No, i pored svega ovoga, viđeniji prvaci bratonoski iz Peleva brijega, Vilca, Kisjelice i Klopota, među kojima narodno predanje pominje: popa Maška i brata mu Asana Šćepanova Toškovića, Radoja Premovića, Radovana Spahijina Pavićevića, Adžiju Brakova, Radoja Vučeva, Radoša Veškova, Janka Toškova, Radoša Ljakova i druge, bili su se skupili na dogovor, kako i na koji način da pomognu Kučima.

Bjekstvo iz pećine

Pred samu noć toga dana, stiže kod njih rovački vojvoda Minja Radulov sa nekoliko druga. Bratonožići i Rovčani pođu zajedno ne bi li uspjeli da pored turske straže noću izvedu opsjednute Kuče iz pećine.

Turska straža bila je slaba a nije ni znala puteve i prolaze kroz malorečke stijene, a Bratonožićima je to sve bilo poznato, te su sa Rovčanima vješto i neosjetno sišli u pećinu. Kuči se obradovaše i kod njih se javi iskra nade na spasenje.
Dogovore se da krenu u jedan sat poslije ponoći da bi u to doba najlakše prošli pored turske straže.
Mrtve ostaviše u pećini, ranjenike i nejač krenuše sobom i izdadoše takvo naređenje da niko ne smije kasnuti, niti rečice izgovoriti, da se strogo da nikome ne torokne kamen pod nogom, a majka koja ne bi mogla na drugi način umiriti dijete u kolijevci, da ga zakolje ili rukom uguši, jer ako turska straža opazi, svi će biti pohvatani i poklani.

Turska straža, ne poznajući teren, nije uhvatila sve prolaze, a Bratonožići, poznajući svaku stazu, uspjeli su da Kuče srećno provedu pored turske straže uz strmenitu stranu zvanu "Oble ulice", pa da ne bi nagazili na strazu, koja je bila na Stubici od Male grede, skrenu lijevo preko Velje grede, Priboja i Buniješa i izađu na vrh malorečkih strana.
Tu su se malo odmorili i majke su pregledale đecu u kolijevkama pa su našle da su sedmoro djece udavile zatvarajući im usta da ne plaču samo da bi prošli pored turske straze.
Odavde su se krenuli ispod sela Vilca i Kisjelice i zora ih je zatekla na putu pored sela Lutova, pa su izašli na vrh moračkijeg strana koje se zovu Platije a odatle pravo u Rovca đe su ih Rovčani bratski dočekali. No ipak, Kuči su se tamo potucali bez kuća i imanja punih sedam godina.

Turska osveta

Pošto Turci viđoše da Kuča nema u pećini i doznadoše da su ih Bratonožići preveli pored njihove straže i preveli u Rovca, bili su jako ozloijeđeni na Bratonožiće i vrebali su priliku da im se osvete.

Malo vremena iza toga Turci prevarom domame četvoricu od onih Bratonožića koji su bili silazili u pećinu i iz iste izveli Kuče, te je skadarski vezir, odnosno Adži-paša Osmanagić iz Podgorice zbog toga objesio na današnjoj Sahat Kuli u Podgorici: popa Maška i brata mu Asana Šćepanova Toškovića, Radoja Premovića i Radovana Spahijina Pavićevića a vrebali su da uhvate i objese i ostalu dvojicu t. j. Adžiju Brakovića i Radoja Vučeva, koji su bili glavni inicijatori i putovođe za prevođenje Kuča iz pećine, ali u tome Turci nijesu uspjeli.

Oni nijesu bili zadovoljni time što su objesili četvoricu bratonoških prvaka već namisle da plijene svu bratonošku stoku te da im se i na taj način osvete za prevođenje Kuča preko bratonoškog zemljišta u Rovca.

Prilikom opisa događaja o vješanju bratonožićkih prvaka kod Sahat Kule u Podgorici, Ilija Braković je ispustio da opiše detaljno kako je pop Maško ispustio dušu pod vješalima.

Naime, pop Maško je tražio od Turaka, da mu dozvole da se kao sveštenik pričesti. Turci, koji su bili pobožni, pristadoše da pričeste popa Maška te mu donesoše pun metalni putijer (bokal) vina i pružiće mu ga.
Pop Maško, kojemu je već bila omča na grlu a daska pod nogama, čim je dohvatio metalni bokal sa vinom, podigao ga je u vis kao da hoće da se pričesti, pa kada ga je dovoljno podigao objema rukama, snažno je udario tim bokalom turskog dželata (koji je čekao ispred njega da mu vrati putir a zatim da izvuče dasku ispod njegovih nogu) u glavu tako da je dželat na mjestu ostavo mrtav a pop Maško je potom, videći da se zamijenio, sam odgurnuo nogom dasku pod njim i objesio se.

----------------

Hrabra Prenta

Dalje, Braković piše: "No Turci ne ostaviše Kuče na miru ni u Rovca već poruče Rovčanima i strogo im zaprijete, da će sva Rovca popaliti ako im ne vrate kučko roblje. Videći Turci da Rovčani neće vratiti Drekaloviće, počnu se spremati da ih napadnu, vezir krene na njih veliku vojsku, koja se bijaše prikupila u Spuž i počinula na bjelopavlićko polje niže Martinića.
Čuvši za ovo, Kuči i Rovčani pošalju veziru i Turcima jednu ženu iz Rovaca sa đetetom u kolijevci, da ponudi Turcima šišano kumstvo. Kada je ove žena stigla kod vojske, ponudila je veziru i turskim vojskovođama kumstvo, moleći ih da ne vode vojsku u Rovca.
Turci su je nemilosrdno odgurnuli, rugajući joj se i psujući i nju i hrišćanskog svetog Jovana. Ljutita Rovčanka izvadi preslicu iza pojasa i pobode ju ispred vezirova šatora govoreći:
"Naprijed Turci na nas ako vam majka nije "Jana", ali ćete, ako Bog da, proći kao na Orljevo".

Ova se žena zvala Prenta i od toga doba ovo se mjesto đe pobola preslicu nazove Prentina Glavica. Tu je do prije 50 godina bio pazar svake neđelje đe su dolazili Crnogorci i Brđani da trguju.
Prenta se vrati u Rovca istoga dana i javi Kučima i Rovčanima da se spremaju jer Turci nijesu prihvatili kumstvo već vode veliku vojsku na njih.

Velika pobjeda

Kako narodno predanje i pjesma kažu, turske je vojske bilo 30.000 i udarili su na Kuče i Rovčane, kojima su i susjedna plemena priskočila u pomoć. Kuči i Rovčani su hrabro dočekali Turke i u ovom ljutom okršaju, koji nije dugo trajao, poginulo im je šezdeset, ali su i Turci strašno razbijeni, tako da su se kroz gudure i vrleti strašno polomili i u neredi povukli natrag.
Od trideset hiljada Turaka vratilo se samo trinaest hiljada. Ostalo je sve pobijeno i zarobljeno. Ranjeni vezir, koji je jedva iznio glavu, razjaren ovim neuspjehom, bez obzirice odstupio je na vrat na nos sa ostatkom svoje vojske preko Kolašina, Vasojevića i Bratonožića za Podgoricu.

Čim je stigao u Podgoricu, izdao je najstrožiju naredbu da Turci opljačkaju sve sto nađu živo u Bratonožićima i svu stoku da doćeraju u Podgoricu, a ako se ko usprotivi, da će sve predati ognju i maču.
Bratonožići su bili jedno od crnogorskih plemena koje nikada nije bilo stvarno potčinjeno Turcima. Pored toga, bratonoški vojvoda Pejo Stanojev Balević, dobio je od turskog sultana Mehmeda V, svog zeta po sestri, sto godina prije ovog događaja, carsku povelju da Bratonožići, od Lopata do Ivovika, nikome ne plaćaju nikakav danak ni kuluk i da ih bez carskoga znanja i dozvole niko ne smije napasti.

Skadarski je vezir za ovo dobro znao, te se Turci nijesu lako rješavali da nagaze carsku naredbu, već su gledali da to lukavstvom i prevarom izvedu.
Ovu svoju namjeru Turci su ostvarili pomoću Murata Cpatova, unuka već pomenutog Bralja Stanišina, kojega prevarom domame u Podgoricu i predstave mu da carska povelja data bratonoškom vojvodi Peju više nema vrijednosti pošto vojvoda bijaše već odavno umro i da će mnogo bolje biti za njih da doćeraju veziru svu stoku nego da on ide s vojskom na njih. Murat, ne znajući tursku politiku, pristane i vezir pošalje sa njim svoju pratnju.

Pljačka Bratonožića

U izvršenju svoje misije, kako narodno predanje kaže, Murat je krišom od Turaka, u cijelim Bratonožićima ostavio samo: "jednog ždrijebca i jednu ždrebicu, jednog junca i jednu junicu, jednog ovnića i jednu jagnjicu".
Sve drugo živo, pa čak i kokoške i mačke, pokupljeno je i poslato veziru u Podgoricu. Vezir je pitao ljude kojima je bilo naređeno da plijen dognaju, da li su sve živo pokupili, a ovi mu odgovorili, da im je pobjegla samo jedna mačka i sakrila se u nekom kršu kraj sela.
Tada je vezir naredio te su pošli i nju uhvatili i donijeli mu. Od tog vremena taj se krš i danas zove "Mačkin krš" a nalazi se do samog kolskog puta iznad sela Vilca. Pošto bratonoški obori ostadoše prazni, čobani su pjevali:
"Dok je nama na Murata glava, rast će nama po obora trava".

Iz citiranih stihova izgledalo bi da je rečeni Murat bio kriv što je bratonoška stoka oćerana veziru. Međutim iz ovoga što je on krišom od Turaka ostavio od svake vrste stoke po jedan par za sjeme, vidi se, da je on bio prijatelj svoga plemena, ali ne razumijevajući tursku politiku, bojao se da Turci ne učine u Bratonožićima ono što je vezir njemu predstavio da ce učinjeti, ako ne prihvate njegov zahtjev.
Zato je morao pristati. Kako su Bratonožići po prirodi svoga zemljišta najviše živjeli od stočarstva, to predanje kaže da je tada veziru predato 20.000 sitne stoke i 1.000 grla govedi i konja, pa je naredio te se sva ova stoka prodala i za nju se uzeo novac od 500 turskih tesa, što čini 250.000 groša ili u ondašnjem turskom novcu 166.666 pulja.

Skadarski vezir Mehmet-paša Bušatlija, naredio je te se od toga novca napravio most na Morači, koji i danas postoji i zove se Vezirov most. Vezir je dobavio neimara iz primorja i sa njim pogodio da gradi most.

---------------

Riječ Marka Miljanova

Neimar je zahtijevao od vezira da se kreč, potreban za građenje mosta zagaši varenikom i bjelancima od kokošijih jaja, te je vezir naredio da svaka kuća u Podgorici i okolini mora donijeti po izvjesnu količinu jaja i određenu količinu varenike, i predati je neimaru za gašenje kreča za most. Pošto je vezir izdao naredbu pošao je u Skadar a neimar, pošto je zagasio kreč jajima i varenikom, izgubio se ne zna se kud. Vezir je izviješten o neimarevu nestanku i ovaj je tragao za njim na sve strane ali uzalud.
Poslije sedam godina neimare sam prijavio veziru u Skadar i ovaj ga je htio odmah objesiti, ali mu se neimar zamolio te ga pusti da mu ispriča zašto je to učinio: "Da sam zagasio kreč vodom - priča neimar - kao što se to obično radi, i odmah počeo rad, građevina bi bila kratkoga vijeka, a ovako, trajaće vjekovima i dok ona traje, trajaće i vezirovo ime". Po saslušanju, vezir mu je oprostio život, neimar je pristupio poslu i toku godine 1782. most je bio gotov.
Docnije, pošto je u Podgorici ustanovljena regularna turska vojska, na obje strane mosta, bila je sagrađena po jedna pandurica, koje su imale velika gvozdena vrata. U ovim kulama stanovali su nizami koji su čuvali Podgoricu od upada Brđana.

Neuspjela podjela

Za vrijeme vladike Rada kao i prilikom odstupanje Austrije 1918. g. most je bombardovan ali ni prvi ni drugi put nije mu učinjen veći kvar, što svjedoči da je zidan naročitim malterom i da je zaista neimar bio specijalista u svom poslu...

Sada da vidimo što bi sa Kučima. Oni se rastrkaše po Primorju, Hercegovini, Kolašinu i Bijelom Polju, ali najviše se njih zadržalo u Rovcima đe se i danas zovu Kučke livade, baštine i katuni. Tamo su živjeli punih sedam godina. Živeći u izgnanstvu, oni su četovali i svetili se onijema koji su ih izdali. Dok su Drekalovići bili u izgnanstvu, na njihove kuće i imanja došli su Turci i Arbanasi, a skadarski vezir riješi da i planinu njihovu podijeli Arbanasima i drugim susjedima.
U tu svrhu vezir je poslao komisiju od svojih ljudi, koja je pošla iz Podgorice preko Bratonožića a kada su bili uz Vjetarnik jedan od članova komisije rekao je: "Nemojte braćo da idemo da dijelimo planinu Drekalovića jer je to od Boga grehota, a što će biti s nama ako se Drekalovići sjutra opet povrate na svoja imanja". Na ove riječi, vođa komisije S. B. stavio je ruku na prsa i odgovorio: "Ja mičem svu grehotu na moju dušu".
U tom momentu pukla je puška Ljakića Stanojevića Ljakovića, koji je vodio Kučku četu i pogodila je vođu vezirovih izaslanika kroz ruku u prsa i na mjestu je ostao mrtav. Utoliko zapucaše puške i ostalih kučkih četnika i vezirove izaslanike pobiše sve do jednoga, te tako kučka planina ostade nepodijeljena.
Ova je četa od 12 ljudi, malo dana iza toga, opkoljena od Turaka Arbanasa u mjestu zvanom "Đebeza" i tu su svi junački poginuli samo se spasao Novak R. Vujadinović i skloni se kod Đorđa Đukića u Brskut, a odatle pošao kod neke odive Drekalovića koja je bila udata u Pipere. Čuvši za njega, vezir je obećao dobru nagradu onome ko ga uhvati i najzad je uspio da ga uhvati i objesi.

Iza ovoga, obrazovana je deputacija, koja je pošla kod skadarskog vezira da ga moli, da dozvoli Drekalovićima da se mogu vratiti na svoje kuće i imanja. Vezir već bijaše dozvolio Kučima koji nijesu bili Drekalovići da se mogu vratiti, ali poslije velikog navaljivanja deputacije, najzad dozvoli povratak i Drekalovića".

Pjesme o pohari

Čitajući pažljivo ovaj tekst Ilije Brakovića, vidimo da je on, mimo drugih autora, iznio neke nove detalje o pohari Kuča i gradnji Vezirova mosta, o pećini u koju su ubježali Kuči, o terenu kojim su se kretali pri bijegu iz pećine, o mjestima u kojima su Kuči boravili poslije pohare i progona sa svojega zemljišta, o sudbini njihovih kuća i imanja kao i planine dok su se nalazili u izgnanstvu, kao i o drugim do tada nepoznatim detaljima. Otuda je tekst Ilije Brakovića interesantniji od drugih tekstova koji se odnose na kučku tragediju i Vezirov most.

Pored proznih tekstova o Pohari Kuča i njihovog progona kao i o gradnji Vezirova mosta, postoje i nekoliko narodne pjesme. Dvije pjesme objavio je Marko Miljanov u svom djelu "Pleme Kuči...", Pjesmu o pohari Kuča napisao je i sam Ilija Braković u svom djelu:
"Dvadeset izabranih narodnih pjesama" (izdanje "Slovo" Kruševac, 1940. godine).
Sljedeću pjesmu o Pohari Kuča izdao je Đorđije - Đono Stanojev Vučelić u svom djelu:
"Bratstvo Vučelića iz Bratonožića" (izdanje "Print" Podgorica, 1997. godine).

U pomenutim pjesmama, obrađena je pohara ali u njima ima i suštinskih razlika, uglavnom o ulozi plemena Bratonožića u pohari Kuča. Kako smo istakli na početku ovog feljtona, uloga Bratonožića u pohari Kuča, od nekih autora nije realno data. Čak naprotiv, Bratonožići su umjesto priznanja i zahvalnosti za izbavu Kuča, od nekih autora oklevetani.
U poznatom djelu:
"Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi" (izdanje "Grafički zavod" Titograd 1967.g.) Marko Miljanov na strani 175 piše:
"Kuči pobjegnu s robljem, što nije izginulo, preko vode Male Rijeke, a sve živo ostade Turcima u ruke. Čeljad prijeđoše rijeku na bratonožićku stranu i upute se da bježe preko Bratonožića, no pop Maško, bratonoški glavar, kad viđe Kuče đe k njemu bježe, povika je:
"Natrag more, nema ti preko mene bježanja". Kad su taj glas čuli, mislili su da će postat tursko roblje, jer ne daju naprijed, a Turska vojska prisnažuje ozad".

U prvoj pjesmi o pohari Kuča, koju je Marko Miljanov objavio u pomenutom djelu, a zapisao je od Bega Ivanova Mijovića, nema srdžbe na Bratonožiće. Međutim, u drugoj pjesmi, koju je Marko zapisao od Luke Tomova Popovića, na strani 205 pomenutog djela piše: "Tad pop Maško bratonoška glava, svr stijena starac klikovaše/ o, čujte me Kuči u pećinu, / nemoj koji preko nas da prođe, da ve zmija ne izije ljuta, na vas ćemo pušku obrnuti, i žive ve ognjem opržiti".

-----------------

Vojvodin amanet

Dalje (str. 205/206), pomenutog djela stoji: "Kad Rovčani u pećinu došli, ovako su riječ govorili:
"Bježmo braćo kroz Bratonožiće. Ne bježimo u Rovca kamena, vi nevjeste s vašom đecom mladom, koje bi vi čedo proplakalo, zatvorte mu usta i dušnike, jer možemo usput poginuti, bojimo se od Bratonožića,a čuli ste što su govorili".

Dalje, na strani 180 pomenutog djela stoji:
"Bježali su preko mjesta zvanog Zmijinca ispod sela Kisjelice i Lutova navr moračkije stijena koje se zovu Platije. Tu su slobodnije mogli disat od straa Bratonožića".

Na strani 175 (fusnota), stoji:
"Bratonožići u prvinu nijesu izdali, ali pošto turska vojska objača i Kuče popali, izdaše i put prekidoše svi do Klopoćana"...
Bazirajući se na pomenutim zapisima Marka Miljanova, djelimično je, u istom stilu, oklevetao Bratonožiće i Rajko Raosavljević u svom djelu: "Rovca i Morača".

Ostali hroničari pohare Kuča, ovakve klevete na račun Bratonožića su prenebregli. Čudi činjenica, kako su pojedini Kuči, koji su Marku Miljanovu kazivali tragediju Kuča u pohari, mogli da tako okleveću Bratonožiće i nazovu ih izdajnicima kada su Bratonožići de fakto bili spasioci Kuča.
To potvrđuju svi ostali hroničari Pohare. Međutim, veliki vojvoda Marko Miljanov se pametno ogradio od ovakvih nerealnosti, kada je u svom djelu:
"Primjeri čojstva i junaštva", (strana 27/2) zapisao:
"Ali, kako mu drago, kad nijesam naša od istorije Kuča ništa zapisano, ja ću zapisat i kazat vama, što kažuju drugi meni, pa ako bi se što pravije našlo u pismu ali u priče, neka se ispravi".

Smatram da je vrijeme da se ova nepravda prema plemenu Bratonožićima, jednom
zauvijek ispravi i da dostojno nastupimo na gore rečenoj poruci Marka Miljanova. U prilog te ispravke stoje mnoge realnosti.
Jedna od njih je i činjenica da su jedino Bratonožići mogli (kao što su i uradili) da izvuku Kuče iz pećine. To tvrdimo otuda što su samo Bratonožići znali staze i bogaze kojima će izbaviti kučko roblje iz pećine.
Tuda su oni, u tim vrletima, još kao đeca skakali po kamenjaru čuvajući koze, tuda su stariji Bratonoići hajdukovali i spas od neprijatelja tražili. Tuda su stoku u teškim vremenima sklanjali a u mirnim vremenima tamo sa stokom boravili.
Sam Buljo Braković, u pećini Dvovratnici, u svoje vrijeme, držao je po najmanje 150 grla koza i od njih imao velike prihode. Pitamo se otkuda bi ko drugi, i to pored turskih straža, mogao da izvede Kuče iz pećine, osim Bratonožića?
Taj, i tako nepristupačan i vrletni teren, to je, u stvari, dvorište plemena bratonožićkog. Taj teren su koristili, i takav kakav je jer drugog nijesu imali, a sudba im je bila predodredila da se tu nastane.

Zbog toga je kralj Nikola u "Bratonoškom kolu" kazao, pored ostalog, da su se Bratonožići "klanjali svetoj volji, a u želji svih dobara". Kazati da su majke djecu davile zbog straha od Bratonožića a ne od turskih straža i vojnika, to je veliki grijeh prema plemenu Bratonožićima.

Grijeh i velika ljudska nepravda, odnosno teška kleveta od strane zlobnih ljudi.

Zar Bratonozici nijesu oteli Piperima dijete Draga Božova i predali ga Kučima?

Zar nije grehota kazati da, kada su Kuči došli kod Lutova, tu su mogli slobodnije disati, kada je i Lutovo bratonožićko selo i da su Bratonožići, da su htjeli, mogli i tu satrijeti Drekaloviće
Zbog toga se mudri vojvoda Marko ogradio od ovakvih nepravilnosti kada je rekao onu veliku istinu da se istorija Kuča, koju je on pisao na osnovu predanja i kazivanje, može popraviti ako se drugačije dokaže, kao što se u ovom slučaju pokazalo u odnosu na ulogu Bratonožića u spašavanju Kuča iz pećine i njihovog prevođenja u Rovca.
Takođe, zabrinjava činjenica da su kazivači istorije Kuča prenebregli da vojvodi Marku kažu pogrom Bratonožića i njihovu poharu od strane istoga vezira koji je poharao Kuče.
Taj vezir je poharao i Bratonožiće i objesio njihove prvake u Podgorici a to u Markovim djelima nije pomenuto a pohara Bratonožića je pomenuta kao pjačka a ne pohara.

Da bi rasvijetlili neke momente koji prikazuju Bratonožiće u svojem sjaju, osvrnućemo se na kazivanja još nekih hroničara, odnosno pisaca. U svom djelu: "Pleme Kuči 1694-1796", (izdanje "Narodna knjiga", Beograd 1981. god, dr Rastislav Petrović (str. 255-263), pored ostalog piše:

"Mehmed-paša je znao i to da su Kuči nekoliko puta po naredbi Sultana trebali biti raseljeni, ali se to nikada nije ostvarilo. Ovoga puta Mehmed-paša je odlučio da ih ne raseljava, nego da pobije sve Drekaloviće".
"Ovaj događaj, nazvan prva pohara Kuča, svakako je jedan od najznačajnijih u istoriji ovoga plemena, naročito ako se imaju na umu posledice koje je prouzrokovao..."
"Znali su Kuči (u pećini V.V.) da je paša izdao naređenje da se niko ne smije usuditi da im pruži pomoć. Prijetnja je bila više nego stravična i glasila je: Ako se iko usudi da pruži pomoć Drekalovićima, njegovo pleme će biti predato ognju i maču..."
"Rovčani, čija se teritorija nije graničila sa kučkom, kada su saznali šta se dešava, odlučili su, na predlog njihovog vojvode Minje Radulova, ili da izbave Drekaloviće, ili da izginu zajedno sa njima.
Međutim, kad su pošli u pomoć Drekalovićima, Ljevorečani im nijesu dali da prijeđu preko njihove teritorije, jer su znali da bi im se Mahmut-paša osvetio. Tada je rovački vojvoda odlučio da sa još dva druga i nekoliko Bratnožića, idući bespućem pod zaštitom mraka, stigne do pećine gdje su bili Drekalovići.
Noć je čuvala junake a njihov lagani hod vodio ih je u vječnost. Kada su spasioci stigli, svi su se spremili i polako, vodeći računa da ih Turci ne opaze, idući za Rovčanima i Bratonožićima, Drekalovići su se izbavili...
Saznavši što se desilo, Mehmed-paša, razjaren, izdao je naređenje da se popljačka sve što ima živo u Bratonožićima i da se primjerno kazne zbog toga što su dozvolili da se Drekalovići izbave preko njihove teritorije i što su njih nekoliko učestvovali u tom spašavanju.
Zatim je izdao naređenje vojsci da preko Pipera i Bjelopavlića napadne Rovčane, koji prethodno, na njegovo traženje nijesu htjeli da mu predaju Drekaloviće...
Ono što nije postigao Mehmed-paša, da se osveti Rovčanima, postigao je njegov sin Mahmut-paša, dvanaest godina kasnije, kada je na prevaru domamio u Nikšić 57 najuglednijih Rovčana, pod izgovorom da zajedno sa njima i Piperima napadne na Gacko.
Ne sumnjajući ništa, jer će s njima biti i Piperi, Rovčani su, predvođeni knezom, stigli u Nikšić đe su Turci, po pašinom naređenju izvršili pravi pokolj nad njima. Od njih 57 uspjeli su da se spasu samo četvorica.
Sam pasa je zaklao rovačkog kneza, dok je nikšićki dizdar odsjekao glavu kaluđeru. Bio je to jedan od najsurovijih zločina koji je izvršio ovaj, inače po zlu čuveni Bušatlija...
Ako Mehmed-paša nije za života uspio da se osveti Rovčanima, Bratonožići su za sva vremena zapamtili poharu koja je izvršena nad njima. Tom prilikom je, po pašinom naređenju, dovedeno u Podgoricu mnogo krupne i sitne stoke koja je prodata, a od novca koji je dobijen za bratonošku sirotinju, napravljen je most preko Morače.
Paša je ipak u nečemu uspio - ovjekovječio je sebe kroz zločin, jer se most i danas zove po njemu VEZIROV MOST. Istovremeno, dok se sabirao prikupljeni novac za izgradnju mosta, Adži-paša Osmanagić je domamio na prevaru četvoricu Bratonožića koji su pomogli Drekalovićima da se izbave, i naredio da se javno objese ispred Sahat-kule nasred Podgorice".

Kako se iz gore iznešenih citata dr Rastislava Petrovića,, inače Drekalovića iz kučkog sela Kosora, vidi, Bratonožići su imali ključnu ulogu u spašavanju Drekalovića.
Pri tome dr Petrović naziva poharom i stradanje Bratonožića a ne samo Kuča, a autori prije njega, to su nazivali pljačkom a ne poharom.

U knjizi: "Bratstvo Vučelića u Bratonožićima" (izdanje "Print", Podgorica, 1997. g. (str. 149-154) Đordjije-Đono Vučelić, pored ostalog piše:
"Ali, teško mi je povjerovati ono što vojvoda Marko kaže da su Kuči morali bježati tajno preko Bratonožića...

Dr Jovan Erdeljanović isto je ovako napisao u svojoj knjizi "Kuči, Bratonožići i Piperi", pa se može pročitati na strani 468 pomenute knjige. Čudno je da vojvoda Marko nigdje nije ništa napisao o vješanju popa Maška i tri njegova plemenika.
Teško je povjerovati da vojvoda Marko nikada ni od koga nije doznao za ovaj slučaj, šta je uradio onaj isti Vezir što je pohara Kuče. A zbog čega su obješena pomenuta četiri Bratonožića, neka čitalac sam zaključi.
Pošto je pop Maško bio glavar bratonoški, nije mu trebalo da kupi svo pleme da izvede Kuče iz pećine, no je uzeo Pelevčane jer se moralo žuriti kako bi pomogao Kučima da izbjegnu iz pećine...
Zar vojvoda Marko nije sve rekao što se desilo s Bratonožićima kada je pomenuo onu crnu mačku ? Jednom za svagda vojvoda je stradanje Kuča od turske sile nazvao poharom Kuča, a Bratonožići, koji istu sudbinu doživješe od iste vojske, tu sudbinu je nazvao pljačkom Bratonožića...
Vojvoda Marko nije bio samo vojvoda Kuča već vojvoda Kuča i Bratonožića...
Nema Bratonožića koji nije cijenio i volio vojvodu Marka do današnjeg dana pa i danas. Pa i danas smo ponosni što smo imali takvog vojvodu ali nam smeta što nije napisao više o njegovim Bratonožićima, no je napisao samo: "Nešto o Bratonožićima".
I to stade samo na šest strana...
"Kada se sastanu dva, tri ili više Bratonožića, jedan će reći: Što bi ono vojvodi Marku da smo "Nešto..." reče o Bratonožićima, a drugi će na to reći: "Ajde jadan što pričaš, mi nijesmo Arbanasi a da smo Arbanasi, pisao bi Marko o nama dosta...
Vojvoda Marko nikad nije ništa grdno rekao za Bratonožiće, jer su Bratonožići pod komandom Vojvode Marka u svim bojevima imali velike uspjehe".

Završavajući ovaj tekst o prvoj pohari Kuča (kao o pohari Bratonožića) i gradnji Vezirovog mosta u Podgorici, smatram da se iz ovog teksta može zaključiti kakvo je mjesto i uloga plemena Bratonožića u ovom, za Kuče najtežem događaju u svojoj istoriji.

Otuda smatram da je srdžba Kuča na Bratonožiće bez osnova, te vezano za to, smatram da negativnu ocjenu koju su pojedini pisci dali Bratonožićima u vezi sa pomenutom poharom, treba jednom za svagda opovrgnuti budući da su Bratonožići zaslužili visoku ocjenu za to i ta ocjena treba da uđe u školske udžbenike u kojima se pominje Pohara Kuča.