|
|
|
|
Listopad je, ne samo u kalendarskom, no u prirodnom i staroslovenskom smislu ove riječi, dok Herceg Novi uveliko gazi svoj sedmi vijek i u ovoj pretprazničkoj večeri. Jer, za koji dan će tradicionalni praznik grada, pa ispisujem relativno prigodnu priču tim povodom, u kojoj su “glavni junaci” dvojica znamenitih putopisaca, Evlija Čelebija i Zuko Džumhur. Novi iz starog teftera Priču sam dijelom “iščeprkao” i iz kompleta nekih prastarih novina, na koje sam slučajno nabasao, kao na rječitu zlaćanu riznicu nataloženih i požutjelih stranica, među kojima počiva ona sjetom obojena životna prašina, a kakvoj ćemo i sami uskoro pripadati.… I u debelim tefterima neumornog i znamenitog turskog putopisca, Evlije Čelebije, opisano je preko stotinu danas zapadnobalkanskih gradova, koji su, u drugoj polovini sedamnaestog vijeka, bili pod otomanskom imperijom, a među njima i Herceg Novi, Kumbor, Risan… Sandžaci i barjaci “ …Novi je sada, po kanunu Sulejman - hana, jedna upravna jedinica hercegovačkog sandžaka. To je častan kadiluk u rangu akdilu od stopedeset akči. Ima svoga muftiju, predstavnika šerifa, mjesnog spahijskog ćehaja, janjičarskog serdara. Tu se dalje nalazi džebedžija i tobdžija kapukol, zatim tržni nadzornik, povjerenik za harač, neimar baždar. Njegov kapetan - aga, sa svojim fregatama i tri stotine momaka da plijeni pljačka gradove iz zaliva Veriga sve do grada Kastela u vilajetu Pulja. To je vrlo visoka kapetanija. Tu se nalaze dva dizdara. Jedan je dizdar Donjeg grada, a drugo je aga Gornjeg grada. Tu ima mnogo uglednih i viđenih ljudi, dvadeset dvije gradske age sa sandžacima i barjacima. U oba grada nalazi se hiljadu i devet stotina naoružanih ratnika…”. Tako o Herceg Novom svog doba piše Evlija Čelebija (Efendija), rođen 25. marta 1611. u Carigradu, gdje je završio mekteb (osnovnu školu) i medresu, a potom je čak 11 godina učio Kuran i znao ga napamet čak na sedam arapskih dijalekata! Podosta godina proveo je školujući se i po carskim sarajima, no mаda je mogao, nikad se nije htio baviti politikom. Ostao je, dakle, “svjetski putnik, nelicemjerni Evlija, te prijatelj i zabavljač ljudi”, kako je sam za sebe počesto kazivao. I umjesto pohoda na visoke carske položaje, koji su mu inače nuđeni, od rane mladosti počeo se Evlija otiskivati u svijet, prvo kroz prostrano tursko carstvo, te obišao dobar dio Azije i Evrope, pa Afriku, sve do Abisinije. Svoje utiske, zapažanja i razmišljanja sa dugih, počesto i rizičnih putovanja, sabrao je u svoj obiman “Putopis” (Sejahatnama) od čak deset zamašnih tomova. I skoro kompletna šesta knjiga posvećena je ovim našim prostorima, te Mađarskoj, Albaniji i Bugarskoj. Niti je pouzdana godina njegove smrti, mаda je potonje napise objavio 1682, a ni mjesto vječnog počivališta nije poznato!? Gole cjevanice
“ Na sve strane dočekalo me raznovrsno cvijeće, čiji divni mirisi opijaju ljudski mozak…”. Nižući dalje svoje utiske o Novome, Evlija ne propušta detalje, kad veli: " … Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrvatski junaci, koji nose tijesnu odjeću, poput Alžiraca, i šetaju golih cjevanica. Svi oni, malo i veliko, nose puške i barataju oružjem. Za pojasom nose noževe i sablje i bijele čorde. Na glavu, oko crvenog fesa, stavljaju zavijače, a na leđima nose ogrtače od raznobojnih čoha, Većinom se bave pljačkom na moru… Katkada se, pojedinim slučajevima, lađama zalijeću i u pristanište Rose, koje se nalazi naspram grada Novog, pa i tamo ugrabe plijen…”. Veoma su zanimljivi i njegovi opisi oblika i položaja grada Novatejna (arapski dual – Dva Nova), “na ždrijelu malog zaliva na Jadranskom moru”, pa veli: “ … Između Donjeg i Gornjeg grada, mjesto se zove Voranica. Odatle, gore uz strmen, nalazi se citadela građena na tvrdo, baš kao da ju je zidao Šedad (legendarni jemenski kralj, koji se proslavio zidanjem predivnih građevina). Ali, ta tvrđava nije velika kao donji grad Novi. Vrlo je nepristupačna. Topovi iz Novskog zaliva dosežu do zaliva Ponte Rose i tuku ga…”. Opisujući dalje Kanli kulu, na strmoj i nepristupačnoj litici, ne propušta da pobroji kako utvrđenje ima dvostruku “demir kapiju”, velike kule, dok se u sklopu nje nalazi i oko 130 kuća, prekrivenih ćeramidom i kamenim pločama. Dakako, pobraja i džamije, žitne ambare, bistijerne za vodu, skladišta za municiju, pa čak i kulu za vojnu muziku i nastavlja: “ … U svemu tu je četiri stotine impozantnih, opremljenih i naoružanih čuvara, uz sedam baljemez topova. Oni ne puštaju ni da ptica prođe na daljinu od dva sata hoda prema selima Kuti. Donji grad se nalazi na morskoj obali i oniskim liticama. To je vrlo čvrst i utvrđen grad, tako da ga nije moguće prikazati, niti opisati!? U četverougaonom je obliku, zidan je od kamena i tako je tvrd da mu na ovoj krajini ravnog nema. Zidovi su mu široki čak deset lakata, a visoki čak sedamdeset mekanskih aršina. Samo je od morske strane načinjen jedan zid sa hrastovim stubovima. Okružen je oštrim liticama i opkopima paklene dubine. To je vrlo visok i divan grad!…” Opisujući i tri gradske kapije, ne propušta da pomene kako se pred svakom nalazi pokretni drveni most, koji se podiže na točak… Prijatni klima i ljudi “ … Kapija koja se otvara prema obali, na zapadnoj strani, veoma je prometna. Tu se sastaju prijatelji i obrazovani ljudi, da šetaju i razgovaraju, jer to je kapija koja vodi u zaliv i na skelu. Tu stanuju carinik, baždar, tržni nadzornik i povjerenik za so, a tu su i veliki magacini, građeni od tvrdog materijala…”. I ovaj citat uzet je iz debelih putopisnih teftera Evlije Čelebije, koji je obišao i opisao okolinu Novog, poput Kumbora, Kuta, Sutorine… Pribilježio je i tadašnje novske medrese (škole za hodže) i mektebe (niže škole), koje su imale veoma učene nastavnike i, za to doba, bogate biblioteke, pa stoga na jednom mjestu i veli: “ …Ovdje se, inače, okupljaju ljudi koji traže razonodu, ali i naučnici, a svi skupa da razbistre mozak i nadišu se svježega vazduha, jer je klima ovog grada veoma prijatna, kao i samo stanovništvo…”. Naravno, ponekad bi i sam Evlija Čelebija podlegao onom “slatkom pretjerivanju”, pa tako za boravka i u opisima tadašnjeg Novoga, bilo kad su u pitanju broj kuća, bogomolja, ili kapacitet tadašnjeg novskog pristana. Ipak, ostavio je dragocjeno svjedočanstvo o gradu za otomanske vladavine, a o kome, pogotovu generacija nadolazećih Novljana, danas znaju veoma malo, ili gotovo ništa!? A, vjerovatno se neki “kosmički proračun” potrudio da, otprilike, oko tristo godina iza Evlije Čelebije, opet bane rasni hodoljubac Zuko Džumhur, koji je ovom drevnom gradu takođe podario ponajljepše rečenice i crteže, istekle često pred kafanom "Hercegovina", ispod njegovog čuvenog nalivprera marke "pelikan", te za sobom ostavio brojne duhovne tragove, do zadnjeg daha ostajući nesvakidašnji posvećenik Novog. Tako su davni i divni zapisi Evlije Čelebije, koji nipošto nije htio u carsku politiku, no je put pod noge, uz Zukove novske crteže iz sedamdesetih, na ovoj novinskoj "parceli" povezali varljive vjekove i satkali ovu razglednicu grada u još jedno njegovo pretprazničko veče. A, neće promaći preveć vremena, pa će i ove strane da požute u nekom kompletu starih novina i u sferi neumitne zvjezdane prašine čije, tek sićušno, zrnce zbilja svi i jesmo!
|