavovi. "A sada iznenađenje", reče Nikola. "Snimak načinjen poslije pola sata." Vidjevši ono što je prikazano na monitoru Alisi je za tren zastao dah: spirala se razložila na onih nekoliko končića koji su je sačinjavali, a zavijutak u obliku osmice polako je počeo da se ispravlja. Tek sada joj ništa nije bilo jasno.

     "Što je ovo, pobogu?", upitala je.
     "Ne znam", odgovorio je Nikola zabrinuto vrteći glavom: "Ali neka zajebancija jeste."
     "Da li si pokušao da ga identifikuješ?"
     "Naravno. I umalo mi računar nije doživio nervni slom. Riječ je o djelovima nukleinskih kiselina koji pripadaju različitim virusima, a koji nikako ne mogu postojati tako povezani, bar ne u prirodi. Do sada, naravno, jer evo sada postoje i u prirodi."
     "I što veli kompjuter?", upita Alisa trudeći se da joj glas sačuva potrebni mir.
     "Ne mnogo: 48% postojećih djelova je identifikovao i riječ je o komadićima humanih virusa, različite porodice, različite bolesti... Teorijski to ne bi moglo da funkcioniše zajedno, ali neko je očigledno pronašao odgovarajući način da tu gomilu proteina poveže ujedno, birajući od svakog ono što mu je najpotrebnije, dok na kraju nije stvorio monstruma po svojoj zamisli. Ali o kakvom je čudovištu riječ, to ne znam. Jer mašina nije mogla da identifikuje oko 52% ostatka. Da budem iskren upravo taj ostatak me najviše i zabrinjava, jer ako je neko uspio da poveže djeliće hemoragične groznice sa respiratornim sincicijalnim virusom, zapravo sa nekim njegovim segmentima (uzgred, ta dva virusa su daleki rođaci, i nekakvu prokletu vezu očigledno nije bilo teško otkriti!) i da to novo što je stvorio ukrsti sa virusom bez ikakve veze sa prethodna dva, ali dovoljno gadnim na svoj način, jer koksaki voli da se igra sa moždanom opnom, srcem, respiratornim organima... Gospode Bože, to je ipak nemoguće. Neprirodno. Oni sami ne mogu da se drže zajedno, odbacili bi jedan drugog, pojeli bi se međusobno, ne znam što bi uradili, ali je sigurno da ne bi mogli da funkcionišu. Bez još nečega, što im omogućava da se drže na okupu, da se ne razore prije nego što obave svoj zadatak. Ali, što je to? Ne znam. Odgovor se možda krije u neidentifikovanom ostatku, a možda i ne. Jer niko nam ne garantuje da ostatak neće pokazati još nekoliko vrsta virusa koje će nam samo zagorčati život bacivši nas u još dublje neznanje."

     "Nikola: 'pronašao', 'birao', 'stvorio', 'ukrstio', 'povezao' – o čemu to govoriš!?", Alisa je vrisnula uplašena mogućim posljedicama onoga što je upravo čula.

     "O genetičkom inženjeringu, dušo. Neko se ovdje odlično zabavljao ukrštajući viruse i rješavajući njihove proteinske lavirinte. Znalac svog posla, očigledno. Stoga, reci mi sve što znaš o lešu: gdje je pronađen, kada, da li ste našli još neke. To mi je neophodno da znam."

     "Ne mogu ti ništa reći, Nikola. Ništa! Ja o tome ništa ne znam. Meni su samo isporučili leš za obdukciju", Alisa je kazala naprslim glasom. "Ali za tebe je sve ovo igra. Prokleti intelektualni izazov. Još jedna slagalica. Koju ćeš riješiti, naravno. Zar može drugačije? Zar smije išta da ostane neriješeno? A dok se ti budeš zabavljao odgonetajući tajnu, ja... Ja ću krepavati u nekom karantinu, zaražena tim virusom, u agoniji dok me bude proždirao na živo, kao što je onu nesretnicu od juče. Imala sam njenu utrobu u rukama, Nikola. Znam o čemu govorim", vikala je Alisa, a strah koji se dugo taložio u njenom mesu sada je praskao svuda unaokolo.

     Nikola se nije usudio da je pogleda sve dok po ujednačenosti njenog disanja nije zaključio da se umirila. A onda joj se obratio: "U pravu si. Ali, samo u jednom: ovo jeste 'prokleti intelektualni izazov' i neće ostati neriješen. Kao što ni ti nećeš krepavati u karantinu, jer više sam nego siguran da nijesi inficirana. Uostalom, zar smatraš da bih došao kod tebe, dozvolio ti da mi spremiš hranu, pojeo je...da sam i jednog trenutka posumnjao da si izvor opasnosti. Nema razloga za strah."

     "Kako da se ne plašim, Nikola?", kazala je Alisa tiho. "Ti nijesi vidio što je to čudo uradilo od one žene. Vjerujem da nije imala vremena ni da iskrvari do kraja – jednostavno je opustošio."

     "Sigurno nije bio aktivan kada si radila autopsiju. Vjeruj mi, sigurno nije. Očigledno je da se ovaj virus poslije izvjesnog vremena raspada sam od sebe. Onaj ko ga je napravio – ugradio je u njega i mehanizme autodestrukcije: ne znam sa kojim ciljem, ali to sada nije bitno. Pošto obavi zadatak, postaje bezopasan. Vjeruj mi. Nijesi inficirana."

     "Da ti vjerujem na riječ? A ni sam ne znaš o čemu se radi. Nemoj me tješiti, da te zamolim. Bar ne tako providno, kao da sam idiot", rekla je Alisa ljutito.

     "Dobro. Neću te tješiti", reče Nikola i poslije male pauze nastavi: "Došao sam kod tebe ne samo da razgovaramo o virusu, već i da zajedno odemo na Kliniku: daćeš krv na analizu, uradićemo još poneki test, vidjećemo koji. I bićeš mirnija poslije toga. A što se tiče 'vjerovanja na riječ', Alisa, nijesam ni pomišljao da ovo zadržim za sebe, da ne konsultujem nekog od kolega. Naprotiv, ovo čudovište uveliko prevazilazi moje poznavanje demonologije. Znam jednog čovjeka u Francuskoj, radi na Institutu 'Pasteur' u Parizu. On je takođe virolog, ali za razliku od mene: specijalista za utvare. Poznajem ga dovoljno dobro da bih mu se obratio za pomoć. Skoro smo prijatelji. Poslaćemo mu sve podatke do kojih smo došli. A dok budemo čekali njegov odgovor, idemo zajedno da ti urade sve potrebne testove. Da budemo sigurni. Važi?"
     Alisa je ćutala i bezvoljno gledala u pod ispred sebe.
     "Odgovori mi", reče Nikola odlučno."Važi, ili ne! Odgovori mi da znam."
     "Važi. Otići ćemo zajedno."
     "Odlično. A sada bih rado popio jednu čašu dobrog pića, ako može", htio je dodati da je alkohol najbolje sredstvo za unutrašnju dezinfekciju organizma, ali se u posljednjem trenutku suzdržao, ko zna kako bi Alisa reagovala na tu izjavu. Razumio je njen strah, ali začudo, on sam bio je siguran da joj neće biti ništa, iako nije mogao pružiti nikakvo racionalno objašnjenje na osnovu čega. Najzad, svejedno je: objašnjenja nijesu bitna, ukoliko sve bude kako treba. A mora biti! Za tren pred očima vidio je sliku Alise kako leži u nekom bolničkom krevetu, istrošenog organizma koji se urušava, u agoniji, bez svijesti... I užasnuo se. Ne, pomislio je. To se njoj neće dogoditi. Ne smije.

* * *

     Dr Philippe Gaubese, lagano je klizio bulevarom u svom automobilu vozeći se prema zgradi Instituta Pasteur. Kolovoz je bio vlažan od kiše i on je pažljivo upravljao vozilom. Pokreti njegovih ruku i nogu bili su sinhronizovani, skoro rutinski, put mu je bio poznat, a automobil tek što je kupljen – no, pored svega on je bio prinuđen da se potpuno usredsredi na vožnju: cijele noći nije mogao da zaspi, oči su ga pekle i duboko u njima osjećao je bol. Samo da stigne bez problema, mislio je. Sinoć se vratio kući sa zabave, malo više je popio nego obično, ali to nije bio nikakav problem, pobogu, tješio se, on nije hirurg, stoga ako jednom i mamuran dođe na posao – nije smak svijeta, niko zbog toga neće stradati. Naspavaće se, i kao da ništa nije bilo. Međutim, te noći nije mogao da zaspi: buljio je u ekran svog kompjutera, užasnut onim što je vidio na njemu. A ništa od toga nije očekivao kada je otvorio pretinac elektronske pošte. Receiving mail, obratila mu se mašina. I zaista, bila je to poruka iz pakla. Prvo je pomislio da njegov čudnovati drugar sa seminara u Madridu i Rimu, onaj uvrnuti doktor čiji francuski akcenat kao da potiče iz Strasbourga, ali čiji su vicevi zbog toga još efektniji, dakle da to inteligentno spadalo nema pametnija posla nego da zbija neukusne šale na račun virusa – a oni nijesu najbolji materijal za zezanje, nikako, i toga je jedan virolog morao biti svjestan! No, dočim je pažljivije pročitao poruku i pogledao fotografije snimljene pod uvećanjem elektronskog mikroskopa: osjetio je kako mu niz kičmu klize trnci čistog straha. Odmah je iz njegove svijesti nestala i posljednja kapljica alkohola, ali se zbog toga nimalo nije osjećao bolje. Naprotiv!

     Nikolina poruka i molba sadržana u njoj bili su veoma precizni: koleginica, sudski patolog, radila je autopsiju leša i naišla na nešto nesvakidašnje, analiza tkiva i krvi pokazuje zasićenost uzoraka djelovima različitih virusa koje nijesu u stanju da identifikuju. Šalju mu rezultate pretrage koju je izvršio GenDet, postavili su nekoliko hipoteza, ali ih zasada ne bi iznosili, neka im on, Philippe, iznese svoje. Koleginica sumnja da je radila autopsiju visokog rizika, bez adekvatne zaštite, te da postoji mogućnost infekcije. Molimo, provjerite! Srdačan pozdrav...

     Philippe je odmah uporedio snimke dobijene iz Podgorice sa podacima u svom računaru: poslije skoro desetak minuta traganja uspio je da otkrije nekoliko sličnosti, ali one su bile nedovoljne da bi išta čvrsto mogao zaključiti. Najbolje će biti da sačeka jutro, ode na posao i upotrebi računar na Institutu. Ali i ono što je otkrio bilo je sasvim dovoljno da ga zbuni, navede na razmišljanje i na kraju zabrine, jer sve je ukazivalo da je riječ o rekombinantnom virusu, vještački stvorenom ukrštanjem nekoliko različitih virusa, ali kojih i koliko različitih – vidjeće kada na Institutu unese u glavni računar podatke i uporedi ih sa već poznatim sekvencama. Nešto će se sigurno pojaviti. Iako bi bio mnogo srećniji da su mu poslali uzorke tkiva i krvi, tako bi nalazi bili mnogo precizniji, mogao bi tačno kazati o čemu je riječ i koliko je opasno. Ovako, sve mu je izgledalo kao traženje igle u plastu sijena. Nepouzdano i sporo. Ali, u redu je. Ako se pojavi nešto sumnjivo – smisliće već što da radi. Nije mu prvi put.

     Srećom, tog jutra računar nije bio zauzet kao što obično jeste, sačekao je sat i po dok kolega nije završio sa svojim ispitivanjem, da bi poslije njega on sjeo za sto i počeo da radi. Unio je podatke, kliknuo potrebne komande. Više nije mogao ništa da učini, osim da čeka dok mašina ne obavi sve što treba. Izašao je iz prostorije sa kompjuterima u hodnik da zapali cigaretu. Poželio je kafu, no automat za kafu nalazio se na sasvim drugoj strani hodnika, a on ne namjerava da pješači toliko radi jedne plastične čašice bljutave tečnosti bez kofeina. Kada okonča posao odšetaće do kafea na uglu i naručiće espresso. Popušio je cigaretu, pogledao na sat da vidi koliko je vremena prošlo, za trenutak je pomislio da zapali drugu, ali se predomislio, ipak je najbolje da se vrati i provjeri da li je mašina nešto izbacila na ekran. Bilo što da je, ne bi volio da to neko vidi prije njega. U tom slučaju možda bi morao nekome objašnjavati o čemu se radi, te zašto koristi kompjuter Instituta za svoja privatna istraživanja, etc. etc. A on nije bio tog jutra posebno raspoložen da objašnjava i da se ubjeđuje.

     Kada je pogledao slova koja su se zelenom bojom presijavala na ekranu, kada je do njegove svijesti doprlo njihovo značenje, u trenutku je shvatio sa čim imaju posla. Trag koji su dugo i sa strepnjom očekivali napokon se pojavio. Mora obavijestiti "Prijatelje", jer I. Gen. Pharmaceuticals je ispunio svoje obećanje i ostvario dugo najavljivanu prijetnju. "Merde!", opsovao je glasno, i odmah se osvrnuo oko sebe uplašen da ga neko nije čuo.