|
Miodrag Mališa Marović:
SAGA O KUČIMA
S koljena na koljeno
Kada se javlja ime Kuči i đe je ono nastalo?
Ko su bili praoci, ko kumovi, a ko začetnici jednog od najstarijih i najslavnijih crnogorskih plemena
Iz štampe je izašla knjiga «Saga o Kučima», čiji je autor novinar i publicista Miodrag-Mališa Marović. Knjiga je izazvala značajnu pažnju crnogorske javnosti, zbog polemičnosti kojom je autor propratio dosadašnje pisanje o ovom čuvenom crnogorskom plemenu i posebnog ugla iz kojeg pokušava da odgonetne onaj dio predistorije Kuča, o kome se pisalo na osnovu predanja i o kome nema pisanih dokumenata, ali ima podosta naučnih istraživanja obavljenih u ovome vijeku.
Ovu knjigu, njen recenzent akademik CANU, prof. dr Božina Ivanović nazvao je «nesporno neobičnom knjigom, knjigom izazova», dok je sam autor za nju napisao da «ona ne anatemiše - nego polemiše; ne presuđuje - nego istražuje» i da «ona čitaoca navodi na razmišljanje, jer postavlja pitanja i upućuje ga da njih sam potraži odgovore».
Ovdje su dijelovi ove knjige koji se odnose na predistoriju Kuča, o čemu je do sada najmanje pisano, a zatim i o vezi sudbine Duklje sa naseljavanjima na današnjim prostorima na kojima žive Kuči, kao i o enigmi koja do današnjih dana prati vrijeme i mjesto pojave imena Kuči, kao i razvoj samog plemena.
Priče i zapisi o istoriji Kuča
Malo se što znalo prije nego što je Marko Miljanov, krajem prošlog i na početku ovog vijeka, zapisao narodna predanja o postanku i razvoju ovog plemena. O njihovom postojanju svjedočili su tek izvještaji katoličkih misionara, koji su ih posjećivali još od početka XII stoljeća.
Pronađeni su i turski popisi stanovništva kučkih krajeva decenijama poznije, u kojima se registruju i pripadnici plemena pod tim imenom. I tek nekoliko vjekova kasnije počela su da se pojavljuju putopisna djela njemačkih francuskih i ruskih pustolova i pisaca, u kojima je opisivan način života Kuča kao nomadskog brdskog plemena, karakterističnih običaja i etičkih normi.
Takvi zapisi postali su brojniji krajem prošlog vijeka, pošto su se Kuči priključili, za svijet isto tako egzotičnoj crnogorskoj Knjaževini. Ta štiva, međutim, gotovo da nisu bila ni od kakve koristi za spoznaju porijekla, a pogotovu vremena u kome su Kuči nastali kao pleme.
Sadržavajući veoma oskudne statističke podatke, ona su obilovala obiljem romantičnih priča o jednom gordom brđanskom narodu koji nastavlja da živi na - za evropske pojmove - arhaičan način, čuvajući tako svoju tradiciju, plemenski način života i svoje običaje.
I tako stižemo do Marka Miljanova, koji će se - mada već u poodmaklim godinama, i tek što je stekao nauk o pismenosti - odlučiti da za sobom ostavi i pisani trag o nastanku i stasanju svoga plemena.
Svoja istraživanja s kraja XIX stoljeća zasnivaće na narodnim predanjima, sačuvanim i prenošenim s koljena na koljeno. I pri tome će konstatovati da mu je to jedini izvor, pošto - kako je navodio - «u Kučima nema istorije» (pisane, naravno).
On je stoga savjesno bilježio sve što je mogao čuti i saznati obilazeći svoje Kuče, putujući po selima i katunima, ne zaobilazeći ni susjedna arbanaška plemena. Sakupljao je kazivanja umnih staraca o njihovim precima, pokušavajući tako da prodre do samih korijena svoga plemena.
Želio je da na taj, za njega u tome vremenu jedini način, utvrdi ko je, kada, i kako formirao to toliko osobeno crnogorsko pleme, koje je ostavilo dubok trag u istoriji ovoga naroda.
Uz zapisane pjesme i legende o slavnim bojevima i njihovim junacima, sabrao je to neiscrpno narodno blago u knjizi: PLEME KUČI U NARODNOJ PRIČI I PJESMI, nastaloj 1893. godine u njegovom rodnom Medunu, a objavljenoj tek 1904. godine.
Vojvodin vapaj
Nevičan istraživačkim poslovima, a u nemogućnosti da izvore potraži u dalekim mletačkim i turskim arhivana, kučki vojvoda i pisac ce bezmalo bespomoćno konstatovati: «U Kuče je vrlo malo tragova od starina».
Dodaće - više naslućujući, no znajući istoriju svoga rodnog mjesta - da je Medun «mjesto od davnina», i da «oko grada Meduna ima nekijeh starina i starijeh građevina, koje su zidane velikijem kamenima».
Pa će - svjestan ograničenosti sopstvenih mogućnosti da dosegne do bližih saznanja o porijeklu svoga plemena - rezigrirano zaključiti da je «o porijeklu Kuča teško doznati istinu, jer se o tome različito priča».
Uprkos svemu tome Marko Miljanov će i nesvjesno otvoriti mnoge dileme o porijeklu osnivaca kučkih rodova i bratstava, iz vremena pojave prvih pisanih dokumenata o postojanju ovoga plemena.
Mnogi istoričari će potom pobijati, ili potvrđivati njegove pretpostavke o porijeklu i nastanku Kuča, zasnovane na kazivanjima njegovih plemenika.
No, svojim živopisnim pričanjem o rodovskom i plemenskom ustrojstvu, običajima i načinu življenja - i posebno o ratnoj epopeji Kuča - Marko Miljanov je zainteresovao istoričare i druge istraživače da zavire u istoriju njegovog plemena.
Stoga nije čudno što njegova djela posvećena ne samo Kučima, nego i drugim brdskim plemenima - slovenskim i arbanaškim - ostaju predmet nesmanjene pažnje istoričara sve do danas.
Smatrana, pri tome, kao nepresušni izvor za nova istraživanja, i nova saznavanja.
Ta kasnija istraživanja - zasnovana na pisanim dokumentima i naučnim procjenama arheoloških spomenika i toponima - preciziraće vrijeme u kome se pojavljuje ime Kuči, što Marko Miljanov ne čini.
U njima će se, zatim, ukazati i na prve pisane dokaze o pojavi katuna i naselja, registrovanih u turskim popisima, u kojima su živjeli rodovi i bratstva pod imenom Kuči.
--------------
Na početku vijeka
Onda će se pristupiti utvrđivanju osnivača prvih bratstava, koja će biti svrstana u: Stare, Nove i Arbanaške Kuče. Čak ce se, uz upotrebu autoriteta naučnih istraživanja, konstatovati da bi prva opisana istorija Kuča, pomenuta u djelu Marka Miljanova, mogla nastati „najranije u XVII vijeku".
O njenoj sudbini autor djela „Pleme Kuči" je zapisao:
„Govori se da je bila jedna istorija Kuča kod kaluđera Ilije u manastiru na Dugu, koja je kaževala da su Drekalovići od Đura Kastriota, no ta se istorija izgubila.
Kaluđer je govorio da ju je ukra Veko Becić, Piper, sa sela Svibe, koji je vješto smio i umio krast. (Marko Miljanov: Sabrana djela, knjiga RRR - „Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi", R, Titograd, 1967. str. 20).
Svestrani srpski naučnik i sljedbenik kontroverznog akademika i geografa dr Jovana Cvijića, njegov imenjak dr Jovan Erdeljanović, objavio je neku vrstu „istorijskog katihizsa" o Kučima na koji će se - s pouzdanjem ili sumnjom - oslanjati bezmalo svi kasniji pisci o ovom plemenu.
U zbirnoj knjizi izdatoj u okviru naučne edicije „Naselja srpskih zemalja" - čiji je urednik bio dr Jovan Cvijić, a izdavač Srpska akademija nauka - Erdeljanović je 1907. godine opisao prirodu i način života tri brdska plemena: Kuča, Bratonožića i Pipera. Naravno, onako kako ih je on odslikao obilazeći ih na početku XX vijeka, tačnije u godini 1904.
Istraživanje i cilj
Iz samog naslova edicije u kojoj se pojavila ova knjiga, bilo je jasno u koju nacionalnu kategoriju Erdeljaović smješta ova tri crnogorska plemena. Putujući Crnom Gorom, i držeći pod miškom djela Marka Miljanova - što i sam ističe - on se nakon obilaska Kuča (jer o njima će ovdje biti riječi) ipak, pozabavio i onim djelom njihove zatamnjene predistorije, koju je predstavljalo vrijeme prije pojave narodnog predanja o osnivačima ovoga plemena.
Čineći to Erdeljanović je samo uspio da otvori daleko više pitanja, no što će - na ona koja je postavio - potražiti i odgovore. A za to je, očigledno, bilo razloga. Najprije, što je pošao od unaprijed stvorenog zaključka da odgovara na takva pitanja ne može ni biti, jer - po njemu - za to nijesu pronađeni i naučno utvrđeni, uvjerljivi istorijski izvori.
No, Erdeljanović se tako ne odnosi i prema onim izvorima - takođe istorijskim, a ponajmanje naučno utvrđenim - koji ostaju u domenu narodnog predanja. Ukoliko oni kazuju o nacionalnom porijeklu osnivača kučkih rodova i bratstava, onda im ne smeta „naučna neutemeljenost".
Erdeljanović, jednostavno, upotrebljava dva aršina za jednu istu materiju! Pitanje je da li tako postupa u skladu sa postavljenim mu zadatkom od naručioca i izdavača ove knjige - Srpske akademije nauka - da „naučno" potvrdi teze o „srpskim zemljama" i isključivo „srpskoj nacionalnosti" žitelja na njima. I to ne samo u trenutku u kome on kao istraživač boravi među njima, nego od samih njihovih korijena postojanja.
Činjenice i zaključci
I što se moglo dogoditi no što se dogodilo i sa samim Erdeljanovićem? Pitanja koja je otvorio svojim djelom o „brdskm srpskim plemenima" djeluju suprotno od njegovih očitih htijenja i od zaključaka priređivača ovog obimnog djela. A pogotovu od naknadnih „analiza" i istorijskih obrada" ne malog broja njegovih poklonika i nastavljača njegova djela.
Time je samo dokazao da naučno istraživanje, koje teži da bude koliko-toliko objektivno, ne trpi apriorne sudove ni o čemu. Ponajmanje o ljudskoj istoriji, toliko zamršenoj i zavisnoj od raznolikih okolnosti. Posebno, kada se istražuju sudbinu ljudi i naroda na onim prostorma ove planete, po kojima su se odvijale velike seobe naroda, kataklizme i mnogi drugi potresi, koji su mijenjali i usložnjavali ranija stanja, često iz samih osnova.
Donositi u takvim okolnostima zaključke o nekakvim „čistim nacijama" i „očuvanim njihovim osobinama" kroz vjekove ispunjene najezdama i ratovima, seobama i naseljavanjima, gradnjama i rušenjima - uz stalna miješanja stanovništva - teško da može spadati u „naučnu verifikaciju istorije" bilo koga naroda na ovim prostorima.
Suočen sa činjenicama na koje je nailazio, Erdeljanović će - u određenim pasažima svoje knjige posvećene Kučima - to i konstatovati. Ali mu to neće smetati da, i pored sasvim uočljive nelogičnosti, utvrđuje zaključke suprotne sopstvenim naučnim saznanjima.
Etnolog i antropogeograf, dr Jovan Erdeljanović, prokrstario je Kučima u prvim godinama ovoga vijeka.
On se, neumitno, na svakom koraku susretao sa tragovima određenih oblika života ljudskih zajednica na ondašnjim i današnjim kučkim prostorima. O tome su svjedočili kako toponimi, čijih značenja nema ni u južnoslovenskom ni u srpskom jeziku, tako i arheološki nalazi nečega što su mogle biti i grobnice starosjedelaca. Ili, pak, biljezi nekadašnjih skupštinskih sjednika članova ljudskih skupina, koje su u neka davna vremena bitisala u tim krajevima.
--------------
Nedoumice oko imena
Ahreologija i antropologija nijesu se, međutim, u njegovom vremenu detaljnije i temeljnije bavile tim otkrićima. Učiniće to - mada i dalje sasvim nedovoljno i nepotpuno kada je riječ o kučkim predjelima - tek u nama bližim decenijama i godinama ovoga stoljeća na zalasku.
I stoga je Erdeljanović sa svojim nalazima učinio ono što je, valjda i mogao učiniti. On je, najprije, izdvojio one - po njemu malobrojnije - koje ni u bilo kakvoj kombinaciji nijesu mogle doći u red nekog od južnoslovenskih jezika, a pogotovu nijesu spadale u korijene srpskog jezika.
I sto je ucinio? Proglasio ih je arbanaskim. A zatim je - dublje se baveći tom materijom - neodređeno konstatovao da toponimi - grobnice, odnosno kiljani, mogu biti i ilirskog i romanskog, pa tek onda i slovenskog korijena. S tim što su, kako on zaključi, u ove predjele mogli biti donijeti iz prapostojbina tih naroda, pridošlih, ko zna kada, u današnje kučke krajeve.
Razrađujući pretpostavku o arbanaškim korijenima, Erdeljanović smatra da su toponimi toga porijekla posljedica miješanja poznije doseljenih arbanaških plemena (ne precizirajući vrijeme tih doseljavanja) sa starosjedelačkim stanovništvom, u koje ubraja ne samo slovensko, nego čak i srpsko!
O tome, reći će on, svjedoči „poznati iskrivljeni jezik, kojim i danas govore mnogi Kuči".
Time će i pokušati da objasni što je u savremenom govoru Kuča, sa kojim se suočio na početku ovog stoljeća, bilo izmiješanih „posrbljenih" - arbanaških, odnosno ilirskih, romanskih, pa i slovenskih riječi.
Erdeljanoviću je, međutim, znatno teže bilo objasniti otkuda ime Kuči za ovo „staro srpsko pleme".
Toponimi su ukazivali Erdeljanoviću da je riječ arbanaškog porijekla i da u susjednoj Albaniji od davnina postoji selo sa tim imenom južno od Skadra.
Ako bi se moglo dogoditi da su to selo osnovali saplemenici današnjih Kuča - odselivši se ko zna kada u te krajeve - otkud onda mnogo starije istovjetno ime planini na desnoj strani rijeke Arsena, takodje u Albaniji?
Sva ispitivanja, poređenja i slične radnje, ukazivali su da je riječ o romansko-arbanaškom korijenu ili, pak, o znatno starijem-ilirskom.
Dakle, o starijem narodu od onih koji su se doseljavali na ove prostore, pocev od VII vijeka slovenskog, odnosno srpskog).
Traganje za toponimima
Ovome valja dodati da su u međuvremenu, u tridesetim godinama ovog vijeka, otkriveni i istraženi toponimi, pa i prezimena porodica pod nazivom Kuči u Pribaltiku - zabilježeni još u XII vijeku - u sjedištu predaka Zapadnih Slovena.
I to samo donosi nove sumnje u Erdeljanovićeve „naučne” zaključke, a istovremeno postavlja nova pitanja i otvara nove dileme.
No, vratimo se našem istraživanju porijekla naziva plemena Kuči i njegovom objašnjavanju arbanaškog porijekla te riječi.
On će njeno značenje potražiti u rječniku albanskog jezika, našavsi da ta riječ obilježava nekoga, ili nečega kao: crven.
To bi, zaključuje on, objašnjavalo vezanost ovih ljudi za „crvenu zemlju na kojoj su se naseljavali".
Ali, odmah zatim dozvoljava i mogućnost da ta riječ istovremeno znači: osobito veliki, nenadmašan, junačan.
A to bi, konstatuje Erdeljanovic, izgledalo vjerovatno, jer je za Kuče - kako arbanaške, tako i crnogorske - predstavljala karakterističnu osobinu od njihova nastanka, pa kroz čitavu istoriju do današnjih dana.
Međutim, mnoga razjašnjenja su izostala. Među njima i takva: zašto su potomci „stare srpske pelemenske loze Mrnjavčevića" (u Kučima su ih znali kao Mrvnjačeviće) po dolasku u te krajve uzeli to tuđe ime: Kuči, a nijesu neko svoje srpsko, ili, pak, slovensko, ako su u te krajeve došli kao već etnički određena i „čista" grupacija?
To ime, konstatuje i sam Erdeljanović, nije bilo ni južnoslovenskog, niti srpskog porijekla. Zašto su onda to tako učinili ? Odgovora nema. Sem toga, uobičajeno je bivalo da plemenske zajednice preuzimaju imena geografskih naziva krajeva u koja su stizali.
Ovi potomci „srpske kraljevske loze" to, očigledno, nijesu činili. Nijesu se nazvali ni po Komu - kao najpoznatijoj planini ispod koje su se naseljavali - niti po onim toponimima naselja starosjedelaca, koja Erdeljanović prihvata da su postojala kao katuni, i prije dolaska Srba „plave loze" u kučke krajeve.
Očigledno je nešto drugo po srijedi. Ali što, ovaj srpski istraživač istorije i etnologije ne objašnjava.
Otkuda ime ?
No, želeći to ili ne, on pominjanjem ilirsko-arbanaskog korijena rijeci: Kuc, otvara dilemu o vjerodostojnosti pretpostavki da je ona donijeta u danasnje kucko podneblje, „kasnijim dolaskom arbanaskih stocara, iz njihove ranije postojbine".
Iz prostog razloga sto se tako nešto, po mišljenju samog Erdeljanovića, događalo mnogo poznije od vremena o kojem narodna predanja zbore da se to ime pojavilo kao rodovsko obilježje nastanjenih na kučkim prostorima.
Pa čak, kasnije no što se ime Kuči javlja u hrisovuljama Nemanjića, u kojima su registrovani njihovi vjerni podanici. Pitanje je, takođe, da li bi Erdeljanović, da je znao za pribaltičke toponime i pretpostavke o doseljavanjima slovenskih plemena iz tih krajeva na Balkan, prihvatio kao mogućnost da je riječ: Kuč, donijeta otuda?
I da su je i Srbi, kasnijim pristizanjem, prihvatili kao ime svoga roda, bratstva i plemena, u daljem njegovom razvoju. Vjerovatno ne bi.
Ali čudi što ni crnogorski savremeni istoričari, na kraju ovoga vijeka, nijesu zaintrigirani za odgonetnu zagonetku stvorenu oko ovog imena.
Sem rijetkih izuzetaka, kakav je dr Radoslov Rotković. No, ni on - a ni drugi istraživači koji se bave sličnim odgonetkama na osnovu naknadno dostupnih dokumenata, za koje Erdeljanović na početku ovoga vijeka nije ni mogao znati - nijesu u Crnoj Gori prihvaćeni kao autentični tumači istorijskih pogleda Crnogorske akademije nauka.
Naprotiv, pojava nedavnog novog izdanja stare Erdeljanovićeve knjige o crnogorskim brdskim plemenima - koja su živjela u „naseljima srpskih zemalja", kako to naziv edicije naglašava - prošla je bez bilo kakvog osporavanja, ili barem stavljanja pod sumnju, postavki ovog istaživača o Kučima i porijeklu njihova imena.
Zvanična istoriografija, pokrivena autoritetom CANU, propratila je njihovu obnovu - bezmalo čitav vijek poznije - kao konačne i ničim nepromjenljive istine.
--------------
Zagonetni praoci
A Erdeljanović je još tada - ma koliko se trudio da izbjegne odgovore na po njega neugodna pitanja - otkrivao da ga i ta misterija oko imena Kuča, kao i druge ništa manje tajnovite priče, i te kako zanimaju i muče.
Svjestan toga - čega, nažalost, kao da nisu savremeni crnogorski istoričari - Erdeljanović je sebi odredio za zadatak da „na osnovu sviju mogućih znakova i podataka ispita otkuda ove tri grupe stanovništva u Kučima", (Stari Kuči, Drekalovići i Arbanasi - pr. autora)" i da li je baš svaka od njih onako čista", (etnički - napomena autora), „kako se to danas posmatraču na prvi pogled čini".
Takve sumnje i obaveze, kao da ne zanimaju naše današnje istraživače. Oni, čak, i od samog Erdeljanovića preuzimaju samo njegove ocjene i zaključke, zanemarujući dileme, koje ni on nije prikrivao.
Da se i ne pominje sve ono do čega su savremene grane nauke dosegle tokom ovog vijeka njenog revolucionarnog razvoja. Time su naučne ocjene, zasnovane na istorijskim izvorima dostupnim ovom istraživaču prije čitav jedan vijek - a utemeljene daleko više na predanjima, nego na pisanim dokumentima - pretvorene u kanone kojima nikada ne smije biti pogovora, niti prigovora. Utoliko je zanimljivije upoznati što su to dr Jovan Erdeljanović - i drugi istraživači istorije Kuča prije njega, a pogotovu poslije njega - otkrivali i utvrđivali do naših dana i, evo, već samog kraja poslednjeg stoljeća drugog milenijuma ljudske istorije.
Tim nalazima - i pitanjima koja su se njima otvarala o porijeklu i nastanku plemena pod imenom Kuči - i počinje ova publicistička priča o mome plemenu.
Tajna gomila
Kada se u godini 1904. našao u Kučima, prof. dr Jovan Erdeljanović suočio se sa velikim brojem zemljanih i kamenih gomila. Raspitujući se kod naroda o njihovom porijeklu našao se pred mnogim nepoznanicima. Najprije, bilo mu je jasno da su to određeni spomenici civilizacije prethodnice onoj na koju je nailazio na samom početku XX vijeka. Ali, niko mu tačno nije mogao odgonetnuti iz kojeg vremena oni odista i potiču.
Ljudi su mu kazivali da su znatiželjom otkopavali po neku od njih i da su, po onome što se u njima vidjelo i nalazilo, zaključivali da su to tragovi nekih „starih naroda".
Erdeljanoviću je, međutim, bilo važno da utvrdi potiču li oni od ilirskih, ili nekih drugih naroda, prije no što su oni dosli u dodir s Rimljanima, a potom i sa hrišćanstvom. Ili su ih za sobom ostavljali razni varvari, koji su pohodili balkansko tlo vjekovima ranije, odnosno kasnije ? A tek, ako su to bili tragovi Slovena iz vremena njihovog doseljavanja na Balkan?
Mogli su biti i vječna boravišta, ili nekakva druga obilježja dukljanskog stanovništva, izbjeglog pred velikim razaranjima ovog drevnog grada nekadašnje rimske provincije Prevalitanije od strane Gota u V vijeku. Odnosno kasnije slovenske Sklavinije, pa zatim Duklje i Zete, u Nemanjinom pohodu krajem XII vijeka?
A moguće je da su to srpski grobovi iz vremena širenja njihovog carstva u XII, odnosno njihovog masovnog doseljavanja tokom najezde Turaka u XIV stoljeću. Nakon čega se u turskim dokumentima i pojavljuje pleme pod imenom Kuči na tim prostorima ?
Oprezan pristup
Odista teška, reklo bi se nerješiva pitanja za našeg istraživača porijekla Kuča i njihove predistorije: Pogotovu što tada nije bilo naučne analize pronađenih tragova prethodnih civilizacija. Stoga će Erdeljanović oprezno konstatovati da za pouzdanije zaključivanje o porijeklu Kuča, na osnovu arheoloških iskopina iz njihove postojbine „nedostaju potrebna merila".
Da bi, zatim, ustvrdio kako se „jedino one od poznijih starina, o kojima se zna pouzdano od koga su ostale, mogu upotrijebiti i prilikom raspravljanja o poreklu današnjih Kuča".
Na osnovu tih tragova on smatra da bi se na osnovu somatoloških ispitivanja (porijekla rase), „mogle razaznati ne samo rase, nego donekle i narodi, koji su u nekoj oblasti jedni druge nasleđivali".
No, kako u njegovo vrijeme to nije rađeno, a naš istraživač nije raspolagao mogućnostima da ih sam obavi, nije mu preostalo ništa drugo no da rezignirano zaključi kako „ne samo za Kuče, nego i za celo Balkansko Poluostrvo, s tim stoji vrlo rđavo”. (Dr. Jovan Erdeljanović: KUČI, BRATONOŽIĆI I PIPERI, originalno izdanje Srpske kraljevske akademije: NASELJA SRPSKIH ZEMALJA, knjiga IV, 1907. godine, novo izdanje: Slovo Ljubve, Biblioteka fototipskih izdanja, Beograd, 1981, str. 6).
U istom duhu pune neizvjesnosti autor ovog naučnog rada o Kučima napisaće slijedeće: Ko bi, na primer, smeo još danas presuđivati da li su česti tipovi alpske rase među tamošnjim Srbima došli na Balkansko Poluostrvo samo sa Slovenima, ili su samo preostali od Ilira, (ili od Kelta), ili ih je bilo i među Slovenima i među balkanskim starosedeocima? (Isto, str. 69)
Arheološka nauka je u vremenu od ovih Erdeljanovićevih redova svuda veoma uznapredovala. Ma koliko to bilo skromno, dogodilo se i u Crnoj Gori. I došla je do otkrića o praistoriji, daleko udaljenijoj od dolaska Kelta ili Slovena u ove predjele.
Ona naučno dokazuju postojanje ljudskih zajednica na crnogorskom tlu - pa i u podneblju današnjih Kuča - još iz najranijih perioda čovjekove praistorije.
Putokaz tim istraživanjima predstavljalo je otkriće pećine Crvena Stijena kod Nikšića, kao prebivališta paleolitskog čovjeka.
Njime je, konstatovaće arheolog DJ. Basler „arheološka nauka obogaćena nalazištem koje je po debljini segmenta i rasponu kultura dosad najveće pećinsko nalazište pračovjeka u svijetu... i ulazi u red najznačajnijih nalazišta pračovjeka na svijetu".
-------------
Geneza dinarskog tipa
Objašnjavajući Crvenu Stijenu kao polaznicu za arheološka istraživanja čovjekovog razvoja u narednim njegovim etapama, akademik Božina Ivanović kaze: Kasno bronzano/rano željezno doba karakteriše stratum I, koje se ne moze vezivati za prethodne pojave u Crvenoj Stijeni pošto pripada znatno mlađem periodu i jednom drugom kulturnom kompleksu. Pronađena ognjišta i vatrišta i njihova solidna kamena građa, govore da je pećina služila kao stalno stanište neke društvene zajednice na stupnju lovačko-stočarske ili stočarsko-lovačke privrede.
On, zatim navodi đe su otkrivena takva nalazišta, pa osim Crvene Stijene ređa imena današnjih naseobina na širem planinskom prostoru, među kojima nije teško primjetiti i ona iz kučkih krajeva. Prema akademiku Ivanoviću to su bila: Lastva (kod Bileće) i Ljubomir (kod Trebinja), zatim: Vranjaj, Milovica Gumno, Mala Gruda, Rubež, Pac-Polje, Krstine, Štedac, Ćemenac, Odmut, Petnjik, Budimlje, Međeđa Glava, Trijebač, Medun, Tuzi, Škrelj, Štoj, Skadar, Gajtan, Mali Kaljaj, Bitoje, Kenete, Nezir. Nalazi o ovom stratumu, zakljucuje prof. dr Božina Ivanović, (čep od pečene zemlje koji je služio za livenje tzv. keltova, bronzane sjekire za nasađivanje i bronzani nož) govore da se radi o periodu prelaza bronzanog u željezno doba (II - I milenijum prije nove ere). Keramika sa karakterističnim drškama i njihov repertoar svojstvena je širem području, na kojem se razvijala predilirska, protolinska i ilirska civilizacija, u čemu Crvena Stijena ne čini nikakav izuzetak. (Božina M. Ivanović: PRAISTORIJSKO STANOVNIŠTVO NA PROSTORU CRNE GORE I NJIHOVE ANTROPOLOŠKE OSOBINE, naučni prilog, Glasnik ADJ, broj 33, 1997, str. 39).
Grobovi u Tuzima
Ovome valja dodati otkrivanje tri skeletna groba sa kamenom konstrukcijom na arheološkom lokalitetu u Tuzima, na početku ove, 1999. godine. „U osnovi tog grobnog ukopa", izjavio je listu POBJEDA, rukovodilac radova areholog Mile Baković, „ustanovljeni su ostaci dvije fragmentovane amfore, jednog keramičkog tega, antičke provincijencije. Nakon iskopavanja prvih slojeva, a u kasnijim fazama u druge dvije sonde, uočeno je da se radi o jednoj praistorijskoj grobnici, tj. sahranjivanju pod tumulom. U ovim sondama otkrivena su tri skeletna groba sa kamenom konstrukcijom.
Otkriven je i jedan dječiji skeletni grob, koji je sazdan od nestatično položenih ploča. Pored ovog skeleta pronađena je i ovčija lobanja i jedno bronzano dugme. Grobovi su iz petog vijeka prije nove ere. Jedna od sondi ukazala je da se radi o složenom višeslojnom lokalitetu koji datira od praistorije - šesti vijek prije nove ere do rane antike..." (POBJEDA, 30. mart 1999.)
Na osnovu otkrića koja su se desila znatno kasnije od Erdeljanovićevih istraživanja, savremena crnogorska arheologija, dakle, utvrđuje da balkanski, pa ni kučki prostori, nijesu bili pusti prije dolaska Slovena, ili Srba na Balkan. Oni su predstavljali ljudska boravišta od najranijih perioda nastajanja čovjeka. No, mnogo je za našu temu zanimljivije viđeti kako otkriveni paleontropološki materijal objašnjava genezu dinarskog tipa čovjeka sa ovog prostora.
A ta istraživanja upravo daju određeni odgovor na Erdeljanovićevu dilemu oko karakteristike „alpske rase", čiji su „tipovi tako česti među Srbima doseljenim na Balkansko Poluostrvo". Kao da želi da objasni suštinu ove, i sličnih dilema, akademik Božina Ivanović piše: „Za poznavanje geneze dinarskog tipa, kao opšte geneze antropoloških tipova, ogromni značaj ima paleoantropološki materijal, koji potiče iz oblasti njegovog savremenog rasprostranjenja. Takav materijal za dinarsku rasu doskora nije postojao, pa su hipoteze o postanku i razvoju dinarskih kombinacija zasnivane manje ili više na apstraktnim i teorijskim kombinacijama. Otuda paleoantropoloske skeletne serije iz Petrovića (riječ je o drugoj po starosti seriji praistorijskog skeletnog materijala u Crnoj Gori pronađenoj u jednoj kamenoj gomili u naselju kod Nikšića - pr. autora) mogu biti prilog za izučavanje antropologeneze i praćenje procesa geneze dinarskog tipa, đe, još uvijek, postoje brojne dileme i mnogi neraščišćeni problemi, naročito kada se paleontropološki materijal komparira sa srednjevjekovnim i savremenim stanovnistvom.
Rezultati istraživanja
Na osnovu izučavanja skeletne grupe iz Petrovića, Alekseev (poznati ruski antrolopog, koji je sa našim naučnicima: P. Vlahovićem i B. Ivanovićem, proučavao ovo otkriće, o čemu je 1985. godine objavljen zajednički rad - pr. autora) i saradnici otvorili su neke od tih dilema i utvrdili, pored ostalog, da ta skeletna serija, iz prvog milenijuma do naše ere, pripada tipičnim Ilirima sa prostora Jugoslavije, kao i za čitav ilirski etnos koji je bio široko rasprostranjen po cijelom sredozemnomorskom bazenu, od Španije na Zapadu, do prednje i srednje Azije na Istoku. Iliri, kao skeletna grupa iz Petrovića, u antropološkom smislu pripadaju uskolicom i gracinom kompleksu, koji ulazi u krug drevnih formi sredozemnomorske grane evorpeidne rase. Dinarski, pak, kompleks, zastupljen u savremenih Crnogoraca, ulazi u krug masivnih evropeidnih formi i ne pokazuje geneticku povezanost sa Ilirima. Iliri i savremeni Crnogorci pripadaju predstavnicima alternativnih gurpa..." (Isto, str. 42.)
Ovu tezu o „nastanku morfoloskog kompleksa Crnogoraca" vec u „gornjopaleolitskom dobu", dakle, daleko prije pojave Slovena na ovim prostorima, akademik Božina Ivanović zasniva na novim paleontropološkim otkrićima. On dodaje da su te karakteristike očuvane „u uslovima visokoplaninskog izolata relikta gornjopaleolitskog tipa". „Ranoneolitske i mezolitske serije iz bazena Dunava, Vlašća i Lepenskog Vira, idu u prilog navedenoj hipotezi", zakljucuje B. Ivanović, „Aleksev nalazi da krupne masovne lobanje pripadaju masivnim i širokolikim drevnim formama evropeidne rase i da se po osnovnim antropološkim podacima može suditi da je nezolitsko i ranoneolitsko stanovništvo bazena Dunava ulazilo u krug onih širokolicih mezolitskih varijanti, koje su poznate iz Sjeverne Afrike, sa teritorije Ukrajine, sjevera evropskog dijela Rusije i Danske.
-------------
Karakterističan sklop
Brahikraniju kod Crnogoraca Alekseev objašnjava jednostavno brahikefalizacijom. Što se tiče kompleksa ostalih parametara, onih kombinacija tipičnih za mezolitsko i ranoneolitsko stanovništvo Dunavskog bazena, oni su praktično istovjetni dinarskom kompleksu. Time se utvrđuje sukcesivnost Crnogoraca sa drevnim stanovništvom Balkanskog Poluostrva». (Isto, str. 43).
Napominjući zatim da praistorijske skeletne serije «i s drugih lokaliteta Crne Gore potvrđuju ranije konstatacije i pomažu rasvjetljavanju pomenutih dilema u praćenju geneza dinarskog tipa», akademik Ivanović smatra:
«Evropljani nijesu mogli nestati bez traga u Evropi i na Balkanu. Puljanos A. (grčki antropolog, koji je 1967. godine objavio djelo o «Crnogorcima kao dijelu ostalih balkanskh naroda» s pr. autora) u pećini Petraloni, nedaleko od Soluna, otkrio je arhantrope. On je izučavao i savremeno stanovništvo balkanskkh zemalja, narocito Grčke, i rezultate upoređivao sa podacima jugoistočne Evrope. Ispitivao je i Crnogorce i po njemu oni su autohtonog porijekla i pripadaju epirotskoj (kontinentalnoj) morfološkoj varijanti Evropljana. A Balkan, po njemu, predstavlja «dodirnu zonu» ova dva glavna antropološka elementa evropskog kontinenta. Epiroti naseljavaju planinske predjele centralne Grčke, sjeverozapadne Bugarske i Crnu Goru. (Isto, str. 43).
Neobični indeksi
Nakon svega ovoga slijede i završni akordi ovog kratkog, ali značajnog antropološkog djela: «Na kraju treba naglasiti» kaze akademik Ivanović, «da srednjevjekovna starocrnogorska skeletna serija (XVI i XII-vijek) po brahifekalizaciji i lobanjskom indeksu prevazilazi gornje granice variranja srednjevjekovnih grupa slovenskih i neslovenskih naroda Evrope.
I bizigomatična širina i njena variranja ove grupe bitno se razlikuju u odnosu na tu veličinu slovenskih i njima susjednih etničkih grupa.
Jagodični dijametar je izuzetno veliki, čak zadivljujući veliki (varira od 136 do 145 milimetara). Uz to treba napomenuti da ova dva kraniološka parametra, ne samo oni, u recentnom stanovništvu Crne Gore i dalje nastavljaju sa povećanjem, suprotno savremenim evropskim grupama». (B. Ivanović, ovđe upućuje na sopstvene istraživačke radove cetinjske antropološke grupe sa Ćipura, objavljene 1995. godine, i istraživanja antropološkosekoloških osobina Durmitoraca, publikovana 1987. godine).
Zašto je, po shvatanju autora, bilo neophodno izložiti ove, laiku teško razumljive naučne dokaze, i već znatno shvatljivije pretpostavke, koje je na njima zasnovao akademik prof. dr. Božina M. Ivanović? Iz dva jednostavna razloga.
Prvi, da bi se čitalac uvjerio kako i u znatno racionalnijim i temeljnijim naukama od istorijske s na osnovu sve novih i novih otkrića s dolazi logično i do novih naučnih pretpostavki. A one, opet otvaraju nove dileme i nova polja za dalja istraživanja.
Antropologija i arheologija proučavaju nastanak i razvoj samog čovjeka, ostatke njegovog tijela i sve ono čime se on služio u svom fizičkom i mentalnom razvoju.
I u skladu sa revolucionarnim razvojem raznih grana nauke i tehnologije, dolaze do sve ubjedljivijih zaključaka o onome periodu ljudske istorije koji se zove: praistorija. Istorija, pak, kao naučna grana, ograničena je zaključivanjima zasnovanim na čovjekovim pisanim dokumentima.
Dakle, nužno obilježenim njegovim individualnim saznanjima o vremenu o kome piše, i njegovoj ličnoj sposobnosti, spremnosti, a bogme i opredijeljenosti, da objektivno sudi o njima.
Nije slučajno nastala aksioma: «Istoriju piše pobjednik».
----------------
Stari i novi narodi
Dvije tako racionalno utemeljene nauke udružene na istom poslu: arheologija i antropologija, ipak, ne donose konačne sudove. One iznose naučne pretpostavke, ponirući sve dublje i dublje u same korijene nastanka čovjeka, ljudskih rasa i civilizacija koje su oni zasnivali na različitim tačkama naše planete.
U ovom slučaju njihova pretpostavka je da su zajednice ljudi postojale na balkanskim prostorima, pa i na ovim našim, još od najranijeg doba. I da se, kasnijim razvojem ljudske civilizacije, formirao autohtoni tip Crnogorca, sa daleko više elemenata staroevropske (kontinentalne) rase, nego ilirske, ili kasnije slovenske.
I što je za ovu temu najvažnije, naučna je pretpostavka da je taj fizički i mentalni sklop Crnogoraca očuvan «u uslovima visokoplaninskog izolata», pa se na te njegove posebne karakteristike nailazilo i u iskopinama skeleta koji potiču iz relativno nama bliskih vremena: sredine ovoga milenijuma (X-XI i XII vijek).
«Alpska rasa». Ako se među nalazištima predmeta iz čovjekove praistorije nalaze i naseobine: Medun, ili Zatrijebač, zar treba sumnjati da su i njihovi žitelji - dakle plemena koja su prethodila danasnjim Kučima - živeći u «uslovima visoko-planinskog izolata», uspjela da očuvaju podosta od tog toliko karakterističnog i osobenog fizičkog i mentalnog sklopa, koji krasi i savremene Crnogorce.Uprkos najezdama i naseljavanjima Ilira, Rimljana, Kelta, Arbanasa, Slovena, Srba, u njihove krajeve.
Drugi razlog je u onom uočavanju prof dr. Jovana Erdeljanovića, sa početka ovoga vijeka, «čestih tipova alpske rase među tamošnjim Srbima, došlim na Balkansko Poluostrvo».
A on se, upravo, pitao: da li su ljudi toga sklopa došli na ove prostore sa Slovenima, ili su preostali od Ilira (Kelta) ili ih je bilo i među starosjedeocima?
Istraživanja akademika Božine Ivanovića, obavljena u drugoj i kasnijim decenijama ovog istog stoljeća, kao da odgonetaju dilemu pred kojom se u svome vremenu našao ovaj srpski etnolog i istoričar. Ali, taj odgovor nije nekakav čvrst i nepromenljiv sud, kome pogovora nema.
Riječ je o naučnoj pretpostavci, jedino razumnoj i realnoj u vremenima fenomenalnih promjena i oktrića.
Po njoj, dr Erdeljanović se prirodno susreo upravo sa tim karakteristikama «alpskog tipa», kako on veli. Iako su oni koji su s njim razgovarali sebe smatrali potomcima doseljenih Srba u Kuče.
No, i oni su ukazivali na tragove neodgonetnutog porijekla svojih prethodnika, koji su na tom podneblju živjeli prije doseljavanja njihovih predaka, miješajući se sa novodošlima.
Otuda i Erdeljanovićeva razmišljanja o mogućim tragovima na kučkom tlu nekadašnjih Ilira, Kelta, Rimljana, Huna, Avara, Slovena, pa čak i starijih naroda od njih, koji su u neka davna vremena naseljavali Balkan.
Zadatak i tragovi
Što je normalnije bilo nego očekivati da autor knjige o brdskim plemenima ostane na hipotetičnom razmišljanju o porijeklu Kuča, izlažući predanja o «starim narodima», i ukazujući na «saznanja istorije o žiteljima ovih krajeva od Ilira na ovamo», jer su sačuvani tragovi tih naroda jasno ukazivali na njihovo postojanje u prethodnim vremenima?
No, on tako ne postupa nego se odlučuje na čvrste zaključke, kojima kao da pogovora nema. Time je i ova «nesumljiva istorijska istina» osudila sebe da traje samo do već pomenutih i drugih naučnih otkrića.
Uključujući u njih i sve nova i nova istorijska dokumenta na koja se nailazilo, pa i dalje nailazi, u minulom vremenu od pojave Erdeljanovićeg rada (1907.) do, evo, zadnje godine ovoga stoljeća i drugog milenijuma.
Najgore je što se i sam Erdeljanović našao u ne malim nevoljama, kada se odlučivao za ocjene koje su, na njegovu očigled, bile u neskladu sa onim što je vidio obilazeći Kuče.
Valjalo je - na osnovu jasno postavljenog zadatka - naučno potvrditi da su u pitanju srpska plemena skorijeg vijeka trajanja. A onda je nailazio na tragove «starih naroda» koje nije mogao ignorisati.
Suočen s time morao je tražiti kakav-takav izlaz, pa je rješenje bilo u tome što bi - poštujući naučnu istinu - navodio otkrića do kojih je dolazio. Ali bi, nekoliko stanica potom, na njih «zaboravljao» i izvodio zaključke suprotne prethodnim saznanjima.
No, nastala miješanja stanovništva na balkanskim prostorima - nakon dolazaka u ove krajeve Kelta, Rimljana, Huna, Avara, Slovena i najzad Srba, (ovim redom ih i on navodi) - predstavljala su razumnu naučnu pretpostavku.
O njoj se, takođe, moralo voditi računa prilikom zaključivanja o «čistom nacionalnom porijeklu Kuča».
Pogotovo kada podosta istoričara tvrdi da oni potiču «od Srba, koji su naseljavali te uglavnom nenaseljene krajeve bježeći pred Turcima», što se dešavalo mnogo vjekova poznije.
---------------
Što kazuju starine
Viđeli smo, međutim, da je i sam Erdeljanović posumnjao u "čistotu" bilo kojeg naroda na Balkanskom poluostrvu, imajući u vidu veliki broj osvajačkih pohoda i ratova po Balkanu, nakon kojih su nastupala masovna doseljavanja i raseljavanja. Pa time i normalna miješanja starosjedilaca sa došljacima.
Zanimljivo je kako izgleda ta njegova veoma kratka "predistorija Kuča", preko koje on bukvalno "pretrcava".
On, najprije, konstatuje kako "istorija zna samo za Ilire, kao najstariji narod zapadne polovine Balkanskog Poluostrva". A onda pravi kratak osvrt na zbivanja, kako ih istorija vidi, nastala prodorom Kelta u +- vijeku prije nase ere. I njihovim osvajanjem ilirske zemlje "sve do današnje Zapadne Morave". Tako u toponimu: Skadaron Erdeljanović nalazi korijen u keltskom plemenu Skordisk.
Pa to keltsko ime vezuje i za toponim: Oarplanine, tvrdeći kako je njeno staro ime bilo: Skardus. "Zna se", veli Erdeljanović, "da su se Skordici, zajedno sa Ilirima, dugo borili protiv Rimljana"...A onda nailazi najzanimljivije zapažanje na ovu temu:
"Posle dugotrajnih i teških ratova s ovim balkanskim starosedeocima, Rimljani su najzad uspeli da se utvrde u njihovim zemljama. Iz doba tih borbi očuvana su imena, koja se tiču neposredno naše oblasti".
Tit Livije priča kako su Rimljani pokorili ilirskog kralja Gencija i veli za njega da je vladao u plemenu Labeati, kao i da je u "labeatskoj zemlji bio grad Meteon, ili Medeon". (Riječ je o potonjem i današnjem Medunu - pr. autora)
Prostor Labeata
Erdeljanović, zatim, određuje i prostor koji je pripadao Labeatima. On piše: "Dokle se, pak, pleme Labeati prostiralo na jug, možemo suditi po tome što se današnje Skadarsko jezero zvalo Lakus Labeatum. Prema ovome se zemlja labeatska pružala od Skadarskog jezera pa do u danasnje Kuče"... Nakon ovog dr Erdeljanović se vraća rimskoj priči, povezujući prošlost grada Meduna sa Dukljom.
Evo što on o tome kaze: "Kada su već Rimljani, savladavši Gencija 168. godine pre Hrista, zauzeli labeatsku zemlju oni su jamačno i grad Medeon poseli. Osim toga se u blizini Medeona, na daljini od nepuna tri časa hoda, podiže veličanstveni grad Doclea (Dioclea), najznatnije kulturno središte rimsko u provinciji Prevalitani. Takve prilike nisu mogle biti bez uticaja i na ilirske Labeate. Ako su, možda, pastiri unutra u planinama i bili slabije podlegli moćnom rimskom uticaju, a ono su bez sumnje ilirski stanovnici u blizini Medeona i Docleje posle nekoliko vekova rimske vladavine, bili već polatinjeni. Ali nam nije ništa poznato o docnijoj sudbini Labeata". (Citati iz navedenog Erdeljanovićevog djela, str. 69-70)
Devet decenija kasnije, mladi crnogorski lingvista Zeljko Mušović, u nedavno objavljenoj "netipičnoj knjizi nastaloj uglavnom kao rezultat jezičko-misaone analize istorijskih dokumenata", ukazuje da Labeati nijesu sasvim iščezli i to na, kako Erdeljanović veli, "nepoznati nacin".
On navodi kako neki istraživači smatraju da su "od Labeata kasnije nastali Dokleati, čije ime nosi antička Duklja (Doclea) - rimski municipalski grad". On se pri tome poziva na srpskog istoričara Milutina Garašanina i njegovo djelo: CRNA GORA DO DOSELJAVANJA SLOVENA, (str.70) "Iz toga doba", navodi Mušovic, "u Banjanima se na jednom natpisu pominje i Gaj (Kaj) Epikad (Caius Epikadus), koji je bio principes - prvak Dokleata, iz čega se možda može zaključiti da im je pripadala i ta oblast". (Veljko Brankov Mušovic: PRILOZI PROUČAVANJU PORIJEKLA I ISTORIJE CRNOGORACA, Matica Crnogorska, Cetinje, 1996. str. 14)
Vrijeme koje je prethodilo dodiru starih balkanskih plemena sa Rimljanima Erdeljanović označava kao predistorijsko doba. A arheološke tragove, na koje je naišao u tom svom vremenu, kao preistorijske starine.
O tim tragovima on kazuje:
"U kučkoj oblasti imamo starinskih ostataka, o kojima ni po čemu ne možemo pouzdano kazati ni kome vremenu, ni kome narodu pripadaju, a nesumnjivo spadaju u doba koje je prethodilo prvim počecima istorije današnjeg plemena Kuči. I jedan deo tih starina ćemo nazvati preistorijskim, iako možda ne pripadaju baš prvom preistorijskom vremenu ovoga kraja. To su kamene i zemljane gomile i grupe od kiljana. Od ostalih starina jamačno bi se tu moglo ubrojati i mnoga stara selišta, groblja i crkvine. no, za većinu spomenika iz poslednje grupe vrlo je teško presuditi kolika im je starost". (Isto, str. 35)
Kamene gomile
Što ovi redovi otkrivaju ? Najprije, da Erdeljanović ne sumnja u to da kamene i zemljane gomile i kiljani pripadaju vremenu prije dolaska Rimljana na kučke prostore. Ali, on nije uvjeren da oni pripadaju Labeatima, pa veli da "ne zna ni kome tačno vremenu ni kome narodu pripadaju".
To se, naravno, ne poklapa sa njegovim prethodnim tvrdnjama o Labeatskoj zemlji i teritoriji na kojoj se ona prostirala. Pa zašto on to onda čini ? Možda se odgonetka nazire iz onoga što će on zapisati kao svoje gledište o ovim drevnim ostacima jedne još nedovoljno poznate civilizacije sa ovih prostora i nama danas. A pogotovu nepoznate Erdeljanoviću na početku ovog stoljeća.
On će, tako, navesti kako te kamene humke: "Srbi zovu gomilama, a Arbanasi mogilama, dakle opet srpskom reči". (Ipak bih za mogile rekao da je riječ više slovenska, nego srpska, ali svejedno.) Valjda mu je tako nešto bilo potrebno da bi, makar u nazivu, pronašao nešto srpsko, pošto drugog nije moglo biti, s obzirom kada su te gomile nastajale.
No, već kod pitanja pred kojim se našao - a ono je glasilo: što su one predstavljale, i što su značile onima koji su tada naseljavali današnju kučku teritoriju - naš istraživač je u potpunoj nedoumici. On je slušao kazivanje mještana o kamenim gomilama u Ozrenu i na Ublima, dakle u srcu danasšnje postojbine Kuča.
Pričali su mu da su oni, ili njihovi preci, nailazili u njima na kamene kovčege, i to na različitim mjestima. Kod velikih gomila - na pola metra, do jednog metra ispod površine, a kod malih gomila - tek u zemlji, duboko ispod kamenih gomila.
--------------
Jedna naučna analiza
Kovcezi su, bilježi on, bili u obliku četiri kamene ploče ukopane u zemlju, ali bez poklopa. Seljani su mu ispričali da su samo u jednom od njih pronađeni oklop i kosti, najvjerovatnije od konja. Inače su bili prazni, ili ispunjeni kamenjem.
Na osnovu ovih nalaza dr Erdeljanović izvlači ovakve pretpostavke: "Što su kamene gomile ? U narodu se svuda čuje mišljenje da su one „žertve", žrtvenici, na kojima je neki stari narod prinosio na žrtvu stoku i plodove".
Još se misli da su gomile služile kao zborišta nekom stanovništvu, i da je onda svaki dolazeći na zbor morao da baci po jedan kamen na gomilu"...Ovđe Erdeljanović, s pravom, dovodi u sumnju izvorni karakter pojma žertve kao narodnog izraza, jer je u pitanju staroslovenska riječ, kako on veli, "možda preuzeta od samog Rovinjskog", koji je, takođe, ispitivao kamene gomile po Kučima. Ali, naš autor sumnja i u pretpostavku da su u pitanju zborišta, pa veli: "Velika većina gomila nije na takvim mestima gde bi se mogli držati zborovi - većinom su po teško pristupačnim krševima". A, sem toga, dodaje on, "kako se čini, u svakoj gomili ima po jedan kameni kovčeg".
On se, zatim, na osnovu svega toga, pita: ... "Pa, šta bi bili ti kovčezi ako gomile ne bi imale ma kakve veze sa sahranjivanjem mrtvaca? Kostiju, ili drugih ljudskih ostataka nije istina do sad niko u njima nalazio (izuzev pomenute delove od oklopa i dr. - ako je istina!) Ali još nije podloga ni jedne gomile raskopana, te ne znamo da nije mrtvac sahranjivan pod gomilom. Ako je to činjeno, onda se kameni kovčeg može smatrati samo kao rudament nekog ranijeg načina sahranjivanja. A možda je na dnu gomile sahranjivan samo pepeo od spaljenog mrtvaca.
Ma kako se uzelo, kamene gomile su mogle biti samo nadgrobni spomenici, možda jedino na grobovima poznatih ličnosti, glavara i vojvoda, nekog pređašnjeg, mnogobožačkog stanovništva. A gde su te gomile stajale na zgodnim, ravnim mestima, mogle su ujedno obeležavati i zborišta i žrtvena mesta istoga stanovništva". (Isto str. 39-40.)
Dvije mogućnosti
Erdeljanović se daleko manje bavio zemljanim gomilama. Ali, nailazeći na njih u pitomijim kučkim podnebljima, on je predpostavio da su "zemljane gomile možda prvobitnije i da su ljudi, tek pošto su se nastanili u karstu, bili primorani da za svoje gomile upotrebljavaju novi materijal - kamen".
No, prije svakog konačnog zaključivanja dr Erdeljanoviću bilo je potrebno da konstatuje kako su kamene gomile, po pravilu, pronalažene u blizini starih crkvina i grobalja.
Zemljane gomile, pak, nalažene su na samim starim grobljima, što bi moglo da znači da ih je poznije naseljavano stanovništvo prihvatilo kao mjesta za sahranjivanje, pa je nastavljalo da ih pretvara u sopstvena groblja. I na osnovu takvih sučeljavanja sa ovim očigledno neizvjesnim starinama, uslijedila su dva ključna zaključka ovog naučnika, koja objašnjavaju i samo porijeklo naziva gomila.
Arbanasi su ih zvali mogilama, kaze Erdeljanović i nastavlja: "Navedeni primeri dopuštaju nam iskazati dva verovatna zaključka:
1. Gomile su starije i od najstarijih grobalja i crkvina, jer se na zemljanim gomilama ova razlika po starosti jasno vidi, a kamene gomile su većinom na uzvišenijim mestima, niže kojih tek nastaju stara groblja.
2. I gomile i ta groblja s crkvinama ostala su od istog naroda: osveštena mesta, na kojima je narod podizao nadgrobne spomenike svojim umrlim i možda obožavanim poglavarima i na kojima se, po svoj prilici, sastajao i radi svojih verskih obreda. Ta mesta nisu bila ni u hrišćansko doba napuštena. Na njima je narod posle podizao svoja nova svetilišta, i sahranjivao svoje mrtve po novom, hrišćanskom načinu". (Isto, str. 42.)
Neočekivani zaključak
Može li Erdeljanović da zaključi koji je to mnogobožački narod bitisao na današnjim kučkim prostorima, prije onih drugih - hrišćanskih?
Ne može, priznaje, jer ovako nastavlja: "Najteže je pitanje: koji je to narod bio što je u Kučima najpre podizao mnogobožačke gomile, a posle hrišćanska groblja i crkve?
U Kučima nema o tome nikakvih predanja. Naučno ispitivanje, pak, nije do danas toliko postiglo, da može pouzdano pripisivati ovom ili onom narodu starine, naročito gomile po Balkanskom Poluostrvu"... Kako nije mogao izbjeći činjenicu da su zemlje Balkanskog Poluostrva, "sve do mnogobrojnih kurgana po Rusiji, bila davnašnja sedišta Ilira, Tračana i Slovena", Erdeljanović je prinuđen da konstatuje: "Najprirodnije je smatrati gomile za ostatke tih naroda. Ali, zbog toga se na Balkanskom Poluostrvu može sporiti oko toga koje su gomile od ilirskih i tračkih starosedelaca, a koje od slovenskih došljaka"...
No, naš istraživač je nepredvidljiv u zaključcima.
Ako je neko očekivao da će nakon ovih redova - dopunjenih i analogijom sa istraženim gomilama u Makedoniji, koje je u 1902. godini obavio njemački naučnik Trager - i Erdeljanović doći do istovjetnog zaključka o gomilama u Kučima, grdno se prevario. Na ne malo iznenađenje čitaoca on zaključuje nešto sasvim drugo: ..."Ali, s koliko prava bismo mogli sada tvrditi da su i jedne i druge od tih mogila ilirske, s toliko isto prava možemo govoriti da su one slovenske".
---------------
Još jedna pretpostavka
A kada su već slovenske, što onda ne bi mogle biti i srpske ? Pa tako, naš naučnik preskače svu predistoriju, do samog X vijeka naše ere, i ispisuje sljedeće redove: "Po svjedočanstvu Ali Masidijevu, Srbi su jos u prvoj polovini X vijeka spaljivali svoje mrtve, a kada bi umro starješina, spaljivali su uz njega i tegleću marvu... Kako u kovčezima kučkih gomila nema nikakvih ostataka, vrlo je mogucno da je pod njima zakopan samo pepeo mrtvaca..." (Isto, str. 43).I što sad?
Kako rasplesti ovu zavrzlamu u kojoj su spojedi vjekovi. I to ne onako kako su nizani kroz istoriju, nego s preskokom od decenija i decenija njihovog trajanja?
Pisanih dokumenata nema; arheologija je posvetila skromnu pažnju gomilama, posebno onima po Kučima, pa ne ostaje ništa drugo no da se obrati predanju, na kome svoje zaključke, uglavnom, bazira i sam Erdeljanović.
Zanimljivo tumačenje
No, ovoga puta obratićemo se autoru novijeg datuma, iz ovog našeg vremena. I njegovom zapisu sjećanja najstarijih žitelja sela Brskut, u Kučima.
Bez naučnih titula, ali sa strašću istraživača svoga kraja, Vladimir Sekulović - inače Brskućanin koji je dugo boravio po svijetu - u knjizi: BRSKUT I BRSKUĆANI U PROŠLOSTI, piše:
"Erdeljanović misli da su to bile ilirske i tračanske grobnice njihovih knezova ili vladara. Navodi da su one, moguće, iz doba Slovena kada su dospjeli u ove krajeve, te da su po svojoj tradiciji spaljivali svoje mrtve i tamo sipali pepeo umrlih ili poginulih. Dočim, kamene gomile, mada ima i zemljanih gomila, Brskućani su tumačili sasvim drugačije.
Kažu, kod skoro svih naroda starijeg porijekla na mjestu groblja bio je znak kamena - većeg ili manjeg obima - i da nije ubjedljivo tvrđenje da je to bilo mjesto prosipanja pepela, ili da je pod njom neki vladar zatrpan, kako to piše Erdeljanović.
U redu, narodni rituali su se obavljali na razne načine i pod raznim uslovima. Bogumili (Vjerovatno Bukumiri - pr. autora) su bili na tim terenima.
Bili su i drugi narodi - Iliri i Rimljani. Ni jedni ni drugi, nijesu palili mrtve, već se zna da su Bogumili svuda dizali stećke kakve nailazimo na Crnoj Gori, pogotovo u Pavinom Polju, pa i drugdje.
Brskućani za gomile misle da su nastale kod Slovena, moguće prije primanja hrišćanstva, za vrijeme mnogobožačkog vjerovanja. Tada se, prilikom rituala, kao žrtva prinosila stoka (koju su klali) da bi se Bogu ugodilo. Moguće je da je na tom mjestu bio drevni bog Perun, ili Sveti Vid. Kada se, prilikom takvih obreda, nije imalo stoke prestalo se sa prinošenjem krvave žrtve.
Svako je tada donosio po kamen i stavljao na određeno mjesto, tako da su gomile ipak mogle da narastaju velike. Moguće je da su postojali takvi zakoni, po kojima su prestupnici kažnjavani bacanjem kamena na njih. Tu su dovođene ubice, vještice, vampiri i drugi prestupnici, tako da je to bivalo pred cijelim narodom, i svak bi bacao kamenje na njih, i poslije - za vrijeme zakletve i obreda.
Ostale su, takođe, priče da su suđenja postojala i u neko kasnije vrijeme, da su bacali gomilu na nekoga, ali toliku gomilu nanijeti nije uopšte logično, kako su neki nagađali, pričali i pisali". (Vladimir Sekulović: BRSKUT I BRSKUĆANI..., Kulturno-prosvjetna zajednica Podgorica, 1997., str. 26-27).
Što se za ovo moze reći sem da je zanimljivo ali malo vjerovatno. I da spada u domen onih prisjećanja starih ljudi, u kojima su vidljivi tragovi izmiješanih priča o paganskim običajima mnogobožačkih naroda, i iz doba progona hrišćana. Nedostaju samo lavovi i arene sa gladijatorima!
Ali, kako ih u Brskutu nije moglo biti, to je i razumljivo što ih nema u ovim pričama naših savremenika, "sa dalekim pamćenjem pripovijedanja svojih predaka". Ostaje, dakle, enigma o porijeklu i karakteru i jednih i drugih gomila (kamenih i zemljanih), dok o njima nešto više ne kaže arheologija. A u slučaju otkrivanja ljudskih tragova i antropologija.
Drugi trag
No, ono što ostaje kao naučna i istorijska činjenica, a što ni Erdeljanović ne negira, jeste da su na današnjem podneblju na kojem žive Kuči bitisali i drugi narodi prije njih.
I da oni nijesu "tragom nestajali na nepoznat nacin" nego su - tu i tamo - ostavljali tragove svoga postojanja u nekom od ranijih davnih vremena.I kiljani, taj drugi trag prastarih vremena, kao da otvara slične nepoznanice i nedoumice.
No, pogledajmo, najprije, što o njima kaže istraživač s početka ovog stoljeća, prof dr Jovan Erdeljanović. "I kod Srba i kod Arbanasa", piše on, "kiljan označava kamen koji je uspravno postavljen na mjesto gde je neko od neprijatelja pogođen pao.
Ali i gde je bio veliki boj, te su mnogi izginuli, meće se na mjesto svakoga poginuloga po jedan kiljan. Kiljanom se često zove i svaki nadgrobni mramor na groblju. U ovoj oblasti, gde malo koji dan nije pala po koja žrtva krvne osvete, kiljani su naravno, vrlo mnogobrojni..." (Dr. J. Erdeljanović, KUČI... Str. 44)
----------------
Priča o Bukumirima
Erdeljanović otkriva četiri grupe starih kiljana, prema vremenu njihova nastajanja. On se zadržava na dvjema najstarijima: jednima na brdu Cafi od Nikića, južno od sela Ptiklja, i drugima na visoravni Momonjevu, jugoistočno od sela Brskuta. "Za ove dve grupe kiljana", kaze Erdeljanović, čuje se svud po Kučima isto narodno predanje. Pričaju da su oni na oba mesta bili užasni pokolji: staro kučko stanovništvo pokrvilo se među sobom i sasvim se zatrlo, te zemlja ostala pusta. Zna se i za imena tih starih plemena: oni koji su se poklali na Cafi od Nikića, bili su Mataguži, a oni o čijem su pokolju svedok kiljani na Momonjevu, zvali su se Bukumiri. Nekoliko seljaka sa Ubala, koji imaju katune na Momonjevu, pričahu mi da u blizini tamošnjih kiljana ima jedna vrlo velika gomila u kojoj su poginuli Bukumiri sahranjeni". (Str. 45.)
Erdeljanović, sudeći po ovome, za kiljane ne vezuje nikakvo srpsko porijeklo. Bez obzira što se i kod njih, kao i kod Albanaca, kiljanima nazivaju nadgrobni spomenici. Riječ je, kako to sam naučnik zaključi, o dva stara plemena koji su prethodila današnjim Kučima.
Čiji su kiljani
Devet decenija poznije, već pomenuti brskutski autor Vladimir Sekulović, nalazi kako na terenima oko Brskuta, pored kiljana na Momonjevu - o kojima piše Erdeljanović - njih ima i prema Jezerima i planinama Žijevu i Treskavcu. On, sem toga, navodi kako su kiljani rasuti po širem prostoru oko Bukumriskog jezera i u okolini Momonjeva.
... "Neki su se iskrivili i popadali, ali ih ima mnogo koji su se oduprli vremenu ili ruci čovjeka", kaze Sekulović. Održali su se oni kiljani koji su bili duboko ukopani u zemlju, ili su bili zaglavljeni izmedju drugog kamenja, kao sto je slučaj sa Kurvinom pločom, koja se smatra najstarijom na tadašnjim prostorima. Kiljani po planinama oko Treskavca i Žijeva potiču iz predhrišćanskog imena, iz doba Bogumila (Bukumira).
Ime Bukumiri ne potiče od arbanaške riječi: buk-mir, što znači: hleb-dobar, nego su Bukumiri nastali od Bogumila, koji su nekada bili brojčano veliki narod i zasnivali su svoje urbane naseobine po Bratonožićima i Kučima. Bukumire je zadesila neka nepoznata tragedija. Izvjesno predanje navodi da su se oni baš na mjestu Bukumirskog jezera međusobno obračunali i tu se istražili i poubijali, da je jedva neko ostao živ. Na tome je mjestu najveći broj kiljana. I u novije vrijeme su se pobadali kiljani na ono mjesto đe je neko poginuo ili sahranjen. Takvih kiljana, i iz hajdučkih vremena, ima dosta po Komovima, na Bijeloj vodi, i na Cafi od Prousa". (V. Sekulović: BRSKUT I BRSKUCANI ... str. 28-29).
Najzanimljivija u ovim redovima je tvrdnja ovog autora o kiljanima kao svojevrsnim stećcima. Odnosno da Bukumiri nijesu niko drugi do Bogumili, narod čije je postojanje na tlu Bosne i drugih balkanskih krajeva nauka i potvrdila. Svakako da su potrebna naučna argumenta da bi se dokazala pretpostavka o bitisanju Bugumila i u kučkim krajevima, kao i da su Bukumiri bili dio tog balkanskog naroda. Za Bogumile se zna da su za sobom ostavili ne samo kamena obilježja, nego i druge značajne arheološke tragove o svom postojanju. Stočarsko pleme Bukumiri, živjelo je, međutim, samo u narodnom predanju, i to uglavnom vezanom za njegov tragičan nestanak. Pa, ipak, nijesu li brojni kiljani razbacani po Kučima, njihovi tragovi? Ne predstavljaju li oni oblik bogumilskih stećaka, o kojima su napisana i objavljena mnoga naučna djela?
Stručnjak i laik
Upitao sam antropologa prof dr. Božinu Ivanovića, čija se istraživanja odvijaju u neposrednoj saradnji sa arheolozima, koliko može biti istine u takvom jednom gledanju na Bukumire. On odgovara: "Sasvim je mogućno da su Bukumiri bili dio bogumilskog naroda i da su ostavljali svoja obilježja i u Kučima. Arheolozi su, na primjer, na Cetinju u temeljima Vlaške crkve otkrili 150 polomljenih bogumilskih stećaka. O tome i postojanju Bogumila na crnogorskom tlu naučni rad je objavio crnogorski erheolog Vlado Leković. A o tragovima starih balkanskih naroda oko Podgorice, pa dakle i u Kučima, pisao sam i sam u knjizi o Čepurcima, koja je nedavno objaljena".
Autor ovih redova - iako totalni laik što se arheologije tiče - uvjerio se svojim očima u različitost kiljana, na koja je nailazio po planinskim obroncima i visovima, tokom boravka u katunu Busatu iznad Mokre, u avgustu 1998. godine. U neposrednoj blizini katuna, na obližnjim brdima i njihovim zaravnima, ima podosta kiljana iz novijeg vremena. Na onima koji obilježavaju mjesto pogibije zvaničnih lica: žandarma, ili vojnika, u borbama sa komitima, ispisana su i imena i datumi tih događaja. Ima i drugih, u neposrednoj blizini, bez imena. Žitelji ovog katuna smatraju da oni pripadaju komitama, čija se imena na mjestu pogibije nijesu smjela ispisivati.
Zabune oko Vlaha
Uprkos Erdeljanovićevu naporu da, na kasnijim spomenicima grobovljima i crkvinama, slovenskog (srpskog) porijekla, dokaže kako su to od vajkada bili srpski krajevi, ovi redovi kazuju nešto drugo. I bez dodatnog navođenja kasnije obavljenih naučnih istraživanja - kojih je bilo i u Fundini i drugim krajevima po Kučima - mada "sasvim nedovoljnim", kako to smatra akademik Božina Ivanović.
Iz Erdeljanovićevih istraživanja vidljivo je da su u svim pobrojanim naseobinama u njima živjeli neki stariji narodi od poznije pridošlih u ove krajeve. To posebno potvrđuje susret srpskog naučnika sa Medunom i tragovima prošlosti u njemu.
Tako Erdeljanović piše:
"Na Donjem Medunu i sad stoji stara, kako vele najstarija crkva u Kučima, koja je obnovljena. Po predanju ona je još iz vremena Baošića... (HR vijek - pr autora).
Medunski grad je, kao što je napred rečeno, bio još tvrđava ilirskog plemena Labeata. I po tvrđenju D. Valjerija tvrđava medunska nesumnjivo odgovara starom Medeonu i jedan deo zidova je pouzdano još prastari.
U daljem izlaganju videćemo da je Medun i u pozno doba srpske vladavine, i za sve vreme od turske najezde, bio ključem plemena Kuča. Značaj mu je dao sam položaj: medunsko brdo se nadnelo nad uzanim i jedinim prolazom za kučku zemlju, i dalje za Plav, Gusinje, Peć i druge trgove, te je za to bilo najpodesnije da se na njemu podigne grad, iz koga ce se vladati tim prolazom".
Erdeljanović nalazi još jednu crkvicu, kako veli, "po predanju balšićku". I nastavlja:
"Severno, odmah niže medunske kose, ima na mjestu Crkvinama više od 20 starih grobova, sa vrlo neobičnim nadgrobnim mramorovima i pločama: sve debelo, glomazno, četvrtasto kamenje, isto onako kao što je ono u pomenutom suhozidnom platnu medunskog grada. Kamenje je već do pola potonulo u zemlju". (Str. 59-60)".
Staro prebivalište
U svemu izloženom uočljiv je manir ovog istraživača da preskače vjekove, ređajući podatke u nizu riječi, u bukvalno jednoj rečenici. I da sa vremena Labeata jednostavno poskoči do vladavine Baošica!
No, zadržimo se za trenutak na njegovoj pretpostavci o Medunu kao gradu labeatskom, zapisanom u rimskim dokumentima.
Prof. dr Božina Ivanović, precizira i razlog pominjanja ove starine u svom radu o praistorijskom periodu čovjekove istorije.
On autoru ovih redova kazuje:
„U Pećini Dućica, kod Meduna, pronadjeni su arheološki predmeti iz vremena Ilira, što naučno potvrđuje pretpostavke o Medunu kao veoma starom prebivalištu nekadašnjih balkanskih naroda".
Zašto onda Erdeljanović ne stavlja znak jednakosti između porijekla zidina i "grobova sa neobičnim nadgrobnim mramorovima", koje je vidio na Crkvinama?
Kada već konstatuje da su ne samo neobičnog oblika, nego da su kameni blokovi "isti kao u suhozidnom platnu medunskog grada", iz labeatskog vremena?
To, vjerovatno, samo on zna.
Vlaška Rudina
Dalju Erdeljanovićevu pažnju privući će „široka rudina, dalje na severu, baš naspram grada, koja se zove Vlaška Rudina".
O njoj će zapisati:
„Na nju su, vele, dolazili nekad Vlasi. Ova je uspomena vrlo značajna, jer nam prvo, pokazuje da je za doba srpske drzave u okolnim plemenima bilo Vlaha, a drugo, utvrđuje nas u mišljenju da je Medun bio znatnije tržište, jer su na njegovoj Vlaškoj Rudini vlaški pastiri svakako dogonili svoje stočarske proizvode i prodavali". (Str. 51.)
Po ovome, stara plemena nijesu bila iščezla sa kučkih prostora ni u vrijeme srpske države, počev od XII vijeka.
Erdeljanović, kao i drugi kasniji srpski istoričari, smatraju da su doseljeni Sloveni, pa poznije i Srbi, ta stara stočarska plemena nazivali Vlasima.
Doduše, među njima nije bilo saglasnosti oko pravih imena tih preostalih izdanaka starih balkanskih naroda, koje su sve pridošlice - od Rimljana, Kelta, Avara, pa do Slovena i Srba - ili postupno asimilirali, ili ih prognali u besputne planine.
Pošto bi zauzeli njihove naseobine, pridošli bi ih - u skladu sa svojim nivoom svijesti i vjerom, najprije mnogobožačkom, a zatim hrišćanskom - uništavali, ili zatečene starine prilagođavali svojim potrebama.
Po jednima, zatečeni su predstavljali plemena arbanaškog porijekla.
Po drugima, pak, to su bili ostaci drugih ilirskih plemena, čiji su se pripadnici sklanjali u planine pred najezdama došljaka.
Vremenom, ti Vlasi su stupali u trgovinske odnose sa doseljenicima, razmjenjući stoku i stočne proizvode za njima neophodne druge potrebštine.
Kasnije bi se, vjerovatno, stvarale i druge veze i miješanja sa pridošlima.
Devet decenija poznije, već pomenuti crnogorski lingvista Željko Mušovic, baviće se ovom temom i davno izrečenim tezama o istovjetnosti Vlaha i Arbanasa.
Sa osloncem na brojne istorijske izvore, on konstatuje:
"Vlasi predstavljaju dijelove romanskih i potpuno romanizovanih starosjedelaca (Ilira, Tračana i drugih), koji su u srednjem vijeku pretežno živjeli u primorskim gradovima ili u planinskim područjima. Oni u planinama su se održavali na raznim mjestima u manjim ili vecim grupama, izolovani od preostalih centara antičke civilizacije... Arbanasi, koji se pod tim imenom javljaju od XI vijeka, svakako predstavljaju potomke starih Ilira (dijelom možda i Tračana), djelimično ili nimalo romanizovanih, koji su u svojim planinama, zahvaljujući i brojnosti, uspjeli da se održe sa svojim osobenostima i svojim jezikom, koji je ipak, jednim dijelom romanskog, a dijelom ilirskog i(li) tračkog porijekla". (Z. Mušovic: PRILOZI PROUČAVANJU PORIJEKLA I ISTORIJE CRNOGORACA, str. 115.)
Otkud onda zabuna oko imena Vlah?
Mušović to ovako objašnjava:
"Inače, riječ Vlah je prvo označavala čovjeka romanskog, neslovenskog porijekla. Potekla je, po Vukanoviću (Tatomir Vukanović: ETNOGENEZA JUŽNIH SLOVENA, Vranje, 1971, - pr. autora) od keltskog plemena Volcae, zatim su naziv primili Germani (Njalhaz, Njalh) i njime su označavali svoje poromanjene susjede.
-------------------------
Ko su bili Mataguži
"Kod nas, krajem srednjeg vijeka, naziv Vlah postaje sinonim za stočara, pastira... a dolaskom Turaka naziv Vlah se ustaljuje kao oznaka za pripadnika pravoslavne vjere (do drugog svjetskog rata naročito u Bosni i Hrvatskoj). Upravo ovo drugo značenje ove riječi (stočar) bio je povod da mnogi istoričari zaključe da je Vlah samo naziv za Srbina - stočara, znači samo oznaka socijalne prirode (statusa)". (Isto, str. 116.)
Mušović tvrdi da je intenzitet slovenizacije Vlaha i Arbanasa do X i XI vijeka bio veoma mali, ako ga je uopšte i bilo, i da se, možda, dešavao obrnuti proces. Tako on pise:
„Romani iz gradova (a i Vlasi i Arbanasi) imali su sve preduslove za bar djelimičnu romanizaciju Slovena: pismo, vjeru, kulturu i bolji način privređivanja, a nije ih bilo tako malo. Međutim, njihov uticaj je ostao ograničen samo na uski primorski pojas, a izolovani Vlasi u unutrašnjosti nijesu mogli dugo odolijevati brojnijem slovenskom življu i novoj slovenskoj kulturi u nastajanju"... (Str. 117.)
Po mišljenju ovog pasioniranog istraživača, slovenizacija će dobiti zamah nakon podvajanja hrišćanstva na dvije crkve u XI vijeku, a naročito stvaranjem jake srpske pravoslavne države u XII i XIII vijeku.
Ta srbizacija okončaće se do kraja XIII vijeka, na teritoriji prvobitne Raške - srpske države. No, dodaje Mušović:
"Nešto drugačija situacija biće u takozvanom Pomorju - predjelu od Neretve do Bojane i južno od Pive i Tare - đe su Vlasi uspijevali da održe svoje specificno uređenje, u kome su sačuvani relikti jednog daleko starijeg vremena i daleko starijih društvenih odnosa... i koje se teško uklapalo u već razvijeni feudalni sistem...
Proces slovenizacije (jezičkog i kulturnog prilagođavanja) Vlaha, odnosno Romana i dijela Arbanasa, na tlu današnje Crne Gore je definitivno završen u XIII vijeku - znači trajao je nekih deset vjekova.
Jaka državna vlast Nemanjića je, ipak, uspijevala da im nametne i vjerske i feudalne obaveze, ali su razlike izmedju njih i Srba postojale sve do kraja srednjeg vijeka"... (Isto, str. 118.)
Kako su se održali Vlasi
Kako su Vlasi uspijevali da se održe pod rigoroznim zakonima srpske države?
Mušović to ovako objašnjava:
„Za razliku od većine zavisnog stanovništva, i to uglavnom zemljoradničkog, Vlasi (osim onih koji su bili potčinjeni crkvenim i drugim vlastelinstvima na tlu stare Srbije, i koji su vrlo brzo srbizovani) bili su prilično autonomni i slobodni u skladu sa svojim načinom života. Planine u to doba nijesu predstavljale nečiju određenu teritoriju. S. Ćirković (Sima Ćirković, srpski istoricar - pr. autora) u djelu: STEFAN VUKČIĆ, KOSAČ, str. 272-273. navodi da Vlah 1436. godine izjavljuje:
se esse hominem liberum et nemini fore obligatum, dakle: čovjek slobodan i nikome obavezan. (Isto, str. 119.)
Isti taj srpski istoricar, Sima Ćirković, u ENCIKLOPEDIJI JUGOSLAVIJE napisace: ...
Dosledno razlikovanje Vlaha i Srba u izvorima posledica je realne odvojenosti Vlaha kao grupe drukčijeg porekla, načina privređivanja i statusa. (Knjiga 7, str. 506.) Kao dokaz", nastavlja Mušović,
„on navodi i zakonske odredbe iz vremena cara Dušana, iz kojih se jasno vidi da Srbi i Vlasi nijesu isto, odnosno da Vlah nije Srbin-stočar. Na podvajanje se išlo čak i svjesno. Naime, postojao je Zakon Srbljem i Zakon Vlahom, a odredbe da se: Srbin ne ženi iz Vlaseh, dovoljno govori samo za sebe"... (Str. 120.)
U zaključku ovog zanimljivog skripta, mladi crnogorski lingvista ispoljenog senzibiliteta za istraživanja šireg spektra, priču o Vlasima i njihovom odžavanju završava ovako:
„Vlasi i Arbanasi uspjeli su da se brojno očuvaju (za razliku od Srba), i u XV vijeku dolazi do prave ekspanzije vlaškog i arbanaškog stanovništva. Tada se Arbanasi masovno spuštaju u zetsku ravnicu i gornjozetska brda. Od tada se počinju pominjati neka nova plemena". (U ta nova plemena Musović ubraja i Kuče - pr. autora) (Zeljko Mušović: PRILOZI... str. 122.)
Skupa s Kučima
Zanimljivo je vidjeti koja su to plemena bila na kučkim prostorima što su boravila prije pojave samih Kuča. Obilazeći mjesta sa preistorijskim starinama po tom podneblju, dr. Jovan Erdeljanović ce najčešće pominjati Mataguže, opisujući njihova groblja i crkvine.
Tako, veli on, u Donjoj Kržanji, „u komuni Dubovi ima stari ubao Dvijekalac, za koji kažu da je od Mataguža". Od njih su, piše on zatim, očigledno ostali i stari grobovi u istočnom dijelu seoskog polja, u kojima su - prilikom raskopavanja - pronalažene zemljanice, zemljani lončići i to prazni.
I na kraju, zaključuje:
„Jednom su našli veliku plavu đinđuvu, od onakvih kakvima su Stari Kuči zakačivali duvankese o pas". (Dr. J. Erdeljanović: KUCI... str. 53.)
Tu sponu Mataguža i Kuča Mušović, međutim, objašnjava drugačije. On smatra da su oni postojali i u vrijeme pojave Kuča kao plemena u zvaničnim istorijskim dokumentima. Zajedno s njima nalazili su se i u Dečanskoj povelji Stefana Nemanjića iz 1330. godine, pored plemena: Bušat, Tuzi i Hota. Oni, dakle, za razliku od Bukumira nijesu nestali, nego ih ima i usrijed XII vijeka!
----------------
Uz i niz planinu
A vijek kasnije, Mataguži su - 1455. godine, kad i Kuči - bili upisani u spisak katuna koji su činili Zetski zbor. No, znatno ranije, 1418. godine zabilježeno je da su Mataguži bili naseljeni na granicama Skadarskog područja.
«Magaguži su bili jaka ratnička družina», veli Mušović, «i sporili su se sa Hotima (arbanaškim plemenom - pr. autora) oko međa 1455. godine, a 1466. su manastiru Sv. Nikole darovali zemlju. Sima Ćirković ih je označio kao Vlahe, mada je izvjesno da je kod njih bio jači arbanaški elemenat» (Str. 146.)
Ovo, ipak, dosta utemeljeno istraživanje kučke predistorije, od strane srpskih istoričara, dr Erdeljanović, znatno ranije, objašnjava sasvim drugačije. Tako on veli:
"U očuvanim starinama iz starih vremena prevagu ima topli i podesni jugozapad kučke zemlje.
Videli smo da su gomile ograničene poglavito na kučki jugozapad, a razgledanje ostalih starina pokazalo je da se one i najmnogobrojnije u tome kraju. Tu nam je i najveca tvrđava u Kučima - Medun, tu su Doljani, za koje narod priča da je u njima bila velika stara varoš.
Narodno je pričanje, bez sumnje, preterano, ali posle pada rimske Dokleje morale su vremenom u zaklonitoj i plodnoj ravnici doljanskoj ponići neke, naravno ne tako znatne kulturne naslednice Doklejine.
To se vidi po svemu sto smo kazali o staroj Zlatici, kao stanici na prelazu preko Morače, i po raznim razvalinama od manastira u Velikoj Crkvini i po uspomenama o mestima na Ribnici, od kojih se docnije podigla Podgorica". (Str. 54-55.)
Uzgredna pojašnjenja
Zaključivši tako, bezmalo sva svoja saznanja o predistoriji Kuča, (uz tvrdnju da su Duklju još u VII vijeku razorili Sloveni, odnosno Srbi, prilikom dolaska na Balkan), Erdeljanović odmah - po svom običaju - prelazi na XII vijek naše ere.
U njemu se, veli on, javljaju prva jasna određenja da su Srbi naselili današnje kučke predjele. Za tu tvrdnju služi mu toponim: Gorska Župa, iz jugozapadnog dijela današnjih Kuča, koji se pominje 1220. godine i koji je «srpskog porekla».
No, istovremeno zaboravlja da objasni što se to od zapisa Rimljanina Livija - sa početka ovog milenijuma - do srednjeg vijeka zbivalo sa ljudima koji su živjeli na današnjoj postojbini Kuča.
Njegova uzgredna pojašnjenja izazivaju posebnu pažnju. On, tako, zaključuje da je:
"starosedelačko stanovništvo, naučno neodređenog identiteta, usled nasrtaja i pustošenja u minulim vekovima, bilo već jako razrađeno, a usled neprijateljstava sa doseljenim Slovenima, moralo se povući u planine".
To bi, po Erdeljanoviću, trebalo da znači kako njih nije ni bilo u vrijeme doseljavanja Slovena i Srba, a kamoli tokom njihovog naseljavanja i prilagođavanja uslovima života u novoj postojbini.
No, u to ni sam Erdeljanović, očigledno, nije uvjeren. Jer, samo malo prije toga on konstatuje da su đinđuve, pronađene u starim grobljima prethodnih naroda, bile istovjetne sa onima koje su čak savremeni Kuči iz njegova vremena «zakačivali kao duvankese za pas».
Po Erdeljanovićevom naknadnom «otkriću» ispada da su se novodošli Sloveni (Srbi), koji su sredinom ovoga vijeka postali Kuči bavili arheologijom. Pa, kopajući grobove svojih prethodnika, uzimali iz njih pomenute đinđuve za svoje duvankese! Ili je u pitanju neki proces koji Erdeljanović ne priznaje.
Kao, recimo, miješanje došljaka sa starosjedelačkim plemenima, tokom kojeg su došljaci od svojih susjeda preuzimali po nešto od njihovog načina življenja.
Sem toga, Erdeljanović, opet sasvim neodređeno, veli kako se starosjedelačko stanovništvo «povlačilo u planine».
U koje planine, neke dalje od Komova?
Na to nema odgovora.
Umjesto toga slijedi konstatacija kako je «zetsko-moračka dolina bila glavno središte srpske oblasti Zete», pa je «začelo bila i gusto naseljena, te se njeno stanovništvo prelivalo i na okolne planinske predele».
Dakle, u planinama se - prema ovom istraživaču - dešavaju istovremeno dva procesa: u njih se sklanjaju odbjegli domoroci a, takođe, tamo se «preliva i deo gusto naseljenog stanovništva zetsko-moravske doline».
Pri tome nema određivanja o kojim je planinama riječ. «Okolnim» veli neprecizno Erdeljanović, ne određujući ni jesu li one zapadno, sjeverno, istočno ili južno od ove doline.
Ili je tog «prelivanja» bilo toliko da su novodošli srpski stanovnici Zete «zapljusnuli» sve planine koje je okružuju?
Nevoljno priznanje
Ostavimo li za tren po strani pitanje: u kome se vremenu sve to dešava - jer ni na njega nema odgovora kod ovog istraživača - upitajmo se, ipak, sto se događalo u tim «okolnim planinskim predjelima»?
Ako su u njih izbjegli domoroci, oni nijesu mogli biti pusti, nenaseljeni. U tom slučaju lako je pretpostaviti da je među onima što su tamo već bivali i novopridošlih, dolazilo do kontakata i miješanja.
Čak se ni Erdeljanović ne usuđuje da pomisli da su ta stara stočarska plemena novodošli Srbi oćerali u nepristupačne planinske krševite zabiti, đe bi poumirali od studi i gladi.
A ako su, ipak, i ti stari narodi ostajali u «pitomoj dolini Zete», onda se nešto drugo tamo događalo.
Na slicnu nedoumicu kao da dolazi i naš citirani istraživač. Pa, kao da je zaboravio na ono što je prethodno napisao, dopisuje ovakve redove:
«I kao što se u okolini stare Duklje stvorilo do XII veka, mešavinom od Srba i zaostalih starinaca, stanovništvo pod imenom Dukljani, tako se, jamačno, samo možda nešto docnije, zbivalo slično stapanje i na jugozapadu danasnje kučke oblasti». (Str. 71.)
Evo, dakle, nevoljnog priznanja da Dukljani nisu bili «baš čisti Srbi», iako je zetsko-moračka dolina bila «u to vreme središte srpske oblasti Zete», kako to prehtodno izreče ovaj isti autor.
I, ovog puta za čudo, Erdeljanović odlučuje da se malo bliže odredi i u odnosu na vrijeme u kome se proces miješanja «na jugozapadu kučke oblasti» dešavao.
A taj proces se, kako viđesmo, odigravao sve do XII vijeka. Dakle, punih 500 godina od trenutka u kome je, po Erdeljanoviću, zabilježen dolazak Srba u Duklju, kasnije Zetu, i na današnju kučku teritoriju!
---------------
Sloveni i prije njih
No, kako to u svemu čini, ovaj istraživač i ovim redovima otvara nova pitanja, na koja ne daje odgovora.
On ne precizira s kojim se to stanovništvom - prije no što se ono nazvalo dukljanskim, dakle mješovitim - orođavalo novodošlo srpsko stanovništvo.
Sem toga, zašto se do toga procesa dolazi u jugoistočnim planinskim predjelima kučke oblasti, a u ostalima ne, ako se stanovništvo prenaseljene Zete «prelilo preko okolnih planina»?
Umjesto odgovora, Erdeljanović nas odmah dovodi u XII vijek, ukazujući kako su još na njegovom početku kučke planine: Kostica, Širokar i Rikavac pripadale plemenu Dinoši.
A upravo tako se i danas naziva jedno od arbanaskih sela smješteno na jugu od Fundane u Grudama.
Ne znajući kako da protumači da su drevne planine, ipak, sedam vjekova poslije naseljavanja Srba, i dalje pripadale jednom arbanaškom plemenu - koje se tu stvorilo ko zna kad i ko zna odkuda - ovaj autor postavlja sam sebi pitanje:
Da li je to pleme uopšte postojalo na prostorima danasnjih Kuča u vrijeme «prelivanja» stanovništva iz zetske ravnice?
Ako sumnja da je postojalo, otkud onda pomenute planine u njegovom vlasništvu i u XII stoljeću?
Odgovara, naravno, nema.
Mnogo nepoznanica
Umjesto njega slijedi nova konstrukcija, koja otvara i nova pitanja.
Tako Erdeljanović zaključuje:
«U to doba, u sadašnjoj kučkoj zemlji i nije bilo nekog jakog plemena koje bi držalo u svojim rukama celu oblast od Cijevne do Morače». «(Str. 72.)
Znači li to da ni srpsko stanovništvo nije bilo - ni brojčano ni po snazi - to koje je vladalo cijelom kučkom oblasti «od Cijevne do Morače»?
Jesu li njima ravnopravni partneri samo pomenute Dinoše, ili su postojala i neka druga plemena na koja je, uostalom, kao na prethodnike Kuča ukazivao i sam Erdeljanović, na ranijim stranicama svoga djela?
Za ove i ovakve nepreciznosti i skokove kroz vjekove, Erdeljanović, svakako, ima opravdanje.
On jednostavno kaže da nema naučno uvjerljivih podataka ni o tome koja su plemena živjela na kučkoj zemlji prije dolaska na nju Slovena, odnosno Srba.
Niti: ko ju je sve pohodio u minulim vjekovima poslije Rimljana, i da li je to uopšte neko činio.
Ponajmanje o tome đe su se đeli ljudi koji su naseljavali Duklju nakon njenog razaranja, (po Erdeljanoviću od strane Slovena u VII, a po nekim drugim istraživačima - već u I vijeku od Avara).
Mada, kako je već rečeno, zadržava pretpostavku da su «sklonili u okolne planine».
Dakle, mogućno je da se desilo prethodno naseljavanje planinskih krajeva, pa razumljivo i susjedne današnje kučke oblasti, znatno prije procesa prenaseljavana zetsko-moračke doline i «prelivanja njenog stanovništva u okolna brda».
Uvažavajući jednu takvu mogućnost, Erdeljanović otvara vrata i za drugačije poglede, posebno kada se ona potkreljuju određenim naučnim istraživanjima, do kojih je dolazilo u vremenu poslije njega.
A njih je, kako viđesmo, bilo - i to vrlo značajnih.
Jirečekov iskaz
No, prije nego što se pozabavimo novijim istorijskim izvorima, pogledajmo što o dolasku Slovena - i onima koji su na ovim prostorima boravili prije njih - misli Erdeljanovićev savremenik, istoričar velikog međunarodnog ugleda.
Konstantin Jireček, Čeh, dakle, ne čovjek naših korijena.
On će se - u dvotomnom djelu: ISTORIJA SRBA, u prvoj knjizi koja nosi podnaslov: Politička istorija do 1537. godine, objavljenoj 1911. godine - pozabaviti sudbinom «tri indogermanska naroda: Ilira, Tračana i Jelina, koji se javljaju na Balkanskom poluostrvu na osvitku istorijskog doba».
Jireček tako piše:
"Ilirska plemena Docleati (Dokleati) i Labeati naseljavali su balkanske zemlje.
Dokleati su obuhvatali najveći dio Crne Gore, kako kod Podgorice, tako i kod Grahova, gdje su nedavno u selu Vilusima u ruševinama rimskog kastela Saltue (Saltue), nađeni ilirski natpisi njihovih poglavica (u stilovima).
Njihovi susedi bili su Labeati (Labejati) na Skadarskom jezeru i Pirutse"... (Konstantin Jireček: ISTORIJA SRBA, knjiga I, Slovo Ljubve, fototipsko izdanje, Beograd, 1978, str. 10.)
Češki istoričar sa početka ovoga vijeka, pominje i «ilirsku tvrđavu Medeon», i kaže:
"Tako se Medeon u pokrajini Labeata, gde je legat Perperira zarobio kraljicu Etlevu, sa sinovima ilirskog kralja Gencija, javlja kao Medion kod Ravenskog geografa, a Medonum u poveljama II veka. To je još i danas dobro poznati Medun, zamak na visini sa ostacima kiklopskih stena i prastarih kamenitih stepenica u beloj krečnoj steni, a u pokrajini Kuča, na istoku Crne Gore".(Str. 12.)
Konstatujući kako su Kelti ostavili malo dokaza o svom boravku na Balkanskom Poluostrvu - pa i u našim krajevima - Jireček se nešto više zadržava na pohodima Avara, pa zatim i Huna, kao prethodnicama slovenskog talasa naseljavanja Balkana.
Po njemu, glavnina Avara nastanjivala se u provincijama južno od Dunava, «uglavnom davno naseljenim», ali su najpreduzetnije grupe prodrle najdalje s težnjom da osvoje tople i bogate primorske krajeve».
Prateći glavnu struju slovenskog prodiranja preko današnje Makedonije i srednje Albanije do mora, Jireček će objasniti i ko je od Slovena dospio do Dalmacije i naših krajeva.
-------------------
Stara geografija
Jireček kaže:
"Mnogo jače povorke kretale su se u provinciju Dalmaciju, duž starih rimskih puteva od Naisa u Lis, i od Sirmija u Salonu i Naronu, sve do krajeva sa vinogradima i maslinovim baštama u blizini dalmatinskih gradova, gde se zaustaviše kneževi: Dukljana, Konovljana, Zahumljana i Hrvata." (Str. 57).
U toj velikoj seobi naroda - koja se po češkom istoričaru odigravala u III vijeku naše ere - nema, dakle, pomena o prodiranju prema moru slovenskog plemena pod imenom Srbi.
Oko Skadarskog jezera i Jadranskog juga su, veli Jireček, Dukljani, a zapadno od njih Konavljani, pa Zahumljani, i najzad, još zapadnije Hrvati.
O njihovom boravku u zaposjednutim krajevima, Jireček piše: "Sloveni nisu bili samo privremeni naseljenici u balkanskim zemljama. U sjevernoj, više kontinentalnoj polovini Balkanskog Poluostrva, do linije koja bi se mogla povući od Bara, preko Skadarskog jezera, Ohrida i Kostura, sve do solunskih kapija, stanuju pretežno već preko dvanaest vekova Sloveni. ...
Postepenim asmiliranjem slabih ostataka starijeg ilirskog, tračkog i romanskog stanovništva, obrazovala se tokom vekova, u velikom prostoru od izvora Save pa do primorske obale kod Varne, neprekidna jedinstvena slovenska govorna oblast", zaključak je Jirečekov.
On se pri tome oslanja na:
"jedan jedini izvor iz toga vremena, koji govori o obimu slovenske kolonizacije. To je jedna geografija, sastavljena od oko 670-680, na jermenskom jeziku, koja je ranije pripisivana bila Mojseju Horinskome " ... (Str. 5).
Poslije osam decenija
Zanimljivo je da se - osam decenija kasnije - na taj dokument osrvće i lingvista Željko Mušović, pišući o porijeklu Crnogoraca.
On, najprije, konstatuje da se «iz dostupnih podataka i izvora može zaključiti samo to da su Avari sa podložnim Slovenima uglavnom napadali i zauzeli zapadnu polovinu Balkanskog Poluostrva, a Sloveni sa donjeg Dunava - istočnu, to jest Meziju, Trakiju, Makedoniju i Grčku.
A onda će se zapitati: Da li je, i u kojoj mjeri, ova kolonizacija zahvatila i oblast današnje Crne Gore, odnosno provincije Prevalis?
To se ne može saznati iz savremenih pisanih dokumenata. U jednom dokumentu, tačnije: GEOGRAFIJI, jermenskog putopisca Mojsija Herenskog iz III vijeka, kaže se da je 25 slovenskih plemena prešlo iz Duklje i doprlo do Trakije, Makedonije, Ashaje i Dalmacije. Ova informacija, sama po sebi, ne govori mnogo, jer je pojam Dalmacije vrlo širok i odnosi se praktično na cijelu teritoriju zapadnog dijela Poluostrva»... (Ž. Mušovic: PRILOZI ... str. 30).
No, pogledajmo kako je Jireček, gotovo čitav vijek ranije, opisivao sudbinu ostataka starih ilirskih plemena u našim krajevima.
O tome on je pisao:
"Između južnih Slovena sedeli su još dugo vremena znatni ostaci staroga stanovništva. Za vreme seobe naroda poluromanizovani Iliri potisnuti behu iz planina između Dalmacije i Dunava na jug. Njihovo središte postade kraj Arbanum (srpski: Raban) kod Kroje, gde već Ptolomej u rimsko doba pominje pleme Albana.
Od X+ veka raprostrlo se ovo ime na čitav narod, latinski: Arbanenses, ili Albanenses, odakle je izveden slovenski oblik: Arbanasi. U srednjem veku bila su njihov glavna sedišta u četvorokutu između Skadra, Prizrena, Ohrida i Valone, sa ograncima daleko na sever. U X+- veku javljaju se Arbanenses sa svojim nacionalnim imenima među seljacima grbaljske župe kod Kotora, a isto tako u sada čistoj srpskoj dolini Crmnice na severozapadu Skadarskog jezera...
U Crnoj Gori padaju u oči čisto arbanaška imena mesta u krajevima u kojima danas više niko ne govori arbanaški: Šinđon (arbanaški: Sv. Jovan), Goljemade (već 1444. arb.: velike njuške - gulae magnae), Krusi (od lat. krudz) i td.
Karakteristična su plemenska predanja zabeležena kod Hana, Rovinskoga i u NASELJIMA (delo Erdeljanovića - pr. autora), koja arbanaška i srpska plemena izvode iz zajedničkih predaka... Genealogija podseća na konstrukciju ilirskih plemenskih predanja kod Apijana (str. 7).
Plemensko predanje Kuča izvodi sada srpske Kuče arbanaške Kastrate i Šaljane od tri brata; ali Kuči se javljaju još kod Marijana Bolice iz Kotora (1614.) kao Chuzzi Albanesi, el rito romano "... (K. Jireček: ISTORIJA SRBA, str. 85-86.).
Čitalac će zapaziti da ni Jireček - a ni već pominjani naš savremenik Mušović - pišući o velikoj seobi naroda iz III vijeka među novodošlim slovenskim plemenima ne pominju Srbe na prostorima današnje Crne Gore i njenog Primorja. Jireček, čak, kazuje kako je Crmnica «sada već čisto srpska dolina».
-----------------
Ko ruši Dokleju
Poznato je, i rimskim spisima dokazano, da je Dokleja (Doclea) bila značajno jezgro rimske provincije Prevalis (Prevalitanije), o čemu svjedoče i ostaci rimskih građevina na tlu nekadašnje Duklje.
Naučni istraživač širokog radijusa: od jezika i litarture, do istorijskih zbivanja na tlu Crne Gore, književnik dr Radoslav Rotković, negira Erdeljanovićevu tezu da su Srbi razorili Dokleju (Duklju) još u V vijeku.
On smatra da su Sloveni, a ne Srbi, bili na dukljanskim prostorima čitav vijek prije toga.
Ali da li su rimsku naseobinu Dokleju razorili Goti u petom vijeku naše ere.
Već 548. godine slovenska vojska je pustošila Ilirikum do Drača. Godine 551. piše on pozivajući se na pisana dokumenta, kaže se još jasnije da je u rimsku zemlju došla gomila Slovena, koliko nikada prije toga. Cilj im je bio Salona (Solun).
Sloveni su prevalili sva ilirska brda i našli se na Primorju. Zatim su im se pridružili i drugi koji su malo kasnije prešli preko Dunava. Veli se da su zimovali kao u svojoj kući ne bojeći se ništa neprijatelja.
Prokopije je krivio Totilu, kralja istočnih Gota u Italiji, da je namamio ovamo Slovene, što se podudara sa onim sto piše Dukljanin iz Bara. (Ljetopis popa Dukljanina - pr. autora.)
Tako priča u sedmome poglavlju i Toma Arhiđakon. (Pisac djela: HISTORIA SALONITANA MAIOR - pr. autora.) (R. Rotković: ODAKLE SU DOŠLI PRECI CRNOGORACA, Matica Crnogorska, Cetinje, 1996. str. 248.)
Rotković, sem toga, tvrdi da Sklavini nijesu došli sa sjeveroistoka Evrope, čitav vijek kasnije kao Ozeriati, istočnoslovensko pleme, kako se to inače dokazuje, nego su to upravo bili Zapadni Sloveni, oni isti koje Germani nazivaju Njendima, Vinidima, a koji su još ranije bili poznati kao Veneti. (Veneti su još u drugom vijeku naše ere boravili na ušću rijeke Visle u Baltičko more - pr. autora.)
Sloveni ili Goti
"Ti Zapadni Sloveni", konstatovaće Rotković, "prema hronici Patrasa (MONEMVASIJSKA HRONIKA) boraviće na Peleponezu već godine 548, a ne tek 615. kako se inače tvrdi, i ostaće tamo punih 218 godina.
Da bi iz zapadne postojbine - Pribaltika (Pomorja) tamo stigli, morali su proći dug put... Dakle, tamo đe su početkom naše ere prozvani Veneti, u ---+ vijeku javljaju se Sloveni, koje Rim i Vizantija, zbog teškoća sa konsonantskom grupom: sl - nazivaju Sklavinima (Sklavinovie).
Ovi su Zapadni Sloveni, Sklavini, prvi došli na Balkan, pa su zato i prve slovenske pokrajine nazvane - Sklavinijama" (Str. 240).
Sklavinija se podižu na ruševinama rimske Dokleje.
"Nju su razorili i opljačkali Goti, veli Rotković, ili u pohodu 489-490 godine, ili za vrijeme zemljotresa 518. godine naše ere. Potvrdu za ovu tvrdnju ovaj istraživač nalazi u istraživanjima R. Novakovića, koji je pisao da su: "gotsko-slovenski talasi skoro sto godina (još od 215. do 290.) vršili pritisak na granice Rimskog carstva, ali bez uspeha; to carstvo ce podleći tek pod udarom Huna, dve stotine godina kasnije". (R. Novaković: ODAKLE SU SRBI DOŠLI NA BALKANSKO POLUOSTRVO, 1977.)
Rotković ovome dodaje, da se ipak zna - mada nema specijalističkih istraživanja o vezi Gota i južnih Slovena - da su zapadni Goti (Vizigoti) zakucali na granice Prevalisa oko četristote godine, kada su osvojili Stari i Novi Epir, ali su ubrzo prešli u Italiju i zauvijek napustili Balkan.
Istočni Goti, pak, došli su na granice Prevalisa 459. godine, pošto im je car Lav + otkazao 457. godine subsidije (vojnu pomoć), pa su oni opustošili Ilirik, opljačkali Drač, zatim se povukli u Panoniju, da bi 478. ponovo došli u Epir i naselili se u Draču i Janini, na što podsjeća toponim Gotišta.
Ima indicija, dodaje tome dr Rotković, da su oni upadali i u Prevalis, i da su se nastanili oko Skadarskog jezera, odakle potiče jedna dvostruka, bogato ukrašena kopča sa poludragim kamenjem i glavama gotske mitske ptice.
Poslije ubistva cara Julijana Nepa u Saloni, germanski vođa Odoakar, koji je vladao Italijom, zauzeo je cijelu Dalmaciju. Na njega je udario gotski vođa Teodorih, koji se učvrstio u Dalmaciji i došao do Nikšićkog polja i Boke Kotorske, pa je - podigavši utvrđenje Anagaston (Onogošt) - razrušio i opljačkao Dokleju.
Baveći se događajima od vijek - dva kasnije, Rotković konstatuje da pop Dukljanin takođe piše o Gotima. Oni su se, po njemu, pojavili sa sjevera kao narod koji se nazivaše Gotima, narod divalj i neobuzdan.
Ovoga puta njega su predvodila dva brata: Totil i Ostroil, čije se vojske razdvojiše, pa Totil ode u Italiju i na Siciliju, a Ostrail zauze čitavu Dalmaciju i primorske oblasti, da bi na kraju zastao u Prevalitaniji.
Selunat i Selimir
Rotković zatim navodi da, prema Dukljaninu, Goti ne odlaze, nego ostaju i slovenizuju se.
Ali, kako on ne opisuje dolazak Slovena ni prije Gota, niti s njima, ostaje nejasno na koji se način oni slovenizuju. Da nisu Veneti (Zapadni Sloveni) već tada boravili u Prevalisu i Dokleji, i tu se bili nastanili pre Gota? Sasvim je neizvjesno. Izvjesnije je da ih je bilo među Gotima, mada brojke o tome nijesu utvrđene.
Ali, zar se ne kaže kako su gotsko-slovenski talasi zapljuskivali rimsko carstvo još na početku III vijeka naše ere? I to na zapadnim granicama toga carstva, đe su Sloveni živjeli u susjedstvu Gota, pa vjerovatno i izmiješani s njima.
Takođe je zabilježeno da je Rimsko carstvo popustilo pod naletom Huna, dva vijeka kasnije, dakle u - stoljeću, kada - kako vidimo - i dolazi do najezde Gota na Prevalis (Prevalitaniju) i rušenje Duklje (Dokleje).
Rotković zatim konstatuje da se iz Dukljaninovih zapisa ne vidi razlika između Gota i pridošlih Slovena. On ih sve naziva Gotima, pa je i naslov svog djela : LIBELLUS GOTHUM, poistovetio sa: SCLAVORUM REGNUM.
"Dukljanin, zapravo, Slovene naziva Gotima sve dok se Goti ne pokrste, a onda ime Goti iščezava, a od gotskih imena vojskovođa zadnji je Selunat", kaže dr Rotković.
Pritom on zapaža kako je Selunatova vladarska loza ispunjena slovenskim imenima nasljednika, od sina Selimira, koji je još bio paganin ali hrišćane nije proganjao, nego je "napunio zemlju mnoštvom Slovena i u to vrijeme zemlja je bila u miru".
Nakon toga, u očigledno mješovitoj bračnoj vezi "Selimir je izrodio sina kome je dao ime Vladin (u vatikanskom rukopisu: Bladin). Vladinov sin je Ratimir, koji je bio grub obijesan. U njegovo vrijeme pojaviše se i Bugari sa Volge".
Dakle, prema popu Dukljaninu, sve do pojave Bugara - koji takođe nijesu mijenjali stanje u Duklji (Sklaviniji), pa je zemlja živjela u miru - pomenuta naseljavanja (popunjavanje zemlje Slovenima) obavljala su se mirnim putem, podsticana od gotskih vladara slovenskog imena.
"Zar se ne kaže", podsjeća Rotković, "da je još prvi gotski vojskovođa, koji je otišao u Italiju, "mamio Slovene" da dolaze na jug"?
Ovom istraživaču korijena naroda koji su naseljavali Duklju, pada u oči i Dukljaninovo objašnjavanje posljedica ratova i ugovora o miru koje su vizantijski vladari sklapali sa Bugarima.
------------------
Odakle su došli
Rotković navodi sljedeći Dukljaninov zapis o tome. "Isto tako i kralj Vladin, videći da je veoma veliko mnoštvo naroda (bugarskog) sklopi s njima mir. I oba naroda, to jest Goti, koji su i Sloveni, i Bugari, sada baš sa svih strana sigurni, zasnovaše sela i zaseoke, pa nastane zemlju koju su zauzeli, na kojoj se i danas nalaze". (Str. 262).
Kako se sve ovo zbiva u VI vijeku i kasnije, Rotković smatra da su "te naseobine stvarali upravo Zapadni Sloveni (Sklavini) koji su došli iz Pomorja (Polablja)".
On time objašnjava i pisanje Porfirogenota (30 glava rukopisa: PERIETNON - nazvanom: DE ADMINISTRANDO IMPERO - pr. autora) da su Dalmaciju prvo zauzeli Sloveni i Avari (Obri), a zatim su naišli Hrvati, pokorili Avare i zavladali tom zemljom. Doduše, reći ce Rotkovic, Porfirogenot u glavi 33 piše da je Duklja od avarske ruke ostala pusta, i da je ponovo naseljena u vrijeme cara Irakija, kao i ostali krajevi.
Takvo pisanje, smara Rotković, "plod je careve (Porfirogenotove) opšte neobaviještenosti o Duklji, jer on ne zna ni njenu geografiju, ni istoriju, pa ne bilježi postojanje čak ni takvih gradova kao što su: Budva, Bar i Ulcinj, a istovremeno proglašava velikim gradovima: Gradac, Novigrad, i Lontodoklu, za koje ih niko takvima ne zna". (Str. 272.)
No, upravo će Porfirogenitov rukopis poslužiti jednom drugom istraživaču, arheologu J. Kovačeviću, da negira prethodni masovniji dolazak Slovena u Prevalis (Duklju) prije dolaska Avara.
On će ustvrditi da do te najezde slovenskih plemena dolazi tek u vrijeme vladavine cara Iraklija (626-641), i to dolaskom Srba i Hrvata.
Ta tvrdnja je Rotkoviću povod da zapita: zbog čega je ovaj arheolog stavio na istu stranu Dalmaciju i Prevalis, kada o Avarima ima dosta tragova u prvoj, a gotovo nikakvih u drugoj provinciji?
Zašto je Kovačević zaključio da ako u Prevalisu nije bilo Avara, onda nije bilo ni Slovena?
"Zar nije dragocjen podatak", pita se Rotković, "da najveća slovenska ekspedicija prema Draču pada u 584. godini, dvadeset godina prije nego su Avari oformili svoj Kaganat u Panoniji?
"Mijovićevo mišljenje o ovoj tezi da je Prevalis bio prazan do dolaska Avara, a zatim i Srba i Hrvata, Rotković suprotstavlja mišljenje jednog drugog crnogorskog arheologa, i istoričara materijalne i duhovne kulture Crnogoraca, Pavla Mijovića.
Navodeći njegova istraživanja o Avarima i Slovenima u Prevalisu, a posebno o stradanjima prevalitanskih gradova Lješa i Risna prije 591. godine, Rotković se posebno zadržava na mostarskom simpozijumu, posvećenom predslovenskim etničkim elementima, održanom 1969. godine.
Na njemu je poznati vizantolog F. Barišić postavio tezu o naseljavanju dijela od 100.000 učesnika slovenskog pohoda na Solun (586. godine) negdje u Makedoniji.
Odatle su, tvdio je on, oni vršili dalje prodore, pa dospjeli i do Lješa i Risna (prije 591. godine) i porušili ih. Dvadesetak godina kasnije, Mijović je tu tezu ovako prokomentarisao:
"Za više od petnaestak godina od kako je postavljena ova hipoteza stanje u istorijskoj nauci se prilično promijenilo blagodareći najviše arheološkim istraživanjima, posebno u sjevernoj Albaniji. Tamo je, u okviru takozvane komanske kulture, otkriven veliki broj slovenskih nalaza koji pokazuju simbiozu materijalne kulture s domorocima, protkanu antičkim uticajima. Ti nalazi ne samo što potrđuju prolaz Slovena preko sjeverne Albanije do Jadranskog mora, nego i njihovo stalno naseljavanje. U tom svjetlu posmatrano rušenje Lješa i Risna od strane Slovena nešto prije 591. godine izgleda sasvim mogućno. Pošto se između ova dva grada nalazi jako utvrđenje Olcinijum, kojega papina pisma ne pominju kao porušenog, pitanje je jesu li ga Sloveni zaobišli; biće vjerovatnije da su pokušali da ga zauzmu, pa pošto im to nije pošlo za rukom - ostavili su ga i produžili ka Risnu" (Str. 275.)
Rotkovićev zaključak
Teško da se danas mogu negirati pohodi Slovena i njihov boravak u Pomorju pa, dakle, i u Duklji, vijek - ili dva prije nego što se to tvrdilo na početku našeg stoljeća.
A tada je izložena pretpostavka o doseljavanju Slovena, - a po nekima i Srba - na Pomorje, u VII vijeku.
No, kako je to i dalje nedovoljno istražena oblast, nove hipoteze o tome da je riječ o zapadnim a ne istočnim Slovenima, kao naseljenicima - Sklavinima na Pomorju, u najmanju ruku zahtijevaju dodatna proučavanja svega onoga što su pridošli u tome vremenu za sobom ostavili.
A na šta se stalno nailazi zahvaljujući savremenom razvoju odgovarajućih naučnih grana, a prije svega arheologije. Za našu temu - o predistoriji Kuča - upravo ova istraživanja postaju značajna.
Kako smo već imali prilike da saznamo, i u starim knjigama pisano je da su Sloveni prevalili sve ilirske planine da bi došli do mora, donevši sa sobom iz zapadne postojbine i sam naziv: Pomorje.
Dr. Pavle Mijović precizira da su oni te nove krajeve trajno naseljavali, posebno sjevernu Albaniju. Kako tragova boravka Avara u tim predjelima (posebno u današnjoj Crnoj Gori) bezmalo i nema, a otkrivaju se tragovi Slovena, prof dr Radoslav Rotković, u knjizi: ODAKLE SU DOŠLI PRECI CRNOGORACA čitavu ovu epizodu zaključuje slijedećim riječima:
"Nama se čini da nema drugog objašnjenja pojave ovih Slovena prije Hrvata, nego da su to Sloveni (Sklavini) iz Pomorja i Polablja. A u vrijeme kada su Sloveni i Avari rušili Salonu (Solun), Hrvati su još uvijek bili s onu stranu Bagibarije (Bavarske). Sloveni, koji su dolazili zajdno s Avarima - ili su ih, kao i Grčkoj, smatrali Avarima, naselivši prostore današnje Hrvatske željeli su da stignu što južnije, pa je stoga došlo do njihove takve koncentracije u Prevalisu. Time se i objašnjava to što između njih i Hrvata nije bilo sporova, i da su toponimske paralele tih krajeva sa Crnom Gorom posljedica povratne seobe iz Crne Gore u Hrvatsku".
------------------
Srbi - otkud i otkad
U vremenu o kome se govori o Dokleji kao o razvijenom ljudskom naselju, Brskut svakako nije mogao biti od uticaja na život u Prevalitaniji, pa ni nakon dolaska Slovena u Sklaviniju. Naprotiv, mogao je samo da trpi njen uticaj, što podvlače i oba autora u knjigama posvećenim istoriji ovog današnjeg bratonožićko-kučkog naselja.
Medun je, međutim, i tada bio poznato trgovačko stecište i tvrđava za odbranu od napada agresora. I o njegovim sponama sa Doklejom (Duklje) pišu i raniji i pozniji pisci kučke istorije.
Stoga se vratimo toj osnovnoj temi: enigmi Duklje. Nastavimo tamo đe je Brskućanin - ali Bratonožić a ne Kuč - Milorad Predojević stao, baveći se kontroverzom o dolasku Srba u Duklji, pa prema tome i u Kuče i Bratonožiće.
Kad je razorena Duklja
Enigma o jednom ili vise rušenja Duklje - kao i o vremenu kada su se ta rušenja zbivala - tijesno je povezana sa pitanjem: kada su i otkud Srbi stigli u ovaj značajni centar nekadašnje rimske provincije Prevalitanije.
Kako smo vidjeli na prethodnim stranicama, dr Erdeljanović tvrdi da su oni stigli u Duklju još u VII vijeku i tada je razorili. Stare istorijske knjige, koje smo navodili, kazuju da su to dva vijeka ranije učinili Goti, kad Srba u njoj nije moglo biti ni po jednoj verziji...
A zapis Stevana Nemanje potvrđuje da je on razarao Duklju, tada već sjedište države Zete, na svom pohodu pred kraj XII stoljeća. Je li to bilo prvo, ili drugo razaranje Duklje od strane dolazećih Srba, pitanje je koje traži odgovor.
Istovremeno, što je i tema ove knjige, predanja otjelotvorena i u djelima Marka Miljanova, pominju Stare Kuče od srpskog roda Mrnjavčića (Mrnjavčevića) tek od sredine ovog milenijuma, iz XIV vijeka, kao osnivače plemena sa tim imenom.
Čitava dva vijeka, dakle, po dolasku Nemanje u Duklju! I čitav vijek, takođe, pošto se ime Kuči pojavilo u jednom dokumentu Nemanjića, kao ime jedne albanske porodice, podanika tadašnje srpske države.
Da se slično zbivalo i sa Bratonožićima, takođe «srpskim plemenom», koje je bilo pravoslavno mnogo prije Kuča, utvrdiće i sam Predojević.
On će, doduše, sa 1455. godine prvo pominjanje Bratonožića pomjeriti neku deceniju unazad na 1416. godinu, navodeći dokumenat iz toga vremena: Skadarski zemljišnik.
U njemu su, navodi on, u selu Capenico (Kupelnik) upisani: Marco Bratonose i Marco Bratonesso i «to je, mislim, prvi spomen Bratonožića, iako posredan».
Tacnije, tada se pominje ovo ime kao pojedinačno, a ne kao ime katuna ili plemena, što je 1455. godine kao i u odnosu na Kuče - po prvi put bilo učinjeno u popisu zetskog zbora. Utoliko više, zagonetno pitanje: kada su i odkud odista Srbi stigli u slovensku provinciju Sklaviniju, dobija puno opravdanje.
Pogotovu što se pojava plemena pod nazivom Kuči, mnogo vjekova kasnije, vezuje za osnivače srpskoga porijekla.
Da li su se Srbi odista doselili u ove krajeve još u VII vijeku, kada je - po Erdeljanoviću - rimska Dokleja bila razorena, i kada su pridošli Srbi, nemajući đe da žive, izgradili nova naselja, koja su nastajala u Doljanima?
Ili su u naselju u Martinića gradini ( Lontodokli - Long to Dokli), nastalom poslije razaranja stare Duklje od Gota, nastavili da žive tamo odbjegli Dukljani, sve do dolaska Slovena (Sklavina) u rimsku provinciju Prevlataniju, dva vijeka poznije, kako to-sa osloncem na Porfirogeneta - tvrdi Rotković?
Đe je Lontodokla
Ako su ta nova naselja gradili Srbi, pošto su još u VII vijeku razrušili stari grad Duklju, zašto je tu «srpsku državu» - koja je u kasnijem, razvoju nosila naziv Duklja, a zatim i Zeta - krajem XII vijeka pokorio i razorio Stevan Nemanja?
I zašto su pred njegovom silom tadašnji vladari Zete morali da bježe, zajedno sa crkvenim velikodostojnicima, a s njima i veliki dio naroda razorenog grada?
Pogotovu ako su Raška i zetska vlastela bila «dva stabla jedne iste grane», kako ih naziva češki istoričar Konstantin Jireček?
Dr Radoslav Rotković potražiće, najprije, odgovor na pitanje: što je to na svom pohodu kroz Zetu rušio Nemanja.
On iznova publikuje skicu, koju su P. Mijović i M. Kovačević ranije već objavili u knjizi: GRADOVI I UTVRĐENJA. Na njoj su ucrtani arheološki nalazi ljudskog naselja u martinićkoj gradini kod Spuža, sa očuvanim temeljima zidova, trobrodnom bazilikom, biskupskom stolicom i tragovima grobova (kraljevskih?).
Po Mijoviću bilo je to satelitsko naselje Dokleje, odnosno Porfirogenitova Lontodokla, (Long=lug) kod Duklje, urbani centar sa kontinuitetom života u njemu od X do kraja XII vijeka (do Nemanjinog dolaska).
Tek nakon ovog dokaza Rotković pobija i Erdeljanovićevu tezu o boravku Srba u Sklaviniji, prije Nemanjinog osvajanja ovih krajeva.
Po njemu, tamo su sa starosjedelačkim romanizovanim stanovništvom boravili Sloveni (Sklavini), nakon dolaska u Prevalitaniju, postavši žitelji novih naselja, po kojima je čitava provincija i dobila ime Sklavinija.
Oni su i obrazovali samostalnu državu, koja je kroz vjekove mijenjala ime, najprije nazivajući se Dukljom, a zatim i Zetom, da bi je Stevan Nemanja razorio.
------------------
Daleko od mora
U polemici sa onima koji tvrde da su najpre Duklja, a zatim i Zeta bile srpske zemlje, Rotković ponavlja pitanje koje je istoričar J. Novaković postavio u svojoj knjizi:
GDE SE NALAZILA SRBIJA OD VII DO XII VEKA, a koje glasi:
„Ako je tačno, kao što neki hoće, da su u Srbiji, Bosni i Duklji i prvobitni slovenski stanovnici bili istog etničkog sastava, srpskog... zašto pojam Srbija nije odmah obuhvatio sva tri podruja, i zašto se na celom tom prostoru nije očuvala srpska država pod nazivom Srbija? (Str. 245)
I drugi savremeni crnogorski istoričar, već pominjani dr Radoje Pajović, negira postojanje Srba u Sklaviniji, kasnije Duklji, sve do XII vijeka.
Kao argumenat njemu služi već navođeno djelo vizantijskog cara Konstantina Porfirogenota: DE ADMINISTRANDO IMPERIO (Upravljanje carstvom), u kome se pominju mnogi današnji gradovi u basenu Skadarskog jezera, sa Primorja i današnje Albanije, sa imenima stanovnika koji su u njima živjeli.
Jirečekovo pomirenje
Isto to carsko djelo, međutim, poslužilo je češkom istoričaru Konstantinu Jirečeku da pokuša da pomiri pojam Dukljana kao autentičnog stanovništva u rimskoj Prevalitaniji, i kao žitelje srpskog entiteta u kasnijim državama Duklji i Zeti.
To objašnjenje zaslužuje da se čitaocu predoči, i ono izgleda ovako:
"Najjužniji kraj u Primorju, jedan deo nekadašnje Prevalitane, nazvao se po rimskom gradu Doclea koji Konstantin Porfirogenit, po imenu cara Doklecijana, pominje samo kao ruševine Dioclija.
Ta se oblast nazivala latinski Dioclia... naseljena Dukljanima ili Dioklićanima. ... Srbi su Jadransko more zvali more dioklitsko, a Skadarsko jezero dioklitsko ezero.
Ime Dioclitija potisnuto je bilo, postepeno od XI veka, nazivom Zeta (lat: Zenta, Genta), kako se zove jedna reka u toj oblasti, jaka pritoka Morače, u središtu današnje Crne Gore...
Južna strana Kotorskog zaliva spadala je u Dioclitiju, a severna u Travuniju. Obe ove obale postale su jedna celina tek posle 1683. godine, usled mletačkog osvajanja.
U unutrašnjosti granica Dioclitije, poklapala se sa vododelnicom između Dunava i Adrije. Severna granica bila je između izvora Zete i Pive; istočna granica u šumovitom okviru limskoga kraja i u visokim planinama na istočnoj strani Skadarskog jezera, u kojima je episkopija Polatum (starosrpski: Pilot), zajedno sa pokrajinom Arbanum kod Kroje, pripadala vizantijskoj oblasti.
Stanovnici Dioclitije bili su jako izmešani sa mnogim ostacima starijeg stanovništva, Arbanasa i Romana, među novim slovenskim naseljima.." (K. Jireček: ISTORIJA SRBA, str. 65).
Linije razgraničenja
Pošto je zemlju između Dubrovnika i Kotora označio kao „naseljenu plemenom Trabunjanima", a zatim i „Humsku zemlju na sever od Dubrovnika do Neretve", Jireček se zaustavlja na „nekadašnjoj zemlji ilirskih Ardijeja, na kojoj su bili Neretvljani, od dalmatinskih Romana nazivani Paganima, a čuveni behu i morski gusari".
Opis tih krajeva on završava konstatacijom da je „u dolini Cetine hercestvo Horvata". Nakon tog kratkog „izleta" češki istoričar se vraća na „zadatu temu" - utvrđivanje zemalja u kojima se u IX vijeku prvi put javljaju Srbi.
Jireček o tome kaže:
"U unutrašnjosti, daleko od mora i Dunava prostirala se, po opisu Konstantina Porfirogenota, oblast prvobitnih, pravih Srba.
Prvi put javljaju se Srbi 822. godine u franačkim analima, koji pripisuju Ajnhardu, i to kao silan narod koji drži veliki deo Dalmacije (u rimskom smislu shvatanja ove provincije)...
Po opisivanju cara Konstantina, Srbi su bili istočni susedi primorskih plemena: Dukljana, Travunaca i Zahumljana; oni su, dakle, stanovali s one strane vododelnice izmedju Adrije i Dunava.
Na jugu je njihova oblast graničila kod izvora Lima i na kosama Prokletija sa vizantijskim brdovitim krajem Pilotom (Polatum).
Njenu istocnu granicu obelježavao je pogranični grad Ras, na reci Raškoj kod Novog Pazara, oko koga se mnogo otimalo"... (Str. 67)
Sve ovo iz zapisa cara Konstantina Porfirogenota Jirecek propraća navodima iz većeg broja istorijskih izvora, pronađenih u rimskim i vizantijskim arhivima.
Kao što se vidi on je precizno locirao teritoriju naseljenu "pravim Srbima", a stanovništvo susjednih provincija nazvao imenima koja su slovenska pridošla plemena, izmiješana sa starosjedelačkim stanovništvom, nosila po geografskom, a ne po nacionalnom obilježju: Dukljani, Travunci, Zahumljani i td.
No, i pored svega toga, na stranicama koje slijede, on će vladare u Duklji, iz IX i X vijeka, nazvati "srpskim vladarima". Bez ikakvog objašnjenja odkud oni tamo, tako udaljeni od zemlje, koju je on prethodno ograničio kao boravište „pravih Srba".
Očigledno zaboravljajući što je prethodno utvrdio, Jireček piše:
"U Duklji, sa prestonicom (curiom) kod Marijine crkve (prečista Krajinska), na podnožju brda Katrkola, u oblasti Krajini, na zapadnoj strani Skadarskog jezera, vladao je srpski knez Vladimir, prijatelj Vizantinaca, koga jedan grčki izvor hvali kao čestitog, moralnog i krotkog čovjeka, a jedno - opet latinsko žitije - sačuvano u izvodu kod Dukljana, slavi ga kao sveca"... (Str. 118).
-------------------
Kraljevstvo od isprva
I u opisu Vladimirove pogibije u crkvi na Prespanskom jezeru, Jireček ga naziva "Srbinom Vladimirom". No, nastavljajući priču o tome kako ga je njegova supruga Kosara, kći slovenskog (bugarskog) cara Samuila, prenijala u Marijinu crkvu u Krajini - sa drvenim krstom koji je umrli Vladimir držao u ruci - Jireček ne pominje nikakve Srbe, kao podanike ovih vladara.
Naprotiv, kada se bavi ceremonijom - kakva se vjekovima održava iznosom drvenog krsta na planinu Rumiju - češki istoričar navodi kao njene učesnike latinske i grcke hrišćane, kao i muslimane, među kojima, opet, nema nikakvih Srba!
Nakon osvajanja vizantijskog cara Vasilije II Duklja je ponovo postala vazalna drzava, kakva je izvjesno vrijeme bila i pod carem Samuilom. Novi dukljanski knez iz tog vremena (XI vijek), sinovac pomenutog kneza Vladimira - Vojislav, postaje osnivač dinastije Vojislavljevića, koja će Dukljom upravljati puna dva vijeka.
Ali, i o njemu će se u mnogim istorijskim radovima, posebno srpskih istoričara, govoriti kao o srpskom vladaru.
Doba Vojislavljevica
Vojislav je, međutim, boreći se za nezavisnost Duklje, u dva maha dizao ustanak protiv Vizantinaca, i to 1034-1035. godine, neuspješno, a 1037. i 1038. godine uspješno, kada je zbacio vizantijsku vlast i oslobodio zemlju. I slijedeću pobjedu Dukljana nad vojskom cara Konstantina IX Monomaha, koju je predvodio strateg Drača Mihailo - a koja se odigrala kod Drača 1042. godine - Jiriček prikazuje kao bitku koju su vodili Srbi.
Držeci se te teze, on ne pominje da je poslije tog vizantijskog poraza Duklja, odnosno Zeta - kako se tada sve češće zvala - bila priznata kao nezavisna država. Tom razdoblju samostalne Duklje Jiriček posvećuje samo nekoliko redaka, u kojima kaže:
"Kod Srba je u to doba bilo dva središta sa dve dinastije. Jedna je kuća Stefana Vojislava vladala u Primorju, u pokrajinama: Duklji, Travuniji i Zahumlju. Kako je ova oblast sretno odbila napadaje Vizantinaca, postala je ona, u XI vijeku, prva narodna sila. U unutrašnjosti, u nekadašnjoj zemlji prvobitnih Srba, vladala je druga loza, koja je od kraja XI veka svojim neprekidnim napadajima na Grke bacila potpuno u zasenak vladaoce na Primorju, te ih je pred kraj XII veka sasvim potisnula i u Duklji".(Str. 122)
Savremeni crnogorski istoričar, dr Radoje Pajović, istražuje upravo taj period dvovjekovne vladavine dinastije Vojislavljevića, sve do poslednjeg vladara iz te porodice, zetsko-zahumskog kraja, koji nosi ime kao i jedan od njegovih prethodnika - Mihailo.
On obilježava poslednji period nezavisne Zete, između 1180. i 1183. godine, nakon čega je Stevan Nemanja pokorio i razorio ovu državu i pripojio je srpskoj županiji Raškoj.
U njegovom najnovijem radu precizira se ono što je Jireček, na početku ovog stoljeća samo nagovještavao, i dodaje ono što je on prećutkivao svjesno, ili ne spoznajući činjenice do kojih nije ni uspijevao doći.
Prema dr Pajoviću:
"kneza Vojislava naslijedio je njegov sin Mihailo, (prvi a ne potonji dukljanski vladar sa ovim imenom - pr. autora) godine 1046. i sa njim je vizantijski car sklopio ugovor o savezništvu i prijateljstvu, dodijelivši mu titulu protospatara. Zeta je bila prva južnoslovenska knjaževina kojoj je Vizantija priznala državni suverenitet",
konstatuje ovaj istraživač i nastavlja:
"U to vrijeme Zeti su pripojeni grad Kotor, Zahumlje i dio sjeverne Albanije do rijeke Vojuše. Zeta je ovladala i Raškom, ali je nije pripojila sebi, već je njome vladao Mihailov sin Petrislav. U vrijeme Mihaila dolazi do raskola u hrišćanskoj crkvi, 1054. godine, i podjele na zapadnu - katoličku i istočnu - pravoslavnu. Zeta se, tako, našla na razmeđi između Istoka i Zapada, trpeći uticaje i jednih i drugih, ali stvarajući i sopstveni put. Godine 1077. rimski papa Grgur VII proglasio je Mihaila za kralja Zete (Redz Sclavorum)"... (Dr Radoje Pajović: CRNA GORA DO KRAJA XV VIJEKA, str. 19).
Osobena država
Zanimljivo je da i Jireček - prećutavši prethodno sve okolnosti vezane za dukljansku lozu Vojislavljevića, i njihovu borbu za samostalnost svoje države - pominje Mihaila, naslednika Vojislavljevog, kao «prijatelja vizantijske države», te je kao takav dobio titulu protospatora (oko 1052. godine)».
Nakon čega, veli on zatim:
"nastaje miran period od dvadeset godina, a po svoj prilici Mihailo je uzeo i kraljevsku titulu"... (K. Jirecek: ISTORIJA SRBA, str. 135).
Nema, međutim, podataka od koga je to Mihailo «uzeo kraljevsku titulu» i čime ju je uzeo: mačem, ili ju je dobio nečijim dekretom!
Vjerovatno zato što ju je, kako vidjesmo, dobio od rimskog pape! A pošto Jireček smatra Mihaila Srbinom, onda tako nešto - po njemu - valja prećutati. Iako je u kasnijem periodu i Stefan Nemanjić dobio pravo na kraljevski tron od pape i ponio titulu prvovenčanog!
Za razliku od Jirečeka - i čitave škole istoričara koja je slijedila njegovu postavku o srpskoj Duklji i Zeti, još od VII vijeka - dr Pajović tu državu smatra južnoslovenskom, osobenom, dukljanskom, i zaključuje:
"Duklja, odnosno Zeta, u doba Vojislavljevića, u periodu od približno dva stoljeća, predstavljala je moćnu južnoslovensku državu koja je uspjela da objedini susjedne slovenske zemlje: Travuniju i Zahumlje, zetsko Primorje, dijelom Rašku i sjevernu Albaniju i postane veliko kraljevstvo od isprva. Ona je ostavila višestruku tradiciju u crnogorskoj političkoj i kulturnoj istoriji, pa razumije se i u crnogorskoj samosvojnosti. U političkom pogledu to je formiranje prve crnogorske kraljevine dinastije Vojislavljevića, što je dalo legitimitet u obnavljanju kraljevske titule 1910. godine, prilikom krunisanja Nikole Petrovića za crnogorskog kralja". (Str. 19)
Interesantno je, dakle, pitanje: koji je to narod živio u Duklji i zvao se Dukljanima ?
Da li je to bila mješavina ilirsko-romanskog starosjedelackog i slovenskog novodošavšeg življa, ili je riječ o srpskom plemenu?
I jesu li - već prema tome - vladari Duklje, kasnije Zete, bili izdanci srpskih vladarskih porodica, ili su ponikli iz dukljanskog naroda ?
Nepouzdani izvori
Iz onog što je do sada navođeno o slovenskim naseljavanjima u IX i IXI vijeku (a po nekim istraživanjima i u I vijeku zajedno sa Gotima) proizilazilo bi da je, ipak, riječ o narodu složenog sastava.
Oko njegovog karaktera i nastajale su mnoge nedoumice, prisutne u pisanim dokumentima poznatim tokom nekoliko vjekova savremene istorije. Na te nedoumice ukazaće i naš, toliko puta do sada citirani, češki istoričar Konstantin Jireček, zapisavši:
"Car Konstantin zove i Zahumljane, koji su u njegovo vreme (oko 949. godine) bili potpuno samostalni - Srbima, te dodaje, pričajuci o sebi, da Serbi stanuju ne smao u Serbliji, Zahumlju i Terbuniji, nego i u Paganiji, ali da se Duklja ne pominje na ovome mjestu... Kod Kekvamena (Kekaumenosa, oko 1080. godine), knez Stefan Vojislav je jedanput travunski Srbin, gospodar Duklje, a na drugom mjestu opet Dukljanin, toparh Zete i Stauna (Stona)"... str. 68.)
Pomno analizirajući vizantijska dokumenta iz XI i XII vijeka - posebno ona o bitkama vođenim tada između Vizantije i dukljanskih vladara - filolog i istraživač, već citirani Željko Mušović, dolazi do ovakvih, po malo obeshrabrujućih razmisljanja:
"Svi ti podaci daju jednu prilično nejasnu sliku, i iz nje se teško može nešto precizno odrediti. Ipak, razni istoričari su se trudili da na osnovu njih dokažu ili jedno (da su stanovnici Duklje - Srbi), ili drugo (da stanovnici Duklje - nijesu Srbi), što nam izgleda, blago rečeno neozbiljno, jer ne postoje pravi argumenti za bilo koju tvrdnju - sve što kažete može biti tačno. Na primjer, stanovnici Duklje su bili Tribali. Namjerno nijesmo pojedinačno analizirali navedene vijesti i izvještaje, jer smatramo da time ne bismo ništa dokazali, već samo još više povećali pometnju.
Razlog za ovakvo stanje je svakako i pomenuta sklonost vizantijskih pisaca da više etničkih grupa nazivaju jednim imenom - sjetimo se prvo su bili Skiti, pa Huni, pa Goti... Zatim, tu je i određena komotnost pri etimologisanju i određivanju etničke pripadnosti pokorenih, ili uopšte varvarskih naroda.
Naime, Vizantincima je bilo najvažnije da jasno odvoje Varvare od Romeja i Romana a da ih, kad god je to moguće, ponize bilo imenom, bilo karakterom vijesti.
Zbog svega toga, možda je najpametnije zaključiti da se iz vizantijskih izvora XI i XII vijeka ne može saznati ništa drugo do da su stanovnici Duklje bili Dukljani, Srbi, Hrvati, Tribali, Skiti, Dalmati... i ostala plemena". (Z. Mušović: PRILOZI... str. 97.)
Mušović ne mimoilazi ni sporove oko LJETOPISA POPA DUKLJANINA, o njegovoj istorijskoj nepouzdanosti i samom njegovom karakteru: da li je u pitanju latinski spis, ili latinski prevod slovenskog SPISA O GOTIMA.
Stoga se radije oslanja na dokumenta i pisma upućivana dukljanskim vladarima Mihailu i Bodinu Vojislavljevićima iz XI vijeka.
U pismu pape Grgura III, sa početka 1077. godine, Mihailo se naziva kraljem Slovena. A godine 1089:
"na molbu Bodina, preslavnog kralja Slovena, papa Kliment III je izdao Petru, dukljanskom nadbiskupu, bulu kojom je odobrio upotrebu nadbiskupskog ogrtača i odredio podređene mu biskupije. Katoličkom prelatu podvrgnuti su manastiri Dalmatinaca i Grka i Slovena". (Str. 100.)
Ovaj istraživač je mišljenja da "nije tačno poznato kada su dukljanski vladari počeli da nose kraljevsku titulu, a zatim i oznake". "Nekako se nametnulo", kaže Mušović,
"da je to bilo baš 1077. godine, mada je moguće da se to desilo i ranije, jer je papa u pismu Mihaila oslovio kao kralja. Mihailo je tu titulu mogao dobiti od pape Grgura IXX, ili od nekog drugog, ili od tadašnjih careva iz Salijske dinastije, a mogao je uzeti i sam, kasnije obezbijedivši njeno priznanje, stavljajući se pod papinu zaštitu...
Što se tiče sumnji u to da je papa priznao dukljansko kraljevstvo, ili da je ono uopšte postojalo, smatramo da je baš najbolji dokaz (zanemarivši čak i pismo Bodinu, kao i kasnije titulisanje njegovih nasljednika kao kraljeva Duklje i Dalmacije) to što su se Nemanjići na to kraljevstvo pozivali kad su od pape, preko izaslanika, tražili krunu". (Str. 100-101.)
Jedna slobodna kombinacija
Pozivajući se, na kraju, na dokument nastao 1099. godine u kome se - kao zaključak sabora u Baru - govori o kleru i puku Dalmacije i Duklje, Mušović „presuđuje":
"Pošto nijesmo pristalice raznih težnji da se stanovnici Duklje označavaju kao čisti Srbi, ili čisti Dukljani, i slično, a Duklja kao srpska ili hrvatska zemlja, jer za to, ipak, nema pravih argumenata, prihvatićemo formulaciju po kojoj je Duklja bila zemlja slovensko-dukljansko-dalmatinskog naroda i tako cemo, vjerovatno, biti najviše u pravu.
Slično mišljenje su imali i Jagić, Rešetar i Šuflaj, koji navode da su postojali od XII vijeka: od Drave do u Zetu široki pojasi, u kojima nije bilo u običaju ni hrvatsko ni srpsko ime, već opći etnički termin slovenski"... (PRILOZI..., str. 101.)
Tako izgleda ova zanimljiva, ali podosta slobodna kombinacija ovog mladog istraživača filološke struke, ali i istoričarskih ambicija. No, daleko veće dileme otvara dr Radoslav Rotković nedavnom knjigom: ODAKLE SU DOŠLI PRECI CRNOGORACA.
On, najprije, navodi gledište slovenačkog istoričara B. Grafenaura, prema kome su Slovenci:
"poput mogih drugih naroda, izrasli mešanjem različitih starosedelačkih i različitih slovenskih sastavnih delova kao i različitih doseljenika koji su došli za nama"...
"Upravo zbog toga", veli zatim Grafenauer, "mi smo na tlu na kome smo se uobličili (formirali) u stvarni autohtoni narod - ne kao prvi stanovnici, već kao plod razvoja na tome tlu, na koje se nismo naselili kao Slovenci".
Pošto je tako, uz pomoć Grafenauera, razdijelio pojmove: autentičnosti od čistote naroda, Rotković pokušava da razjasni i sporove oko porijekla i formiranja onih naroda koji su nazvani Južnim Slovenima.
Po jednima, veli, on, Južni Sloveni se nijesu ni doseljavali na Balkan, nego su tu postojali i razvijali se od pradavnih vremena, a tek je ime Sloveni postalo općenitije u doba u koje je dolazak slovenskih plemena najavljen.
Po drugima, oni su došli na Balkan, ali sa sjeveroistoka, kao istočno-slovenska grupacija, doduše tek u III vijeku naše ere. Treći, pak, smatraju da u Južnim Slovenima ima romanizovanih: Ilira, Tračana, Mizana, Dačana, i da se to ogleda u njihovoj toponimiji, venama, oblicima lobanje, građevinama koje su podizali, u običajima koje su održavali.
-----------------
Tragovima toponima
Sam Rotković, kao privrženik teze o dolasku Slovena na Balkan, najprije u V (zapadni talas), pa zatim krajem VI vijeka (opet ne sa istoka), nesaglasnost pisanih izvora i arheoloških otkrića oko Južnih Slovena i njihovog porijekla objašnjava na sljedeći način:
"Slovenski doseljenici prvog talasa (V i VI vijek) došli su iz ravničarskih krajeva, bogatih šumom i zidali su drvene nastambe, koje su istrulile, a svoje su pokojnike spaljivali i sahranjivali pepeo, uglavnom plitko, pa su ti naši najstariji grobovi preorani, što nije nepoznato, ali se zaboravlja. Ali, ako naseobine i grobovi nijesu sačuvani, održala se masovna slovenizacija zatečenih predslovenskih toponima, koja se ne može drugačije objasniti nego najezdom Slovena. Oni su davali nova imena naseljima, služeći se najčešće nazivima koje su napustili kad su krenuli u avanturu seobe, a starije nazive - koje su zatekli - ako ih ne biše izmijenili, prilagođavali su ih svome jezičkom osjećanju".
Rotkovic dokaze za ove teze nalazi u 860 podudarnih toponima u polapsko-pomorskom i zetsko-pomorskom prostoru.
Tačnije:
u Polablju, u Poljskoj i u Zeti i Primorju, u Crnoj Gori.
Do tog zaključka o - ne samo jezičkoj, nego i geografsko-položajnoj podudarnosti - on je došao pregledajući ruske, poljske, ukrajinske, češke i slovačke toponimastičke studije.
Lako je zapaziti, kazuje dr Rotković, da nijedno istočnoslovensko pleme ne nalazi svoju paralelu u Crnoj Gori.
Shodno tome, drugi talas, takođe slovenske, ali ovog puta zapadnoslovenske kolonizacije, započet krajem VI vijeka, bio je sinhronizovan sa pojavom Avara.
Tada je dio Srba i Hrvata otišao ka Saksoniji i Tiringiji, a drugi dio na Balkan.
Da li je stigao i do Crne Gore, odnosno do Duklje, gledišta su, kako smo viđeli, veoma različita. Otuda i već pominjana nemoć da se objasni stvaranje prvih država: Duklje, Bosne, Hrvatske i Srbije na jugu. (Vidi str. 43)
Nemoć istoriografije
Srpski istoričar Relja Novaković tu nemoć ovako objašnjava:
"Za tu nemoć čini nam se da je jedan od razloga i taj što nismo dovoljno pažnje obratili mogućim predbalkanskim postojbinama Južnih Slovena. Kao da smo zaboravili da koreni mnogih osobenosti pojava među pojedinim plemenima Južnih slovena moraju poticati još iz vremena njihovog mnogovekovnog boravka u tim predbalkanskim postojbinama. Možda na područjima tih ranijih postojbina treba tragati za novim nazivima, i to ne samo plemena i rodova, već i planina, brda, reka i drugih geografskih objekata. S druge strane, u leksičkom fondu južnoslovenskih naroda valja tražiti i tragove predslovenskog stanovništva na Balkanu, uz obavezno utvrđivanje porekla materijalnih ostataka razne vrste. Verujemo da bi jedno takvo sistematsko istraživanje dalo vremenom jasniju sliku južnoslovenskih prostora. Tako bismo, po svojoj prilici, ređe zapadali u zablude u našim pokusajima da napišemo njihovu istoriju..." (R. Novaković BALTIČKI SLOVENI U BEOGRADU I SRBIJI, 1985. str. 21)
U ovim redovima čitalac će naći motiv koji i autora knjige, što ju upravo čita, goni da što je mogućno dublje prodre u predistoriju plemena Kuči, kako bi saga o njima postala što obuhvatnija i potpunija.
Iz tih razloga je i bavljenje dukljanskom enigmom, za koju je srpski istoričar Novaković, jedan od rijeđih koji će se uopšte i baviti stvarnom istorijom Duklje, bespogovorno kaže:
"Pisac ove knjige (o Baltičkim slovenima - pr. autora) na odgovarajućem mestu rekao da smatra da je Duklja (Zeta) oduvek bila svojstvena država, ali ne ni hrvatska, ni srpska, već slovensko-dukljanska, mada je zasad još dosta teško utvrditi u čemu je sva ta njena svojstvenost, od kada datira i đe su joj korijeni". (str. 366.)...
Pravo na «roždenije»
Pobornici teze o «srpskoj Duklji» pohod Stevana Nemanje na Dioklitju i Dalmaciju, objašnjavaju kao njegovo «polaganje prava na roždenije svoje, istovuju djedinu svoju», kako je sam Nemanja pisao. to pravo na «roždenije», zasnivalo se na činjenici da je Raški velmoža bio rođen u Ribnici, kraj današnje Podgorice, dakle u Duklji.
«Djedina» se, pak, zasniva na zapisima prema kojima je Nemanjin otac bio porijeklom iz Duklje.
Prema Konstantinu Jirečeku «Nemanjin otac nije bio veliki župan u Raškoj, mada su to mogli biti njegovi pretci u starijem koljenu». To može da znači samo da je bio izdanak nekoga iz dukljanske vlastele, što potvrđuje i podatak da se Nemanjin najstariji brat Tihomir pominje kao veliki župan, nasljednih prethodnog župana Dese. (K. Jireček: ISTORIJA SRBA, knjiga I, str. 146-148).
Pa, otkud onda Ribnica kao Nemanjino rodno mjesto? I kada je to njegov otac s porodicom ponovo boravio u Duklji? «Po istraživanju Kovačevića», objašnjava pisac ISTORIJE SRBA, «otac Nemanjin bio je Zavida, ličnost inače nepoznata...
Nemanjinu mladost opisuje u opštim potezima njegov sin, docniji kralj Stefan Prvovenčani.
U Srbiji, Duklji, Dalmaciji i Travuniji izbiše veliki nemiri, kojom prilikom su braća oca Nemanjina preotela od ovoga njegovu zemlju. Imena se ne spominju.
---------------------------------
Potiranje razlika
"Nemanjin otac skloni se u svoj rodni kraj Duklju, gdje mu se u mjestu Ribnici rodi sin Nemanja. Tako se još i danas zove bujna rečica koja protiče kroz varoš Podgoricu u Crnoj Gori, 5 kilometara južno od ruševina rimske Dokleje... U mjesnoj crkvi bilo je samo „latinskih sveštenika", te se tako desilo da je Nemanja primio „latinjskon kršćenin". Kada se njegov otac vratio na „stoljnoje mjesto", Nemanju je, po drugi put, krstio po istočnom obredu episkom Rasa u crkvi sv. apostola Petra i Pavla", kod Novog Pazara - pr. autora. (Isto, str. 148.)
Jireček zatim piše, na osnovu zapisa Nikite Akominata, vizantijskog istoričara iz XII vijeka, da je Nemanja:
"srušio zakonite vladaoce Srbije i da je sve svoje suparnike mačem gonio i da se samovlasno posadio na presto velikih župa, oko 1170. godine".
Da li je iz takve njegove prirode poticalo Nemanjino rušilaštvo, ispoljeno na njegovom pohodu započetom 13 godina kasnije na Duklju - koja se u to vrijeme već zvala Zetom ? I završenim njenim razaranjem, uništavanjem njenih meditaranskih gradova Bara i Ulcinja i osvajanjem Kotora? Kako bi se inače, mogla razumjeti ta brutalnost prema svojoj „djedini", iz koje je izbjeglo ne samo plemstvo, nego i građanstvo, pred Nemanjinom vojskom ? Jedan za drugim bivali su razoreni opustjeli gradovi: Danj, Sarda, Drivast, Skadar, Svač, Ulcinj i „slavni grad Bar", kojima je Nemanja - kako sam zapisa - „izmijenio slavu njihovu u obraz zapustenija". Istoričari, koji Duklju, a zatim Zetu, smatraju srpskom zemljom, izbjegavaju čak i da pominju da je Nemanja tu „staru srpsku državu" razorio, prije nego što ju je pokorio i priključio Raškoj.
Na raskrsnici vremena
Češki istoričar Jireček, autor ISTORIJE SRBA, još na početku ovog stoljeća, 1911. godine, konstatuje kako Nemanjino ime „lebdi na raskrsnici vremena". „On se često" objašnjava Jireček, „pominje za vlade svojih nasljednika, ali uvijek tako kao da prije njega ničega nije bilo". „U srpskim rodoslovljima, poveljama i pomenicima stoji Nemanja svagda sam na čelu niza vladalaca. Narod je zaboravio njegove prethodnike i pretke. Izvori čak ne spominju ni imena njegovih roditelja". (K. Jireček: ISTORIJA SRBA I, str. 147.)
Postavlja se pitanje što je to u rodoslovu Nemanjinom uticalo da se on preda zaboravu, pa da se čak - kako se to u knjizi St. Stanojevića: O NEMANJINOM OCU, iz 1930. godine navodi - „u rodoslovima iz poznog srednjeg vijeka prikazuje Zavida netačno kao brat Nemanjin, mada je po jevanđelju koje je za nj napisano, Nemanjin brat Miroslav bio sin Zavidin". Nije li razlog u tome što se „njegovo ime - zavida, zavist, od zavidjeti (invidere) javlja u XI-XII vijeku u Dalmaciji i Rusiji", a ne i u Srbiji? (Isto, str. 148, fusnota 4.)
Riječ je, dakle o slovenskom, dukljanskom imenu, a ne o srpskom, pa je pominjanje Zavide, kao Nemanjinog oca, dovodilo u pitanje zvanični pogled srpske istoriografije - kako one iz poznog srednjeg vijeka, tako i ove sadašnje - o srpskom porijeklu Dukljana, među koje je spadao i pomenuti Zavida, sa svojim nesrpskim imenom. Uz to i katoličke vjere, što potvrđuje da je Zavida, boraveći u rodnoj Duklji svoga sina krstio u katoličkoj vjeri. I da ga je tek po povratku u Rašku preobrazio u pravoslavca, pošto mlađi brat župana Tihomira nije smio biti druge vjere. Vjeroispovijest očeva, koji je bio „nezapamćeni građanin Raške", nije bila bitna, važno je bilo kakve će vjere biti županov brat i vlastelin ove srpske države.
Dodajmo ovome i podsjećanje na već navedenu konstataciju Jirečeka, kome se ne može spočitati da je svojom ISTORIJOM SRBA, sačinio „antisrpsko djelo". Valja se prisjetiti da je napisao kako je „paralelno sa zetskom dinastijom sve više jačala i isticala se druga dinastija - raška, koja je inače potekla od zetske, kao njena mlađa grana". Ne objašnjava li to i neke druge razloge za žestinu s kojom se Stevan Nemanja okomio na svoje „roždenije i djedinu" ? Na svoje rođake, koji su nastavili da budu druge vjere, i koji su ostali toliko različiti u odnosu na one koje je on predvodio u svome pohodu, šireći granice Raške županije kao buduće velike pravoslavne kraljevine, a kasnije i srpskog carstva.
Dvije slovenske države
Savremeni crnogorski istoričari, u Nemanjinom razaranju Zete (Duklje) vide upravo različitost između ove dvije slovenske države, koju je raški vladar želio da potre, pa se s posebnim bijesom okomio na mediteranski karakter dukljanskih primorskih gradova. No, čak kada je i sproveo svoj naum o uništenju stare dukljanske države, Nemanja nije uspijevao da izbriše njenu posebnost. Ona je nastavila da se ogleda i u samoj tituli Stevana Nemanje, koju je on sebi dodijelio nakon osvajanja Duklje i Dalmacije. Ona je glasila: Veliki župan i samodržavni gospodin svih srpskih zemalja i pomorskih Dioklitije, Dalmacije, Travunije, Zahumlja. Termin: pomorske zemlje, ili: Pomorje, označavalo je zemlje između Neretve i Bojane. Ovo poimanje različitosti uočava se nakon izbacivanja riječi: Diokletija i Dalmacija iz srpske titule Nemanjinih nasljednika, pa se i episkopija - koju Sava Nemanjić osniva na Prevlaci (kod Tivta) 1219. godine - naziva Zetskom, a njen episkop Ilarion postao je Prvi svetitelj zetske zemlje, kao prvi pravoslavni episkop, jer su svi prije njega bili katolici.
Pozivajući se na srpske srednjovjekovne spise, u kojima je nalazio podsticaj za dublja istraživanja, dr. Radoslav Rotković zaključuje da se „u njima jasno odvaja srpska zemlja od pomorske, odnosno zetske zemlje, odnosno Pomorja zetskog".
„Sam Nemanja je", konstatuje dr Rotković, „prvo obnovio propalu djedinu, pa tek onda priobreo od pomorske zemlje Zetu s gradovima, a od Arbanasa Pilot, i od grcke zemlje: Lab sa Lipljanom, Globučicu, a zatim i reke: Zagrlatu, Levče, Belicu i Lepenicu. Da je Zetu smatrao svojom djedinom on je ne bi osvajao, nego oslobađao, a da je narod u Zeti bio srpski, onda bi i Zeta bila srpska zemlja, a ne pomorska". (R. Rotković: ODAKLE SU DOSLI PRECI CRNOGORACA?, str. 260-261.)
Ovome valja dodati i već navedene činjenice da je dukljanski vladar Bodin, čitav vijek ranije, prisajedinivši teritorijalno sebi Rašku - a ne pokorivši je - postavio u njoj dva svoja velmoža za vladara. Ta spona ove dvije slovenske države, pri kraju XV stoljeća nije, dakle, počivala na „srpskoj istovjetnosti naroda koji su u njima živjeli", nego na tadašnjem usponu i širenju Zete kao najmoćnije slovenske države u to vrijeme na ovim prostorima, i na postavljanju dva dukljanska vlastelina za njene vladare.
--------------
Tragom dokumenata
Sasvim druga istorija nastaje, kako smo viđeli, sa Nemanjinim osvajanjem Zete (Diokletije, kako je on u svojim spisima naziva), u vremenu u kome Raška - pokoravanjem tuđih teritorija - postaje najmoćnija slovenska županija, prerastajući u kneževinu i kraljevinu.
Pri tome lična osjećanja samoga Nemanje da se vraća „kraj rždenija i svojoj djedini" ni u čemu nijesu djelovala na stepen varvarskog razaranja Zete i njenih primorskih gradova.
Kako bi ih on pokorio i tako izmijenio njihov lik - kako sam zapisa - da „slavu njihovu" pretvori u „obraz zapustenija". Uostalom, Crna Gora je i u kasnijoj svojoj istoriji ratovanja i pokoravanja imala sličan slučaj sa skadarskim Mahmud Pašom Bušatlijom, koji je sebe smatrao „potomkom Crnojevicća".
To mu, međutim, ni malo nije smetalo da razara Cetinje i druge crnogorske gradove, primoravajući ih na pokornost Osmanlijama.
Bušatlijina opsjednutost Crnom Gorom - kako svjedoči istorija - rezultirala je trima kaznenim ekspedicijama na nju, praćeni najtežim razaranjima, koja je na kraju platio i sopstvenom glavom.
Istoričari za takva Bušatlijina lična osjećanja nemaju nikakva opravdanja, nego mu sude po zlu koje je Crnoj Gori bez ikakvih skrupula nanosio, kao zemlji i narodu od kojeg je njemu i sultanu prijetila nanosio, kao zemlji i narodu od kojeg je njemu i sultanu prijetila najveća opasnost.
U Nemanjinom, pak, slučaju njegove riječi o „svojoj djedini" istoričari sa ozbiljnom naučnom reputacijom prihvataju kao "najuvjerljivi dokaz" da se on vraćao "srpskim zemljama", Duklji i Dalmaciji, koje su to bile još od „VII vijeka"! Naravno da se onda, u skladu sa tim romantičnim povratkom u praiskonsku „srpsku postojbinu", prećutkuje paljenje i razaranje Zete ognjem i mačem, i protjerivanje njene vlastele, svještenstva i stanovništva u Dubrovnik i planinske krajeve iznad nekadašnjeg rimskog i slovenskog grada Duklje.
Nemanjićke titule
Da je Zeta (ranija Duklja) bila specifična i samosvojna država, savremeni crnogorski istoričari s razlogom zastupaju, oslanjajući se ne samo na istorijske izvore zapadne provinijencije, nego i na dokumenta samih Nemanjića.
S pravom se ukazuje da se Stefan Nemanjić, u zahtjevu papi da ga prizna za kralja, pozvao na Dukljansku kraljevinu kao nasljednik toga prijestola, i tako i dobio papsku bulu i titulu prvovenčanog.
Oni takvu potvdu vide i u tome sto Sava Nemanjić, u potpisu na Vranjanskoj povelji iz 1233. godine, sebe tituliše kao arhiepiskopa srpske zemlje i pomorske.
I kralj Stefan Vladislav, sin Stefana Prvovenčanog, u potpisu na dokument iz 1242. godine, ponavlja odvajanje srpskih od pomorskih zemalja, s tim što ove druge dijeli na:
pomorje Zetsko i Pomorje Zapadno (Travuniju i Zahumlje).
Navodeći te i druge primjere, na koje su uporno ukazivali mnogi crnogorski istraživači, dr. Rotković zaključuje:
"Čak i u vrijeme cara Dušana Silnog (1331 - 1355.) ostaje isto shvatanje da sve teritorije koje su ušle u sastav srpske države nijesu istog etničkog sastava, pa jedna od titula cara Dušana glasi: car Stefan Srbljem i Grkom i Blgarom i despotatu i Pomorju...[/i]
Njegova imperija nije trajala toliko dugo da bi se svi narodi u njoj asimilovali i postali Srbi". (Str. 260-261).
Poznato je, takođe, da se i Stefan Tvrtko, u godini 1377, dakle u XIV vijeku, tituliše kao: kralj Srbljem, Bosni i Pomorju. Kralj Milutin je na svojoj zadužbini u Studenici potpisan kao: kralj vseh srbskih zemlj i pomorskih.
[u]Isto čini i poslednji srpski despot Đurađ Branković, koji se i u Hilandarskom zapisu iz sredine XV vijeka, i na gradu Smederevu 1430. godine, bilježi kao: samodržac Srbljem i Pomorju zetskom.
Ovaj kraći izlet u dukljansku istoriju autoru ove knjige bio je potreban radi potrage za odgovorom koje Dukljanska enigma traži, s obzirom da je njena istorija malo izučavana.
Ona se, prakticno, svodi na tek nekoliko istraženih dokumenata, među kojima BARSKI LJETOPIS POPA DUKLJANNA, zauzima ključno mjesto.
Utvrđivanje vremena u kome je to djelo nastalo, kao i teza da je njegov autor nadbiskup barski Grgur, koji se skrivao iza bezimenog „popa Dukljanina", daju tom dokumentu karakter istorijskog spisa.
Ukoliko nauka utvrdi da je to tačno, otklonile bi se mnoge dosadašnje dileme o tome da li je u pitanju više literarni, nego istorijski dokument, neznanog autora. No, mnoge zagonetke iz dukljanske istorije - podsticane i sve brojnijim romansijerskim obradama pojedinih njenih epizoda - tek ostaju da se odgonetaju.
Posebno o sudbini Dokleje kao rimske naseobine provincije Prevalitanije - nakon njenog razaranja od strane Gota u V vijeku, odnosno njene kasnije obnove u vrijeme naseljavanja Slovena u VII vijeku - kao sjedišta provincije Sklavinije.
Dodatne nesaglasnosti
Spor je, kako smo vidjeli, oko toga da li je prije dolaska Srba u te krajeve Duklja bila ispražnjena, ili je u novim naseobinama u blizini razorene rimske naseobine, bilo žitelja Slovena (Sklavina), koji su - stapanjem sa starim ilirsko-rimskim stanovništvom - ostvarili ne samo preporod grada, nego i čitave svoje države.
Naravno, u čitavu priču upliće se i dodatna nesaglasnost oko vremena u kome su Srbi stigli na teritoriju te nekadašnje rimske provincije: u VII vijeku, odnosno dva vijeka kasnije - kako tvrde jedni; ili tek u XII stoljeću - kako dokazuju drugi.
Jesu li ovamo dospjeli sa Antima, Gotima, odnosno Avarima, ili sa Stevanom Nemanjom?
No, ta nesaglasnost ne daje za pravo tvrdnjama kako „Srba nije bilo u Zeti, ni u XII, niti u XIV vijeku". (R. Rotković: ODAKLE SU DOŠLI CRNOGORCI?) Naravno, da ih je moglo biti.
S tim što je vjerovatnije da su u ove krajeve pristizali u manjim grupama zajedno s Avarima, a masovnije tek tokom Nemanjinog pohoda na Zetu, krajem XII vijeka.
O tome svjedoče mnoga dokumenta, mada se ta kazivanja vezuju za „pogrešna nacionalna određenja postojećih Slovena".
Uz, kako vidjesmo, novu dilemu: jesu li u pitanju Južni, ili Zapadni Sloveni. Po svemu sudeći, Srbi su se u Zeti ukorijenili u vrijeme Nemanjića, miješajući se sa rimsko-ilirskim starosjediocima i Slovenima, Sklavinima, koji su sačinjavali autohtoni dukljanski narod.
Da bi se - u sličnom procesu nastajalom tokom selidbi i naseljavanja iz ranijih vjekova - prilikom raspada nemanjićkog carstva - pojavljivali i u planinskim predjelima kao rodovi i bratstva postojećih plemenskih zajednica.
---------------
Tajna Gorske župe
I tek ih u tom periodu narodna predanja - kao jedini istorijski izvor - bilježe: u slucaju Kuča kao Stare Kuče i začetnike plemena pod tim imenom, što se, vjerovatno, dešava i sa drugim sličnim plemenskim zajednicama. A zatim, tek u doba Osmanlija, javljaju se i prvi pisani tragovi o njima u zvaničnim turskim spisima, bilo kao podanicima u popisima, ili kao učesnicima određenih istorijskih skupova.
Inače je, zaista, teško objasniti otkud to da se porijeklo osnivača pojedinih brdskih plemena u narodnim predanjima vezuje za izdanke srpskih velmoža, što je karakteristično i za Kuče.
Upravo zbog postojanja mješovitog stanovništva u nemanjićkoj Zeti, kao i u drugim dijelovima Pomorja pripojenog Staroj Srbiji, značajno je da su tadašnji srpski vladari i duhovnici, kako smo već vidjeli, znali da razdvoje pojam srpske države od pojma Srba, kao oznake za narod.
Svi su oni bili kraljevi, ili carevi srpske države, ali su prihvatili da u tim drzavama žive i drugi narodi. A ko je sve u vrijeme Nemanjića činio stanovnike Zete (Pomorja) vidljivo je iz povelje kralja Milutina a upućene manastiru Vranjina, u kojoj piše:
"Kogod što napakosti domu Sv. Nikole ... ili Srbin, ili Latin, ili Vlah da primi gnjev i kaznu od kraljevstva"... (Ivan Jastrebov: PREPIS HRISOVULJE NA CETINJU O MANASTIRU SV. NIKOLE NA VRANJINI, Glasnik srpskog učenog društva, VIII, Beograd, 1897. godine, str. 226.)
SKLONIŠTE ZA ZBJEG
Ovaj autor se pozabavio Dukljanskom enigmom iz jednostavnog razloga što je želio da što svestranije sagleda postojanje i sudbinu onih naroda koji su prethodili današnjim crnogorskim plemenima, a koji su ostavili - kao što smo viđeli - dubok trag na specifičnost ljudi ovoga podneblja.
Razaranja Duklje, kao središta kome su gravitirali tadašnji žitelji okolnih predjela, i posebno planinskih, nisu mogla a da ne utiču na sudbinu i razvoj starih balkanskih naroda, nastanjenih u brdima.
Ona su izazivala velike selidbe iz plodnih dolina u planinska bespuća, pred najezdama došljaka na Duklju, posebno poslije njena dva temeljna uništenja u V, i u XII vijeku. A takođe i prilikom raspada države Nemanjića, pred najezdom Turaka na ove krajeve.
Velike seobe i naseljavanja istovremeno su izazivala prekide, a - vremenom - i ponovno obnavljanje kontakta starosjedelačkih naroda sa novopridošlima, i njihovo međusobno prozimanje.
Što se u svemu tome zbivalo na kučkoj zemlji nakon propasti Duklje, vijek i po prije pomena prvih žitelja pod imenom Kuči, u jednom pisanom dokumentu:
Dečanskoj povelji iz 1330. godine?
Nije li logično pretpostaviti da se dio izbjeglog dukljanskog stanovništva našao i u pitomim planinskim kučkim župama, sklanjajući glavu pred razornom Nemanjinom vojskom?
Jedna od takvih župa, po imenu Gorska, pominjala se i u LJETOPISU POPA DUKLJANINA, a javila se, pod istim imenom i u godini 1220. u darovnoj povelji srpskih vladara manastiru Žiči.
Jedan od pasioniranih tragača za kučkim rodoslovljem, Miljan Jokanović - u istraživanju porijekla i nastanka plemena Kuči, sa osloncem na povelju Nemanjića - daje ovakvo objašnjenje pominjanja Gorske župe u ovim davnim dokumentima:
„Poznato je da je Gorska župa činila jugozapadni dio Zetske oblasti, a da je župom vladao u X vijeku Saganek Vojislavov, brat kralja Mihaila Vojislavljevića, pa su se stanovnici Kuča i njihova teritorija nalazili u sastavu srednjevjekovne države Zete, a zajedno s njom i u sastavu države Nemanjića, a potom i Balšića"...(Nakon propasti nemanjićkog carstva, u XIV vijeku, kada je obnovljena samostalnost Zete-pr. autora).
Ukoliko ova konstatacija ima utemeljenje u istorijskim izvorima - a njihovim navođenjem od strane ovog istraživača očigledno ima - onda se njome potvrđuje pretpostavka da je dukljansko stanovništvo naseljavalo i današnje kučke prostore. (Vidi: Miljan Jokanovic: PLEME KUČI, etnička istorija, Književne novine - komeru DD, Beograd, 1995.)
Prvi pomeni
Moj Brskućanin, već pominjani pjesnik i romansijer svog zavičajnog sela pod tim imenom, Milorad Predojević, obratiće pažnju na pominjanje Gorske župe u dva navedena istorijska dokumenta. On smatra to „značajnim istorijskim pomenom jednog naseljenog kučkog kraja, mnogo prije no što se i sami Kuči pominju kao pleme".
Bilježeći tu pojedinost, vezanu za istoriju nastanka i samog Brskuta on će, s osloncem na druge istoričare, napisati slijedeće redove:
„To je oblast koja je, kako kaže Stojan Novaković, (akademik, naučnik i državnik) svakako obuhvatala predjela oko Podgorice, tako da joj je pripadao i značajni dio kučkog Podanja. Sedamdeset godina kasnije: „U povelji, kojom je Prvovenčani kralj obdario (1220.) imanjima manastir Ziču, navodi se, odmah poslije sela Plavnice u Zeti, Golic u Gorskoj Župi", piše Ljubomir Kovačević i pretpostavlja da se kučka oblast u „prvoj četvrtini XIII vijeka Gorskom zvala".
Predojević zatim navodi i slijedći poveći citat iz djela istoričara Ljubomira Kovačevića (1848-1918) o teritoriji koju je zahvatala ova kučka župa u vremenu u kome se i našla u pomenutim zapisima:
„Ova župa se prostirala istočno od župa Lušca i Podluge, sa tromeđom negdje oko Ribnice. Samo ime pokazuje njenu šumovitost i ona je mogla zahvatiti župne dijelove kučke oblasti ka Morači, gdje se nalazi oniži vrh Gorica. Dokle se prostirala na sjeveroistok-nije jasno. U povelji Stevana Prvovenčanog manastiru Ziči iz 1220. godine pominje se selo Golic u Gorskoj Župi, koje do sada nije identifikovano. Župa je mogla obuhvatiti i niski predio Hoti ka hotskim visovima na Skadarskom jezeru. Najvjerovatnije je da je centralno utvrđenje ove župe bio Medun. Sam grad Medun ostao je arheološki neistražen, naročito srednjevjekovna citadela iz XV vijeka. Vjerovatno je još rimski put vezivao Medun sa Dukljom i izbijao na Plav. Župa je u antičko doba bila naseljena, jer osim Meduna postoje značajni arheološki tragovi iz VI vijeka u Zlatici". (Isto, str. 125-126).
---------------
Proces pretapanja
Dva druga autora s početka ovog vijeka, Erdeljanović i Jireček, takvu mogućnost ne razmatraju. Mada i jedan i drugi pominju naseljavanje u Doljanima i zidanje novih domova ostacima dukljanskih rimskih građevina za novopridošlo stanovništvo. I to još od XII vijeka, nakon navodne pohare Duklje od strane Srba.
Obojica, sem toga, ostavljaju mogućnost da se dio domorodačkog dukljanskog stanovništva - kako tada tako i u vrijeme Nemanjinog pohoda - sklanjao u brda, ali bez preciziranja u koja. Ta nepreciznost, međutim, nije ni malo slučajna. Ona je tu da bi se dokazala tvrdnja kako su Srbi, znatno prije Nemanje, ne samo dolazili do Duklje (Zete), nego su je naselili u takvom obimu da su postali brojčano većinsko stanovništvo. Tako dr Jovan Erdeljenović kaže:
"Srbi su nastupili kao velika masa narodna, koja se po ravnicama i župama brzo namnožila i počela se prelivati i na okolna brda i planine, koje ionako nisu mogle biti gusto naseljene. Srbi su se već u XV vijeku verom izjednačili sa starosedeocima i bili sa njima zajedno pod istim crkvenim starešinama, a srpska državna vlast u Zeti već je u V vijeku bila jaka"... (J. Erdeljanović: KUČI, BRATONOŽIĆI, PIPERI, str. 160.)
Erdeljanović, dakle, još 1907. godine postavlja tezu o srpskoj dominaciji u Duklji (Zeti) već od XII vijeka! četiri godine kasnije Jireček na njoj gradi novu tezu o „srpskoj državi Duklji". Oslonac mu je u tvrdnji kako je u pitanju "jedna ista srpska vladarska loza", koja je istovremeno upravljala i Raškom i Dukljom, kao i „ostalim srpskim zemljama, što su ih i jedni i drugi vladari iz tih dinastija priključivali svojim državama".
Jedna mala polemika
Jirečeku je ovo potrebno da bi izložio gledište kako su „Srbi svoj uticaj širili iz postojbine pravih Srba, udaljenoj od Jadranskog mora i Dunava na sjever i jug". Da je uticaj tekao obrnutim smjerom već je bilo riječi u dijelu posvećenom raškim vladarima i njihovim dukljanskim korijenima. Ne izuzimajući tu ni samog Nemanju, osnivača najmoćnije srpske srednjevjekovne vladarske loze Nemanjića.
Erdeljanoviću je, pak, to isto služilo da dokaze i pokaže srpski karakter brdskih crnogorskih plemena, mnogo vjekova prije nego što se njihovi osnivači pominju u dokumentima iz VI i XVI vijeka. Pa i prije nego se uopšte i u narodnom predanju javljaju prvi predvodnici Kuča, kao izdanci srpskih velmoža odbjeglih u ove krajeve pred najezdom Turaka.
Zanimljivo je, međutim, podsjetiti se da je Konstantin Jireček, u godini 1901. objavio knjigu: DIE ROMANIEN IN DEN STADTEN DALMATIENS NJAHREND DES MITTELATERS (Rimljani u dalmatinskim gradovima u srednjem vijeku). U njoj on će izložiti potpuno suprotne teze o porijeklu Kuča, od onih koje će deceniju kasnije objaviti pod uticajem Erdeljanovićeve knjige.
Ukazujući na stare balkanske narode, koji su naseljavali planinske krajeve današnje Crne Gore, on će konstatovati da su „Arbanasi i na sjeveru od Skadarskog jezera nekad dopirali dosta daleko, na primjer do u Lješansku Nahiju i do blizu Danilovgrada". Zasnivajući ovu svoju tezu na albanskim imenima, kako ljudi tako i naselja i okolnih geografskih toponima, Jireček će napisati:
"Arbanasi su živeli u Kučima i između njih i Slovena odvijao se jedan veliki proces pretapanja iz arbanaškog u slovensko. Tako je u Matagužima, selu u blizini Podgorice, u kome se stanovništvo sada smatra Srbima, u stvari, ono isto koje je nekada bilo arbanaško i nosilo isto ime Mataguža".
Naišavši na ovakvu tvrdnju, Erdeljanović će je šest godina kasnije odlučno negirati. Oslanjajući se na predanja, koja je lično čuo boraviće u Kučima, on ovako pobija Jirečekove navode:
„Da li je pouzdano da su u Kučima sedeli Arbanasi i kakav se proces vršio nekad u Kučima, videće se iz daljeg izlaganja u ovom radu. Ne stoji, pak, to da se sada može u Kučima posmatrati to pretapanje od arbanaškog u slovensko. A o Matagužima (ako Jireček misli na one u Zeti, koji su sada Srbi), ne smemo zaista ustvrditi da su to baš oni isti, koji su se nekada kao Arbanasi zvali tim imenom. Današnji Mataguži možda su, kao i masa danasnjih Kuča, mnogo novijeg porekla, a ime su mogli naslediti od zemljišta na koje su se naselili"... (Str. 76-77.)
Novi i stari
Jireček je, očigledno, prihvatio Erdeljanovićevo gledište da je najveći dio današnjih Kuča „novijeg porijekla". Samo ostaje pitanje: kojeg i čijeg? No, to se, očigledno, odnosi samo na pravoslavno pleme pod ovim imenom. Pored njih postoje i Kuči drugih vjera: katoličke i muslimanske. I oni smatraju, takođe s punim pravom, da se mogu zvati Kučima, iako su albanskog porijekla, čiji jezik i govore. To pravo im je na svoj način ozakonio i sam Marko Miljanov, smatrajući ih plemenicima druge vjere. Među njima o njihovom porijeklu niti je bilo niti i danas ima spora, kakav je postojao i danas postoji među onima pravoslavne vjere. I dijelom kod onih što su u tursko vrijeme preuzeli islamsku vjeru i, uglavnom, se odselili u druge krajeve, mada ni danas ne negiraju svoje kučko porijeklo.
Taj spor, međutim, nije oko toga jesu li današnji Kuči „novijeg porijekla", nego da li je neko prije njihove plemenske organizacije živio na tim prostorima. Odnosno, jesu li oni koji u narodnom predanju žive kao osnivači plemena pod tim imenom - najprije kao katolici, a potom vijek-dva kasnije kao pravoslavci - došli u puste, naneseljene krajeve. Pa se, shodno tome, njihovi potomci mogu smatrati njihovim čistim etničkim izdancima? Ili su korijeni tih Kuča „novijeg projekla", ipak, dugotrajniji i dublji. Naravno, ukoliko se prihvate pretpostavke da su tu svoju novu postojbinu - najprije slovenski doseljenici, a zatim i srpski - osvajali, potiskujući stare balkanske ilirsko-romanske žitelje sa pašnjaka, i iz planinskih naseobina. Da bi se onda, vremenom, međusobno miješali, trpjeli uticaje brojnijih stanovnika, i stvarali sebi potomke koji su mijenjali imena rodova, bratstava i plemena. I, naravno, sopstvena - onako kako su mijenjali mjesto boravka ili vjeru?
Istini za volju ni dr Jovan Erdeljanović ne negira mogućnost postupnog prevazilaženja nastalog neprijateljstva novopridošlih prema starosjedeocima. Ali, taj proces miješanja vidi isključivo kao asimilaciju prethodnika od strane brojčano većih i snažnijih dolazećih naroda.
----------------
Kroz eone vremena
Nazivajući skupine starog življa Vlasima, on razvija priču prema kojoj se taj proces odvijao na slijedeći način: "Pod zaštitom svojih jakih plemena i državnih glavara Srbi su se postupno širili i po krajevima u kojima su pre toga sedeli samo Vlasi. Tako su se negde Srbi nastanili među same Vlahe, a negde su ih potisli dalje u planine. I u današnjoj kučkoj zemlji možemo naći dokaze da je zaista tako i išlo. Pokazali smo prvo da su već sva imena za sela i za naseljene predele, osim nekoliko već pomenutih, čisto srpska, a to je jasan dokaz da su Srbi zatekli njihovo zemljište sasvim nenaseljeno, odnosno napušteno. A videli smo dalje da je baš na severnoj planinskoj polovini kučke oblasti očuvano najviše onih stranih, neobjašnjivih imena, što znači da su se tamo najduže održala seoca ili katuni vlaških pastira, koji su se povukli ispred Srba. Najzad, i pouzdana predanja narodna o starim Bukumirima i Matagužama upućuju samo na severni deo kučke oblasti kao na sedište tih plemena". (Str. 160)
Tako su se, prema Erdeljanoviću, na sjevernoj polovini kučke oblasti, zadržala sjedišta starih plemena, održavši se i poslije srpskog naseljavanja. A što se zbivalo na južnom dijelu današnje kučke teritorije ? Jesu li tamo ostali čisti Srbi, naselivši "puste krajeve", u kojima ili nikoga prije njih nije u njima ni bivalo? Ili su postale nenaseljene "potiskivanjem starosjedeleca" sa pašnjaka i iz katuna ? O tome srpski etnolog ovako besjedi: "Među Srbima, ili u njihovoj blizini, na jugu kučke oblasti moglo je biti samo malo ostataka od starosedelaca. Da ih je bilo, može se suditi prvo po tome što su Srbi primili od njih imena njihovih starih naselja, po koje od topografskih imena, pa i nekoliko geografskih termina, za koje smo kazali da su sad zajednički i Srbima i kučkim Arbanasima, a nisu specijalno arbanaški, kao: maja, skala, ćafa, banda i dr.
Dalje je, po svoj prilici, i poneka od vrlo starih porodica o kojima se očuvao spomen, bila poreklom jos od kučkih starosedelaca, na primjer Gulji, Ljubari, Paškovići u Fundini, Kakariti, ili Kakarići, po kojima se prozvala Kakarićka Gora, Bosmari na Sjenici, Barvaćori i Pljanćori u Banjkanima, sadasnji Bisaći i Djuravci u Zatrijepču, Kuči na Kosoru, možda i prvi Dučići i još koji. A biće i među starim srpskim bratstvima, koja su se tek kasnije iselila, ili među onima koja i sada žive u Kučima, takođe neko poreklom od vlaških starosedelaca". (Str. 160-161.)
Ništa, dakle, nema "etnicki čistog" ni u južnim dijelovima kučke oblasti. Bez obzira koliko minimizirao uticaj "rijetkih domorodaca", na etničke karaktristike novopridošlih Slovena (on će reći Srba), Erdeljanović, ipak, priznaje da se i u njegovo vrijeme zadržalo podosta "zajedničkih termina nesrpskog porijekla" u govoru Kuča, očigledno ilirskog (arbanaškog) porijekla. Nešto kasnije i on - a posebno Stevan Dučić u njegovoj etnološkoj studiji o Kučima - konstatovaće da "jezik stočara u Kučima i danas sadrži mnogo nesrpskih izraza, posebno karakterističnih za imena koja daju stoci, ili kojima ih dozivaju". A to samo kazuje da se taj složeni proces prožimanja starih ilirskih skupina i novopridošlog stanovništva ne bi smio olako odbacivati, ili zanemarivati.
Duge etape
Posebno se tek tako ne bi mogle preskakati duge etape ispunjene vjekovima, između perioda u kojima su na kučkome tlu boravili Iliri. Pa zatim i svi novopridošli do nastanjivanja Slovena a nešto kasnije, naravno, i Srba, u već novijoj istoriji ljudi ovoga podneblja. No, mnogo je značajnije što nas time Erdeljanović dovodi do najbližih srodnika Kuča iz njihove zatamnjene predistorije do Bukumira i Mataguža. Ako, pak, umjesto oslanjanja samo na predanja, zavirimo i u naučna istraživanja kojima su se bavile antropologija i arheologija-u decenijama poslije Erdeljanovićevog pohoda kroz Kuče - onda mnogo što-šta iz tog tamnog perioda dobija određenu svjetlost, makar koliko ona izgledala skromna.
Riječ je, najprije, o dokazima o boravku čovjeka na ovim našim današnjim prostorima i u ranim fazama njegovog razvoja. Zatim o očuvanim tragovima ilirske i rimske kulture, pa, najzad, i o mogućem dolasku Bogumila, koje će narod u predanju nazivati Bukumirima, a koji su i sa ovih prostora iščezli na tajnovit način, kako što se to s njima desilo i u Bosni. Poveže i se, pak, to sa već navedenim istorijskim saznanjima o širenju Duklje, kasnije Zete, i preko bosanskih prostora - tokom X i XI vijeka - i njenog najvećeg uspona onda nema ni zagonetke otkuda Bogumili najvećeg i njihovi stećci, u Crnoj Gori i u Kučima.
-----------------
Razumijevanje istorije
Dilema o Matagužama i njihovom porijeklu: ilirskom (arbanaškom), ili slovenskom (srpskom), samo čini zanimljivijom sagu o prethodnicima današnjih Kuča. Naravno, detaljnija priča o svemu tome je mnogo duža; neistraženih područja i nepoznanica je još mnogo, pa time i otvorenih pitanja, koje ovaj autor nije imao namjeru ničim da zatvori.
Naprotiv želja mu je bila da ovim publicistickim - a ne naučnim pristupom - približi savremenom čitaocu ta davna i malo istražena doba. I da izazove znatiželju svakog onog koga interesuju korijeni ovog posve osobenog dijela crnogorskog naroda, koji je među prvima sa rodovskog i bratstveničkog nastajanja prešao na plemensku organizaciju.
Put do nje nije mogao biti tako prijek i jednostavan, kako ga to predanja narodna prikazuju, počinjući da njegovu istoriju računaju od pomena imena njegovih prvih plemenika i vojvoda. Predistorija, naime, nije ništa manje značajna za upoznavanje karakteristika jednog naroda od njegove zapisane istorije. A ako se iz nje, ipak, ponešto može saznati, ili naslutiti - ukoliko umjesto na pouzdane činjenice nailazimo na naučne pretpostavke - onda je grijeh to prećutkivati, bilo iz kojeg razloga da se to čini.
Mnoge osobenosti
Zar nije od značaja za jedno pleme tako bogate istorije saznati da njegovi korijeni ne počinju sa onima koji su odnekuda došli u ove predjele, bilo kao osnivački rod, ili kao kompletna plemenska zajednica? Nego da se zasnivaju na milenijumima dugoj istoriji i tradiciji ljudskog razvoja i življenja, baš na ovim prostorima.
Ako istorija Kuča nastaje sa prvim njihovim znanim prvacima, ljudima koji su ostavili trag u narodnom predanju kao prvi plemenski izdanci, njihova predistorija nju dopunjuje i omogućava da se razumiju i objasne te toliko karakteristične njihove psihofizičke osobine. Razne grane nauke tome daju svoj doprinos, neprekidnim otkrićima starih grobnica, ili skrivenih boravišta ljudi iz davnih vremena sa početka ljudske civilizacije, čiji su tragovi rasuti po kučkim prostorima. Na tu predistoriju upućuju i sasvim obične i svakom laiku vidljive karakteristike načina života ljudi iz ovoga plemena, koje se održavaju i u ovim vremenima revolucionarnih tehnoloških i urbanih promjena svud unaokolo.
O čemu inače kazuju ti toliko osobeni, i u mnogim etnološkim knjigama s velikim interesovanjem opisivani vjerski, plemenski i porodičlni rituali zasnovani na prastarim vjerama i običajima. Ili taj „iskvareni jezik Kuča" (Erdeljanović), karakterističan posebno za kučke stočare, sazdan od mješavine ostataka drevnih balkanskih jezika i slovensko-srpskih savremenijih izraza. A to ih upravo i čini tako samosvojnim i različitim od drugih dijelova stanovništva na tlu Crne Gore i Srbije.
Slično je i sa drugim brdsko-planinskim plemenima kako pravoslavne, tako i katoličke, odnosno muslimanske vjeroispovjesti. Taj proces kalemljenja novih navika, običaja i kulture življenja novopridošlih naroda na tradiciju zatečenih domorodaca, svuda je uočljiv. On se mogao odvijati i između ljudi koji su živjeli jedni pored drugih, ili jedni među drugima. Ali i među onima koji su stvarali izmiješane rodovske, bratstveničke, plemenske ili neke od urbanih organizacija.
Sve to samo dokazuje uzaludnost insistiranja na nekakvim "čistim" etničkim obilježjima plemenskih skupina, nastajalih u vremenima velikih seoba naroda, osvajačkih pohoda i ratova, toliko karakterističnih za čitavu istoriju Balkanskog poluostrva, kao spone među kontinentima, i u tim vremenima postojećih kultura.
Uslov za kasnija izučavanja
Upoznavanje makar i sa malim, do sada osvijetljenim dijelom te zatamnjene predistorije, samo obogaćuje naša opšta saznanja, neophodna za kasnija izučavanja svega onoga što su Kuči, tokom svoje gotovo polumilenijumske plemenske istorije, ostavili kao svoj trag otečestvu i čitavom čovječanstvu. Da tako nije ne bi bilo ni toliko namjernih posjetilaca i djela od njih ispisanih, u mnogim zemljama svijeta, koji su Kuče doživljavali kao „civilizacijsko otkriće postojanja i opstojanja jednog davnog vremena neprevaziđenih moralnih vrijednosti".
Autor to čini bez ikakve želje ili potrebe da se time negira pravo na lična osjećanja svakog Kuča da se u nacionalnom smislu osjeća onakvim kakvim smatra da su mu korijeni u tome narodu. Uz prihvatanje istog imena, zajedničke nam predistorije i dobrog dijela istorije, kako će to i ustvrditi Kuč od najvećeg imena i vrijednosti - Marko Miljanov Popović.
Utoliko prije je o tome vrijedno povesti računa što zagonetkama koje su nam ostavili naši praoci nije kraj. One će obilježavati sam čin rađanja, najprije imena, a zatim i nastajanja plemenske zajednice Kuča. Kao da je nečija sveznajuća i svemoćna ruka namjerno učinila da se dileme oko korijena onih koji su bitisali na današnjoj kučkoj zemlji, prenesu i na kumstvo - kada je riječ o imenu plemena. Pa zatim i na očinstvo - ukoliko je riječ o njegovim osnivačima i prvim ličnostima, kojima je i počela savremena polumilenijumska istorija Kuča.
|
