Zbirke pjesama:

STIHOVI, 1950. godine, Narodna knjiga, Cetinje.
ČAPUR U KRŠU, 1960. godine, Grafički zavod, Titograd.

Predgovor zbirci pjesama »Stihovi«.

O sebi

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen... No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama ui času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku ... Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao »književnika«.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja...

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?

O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.

Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti - siromašice moja slovenska!

POSLIJE RATA

Crnom Gorom snjegovi se bijele
i steže prva zima poslije rata.
Mećave ljute viju preko nje cijele
i tuga je za nestalima hvata.

Zgarišta mnoga kroz nju oči srijeću,
bez krova i bez ljudskog razgovora;
gledaš kroz rupe vrata i prozora;
u zidine im pahulje ulijeću...

Je li to teret snijega i oblaka
nad Crnom Gorom ugnuo vidik sivi?
Ili se sjete svih patnja, gladi, studi,
pa težak pogled u njega upru ljudi,
začuđeni kako ostaše živi?...

Utkali su se u zlatan rub oblaka,
trepte u lišću, u perju ptičjih krila,
daleki oni dani kad si bila
moj prvi nemir i žudni san dječaka.

Pa mi i sada, u ove pozne čase,
još sjaji davni osmijeh tvoga lica,
kao što danju gori sijalica
koju su zaboravili da ugase.

Jesen

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?

Ljudi-sjenke

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikog ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi
ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Jutra jugova

Skriše se u oku modri bregovi,
skuči se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše – zajuži.

Pogledaš – puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.

Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.

Kari Šabanovi

Sjećanje me lakom tugom ovi:
... veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
- s puta idu kari Šabanovi.

Mi u susret otrčimo k njima,
a kapi nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima...

... Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.

Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.