Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

PREDRAG MALBAŠA I TIJANA SAMARDŽIĆ
STEĆCI U CRNOJ GORI

 

Arheolog Predrag Malbaša i istoričarka umjetnosti Tijana Samardžić donose prvi obuhvatan prikaz stećaka na tlu Crne Gore, te ukazuju na potrebu istraživanja i očuvanja ovih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, kao unikatnog fenomena u evropskoj i svjetskoj kulturi


Nijemi podsjetnici na davno minulu prošlost


"Ni život ni smrt ne pripada meni"
Mak Dizdar

I. UVOD

Posebnu specifičnost u kulturnom i istorijskom nasljeđu balkanskih prostora srednjeg vijeka predstavljaju stećci. Stećci su jedinstvena monumentalna i monolitna nadgrobna kamena obilježja koja se gusto rasprostiru Bosni i Hercegovini, južnim djelovima Hrvatske, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnoj Srbiji. Uzdižući se na planinskim zaravnima i brežuljcima, usamljeni ili u grupama, daleko od starih gradina ili neposredno uz njih, stećci čine jedinstveni pečat srednjovjekovne kulture na pomenutim prostorima. Nekropole stećaka smještene su na otvorenim i prolaznim mjestima, u potpunosti srasle sa prirodom sa kojom čine jedinstvenu ambijentalnu cjelinu.
Kultura stećaka pripada razdoblju počev od 12. do kraja 16. vijeka i svojom pojavom, ukupnim osobinama i prostorom na kojem se pojavljuje nema direktnih istorijskih uzora. To je neobična, impresivna, zagonetna i nedovoljno pojašnjena kulturološka pojava pa se može tvrditi da stećci predstavljaju jedinstveni i unikatni fenomen u evropskoj i svjetskoj kulturi. Prostorno vremenska komponenta stećaka objašnjava njihovo etnološko, kulturološko i estetsko značenje u prošlosti i sadašnjosti ali je socijalni i duhovni okviri nastanka stećaka za istraživače još uvijek velika nepoznanica. Takođe ikonografija brojnih predstava klesanih na njima, u literaturi se različito određuje. Posebno je interesantna činjenica da se radi o nadgrobnicima poniklim prevashodno u okrilju ruralnog svijeta koji se nalazi na samo korak od velikih gradova i smatra se da pripadaju svijetu popularne umjetnosti i narodne kulture.
Cilj ove studije je da laičku, ali i stručnu javnost u Crnoj Gori upozna sa nekim veoma interesantnim aspektima vezanim za kulturu stećaka i do sada poznatim istraživanjima i lokalitetima stećaka u Crnoj Gori. Takođe naš cilj je da ovim tekstom popularizujemo stećke kao neobične, zadivljujuće, zagonetne i nedovoljno pojašnjene svjedoke davno minule prošlosti, koji imaju izuzetnu istorijsku, umjetničku i duhovnu vrijednost i za kulturnu baštinu Crne Gore. Sve ovo bi trebalo da podstakne nadležne državne i lokalne službe da sistematski i odgovorno postignu njihovu bolju zaštitu i očuvanje.
Stećci i njihove nekropole su jedna od nedovoljno razjašnjenih stranica prije svega bosansko hercegovačke istorije ali i svih prostora na kojima se tokom srednjeg vijeka praktikovao ovakav način sahranjivanja, odnosno izraz kulta smrti. Najveće dileme se svode na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za istoričare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka i koji govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka.
Raznovrsnost i ljepota ukrasa na stećcima, a ponajviše njihova tajanstvenost, plijeni pažnju stručnjaka koji su ih istraživali. Stećci su istinske srednjovjekovne slikovnice u kamenu, sa reljefima koji prikazuju vjersko znamenje, ljudske likove, životinje, biljne ornamente. Na stećcima se krije ogromno likovno blago sa scenama na kojima pobjeđuje život i svakodnevna borba za opstanak. Iz motiva na reljefima mogu se iščitati uticaji romaničkog i gotičkog umjetničkog kruga, ali i nasljeđe slovenske mitologije i drevne antike.
Vješti klesari uljepšavali su stećak i tekstom i crtežima, nikada nasumice i bez reda. Svaka slika, svaki udarac dlijetom imao je svoj cilj, slikom do riječi, djela i života pokojnika. U čemu leži tajna ukrašavanja ili uređivanja nadgrobnika, ostaje nepoznato, ali možemo samo slutiti da je ono zavisilo od društvenog položaja pokojnika ili jednostavno od vještine i slobode dijaka.
Stećaka nema nigdje u toliko velikom broju kao u Bosni i Hercegovini, pa je dugo preovladavalo mišljenje da su oni fenomen vezan isključivo za taj prostor.
Međutim, stećaka ima ne samo na prostoru gdje se u vrijeme svoje najveće moći prostirala srednjovjekovna bosanska država, nego i u krajevima koji nijesu ulazili u njen sastav kao u zapadnoj Srbiji, sjevernoj i zapadnoj Crnoj Gori i u južnoj Hrvatskoj. Do sistematskih arheoloških i istorijskih istraživanja koja su se kontinuirano vršila tokom šeste i sedme decenije 20-og vijeka, kao i dodatnih popisivanja koja su uslijedila osamdesetih godina istog vijeka, raspolagalo se sa cifrom od 27.067 stećaka dobijenih austrougarskim popisom. Prema sistematskim istraživanjima i popisu stećaka iz 20-og vijeka na 3.162 lokaliteta u navedene četiri države evidentirano je 69.356 stećaka. Od ukupnog broja popisanih stećaka: u Bosni i Hercegovini na 2.687 lokaliteta postoji 59.593 stećka, u Hrvatskoj na 247 lokaliteta ih je 4.447, u Crnoj Gori je do tada evidentirano 107 lokaliteta sa 3.049 stećaka i u Srbiji je pronađen 121 lokalitet sa 2.267 primjeraka. Procjenjuje se, da je pravi broj ovih kamenih blokova puno veći od broja evidentiranih i da njihov broj na prostoru ovih četiri države prelazi 100 hiljada. Brojni stećci su nestali, uništeni, iskorišteni za gradnju ili jednostavno još nisu pronađeni, pa se stručna javnost zalaže za novi popis stećaka, ali i za novu ocjenu njihovog aktuelnog stanja.
Hronologija stećaka prilično uspješno se može utvrditi zahvaljujući promjenama oblika i reljefnih motiva i proučavanju natpisa gdje oni postoje. Za razliku od antičkog sarkofaga u kojem se pokojnik polagao, srednjovjekovni stećak predstavlja monolitnu ploču koja se za obilježavanje grobova počinje koristiti još od 12. vijeka. U prvoj fazi od kraja 12. pa do 14. vijeka javljaju se oblici ploče i sanduka a zatim varijeteti tih oblika i zatim od 14. do 16. vijeka novi oblik sljemenik. Najkasnije se od sredine 15. do 16. vijeka javlja oblik stuba, što se vezuje za orijentalno porijeklo uspravnog nišana.


Ime stojećak označavalo nešto uspravno i trajno


Cvjetno doba umjetnosti stećaka se poklapa sa usponom i razvojem Bosne, odnosno od polovine 14. vijeka, kada se pojavljuju prvi primjerci u obliku sanduka, a već u drugoj polovini i prvi ukrasi. Ovo razdoblje traje do pred kraj 15. vijeka kada ova umjetnost počinje da se gasi. Stećci se rijetko klešu i nešto kasnije ali se to može smatrati odrazom svojevrsnog istoricizma.
Nadgrobni spomenici–stećci, impozantni po svojoj veličini i broju, a često vrlo zanimljivi i zagonetni po natpisima i reljefnim predstavama, privlačili su pažnju učenih putnika već od 16. vijeka, a krajem 19. vijeka interesovanje za kulturu stećaka raste, naročito u vezi sa istraživanjima koja se tiču bogumila i bosanske crkve.

II. ISTORIJAT

Stećci se, prema poznatim pisanim izvorima, prvi put spominju 1530. godine u djelu "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Romeliju" Slovenca Benedikta Kuprešića, tumača u poslanstvu austrijskog cara Ferdinanda I Habsburškog. Iako je interesovanje za stećke postojalo mnogo ranije njihovo sistematsko proučavanje započinje od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Prvo značajno književno djelo u kojem je istaknuta kultura stećaka, a koje je ujedno i pronijelo glas o njima u svijet, je putopis "Put po Dalmaciji" italijanskog prirodnjaka, mineraloga i sveštenika Alberta Fortisa iz 1774. godine. Tokom 19. vijeka niz stranih putopisaca i istraživača među kojima Džon Gardner Vilkinson (John Gardner Wilkinson), Artur Evans i Johan Esbot (Johann Asboth) bilježili su podatke o stećcima uglavnom sa aspekta iznošenja svojih ličnih zapažanja i opservacija. Prvi popis stećaka na prostoru svoje administrativne vlasti uradila je Austrougarska tokom 1887. i 1898. godine, a rezultat popisa je saopšten deset godina kasnije.
Krajem 19. vijeka, u vrijeme austrijske uprave u Bosni i Hercegovini povećao se interes stranih i domaćih naučnika za proučavanje stećaka. Međutim, presudan događaj u sistematskim nastojanjima na naučnoj valorizaciji stećaka bilo je osnivanje Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1888. godine i pokretanje Glasnika, u kojem su publikovani prvi po nauku vrijedni prilozi o stećcima. Tom krugu istraživača između ostalih pripadaju: Vid Vuletić-Vukasović, Kosta Hörmann, Petar Kaer, Ćiro Truhelka i Vejsil Čurčić. U godinama između dva svjetska rata nije bilo organizovanog proučavanja stećaka i njihove zaštite, međutim, poslije "Izložbe srednjovjekovne umjetnosti jugoslovenskih naroda" održane u Parizu 1950. godine, prepoznata je kulturološka i naučna vrijednost stećaka. Iz tog razloga Savezni institut za zaštitu spomenika kulture odlučio je da sprovede akciju rekognosciranja stećaka i da taj posao organizuje kao sistematsku međurepubličku saradnju, a sve u cilju prikupljanja podataka što bi u konačnom doprinijelo njihovoj zaštiti i sveobuhvatnom istraživanju. Shodno tom zadatku u Sarajevu je 28. decembra 1950. godine održana konferencija gdje je predstavljen akcioni plan i ustanovljena metodologija načina sakupljanja podataka vezanih kako za nekropole tako i za pojedinačne primjerke stećaka.
Prilikom te akcije sačinjen je prvo popis nekropola u Bosni i Hercegovini, a potom u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. U razdoblju od 1950. do 1967. godine važnije nekropole detaljno su proučene i o njima objavljene monografije. Mnogi stručni i naučni časopisi tog vremena obiluju natpisima iz ove oblasti, od kojih su mnogi posvećeni proučavanju pojedinog segmenta stećaka, kao što su na primjer natpisi, ukrasi ili arheološki materijal. Zahvaljujući ovim aktivnostima nastala je jedna generacija naučnika koja je dala veliki doprinos u rasvjetljavanju fenomena stećaka. Njoj pripadaju: Alojz Benac, Šefik Bešlagić, Đuro Basler, Dimitrije Sergejevski, Marko Vego, Marian Wenzel i Nada Miletić. O stećcima u Hrvatskoj pisali su Anđela Horvat, Cvito Fisković, Ljubo Karaman, dok je o stećcima u Srbiji najviše pisala Mirjana Ćorović-Ljubinković.
Nedavno je iz štampe izašla i monografija "Stećci–bosansko i humsko mramorje Srednjeg vijeka" bosansko-hercegovačkog istoričara Dubravka Lovrenovića u kojoj je autor dao sveobuhvatnu analizu ovog kulturno-istorijskog fenomena na prostoru Bosne i Hercegovine. Ovim radom Lovrenović je postavio visoke standarde za stručnjake i naučnike iz ostalih zemalja gdje se rasprostiru stećci da na sličan način obrade ovaj segment kulturnog nasljeđa sa teritorije njihovih država.
Iako u narodu za ove kamena nadgrobna obilježja postoje brojni i razni nazivi u zavisnosti od područja gdje se koriste, u literaturi i praksi najčešće se koristio pojam stećak, pa ga je nauka kao takvog prihvatila i priznala. Ranije su se centralnoj Bosni najčešće upotrebljavali izrazi mramor i mramorje a u zapadnoj Bosni i većem dijelu Hercegovine mešhed ili mašet. Za istočne krajeve Bosne i Hercegovine i za Crnu Goru karakteristični naziv za nekropole stećaka bio je grčka groblja. Termine biljeg, kâm, zlamen i vječni dom nalazimo u natpisima sa stećaka a čitave nekropole često se nazivanju kao kameni spavači, svatovski ili bogumilski grobovi, rimska, divska ili džinovska groblja. Naziv stećak vuče porijeklo od riječi stojećak, u značenju nečeg uspravnog, trajnog, velikog i vječnog.
Kao što je slučaj sa mnogim drugim tragovima iz prošlosti, tako su i uz stećke vezane mnogobrojne legende i narodna predanja, od kojih su tri veoma karakteristične i jako raširene. Prva legenda se odnosi na temu o svatovima, koji su na mjestu nekropole sreli suparničku grupu i izginuli zajedno sa mladom i mladoženjom. Naziv "svatovsko groblje" odražava ovakvu dijelom romantičnu ali u svakom slučaju tužnu legendu u narodu.


Legenda porijeklo vezuje za „grčko” stanovništvo


U mnogim krajevima nekropole sa stećcima se pripisuju "grčkom" stanovništvu. Ta legenda je zastupljena i u Crnoj Gori. Legenda govori o sedam hladnih i sniježnih godina koje su prisilile to stanovništvo da napusti ove hladne prostore. Među narodom takođe je rašireno predanje o čudotvornoj moći ovih nadgrobnika. Nema gotovo kraja sa stećcima u kojem narod ne vjeruje da će udariti grom ili nevrijeme ako neko bude dirao ove nadgrobnike. Takvo vjerovanje je spasilo dobar broj nekropola od uništenja, jer one nažalost često pružaju pogodan kameni materijal za zidanje kuća i ograda.
Nauka je razvrstala stećke u razne osnovne i prelazne oblike. Prema položaju na terenu stećci su podijeljeni na dvije grupe - ležeće koji čine preko 95 odsto ukupnog broja svih poznatih stećaka i stojeće. Osnovne varijante ležećih stećaka su ploča, sanduk, kojih ima najviše čak 61 odsto, zatim sljemenjak, dok su stojeći stub, stela i krst. Podvrste ovih osnovnih tipova su pored ostalih sanduk s postoljem, sanduk s krstačom, dvojni sljemenjak, sljemenjak s postoljem i krstača u kombinaciji s pločom. U kategoriju stećaka uvrštavaju se i amorfni stećci, odnosno primjerci neobrađenih blokova, koji su ponekad samo ovlaš pritesani a po obliku i dimenzijama najbliži su pločama i sanducima.
Svi ovi oblici su proizašli iz tradicije i estetskih mogućnosti sredine u kojoj su nastali. Bolja obrada, ukrašavanjem uklesanim ili reljefnim motivima, postavljanje natpisa i veličina stećka, uvijek su vezani za isticanje staleškog statusa sahranjenog, a ujedno ukazuju i na klesarsku tradiciju određenog područja.
Materijal iz kojeg je većina stećaka isklesana su veliki blokovi kamena vapnenca. Ove vrste kamena ima najviše u krajevima rasprostiranja stećaka, a uz to je bio pogodan za obradu i trajan. Tamo gdje nije bilo ove vrste kamena koristile su se druge vrste. Karakteristično je da je blizina kamenoloma bitno uslovljavala i formiranje nekropola. Najprije su odvajani i vađeni iz kamenoloma veliki kameni blokovi, koji su potom grubo obrađivani da bi se na kraju klesali do konačnog oblika stećka. Nije poznato da li su se stećci klesali u kamenolomu ili na samom groblju. Pojedini primjeri stećaka bili su veoma teški ponekad i do 30 tona, pa se smatra da ukoliko nije bilo vještih klesara da dekorativno obrade stećak, onda je impozantnost stećka bila mjera koja je trebala da ukaže na značaj osobe koja je pod njim sahranjena. Stećci su postavljani tačno iznad rake, u redovima ili nizovima, a najčešća orijentacija je po pravcu istok zapad, odnosno sjeveroistok-jugozapad. Pokojnik je polagan leđima prema zemlji, ruku stavljenih na grudi ili trbuh, glavom prema zapadu. Najčešće su rake služile za jedan ukop, ali je bilo i porodičnih grobnica. U nauci se lokalitet sa jednim do dva ovakva nadgrobnika smatra osamljenim stećcima. Lokalitet sa 3-20 stećaka je manja nekropola, a sa 20-50 stećaka je veća nekropola, dok se lokalitet sa preko 100 nadgrobnika smatra velikom nekropolom.
Prema izboru oblika i ukrasnih motiva, kao i prema načinu obrade kamena moguće je govoriti i o postojanju različitih klesarskih škola a Alojz Benac u tom smislu izdvaja Hercegovačku i Istočno-bosansku klesarsku školu.
Veliku vrijednost za istraživanje stećaka predstavljaju epitafi odnosno natpisi na stećcima kao izvori prvog reda za proučavanje ovog segmenta balkanske srednjovjekovne istorije. Stihovima, riječima ili samo crtežima srednjovjekovni klesar je odao svrhu i ljepotu nadgrobniku koji stoji kao čuvar mira pokojnika. Isklesani bosančicom tekstovi su poruka pokojnika koji nije želio da njegovo prisustvo na ovom svijetu bude zaboravljeno. Pokojnik je time želio da neke buduće generacije, ali i prolaznike namjernike obavijesti ko je on bio i gdje je krenuo.

III. PISMO


Kako se smatra, bosančica je formirana krajem 10. vijeka, pod uticajem glagoljice ali i čistog narodnog govora. Ovo pismo su odlikovala staroslovenska slova, sa uvedenim novim znakovima i svojim oblikom i pravopisom se razlikovala od bugarske i srpske ćirilice. Za ovo pismo u nauci su korišćeni razni nazivi: najčešće bosančica, zatim bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, bosansko pismo, a tendenciozno i nenaučno upotrebljavali su se i nazivi hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, pa čak i naziv srpsko pismo. Danas se smatra da je ovo pismo najispravnije zvati bosanska epigrafska ćirilica ili bosanska lapidarna ćirilica, a zbog praktičnosti sasvim je opravdan i naziv bosančica.
Kroz njen viševjekovni razvoj nastala su dva osnovna oblika bosančice i to ustavno pismo, koje se odlikuje oštrinom oblika i skladnim štamparskim izgledom. Njime su pisane povelje i listine, pisma bosanskih vladara i plemića visokog ranga. Ovakva ustavna bosančica bila je u upotrebi od 9. do 15. vijeka. Negdje od 13. vijeka uobličava se drugi tip bosančice – kurzivna rukopisna bosančica, sa slobodnijim formama slova, nastala pod uticajem latinične kurzive, da bi tokom 17. i 18. vijeka bosančica dobila formu bosanskog brzopisa. To je rukopisna bosančica. Ona se upotrebljava kroz gotovo čitav turski period sve do početka 20. vijeka i otpočinjanja četvrte faze razvoja bosanskog pisanog jezika.
Paleografske osobine bosančice svode se na težnju ka jednostavnijim oblicima i prilagođavanjima zahtjevima narodnog jezika. Čisti narodni govor i ikavizam, kao odlika bosanske zapadne štokavštine, odraz su izvornosti bosansko-humske pismenosti, razvijane bez presudnog uticaja sa strane. Mnogi poznati i nepoznati klesari i pisari srednjovjekovnog starobosanskog jezika urezivali su natpise u kamenu i pisali jednostavnim jezikom. Njihova grafija bila je pojednostavljena, tipično bosanska, a ona se razlikovala od klasične ćirilice. Bosančica je imala ujednačena slovna i jezička obilježja u srednjem vijeku da bi se kroz prilagođavanje vremenu nalazila u praktičnoj upotrebi sve do početka 20. vijeka.


Ne prevrni mi ovaj kamen ne prekidaj mi ovaj san (18. jul 2010.)



Pravi počeci bosanskog književnog jezika javljaju se u posebnom vidu originalnog stvaralaštva u srednjovjekovnoj književnosti, odnosno natpisima na kamenu. To su, prije svega, epitafi, natpisi na stećcima, koji po svojoj brojnosti, originalnoj književnoj vrijednosti, i jezičkoj zanimljivosti idu u sami vrh balkanske epigrafike.
Za istraživače stećaka natpisi su od višestruke koristi. Prvenstveno oni predstavljaju dragocjen materijal za proučavanje pisama i razvoja narodnog jezika, i sa druge strane izvor za proučavanje istorijskih događanja u srednjem vijeku. Neki natpisi donose pojedinosti iz pokojnikova života, molitve i veoma interesantne pogleda na život i smrt.
Epitafi na stećcima svjedok su onovremene pismenosti. Oni uglavnom otkrivaju ime pokojnika. Na nekim primjercima je i potpis dijaka - pisara koji je sastavio i uklesao natpis. Neki natpisi donose pojedinosti iz pokojnikova života ili molitve.
Ipak, ono što posebno karakteriše srazmjerno malobrojne zapise sa stećaka je narodna mudrost uklesana na kamenu. Neki, izvodi i detalji iz ovih zapisa plijene svojom zagonetnošću, razboritošću ili čistom filozofijom. Tako su natpisi sa stećaka, osim dokumentarne i istorijske vrijednosti, postali i reprezenti specifičnog umjetničkog izraza zasnovanog na kultu smrti čija postojanost i ljepota nije prestala ni danas.
Neki od najljepših izvornih natpisa glase:

Ovdje leži Toloje.
Ne prevrni mi ovaj kamen, ne prekidaj mi ovaj san,
Možda mi se sada desi ono što željeh da mi se desi u životu.
1066. kada vepar bješe gospodar u šumi, a ja....
Zapis sa stećka Tolojevog iz (1066)

i

"Legoh 1094. ljeta, kad bješe suša, pa u nebu ne bješe ni jedna suza za mene".
„Vi ćete biti ono što sam ja, a ja ne mogu biti ono što ste vi“
 
Najstarija žarišta ove pismenosti nalaze se u starom Humu i srednjoj Bosni. Najveći broj natpisa sa ovog područja nalazi se u Boljunima, jugozapadno od Radmilje i Stolca. Značajni srednjovjekovni tekstovi na kamenu javljaju se i u okolini Blagaja (središte humske vlastele), u dolini Lašve, u Podrinju (jugoistočna Bosna) od Foče do Vlasenice i Srebrenice. U novije vrijeme veći broj epitafa nađen je na području srednjovjekovnih župa Usora i Soli, kao i u Posavini oko Koraja i Bijeljine.
Natpisi na stećcima su klesani bosančicom, na onovremenom govornom jeziku, pa kao takvi imaju izuzetnu dokumentarnu vrijednost.

IV. UKRASNI MOTIVI

Zasebnu i najatraktivniju temu kada govorimo o stećcima svakako predstavljaju ukrasni motivi uklesani na njima. Stećci tek sa reljefnim ukrasom dobijaju karakteristike umjetničkog djela. U ovoj studiji dat je isključivo sumarni pregled najzastupljenijih motiva, bez ulaženja u njihovo simbolično značenje i genezu likovnog izraza, jer će ova tema biti obrađena kao zasebna cjelina u monografiji posvećenoj stećcima na tlu Crne Gore. Reljefne ukrase na stećcima tumačili su mnogi autori od istoričara umjetnosti, preko književnika i slikara do psihologa, i o njima postoji relevantan broj objavljenih članaka, studija i monografskih publikacija. Najpotpunija studija o ovoj temi je knjiga američke istoričarke umjetnosti Marian Wenzel "Ukrasni motivi na stećcima". Wenzelova, koja je svoj cjelokupni životni rad posvetila Bosni i Hercegovini i proučavanju stećaka, zastupa tezu da ukrasni motivi na stećcima nemaju zajedničko porijeklo te da je većina motiva na stećcima ritualnog karaktera. Međutim, najveću vrijednost ovog djela predstavljaju autorkini crteži ukrasa sa stećaka sa popisom lokacija, kao i table na kojima je predstavljena teritorijalna rasprostranjenost određenih motiva.
Broj ukrašenih, u odnosu na ukupan broj popisanih stećaka, srazmjerno je mali jer je ukrašeno 6000 stećaka ili 8,5 odsto. Razlog zbog čega je broj ukrašenih stećaka mali leži isključivo u ekonomskoj mogućnosti onog ko je nadgrobnik podizao. Prvi precizno datirani ukrašeni nadgrobnik koji pripada kulturi stećaka bio je postavljen 1391. godine. Klasifikaciju na osnovu motiva nezahvalno je uspostavljati zbog njihovog prožimanja, a prije svega zbog slojevitosti tumačenja rječnika simbola kojim govore reljefi uklesani na stećcima. Uslovno ih možemo podijeliti na: čiste ornamente, simbolične predstave i figuralne kompozicije.
Najprostiji motivi na stećcima su oni koji najčešće služe za podjelu prostora, što ne isključuje mogućnost da i geometrijska podjela prostora može imati simbolično značenje. Ornamentalna grupa ukrasa svoju dalju razradu ima na arhitektonske, geometrijske i biljne motive. Stećci, kako oni neukrašeni tako i oni ukrašeni posebnim motivima ili figuralnim scenama, često su bili završeni rubnim ukrasima – bordurama, koje se ponekad upotrebljavaju i za podjelu površine stećka. Bordure mogu biti sastavljene od paralelnih, kosih ili cik-cak linija. Takođe zastupljene su i spiraloidne bordure, kao i one sastavljene od krugova i polukrugova. Spirale su upotrebljavane dvojako: kao osnovni ukrasni element i kao bordure. Najzastupljenija je spirala sa jednom stabljikom iz koje se račvaju dvije volute.
Podgrupa sa arhitektonskim motivima dijeli se na direktne predstave arhitektonskih objekata i na stećke koji su u cjelini zamišljeni kao objekti i ukrašeni arkadama i stubovima. Razvijajući ove motive arkade i lukovi se dijele na polukružne i potkovičaste, koje su u odnosu na prethodno navedene i brojno i prostorno nadmoćnije. Zabilježeni su i pojedini slučajevi gotičkih arkada.
U likovnom pogledu najjednostavniji arhitektonski motiv je niz vertikalnih traka u obliku stubova. Svi ukrasni elementi ove podgrupe imaju svoje prelazne varijante.
Rozete na stećcima mogu biti jednostavne i dvostruke. Najjednostavniji tip rozete je kada su četiri zraka upisana u krug. Međutim, postoje i razrađeniji tipovi kod kojih se broj zraka ne može razlikovati. Najsloženiji tip je dvostruka rozeta. Često se prikazuju dvije rozete u kombinaciji sa dva konjanika, kao kompozicija polumjeseca između rozeta takođe u kombinaciji sa konjanicima.


Motivi koji odražavaju duh feudalnog doba



Prikaz ljiljana se grubo može svrstati u dvije grupe na one kod kojih su bočne volute povijene unutra i one kod kojih su bočne volute povijaju u vidu slova S. Grozd se kao simbol prikazuje kako izlazi iz voluta dvostruke spirale. Prilično često komponovan je sa krstom smještenim između voluta dvostruke spirale. Drveće, grane koje izlaze iz stabla ili iz loze su ukrasni motivi koji se često sreću na stećcima, ali njihov prikaz isto kao i ostalih ornamenata biljnog porijekla se nikako ne smije posmatrati isključivo kroz prizmu dekorativnog karaktera.
Krstovi čine jedan od najčešćih oblika ukrasa na stećcima. Wenzel je u svojim istraživanjima došla do broja od 438 stećaka na kojima krst predstavlja jedan od ukrasa, dok Šefik Bešlagić navodi da je krst najzastupljeniji među pojedinačnim motivima, te da ima oko 700 stećaka na kojima je zastupljen kao simbol. Postoji veliki broj varijanata krsta na stećcima. Najčešći su grčki i latinski krst. Zatim se pojavljuju: jednakokraki krst, malteški krst, dvostruki patrijaršijski (lorenski) krst, Petrov krst, Andrijin krst, krst u obliku slova T – odnosno takozvani Tau krst, cvjetni krst, ank(h) i mnoge druge veoma specifične varijante. Svastika se kao motiv pojavljuje na dvadesetak nadgrobnika.
Astralni motivi među kojima i polumjesec su jedni od najznačajnijih obilježja na stećcima. Najčešće se prikazuje u kombinaciji sa jednim solarnim znakom.
Oružje: mačevi, koplja, sjekire, lukovi i bodeži predstavljaju se na stećcima najčešće pojedinačno, a rjeđe u kombinaciji. Najčešća je kompozicija mača sa štitom, koji može biti sa ili bez heraldičkih simbola. Predstave oruđa moguće asociraju na zanimanje pokojnika.
Grupa figuralnih kompozicija obiluje predstavama raznih vrsta životinja. Najčešće prezentirane životinje na stećcima su: više vrsta ptica, jeleni, konji, psi i zmije. Njihova simbolika se prije svega čita iz konteksta kompozicije. Javljaju se i fantastične životinje, a srazmjerno čest ukrasni motiv je predstava para zmija vezanih u čvor nalik kaduceju.
Prikaz ljudske figure čini složenu grupu motiva. Muške figure prikazuju se kao figure s jednom podignutom rukom, zatim s obje podignute ruke - oranti, one koje drže predmete ili nose oružje. Ženske figure se predstavljaju u priličnom broju varijanti: u stojećem stavu, sa jednom rukom podignutom do glave, zatim žene koje mole ispod leša, kako stoje pored drveta, ili kako drže krst, obruč ili rozete. Takođe ženske figure se prikazuju kako stoje između životinja ili konjanika. Jedan zanimljivi i nedovoljno rasvijetljen motiv pojavljuje se na velikom broju stećaka. Riječ je o usamljenoj šaci ili ruci savijenoj u laktu, koja često drži neku vrstu oružja.
Predstave kola se mogu podijeliti na žensko, muško i mješovito kolo. Praksa prikazivanja posmrtnog kultnog plesa bila je raširena u ranosrednjovjekovnoj zapadnoevropskoj sepulkralnoj umjetnosti, a svoje porijeklo vodi još iz antičkog doba. Broj „plesača“ u ovim kolima iznosi od dva do dvanaest, a interesantno je napomenuti da su ženska kola mnogo zastupljenija. U većini predstava kola plesači plešu spojenih ruku. Ponekad između sebe drže nešto nalik na trolist ili djetelinu. Kola predvode tri vrste figura: osoba koja jaše na jelenu, osoba koja jaše na konju i u najmanjem broju slučajeva žena iznad koje se nalazi vijenac.
Predstava usamljenog konjanika nije mnogo česta, ali je likovno raznolika. Konjanici se prikazuju sa svim viteškim atributima, ponekad sa sokolom u ruci, a najzanimljivije su one u kojima konjanik ima oreol. Znatno češće se javljaju konfrotirani konjanici sa ženom između njih, što se tumači kao scena dvoboja. Ponekad je između konjanika prikazan i jelen.
Lov na životinje predstavljan je na stećcima na više načina. Evidentirano je ukupno 69 primjeraka stećaka sa prikazanom scenom lova. Po učestalosti prikaza dominira scena lova na jelene, koja takođe ima više različitih varijanti. Pored ove zastupljene su scene lova na vepra i najmanje zastupljena scena lova na medvjeda.
Uz ove postoji i grupa neklasifikovanih motiva koju čine simboli geometrijskog oblika, neobični predmeti kao i motivi koje zbog oštećenja nije moguće identifikovati.
Pojedini istraživači osporavaju simbolična značenja motiva predstavljenih na stećcima, kao na primjer Ljubo Karaman, koji iznosi tezu da su dekoracije nastale isključivo iz potrebe ljudi za umjetničkim izražavanjem.
Cjelokupni repertoar likovnih motiva na stećcima odražava duh i kulturu epohe srednjovjekovnog feudalizma na prostorima na kojima se oni rasprostiru. Sudeći na osnovu bilo kojeg ukrasnog motiva ili kompozicije stećke možemo smjestiti u krug evropsko-mediteranskog kulturnog nasljeđa kasne antike i srednjeg vijeka. Ipak, po cjelokupnosti svog umjetničkog izraza oni ipak govore autentičnim likovnim jezikom, kroz koji je transponovana osnovna ideja inspirisana vječnom borbom svjetlosti i tame. Bez obzira na estetske domete stećci nadasve plijene svojom ekspresivnošću.

V. BOSANSKA CRKVA

Pokušaj utvrđivanja pripadnosti pokojnika sahranjivanih ispod stećaka pokazao se za istraživače kao veoma osjetljiv i problematičan. Do danas su se pored brojnih drugih izdvojile dvije dominantne teorije o njihovoj pripadnosti koje su veoma često bile tumačene i sa aspekta nacionalne ili političke koristi naroda koji danas žive na ovim prostorima. Jedna od ovih teorija kaže da je riječ o bogumilskim spomenicima, odnosno nadgrobnim spomenicima pripadnika Crkve bosanske, a druga da su ih radili Vlasi, originalna nomadska grupa sa ovih prostora. Ono što je sigurno jeste da su se ispod stećaka sahranjivali pripadnici svih naroda i nacija koji danas žive na prostorima gdje se nalaze i gdje su otkriveni stećci ili nekropole stećaka.


Bogumilska teorija kao ključ za dvije misterije


Ipak problem Bosanske crkve i kroz ovu materiju već više od dva vijeka pobuđuje nesmanjeni interes, kako među naučnicima i istraživačima, tako i među širim slojevima obrazovanih ljudi. U ovom vremenskom intervalu nastao je čitav niz naučnih ali i nenaučnih djela i članaka u kojima se iznose najrazličitiji pogledi na njeno učenje, ustrojstvo i ulogu koju je imala u srednjovjekovnoj Bosni.
Nažalost, granični položaj koji Bosna ima između istočne i zapadne Europe, politička previranja i pretenzije, razlog je za pojavu mnogih subjektivnih razjašnjenja i učenja o Bosanskoj crkvi koja je uvlače i u danas aktuelne nacionalne rasprave.
Iz tog razloga ni oko jedne teme u bosanskoj istoriji nijesu se toliko lomila koplja koliko oko Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni danas se o toj temi ne može raspravljati a da se ne dotaknu i savremeni mitovi i ideologije kojima je ona poslužila, ili koje je ona proizvela. Tretirana kao nacionalna jeretička crkva ona je kod mnogih bosanskih istoričara budila poseban osjećaj identifikacije. Zato nije čudno što su se neki koji su pisali o ovoj temi ponekad ponešeni aktuelnim dešavanjima i ličnom nacionalnom identifikacijom ovo pitanje tretirali i drugačije i van granica profesionalne istraživačke objektivnosti.
Uobičajan prilaz Bosanskoj crkvi jeste da je ona bila jeretička kako sa stajališta rimokatoličke crkve, tako i sa stajališta pravoslavne crkve, a njene vjernike različiti izvori nazivaju patarenima, bogumilima, babunima, manihejcima, katarima i kutugerima. Činjenica je ipak da su oni sami sebe nazivali krstjanima i krstjankama.
Hronološki najstarija vijest o pojavi krstjana potiče od dukljanskog kneza Vukana koji između 22. februara 1199. i 21. februara 1200. godine javlja papi Inocentu III da se u Bosni pojavilo krivovjerje uz koje su pristali bosanski ban Kulin, njegova porodica i više od 10.000 hrišćana. U to vrijeme, kako se iz ovog i ostalih tekstova vidi, monaški red Bosanske crkve pokazuje sve elemente posvećenog i dobro uređenog reda koji uživa dobar glas u narodu, povjerenje vladara i bosanskih velikaša. Jasno je da do toga nije došlo preko noći, te da je tome prethodio duži period nastajanja i širenja ovog monaškog reda.
U nauci se smatra da je po svom ustrojstvu i učenju Bosanska crkva pripadala katarsko-patarenskom pokretu čiji korijeni sežu daleko u prošlost, u prve vjekove hrišćanstva. U to vrijeme, izvirući iz Male Azije, javlja se više različitih učenja temeljenih na duhovnim spoznajama koji s jedne strane objedinjuju kulturu grčkih, azijskih, rimskih i egipatskih misterija, a sa druge strane nalaze izvor u riječima Isusa, jevanđeljima i Pavlovim poslanicama.
Pod uticajem jednih od ovih struja u 10. vijeku u Bugarskoj nastaje bogumilstvo, nazvano po svešteniku Bogumilu. Pod različitim imenima ovaj impuls se preko Bugarske širi dalje na zapad i istok pod različitim imenima: katari u dijelu Francuske i uz Rajnu, albigenzi uz gradove Albi, Agen i Tuluz, patareni u Italiji i hrvatskom primorju te krstjani u Bosni i Humu. Te grupe stvorile su skoro jake struje mišljenja i tokom mnogih godina djelovale su samo kroz tajna bratstva, da bi počevši od 12. vijeka svoja učenja dale otvoreno na znanje, čime su izazvale brojne konflikte, koliko religiozne toliko i društvene.
Utemeljitelj svih modernih proučavanja Bosanske crkve bio je hrvatski istoričar Franjo Rački. U brojnim tekstovima koje je na ovu temu objavio tokom 1869. i 1870. godine Rački je prikupio svu do tada raspoloživu građu i pokušao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila. Ovo tumačenje je snažno uticalo na način na koji su bosanski istoričari razmišljali o istoriji Bosne. Rački nije bio prvi koji je Bosansku crkvu povezao sa bogumilima jer je takvih mišljenja postojalo i ranije, ali je svojim temeljnim istraživanjima u Dubrovačkom i arhivu Venecije dao mnogo potpuniju i zaokruženiju sliku Bosanske crkve kao jednog vjerskog korpusa značajno različitog od crkava u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Ova crkva sa svojim vlastitim načelima ustrojstva i teologije, vezana ili ne sa bogumilima i stećcima ipak je predstavljala posebnost bosanske istorije.
Pored teorije Račkog, koja nije nikada u potpunosti odbačena, u prvoj polovini 20. vijeka od strane srpskih istoričara propagirala se teorija da je Bosanska crkva bila samo jedna od pravoslavnih crkava, koja se otcijepila i prihvatila neka jeretička vjerovanja. Ova omiljena teorija među srpskim autorima, kojima je bilo stalo do toga da dokažu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, u novije vrijeme izgubila je gotovo svu naučnu vjerodostojnost.
Glavna teorija koja se suprotstavlja teoriji Račkog i koja je stekla podršku u periodu nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Bosanska crkva u osnovi bila ogranak Katoličke crkve, vjerovatno monaški red, koji je zapao u šizmu i stekao neke jeretičke sklonosti. Nije ni čudo što je ova teorija posebno bila omiljena i propagirana među katoličkim autorima, a njena naučna vjerodostojnost danas se otprilike smatra jednaka srpskoj teoriji.
Bogumilska teorija Franje Račkoga bila je omiljena iz više razloga. Ne samo što je objašnjavala tajanstvene karakteristike Bosanske crkve nego je nudila i ključ za tumačenje dvije najveće misterije u bosanskoj istoriji. Jedna je od njih je prelazak velikog dijela bosanskog stanovništva u islam i druga postojanje stećaka pronađenih u mnogim djelovima Bosne. Na taj način "bogumilska" teorija postala je posebno privlačna bosanskim muslimanima jer ih je umjesto pukih otpadnika hrišćanstva jednako katoličkog i pravoslavnog, smještala u potomke autentične Bosanske crkve, a njihovo prevjeravanje moglo se cijeniti ne kao čin slabosti nego kao konačan gest prkosa prema njihovim progoniteljima.


Pod stećcima i bogumili i katolici i pravoslavci


Međutim, moderna nauka je temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežno sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske. Vrlo je moguće da su neki članovi ove Crkve bili skloniji preći na islam, ali pravih i vjerodostojnih istorijskih dokaza za takvu tvrdnju nema. Nauka danas smatra da su mnogi drugi faktori, mnogo značajniji i važniji, uticali na širenje islama u Bosni.
Moderna nauka je takođe iznijela niz prigovora o povezanosti Bosanske crkve preko "bogumilske teorije" sa nadgrobnim spomenicima stećcima.
Budući da je Bosna kao područje sa najvećim brojem stećaka u najmanju ruku poznata kao središte aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Iako nema sumnje da su neki od stećaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, teško je vjerovati da je sav fenomen stećaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Poznato je da je krajem 14. i početkom 15. vijeka, kad su mnogi od brojnih stećaka nastali, veliki dio stanovništva u Bosni bio katoličke ili pravoslavne vjere. Takođe u to vrijeme i na prostorima Hrvatske, Srbije i Crne Gore podizali su se takođe ovakvi nadgrobnici. Poistovjećivati sve stećke kao takve s bogumilstvom značilo bi zamijeniti jednu misteriju sa drugom misterijom, odnosno nepostojanjem katoličkih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.
S druge strane, postavilo se i pitanje zašto se stećci ako su svojstveni bogumilstvu, nisu podizali u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim područjima bogumilske djelatnosti. Nemogućnost "bogumilske" teorije da objasni islamizaciju ili stećke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava istoričare da ne puštaju mašti na volju tumačeći ukrase na stećcima ili kasnije istorijske događaje. Osim toga problem Bosanske crkve kompleksniji je i zbog nedostataka pismenih svjedočanstava o samoj crkvi.
Dubravko Lovrenović se umjesto najčešćih ideološko i politički motivisanih interpretacija o tome da li su stećci grobovi pripadnika Crkve bosanske, pravoslavni ili katolički, srpski ili hrvatski, zalaže za transetničku i interkonfesionalnu interpretaciju stećaka. On se svojim istraživanjem uzdigao iznad "magle nacionalne romantike" i u svom radu umjesto paušalnih ocjena i pjesničkih opisa nudi statistiku i kompleksnu matematičko-statističku obradu podataka. Tek u takvom ključu interkulturalna i interkonfesionalna dimenzija stećaka postaje znatno jasnija.
Lovrenović, u svojoj monografiji govori o vezi stećaka i kulture umiranja, ali, istovremeno, odbacuje pokušaje svojatanja stećaka poručujući da su stećci interkonfesionalni i najmističniji fenomen srednjeg vijeka na ovim prostorima. Autorova zamisao je bila u postavljanju i argumentovanju teze o vjerskoj pripadnosti pokojnika pod stećcima, pa prema tome i samih stećaka, sa osnovnom postavkom da su pod stećcima sahranjivani hrišćani različitih hrišćanskih zajednica, od katoličke, preko one humskih i bosanskih hrišćana do pravoslavaca.

VI. REGION

Nemoguće je izabrati najljepši stećak, ali najpoznatiji i najčešće opisivani stećak je Zgošćanski stećak. On nema natpis, a zbog izuzetne ukrašenosti neki istraživači smatraju da se radi o stećku Stjepana II Kotromanića. Zgošćanski stećak se sada nalazi u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu gdje ga je 1914. godine, istoričar Ćiro Truhelka prenio sa lokaliteta Crkvine u blizini Zgošća kod Kaknja, gdje je pronađen.
Zgošćanski stećak, oblikovan je kao sljemenjak i bogato ukrašen brojnim ornamentima i skulpturama, pa se smatra jednim od najljepših i u likovnom pogledu najvrijednijih spomenika ove vrste. Po svemu sudeći obilježavao je grob nekog važnog srednjovjekovnog velmože ili bana. Na njegovom pročelju je prikazan grad sa kapijama, do njih dvije visoke kule, a na uglovima po dvije manje kule. Pred gradom sjedi "Ban" na prijestolu, a do njega lijevo i desno stoje dva "dvorjanika". Na balkonu jedne kule sjedi gospođa i gleda napolje. Ispod ove kompozicije su dvije ljudske figure koje pridržavaju uzde odsedlanim konjima. Desna strana prikazuje u dva reda dva prizora: u gornjem četiri mačem i kopljem okružena i oklopljena viteza jašu jedan za drugim na lijevo, a u donjem redu prikazan je lov u šumi.
Zbog svoje originalnosti Zgošćanski stećak je bio inspiracija mnogim arheolozima, muzeolozima, istoričarima i drugim ekspertima koji su sa raznih aspekata analizirali njegove motive. Dimitrije Sergejevski 1943. godine u Glasniku Hrvatskog državnog muzeja u Sarajevu, u članku po nazivom "Nekoliko neizdatih antičkih reliefa", objašnjavajući lovačke prizore, zapazio da na sredini stećka kraj jednog stabla lovac navaljuje lovačkim kopljem na krupnog vepra.
Ono što je neosporno jeste da se Zgošćanski stećak, koga neki arheolozi nazivaju i "Stećkom Kulina bana" datira iz druge polovine srednjeg vijeka kada je Bosna bila najmoćnija. Odgovor ko je bio sahranjen ispod Zgošćanskog stećka pokušao je 1926. godine dati i Đorđe Stratimirović koji u Glasniku Zemaljskog muzeja BiH konstatuje: "Možemo znati i koga predstavljaju ona četiri lica što su i vajana na pročelju stećka. Muž i dvije žene koji su išetali ispred grada, jesu ban Stefan sa ženom i kćerkom, udatom za ugarskog kralja Lauša; a muž što gleda sa kule, to je sinovac i nasljednik Banov, Tvrtko".
Ovaj stećak težak je preko 14 tona, nema natpisa a isklesan je od smeđeg vapnenca koji potiče sa nekog od lokalnih majdana. Obiluje dekorativnim ukrasima u vidu šestolisnih rozeta u kružnim vijencima, bordura i traka stilizovanih biljaka kao što su palmete i akantusi.


Najčešće su scene života u najveselijim trenucima


Najpoznatijom nekropolom stećaka smatra se Radimlja kod Stoca, koja se nalazi u Vidovom polju na putu Čapljina-Stolac. Od 133 primjerka nadgrobnih spomenika na Radimlji, 63 su ornamentisana. Ta ornamentika vodi od figuralnih predstava na sve četiri strane stećaka do jednostavne, plastične ispupčene linije koja odvaja krovnu konstrukciju sarkofaga od donjeg dijela ili vodenice na gornjoj površini stećka. Među ukrasnim motivima posebno se ističu povijena lozica s trolistom i tordirano uže, a od simbola su najzastupljeniji krug i stilizovani krst. Zatim ima ukrasnih motiva na kojima su prikazani: mač, luk sa strijelom i arkade.
Stećci u Radimlji se ističu po mnogobrojnim figuralnim predstavama i kompozicijama, relativno većih dimenzija i dobre klesarske obrade, a koji bi se mogli podijeliti u nekoliko grupa. Tu su predstave životinja, predstave lova, predstave igre, predstave borbe ili turnira. Vidimo jelene i srne. Psi tjeraju grupu srna na lovca koji ih čeka sa lukom i strijelom i spreman je na gađanje. Tri psa i konjanik tjeraju jelena na lovca sa lukom i strelicom. Iz ovog vidimo da je tada područje oko Stoca bilo prekriveno šumama i pašnjacima u kojima su živjeli jeleni. Predstave životinja i scene lova na stećcima imaju veliko značenje a očigledno je da je lov na jelene bio omiljena zabava i zanimanje.
Najčešće figuralne predstave su ženska, muška i mješovita kola gdje na krajevima stoje muškarci. Najljepše su predstave borbe i turnira. U predstavama borbe i kola raspoznajemo detalje. Žene nose duge haljine da se ne vide ni stopala, a kod nekih su žena haljine kratke sa produženim skutom, utegnute u pasu i vide se stopala. Muškarci imaju gaće i dugačku košulju, kape sa zašiljenim vrhom i kljunastim produženjem pozadi. Od oružja su u upotrebi mač i koplje, a na jednom mjestu i buzdovan. Luk i strijela su upotrebljavani u lovnim scenama a meki od boraca su zaštićeni i štitom. Očigledno je da se na stećcima najčešće prikazuju scene života u njegovim najveselijim trenucima. To su scene lova, turnira i igranki. Scene su napravljene u reljefu i izvedene sa velikom umjetnošću.
Stećci sa lokaliteta u Radimlji najčešće su dekorisani floralnim motivima povijenom lozicom sa trolistovima, a zatim slijede tordirane vrpce, motivi arkada, frizovi od cik-cak linija, spiralno povijene lozice sa grozdovima, pravougaoni štitovi sa mačevima, stilizovani krstovi, a zatim predstave ljudskih i životinjskih figura, scene lova, kola i turnira, kao i muške figure sa uzdignutom rukom sa relativno velikom šakom i prstima. Motivi ruke i krstovi su karakteristični za ovu nekropolu. Nekropola stećaka u Radimlji datuje se u vrijeme kraja samostalnosti srednjovjekovnog Huma, to jeste u vremenskom okviru 15. i 16. vijeka.
Stećci na Radimlji izgrađeni su od kamena krečnjaka koji se sjekao u lokalnim majdanima gdje se i danas vidi mjesto gdje je kamen sječen. Gruba obrada vršena je u kamenolomu, a preciznije dotjerivanje i ukrašavanje na nekropoli. To nam govore stećci koji su započeti a nijesu u potpunosti dovršeni. Najljepše su ukrašeni stećci u obliku sanduka i sljemenjaka. Do ovog brojnog ukrašavanja na Radimlji došlo je prije svega zato što su ovdje živjeli i radili dobri kamenoresci koji su izvodili ove radove. Ukrašavanje na nadgrobnicima Radimlje izveli su u plitkom reljefu tehnikom urezivanja ili kombinacijama.
Ovo je najljepše zdanje stećaka iz srednjeg vijeka na kojem je sa velikom umjetnošću prikazan život i rad stanovnika toga vremena. Ovaj izuzetni segment kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine je 2002. godine proglašen nacionalnim spomenikom ali je i zbog danas primjetne ambijentalne degradacije ovaj lokalitet uvršten i na Listu ugroženih spomenika Bosne i Hercegovine.
Po važnosti lokaliteta na ovom području ističe se i lokalitet Boljuni sa 269 očuvanih stećaka. Pored njih brojem stećaka i dekoracijama na njima ističu se nekropole u Bjeloslavljevićima kod Sokoca na Glasincu, na Gvoznom polju kod Kalinovika, Ravanjskim vratima kod Kupresa a u Hrvatskoj nekropole stećaka iz Lučana kraj Sinja, Prološca kod Imotskoga, Brela, Budimira i Ciste Velike.

VII. STEĆCI U CRNOJ GORI

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije gdje je stećcima poklonjena velika pažnja u Crnoj Gori se do sada nije pristupilo sistematskom proučavanju stećaka. Istraživanja nekropola nijesu vršena na državnom ili institucionalnom nivou, ali se zahvaljujući ranijim pojedinačnim istraživanjima može uraditi sumarni popis jednog broja najpoznatijih nekropola sa stećcima po opštinama.
Neke od ovih nekropola predstavljaju pravo kulturno blago, koje je zbog nemarnog odnosa i nezainteresovanosti prepušteno propadanju. Koliko su stećci ostavili traga na ovim prostoru vidi se iz lokalnih naziva mjesta na kojima se pojavljuju, pa čak i tamo gdje se javljaju u svom amorfnom obliku. Oko ovih nekropola najčešće su u naseljenim mjestima formirana groblja.
Prema objedinjenim podacima koje u svojim radovima donose Pavle Rovinski, Svetozar Tomić, Dimitrije Sergejevski, Gojko Kilibarda, Nada Miletić, Šefik Bešlagić, Vladimir Leković, Radoslav Rotković, Vanja Beloševac, Slobodan Raičević, Maksim Vujačić, Anka Žugić i drugi istraživači može se sačiniti spisak lokaliteta u nikšićkoj, plužinskoj, pljevaljskoj, žabljačkoj, šavničkoj i cetinjskoj opštini. Objavljivanje ovog spiska nosi i rizik da se zbog upotrebe različitih toponima od strane istraživača, sela ili crkve neki od lokaliteta nađe u spisku dva puta pod različitim imenima. Ipak objavljivanje ovakvog spiska najbolje govori o brojnosti i geografskoj rasprostranjenosti lokaliteta.


Od Nikšića do Pljevalja preko stotinu nekropola


Na teritoriji opštine Nikšić nekropole stećaka su evidentirane na lokalitetima: crkve sv. Petra i Pavla, u Počekovićima, crkve sv. Arhanđela Mihaila u Prigredini blizu Velimlja, crkve u Počivalima, u Podljutu, Barama Božovića (Rastovac), Grebnice (Rastovac), Grebnice pod Uzdomirom, Grebnice u Cerovici, Bobotovo Groblje, Lokalitet Vratkovići (Golija), Bogetići, Željev Do pod Stražištem, Smrduša kod Podbožura, Stuba, Balosave (Vilusi), Šipačno, Lukovo, Potkupić, Višnjića Do (Golija), Prevale, Trepča, Pilatovci, Tupan na Tanurovom brdu u Banjanima, Vilusima, Mokri Do, Vraćenovići, Miruše, Štrpca, Maočići, Broćanac Nikšićki, Gornje Polje kod Grahova, Klenku u Banjaninima, Zagrad (Nikšićka župa), Miolje Polje (Nikšićka župa), Krstac (Golija), Smoljevik (kod Stubice), Stražnica (Petrovići), Kočani, Kuside, Drijenak (Petrovići), Glibavac, Liverovići, Carine (Nikšićka župa), Gornje Polje kod Grahova, Broćanac Baćovića, Dragalj, Broćanac Viluški, Spila, Broćanac Budoški, Peraj Do (kod Brezovika), Vir (Gornje Polje), Opačica (pod Budošem), Perast (kod Vira), crkve sv. Nikole u Grahovu, Milovići (Velimsko polje), Miljanići (Velimsko polje), Klenje kod Velimlja, Koravlica, Macavare (kod Velimlja), Moštanica, Ništice (Golija), Proplanak (kod Vidrovana), Riječani.
U Plužinama na lokalitetima: Brezna, Pivski manastir, Ravno, Brvna (Pišča), Boričje, Stabna, Stolac, Knežev Do, Boškovo groblje Donji Unač, Bukovac, Ilijino brdo, Stubline (Donja Brezna), Gornja Brezna, Donji Broćanac, Sinjac, Goransko, Smriječno, Gradac, Plužine, Zagrebine, Valje, Grgureva bara, Krivodo, Šćepan-Polje, Papratište Šćepan-Polje, Zagrađe Šćepan-polje, Lužnica Miloševići, Magude Ružin grob, Rudinice, Miljkovac, Todorov do, Suvodo Brljevo, Trsa, Pirni do, Crkvište, Grac, Grgureva bara, Nikolin dol, Hercegova crkva, Mratinje, Mramorje Brljevo, Borkovića katun, Boričje.
U Pljevljima na lokalitetima: Poda (Donja Brvenica), Pižuri, Poblaće, Zaviđen, Đurđevića Tara, Glisnica, Gornji Gradac, Kakmuž, Kruševo, Marina šuma, Mataruge, Mirovića groblju, Vrulja, Odžak, Potpeće, Rađevići, Rovići.
U Žabljaku Bare Žugića i Novakovići, Šavniku Pošćenje i Previš i na Cetinju Vlaška crkva.
Pored navedenih opština, nije isključena mogućnost da se stećci nalaze i na teritoriji nekih drugih opština Crne Gore, prije svega na sjeveru a moguće i na većim nadmorskim visinama u zaleđu Jadranskog mora. Tome u prilog ide tekst Šefika Bešlagića koji u Starinama piše da je prilikom službenog boravka u Kotoru 1972. godine saznao da se u Perastu već odavno nalazi kameni nadgrobnik u obliku krstače na kojem je ćirilski natpis. Ovaj nadgrobnik su 30-ih godina prošlog vijeka sveštenik Don Gracia i Miroslav Brajković prenijeli sa brda Sutilija u Perast. Natpis na ovom stećku govori o pravednoj pogibiji izvjesnog Šćepana Vukova, a Bešlagić ga datuje u kraj 15-og vijeka. Sudbina ovog stećka, autorima nije poznata ali je ovaj nalaz svakako veoma interesantan jer na području Boke Kotorske do danas nijesu ustanovljene nekropole stećaka a najbliži kraj sa stećcima su Krivošije u zaleđu Boke Kotorske ukoliko se ne računa, u nauci nikada potvrđeni primjerak iz Spiča.

NIKŠIĆ

Malo je poznato da je odmah nakon oslobođenja Nikšića ovaj grad obišao engleski arheolog Artur Evans i između ostalih podataka pribilježio postojanje monolitnih nadgrobnih ploča. Pavel Apolonovič Rovinski, ruski naučnik i publicista, koji je sa kraćim prekidima boravio u Crnoj Gori od 1879-1907. godine, takođe se interesovao, obilazio i opisivao lokalitete sa stećcima na nikšićkoj teritoriji a u svom radu "Crna Gora u svojoj prošlosti i sadašnjosti" i objavio svoja zapažanja o ovim značajnim starinama.
Pored Dimitrija Sergejevskog o stećcima u nikšićkom kraju pisao je tokom prve polovine prošlog vijeka istoričar i geograf Svetozar Tomić, jedan od saradnika Jovana Cvijića. O svojim zapažanjima Tomić je 1949. godine objavio rad Piva i Pivljani. O stećcima u nikšićkom kraju i skrećući pažnju na njihovo nestajanje pisali su novije vrijeme Gojko Kilibarda u brojnim tekstovima i Maksim Vujačić u Nikšićkim novinama.
Kilibarda slikovito piše o prvim počecima zaštite stećaka u Nikšiću navodeći da se Državnom arhivu na Cetinju mogu naći dokumenta kako su plemenski kapetani preduzimali mjere zaštite stećaka. Jedna prijava se odnosi na slučaj u Gornjem Polju kod Grahova, kada je neki majstor upotrijebio stećak za gradnju nadgrobnog spomenika vojvodi Jovanu Baćoviću, što se dogodilo na kraju 19. vijeka.
Najveći doprinos faktografskom pristupu istraživanja i evidentiranju lokaliteta u nikšićkoj opštini dao je istoričar umjetnosti Slobodan Raičević. Raičević je magistrirao odbranom rada "Spomenici u staroj župi Onogošt" a doktorirao sa tezom "Stilska obilježja sakralnog slikarstva Crne Gore u Novom vijeku".
Na osnovu ovih radova, uvodom u postojeću dokumentaciju i obilaskom terena na teritoriji opštine Nikšić po svom značaju izdvajaju se sljedeće lokacije:
Crkva sv. Petra i Pavla podignuta je u centru nekropole stećaka u samom urbanom naselju Nikšića. Iako nema preciznih podataka o vremenu gradnje ove crkve na osnovu njenog živopisa smatra se da ona ne može biti starija od 17. vijeka. Zbog svoje karakteristične arhitekture ova crkva je od 1960. godine registrovana kao kulturno dobro. Nekropola stećaka je pod nazivom „Groblje oko crkve Sv. Petra i Pavla“ još 1950. godine imala status zaštićenog kulturnog dobra i bila upisana u Centralni registar spomenika kulture 1961. godine.

U Nikšiću za pola vijeka nestale stotine stećaka


Usljed potreba stvaranja prostora za pravljenje novih grobnica, nikšićka velika nekropola stećaka, je nažalost u prošlom vijeku ostala bez mnogih primjeraka. To se najbolje može vidjeti ako se uporede izvještaji pojedinih istraživača o broju stećaka na ovoj nekropoli. Tako, početkom šeste decenije prošlog vijeka Dimitrije Sergejevski je na njoj nabrojao 396 nadgrobnika. Tri decenije kasnije Šefik Bešlagić je ustanovio da ih ima svega 125. Početkom devedesetih godina stručnjaci Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture ih popisuju svega pedesetak. Prema Bešlagićevom zapažanju od tada registovanih 125 stećaka bilo je 14 ploča, 105 sanduka, 4 sljemenjaka i 2 krstače. Bezmalo polovina od njih posjedovalo je klesani ukras (12 ploča, 20 sanduka, 4 sljemenjaka i 2 krsta), a neki su imali i natpis. Stećak sa natpisom ugrađen je u južni zid crkve Sv. Petra i Pavla. Stećci su dobre kamenorezačke izrade, ali su nekropola i njeni stari stećci dugo vremena bili prepušteni nebrizi. Mnogi od stećaka utonuli su u zemlju, pomjereni su sa prvobitnog mjesta i zarasli u šipražje. Štaviše neki od njih upotrijebljeni su za nove nadgrobne spomenike na čemu su između ostalih još 1972. godine u Nikšićkim novinama upozorili Pavle Mijović i Mirko Kovačević.
Od klesanog ukrasa na njima se najčešće sreću lozica, razne vrpce, frizovi, bordure, krst sa tri ili četiri kraka, luk, strijela, štit i mač. Znatan broj stećaka dekorisan je paralelnim rebrima, diskovima i koncentričnim krugovima, polumjesecima, rozetama ili nizovima arkada. Na njima se sreću i figuralne predstave: narodne igre, pojedinačni likovi i viteško nadmetanje, turniri. Stari nadgrobnici kod Petrove crkve u načelu su orijentisani po pravcu istok-zapad.
Nekropola stećaka Groblje kod Petrove crkve u Nikšiću vrlo je zanimljiva iz više razloga. Poznati arheolog Artur Evans bio je prvi arheolog koji je 1877. godine vidio ovu nekropolu i imajući iskustvo sa stećcima zbog svoje ranije posjete Bosni i Hercegovini obratio je posebnu pažnju na nikšićke stećke. On je nekoliko godina kasnije svoja zapažanja o stećcima pa dijelom i ovih u Nikšiću ukratko iznio u izdanju "Antiquarian Resarshes". Kasnije su o ovoj crkvi i nekropoli stećaka pisali Pavle Rovinski i Petar Šobajić. Brojnost primjeraka, raznovrstnost ukrasa i oblika pružaju dovoljno elemenata za razumijevanje i ocjenu stećaka u Crnoj Gori. Sergejevski smatra da će kod proučavanja srednjovjekovne sepulkralne umjetnosti stećci starog Onogošta zauzeti jedno od prvih mjesta.
Na inicijativu i akcijom stručnjaka Centra za kulturu najveći dio preostalih stećaka sa gotovo potpuno uništene nekropole tokom osme decenije prošlog vijeka dislociran je sa svoje prirodne lokacije, pa se nametnula potreba prezentacije ovog vrijednog kulturnog blaga. Posao na izradi Elaborata o prezentaciji stećaka sa Nikšićke nekropole povjeren je Republičkom zavodu za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja. Razmatrano je nekoliko mogućnosti između kojih i formiranje lapidarijuma za šta su postojala izvjesna opravdanja jer bi eventualno formiran lapidarijum imao organsku vezu sa muzejskim zbirkama, što bi doprinosilo što potpunijem sagledavanju kulturnog nasljeđa nikšićkog regiona. Međutim, postavljanjem „Kamenog grada“ zauzet je dio površine koji bi bio optimalan za formiranje lapidarijuma. Tako da je preostala varijanta prezentacije stećaka u okviru kaskadnih površina na šest platoa, ispod hrama Sv. Vasilija. Tom prilikom nije obrađena mogućnost za konzervaciju dislociranih stećaka, koji su većim dijelom teže oštećeni usljed izlizanosti kamena, mehaničkih oštećenja i zaprljanosti.
O nekropoli u Počekovićima, koje se nalazi na oko tri kilometra od Petrovića prema Bileći pisao je Pavle Rovinski koji navodi da je prilikom posjete ovom selu zapazio 5 ogromnih ploča od "starih grobnica" od kojih su na jednoj od njih bili ugravirani ljudski likovi. Više od jednog vijeka kasnije i Slobodan Raičević je na ovom lokalitetu zapazio četiri nadgrobnjaka u obliku ploče. On bilježi visoki izvrnuti stećak sljemenjak koji na podužnim stranama ima arkade i stubove sa kapitelima. Iznad arkada izveden je friz od rozetica. Stotinjak metara sjevernije nalazi se druga grupa stećaka koju čini 5 velikih monolitnih ploča. Među njima je i jedan sanduk koji na podužnim stranama ima arkade i stubove. U blizini nekropole stećaka sagrađen je hram sv. Ignjatija, koji je obnovljen 1897. godine. Prilikom njene gradnje majstori su u zidove hrama ugradili mnoge stećke.
U porti crkve Sv. arhanđela Mihaila u Prigredini blizu Velimlja nalazi se reprezentativna grupa stećaka (6 ploča, 2 sanduka i jedan sljemenjak). Na ovoj nekropoli je prije podizanja i obnove crkve bilo znatno više stećaka. Mnogi su ugrađeni u zidove crkve kao građevinski materijal, o čemu svjedoče i stećci sa natpisom. Jedan iz sjevernog zida pominje Stjepana, a drugi ženu po imenu Stanislava. Od sačuvanih nadgrobnika oni u obliku ploče imaju borduru od lozica, a sanduci arkade i stubove sa frizovima iznad njih. Svojom veličinom i ljepotom zanatske izrade ističu se visoki sanduci. Jedan od njih ima arkade sa potkovičastim lukovima uz jasno naznačene kapitele. Wenzelova ovaj tip lukova naziva "prelazni A" jer predstavlja razvojni stepen od polukružnih ka čisto potkovičastim lukovima. Oni i sljemenjak na podužnim stranama imaju arkade i stubove, motiv štita i mača, a na jednom je prikazan čovjek na konju. Od dekorativnih motiva i simbola na njima se sreće i krst sa tri kraka i romboidna mreža. Trokraki krst uklesan je na zapadnoj strani sljemenjaka i na jednoj nadgrobnoj ploči pored njega. Zbog svoje reprezentativnosti i istorijskog, umjetničkog i arheološkog značaja, nekropola stećaka u Velimlju je od 1950. godine registrovana kao kulturno dobro.


Drevni spomenici kao građevinski materijal


Gojko Kilibarda takođe navodi da se u blizini Velimlja u crkvi u Počivalima nalazi nekoliko stećaka od kojih se na jednom natpisu pominje neki Herak. Raičević je na ovom lokalitetu zapazio šest stećaka u obliku sanduka. Oni su dobre izrade, djelimično su oštećeni i pomjereni sa prvobitnog mjesta. Izgleda da je na ovom lokalitetu ranije bio veći broj nadgrobnika, ali su oni ugrađeni u zidove postojećeg hrama. Svi primjerci orijentisani su po pravcu istok-zapad.
O još jednoj nekropoli u oblasti Velimlja u Podljutu podatke nam je ostavio Svetozar Tomić, imenujući ovaj lokalitet Groblje kod kuća Elezovića. Na ovom lokalitetu stećci su raspoređeni u tri grupe a Raičević je na ovom lokalitetu ukupno evidentirao oko 80 nadgobnika. On navodi da je najviše onih amorfnog oblika , ali su zastupljeni i stećci u obliku ploče i sanduka. Najljepši stećci su visoki sanduci. Oni su ukrašeni arkadama, romboidnim motivima, mrežama, bordurom od kosih paralelnih linija, a zastupljeni su i drugi simboli kao što je krst, sunce, mač i ljudska figura, a na jednom se nalazi i predstava štita u vidu amblema. Neki od ovih ukrasa su vrlo lijepo i pravilno izrađeni. Pojedinačno su orijentisani dužim stranama u smjeru istok-zapad.
U Šipačnu, nedaleko od Vidrovana, u blizini osnovne škole nalazi se stara nekropola sa 56 stećaka (8 ploča, 47 sanduka i jedan stećak u obliku stuba), od kojih 14 posjeduje klesani ukras, a to su razne vrpce, bordure, paralelna rebra, polumjesec, krst, rozete, arkade, mač, krug sa zvjezdicama, predstava čovjeka, udubljenja sa koncentričnim krugovima i sličnim ukrasima. Zbog svoje reprezentativnosti i istorijskog, umjetničkog i arheološkog značaja nekropola stećaka u Šipačnu je od 1950. godine registrovana kao kulturno dobro. Južnije od ovog lokaliteta na oko 500 metara pored crkve Sv. Spasa, kako navodi Raičević, nalazi se još 5 starih nadgrobnih ploča koje su ugrađene u temelje postojećeg hrama. One su reprezentativne izrade, posjeduju klesani ukras, bordure, tordirane vrpce, frizove od rozeta i lozica, a na jednoj je uklesan monumentalni krst rascvjetalih završetaka.
U selu Lukovo koje se nalazi na dvanaestom kilometru puta koji vodi od Nikšića za Šavnik uz seosku crkvu i mjesno groblje nalazi se velika nekropola sa stećcima. Prilikom gradnje crkve 1905. godine u njene zidove ugrađeni su mnogi dijelovi stećaka. Na ovom lokalitetu ima oko 200 primjeraka. Od tog broja samo je 7 ploča, dva sljemenjaka i 1 krst, dok svi imaju oblik sanduka ili su amorfnih oblika i nijesu ukrašeni. Mali je broj stećaka koji posjeduju klesani ukras, ukupno 11 (5 ploča, 3 sanduka, 2 sljemenjaka i 1 krst), a na njima su od motiva isklesane tordirane vrpce, lozice sa stilizovanim cvjetićima, arkade, stubovi i krstovi. Raičević navodi da na ovoj nekropoli nijesu primjećeni stećci sa natpisima.
Veći broj stećaka, Raičević registruje i na lokaciji Višnjića Do istočno od mjesta Krstac u zaseoku Prevale gdje se nalazi 51 stari nadgrobnik. Od tog broja 39 su ploče a ostalih 12 stećci u obliku sanduka. Kameni nadgrobnjaci po kvalitetu izrade spadaju u vrednije primjerke. Neki od njih služe kao nadgrobnjaci nedavno sahranjenih osoba. U načelu, svi su orijentisani po pravcu istok-zapad i poređani u nizove. Klesani ukras ima 19 primjeraka, od toga 7 ploča i 12 sanduka. Dekorativni ukras čine stilizovane arkade, rozete, krstovi, polumjesec, bordure od kosih i cik-cak ureza, frizovi romboidnih oblika i mač.
I na nekolika lokaliteta Tupanjske visoravani registrovani su u staroj literaturi sačuvani nadgrobnici. U Gornjem Tupanu ih ima na tri mjesta, pored puta koji vodi za Broćanac nalazi se 33 primjerka i to 9 ploča, 23 sanduka i jedan sljemenjak. Stećci su mahom dobro obrađeni i orijentisani uobičajeno po pravcu istok-zapad. Dekoraciju posjeduje 11 komada i to 6 sanduka, 4 ploče, i jedan sljemenjak. Dekoraciju čine motiv bordure mahom u vidu užeta, friz cvjetića, a srijeću se i motivi uprošćenog krsta, mač, ruka s mačem, jelen, čovjek na konju, predstave ptica i životinja, a ima slučajeva gdje su prikazane igre muškaraca i žena.
Raičević navodi da stotinjak metara južnije od ovih stećaka, na druga dva tumula, koja razdvaja seoski drum, ima 16 starih nadgrobnjaka (10 ploča i 6 sanduka). Neki su reprezentativne zanatske izrade. Sanduci su dekorisani arkadama, stubovima, frizovima, bordurama, romboidnom mrežom, polumjesecom i predstavom ljudske figure.
Postojanje nekropola sa stećcima u Viluškom polju zabilježio je još u prošlom vijeku Pavle Rovinski. On je prvo zapazio dva "stojeća spomenika" oko kojih je bilo puno izvaljenih i polomljenih stećaka, a zatim i u obližnjem šumarku veliku nekropolu stećaka, mahom ploča među kojima ima i onih koje posjeduju klesani ukras. U trenutku kada je Rovinski posjetio ovu nekropolu bilo je šest ploča od kojih nijedna nije imala dužinu manju od 215 cm. Od motiva najčešće su bordure, frizovi kanelura i kosih linija i razne figure. Prije više od jednog vijeka na ovom mjestu bilo je oko stotinjak stećaka, ali su mnogi uzidani u cistijernu koja je u vrijeme posjete Rovinskog bila u izgradnji. Od krstova koje je zapazio Rovinski sada se dva nalaze u Zavičajnom muzeju u Nikšiću. Na jednom je predstavljen ratnik sa mačem i štitom. Iznad ljudskog lika uklesan je i krst sa krugom. Drugi antropomorfni krst ima natpis koji pominje nekog Radonju i ukrašen je takođe dekorativnim klesanim ukrasom. Raičević navodi da je 1953. godine prilikom izgradnje škole u Vilusima veći broj stećaka polomljen i iskorišten kao gradivni materijal.


Spomenik čovjeku od koga su potekli Nikšići


Na putu od Petrovića za Bileću u selu Vraćenovići uz sami put registrovana su tri mjesta na kojima se nalaze stećci. Na prvoj lokaciji je 8 ploča bez ukrasa i jedan sanduk oboren sa svog postolja ukrašen arkadama i stubovima. Druga lokacija je uz ogradu mjesnog groblja i na njoj ima 9 ploča i 1 visoki sanduk a u neposrednoj blizini je još jedna lokacija sa 35 stećaka (26 ploča i 9 visokih sanduka). Nadgrobnici u Vraćenovićima orijentisani su uobičajeno, po pravcu istok-zapad, izuzev onih koje je naknadno pomjerila ljudska ruka. Ukupno je ukrašeno 15 komada i to 2 ploče i 13 sanduka. Najčešći motiv su arkade, stubovi, štit, mlad mjesec, romboidni oblici, usukano uže, krst i lozice sa trolistovima.
U zaseoku Štrpca, u blizini puta koji vodi od Riječana prema Velimlju na mjesnom groblju nalazi se jedan stećak u obliku visokog sanduka. Postojeća crkva sazidana je 1911. godine a dio starih nadgrobnika i na ovoj lokaciji korišten je kao gradivni materijal. Stotinjak metara sjevernije od crkve u dolini obrasloj hrastovom šumom nalazi se još četrdesetak stećaka. Među njima 32 ih je u obliku sanduka, 6 ih je u vidu ploče i 1 je u obliku krsta. Pojedini primjerci su dobre izrade, ali su neki utonuli u zemlju ili su pomjereni sa prvobitnog mjesta.
Nadgrobnjaci su orijentisani mahom po pravcu istok-zapad, mada ima nekoliko komada koji su orijentisani po pravcu sjever-jug. Dekoraciju stećaka čine tordirana vrpca, lozica sa cvjetićima, friz od rozetica, antropomorfni krstići, krstovi zaobljenih krakova, štit, mač i prikaz ljudske figure.
Na putu od Velimlja za Petroviće u selu Klenak nalaze se tri manje grupe stećaka. Prva cjelina nalazi se na Glavici Gluščevića gdje se sačuvalo 13 stećaka (9 ploča i 4 sanduka). Oni su dobro obrađeni i očuvani. Orijentisani su po pravcu istok-zapad. Četiri komada posjeduju ukras u vidu usukanog užeta, lozice, stilizovanih cvjetića i rozeta.
Stotinjak koraka istočno od ovih starih spomenika u gustišu hrastovog šipražja sakriveno je 37 stećaka (19 ploča, 17 sanduka i 1 sljemenjak). Motiv dekorativnog ukrasa na njima su tordirana vrpca, arkade, stubovi, lozice i stilizovani cvjetići. Postoji i figuralna predstava koja pokazuje scenu lova na jelene.
Istočnije od ove grupe stećaka nalazi se lokalitet Runjava glavica, gdje se nalazi devet stećaka (8 ploča i 1 sanduk). Stećci pokazuju dobar klesarski rad, ali su loše očuvani. Dekorisana su 3 primjerka, dvije ploče i jedan sanduk. Imaju na podužnim stranama friz od lozice i stilizovanih cvjetića. Visoki sanduk ima polukružne arkade i stubiće, a iznad i friz od rozeta-cvjetova. Postavljeni su po pravcu istok-zapad, osim četiri koja su orijentisana dužim stranama u pravcu sjever-jug.
Od brojnih lokacija stećaka koje u svom radu navodi Slobodan Raičević, interesantna je i lokacija Zagrad (Nikšićka župa), za čije se stećke veže lokalna legenda. Na lokalitetu koji je kod mještana poznat pod imenom "Đilasko groblje" nalazi se jedan nadgrobnjak-ploča za koju se govori da je donesena sa susjednog lokaliteta Dublje. Ploča je ukrašena dekorativnim motivima geometrijskog oblika. Mjesna legenda govori da je ovo nadgrobna ploča Jevrosime - supruge bana Ilijana koji se ovdje doselio iz Grblja, u stvari, Nikšine majke, od kojeg potiče pleme Nikšići.
Druga nadgrobna ploča nalazi se na groblju Dublje. Ona je nešto manja od prethodne ali i ona ima klesani ukras, borduru od kosih paralelica i friz od spirala. Na ploči nedostaje jedan dio a po njenoj sredini uklesana su tri rebra. Raičević navodi da "narod vjeruje i priča da je ovo Nikšin nadgrobni spomenik".
Pored Zagrada u Nikšićkoj župi i na lokalitetu Miolje Polje nalazi se značajan lokalitet stećaka. Oni su skoncentrisani u blizini temelja porušene stare crkve. Najljepši primjerci nalaze se neposredno uz zidove crkve. Znatan dio zaklanja gusta šikara koja izrasta na ruševinama starog hrama. Njih ovdje ima oko 100 komada. Najviše ih je u obliku ploče, ali se u ovoj grupi izdvaja i nekoliko visokih sanduka. Posebno je reprezentativan jedan koji je oboren sa svog kamenog postolja i navučen na noviji grob. Ovaj primjerak ima bogat dekorativni ukras, posjeduje naglašenu kolonadu stubova na bočnim stranama koje povezuju arkade. Iznad toga u tri friza isklesan je dekorativan ukras po motivu različit u svakom frizu. Od motiva ovdje se sreću krug, tordirana traka, luk i vrpca. Pored pomenutih ploča i sanduka, na lokalitetu se razaznaje nekoliko komada sa blago naglašenom sljemenom osom. Raičević takođe navodi stub oltarske menze, koji i sada stoji na svom prvobitnom mjestu porušene crkve, za koji on smatra da nije ništa drugo do jedan stećak, visoki sanduk koji je uzet sa zatečenog lokaliteta starih nadgrobnjaka.
U Petrovićima u zaseoku Drijenak kod pravoslavne crkve Sv. Jovana nalazi se lokalitet sa stećcima. Ima ih oko 20 (12 ploča, 7 sanduka i 1 krst). Tri ploče ugrađene su u podu crkve, a svih sedam sanduka u zidove postojećeg hrama. I četiri pilastra, koliko ih ima na podužnim zidovima sa unutrašnje strane, u stvari su dvije po dužini prepolovljene nadgrobne ploče, što se vidi po borduri koja postoji sa tri strane svakog pilastra. Obrada svih ploča pokazuje visok stepen zanatskog umijeća obrade kamena. Nekoliko ploča nalazi se sa zapadne strane crkve. Ukras posjeduje 6 ploča, od kojih su dvije u podu naosa i dvije u funkciji pilastara. Istraživači su od dekorativnih ukrasa ovdje uočili bordure sa motivom lozice i trolista, spirale i usukanog užeta. Dvije nadgrobne ploče iz poda crkve posjeduju pored ukrasa i ćirilski natpis. Natpis sa ploče do ikonostasa govori da je pod njom sahranjen vojvoda Cvjetko Banjanin, a onaj koji je uklesan na ploči sa zapadne strane od ploče vojvode Cvjetka obavještava nas da pod njom počiva knez Grban Cvjetković.


Mramor bana Ugrena osnivača grada Onogošta


U zaseoku Carine (Nikšićka župa), na desnoj obali rijeke Gračanice u Liverovićima nalazi se staro groblje koje je i danas u funkciji. Raičević navodi da ovdje nema stećaka u oblicima u kojima ih znamo, ali postoje kameni nadgrobnici koji su zabodeni u zemlju bez klesanog ukrasa. Na ovom lokalitetu nalazio se spomenik Jovice Neimara iz 1627. godine, sada smješten u Zavičajnom muzeju u Nikšiću.
Zapadnije od ove lokacije na rastojanju od 1,5 km u pravcu Nikšića sa južne strane puta stoji nadgrobnik za koji postoji vjerovanje da je mramor bana Ugrena, po predanju osnivača grada Onogošta. Nadgrobnjak je oblika prizme i ima klesanu dekoraciju koja se sastoji od bordure u vidu užeta, uklesanih krstova, diska i natpisa koji je znatno oštećen.
Nedaleko od Grahova zapadno od sela Dragalj, na humci koja nosi naziv Podvrsnik se nalazi 8 stećaka u obliku sanduka. Tri posjeduju klesanu dekoraciju, a ona se sastoji od bordure sa koncentričnim krugovima, lozica, rozeta i tordirane vrpce. Na lokalitetu se nalazi i nekoliko nadgrobnjaka u obliku krsta. Zapadnije od ove grupe stećaka nalazi se još 9 nadgrobnika i to 8 sanduka i 1 stub.
U selu Broćanac Viluški koje je smješteno na polovini rastojanja od Vilusa do Petrovića takođe se nalaze lokaliteti stećaka. U krugu mjesnog groblja ima 25 stećaka (2 visoka reprezentativna stećka na postolju i 23 ploče). Većina je dobre izrade. Orijentisani su po pravcu istok-zapad. Polovina je ukrašena raznim motivima: lozice, trolisti, rozete (8 komada), arkade, ljudski lik sa mačem, štit, jahač na konju, antropomorfni krstići. Na tumulu 250 metara sjeverno od crkve nalazi se grupa od dvadeset stećaka, mahom u obliku ploča. Oni su dobre izrade i očuvanosti. Orijentisani su po pravcu istok-zapad i poređani u nizove.
Od dvadeset, 15 ih ima uklesan ukras. Uobičajeni motiv je lozica sa trolistovima, uvijeno uže i krstovi. Nešto južnije od ovih nalaze se dvije nadgrobne ploče dobro obrađene i u cjelini očuvane. Orijentisane su po pravcu istok-zapad. Jedna posjeduje borduru od lozice sa trolistovima. Tu se nalazi nekoliko izuzetnih stećaka od kojih sanduk ide u visinu skoro tri metra.
Broćanac Budoški nalazi se 15 kilometara jugozapadno od Nikšića. Pored crkve Sv. arhanđela Mihaila nalazi se desetak stećaka. Dio stećaka sa ove nekropole uzidan je u zidove crkve prilikom njene gradnje. Neki stećci imaju klesani ukras, a motivi su uvijeno uže i spirale.
Na putu koji vodi od Blata Matanovića preko Tovića za Glibavac u Peraj Dolu (kod Brezovika) sa sjeverne strane nalazi se jedan nadgrobnik u obliku ploče koji je očigledno nekada pomjeren sa prvobitnog mjesta. Na površini ploče uklesan je monumentalni krst od 110 cm. Na krajevima krsta ukomponovane su rozete. Po obodu, ploča je opervažena bordurom sa motivom trolista i motivom usukanog užeta.
Na lokalitetu "Krstača" uzvodno od sela Vira na lijevoj obali rijeke Zete u Gornjem polju, nalazi se monolitni kameni nadgrobnjak u obliku krsta. Bočni kraci krsta orijentisani su po pravcu sjever-jug, a postojeći klesani ukras raspoređen je sa istočne i zapadne strane. Ovaj krst isklesan je iz jedne starije monolitne nadgrobne ploče koja je imala po obodu friz sa motivom loze i trolista. Prilikom "prekrajanja" ploče u krst kao dekoracija uklesana su kružna udubljenja, diskovi i urezani krugovi. Krst je monumentalan, sa usađenim dijelom u zemlju visine dva i po metra i ima dekoraciju i sa zapadne strane. Nju čine diskovi, koncentrični krugovi i paralelna rebra.
U svom radu crkva Sv. Nikole i stećci u Grahovu, koji je objavljen u Starinama Crne Gore 1975. godine Slobodan Raičević navodi da se u neposrednoj blizini crkve Sv. Nikole u Grahovu, nalaze ostaci nekropole sa dvadesetak stećaka. Najbrojniji su stećci u obliku ploče, zatim sanduka a nekropola posjeduje i jedan primjerak sljemenjaka.
Najjednostavniji tip po dekoraciji i najuobičajeniji za grahovsku nekropolu je nadgrobnik u obliku ploče. Neke od njih nemaju nikakav klesani ukras, a kod onih koji posjeduju u pitanju je samo bordura. Bordura se na ovim stećcima javlja kao završetak inače neukrašenog stećka ploče ili sanduka, što je veoma karakteristično za ovo područje.
Drugi oblik stećak sanduk, takođe je karakterističan za ovu grupu. Svi nadgrobnici ovog tipa posjeduju stilizovanu dekoraciju izvedenu u plitkom i dubokom reljefu. Najreprezentativniji je stećak sanduk bez postolja, dobro usađen i orijentisan, po dužini, u pravcu istok-zapad. Raičević smatra da bi ovaj stećak po ljepoti oblika, stilizaciji i odmjerenosti oblika klesane dekoracije mogao da zauzme važno mjesto među istaknutim srednjovjekovnim stećcima. Visoki sanduk posjeduje duboke arkade i udubljenja kružnog oblika, spojena kanelurom. Ovim načinom klesar je kroz sintezu geometrijskih oblika formirao siluetu ljudske figure. Iznad "silueta" povijaju se lozice u naizmjeničnim spiralama uokvirene pravim linijama, koje obrazuju jedan izduženi pravougaonik. Poviše ovog nalazi se i drugi pravougaonik u kojem je smješten friz isklesanih cvjetića oivičenih sa po jednim prstenom. U zidove i ogradu crkve Sv. Nikole uzidano je 6 stećaka od kojih su tri ploče i tri sanduka a štaviše i postojeći stub časne trpeze u oltaru je u stvari jedan stećak sanduk.
Dekorativni ukrasi koje srećemo na grahovskim stećcima mogu se svesti na nekoliko osnovnih oblika: pravougaonici, arkade, bordure u obliku užeta, spirale i cvjetovi. Odmah pada u oči da nijedan stećak ne posjeduje figuralne motive koji bi se odnosili na događaje iz prirode i svakodnevnog života. Na njima nije uočen nijedan natpis. Napor klesara je usredsređen na to da realni oblik čovjeka putem zanemarivanja i stilizacije, svede u šematske odnose koji će kao sadržaj dekorativnog ukrašavanja često biti ponavljan.


Povijest fizičke kulture kroz motive na stećcima


Na lokalitetu "Groblje" kod crkve sv. Nikole, u selu Milovići oko 3 km zapadno od Velimlja, sačuvano je 80 stećaka. Svi primjerci su u obliku sanduka, izuzev jednog koji ima oblik sljemenjaka. Oni su mahom dobre izrade i očuvanosti. Orijentisani su po pravcu istok-zapad, osim četiri koji su svojim dužim stranama usmjereni pravcem sjever-jug. Klesani ukras čine povijene lozice sa trolistovima, rozete, obični i stilizovani krstovi, arkade, romboidne mreže, polumjesec, mač, ruka i mač, tordirana vrpca, štit i mač, čovjek sa štitom i krugovi.
Selo Macavare nalazi se 6 kilometara udaljeno od Velimlja u pravcu sjeverozapada. U selu se nalazi lokalitet "Grčko groblje". Na njemu ima 38 stećaka (12 ploča i 26 sanduka). Oni su mahom dobre izrade. Utonuli su u zemlju i obrasli u šipražje. Poređani su u nizove i orijentisani pravcem istok-zapad. Klesani ukras posjeduje 14 komada (3 ploče i 11 sanduka). Od motiva zastupljeni su cik-cak linije, lozice, arkade, stubići, romboidne mreže, tordirane vrpce, krugovi, krstovi i scena kola.
Zapadno od Nikšića, na udaljenosti od 3-4 km, nalazi se lokalitet Moštanica. Tu se na lokalitetu seoske crkve i mjesnog groblja nalazilo oko stotinjak starih nadgrobnjaka. Raičević navodi da se na ovom lokalitetu nalazi 70 sanduka u obliku niskog sanduka, 7 je u obliku visokog sanduka bez postolja, 15 u obliku stuba i 2 sljemenjaka. Postoji izvjestan broj amorfnih oblika. Stećci sa ovog lokaliteta upotrebljavani su kao građevinski materijal za seosku crkvu i stari most na Moštanici. U najvećem dijelu su postavljeni po pravcu istok-zapad, mada ima slučajeva, istina rijetko, koji su orijentisani pravcem sjever-jug. Klesanim ukrasom je ukrašeno 17 komada - 1 ploča, 13 sanduka, 2 sljemenjaka i 1 stub. Njihov ukras je tordirana vrpca, lozica sa listićima i cvjetovima, rozeta, arkada, krstovi, krstovi sa tri kraka, polumjesec, a od scena primijećena je predstava kola i lov na jelena.
Svetozar Tomić navodi da se iznad Ubla u Riječanima na imanju Spasoja Vukova Andrijaševića nalazi staro groblje, sa preko 50 grobova sa neobrađenim položenim kamenim pločama. On iznosi i interesantan podatak da je na ovoj lokaciji 1905. godine pronađen kameni prag sa latinskim natpisom. I Tomić i Raičević na ovom lokalitetu pominju interesantan nadgrobnik. To je visoki sanduk sa postoljem koje je iz jednog dijela. Ovaj nadgrobnik na podužnim stranama ima borduru sa usukanim užetom. Na čeonoj, istočnoj strani predstavljena su dva sokola, a suprotno od njih na zapadnoj dat je lik ratnika sa kopljem u ruci. Stećci su posađeni na jednoj mogili i orijentisani pravcem istok-zapad.

PLUŽINE

Potrebu evidentiranja i proučavanja stećaka u Pivi, početkom 60-ih godina prošlog vijeka uslovili su i ubrzali započeti poslovi oko izgradnje hidroenergetskog sistema na rijeci Pivi, kojim je bilo predviđeno potapanje nekoliko mjesta sa stećcima. Kako je sistematska akcija evidentiranja stećaka u Bosni i Hercegovini trajala od 1952. do 1959. godine i kako je u tim poslovima učestvovao bosanski istraživač Šefik Bešlagić isti je i od strane Republičkog fonda za kulturne i naučne djelatnosti SR Crne Gore bio angažovan na ovim poslovima i u Crnoj Gori. Zahvaljujući stručnoj pomoći Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore na samom terenu, Šefik Bešlagić je u tokom 1966. i 1967. godine rekognoscirao područje Pive. Rezultat njegovog rada bio je stručni separat Stećci u Pivi, objavljen u Starinama Crne Gore 1975. godine. Nažalost i nakon 35 godina ovaj rad profesora Bešlagića predstavlja skoro jedini reper i izvor informacija o stećcima u ovom kraju. Bešlagić u svom radu naglašava da su zbog našeg neshvatanja prave vrijednosti ovog segmenta kulturne baštine, stećci na crnogorskim prostorima u veoma lošem stanju, a na lokalitetima su već sasvim nestali.
Za razliku od poslova ekipnog stručnog evidentiranja stećaka u Bosni i Hercegovini, gdje su prethodno sakupljeni opšti informativni podaci preko osnovnih škola i opština, ovdje je posao bio otežan. Kao orijentacija poslužila su usmena obavještenja koja su prikupljena u centru opštine Plužine neposredno prije stvaranja plana pregleda terena i vrlo oskudni i šturi podaci iz literature, ukoliko su oni uopšte postojali. Iz tog razloga i sam Bešlagić ne isključuje mogućnost da je neka nekropola stećaka izmakla njegovoj pažnji. U toku dvije ljetnje kampanje koliko je trajalo rekognosciranje terena Bešlagić je u Pivi registrovao 23 nekropole sa 611 primjerkom stećaka.
Nekoliko godina kasnije tačnije 1974. godine, Bešlagić je ponovo dolazio na prostor Pive da bi se upoznao sa radovima oko prenosa Pivskog manastira. Tada je ustanovio da je u zidovima crkve na starom lokalitetu, bilo 20 čitavih stećaka u obliku sanduka i desetak fragmenata od sanduka, koji su na novoj lokaciji ponovo ugrađeni u zidove crkve. Istom prilikom Bešlagić je pronašao, odnosno registrovao 3 nove lokacije.
U vremenu između prvih istraživanja Bešlagića na prostoru Plužina i njegovog ponovnog dolaska u Crnu Goru izašla je iz štampe velika monografija "Piva" autora dr Obrena Blagojevića u kojoj su navedene i neke nove lokacije sa nekropolama stećaka u Pivskom kraju. Veoma je zanimljivo da je na osnovu tih podataka apsolvent tadašnje Škole za fizičku kulturu u Sarajevu Milika Popović, 1974. godine odbranio diplomski rad "Motivi na stećcima opštine Plužine i Žabljak kao izvori za proučavanje istorije fizičke kulture". Šefik Bešlagić je u svim završnim razmatranjima 1975. godine uvrstio i sve ove lokacije pa konačna informacija koju je on sakupio o stećcima u ovom kraju jeste da je na ovom području evidentirano 35 lokaliteta sa ukupno 787 primjeraka stećaka.


Utonuli u tle, oštećeni ili prekriveni šikarom


Na osnovu ovih radova, uvodom u postojeću dokumentaciju i obilaskom terena na teritoriji opštine Plužine po svom značaju izdvajaju se sljedeće lokacije: na području Šćepan Polja evidentirane su tri lokacije sa stećcima. Na blagoj, a prostranoj glavici u samom polju, nedaleko od puta, nalazi se grupa sa 110 stećaka, od kojih 109 u obliku amorfnih ili vrlo malo pritesanih sanduka i 1 u obliku niskog i slabo klesanog sljemenjaka. Nadgrobnici su orijentisani po pravcu istok-zapad, u nizovima, osim 3 primjerka koji leže po pravcu sjever-jug. Dosta su oštećeni, a osim toga su utonuli u zemlju ili obrasli korovom. Ni na jednom od njih nema ukrasa.
U zaseoku Zagrađe, na lokalitetu Grčko groblje, smještena je nekropola sa 14 stećaka, od kojih 12 sanduka i 2 sljemenjaka. Nadgrobnici su dobro obrađeni, nakrivljeni i djelimično zatrpani zemljom. Postavljeni su po pravcu istok-zapad, osim 4 primjerka koji leže okomito na taj pravac orijentacije. Na ovom lokalitetu Bešlagić je zapazio relativno veliki sanduk sa postoljem. Na njegovoj južnoj bočnoj strani se zapažaju dva urezana slova, a na istočnoj čeonoj i sjevernoj bočnoj urezan je dugačak natpis u kome se spominje vojvoda Stjepan i Jeremija Petko krstjanin.
U zaseoku Knežev Do nalazi se nekropola sa 15 stećaka, od kojih 14 sanduka i 1 sljemenjak, koji su uglavnom slabo obrađeni i očuvani. Postavljeni su po pravcu istok-zapad, osim 2 primjerka koji leže po pravcu sjever-jug. Na vodoravnoj strani jednog sanduka oklesan je motiv krsta.
U selu Mratinje na brežuljku obraslom šumom, smještena je grupa sa 9 stećaka, od kojih 6 u obliku ploča, a 3 u obliku sanduka. Nadgrobnici su dosta slabo klesani, postavljeni su po pravcu istok-zapad, danas su u slabom stanju i nemaju ukrasa.
Na krajnjem zapadnom dijelu područja opštine Plužine, u zaseoku Krivodo na lokalitetu Grgureva bara, skoro na samoj granici Crne Gore i Bosne i Hercegovine, nalazi se nekropola sa 88 stećaka, od čega 51 ploča, 36 sanduka i 1 sljemenjak.
Stećci su dobro obrađeni, ali su mnogi primjerci prevaljeni, utonuli i oštećeni atmosferilijama. Orijentisani su po pravcu istok-zapad, osim jednog primjerka koji leži po pravcu sjever-jug i svrstani su u nizove. Ukrašeno je 14 primjeraka, i to 12 sanduka i 2 ploče. Dekorativni ukrasi na ovim stećcima mogu se svesti na nekoliko osnovnih oblika: pravougaonici, arkade, bordure u obliku užeta, spirale i lozice. Na jednom stećku Bešlagić je zapazio scenu lova u kojoj je lovac na konju, sa štitom i kopljem, a ispred njega je jelen na koga sa druge strane nasrće pas.
Na području nekadašnjeg naselja Plužina stećci su ustanovljeni na tri mjesta. Prema obavještenju starijih mještana, na mjestu gdje je bila tadašnja zgrada Opštine i u njenoj blizini, do sredine prošlog vijeka, bila je nekropola sa oko 20 stećaka u obliku sanduka. Bešlagić je na toj lokaciji našao samo 1 sanduk koji viri iz zemlje u blizini policijske stanice. Izgradnjom hidrocentrale Mratinje staro naselje Plužine je potopljeno.
U zaseoku Gradac, na brijegu pokraj puta, nalazi se nekropola sa 13 stećaka, od čega 7 ploča i 6 sanduka. Nadgrobnici su slabo obrađeni, utonuli su u zemlju i oštećeni. Postavljeni su u pravcu zapad-istok i nemaju ukrase.
Na lokalitetu Zagrebine, nalazi se nekropola sa 12 stećaka u obliku sanduka. Nadgrobnici nijesu uopšte klesani, oštećeni su i utonuli u zemlju. Postavljeni su po pravcu istok-zapad i nemaju ukrasa.
U oblasti sela Pišče u centralnom dijelu planine Pive evidentirane su dvije nekropole stećaka. Oko seoske crkve pronađeno je 43 stećka, od čega 8 ploča, 33 sanduka i 2 sljemenjaka, od toga 5 sanduka su u temeljima jedne stare crkvice, čiji se ostaci nalaze zapadno od današnje crkve. Osim toga, u zidovima današnje crkve nalazi se 10 sanduka, pa Bešlagič ovdje registruje 53 stećka. Prvobitno je nekropola brojala sigurno mnogo više, ali su neki primjerci iskorišteni za kasnije nadgrobnike. Stećci su vrlo dobro klesani, ali prilično oštećeni. Orijentisani su po pravcu istok-zapad i svrstani u nizove. Ukrašeno je 17 primjeraka, i to 2 ploče, 14 sanduka i 1 sljemenjak (od toga broja 6 sanduka su uzidani u crkvu). Pored uobičajnih geometrijskih i floralnih motiva na jednoj većoj ukrašenoj ploči Bešlagić je ustanovio natpis koji spominje nekog Grubača.
Druga nekropola Pišča je na brdu Brvnima, gdje je evidentirano ukupno 14 stećaka, od čega 13 sanduka i 1 sljemenjak. Obrada je dobra, ali su stećci djelimično oštećeni, prevaljeni ili utonuli u zemlju. Orijentisani su po pravcu istok-zapad. Na jednom od sanduka kao ukras evidentirana je svastika, a na drugom dugačak mač.
Zapadno od Plužina, u selu Stolac, nekropole stećaka nađene su na dva mjesta. U zaseoku Donjem Selu, nalazi se grupa sa 3 stećka u obliku sanduka. Njihova obrada i očuvanost su osrednji. Djelimično su utonuli u zemlju. Orijentisani su po pravcu istok-zapad i ne posjeduju ukrase.
Na lokalitetu koji je kod mještana poznat pod imenom Grčko groblje, nalazi se nekropola sa 30 stećaka, od čega 29 sanduka i 1 sljemenjak. Nadgrobnici su dobro obrađeni, ali znatno utonuli u zemlju i zarasli šikarom. Orijentisani su po pravcu istok-zapad, osim 1 primjerka koji leži po pravcu sjever-jug. Na jednom od 5 ukrašenih sanduka prikazana je figura žene, sa jednom ispruženom, a drugom podbočenom rukom.
U selu Boričje 3 km istočno od Pišča, registrovane su dvije nekropole stećaka. Na Brvnima, gdje su katuni mještana Boričja, nalazi se nekropola sa 9 stećaka u obliku sanduka. Nadgrobnici su osrednje obrađeni, i oštećeni od klimatskih uslova. Postavljeni su po pravcu istok-zapad i svrstani u nizove. Na ovoj lokaciji 4 primjerka stećaka su ukrašeni, uglavnom pravougaonim bordurama od povijene lozice.


Brojni stećci u zidovima starog Pivskog manastira


I u selu Goransko postoje dvije nekropole stećaka. Na pošumljenom brežuljku kod zaseoka Sinjac nalazi se grupa sa 16 stećaka u obliku sanduka. Nadgrobnici su slabo obrađeni, postavljeni su po pravcu istok-zapad i nemaju ukrasa. Takođe se u zidovima Pivskog manastira, na staroj lokaciji, našlo 20 stećaka u obliku sanduka. Bešlagić opravdano pretpostavlja da je na mjestu crkve ili u njenoj neposrednoj blizini bila sama nekropola, koja je brojala više stećaka. Na jednom ugrađenom sanduku nalazi se plastičan motiv povijene lozice sa trolistovima. Zbog potapanja ovog terena, manastirska crkva je demontirana i prenijeta na novu lokaciju oko 2 km zapadno od stare lokacije.
U blizini sela Borkovići, na lokalitetu Mramorje, nalazi se nekropola sa 15 stećaka, od čega 1 ploča i 14 sanduka. Nadgrobnici su vrlo dobro obrađeni, ali u lošem stanju. Svrstani su u nizove i orijentisani po pravcu istok-zapad. Ukrašeno je 10 primjeraka, i to 1 ploča i 9 sanduka. Ukrasi su standardnih pravougaonih i floralnih motiva.
U selu Rudnice koje se nalazi visoko iznad kanjona rijeke Komarnice evidentirane su tri grupe stećaka koje su u međusobnoj neposrednoj blizini. Na lokalitetu koji je kod mještana poznat pod imenom \"groblje\", nalazi se velika nekropola sa ukupno 113 stećaka, od čega 21 ploča, 90 sanduka i 2 krstače sa pločama i pretežno su slabo obrađeni. Ovi nadgrobnici su postavljeni po pravcu istok-zapad i svrstani u nizove. Ukrašeno je 6 primjeraka, i to 1 ploča i 5 sanduka. Oko 80 m južno od prethodne nekropole, na vrlo blagoj glavici, smještena je skupina sa 7 stećaka, od čega 6 sanduka i 1 krstača sa pripadajućim joj sandukom. Obrada i očuvanost ovih nadgrobnika su dobri. Orijentacija je po pravcu istok-zapad, u nizovima. Ukrašena su 2 primjerka, i to 1 sanduk i 1 krstača. Treća grupa stećaka nalazi se oko 80 metara zapadno od prve, na nižem i blago kosom terenu.
Tu je 11 stećaka, od čega 10 ploča i 1 sljemenjak. Nadgrobnici su dobro obrađeni, ali su ploče prilično utonule. Orijentacija je po pravcu istok-zapad. Na ovoj lokaciji ukrašen je samo sljemenjak. On je vrlo lijepo klesan i očuvan. Gore je nešto širi nego dolje. Na svim vertikalnim stranama su obične arkade, sa tordiranim stubovima i lukovima, a iznad ovih je friz od povijene lozice sa spiralnim zavojima, te iznad ovoga vrpca od kosih paralelica.
U selu Donja Brezna na putu od Plužina prema Nikšiću, Bešlagić je stećke zabilježio na dvije lokacije. Na lokalitetu Stubline, u blizu seoskih kuća, gdje je i mjesno groblje, evidentirana je nekropola sa 33 stećka, od čega 23 ploče i 10 sanduka. Većina ih je slabo obrađena, a neki primjerci su oštećeni i utonuli, orijentacija je po pravcu istok-zapad, u nizovima. Na ovoj lokaciji su ukrašena dva sanduka. Oko 100 m jugozapadno od prethodne nekropole, na prostranoj glavici koja se obrađuje i sije, nađene su 3 utonule ploče, bez ukrasa, dobre obrade, sa orijentacijom po pravcu istok-zapad.
U selu Gornja Brezna uz crkvu i groblje Bešlagić je registrovao 10 stećaka, od čega 5 ploča i 5 sanduka. Nadgrobnici su dobro obrađeni, ali su danas oštećeni i utonuli, te iskorišćeni za kasnije nadgrobnike. Orijentisani su po pravcu istok-zapad. Ukrašena su 3 primjerka, i to 2 ploče i 1 sanduk: Šefik Bešlagic je u konačnom zbiru na prostoru Pive registrovao 35 lokaliteta sa ukupno 787 primjeraka stećaka. Ove nekropole stećaka vezao je za 24 sela, zbog toga što se faktično nalaze na njihovom području, u samom selu, odnosno zaseoku, ili u njihovoj okolini. To brojno stanje danas moramo uzeti sa veliko rezervom iz više razloga. Prvenstveno zbog toga što je u međuvremenu izvjestan broj stećaka potopljen a moguće i iskorišćen kao građevinski materijal. Sa druge strane i Bešlagić navodi da je već tada jedan dio stećaka pretvoren u novije nadgrobnike ili dotrajao pod uticajem surovih klimatskih uslova pa on u tome smislu navodi primjer sa nestalim stećcima u Plužinama, Mratinju i Gornjoj Brezni, a vjerovatno i u Pišču. Osim toga, postoji mogućnost da, i pored najbolje pažnje, tom prilikom nijesu uočeni i evidentiran neki lokalitet sa stećcima, prije svega u planinskim predjelima, kao na primjer na potezu Pišče — Šćepan polje, a onda i u samoj Župi, oko Bukovca, Smriječnja i Budnja, ili je možda, zbog utonulosti u zemlju i zakrčenosti žbunjem, ostao neki primjerak neprimijećen i na evidentiranim lokacijama. Isto tako prilikom ovog rekognosciranja terena i evidentiranja stećaka u Pivskoj oblasti, pažnja je svakako bila skoncentrisana na prostor koji se neposredno ticao izgradnje hidrocentrale i tada budućih akumulacionih jezera. U svakom slučaju možemo smatrati da je prvobitno brojno stanje stećaka Pive bilo znatno ili nešto veće i moramo zaključiti potrebu jednog novog, studioznog i svakako obimnog rekognosciranja ovog terena.
Dugogodišnjim aktivnostima na prikupljanja osnovnih podataka o stećcima Bosne i Hercegovine, uvidom i razmatranjem prikupljenih informacija, Bešlagiću su stvoreni uslovi da sistematizuje raspoloživu građu. Po toj sistematizaciji svi osnovni oblici podijeljeni su na dvije opšte kategorije - na ležeće i stojeće stećke. Prvu kategoriju sačinjavaju stećci u obliku ploča, sanduka i sljemenjaka, a drugu u obliku stubova i krstača. Sanduci i sljemenjaci se još dijele na primjerke sa postoljem i bez njega. Takva sistematizacija osnovnih oblika zastupljena je i kod stećaka Pive, samo što, zbog znatnog broja u zemlju utonulih primjeraka, sanduke i sljemenjake nije bilo moguće iskazati sasvim precizno.


Motivi mača i štita, luka sa strijelom i buzdovana


Karakteristika nekropola stećaka u Pivi je da su uspravni stećci u ovom području zaista beznačajno zastupljeni, sa svega nepunih 0,5 odsto ukupnog broja, a da oblika stubova uopšte nema. Veliki nesrazmjer ležećih u odnosu na stojeće stećke je karakterističan za čitav prostor kulture stećaka, a u Crnoj Gori on je veoma potenciran, zbog čega nas ovakva situacija u Pivi ne iznenađuje.
Druga činjenica, koja je takođe vrlo uočljiva kada posmatramo raspoložive podatke, odnosi se na stećke u obliku sanduka. Oni zauzimaju 76 odsto cjelokupnog broja stećaka ovoga područja. Bešlagić navodi da je taj oblik dominantan na čitavom prostoru kulture stećaka, jer je zastupljen sa 62 odsto, ali je u tome pogledu stanje u Crnoj Gori naročito naglašeno, jer sanduci zauzimaju čak preko 70 odsto cjelokupnog fonda. Klesarska obrada sanduka nije ujednačena. Pretežno su pravilni i dosta dobro klesani, ali naravno ima i dosta primjeraka koji su slabo ili samo ovlaš kresani.
Na području Pive ustanovljeno je 10 stećaka u obliku sljemenjaka, što iznosi 1,6 odsto ukupnog broja. To nije daleko od prosjeka u Crnoj Gori (3 odsto), ali predstavlja znatnu razliku u odnosu na čitav prostor kulture stećaka gdje prosjek iznosi 8,8 odsto. Vjerovatno je u svoje vrijeme bilo malo majstora koji su se mogli prihvatiti posla oko klesanja sljemenjaka, usluge oko izrade ove vrste stećaka su tražile najveće izdatke, a i sam proces je relativno dugo trajao. Te okolnosti bi se mogle navesti kao razlog zašto u Crnoj Gori, a posebno u Pivi, nema više sljemenjaka. Uočljivo je da se sljemenjaci nalaze na nekropolama gdje su stećci relativno lijepo klesani.
Krstače predstavljaju sve stojeće stećke, na ovom prostoru i ima ih ukupno 3 primjerka, ili 0,5 odsto ukupnog broja nadgrobnika. Taj osnovni oblik nije uopšte karakterističan za Crnu Goru (0,1 odsto), a i u jugoslovenskim relacijama je vrlo malo zastupljen (0,5 odsto).
Od ukupno evidentiranog broja stećaka, njih 79 ima isklesane reljefne motive na svojim stranicama, što iznosi 12 odsto. To je više od ex-jugoslovenskog prosjeka (8,5 odsto), ali je manje od crnogorskog (17 odsto).
Bešlagić je ustanovio da je na stećcima Pive zastupljeno više od 30 vrsta reljefnih motiva, ali nije isključio mogućnost postojanja nešto više vrsta motiva, jer su neke stranice prevaljenih i utonulih stećaka nevidljive. Dijeleći reljefne ukrase u tri osnovne grupe - dekoracije, simbole i figuralne predstave, Bešlagić je standardizovao i metodološki utemeljio analizu reljefnih ukrasa na ovim prostorima.
Za sve motive dekoracija može se reći da su vrlo dobro klesani, ali se sasvim sigurno može zaključiti da su crnogorski majstori najviše pažnje poklanjali motivima povijene lozice sa trolistovima i sa spiralicama. U grupi motiva sa simboličnim značenjem najbrojniji je motiv krsta koji se javlja 42 puta u 6 raznovrsnih oblika. Pored krsta na stećcima u Plužinskoj opštini pojavljuju se i motivi arkada, motiv zvijezde ili rozete, zatim zvijezde okružene običnim ili tordiranim vijencem, motiv polumjeseca, mača i štita, kao i motivi buzdovana i luka sa strijelom, koji su ovdje nađeni samo po jedan put.
Grupa figuralnih predstava je ovdje, kao uostalom i u čitavoj Crnoj Gori, vrlo slabo zastupljena. Od pojedinačnih predstava postoji jedna muška i jedna ženska ljudska figura. Prva je vrlo jednostavno urezana na krstači u Rudinicama između luka i krsta, a druga je osamljena na vodoravnoj strani jednoga sanduka u Stolcu sa jednom podbočenom i drugom gore uzdignutom rukom. Ovoj skupini pripada i jedna scena lova sa stećka u Krivodolu u kojoj lovac na konju, sa kopljem, progoni jelena, kojeg s druge strane napada pas. Scena je dosta oštećena, pa se detalji ne primjećuju. Inače je data vrlo slično ostalim takvim scenama koje najviše susrećemo u Hercegovini. Na prostoru opštine Plužine registrovani su i stećci sa natpisima.
Uopšteno može se reći da na stećcima Pive nema mnogo vrsta dekorativnih motiva, ali da se oni često pojavljuju i da se među njima brojem i izradom ističu povijene lozice sa trolistovima ili spiralicama; zatim da su simboli najbrojniji i da tu dominiraju krstovi, a da među njima ima stilizovanih i originalnih vrsta, te da su figuralne predstave vrlo slabo zastupljene.
Po izboru i obradi mnogih motiva Piva najviše veza ima sa stećcima iz okoline Nikšića, a zatim sa stećcima istočne Hercegovine. Ukrasi stećaka Pive pružaju nekoliko dosta sigurnih elemenata za utvrđivanje njihove hronologije i smještanje u vrijeme 14. i 15. vijeka.

PLJEVLJA

Istraživanja stećaka u opštini Pljevlja nikada nisu vršena na sistematičan ili od strane neke državne institucije organizovan način. Ipak stećcima u Pljevaljskom kraju bavili su se Nada Miletić, arheolog i istoričar umjetnosti, pionir moderne bosanske arheologije koja je preko 40 godina radila u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine, kao i Šefik Bešlagić u svojim radovima iz 1971. godine, a nešto kasnije i arheolog Mitra Cerović. Nekoliko nekropola sa stećcima u pljevaljskom kraju obradila je tokom 1999. godine, Vanja Beloševac u to vrijeme arheolog u opštinskom muzeju. Pripremajući stručni rad za sticanje zvanja kustosa, Beloševac je koristeći se metodologijom i prethodnim informacijama Miletićeve i Bešlagića obradila 14 nekropola od kojih je za Marinu šumu uradila i kataloški pregled.
Na osnovu ovih radova, uvodom u postojeću dokumentaciju i obilaskom terena na teritoriji opštine Plužine po svom značaju izdvajaju se sljedeće lokacije:
U selu Rađevići nedaleko od Pljevalja, na brežuljku zvanom Mramorje, nalaze se 3 stećka, 2 sanduka i 1 sljemenjak, koji su dobro obrađeni, ali bez ukrasa i prilično oštećeni.


Oko stećaka su nicala savremena groblja


U selu Pižuri, na lokalitetu Grobnice, Livadice nalazi se velika nekropola sa stećcima u narodu poznata pod nazivom "grčko groblje". Nadgrobnici su dosta oštećeni i zarasli u šumu. Beloševac na ovoj nekropoli bilježi 230 stećaka, od čega 226 sanduka i 4 sljemenjaka. Grobovi su poređani na redove u pravcu istok-zapad.
U selu Podblaće, u blizini osnovne škole, na lokalitetu Rid, nalazi se veća nekropola sa stećcima. Postoji podatak da je ovdje bilo ukupno 177 stećaka, međutim Beloševac konstatuje da je njihov broj sada daleko manji. Stećci su poređani u redove, na pravcu istok-zapad.
U selu Glisnica, udaljenom 20 kilometara sjevero-zapadno od Pljevalja, nalaze se 4 nekropole sa stećcima. Na brežuljku u blizini osnovne škole, u savremenom groblju, nalazi se nekropola od 20-ak stećaka, od čega najviše sanduka, 3 sljemenjaka i 1 stub. Beloševac konstatuje da je stećak oblika stuba jedan od najbolje ukrašenih i najljepših primjeraka u ovom kraju. U zaseoku Rovići, na lokalitetu Čardak, nalazi se grupa od 4 stećka oblika sanduka, postavljenih na pravcu istok-zapad. U savremenom groblju takozvanom Mirovića groblju nalazi se grupa od 4 stećka oblika sanduka. U zaseoku Zaviđen, na imanju Milovana Lakovića, nalazi se nekropola od 18 stećaka. Nadgrobnici su dobro obrađeni i imaju oblik sanduka a 1 je ukrašen predstavom mača.
Na gornjem dijelu nekropole stećaka u Gornjem Gradcu nalaze se 4 velika stećka od čega 3 sanduka i 1 sljemenjak. Nadgrobnici su dobro obrađeni, velikih dimenzija, ali nemaju ukrasa. Ostali dio nekropole smješeten je odmah uz obalu Ćehotine, na mjestu gdje se danas nalaze kuće. U dvorištu privatne kuće na jednoj ploči urezana je predstava mača. Većina nadgrobnika na ovom lokalitetu je utonula a neki su dislocirani pa im se ne može odrediti tačan broj.
U selu Donja Brvenica, 17. kilometara udaljenom od Pljevalja, na lokalitetu Poda u savremenom groblju, nalazi se nekropola stećaka. Na ovoj lokaciji ranije je zabilježeno 40 stećaka od kojih su 3 bila oblika sanduka, a 4 sljemenjaka. Danas je ovaj broj daleko manji, u lošem su stanju i orijentisani su na pravcu sjeverozapad-jugoistok. Na jednom sljemenjaku sa postoljem, urezana je kompozicija ruke koja drži mač.
U selu Kruševu udaljenom od Pljevalja desetak kilometara nalazi se nekropola sa 37 stećaka. Nadgrobnici su prilično slabo obrađeni i većina je nepravilnog, amorfnog oblika. Ukrašena su samo 4 primjerka, od čega 3 sanduka i 1 sljemenjak. Postavljeni su u nizove, u većini na pravcu istok-zapad, a jedan manji broj na pravcu sjever-jug.
Na lokalitetu Grobnice u selu Kakmuž nalazi se nekropola sa 37 stećaka. Nadgrobnici su loše obrađeni i dosta oštećeni. Postavljeni su u nizove, u većini na pravcu istok-zapad, a jedan manji broj na pravcu sjever-jug.
U selu Odžak sa desne strane puta koji vodi za Žabljak, na brežuljku u zaseoku Ljeljenjak, Beloševac bilježi jedan usamljeni stećak u obliku sanduka. Nadgrobnik je dosta oštećen i dislociran. Iako je ukras na stećku većim dijelom uništen, jasno se razaznaje da je ovaj primjerak nekada bio bogato ornamentisan.
U selu Potpeće, odnosno njegovom zaseoku Gornje selo, na lokalitetu Luke nalazi se nekropola od 78 stećaka. Nadgrobnici su dosta oštećeni i utonuli. Postavljeni su u redove po pravcu istok-zapad, a pet primjeraka po pravcu sjever-jug.
Na lokalitetu Crkvine, Đurđevića Tara, u savremenom seoskom groblju nalazi se manja nekropola sa stećcima. Nadgrobnici su dosta velikih dimenzija.
U selu Mataruge, na brežuljku zvanom Molika, u savremenom groblju, nalazi se nekropola sa 32 stećka. Veći broj nadgrobnika je nepravilnog, amorfnog oblika, ali ima nekoliko veoma izuzetnih, bogato ukrašenih primjeraka oblika sanduka. Većina ih je postavljena po pravcu istok-zapad. Samo 5 primjeraka postavljeno je po pravcu sjever-jug. Prema podacima ranijih istraživača nekada su na ovoj lokaciji bila 53 stećka, ali je danas njihov broj mnogo manji.
U selu Vrulja udaljenom 30 kilometara od Pljevalja, na brežuljku zvanom Marina šuma, na savremenom groblju nalazi se nekropola od 38 stećaka. Većina nadgrobnika je dosta oštećeno i zaraslo u korov. Na samom brežuljku smješten je 31 nadgrobnik, a ostalih 7 nalazi se u podnožju, u neposrednoj blizini lokalne ambulante. I za ovoj lokaciji nekada se nalazilo više stećaka, odnosno postoji podatak da je ovdje nekada bilo 53 nadgrobnika. Oni su postavljeni po pravcu istok-zapad, sa malim odstupanjem a samo 3 primjerka su postavljena po pravcu sjever-jug. Wenzelova u svojoj studiji bilježi da se na ovoj nekropoli nalazi stećak na kojem je figura konjanika sa oreolom, što je scena koja je veoma rijetko zastupljena u likovnom repertoaru na stećcima. Za jedan premješteni nadgrobnik pouzdano se zna da potiče sa ove nekropole a danas se nalazi u u Pljevaljskom parku u sekundarnoj namjeni i upotrebljen je kao dopuna za spomenik Milu Peruničiću.
Za nekropolu u Marinoj šumi Beloševac je primijenila Bešlagićevu tipologiju na šest osnovnih oblika od kojih se na ovoj lokaciji nalaze četiri oblika, ploča, sanduk, sljemenjak i stub. Od navedenog broja na lokalitetu Marina šuma evidentirano je 14 stećaka oblika ploče, 7 stećaka oblika sanduka, 13 stećaka oblika sljemenjaka, 1 stećak oblika stuba i 4 primjerka čiji oblik nije mogao biti određen pošto su dva bila skoro sasvim utonula u zemlju, a dva potpuno obrasla trnjem.
Držeći se pravila da sve stećke visine do 30 cm visine treba svrstati u ploče, dok se ne dokaže suprotno, Beloševac nije isključila mogućnost da neki stećak iz ove grupe a zbog utonuća u zemlju ipak može pripadati grupi sanduka. Na samo jednom od 14 ploča registrovan je izvedeni ukras.


Motivi koji ukazuju na vojnike, ratnike, velikaše


Svih 7 registrovanih stećaka oblika sanduka na Marinoj šumi su ukrašeni i to 1 primjerak sa dvije duže strane, 3 primjerka sa sve četiri vertikalne strane, 3 primjerka sa svih strana, kao i sa gornje površine stećka. Za samo jedan sanduk može se pouzdano tvrditi da je imao postolje, četiri stećka spadaju u kategoriju visokog sanduka, odnosno njihova visina prelazi 80 cm.
Slemenjak je takođe ležeći nadgrobnik, oblika pravouglog paralelopipeda čija je gornja površina rješena u obliku krova. Na nekropoli u Marinoj šumi primijećeno je nekoliko varijanti stećaka tipa slemenjaka, vertikalnih strana suženih na dolje, bačvastog-lučno zasvedenog krova, niski pločasti, odnosno niskog slemenjaka sa blago naglašenim grebenom, zarubljenog krovnog dijela i sa niskim slemenom na četiri vode. Od ukupno 13 stećaka oblika slemenjaka samo je 1 neukrašen, dok su 4 primjerka ukrašena sa svih strana. Na sve 4 pobočne strane ukrašena su 4 stećka, 3 samo na sljemenu i 1 na sljemenu i jednoj čeonoj strani. Interesantno je da je od stojećih nadgrobnika na lokalitetu Marina šuma registrovan samo 1 primjerak oblika stuba.

Na lokalitetu Marina šuma susrećemo se sa skoro svim oblicima dekoracija na stećcima počev od cik-cak bordura, ureza i traka koji se sreću na svim oblicima stećaka, zatim talasastih i tordiranih traka, spiralnih vreža, kruga, zrakastih krugova, rozeta i krstova.
Veoma je interesantno da se na tri stećka na kojima se pojavljuje krst nalaze i predstave oružja, strijela i luk, mač i štit. Uglavnom vlada mišljenje da ovakva predstava stoji na nadgrobniku vojnika, ratnika ili možda nekog lokalnog velikaša, odnosno da označava status i položaj pokojnika ili da naglašava znak nekog vojnog reda. Na stećcima u Marinoj šumi motiv luka i strijele je relativno brojan i nalazi se na ukupno 9 primjeraka i to na 3 sanduka, 4 slemenjaka i jednoj ploči. Predstava luka i strijele je izvedena sasvim jednostavnim urezivanjem, bez naglašavanja bilo kakvih detalja i odaje gotovo istu ruku. Kao i ostalo oružje luk i strijela obilježavaju grob nekog ratnika, poznatog strijelca ili možda lovca.
Arkadni stubovi su najbrojniji motiv na nekropoli u Marinoj šumi. Zastupljeni su na skoro svim većim i reprezentativnijim primjercima tipa sanduka i slemenjaka (ukupno 10). Arkade imaju oblik plitke niše, polukružne zasvedene sa nekada blago naglašenim dijelom gdje stoje stubovi koji produžavaju arhivolte. Od ovoga jedino odstupa izmješteni "sljemenjak iz Pljevalja" koji ljepotom izrade, masivnošću, dubokim reljefom i raznovrsnošću motiva nadvisuje sve ostale i predstavlja jedan od najljepših primjeraka stećaka uopšte.
Samim vizuelnim izgledom nadgobnici oblika slemenjaka predstavljaju imitaciju kuće. Kolonada uklesanih arkadnih stubova još više pojačava ovaj utisak. Međutim predstava se toliko često ponavlja da gubi svoje pravo značenje i prelazi u ornament. Uz predstavu arkadnih stubova, na bočnim stranama stećka uglavnom stoje polukružne niše i to na ukupno 7 primjeraka.
Predstavu životinja na stećcima iz Vrulje nalazimo na samo jednom stećku oblika sljemenjaka. U jednoj od arkadnih niša nalazi se plitko urezana figura jelena, a u drugoj arkadnoj niši predstava neke životinje, možda psa, danas je prilično oštećena. Nada Miletić u svojim zapažanjima sa ovog lokaliteta navodi i jednu kompoziciju konjanika na slemenjaku ali postojanje ovakvog motiva na nekom nadgrobniku Beloševac nije zapazila iako je taj motiv i tražila.
Motiv ljudske figure na ovim stećcima je rijedak i javlja se na samo dva primjerka, na jednom nadgrobniku se javlja motiv polufigure, tj. poprsja. A na drugom sitno urezana ljudska figura. U susjedne dvije niše urezane su predstave životinja, vjerovatno jelena.
Na bočnoj strani jednog slemenjaka nalazi se predstava ljudske polufigure sa naglašenim krugom oko glave. Pored ovih Nada Miletić navodi, već pomenuti nepoznat stećak iz Vrulje na kom je predstavljen konjanik.
Na nekropoli u Marinoj šumi nemamo ni jedan nadgobnik sa natpisom, čime je datovanje prilično otežano, pa se pri određivanju njene starosti možemo osloniti samo na ornamentalne motive. Beloševac ovu nekropolu stećaka na osnovu ujednačenog načina obrade i prilično jedinstvenog ornamentalnog sistema smješta u 14 vijek i sa najdaljim trajanjem do početka 15-og vijeka.

ŽABLJAK

Prema podacima Anke Žugić u tekstu Ugroženost spomenika kulture na području Žabljaka na području opštine Žabljak nalaze se dvije nekropole Novakovići i Bare Žugića. One obiluju velikim brojem stećaka ukupno 337 od kojih je ukrašeno 47. Prema ovim podacima na ovim nekropolama ukrašen je skoro svaki sedmi stećak, ali treba uzeti u obzir i veliki broj amorfnih oblika koji nijesu ukrašeni.
Selo Novakovići udaljeno je od Žabljaka 12 km. Sama nekropola se nalazi na blagom uzvišenju u blizini Ribljeg jezera, na 1420 metara nadmorske visine a na kartama je ucrtana kao "grčko groblje". Nekropola je prilično zapuštena i ima dosta oštećenih, nagnutih i prevaljenih primjeraka. Okrenuti u pravcu istok-zapad. Nekropola prema ranijim podacima ima 61 stećak (9 ploča, 35 sanduka, 10 sljemenika i 1 sljemenik sa postoljem), ukrašenih ima 24 (2 ploče, 10 sanduka, 2 sanduka sa postoljem i 10 sljemenika).
Najčešći ukrasni motivi su: arkade, tordirane vrpce, frizovi, okviri ili bordure od kosih paralelica. Više puta se javljaju motivi povijene lozice sa spiralicama, odnosno trolistovima ili samo vjenčićima. Osim toga, javljaju se motivi običnih i stilizovanih krstova i svastika. Vrlo je malo motiva rozeta, polumjeseca i krugova.


Konjanik s kopljem na stećku kod Vlaške crkve


Javljaju se po jedanput motivi paralelnih rebara, štita, predstave čovjeka sa mačem i štitom i scene lova. A originalna su i dva motiva; friz od lukova sa vjenčićima i prepletna povijena lozica sa akantusovim listovima. Ovu nekropolu stećaka ranije je zapazio i Rovinski a kasnije je bila predmet interesovanja brojnih istraživača kao i nekropola u Novakovićima.
Na 2 kilometra Novakovića o u pravcu Njegovuđe, u selu Bare Žugića pored samog puta nalazi se veoma zapuštena nekropola stećaka od kojih su većina oštećeni. Skoro svi stećci su nagnuti ili prevaljeni na južnu stranu. Ima ih oko 206 amorfnog oblika. Nekropola ima ukupno oko 276 primjeraka među njima je 10 ploča, 46 sanduka, 4 sanduka sa postoljem i 10 sljemenika. Ukrašena su 23 primjerka (1 ploča, 14 sanduka, 2 sanduka sa postoljem i 6 sljemenika). Na stećcima se javljaju motivi bordura od kosih paralelica, obične i tordirane vrpce, obični i stilizovani krstovi, arkade, povijena lozica sa trolistovima, cik-cak linije, vrpcom spojena tri koncentrična kruga, rozete, polumjesec, jabuka, lukovi i strijele, mačevi i štit, predstava kola, uzjahan jelen, lov na jelena i ubijena životinja.
Interesantno je i zapažanje Rovinskog koji je obilazeći ovaj lokalitet uočio da na ovom lokalitetu do prije manje od 100 godina nije bilo stalnih naselja, nego su bili samo katuni. On kaže da je i tada kada je on obilazio ovaj teren bilo teško naći 200 kuća, "iako se u posljednje vrijeme sve više doseljavaju iz drugih mjesta i niče gradić Žabljak. Ali u staro vrijeme, sudeći po grobljima, ovdje je stanovništvo bilo brojno i uživalo u blagostanju, koje im je i omogućilo da postave tako veličanstvene spomenike svojim umrlim". Postojanje u današnje vrijeme velikih nekroploa, kao na Jezerima, u krajevima sada relativno nenaseljenim, ukazuje da je nekada u tim krajevima bilo mnogo brojnije stanovništvo.
I na Cetinju u dvorištu Vlaške crkve, sa obije strane puta koji vodi ka njenom portalu, nalazi se po jedan monolitni nadgrobnik - stećak. Stećci su usko povezani sa istorijatom crkve koju su podigli sinovi Ivana Borojevića u spomen ocu i u znak sjećanja na dan njihovog zajedničkog dolaska na Cetinjsko polje, kako piše Leković, pozivajući se na Erdeljnovića. Kako stoji u natpisu iznad portala crkva je podignuta 1450. godine. Risto Dragićević u članku pod nazivom "Nekoliko potpuno ili djelimično nestalih spomenika kulture" navodi podatke koje je u listu "Otadžbina" objavio Rovinski, a koji govore da je pri građenju Vlaške crkve upotrijebljeno "150 kamenova", a da je znatan dio istih utrošen za druge građevine.
Po narodnom predanju na ovom mjestu su sinovi sahranili Ivana Borojevića i pred njegovim grobom sagradili crkvicu "od plota". Stećci su po ovoj verziji podignuti kao obilježje na grobovima rodonačelnika Donjokrajaca, Ivana Borojevića i njegove žene Jelice. Po drugom predanju ispod njih su sahranjeni narodni junak Bajo Pivljanin i njegova žena ili barjaktar Lima, dok su po trećem narodnom predanju ispod stećaka sahranjeni vojvoda Vuksan Nikolin i Bajo Pivljanin.
Stećci ispred Vlaške crkve predstavljaju posebnu varijantu tipa sanduk, ali su deformisani na specifičan način. Po jedna bočna i čeona strana zakošene su tako da reduciraju površinu osnove u odnosu na gornju površinu kamenog bloka. Stećak sa lijeve strane puta ka crkvi je ukrašen, nešto malo oštećen, dok je drugi neukrašen i oštećen na desnoj bočnoj strani.
Usljed uticaja atmosferalija njegov ukrasni motivi danas se sa naporom može razaznati. Širina ureza je 1-2 cm, a neki djelovi ukrasa izrađeni su gotovo u plitkom reljefu. Strane stećka oivičene su bordurom od tordiranog kanapa dok je ovakva plastična traka izostala na gornjoj površini. Na zapadnoj bočnoj strani stećka prikazano je kopljište sa trolisnim završetkom i nejasnim parom kosih ureza sa obije strane pri njihovom dnu.
Na južnoj strani stećka prikazan je konj sa jahačem u sedlu usmjeren u pravcu zapada. Konjanik u ruci i pod pazuhom, drži koplje uzdignuto prema gornjem lijevom uglu polja. Vrh koplja, bodež jasno se razlikuje od drvenog kopljišta, na kome se primjećuje nataknuti predmet u obliku prstena. Konj je prikazan statično u trenutku zaustavljanja. Nogama ukošen unaprijed neobično je povio glavu i rep a iza njega je prikazano drvo. Glavu jahača je nemoguće rekonstruisati jer je na tom mjestu stećak teško oštećen. Kompletna scena fiksirana je za tlo urezanom linijom. Na istočnom bočnom polju ne postoji nikakav ukras osim bordure koja oivičava neoštećenu površinu. Na sjevernoj strani predstavljen je štit romboidnog oblika. Oko njegovih ivica primjećuje se šrafirana ukrasna bordura. Površina štita presječena je sa dva paralelno i vertikalno postavljena ureza, koji pored uloge ukrašavanja vjerovatno imaju kao i bordura utilitarnu funkciju u njegovom ojačanju.
Gornje polje ukrašavano je najmanje dva puta. Urezani mač pripada prvobitnom, originalnom ukrasu. Uvučen je u korice sa opasačem na kome se vidi pređica. O pojasu je obješena ukrašena torbica, neobičnog oblika, možda relikvijar ili neka vrsta insignije. Na maču se jasno razlikuju krsnica sa okruglom jabukom i nakrsnica jednostavnog vodoravnog tipa. Mač je predstavljen u prirodnoj veličini. Pri vrhu mača simetrično su urezana dva polumjeseca. Dva krsta od kojih je jedan urezan preko centralnog dijela oštrice mača a drugi u jugozapadnom uglu polja, nesumnjivo su iz kasnijeg perioda.

Jesu li macurska groblja u vezi sa kulturom stećaka


Radoslav Rotković u knjizi „Sazdanje Cetinja“ dovodi u vezu predstavu konjanika na stećku sa prvim pomenom Cetinja u Kotorskom arhivu iz koga saznajemo da jedan Cetinjanin kupuje pancirnu košulju. Za razliku od Lekovića koji smatra da nije riječ o prizoru iz svakodnevnog života, Rotković stavlja predstavu konjanika u istorijski kontekst i uvjerava nas da je prizor realan. Aleksandar Berkuljan u članku „Gnostički simboli u Crnoj Gori“ tumači ovaj prizor kroz prizmu gnostičke simbolike. Isti autor u članku „Prilog priči o sudbini stećaka u Crnoj Gori“ ukazuje na grupu, najvjerovatnije dislociranih stećaka oko Saborne crkve na Čevu.
Ukrasni motivi identični onim na stećcima mogu se primijetiti na mnogim crkvama u okolini Cetinja, posebno u Katunskoj nahiji, a upotrebljavani su kao spolije i na nekim objektima u basenu Skadarskog jezera.

ŠAVNIK

U opštini Šavnik Gojko Kilibarda pominje lokalitete stećaka u Pošćenju i Previšu, ali bez bližih podataka o nekropolama i broju nadgrobnika. Prilikom obilaska crkve Sv. Đorđa u Tušinji koju je podigao i u kojoj je sahranjen crnogorski ban Novica Cerović uočili smo da su i u ovoj crkvi kao gradivni materijal korišćeni stećci.
Pored ovdje iznesenih lokaliteta sasvim je moguće da se nekropole stećaka nalaze i na nekim drugim lokacijama u Crnoj Gori, prvenstveno na teritoriji ostalih opština na sjeveru Crne Gore i zapadnim planinskim masivima iznad Boke Kotorske. O \"macurskim grobljima\" pisala je i Draginja Kujović (Evidencija stanja spomenika Kolašina) koja navodi da nekropola sa kamenim monolitima u obliku sanduka ima i u Gornjim Rovcima, Veljem Dubokom, Liješnju, Starteškoj Gori, Prekobrđu, Gornjoj Ljutoj, Vrujcima, Javorju, Gornjoj Morači. Prema stilskoj analizi ukrasa na kamenim pločama nekropole u selu Bojići - Gornja Morača, ona smatra da bi se pomenute nekropole mogle dovesti u vezu sa stećcima, na što ukazuju i neke istorijske činjenice. Ukras na nekoliko nadgrobnika nekropole u selu Bojići izveden je u vrlo plitkom reljefu, površinski; simboli su stilizovani solarni i lunarni motivi, dati u obliku kruga i rozeta, uokvireni linijama ili dati samostalno bez okvira. Draginja Kujović smatra da "macurske nekropole" u Morači i Rovcima pripadaju hercegovačkoj školi položenih stećaka tipa sanduka bez ukrasa.
Sve ovdje o prikupljene informacije o crnogorskim stećcima imaju za cilj da prije svega podsjete na napore i nastojanja drugih istraživača da zabilježe ostatke kulture stećaka na prostoru Crne Gore i ujedno daju podstrek svima nama da uradimo ono što je u našoj moći da ih sačuvamo za buduće generacije. Premda je predmet i povod njihovog stvaranja bila smrt, danas oni najmanje podsjećaju na to. Sada su oni daleko više svjedočanstva nekog prošlog života i vremena, dokumenti o djelima naših predaka i test našeg odnosa prema njihovom značaju.

VII. ZAVRŠNA RAZMATRANJA

Stećci pripadaju kategoriji nepokretnih kulturnih dobara pa je među konzervatorima često vođena rasprava o načinu njihove zaštite i veoma čestom izmještanju najčešće u parkovima muzeja ili za to posebno napravljenim lapidarijumima. Motiv za njihovo izmiještanje najčešće se nalazio u potrebi njihove bolje zaštite, očuvanja od uništenja, oštećenja i vandalizma, ali i bolje prezentacije.
Ipak postalo je očigledno da kulturno-istorijske vrijednosti stećaka prije svega i jedino dolaze do izražaja u ambijentu gdje su prvobitno bili postavljeni. Tako danas bez dileme u stručnoj javnosti preovladava stav da je stećak nepokretno kulturno dobro koje treba da ostane na mjestu svoga nastanka.
Problemi s kojima se susreću stručnjaci u današnjem savremenom društvu prilikom obrade stećaka na terenu su zapuštenost, izmiještanje, uzurpiranje prostora na kojima su stećci smješteni, izgradnja stambenih objekata koji narušavaju ambijentalni izgled nekropole, nekropole sa stećcima unutar kojih se nalaze aktivna groblja i vandalizam. Postoji niz faktora koji su presudno uticali da se danas većina nekropola stećaka nalazi u zapuštenom stanju a pored djelovanja prirodnih sila najveći neprijatelji stećaka je neprosvijećenost i nebriga.
Stanje sa terena upućuje na zaključak da se stećci nalaze u jednom nezavidnom položaju u odnosu na savremena zbivanja u društvu, pa je u cilju njihove zaštite neophodno iznalaziti konkretne stručne, pravne, finansijske i druge mjere da se stećci zaštite od propadanja i na pravi način prezentiraju javnosti.
Postupak zaštite i sanacije stećaka obično se sastoji iz više faza. Prva faza obuhvata pravnu zaštitu, odnosno donošenje akta kojim se stećci utvrđuju za kulturno dobro ili im se kroz neki drugi relevantni model obezbjeđuje pravna zaštita. Ovim aktom se pored samih stećaka pod pravni režim stavlja zaštićena okolina i određuje kontakt zona.
Poseban problem kod zaštite stećaka predstavlja imenovanje titulara ili vlasnika stećka ili nekropole stećaka koji bi po pravilu trebalo da vodi brigu o njima. U najvećem broju slučajeva stećci ili nekropole stećaka se nalaze na državnoj zemlji, u neposrednoj blizini aktivnih grobalja i na privatnim imanjima gdje vlasnici zemljišta nijesu zainteresovani za njihovu zaštitu i očuvanje. U tom smislu kao najbolje riješenje za očuvanje stećaka jeste da se briga o njima povjeri lokalnim ili državnim službama nadležnim za očuvanje kulturnih dobara.


Nominacija za upis u listu svjetske kulturne baštine


Neki od slučajeva kada može doći do izmiještanja stećaka su ukoliko je došlo do njihovog prirodnog pomjeranja ili ugroženosti usljed prirodnih fenomena, te ukoliko postoje jasni dokazi da bi njihovo zadržavanje na trenutnoj lokaciji predstavljalo ozbiljan rizik za sam stećak. U slučajevima kada se odlučuje o izmiještanju, potrebno je izvršiti detaljno snimanje lokacije, uključujući arheološko istraživanje i snimanje kako nadgrobnika, tako i groba. Takođe, prije izvođenja radova potrebno je identifikovati pogodnu lokaciju za izmiještanje. Naravno postupak izmiještanja stećaka mora imati i osnovu u zakonu.
Tehnička zaštita stećaka obično podrazumjevaju mjere preventivne zaštite, odnosno nivelaciju terena u cilju rješavanja problema utonuća stećka u zemlju što je posljedica njihove velike težine i poroznosti terena i uklanjanje rastinja, korijena drveta i svega onoga što na terenu može direktno da ugrožava stećke.
Konzervatorski radovi na stećcima najčešće se svode na uklanjanje nanosa zemlje i humusa sa stećaka, uklanjanje lišajeva i mahovine, odnosno čišćenje stećaka od organskih i neorganskih materija. Poseban proces se odnosi na čišćenje i sanaciju pukotina, dekorativnih i eventualno tekstualnih elemenata na stećcima. Posljednja faza je uređenje i održavanje nekropole ili zaštićenog prostora, uređenje pristupnih staza i nadzor kako bi se stvorili uslovi za njihovu trajnu zaštitu.
Dokumentacija o stećcima se po pravilu radi prema jedinstveno uređenom obrascu za čitavi prostor koji uživa isti pravni režim. Ovakva dokumentacija sadrži sljedeće podatke o lokaciji; naziv lokaliteta, opština, naselje, katastarska čestica, imovinski podaci, geografske koordinate, nadmorska visina, pozicija na karti i prostornom planu. Dokumentacija takođe sadrži i podatke o bibliografskim podacima, ranijim istaživanjima, mjesnoj tradiciji, toponimima, broju stećaka, tipovima, poziciji, dimenzijama, dekoracijama i ornamentima, njihovoj očuvanosti, foto-dokumentaciju i sva druga zapažanja koja mogu biti od interesa za očuvanje ili istraživanja o predmetnoj nekropoli.
Za početak trebalo bi na jednom mjestu, ili konkretno u vodećoj državnoj ustanovi nadležnoj za zaštitu kulturnih dobara prikupiti dokumentaciju vezanu za već izvršena terenska istraživanja. Proučavanje još neistraženih lokaliteta stećaka i rekognosciranje terena se nameće kao velika potreba i prevazilazi daleko snage i mogućnosti pojedinaca. Ono zahtijeva saradnju čitavog niza stručnjaka, predstavnika raznih naučnih grana (istorija, arheologija, istorija umjetnosti, etnologija, paleografija, lingvistika). Istovremeni rad raznih stručnjaka, koordiniran iz jedne ustanove, dao bi najviše garancije da bi se posao obavio za srazmjerno kratko vrijeme i na kvalitetan način.
Poseban impuls u zaštiti stećaka dala je inicijativa potekla od strane Bosne i Hercegovine da se stećci kao jedinstveni primjer ljudske kreacije upišu na Listu svjetske kulturne baštine. U tom smislu predstavnici Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore potpisali su prošle godine u Sarajevu Pismo namjere za uspostavljanje međuinstitucionalne saradnje na pripremi i prezentaciji zajedničkog projekata "Nominacija stećaka-srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO".
Inicijativa i sve aktivnosti koje se u tom smislu podrazumijevaju trebalo bi do septembra 2010. godine rezultirati uvrštavanjem stećaka na UNESCO-voj tentativnoj listi svjetske baštine što bi bio neki prethodni korak u čitavoj proceduri. Predstavnici institucija za zaštitu kulturnog nasljeđa iz ove četiri države, takođe su formirali administrativno tijelo za pripremu i prezentaciju zajedničkog projekta izrade dokumenta “Nominacija stećaka - srednjovekovnih nadgrobnih spomenika - za upis na listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a”. Ovo tijelo ima zadatak da zajedno sa stručnim službama objedini sve podatke koji se tiču preciznog broja nekropola, njihovog rasporeda u prostoru i svih drugih kriterijuma bitnih za uvrštavanje nekropola stećaka u nominacijski dokument.
Kao zajednička kulturna, ali i nacionalna baština kultura stećaka je okupila ove četiri zemlje i povezala ih u najveći zajednički regionalni kulturni projekat. Nema sumnje da će i UNESCO u ovom projektu prepoznati interkulturalni dijalog koji istovremeno relaksira i međunacionalne odnose i da će mu u tom smislu dati punu podršku.
Iako se u Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori nalazi tek nešto manje od 10 odsto ukupnog broja stećaka, kultura stećaka je takođe veoma važna i za ove države preko čijih se teritorija prepliću brojne kulture i civilizacije. Istovremeno zajednička nominacija stećka za upis na Listu svjetske kulturne baštine je čin prijateljstva i razumijevanja i dobra šansa da se region bivše Jugoslavije u najboljem svjetlu prikaže Evropi i svijetu.
Ovu tezu najbolje potvrđuju riječi istoričara Dubravka Lovrenovića: "Za evropske, pogotovo srednjovjekovne kulturološke prilike neuobičajena je činjenica da su se pod stećcima u isto vrijeme sahranjivali pripadnici triju kršćanskih konfesija - pravoslavne, katoličke i crkve bosanske, što nam daje osnova za jednu tezu da se u srednjovjekovnoj Bosni radilo o jednoj vrsti mekoga multikulturalizma, gdje granice između određenih kultura i konfesionalnih identiteta nisu bile tako oštro iscrtane kao u ostalom dijelu srednjovjekovne Evrope".


Čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom


Nema dileme da stećci ispunjavaju najznačajnije i najbitnije kriterijume od onih deset koje je utvrdio UNESCO i da će se stećci u dogledno vrijeme naći na Listi svjetske kulturne baštine. Za Crnu Goru je zato jako važno da što više svojih institucija i stručnjaka uključi u ovaj proces. Razloga za to ima više, sa jedne strane potreba zaštite stećaka u Crnoj Gori je civilizacijska obaveza a sa druge strane imamo jedinstvenu šansu da se naši stručnjaci, rukovodeći kadrovi, pravnici i državni organi, kao i članovi Nacionalne komisije za saradnju sa UNESCO-om do detalja upoznaju sa nominacionim postupkom i procedurama koje ćemo i pojedinačno morati proći prilikom najavljene nominacije Cetinja na UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine.
Na kraju može se bez svake sumnje zaključiti da su stećci autohtoni srednjovjekovni nadgrobni spomenici, ukrašeni plastičnim prizorima iz života, lova, viteških turnira i vanredno zanimljivim natpisima. Stećci su tragovi prošlosti i čuvari tajne jednog danas zagonetnog i još uvijek nedovoljno rasvijetljenog vremena srednjovjekovne istorije Balkana, ali i ključevi za njeno otkrivanje. I pored brojnih drugih narodnih imena za ove kamene nadgrobne spomenike, naziv stećak ostao je onaj univerzalni i najčešće korišćeni na cijelom prostoru gdje se oni mogu i naći. Teško je iznijeti tačan podatak o njihovom broju jer nakon svakog obavljenog istraživanja konstatuju se nove nekropole ili pojedinačni stećci, pa se brojka od 100 hiljada stećaka čini najrealnijom. Najveći broj stećaka skoro 70 posto nalazi se na prostoru Bosne i Hercegovine a ono što zabrinjava jeste činjenica da je njih 95 posto u lošem stanju, na granici potpunog propadanja i da im je neophodna hitna zaštita.
Najveće dileme u istraživanju i analizama stećaka svode se na pitanja njihovog porijekla, pripadnosti pokojnika koji su sahranjivani ispod stećaka, kao i simboličkih poruka koje nose pojedine predstave uklesane na njima. Najviše podataka za istoričare daju natpisi koji karakterišu manji broj stećaka i koji govore o različitim društvenim slojevima koji su sahranjivani ispod stećaka.
Kada su krajem 18. vijeka počele u Evropi da prodiru vijesti o postojanju jedne originalne umjetnosti na nadgrobnicima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, zapadni kulturni svijet bio je u to vrijeme zauzet analizom nekih sasvim drugih umjetničkih djela. Piramide, antički hramovi i renesansna umjetnost bili su mnogo atraktivnije teme kako za istraživače tako i za ljubitelje starine.
Stećci se počinju sistematski proučavati od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i ova istraživanja i tumačenja najčešće prate nacionalna i politička obojenost u cilju ostvarivanja nekih nacionalnih ili političkih interesa. Najveći značaj ranih istraživanja kulture stećaka svakako imaju ondašnji opisi nekropola koje su tada bile brojnije i nažalost mnogo bolje očuvanje nego što je to danas. Ono što je danas sigurno jeste da su se ispod stećaka pokopavali pripadnici svih naroda koji danas žive na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, ali i preci današnjih Crnogoraca sa prostora kulture stećaka.
U periodu nakon Drugog svjetskog rata započet je i usvojen sistem monografskih studija o pojedinim značajnim nekropolama ili grupama nekropola sa stećcima a zatim objavljen čitav niz monografskih radova koji i danas predstavljaju osnovni fond naučno sređene građe za šire istraživačke poduhvate. Može se reći da su ovim radovima već obuhvaćene najljepše nekropole i najvažnija područja sa stećcima na prostoru Bosne i Hercegovine, ali tako obrađen i publikovan materijal iz Crne Gore praktično ne postoji.
Čak i danas kada se na ovim prostorima vlastitim snagama obavljaju savremena istraživanja kulturnog nasljeđa, proučavanje stećaka a pogotovo njihova prezentacija nijesu ni približno srazmjerni ovom umjetničkom blagu i specifičnom fenomenu kulta mrtvih. Nedovoljno istražena teritorija, parcijalno obrađene lokacije ili teritorije, bez baze podataka i objedinjene građe stavili su Crnu Goru na marginu kulture stećaka ne samo u geografskom nego i u stručnom dijelu. Inicijativa da se stećci kao regionalno kulturno dobro upišu na Listu svjetske kulture baštine ipak uliva optimizam da će ovaj segment crnogorskog kulturnog nasljeđa biti u bliskoj budućnosti temeljnije istražen i kvalitetno zaštićen.
Od brojnih djela, separata, rasprava i tekstova napisanih o stećcima, knjiga Nenada Tanovića, "Oblici bosanskih duša" iz 1994. godine, postala je nezaobilazno štivo kada se o ovoj temi razgovara, ali i zbog kontroverznog epitafa sa Stećka Tanišinog (1389).
Sam Tanović kaže:
“Ali initimno, nikada nisam prestao da vjerujem da su jedino natpisi koje sam pročitao sa stećaka prava istina o životu. Jednačine koje sam naučio, i kojima se svijet elektrona i mikročipova pokoravao, su me oduševljavale, računari beskrajno radovali, ali sam znao da ono što je danas tehnička i tehnološka istina sjutra će biti samo muzejski eksponat. A kada bih pročitao natpis sa stećka, koji je bez velikih i malih slova, bez podjele riječi u rečenice i bez rečeničnih znakova, tada bi do mene, u trenu kroz vijekove prenesen, dopro istinski ljudski krik, istovremeno i potresan i dirljiv, jer se tu u par redaka stisla cijela životna staza pokojnika, njegove sklonosti i njegova povijest i rodovsko stablo i gruntovnica i ljubav prema ženi i baštini i čuđenje pred smrću i strah pred zaboravom”.
Upravo ove riječi profesora Tanovića iznose neumitnu činjenicu, da se o stećcima mnogo više nagađalo nego što se stvarno znalo i da se o stećcima puno više govorilo i pisalo, nego što se sistematski istraživalo i upoznalo.


Bijah onaj koji se pitao kako to da nebo ne stari


Na kraju evo i nekoliko natpisa sa stećaka, čije zagonetne poruke i danas izazivaju divljenje i tjeraju na duboko razmišljanje.

Zapis sa stećka Ljubenova (1258):

Ovdje leži Ljuben u Vrhbosni rođen u Vrhbosni zakopan na svojini plemenitoj.
Ja bijah onaj koji cijeli život na raskrsnici stajah, razmišljah, oklijevah.
Bijah onaj koji se pitao kako to da nebo ne stari,
a iz njega se stalno rađaju nova i nova godišnja doba.
I u sobi gdje bjeh bijaše prozora a iza prozora beskraj, ali ja uporno gledah u pod.
I mišljah mojom smrti sve će to konačno stati, ali nije i moja smrt sve starša i tješnja je.
Kam mi usječe Dražeta, a zapis upisa Husar ne da pokažu da bijah već da me više nema
ljeta gospodnjega 1258.

Zapis sa stećka Berka Miotosa (1317):

Ovdje leži Berko Miotoš, na svojoj zemlji plemenitoj,
Ako ćeš mi biljeg pogubiti, pogubi ga, ali ruke i noge svoje sačuvaj.
Težak je ovaj kamen, a još teži za prevalit. Kosti mi moje težinom nažuljao.
Ako u kosti moje još hoćeš krenuti, učini to i prosto ti od mene i Boga bilo.
Ali samo nemoj Bakulinu kćer poljubiti. Zbog nje mi je srce prepuklo.
Ako je poljubiš pogubio te Bog i moja te sudbina strefila.
Juli mjeseca 1317. godine, po Gospodu.

Zapis sa stećka Milca Povrzena (1165):

Ovdje leži Milac Povrzen od Gornjih strana na svojoj plemenitoj Bosni.
Kad proljeće dođe po ko zna koji put i moje bi pomahnitale kosti negdje išle
za mirisom nekih starih, tajnih i tuđih ljubavi.
A i život mi takav bijaše. U snovima bijah kao planina, u mislijma kao vitez, a u životu paž.
Ne prevrni moj kamen mogao bi vidjeti, kako ćeš i ti izgledati.
Dvanajestog dana februara 1165. godine Gospodnje.

Zapis sa Stećka Stanca Godinovljevog (1204):

Ovdje leži Stanac Godinov sin na svojini plemenitoj u Bosni.
Ne ubi me sedam rana od strijela, koplja i sjekire, ne proždre me nijedna
šumska zvijer, ne proguta me riječni vir, ni oganj, ni zima, mi ne smetoše trag.
Ubi me Sipara jer mi se obećala a za drugog otišla.
Prosto joj bilo sve,
ali ja ću našeg sina i dalje da sanjam, makar sada sam.
Ne svalite mi ovaj kam. To su moje oči kroz koje ću i dalje zvijezde i Siparu da gledam
1204. ljeto, oktobar, mjesec lijep ali tužan, jer nema više onoga što bi, a nema ni onoga što će nekada biti.

Zapis sa stećka Tolojevog (1066):

Ovdje leži Toloje.
Ne prevrni mi ovaj kamen, ne prekidaj mi ovaj san. Možda mi se sada desi ono što,
željeh da mi se desi u životu.
1066, kada vepar bješe gospodar u šumi, a ja....

Zapis sa stećka Aste kćeri Bogcinove iz 1422:

Ovdje leži Asta Bogčinova zloušica kći, a ne leži mi se.
Kako bih rado sada pred veče sa tobom kroz livade prošetala
i onaj poljubac što si isko, a ne dobio, ti dala.
Pa da i nebo pukne
Ne bi mi bilo žal, ... ni stid,
Namjerniče ne tiči mi kam, nek oni koji ne čine, učine to, što ja ne učinih,
jer ja tek sad znam kako dušu prže neispunjena davanja.
1422. ljeta kad se radovaše sretni a ja umrijeh.

Zapis sa stećka Tanišinog (1389):

Ovdje leži Taniša Crk od kraljeve Sutjeske, od kralja voljen, ali bez slobode, ko lovački pas kralju dodiljen. Živjeh, al vodom ne ugasih žeđ, niti plodovima zemlje ne utolih glad, jer se glad i žeđ vraćahu svaki dan, u utrobu moju, kao što se svaki dan ja iz polja vraćah kući isti, ali za taj dan drugačiji. I stalno mišljah na tebe Gospode, i sa molitvom tebi pred noć sklapah oči svoje, i sa molitvom tebi sa jutrom ih otvarah, kao što se jutrom otvaraju prozori i dvori doma tvojega i mojega. I stalno te čekah i nadah ti se stalno. Ali Ti se ne pojavi niti mi se Ti obznani. Samo muk.
I rodi se sumnja u duši mojoj sumnji nesklonoj, da i ti negdje, kao ja ovdje, uzalud ne čekaš spasenje od mene. I sa tom teškom mišlju legoh pod ovaj biljeg i tu misao usjekoh u tvrdi kamen da oni koji pročitaju vide ko će od nas dvojice prvi dočekati spasenje. Legoh gorak 1389. ljeta po Gospodu kad Tvrdko bješe kralj od Bosne, Srbije, Dalmacije i Zapadnih Strana, a ja tad bjeh starac koji u svijetu vidjeh ono što ne htjedoh vidjeti, a ne dočekah ono što srce moje stalno čekaše i samo to želješe.

Tekst je preuzet iz dnevnog lista "Vijesti", izlazio u vidu feljtona koji je počeo 15. jula 2010., završen 7. avgusta 2010.