Tomislav GRGUREVIĆ:
TAJNE BOKELjSKOG OSTRVA SVETI ĐORĐE

Tomislav Grgurević

TOMISLAV-TOMO GRGUREVIĆ, NOVINAR I PUBLICISTA

Barba bokeškog novinarstva

Između dvije emisije, između dva broja, stalno u trci sa vremenom, novinari "prepisuju" život, ali, kada iz života nenadano odu, tada samo "crni posmrtni plakati objave da su i oni sa nama živjeli".
Upravo tako, ovozemaljske dane je potrošio, i u sjećanje se preselio, Tomislav - Tomo Grgurević, zapamćeni novinarski poslenik, rijetko bogate i čiste ljudske i profesionalne biografije, ispisivane u vremenu koliko po dobro zapamćenom, toliko i metežnom.

Početak njegovog novinarskog poluvjekovnog traganja vezan je za Radio Titograd, čiji je vrli dopisnik ostao da kraja radnog vijeka. Ostale su zapamćene brojne rubrike i emisije o "nevjesti Jadrana", o drevnim gradovima i njihovom blagu, o neprolaznim ljepotama prostora "gdje se priroda poigrala", posebno zapisi o zajedničkom životu, koji je kroz vjekove bio most u budućnost.

Ipak, najduže će ostati u pamćenju poruka od prije tri decenije, kada je Tomo Grgurević, koji minut nakon razornog zemljotresa, preko talasa Radio Titograda svijetu javio... Kotor ne postoji više...
Kotor je ipak pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su ga voljeli kao Tomo Grgurević, posljednja novinarska primorska legenda, izrasla iz jakog stogodišnjeg novinarskog stabla lista "Boka", na čijim je stranicama sa zapamćenim prijateljem i novinarskim sapatnikom Andrijom Ševaljevićem, decenijama ispisivao i uređivao njene najljepše stranice. Činio je to vrlo umješno i uspješno, kao prvi urednik "Hrvatskog glasnika", kao urednik Radio Kotora, sa čijom se programskom politikom, to se ne smije zaboraviti, u vremenu "ratnih i drugih razaranja" - nije slagao.

Imao je Tomo Grgurević hrabrosti, i profesionalne i lične, da uvijek bude na visini zadatka, da sačuva ugled profesije, kojoj je darivao čitav život, zapisujući na staroj austrijskoj mašini priče i legende zavičajne, posebno "Bisere bokeške", za kojima je do potonje ure tragao. Najbolja potvrda je brojna feljtonistička građa, desetak vrijednih knjiga o "Ljudima i ćudima", o neponovljivim ljepotama, o istorijskim istinama, koje vrijeme mora pamtiti, pa dokumenta o susretima sa Josipom Brozom, sa golootočkim zatvorenicima...
Novinarska radionica Tomislava Grgurevića nedavno je nenadano zatvorena. U njoj mala biblioteka, neumorno pola vijeka ispisivana. Novu knjigu iz štampe nije dočekao, vrijedne zapise je ostavio, život na svoj način potrošio, svoju "Boku - kraj bez kraja", kako je zborio, na poseban način volio, zaljubljenik u planinske pohode i novinartvo - "lijepo prokeletstvo", učitelj moj i prijatelj Tomislav - Tomo Grgurević, potonji barba bokeškog novinarstva.

Dragan Mitov Đurović
Pobjeda, 12.04.2009.

Tomislav GRGUREVIĆ:
TAJNE BOKELjSKOG OSTRVA SVETI ĐORĐE 

Tu nije nikada bilo veselja a danas nema žive duše


Putujući brodom kroz Boku Kotorsku, iz pravca Veriga, prije nego se pred očima ukaže Perast, putnik opazi siluetu tamnog, skoro crnog ostrva, u čijoj se pozadini, kao na kakvoj ogromnoj kulisi, vidi grad, ofarban patinom prošlosti i orkužen sivilom ambijenta kojega čine palate i crkve starih kapetana, davno otputovalih iz njega, da se više nikada ne vrate. I sve okolo zaodjenuto je crnim velom smrti...
To ostrvo se, više od trinaest vjekova, zove Sveti Đorđe. Tada su ga tako nazivali Kotorani. I nijesu to uradili ni malo slučajno, već duboko promišljeno. Maloj kopnenoj oazi dali su ime tadašnjeg zaštitnika Kotora, Svetog Đorđa. Od tada se mnogo toga promijenilo – ili je nestalo, ili stvoreno novo. Mijenjali su se i brojni vlasnici ostrva, jer ko ga je posjedovao, vladao je Risanskim i Kotorskim zalivom.

GEOGRAFSKI CENTAR BOKE

Bilo je mnogo njegovih vlasnika, taman koliko i okupatora Boke Kotorske. Ipak, ime ostrva opstajalo je sve do ovih dana. Svetom Đorđu, sudeći po legendi, za razlilku od ostalih ostva na kugli zemaljskoj, zna se dan u sedmici kada je rođen, ali se ne zna godina, vijek, milenijum kada je to bilo. Bog ga je, dakle, napravio jedne nedjelje, prve nakon što je stvorio svijet, kada se odmarao od napornog posla.
Priča se da je ono usađeno - mаda je to teško precizno izračunati - tačno u geografskoj sredini Bokokotorskog zaliva, gdje je centar kruga koji dodiruje najudaljenije tačke teritorije kopna, jednog od najljepših zaliva svijeta. To je, kaže predanje, upravo Bog htio da tako bude.
Ostrvo je postavljeno na mjestu gdje je sjeku koordinate 40º 29,8'' sjeverne geografske širine i 018º 41,5'' istočne geografske dužine. Udaljeno je od rta Oštro, mjesta gdje se ulazi u Bokokotorski zaliv 11,2 nautičkih milja, a od Kotora, čija je vjekovima bio teritorija, treba preći 4,8 nautičkih milja za doći do njega. Herceg-Novi je daleko devet nautičkih milja, a Perast svega 0,2 Nm, dok do Risna, koji je dijelom ''pobjegao'' u zemljotresu, sada treba voziti 1,4 Nm.
Risan je, inače, nekada bio mnogo bliže Svetom Đorđu. Istina, ostrvo je ostalo tamo gdje je oduvijek bilo, od kada je rođeno, ali mu je Risan, nekadašnji Rizinium, bio na dohvat ruke. Predgrađe je bilo na svega nekoliko stotina metara daleko. Tada se, u šestom vijeku, desila prava kataklizma. Rizon je propao u more i nestao dolje za vječna vremena, dok je ostrvo, pod zaštitom sveca čije ime nosi, bilo pošteđeno. Sada je današnji Risan znatno udaljeniji od Svetog Đorđa nego što je to bilo prije hiljadu i pet stotina godina.
Danas mnogi Sveti Đorđe zovu ostrvo mrtvih. S pravom, jer na groblju, na ostrvu, počiva neznano koliko stotina, ili hiljada ljudi – Peraštana, ali i ostalih. Neki su mu dali i drugo ime - «prokleto ostrvo», što i jeste bilo. Nekada ga je rimski papa bio zvanično prokleo svojim inderdiktom zbog groznog zločina koji se desio na njemu. Godinama Hrišćani nijesu smjeli na njega kročiti da ih ne bi stigla anatema prvog božjeg sluge.

STIZALA SU JEDINO ZLA

Nepoznato je vrijeme dolaska prvih ljudi na ostrvo da bi uživali blagodeti prirode i da mirno spavaju ne plašeći se divljih zvijeri jer ih je od njih štitilo more. Prema najstarijim pisanim podacima tamo su prvo stigli Pirusti. Doputovali su do morske obale, nakon čega im je rimski car Dioklecijan odobrio da tu podignu logor. Događaji su se brzo smjenjivali, a za to vrijeme sva doba su mimoilazila ostrvo. Ali ga, zato, nije preskakalo niti jedno zlo...
Čudnom igrom sudbine na ostrvu se, od njegovog postanka, nije nikada priredilo veselje, nije bilo nikakvog radovanja, ali se zato uvijek plakalo, kukalo, naricalo, tugovalo... Nad njim su uvijek kružile ptice zlokobnice koje su pretskazivale zla vremena. Tu se nije nikada rađao novi život, već se jedino i permanentno umiralo, nestajalo...
Sada se, kako rekosmo, na površini 2.800 metara kvadratnih, zaštićenih bedemima, nalazi veliki «grad mrtvih». I nigdje vjerovatno nema manjeg groblja, na kojem «stanuje» više mrtvih. Na njemu su se vjekovima sahranjivali Peraštani, ali su tu ostajali i mnogi drugi, poginuli braneći slobodu tog zaliva i kraja.
U vrijeme sadašnje, kao nikada ranije, nema živog stvora na ostrvu da čini društvo mrtvima. U dugoj istoriji, doduše, nije ni bilo nikada stalnih, nego samo privremenih stanovnika. Oni su čekali samo dva trenutka: kada će poginuti ili otići. Dosta razloga imao je nepoznati kum kada mu je, neutvrđene godine, dao ime ''ostrvo mrtvih'' jer na njemu nikada nije bilo mnogo života ali je bilo previše umiranja.
Ostrvo Sveti Đorđe bilo je i poprište brojnih pogibija. Kao što je u svoje vrijeme Sveti Đorđe morao ubiti aždaju za spas princeze, tako su i dobri ljudi – privremeni stanovnici ostrva - bili prinuđeni ubijati iz najveće nužde, čak i kada nijesu htjeli, da bi odbranili ostrvo, grad, zaliv i svoje živote. Nikada, dakle, nijesu to radili da bi sijali smrt, nego samo da bi odbranili svoje i živote drugih.

PRAZNO I PUSTO

Na Svetom Đorđu sada nema nikoga. Ni zmije tamo ne zalaze... Prazno je i pusto. Ovdje su samo mrtvi: oni koji su poginuli kao branitelji, ili dovedeni iz Perasta nakon što im je prestalo kucati srce. Stigli su po vlastitoj želji, da bi mrtvi živjeli na ostrvu mrtvih.
O Svetom Đorđu, groblju Peraštana, žive uspomene, legende. Mnogo je više imaginarnog, usmenog predanja, nego realnog. Ipak, na tom komadu zemlje okruženom morem, dosta je dokaza da istorija pobjeđuje maštu, da se povjest pretvara u legendu, a pretpostavke u fakta.
Tu se jednog dana, voljom Kotorana, naselio Sveti Đorđe, čiji je patron vjekovima bio, i ostrvu dao svoje ime. Možda bi i danas to bio, da 809. godine taj svetac nije ugostio svetog Tripuna, kada je mrtav «putovao» u mjesto svog budućeg stalnog boravka – Kotor. Čim je stigao Kotorani su ga ugostili i zadržali, a nešto kasnije otkazali su pravo na patronat mučeniku Đorđu. Međutim, i dalje su ga poštovali, uvažavali i brinuli o svecu i ostrvu. Morali su to raditi, ne samo radi kulta sveca, nego i radi vlastite sigurnosti.

DVA ŽIVOTA OSTRVA: PROLAZNI I VJEČNI

Na osnovu starih priča i legendi, usmeno predanje govori da je ostrvo bilo vjekovima bijele boje i da se ničim nije razlikovalo od susjednog pejsaža. Tek nakon više vjekova fratri benegdiktinci su zasadili čemprese – stabla koja su simbol smrti i nestajanja. Dugo su tu živjeli, iako niko nije vjerovao da će moći opstati na kamenom sprudu bez zemlje. Međutim, desilo se čudo. Nigdje kao na Svetom Đorđu čempresi nijesu dostigli tolike visine i negdje drugo nema toliko čempresa - vitkih, tananih, tako da liče na u crno ofarbane jarbole jedrenjaka.

Oduvijek se tu opstajalo jer se vjerovalo u mogućnost nemogućeg. Na Svetom Đorđu stalno su se živjela dva života: prolazni – svjetovni i vječni, kojim mrtvi stanovnici ostrva i danas žive.
Istorija govori o napadima na ostrvo Svetog Đorđa: Alžiraca, Saracena, Turaka, o Kalfunu, Barbarosi, Karagozu, Rizvanagiću. Tada su nevjernici pobjeđivali vjernike, a krst je gubio bitku sa nekrstom. Molbe Bogu nijesu mogle odbraniti ni branioce, ni ostrvo od đavola iz pakla. Kada su stizali s namjerom da ostrvo u ad pretvore, rušili su sve. Tu su osvajači sabirali ljude koje su odvodili u ropstvo.
Ostrvo je bilo i osmatračnica sa koje se gledalo na peraške, kotorske, prčanjske, dobrotske, stolivske i druge bokeljske jedrenjake koji su se vraćali sa svjetskih putovanja. Odavle su fratri benegdiktinci, kada se kapetan Ivo Vizin, vratio sa putovanja oko svijeta, mahali njemu i jedrenjaku ''Splendidu'' bijelim čaršavima, po prastarom pomorskom običaju. Živi i mrtvi sa ostrva ispraćali su Peraštane na put ili se radovali povratku njihovih jedrenjaka među kojima je bilo i oko 150 sa imenom Gospe od Škrpjela, crkve i ostrva istog imena udaljenih 110 metara daleko, a koje je znatno kasnije rođeno. Prolazilo je ovuda i stotinu brodova sa imenom Svetog Nikole sa kojim je Sveti Đorđe svakog dana najmanje tri puta razgovarao pomoću zvona smještenih u zvonicima.

Crna stabla čempresa i njihove grane potpune crne, što su se svile uz vitka debla, iz daljine liče, na jarbole piratnih brodova, koji su po pravilu bili obojeni tamnim bojama. Grupisani u gomilu stvaraju utisak da se radi o mnoštvu katarki. Čovjek bi mogao zaključiti, gledajući iz daljine, da je u maloj ostrvskoj luci, privezano dosta jedrenjaka koji dugo čekaju naređenja da odiješe konope, razapnu jedra i otplove.

SAMO CRNE «ZASTAVE»

Svo drveće na ostrvu pomalo je povijeno na suprotnu stranu od Veriga, odakle - ljeti i zimi, u svako doba dana i noći - duva vjetar, što je prirodni fenomen. Jedino su čempresi, crni i dugovjeki, vajarski oblikovani, odoljeli orkanima koji prolaze kroz, na puškumet udaljene Verige, ali i napadačima pristiglim iz toga pravca. Niko ih nije dirao. Puštali su ih da rastu slobodno, nesputano...
Predalo se ostrvo kada su njegovi stanovnici, koji su smrću izgubili trku sa vremenom, shvatili da protiv nestajanja nema borbe. Zato je sada na Svetom Đorđu mirno: umjesto bijelih zastava predaje, stoje crne «zastave» - crni jarboli bez zastava, jer više nema ko da ih ističe ni u svečanim prilikama.
Stanuju tu, u svojim podzemnim odajama, 3-4 metra kvadratna velikim, nekada ugledni pomorski kapetani koji su nastojali preteći vrijeme da bi vječno živjeli. Njihov boravak na Svetom Đorđu govori da su izgubili trku sa vremenom i to ne samo oni nego i grad u čijem predgrađu stanuju.
Gledaju mrtvi kapetani propadanje palata, crkava, kuća, tvrđava, čardaka i odlazak iz Perasta. Ne mogu plakati, dolje u grobovima, sve kuće peraške sada su bez čeljadi. U sahranjenom gradu nema više sahrana a najgore je kada u jednom mjestu nema ko više umrijeti.

BROJNI ZNANI POLAZNICI

Bilo je ostrvo Sveti Đorđe mjesto gdje su nekada pirovali bogovi. Kada su prošla ta vremena počeli su stizati ''živi bogovi''. Prve krunisane glave, koje su počele ophodnju ostrva, bilu u Agron i ilirska kraljica Teuta, a legenda kaže da je ovdje bio i rimski car Dioklecijan došao da bi Pirustima zahvalio za odbranu Rimskog carstva na toj njegovoj granici. Bili su to još austrougarski car Franjo i bugarski Boris. Tu je bio navratio italijanski kralj Vitorio Emenule, egipatski Faruk i grčki Pavle. Jednog dana pristao je ličnom jahtom engleski suveren Edvard VIII. Ispričao mu je bio vojvoda od Kenta da je u Boki lijepo pa došao da uživa. Stizali su i poslijeratni nekrunisani ''kraljevi'' Tito, Hruščov, Čaušesku, koji su uništili monarhe, pa se zato nijesu zvali kraljevima nego predsjednicima država.

Ostrvu su se divili i ljudi od pera: Bajron, Bernar Šo, Stendal, Pier Loti, Artur Miler, Hemingvej, dva Sima: Milutinović i Matavulj tri Vuka: Karadžić, Popović i Vrčević, Danilo Kiš, Ivo Andrić, Branko Ćopić... Veliki broj slavnih ovdje su zastali da bi se divili, uživali u ljepoti. Oni bi se uzbudili kada bi čuli stravične priče o životu na tada već mrtvom ostrvu. Kada su pisali o Boki nikada nijesu zaboravljali ''prokleto ostrvo'' na kome žive još samo mrtvi.

Sveti Đorđe je bio i ostao i inspiracija slikara. Bocklin, Milunović, Meštrović, Aralica, Stanić, Prijić, Đuranović. Sa njega su slikali Perast, Gospu, Stoliv, Verige, Svetu Neđelju. Sa ostrva je slikan i pejsaž Svetog Đorđa na kome dominiraju čempresi i crkva.

Ostrvo sa živim čempresima, crkvom, bedemima, puškarnicama i vidionicima, veoma je ostarjelo. Svetom Đorđu je breme godina težak teret. Sada mu ljudi nastoje zavidati rane i tako olakšati teret godina. Sada na Svetom Đorđu vladaju mir i spokoj.


Legenda kaže da je ostrvo stvorio bog Zevs


U sukobima koji su se dešavali na ostrvu Sveti Đorđe, sa brojnim tragično-teatarskim zapletima, svoj udio dale su legende, neposredno ili posredno vezane ne samo za njegovo rođenje – originalno, po mitskim saznanjima – nego i za dug život koji je uslijedio nakon toga.

Ako je vjerovati jednoj legendi to ostrvo, nasuprot moreuza Verige, rođeno je prve nedelje nakon što je Bog završio stvaranje svijeta. Poslije napornog rada, kada je obavio sve predviđene poslove izgradnje i rasporeda kontinenata i okeana zemaljskog svijeta, Bog je odlučio da se odmori, jer je i za njega takav posao bio težak i naporan. Pogledao je što je stvorio i - bio je zadovoljan. Ipak, poput umjetnika, uvijek kritički raspoložen prema svom djelu, smatrao je da je ma planeti Zemlji ponešto mogao uraditi bolje i ljepše. Odlučio je da, na ogromnoj kugli zemaljskoj, nađe mjesto za jedan zaliv koji će biti najljepši na planeti. Nakon razgledanja svog djela i razmišljanja o stvorenom, odlučio je gdje će to uraditi.

Kako je oduvijek Bog mogao sve, za samo nekoliko trenutaka stvoren je zaliv. Stvaralac je bio oduševljen svojim posljednjim neimarskim djelom. Sada se ta Božja rukotvorina zove Bokokotorski zaliv.

Ipak, nastavlja ta legenda, nešto je nedostajalo da djelo Svevišnjeg bude estetski savršeno. Da bi ispravio “propust” u zalivu je, nasuprot prostora gdje se sada nalazi Perast, posadio malo ostrvo. Na mjesto koje je sam odredio spustio je dvije šake kamenja i jednu zemlje, pa je na tom sprudu, koji je bio podugačak i prekriven morem, rođeno ostrvo koje se sada zove Sveti Đorđe.

Zna se da je to bilo u nedelju, narednog dana. Starost tog ostrva se ne zna, dugovječnost cijeni, ali je ostalo neutvrđeno koliko milenijuma bitiše.

Blagodet divnog ostrva, u predivnom zalivu, otkrili su mnogo stoljeća kasnije grčki i ilirski bogovi. Oni su tu stizali iz dalekih zemalja, s namjeromda se lijepo odmore i ugodno provedu. Tu su imali i jedno i drugo. Tada su na malenom ostrvu i bogovi bogovski živjeli...

Međutim, stari bogovi, kojih je bilo mnogo, nijesu se ponašali onako kako je glavni Bog tražio i želio. Oni nijesu bili, poput Boga – stvaraoca svijeta – nego su imali mane, slabosti. Često nijesu živjeli kao nadprirodna bića nego kao obični ljudi. Ispoljavali su obične ljudske mane, zloupotrebljavali svoju snagu, moć, nastojali samo da uživaju. Dobrom Bogu bilo je krivo zbog poročnog života, koji se vodio dolje u dvorovima ispod ostrva i u moru u utrobi zemlje. Zato je ovo mjesto kažnjavano. Ostrvo nikada, u svom dugovjekom životu, nije bilo srećno. Sa razlogom je govoreno da je rođeno pod nesrećnom zvijezdom. Ipak, stanovnici su vjerovali da će jednog dana nesreće otputovati. Kada se stanje počelo smirivati desila se još jedna nesreća. Ostrvo je jednog dana, voljom božjeg sluge na zemlji, pape bilo i zvanično proglašeno prokletom. Bilo je to prije manje od pet stotina godina. Skoro istovremeno postalo je ''otok mrtvih''.
Jedna prastara legenda kazuje da je nekada ovdje bilo jezero pa su ljudi ovoga kraja dugo morali pješačiti da bi stigli do mora odakle su nastavljali putovanja beskrajnim plavim prostranstvima. Bilo je to vrijeme kada su u ovom kraju živjeli dobri i plemeniti ljudi. U jezeru je bilo u izobilju svake ribe tako da se mogla rukama loviti. Stanovnici nijesu nikome željeli zlo a bili su spremni žrtvovati se za dobro drugih. Jednom, sa neba, gledao ih je Zevs, bog nad bogovima. Dopali su mu se. Još više ih je zavolio kada je vidio da su oslobodili zarobljene neprijatelje, koji su bili pobili njihove najdraže.

Umjesto osvete i zaslužene kazne pustili su ih kućama. Tada je Zevs odlučio da ih nagradi. Pozvao je diva Titana i naredio mu da ogromnim mačem presječe planinu i spoji najprije dva jezera među sobom a potom i sa morem u blizini. Titan nije to mogao uraditi jer nije imao gdje da se osloni nogama. Zevs je odmah pomogao svom izaslaniku. Na mjestu, nasuprot moreuza, što se sada zove Verige, posadio je dva ostrva na koja je Titan stao nogama. Vrcale su iskre, sijevale munje, dok je udarao čelikom o granitne stijene. Uskoro je bio obavljen dio posla. Izmiješala su se vode dva jezera. Mjesta na kojima je Titan stajao nogama su dva ostrva pod Perastom.

Ovo su dvije sage koje su došle iz daleke prošlosti, u vrijeme kada se nije pisalo nego pamtilo i govorom prenosilo generacijama. Tako su sačuvane legende o nastanku Bokotorskog zaliva i ostrva pod Perastom. Hroničari zato kažu da je Sveti Đorđe Božije ostrvo jer ga je bog –Zevs stvorio. Razlikuju se samo po tome ko im je bio neimar. Po jednima to je bio jedini hrišćanski Bog a po drugima to je bio Zevs, prvi među brojnim grčkim bogovima.

Više je takođe divnih saga koje govore o tome da su na ostrvo, u stara vremena, često stizali bogovi raznim povodima. Malo je ostrva o kojima postoji tako tijesna međusobna veza između mitoloških subjekata i legendi kao što je to slučaj sa Svetim Đorđem. To stvara znatne teškoće kao što je to slučaj sa Svetim Đorđem. To stvara znatne teškoće kod utvrđivanja granice između mita i istorije. U novijim legendama Boke Kotorske, posebno o onim o ostrvima pred Perastom, manje je mitskog a više realnog, što potvrđuje istorijske analize i arheološka otkrića. U najstarijim legendama u kojima se koriste mnogi elementi fantastike, mnogo je više nerealnog tako da one ne mogu poslužiti ni kao posredan istorijski podatak, ali su zato, lišene realnog, vrlo prijatne za slušanje ili inspiracije umjetnika. Autori mlađih legendi djeluju u objektivnijem vremenu zato unose elemente emotivnosti i liričnost u umjetničke interpretacije. Ovo čini sage o prošlosti ostrva zanimljivijim. Tako dobijaju na vrijednosti i obezbjeđuju nezaborav. Ovo se odnosi na brojne legene o ostrvu Sveti Đorđe koje su smještene u doba prije Hrista kada su se u ovom kraju dešavali vrlo burni događaji koji su bitno uticali na sudbinu prastanovnika Boke kotorske.

DVORI BOGINJE LJEPOTE

U svoje vrijeme i bogovi su se svađali što su na svojoj koži osjetili i žitelji ovog kraja. Oni su, nažalost, naslijedili i neke od njihovih mana. U daleko doba na ostrvu pod Perastom, bog mora Posejdon, bio je nastanio veoma zločeste grifone kojima je ovo mjesto poslužilo za odlazak tamo gdje su najlakše mogli nanijeti zlo lokalnom stanovništvu.

Legenda kaže da je to bilo u vrijeme kada je bog mora Posejdon bio odlučio da preuredi svoje carstvo kojim je vladao od pamtivijeka. Povlačio je Posejdon morske granice i tako utvrđivao veličinu svog carstva. Linije između kopna i mora, u sadašnjem Bokotorskom zalivu odredio je jednog jutra nakon što je proveo ugodnu noć u društvu lijepih ninfi. Zato je narednog dana darovao svijet ljepotom nad ljepotama. Njegovom voljom stvoren je zaliv izuzetne ljepote. Zbog tolike izdašnosti bila se naljutila na Posejdona boginja ljepote, jer je na zemlji stvorio nešto ljepše od nje i njenog zemaljskog raja. Zato je među njima došlo do svađe.

Posejdon je dolučio da na zlo odgovori zlim. Ovdje je poslao grifone sa zadatkom da pakoste ljudima i da im život čine nesnošljivim. Jednog dana, na opšte iznenađenje, stigle su čudne životinje koje su bile pola lavovi pola orlovi. Da bi napakostio boginji ljepote odlučio je da ih nastani na ostrvu gdje se ona odmarala. Bilo je to na sadašnjem ostrvu Sveti Đorđe. Čim su stigli grifoni su potjerali sa njega prvu ljepoticu tadašnjeg svijeta i uz to boginju. Spasila je bjekstvom dok je njena posluga pogubljena. Grifoni sa ostrva nanosili su velike štete stanovništvu na kopnu i moru. Dobri ljudi, koji su živjeli u kraju neizmjerne ljepote, niejsu imali mira. Bio im je omrznuo život.

Dobre vile, sa obližnjiih planina, gdje su stolovale, posmatrale su divljanje grifona. U želji da im se suprostave, zatražile su u pomoć Zevsa koji je dugo razmišljao kako a zaštiti kraj, stanovništvo i ugrožene vile. SAzvao je savjetovanje mudraca. Postupajući po preporuci sakupio je sve grifone, što su namjerno činili zla, i zatvorio ih u pećinu, načinjenu da im bude tamnica. Kada ih je sakupio u njoj daoa je da se zazidaju vrata, tako da niko ne zna gdje se nalazi tamnica i njeni zatvorenici. Zevs je to učinio da opaki ljudi ne bi pustili grifone koji bi opet činili zla.

Od tada, u ovom kraju punog nesreća, kada predstoji zlo, iz mora u okolini Svetog Đorđa, čuje se rika koja podsjeća na lavlje urlikanje i orlovsko kriještanje. To se raduju nesreći što će se uskoro sručiti na Boku. Vlada uvjerenje da je Zevs zazidao grifone za vječna vremena u nekadašnjim odajama boginje ljepote u moru ispod ostrva Sveti Đorđe.

Još jedna legenda govori da je grčka boginja ljepote imala dvorove u podmorju gdje je i sada ostrvo i da je tamo primala samo najljepše i najsnažnije bogove. Pričalo se da je Galatea sjedala na suncu, na jednoj hridini i posmatrala okolinu. Potom bi prekinula uživanje i počela kupanje u moru. Sa obale je posmatrao titan Alkis. Tada bi skočio u more i otplivao do ostrva gdje ga je sa nestrpljenjem očekivala boginja. Provodili su sate u ljubavnom zanosu. Događaje je posmatrao jednooki div Polifen, koji je bio zaljubljen u dražesnu boginju. Pucalo mu je srce od bola. Jednom, veoma bijesan bacio je ogromnu stijenu i ubio Polifena. U to vrijeme Galetea je bila u svojim podmorskim dvorovima. Stijena ubica ostala je na tom mjestu i postala ostrvo koje je dugo nakon toga dobilo ime Sveti Đorđe. Ova legenda davno zabilježena u Grčkoj nalazi se u njihovim knjigama. Kasnije, ne sporeći njenu ''istinitost'' iznosila su se različita mišljenja gdje se to dogodilo. Neki su tvrdili da je vezana za jedno ostrvo kod Sicilije. Da bi se Polifen sastao sa boginjom ljepote, po toj verziji, morao je preplivati Mesinski moreuz bilo je i onih koji su iznosili mišljenje da se to desilo u Bokokotorskom zalivu. Kažu da je ova boginja voljelamirno i bistro more, zaštićeno visokim planinama, da ne bi vjetrovi talasali morsku površinu u kojoj se voljela ogledati i diviti se vlastitoj ljepoti. Po legendi div Polifen bacio je stijenu na ljubavni par sa golog i surog vrha planine. To je bilo moguće uraditi i sa brda koja okružuje ostrvo Sveti Đorđe. Iznosi se još jedan dokaz. Prema legendi Odisej je, na prevaru, oslijepio ovog diva a iznad sela Ljuta, u blizini ostrva, nalazi se stijena koja izgledom podsjeća na okamenjenog diva bez jednog oka.

Od iskona postoji vjerovanje da je na Svetom Đorđu provodila odmor prelijepa boginja Galatea. Međutim, u njoj se ne govori kako su izgledali njeni podmorski dvorovi jer obični smrtnik, koji je imao sreću da ih vidi, to nije smio preživljeti da ne bi mogao govoriti o zapaženom.

Pričaju legende da je dugo trajala potjera kolhiđanskih ratnika za zlatnim runom. Prolazili su brda i doline, po lijepom i lošem vremenu, da bi ga pronašli. Jednog dana stigli su ovdje i nastanili se na ostrvu. Tada su prekinuli dalju potragu. U toj družini bili su i očevi trojanskih junaka Herkula, Tezeja, Pulaka i Kastora. Bili su to ljudi posebnog kova i izgleda po kojima su neke zvijezde dobile ime. I danas je poznat naziv njihovog jedrenjaka Argo. Potraga za zlatnim runom trajala je dugo. Plovili su Dunavom, kroz zemlju Sinda, pa su na domak Avale uplovili u drugi rukav Dunava za koga su mislili da uvire u Jadransko more. Umorni i malaksali od dugih putovanja i čestih ratovanja kada su uplovili u sadašnji Bokokotorski zaliv na čudesan način im je isčezao umor, povratili raspoloženje i zdravlje. Ratnici su tražili od svojih vođa da se ovdje zaustave. Ovi su ih poslušali i nastanili se na Svetom Đorđu.


Sveti Đorđe - osmatračnica i tvrđava raznih ratnika


To je trebalo da bude privremeni zastanak i bivak, ali vođe zatražiše mišljenje mudraca što im je raditi, jer su shvatali da takva odluka ima sudbonosni značaj za njih. Bili su u dilemi: ostati tu i divni zaliv pretvoriti u novu domovinu, ili opet krenuti dalje, u neizvjesnost.

Taj sudbonosni sastanak, na koji su stigli i mnogi mudri ljudi iz njihove domovine, održan je, kako kazuje legenda, na Svetom Đorđu, ostrvu u Crnodubokoj rijeci.

Tu su, odlučujući u miru i tišini, bez opasnosti da ih neko iznenadi napadom, riješili da zauvijek ostanu na području u okolini mirne rijeke. Na osnovu dogovora, odlučili su i da odustanu od dalje potjere za jedrenjakom ''Argo''. Svi progonitelji su sa oduševljenjem prihvatili odluku svojih predvodnika.
Na Svetom Đorđu su donijeli još jednu važnu odluku: da na ušću Crnoduboke rijeke podignu grad kome su, kada je zidanje završeno, dali ime Agruvijum. I potom u njemu dugo živjeli u miru...

LjUTNJA BOGOVA...

Tako je, međutim, bilo sve dok nijesu počeli griješiti, za šta ih je, uskoro, stigla zaslužna kazna. Naime, njihov grad je iznenada iščezao... U ljutnji, bogovi su ga potopili. Ostrvo Sveti Đorđe je, međutim, ostalo pošteđeno.

Bilo je to, inače, doba kada su se došljaci – neimari morali stalno braniti od napada pripadnika više plemena koja su živjela na okolnim prostorima, ali i divljih zvijeri. Zato su vještake, koji su zapovijedali kako graditi naselja smjestili na obližnje ostrvo, jer tamo niijesu mogli biti napadnuti ni od koga, izuzev bogova.
Ipak, predviđanja se nijesu obistinila. Stanovnici ostrva, koji su, nakon ranijih dugih lutanja, vrijeme provodili u dokolici, jednog dana su bili iznenađeni. Nastala je prava uzbuna kada se na kopnu, u blizini ostrva, zaustavio podugačak karavan, u kojem je bilo na hiljade konja natovarenih šatorima i dvostruko, trostruko više ljudi. Bili su to Pirusti, hrabri i odvažni ratnici koji su došli sa sjevera, iz Drinske doline. Nijesu marili što su im susjedi bili vojnici Rimske imperije, čiji su strašni legionari, štiteći granice, surovo postupili sa svima koji su ih ugrožavali. Ovi su bili zabrinuti zbog njihove pojave i odluke da baš na tom prostoru osnuju svoje trajno naselje, za razliku od privremenih, u kojima su, obično, ranije boravili.
Rimu je stigla informacija o ''čudu sa sjevera'' koje je dospjelo do obala Crnoduboke rijeke. Ovim su bile ugrožene i sjeverne granice Rimske imperije.
Počela su vijećanja kako da ih zaustave i primire. Zaključeno je da bi bilo najbolje ako se to učini mirnim putem.
Pleme novih doseljenika Priusta živjelo je, kako je u ono vrijeme bilo uobičajeno, pod šatorima i na brzinu podignutim brvnarama, na suprotnoj strani moreuza. Plašili su se dolaska neprijatelja sa mora. Zato su njihovi mudraci preporučili vođama da se na ostrvu ispred grada izgradi stražarska kula. Rečeno je učinjeno. Na ostrvu je podignuto utvrđenje izgrađeno od debla drveća, koje su posjekli u planini, tada bogatoj šumom. Žurili su Pirusti da se što prije utvrde i podignu osmatračnicu. Kada su posao obavili doveli su na ostrvo svoje najhrabije i najvještije ratnike i obezbijedili im splavove koji su im trebali poslužiti da se upuste u borbu protiv svakog neprijatelja koji je mogao doći vodenim putevima.

I DADOŠE GRADU IME PERAST

Bilo je to u doba vladavine rimskog cara Diokelcijana, kome su Pirusti uputili molbu da im dozvoli da se tu nastane. Car im je dao pravo da sami biraju mjesto na području Crnoduboke rijeke gdje će podići naselje, obećavši im besplatno zemlju. Kada su grad sagradili dali su mu ime Perast, po nazivu svoga plemena. Njegov sastavni dio bilo je i ostrvo pred gradom. Vremenom su ga još bolje utvrdili, kako eventualni napadači ne bi mogli da ih iznenade.
Od tada je ovo ostrvo bilo stalno ratničko utvrđenje. U svakoj pohari toga kraja - osim u jednom slučaju kada su grad napali Mongoli - neprijatelji su nastojali ovladati Svetim Đorđem. Tako su u brojnim napadima divljih hordi na tu teritoriju prvo stradali ratnici na tom ostrvu.
Bogovi su - kako, dalje, priča legenda - posjećivali to područje i u doba dok su Pirusti zidali novi grad. Graditelji su bili navikli da se hrane ribom i ostalim darovima prirode. U moru, u blizini njihovog logora, pogotovo oko ostrva, stalno su se mogla vidjeti nebrojena jata ribe. Muškarcima su u potrazi za ribom pomagale i djevojke iz plemena Pirusta koje su koristile svaku priliku da se kupaju u bistrom moru.
Jedna od tih djevojaka, prema legendi, spustila se niz brdo na more da se okupa u zagrljaju pjenušavih valova. Bila je sama na obali. Na hridini, nedaleko od ostrva, ostavila je svoju odjeću i dok se opušteno kupala glasno je izražavala zadovoljstvo zbog osjećanja ugodnosti u prijatnoj morskoj vodi.

U ZAGRLJAJU POSEJDONA

Prolazeći tim prostorom, bog Posejdon je pogledao u pravcu iz kojega su dolazili prijatni uzvici djevojke. Oduševljen njenim izgledom odlučio je da je ugrabi. Stoga je podigao veliki val, koji je ubrzo odnio djevojku pravo u njegove dvore, na dnu mora, ispod ostrva pred Perastom. Djevojka koja je u trenu nestala sa površine, obrela se u raskošnim odajama boga mora. Na obali je ostala njena odjeća...
Čekao je te noći lijepu djevojku njen dragi. Kad nije došla krenuo je ka obali i počeo da je doziva. Čuo je nepoznati glas: ''Ona je u moru. Ugrabio je Posejdon... Idi kući!''
Mladić nije poslušao savjet. Skočio je u more i zaronio. Čuo je povike iz dubine i plivao što je brže mogao, u susret zvuku. Međutim, u toj žurbi bio je neoprezan. Udario je glavom u hridinu koju nije primijetio. More je na tom mjestu yacrvenjelo od krvi, a tijelo mladića je potonulo na dno... I danas, kažu ljudi, kada su nevremena, noću se čuje kako nesrećni mladi Pirust doziva djevojku...
Brojne su legende iz različitih istorijskih perioda koje govore o nesrećama na ostrvu i pod njim. Nikada, prema kazivanjima, ovdje ljudi nijesu bili srećni. Ipak, niko zato ne okrivljuje sveca čije ime nosi – Svetog Đorđa.

GRČKI JUNACI NA SVETOM ĐORĐU

Legende o nekim grčkim bogovima, kao i o Parisu i Heleni, vezuju se takođe za ostrvo Sveti Đorđe, pred Perastom. Nakon što je Paris, Prijamov sin, bio umoljen da presudi o ljepoti tri boginje odlučio je da zlatnom jabukom nagradi boginju ljubavi Afroditu. U znak zahvalnosti obećala mu je najljepšu Grkinju za ženu. Nakon toga Paris je, uz podršku boginje, oteo lijepu Helenu. Kada su se našli zajedno rekao joj je: ''Cijelog života biću ti vjerna ljubav, tvoj odani suprug. U to možeš biti uvjerena. Svi će te slušati, svi ćete posluživati!''
Zaljubljena Helena samo se pretvarala da joj je žao što je oteta. Nakon toga uslijedio je rat Grka i Trojanaca. Kada se grčka flotila približila Troji počeo je strahoviti sukob u kome ''ni brašno kada se prosije, ni kiša, ni grad, gonjeni vjetrom, nijesu šibali tako gusto kao zašiljene strijelice u tom metežu bojnom.''
Nakon borbe, kazuje legenda, Paris i Helena su se sklonili negdje daleko. Postoji vjerovanje da je to bilo na tada mirnom ostrvu Sveti Đorđe gdje je prognani par proveo ostatak života.
Teško je utvrditi da li je taj dio kazivanja s koljena na koljeno bio motiv pjesniku i vladaru crnogorskom Petru II Petroviću Njegošu da napiše jedinu ljubavnu pjesmu ''Paris i Helena, ili noć skuplja vijeka''. Dok je jednog ljeta boravio u Perastu, u palati Balovića, zapazio je na balkonu susjedne kuće lijepu djevojku koja je čežnjivo gledala stasitog čovjeka čiji je život bio predodređen Bogu i ljudima. Što se tada dešavalo u srcima djevojke i stasitog Crnogorca nikada neće biti otkriveno. Ipak, crkveni i svjetovni velikodostojnik i poeta iskazao je u pjesmi svoja osjećanja. Možda je toga ljeta, dok se kupao na ostrvu, čuo na licu mjesta, priču o tome kako su na tom lokalitetu provodili vrijeme u izgnanstvu Paris i Helena?

POZORNICA KRVAVIH ZBIVANJA

Ostrvo Sveti Đorđa od postanka, pa sve do skorih dana, bilo je pozornica gdje su se, istorijski je utvrđeno, odigravali mnogi krvavi događaji. O nekima govore legende a najveći broj se odnosi na boravak na ostrvu poznatih grčkih bogova i njihovih junaka.
Istinitost legendi se, naravno, ne može provjeravati. Najveći broj je plod mašte autora, ali za realnost sadržaja nekih postoje i posredni istorijski dokazi. Položaj ostrva, nasuprot moreuza Verige, kroz kojega su prolazili brojni napadači, bio je dominantan zato je trebalo prvo ratovati za mali komad od svega 2000 metara kvadratnih zemlje. Surovi napadači nijesu imali milosti prema onima koji su branili ostrvo tako da su ovi, svjesni neminovnosti tragičnog kraja, iskazivali svoju hrabrost koje se graničila na nadprirodnim. Neki su vjerovali da su im snagu za otpor do kraja davali bogovi koji su uvijek bili na strani branitelja.
Čudnom igrom slučaja jedan mali komad bokeljske zemlje, okružen morem, ostrvo Sveti Đorđe, bilo je nijemi svjedok i akter svih nesreća koje su pogađale ovaj kraj. Svi napadači pristigli morem počinjali su krvava orgijanja na ostrvu - svetištu. Nikakva opasnost i pogibej nijesu mogli mimoići ovo ostrvo znatno ranije nego što ga je rimski papa prokleo svojim javno obznanjenim interdiktom.
Nesreća tog ostrva bila je u tome što je bilo, takoreći, predgrađe čak četiri velika antička grada - Risiniuma, Agruviuma, Dekaderona i Kotora. Ti gradovi bili su vrlo ugledni u svoje vrijeme i za njih su se borili Grci, Rimljani, Iliri i kasnije drugi napadači i osvajači. Sada nema tri od navedena četiri grada. Netragom su nestali u borbama i zemljotresima.
Za iščezle gradove, ostrvo nasuprot moreuza Verige, bilo je kultno mjesto, vrlo značajna osmatračnica sa koje se pažljivo osmatalo da bi se blaghovremeno preduprijedile moguće opasnosti. Bilo je ono i tvrđava koju su svi napadači osvajali u svojim pohodima, ali su te svoje uspjehe oni morali plaćati vrlo skupo.
Sveti Đorđe je prvo stražario pred Riziniumom, u kome je nekada bilo 40 hiljada stanovnika. Bilo je to prije skoro dva i po milenijuma, kada je u mjestima Boke Kotorske živjelo više stanovnika nego danas, zahvaljujući tako velikom gradu. Njegovo predgrađe bilo je samo nekoliko stotina metara od Svetog Đorđa.

PRVI U STAROM ILIRIKUMU

Priča o starosti grada ne nalazi se samo u legendama nego i istorijskim zapisima do sada sačuvanim. Rimski istoričar Polibije, u knjizi ''Istorija svijeta'', naziva ga Rhizon i pominjega u vezi ratovanja Rimljana protiv ilirske kraljice Teute. On saopštava da se 229. godine prije naše ere ilirska kraljica sklonila u Rizon, ''dobro zaštičenom zidovima pogodnim za odbranu a ležao je na Rizonskoj rijeci. Bio je prvi te vrste u starom Ilirikumu''.

Jednog ljeta počeo je veliki napad Rimljana na ilirsku prijestonicu. Branioci – vojnici na Svetom Đorđu - strahovali su dok su u neposrednoj blizini ostrva prolazile stotine rimskih brodova koji su razorili Teutino zaklonište. Tokom napada, više rimskih galija stražarilo je pred ostrvom spremno da se suprostave ilirskoj floti kada bude pokušala da isplovi. Pet jedrenjaka punih blaga nestalo je iz Rizona a da to nijesu vidjeli brojni osmatrači sa ostrva i posade brodova.

Legenda kaže da su im Rimljani na tom mjestu odrubili glave jer nijesu vidjeli ono što su morali.
Ovaj istoričar, pisac monumentalnog djela ''Istorija prirode'', zapisao je da je Risinium, u vrijeme konventa u Naroni, bio grad rimskih građana ''AB Epidauro sunt oppida civium Romanorum'' što znači da je spadao među velike gradove.
U doba rimske vladavine Rizon se počeo naglo izgrađivati. Time se još više približio ostrvu, koje je postalo njegovo predgrađe. Između grada i ostrva ostao je mali morski koridor kroz kojega su prolazili jedrenjaci i sidrili se u blizini. Tako je bilo sve do VI vijeka naše ere, kada je Risinium iznenada nestao.


Boginja Atremida - Dajana bila je stanovnik ostrva


Na tom ostrvu su se, kako govori legenda, zabavljali mnogi tadašnji uglednici a u to doba tu su svraćala, ili boravila i neka grčka, ilirska i rimska božanstva. Među njima su bila i dva ugledna boga onoga vremena Artemida i Medarus koji su na Svetom Đorđu proveli mnoge ugodne trenutke. U to vrijeme o ostrvu je brinula Artemida, zaštitnica Bokotorskog zaliva i Risiniuma.
Legenda kazuje da je ona bila štićenica boga bogova Zevsa i Apolonova sestra blizankinja. Pripadala je grupi od dvanaest grčkih olimpijskih bogova. Artimeda je bila stroga prema svim koji su ugrožavali njenu čednost ili osporavali uspješnost u lovu. Poštovaocima je bila spremna uvijek pružiti pomoć.

DVORI ILIRSKIH BOGOVA

Stanovnici Boke imali su posebne razloge da cijene ovu boginju, blage naravi, koja je imala svoje dvore na ostrvu. Bila je, inače, zaštitnica ribara i pomoraca, koji su je zato više cijenili nego ostale bogove.
U tamnim noćima, bez mjesečine ili u raznovrsnim nevremenima, boginja je stalno držala baklju u rukama i provodila brodove kroz moreuz Verige da ne bi udarili u obližnje kopno. Zahvaljujući Artemidi nikada se nije desila nesreća u moreuzu. A kada bi bezbjedno sprovela brodove, otišla bi na odmor u svoje odaje. No, prethodno bi upalila veliku svijeću na ostrvu Sveti Đorđe, kako bi ga moreplovci blagovremeno uočili i zaobišli. Samo u vrijeme ratova tokom noći tamo nije gorjela buktinja – svjetionik, kako se zapovjednici napadačkih brodova ne bi mogli orjentisati.

Artemidin lik je ostao sačuvan jer se na prvom novcu iskovanom u Riziniumu, u vrijeme kraja Balajosa, nalazio njen portret. Na revesu se nalazila ova boginja sa bakljom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci. Artimeda, tadašnja stanovnica Svetog Đorđa, bila je grčko i ilirsko, a potom i rimsko božanstvo, kada je dobila novo ime - Dijana.

U tom pomorsko-primorskom kraju ljudi su boginji Artemidi bili veoma zahvalni jer ih je u mnogo slučajeva spasila od nevremena i ostalih nepogoda na moru. Dakle, bila je zaštitnik svih ljudi koji su bili na pučini.
Možda su ta saznanja bila inspiracija stanovnicima da kasnije tom ostrvu daju ime Svetog Đorđa koji je, takođe, štitio pomorce.

Nakon nestanka stare zaštitnice pomoraca, najvjerovatnije u VII vijeku, stigao je novi patron Sveti Đorđe. On je bio i zaštitnik Kotora – pomorskog centra Boke Kotorske.
Legende kazuju i da je na ostrvo često dolazio Medaurus – vrhovni risanski bog u vrijeme Ilirije. Uvijek je, kako se priča, obilazio okolinu jašući na konju. Samo jednim skokom konj bi ga, navodno, prebacio sa kopna na ostrvo, gdje bi se, potom, odmarao u hladu negdašnjih hrastova. Za to vrijeme njegov konj je pasao zasoljenu travu, što je životinji davalo posebnu snagu.
Medaurus je bio zaštitnik Risna i njegovih građana. Vjerovalo se da svi koji imaju naklonost Medaurusa mogu bezbrižno živjeti. Posebno je brinuo o stalnim ili povremenim stanovnicima ostrva pod Perastom.

NESTANAK RISINIUMA

Živjelo je ostrvo, čije prvo ime nije zapamćeno, u predgrađu Risiniuma sve do kobnog trenutka krajem VI, ili početkom VII vijeka. Tada je grad “neodređeno koje godine po Hristovom raspeću, zamrkao ali nije osvanuo. Prekrilo ga je more”.
Risinium je pogodio strahoviti zemljotres. Ostalo je samo nekoliko zgrada. Od tada ostrvo pred Perastom više nije bilo u predgrađu grada, ali je i sada čuvar njegovih ostataka, koji žive ispod morske površine, na dubini od oko 20 metara.
Naravno, ljudi koji putuju morem ne mogu ih vidjeti, ali podvodni ronioci mogu makar naslutiti nekadašnji izgled Risiniuma. Kiklopske zidine prekrile su milijarde čestica mulja i sakrile od ljudskog oka. Kada bi se mulj uklonio, smatraju oni koji vjeruju u čuda, zidine bi se opet vidjele onakve kakve su nekada bile. Tada bi se moglo više saznati kako je živio grad u čijem je predgrađu bilo ostrvo – njegov najznačajniji dio.
Rekosmo da su na njemu boravili grčki, ilirski i rimski bogovi. No, navraćali su carevi i kraljevi, sveštenici, pisci, slikari. Bili su tu dušebrižnici koji su propovijedali da se ne smije ubijati, ali su odobravali borbu za odbranu. Ipak, na ostrvu je uvijek važilo surovo pravilo: ''Ubiti, ili biti ubijen!'' Nije bilo drugog izbora.

PANTA REI

Kada je Risinium, nestao i bio izbrisan sa geografskih karata, na ostrvu nije umro život. Bilo je po onoj ''panta rei''... Malo na koje mjesto se tako cjelovito može primijeniti izreka grčkog filozofa iz Efesa, uglednog Heraklita, kao na otok Svetog Đorđa. Tu se, zaista, sve kretalo i sve mijenjalo. Iako je i to ostrvo trebalo da stari skupa sa gradom čiji je dio i preseli se na svoje groblje u podmorje, ono je ostalo u životu. Zašto ga je Bog poštedio nema odgovora...
Nakon smrti Risiniuma i njegovih stanovnika počeo je drugi život ostrva, takođe ispunjen ratovanjima i pogibijama. I u novije vrijeme bilo je isto teško živjeti na tom mjestu kao u prošlosti. Ostrvo je samo za kratko vrijeme bilo ostalo bez svoga patrona, zaštitnika. No, uskoro je u blizini rođen novi grad, na drugom mjestu, na suprotnoj ali bližoj strani zaliva. Tada je ostrvo imalo stare zadatke: da bude stražarnica i osmatračnica, branilac i tvrđava za odbranu od onih koji su ugrožavali tek rođeni grad na ušću Crnoduboke rijeke.
Taj grad su izgradili askrejski ratnici, nakon što su savladali brda i doline, u potrazi za mjestom gdje će se zaustaviti. Dok su plovili Crnodubokom rijekom zapazili su jedno ostrvo. Njihovi mudraci su odmah reagovali - odlučili su da narod askrejski ne putuje dalje, nego da se tu zaustavi.
Vrijedni ljudi, u brojnim nevoljama očvrsli, raznim poslovima vični, ozidali su grad na mjestu koje im je Bog podario da bi se lakše branili i odbranili. Uskoro su grad opasali drvenim zidinama da im divlje zvijeri i ljudi iz susjedstva ne bi nanosili zlo.
Međutim, na malom prostoru, okruženom morem i planinama, teško su mogli dobiti dovoljne količine hrane. Uskoro im se javi askrejski duh i zatraži od njih da odmah počnu da se bave moreplovstvom, da bi od toga mogli dobro živjeti. Oni ga poslušaše, izgradiše više plovila i počeše da se na svojim plovilima otiskuju na pučinu.

UTVRĐIVALI GA ONI ČIJI SU GRADOVI NESTALI

Nakon nestanka Risiniuma brigu o ostrvu i njegovom utvrđivanju preduzeli su građani Askruviuma. Sveti Đorđe dobio je novog moćnog zaštitnika. Shvatili su da im je ovaj mali dio teritorije zlata vrijedan. Na njemu nastaniše najbolje mlade ratnike i dadoše im zadataka da osmatraju pučinu i blagovremeno obavijeste o pojavi neprijatelja te da ga brane dok su građani Askriviuma ne pripreme za odbranu.
Ostrvo su okružili drvenim bedemima, tada uobičajenim, što ih nije bilo teško uraditi jer je ostrvo imalo samo 2000 metara kvadratnih a drveća je bilo dosta na obližnjim obalama. Trebalo ga je posjeći i kada zaduva vjetar ''Gornjak'' pustiti u more da binešto kasnije stiglo do ostrva.

Više legendi govori o osnivanju grada Acriviuma, u čijoj je vlasti bilo i ostrvo. Pominju ga i ugledni istoričari. Klaudije Ptolomej, grčki geograf, astronom i matematičar, navodi gradove od Cavtata do Budve ovim redom: Epidaurus, Risinium, Acruim i pominje Rizonikos kolpos /Risanski zaliv/ u čijem je akvatoriju bilo i ostrvo Sveti Đorđe... Ovakav redoslijed gradova zabilježen je i kod Plinija starijeg. Ptolomej je dao čak i koordinate Acruima koji se, po ovom izvoru, nalazio na 42º geografske širine i 45º45' geografske dužine. Iako su one neprecizne pomoću njih se može približno odrediti lokacije novog grada na čijoj je teritoriji bilo i ostrvo.

Rađale su se nesreće, koje su započele nestankom Risiniuma. Nekoliko stotina godina kasnije izgubio se svaki trag Asuiiuma, grada koji je imao tvrđavu na ostrvu pred Perastom. Ona je uspješno obavila sve odbramene zadatke na stotine branitelja, na njemu privremeno nastanjenih, pali su u borbama. Napadači su prolazili pored ostrva samo kada bi poginuo i posljednji njegov branitelj. Sveti Đorđe bio je i ostao divan primjer kako se životima branio grad i spašavali bližnji koji su živjeli na puškomet daleko.
Priče o ostrvu Sveti Đorđe se ilustrativno kazivanje o borbama koje su se stalno vodile. Kada se Rimsko carstvo podijelilo na istočno i zapadno Bokokotorski zaliv pripao je Rimu. Međutim, vojnički oslabljeni Rimljani nijesu mogli uspješno braniti svoje istočne granice.

Teoderih, kralj Istočnih Gota, okupirao je Boku 489. godine. Četrdeset godina kasnije Justinian je osvojio ovaj kraj. Da bi granice osigurao od napada podigao je grad-tvrđavu Cattaro, kasnije nazvanom Kotor. Funkcija ostrva Sveti Đorđe ostala je ista: trebalo je da zapriječava ulaz napadačima sa mora. Na ostrvu su bila privezana plovila, koja su na vijest o približavanju neprijatelja, isplovljavala u susret. Branioci, uvijek brojčano slabiji, bili su skoro uvijek poraženi u ovim okršajima ali su zato branioci novog grada Dekaderona uvijek imali dovoljno vremena da organizuju odbranu.

VLASNICI SE ČESTO MIJENJALI

Za manje od pet stotina godina ostrvo Sveti Đorđe promijenilo je tri vlasnika: Risinium, Askruvium i Dekaderon. Ova gromada počiva na jednom podvodnom kaemnom sprudu koji se proteže sredinom Risanskog zaliva, a potom pod pravim uglom skreće ka Orahovcu u Kotorskom zalivu. Sprud se nalazi na dubini manjoj od 10 metara.

Teško je utvrditi kada je, prije mnogo vjekova, bezimeno ostrvo, na strateški važnom mjestu, postalo svojina Kotora, novog grada koji je izgrađen u podnožju brda Sveti Ivan. Evidentno je da je to bilo prije nego što su donesene u Kotor mošti svetog Tripuna 809. godine. Po ovoj prilici, bilo je to u doba, kada je tek počeo da se razvija novii grad i da njegovi stanovnici putuje svijetom jedrenjacima dok su još žitelji Perasta, živjeli u mjestu Glogovac, daleko od obale. Biloje to malo selo. Više vjekova kasnije spustili su se na more i kada se ojačali pokazali su aspiracije da Sveti Đorđe postane dio njihove teritorije.
Kotorani su postali četvrti zaštitnici ostrva pod Perastom. Pod jurizdikcijom Kotora bilo je više vjekova. Da bi na njemu učvrstili vlast zasnovali su posebnu opatiju koja je bila pod patronatom Kotorske biskupije. U ovome su im pomogli fratri benegdiktinci koji su neposredno nakon svog osnivanja počeli graditi samostane na našoj obali.
Novo naselje na mjestu sadašnjeg Kotora – Catarum, ne pominje se u istorijskim izvorima do vremena odlaska Rimljana kada su se ovdje dešavali mnogi ratovi.

NOVI ZAŠTITNIK

Uslijedile su provale divljih plemena sa sjevera i velike seobe naroda. Prvi je zabilježio ime Dekaderona kao novog naselja, u latinskoj transkipciji kao Decaterum, anonimni ravenski geograf, koji je pisao oko 670 godina naše ere. Postoji vjerovatnoća da se podaci akta Prvog alotitanskog crkvenog sabora, 530. godine naše ere, o nekom Viktoru, odnose na prvog kotorskog episkopa. Ovo je potvrđeno nedavnim nalazom baptisterija – krstionice sa krstolikim bazenom za krštavanje odraslih polivanjem, unutar ostataka temelja velike trobrodne starohrišćanske bazilike, na mjestu gdje se sada nalazi crkva svete Marije od rijeke koja funkcionisala još u VI vijeku. To je vrijeme kada se pominje episkop Viktor. Tada su se izvodili zamašni poslovi na teritoriju VizantiJskog carstva, kome je i Kotor pripadao, po zamisli cara Justinijana.
U to vrijeme patron Kotora, i posebno njegovih pomoraca, postaje sveti Đorđe. Pretpostavlja se da su vrlo rano Kotorani dali ime Svetog Đorđa ostrvu pod Perastom. U to vrijeme kada je ostrvo dobilo sadašnje ime postojala je neka građevina na ostrvu da bi štitila ulazak u Kotorski zaliv kroz tjesnac Verige. Nakon nekoliko vjekova Kotor i njegovi patroni su dobili novog zaštitnika - svetog Tripuna - ali se nije mijenjalo ime ostrva.


Kako je ostrvo dobilo ime koje i danas nosi



Nema sačuvanih podataka o tome zašto su Kotorani za svog i zaštitnika grada izabrali Svetog Đorđa, rimskog oficira koji je izgubio život mučeničkom smrću u Kapadokiji, u Maloj Aziji, u vrijeme kada je car Diokelcijan progonio hrišćane. I upravo je taj poznati car, koji je, inače, dozvolio Pirustima da se nasele na obali zaliva i zaposjednu obližnje ostrvo, bio posredni krivac za smrt čovjeka, čije je ime, mnogo godina poslije, dobilo upravo Dioklecijanovo ostrvo pred Perastom, gradom kojega su izgradili Pirusti.
Valja podsjetiti i da u priobalnom pojasu Kotorskog zaliva tri crkve, na udaljenosti manjoj od deset kilometara, nose ime Svetog Đorđa - u Špiljarima, Orahovcu i ostrvu pred Perastom.

ĐORĐE UBIJA AŽDAJU

U Boki kotorskoj od davnina je bila poznata legenda o Svetom Đorđu. Bila je to jedna od prvih saga, ovdje registrovanih, koja je kazivala o preranoj smrti jednog hrišćanskog velikomučenika. Priča, naime, kazuje o postojanju nekog zmaja koji je živio u močvari kraj grada Silene, a kome su građani trebali svakog dana davati po dvije ovce za hranu. Kada je ponestalo životinja morali su ga hraniti žrtvovanjem ljudi - kockom izabranim mladićem ili djevojkom. Igrom sudbine je, prema legendi, odlučeno da to jednom bude kraljeva kćerka. Na putu u smrt princeza je srela oficira Đorđa koji je, neposredno zatim, savladao i onesposobio zmaja. Potom mu je vezao djevojački pojas oko vrata i doveo u grad, gdje ga je ubio, ali tek nakon što je tamošnji narod, na Đorđev nagovor, pristao da primi hrišćansku vjeru.

Uskoro, međutim, dolaze teški trenuci i iskušenja za rimskog cara, koji je bio progonitelj hrišćana, jer mnogi napuštaju novu vjeru i vraćaju se paganstvu. Gradski sudija Dacijan je, potom, naredio da se uhapsi oficir Đorđe, kojem je uskoro odrubljena glava... Nedugo potom proglašen je za hrišćanskog sveca.
Kult poštovanja Svetog Đorđa u Boki Kotorskoj proširio se veoma brzo. Već u VII vijeku u Kotoru, dok se grad razvijao, počinje se poštovati taj svetac. Možda su se Kotorani opredijelili da ga izaberu za zaštitnika i da daju njegovo ime ostrvu pred Perastom zato jer je područje njegove zaštite bilo veliko: od zaraznih bolesti, nedreća na moru, pred sudom i svim životnim opasnostima...

Đorđe je, tako, postao i prvi zaštitnik pomoraca kojih je tada bilo dosta u Kotoru i Zalivu. Njegovim imenovanjem za patrona grada prestali su da se uvažavaju stari predhrišćanski agrarni i stočarski kultovi. U Kotoru je sveti Đorđe postao takođe i zaštitnik građana u ratnim sukobima, a priskakao je u pomoć kada se uopšte radilo o bilo kakvim sukobima.

Legenda o svetom Đorđu, čije je ime dobilo ostrvo pred Perastom još u VII ili VIII vijeku, podsjeća na grčku sagu o Pereseju i Andromedi, koja je odvijala takođe u maloj Aziji u blizini Kapadokije. Čudnom igrom slučaja imena Perseja i Andromede, pominju se i u legednama o događajima na ostrvu Sveti Đorđe. Sage kazuje da su oni boravili u podvodnim dvorovima pored ostrva. Voljeli su da šetaju Zalivom, ali kako nijesu htjeli da izlaze na površinu mora bili su izgradili u podmorju svoju cestu koja je bila široka pet metara. Inače i danas se, na nekoliko metara ispod površine, nalazi podvodni greben dug više kilometara koji počinje kod Strpa, u Risanskom zalivu. On se proteže u pravcu ostrva Gospa od Škrpjela i potom Svetog Đorđa. Oba ostrva leže na tom grebenu koji se potom nastavlja i oko pola kilometara od Svetog Đorđa skreće na jugoistok i završava u moru u neposrednoj blizini Svetog Eustahije u Dobroti.

SVETKOVANJE ĐURĐEVDANA

Više legendi govori da su tim podmorskim putem šetali ne samo Persej i Andromeda, njihovi prijatelji i gosti, nego i drugi grčki i rimski bogovi koji su koristili bogovske dvore u podmorju ostrva pred Perastom.
Na Svetom Đorđu, gdje su brže prolazile godine nego dani, odvijao se uobičajni život, uz stalni strah od neprijateljskih lađa koje su donosile nesreću ostrvu, kraju i gradu.
Kotorani su vodili stalnu brigu o dva sveta Đorđa: jednom koji je bio zaštitnik grada i građana i o tom ostrvu koje je nosilo njegovo ime i štitilo mjesto od napada sa mora. Vjerovali su da će ih ljudi nastanjeni na svečevom ostrvu, uz pomoć Boga i samog sveca, sačuvati od svih napasti koje su dolazile morem, a njih je bilo tada mnogo.

Svakog 23. aprila, tu se okupljalo mnoštvo mještana. Dolazili su stanovnici priobalnih mjesta, u da davna vremena, da proslave dan Svetog Đorđa – Đurđevdan – i da svecu čestitaju imendan. Bilo je uvijek tako, izuzev u vrijeme ratnih nesreća i komunističkog režima, u prošlom vijeku. Tada su bile aktuelne priče i o drugim svecima i čudotvorcima čiji se kult poštovao i u Boki. Ipak, i tada se najčešće poštovao i pominjao velikomučenik Đorđe.

Kotorani su vjerovali da će sveti Đorđe, koga su veoma uvažavali, uvijek, dok je sunce i mjeseca, biti njihov zaštitnik.

Međutim, “čovjek snuje, a Bog određuje”... Neočekivano, naime, desilo se pravo čudo koje je preokrenulo kotorsku i bokeljsku istoriju. Jednog dana, za vrijeme strahovitog nevremena, na ostrvo Svetog Đorđa doputovale su mošti drugog sveca velikomučenika Svetog Tripuna. Kako je bilo uobičajno sa svim dobronamjernim, koji su morali potražiti spasenje od nevremena, na ostrvu su bili lijepo dočekani i ugošćeni mletački moreplovci i trgovci. Bilo je to prvih dana 809. godine kada je mletački jedrenjak uplovio u Bokokotorski zaliv, u želji da se spasi od nepogode jer je na otvorenom moru duvao orkanski vjetar. Trgovci su svratili u Rose, tada grad koji se nalazio desno od ulaza u Zaliv, na poluostrvu Luštica.
Na jedrenjaku je bio neuobičajen teret. Nosili su mošti svetog Tripuna, mučenika iz Frigije, koji je stradao u doba progona hrišćana. Bio je mučen u Nikiji i sve muke izdržao stojički. U znak Božjeg priznanja andio mu je donio krunu od dragog kamenja, okićenu cvijećem.
Nakon karantina u Luštici mletački jedrenjak se uputio ka Kotoru.

UGOŠĆENE MOŠTI SVETOG TRIPUNA

Voljom sveca jedrenjak je na putu za Kotor, pristao uz molo ostrva Sveti Đorđe, gdje je jedan svac bio dobar domaćin moštima ovog drugog. Mošti Svetog Tripuna su, nakon što je su ugošćene na ostrvu, stigle u Kotor, gdje je novi svetac uskoro postao zaštitnik i grada i pomoraca.
Međutim, mletački trgovci nijesu stigli u grad da bi tu ostali. Namjeravali su sačekati poboljšanje vremena i uputiti se ka odredišnjoj luci na italijanskoj obali. Mošti sveca pratile su i božje sluge, nastanjene tada na Svetom Đorđu.

U kotorsku luku jedrenjak je uplovio na uobičajeni način. Kotorani, ne znajući kakav je teret na brodu, nijesu priredili bilo kakvu svečanost. Mletački trgovci su se snadbjeli namirnicama potrebnim za nastavak putovanja, a kada se smirilo vrijeme odlučili su da isplove. Desilo se, međutim, da upravo kada su sa bitvi skidali konope, odjednom počne veliko nevrijeme, zbog čega su se morali vratiti u luku.
Čim je jedrenjak ponovo pristao prestalo je nevrijeme, a kada su ponovo odlučili da isplove, opet je počeo da duva jak vjetar. Tako se ponavljalo više puta - dok je jedrenjak bio vezan u luci je bila prava bonaca, ali kada bi oslobodili brodske konope od kopna, počinjale su oluje...
Mletački trgovci su došli do zaključka da je to Božje čudo i da sveti mučenik Tripun na nedvojben način izražava svoju volju da to mjesto postane grad u kome će vječno boraviti.
Pomorci su se posavjetovali među sobom i odlučili što im je raditi. Zatražili su pomoć Boga: ''Svemogući stvoritelju, ako je slobodno, dopusti da ovog sveca možemo odvesti po moru do naše domovine, da se ona koristi njegovim pomenom!''

Vjerovali su da su molitvom postigli cilj i da je Bog uslišio njihovu molbu zato su digli sidra u namjeri da otplove za Veneciju. Međutim, vjetar je sasvim utihnuo i brod stajao nepomičan. Shvatili su da ni molbe ne pomažu da krene jedrenjak sa svetim mučenikom. Dozvali su tada plemiće i ugledne građane kotorske i ispričali što im se dešava: ''Slavni, plemeniti i ljubljeni naši, otkrivamo vam tajnu, koja koja je do sada sakrivana. Sa istoka smo donijeli ovdje sv. Tripuna – mučenika, pri čemu smo se teško izmučili. Međutim, svetac neće da ide dalje. Savjetujte nas, što nam je činiti sa Hristovim mučenikom. Više volimo propasti sa svim bogatstvom nego se protiviti volji ovog sveca...''

Na te riječi kotorski plemići, građani i crkveni velikodostojnici su saglasno odgovorili: ''Dragi naši susjedi, po mjestu i ljubavi, vrhovnoj sili i Božjoj moći, niko se ne usuđuje protivrječiti. Treba ići pravim putem - ako ovaj svetac ne želi napustiti Kotor, neka bude ostavljen na vjeki vijekova ovdje i zaslužno čašćen. Neka bude uvijek naš i vaš sagovornik!''

SVETI TRIPUN OSTAJE U KOTORU

Mlečani su odlučili da prihvate pametan savjet. Nakon toga okupilo se sveštenstvo, plemići i narod. Hvaleći Hristovu dobrotu prenijeli su, sa zadovoljstvom i poštovanjem, blaženog mučenika sv. Tripuna na mjesto koje su mu odredili i izrazili zahvalu Bogu i Svetom Tripunu koji je svojom voljom stigao u Kotor.
Andreaci Aaracenis, kazuje dalje legenda, koja je saglasna sa mnogim istorijskim činjenicama, nagradio je mletačke trgovce skupocijenim darovima. Taj plemić uskoro je u Kotoru sagradio crkvu u čast Svetog Tripuna, gdje su smještene mošti novodošlog sveca. Hram je po njemu dobio ime.
Uskoro je, međutim, ta prva crkva stradala. Izgubio joj se svaki trag. Umjesto stare crkve (kojoj su, ipak, pronađeni tragovi prije dvadesetak godina) građani Kotora su sagradili novi hram, osvećen 1166. godine.
Kotorani su bili veoma zahvalni novom svecu na obilatoj pomoći i zato su odlučili da ga imenuju svojim zaštitnikom, vjerujući da im dotadašnji zaštitnik, Sveti Đorđe, neće zamjeriti, jer su se događaji odvijali uz Božju saglasnost. Nadali su se, dakle, da to neće rasrditi Svetog Đorđa, dotadašnjeg patrona.
No, iako su Kotorani imali novog zaštitnika grada i njegovih pomoraca, još uvijek su jednako uvažavali i Svetog Đorđa. Često su posjećivali ostrvo i crkvu na njemu, gdje su i dalje poštovali kult velikomučenika Đorđa. Naročito svečano bilo je na Đurđevdan, kada su na desetine čamaca kretale ka ostrvu gdje su ih dočekivale i častile božje sluge.
U znak priznanja tom svecu i opatiji Svetog Đorđa, na ostrvu pred Perastom - koja je prva dočekala mošti Svetog Tripuna - opat opatije Svetog Đorđa je svake godine od tada služio svetu misu u kotorskoj Katedrali Svetog Tripuna, svakog 13. januara. Toga dana, naime, 809. godine mošti Svetog Tripuna su stigle u Kotor.
Ta tradicija nije bila prekidana u Srednjem vijeku, ni u vrijeme čestih sukoba Peraštana i Kotorana oko vlasništva nad tvrđavom i crkvom na ostrvu.
Sveštenstvo Kotorske biskupije i dalje je jednako uvažavalo oba sveca i nastojalo da izbjegne sukobe među svojim vjernicima iz Kotora i Perasta što je nekada kulminiralo i upotrebom oružja, pa i krvoprolićem.

UVIJEK ODBRAMBENI PUNKT

Ostrvo Sveti Đorđe dobijalo je ili gubilo na značaju, zavisno od opšte situacije u određenom vremenu. Bilo je značajan odbrambeni punkt u doba Grka i Ilira, a izgubio je na značaju nakon što je stradao Risinium. Tvrđava je opet dobila na značaju kada su došli Sloveni i počeli graditi naselja u brdima koja se strmo spuštaju u Kotorski i Risanski zaliv. U strahu od mogućeg napada sa mora nekada nijesu postojala mjesta u samom priobalju, ali je ostrvo Sveti Đorđe i tada imalo prvorazrednu odbrambenu funkciju i bilo je znatno utvrđeno, kako bi se sa njega pružio što veći otpor eventualnim napadačima.



Samostan na ostrvu izgradili su benegdiktinci


Na ostrvu Sveti Đorđe počeo se odvijati redovnički život prije oko hiljadu i tri stotine godina. Tada su tu iz daljina počele dolaziti božje sluge, ponašajući se prema izreci mudraca Bijenta iz Prijene, jednog od vodećih mislilaca toga vremena, ''Omnia mea mecum porto'' /Sve svoje sobom nosim/.
Stizali su na ostrvo isposnici bez igdje ičega, da na tom romantičnom i ugodnom mjestu, na kome je najčešće vladao prividni mir, provedu godine svog teškog isposničkog života, posvećenog Svevišnjem.
Ostali su nepoznati prvi isposnici koji su tu stigli malo prije benegdiktinaca što su ga prisvojili i proglasilo za mjesto svog života.
Sveti Benegdikt, osnivač benegdiktanskog reda, najstarijeg sanostanskog među hrišćanima u VI vijeku, smatrao je da takav ambijent veoma pogoduje za život i rad fratara pustinjaka.

GOLUBOVI NA OSTRVU

Čovjek, koji je još kao mladić otišao u pustinju da tamo razmišlja i moli Boga, bio je utvrdio pravila po kojima su se morala ponašati njegova sabraća, među kojima su bili i oni na Svetom Đorđu. Formirao je dvanaest samostana na čijem su čelu stajali opati rukovodioci ukupnog života u samostanu. Tada je njegova sestra Skolastika postala glavaricom prve zajednice benegdiktanskih redovnica. Za nju je vezana jedna legenda o tom ostrvu, a govori da su golubovi vrlo rado slijetali na otok Svetog Đorđa, a fratri pustinjaci su ih hranili i pazili, jer su smatali da se u nekoj od golubica nalazi duša sestre Svetog Benegdikta.

Red fratara pustinjaka Svetog Benegdikta vrlo brzo se proširio Evropom iz Monte Cassina. Pretpostavlja se da je ostrvo Sveti Đorđe jedno od prvih mjesta koje su naselili redovnici ovog reda.
Osnovno geslo bili im je - stalnost. Kada bi jednom odabrali mjesto stanovanja više nijesu odatle odlazili. Dugo su ostali i na Svetom Đorđu, poštujući devizu «Ora et labora» /Moli i radi/.
Sveti Benegdikt je od lutajućih pustinjaka stvorio aktivne članove društva. Oni su živjeli i u brdima iznad Kotora, u Špiljarima, gdje su spasili stotine Kotorana, oko 850. godina, kada su grad razorili Saraceni. Izbjeglice su naučili kako da se hrane plovodima prirode. Kasnije su Kotorani sagradili crkvu Svetog Đorđa u Špiljarima, kao i na ostrvu pred Perastom.

Na ostrvu su benegditkinci imali samostan u okviru opatije. Ona je imala samostalnost i posjede. Prvi samostan na našoj obali Jadrana izgradili su 852. godine. Podaci ukazuje da je kratko vrijeme potom formiran i na Svetom Đorđu.

Kako je izgledalo ostrvo kada su se tamo doselili prvi fratri benegdiktinci, u VII ili VIII vijeku, nema podataka. Međutim, taj samostan bio je među prvima na Jadranu. Da li su tada zasađeni karakteristični čempresi koji su ostrvu davali i daju izrazito crnu boju neuobičajnu za ostrva na našoj obali? Kada je tu podignuta prva bogomolja i gdje su prvobitno živjeli ostrvski pustinjaci dok nije sazidan samostan? Da li je već tada na ostrvu bilo groblje? Da li su se na njemu nalazili i vojnici – stražari koji su osmatrali prolaz kroz Verige i suprostavljali se napadačima? Kako su organizovali odbranu i da li su se i oni sklanjali u planine..?
Na ta i druga interesantna pitanja, ne može se dati odgovor na osnovu sačuvanih saznanja. Evidentno je da su tu, u tom izuzetno lijepom kraju, fratri – prustinjaci, navikli da žive u prirodi i sa prirodom, našli ono što su očekivali. Nijesu ih napdale divlje zvijeri, a ni napadači sa kopna nijesu ih mogli uznemiravati bez plovila. Dakle, imali su na ostrvu pobožnu tišinu i prirodnu sigurnost. Mogli su lako stići do kopna na Verigama na jednoj strani ili Perasta na drugoj strani.

NAJSTARIJI PERAŠKI VJERSKI OBJEKAT

Uvijek kada nije bilo ratova, u dugoj istoriji ostrva, tu je bilo ugodno. To se posebno odnosi na tamo živeće božje sluge. Vječni mir imali su i sahranjeni u toj zelenoj oazi, sa svih strana okruženoj morem. Ipak, ratovi u okruženju skoro nikada nijesu mimoilazili ostrvo. Najprije su za njega ratovali Iliri, zatim Grci i Rimljani. Kada nije bilo ratova o suverenitetu nad ostrvom sporili su se Peraštani i Kotorani služeći se dozvoljenim, ali i nedozvoljenim sredstvima.

Crkva Sveti Đorđe, na ostrvu istog imena, najstariji je peraški vjerski objekat u kojem je, u ranom Srednjem vijeku, postojala ugledna benegdiktinska opatija. Redovnici Svetog Benegdikta, bili su vrijedni ljudi koji su, podstaknuti vjerom u Boga, nastojali da što više pomognu ljudima u okolini. Posjedovali su vrlo široko obrazovanje, a dobro su shvatali potrebe naroda. Oni su u bogosluženje i u obredne ritualne uveli staroslovensku liturgiju koja je vjekovima opstajala u toj crkvi, čak i u vrijeme vladavine Venecije tim krajem.

Bila je srećna okolnost za Perast i ljude u priobalju Bokokotorskog zaliva, što su benegdiktinci rano počeli graditi niz samostana i drugih vjerskih objekata na području Mediterana koji su se umnožili u XI i XII vijeku i na obalama južne Dalmacije i sjevernog albanskog primorja. Lokacija na kojima su bili samostani je ilustracija tvrdnje da su benegdiktinci vodili računa gdje ih grade, pri čemu je primarno bilo da li tu vlada mir. Sveti Đorđe je, procijenili su, tada upravo bilo takvo mjesto.
Pretpostavlja se da je na ostrvu bio jedan od najstarijih vjerskih objekata na području Boke Kotorske koji je podignut u IX vijeku, a možda i ranije.
Nema saznanja koliko je puta crkva na ostrvu rušena u ratovima i prirodnim kataklizmama, i ponovo građena. O ranom postojanju crkve i samostana pouzdano se zaključuje na osnovu posrednih izvora.
Benegdiktanci su bili podigli ''lanac samostana'' čija je polazna tačka bio Monte Cassino. Odatle se kretao preko apulskih Termita na Lokrum, Mljet, Dubrovnik, zatim Bokokotorski zaliv, Budvu, Bar do Petrovog samostana kod Čičeva, na rimskoj cesti, od Epidaurusa do Trebinja.

CRKVA POSVEĆENA 1247. GODINE

Nema podataka kada je počela izgradnja crkve na ostrvu Sveti Đorđe, koja se po prvi put pominje u službenoj ispravi 1166. godine, u dokumentu, u kojem se opisuje izgradnja nove stone crkve Svetog Tripuna u Kotoru i žrtvenika. Tu romansku crkvu, izgrađenu na tri broda, polovinom XII vijeka, na mjestu Andreacieve ''rotonde'', podignute 809. godine, posvetio je kotorski biskup Majo ''na dan 19. lipnja 1166. godine za pape Aleksandra III''.
U zapisu sa svečanosti pominju se ugledne ličnosti koje su bile prisutne. Navodi se više biskupa iz Albanije, vojvoda Dalmacije, kao i Izanakios, namjesnik vizantijskog cara Emanuela Komnena. Među opatima, učesnicima svečnosti navodi se i ime Ivana, opata opatije sv. Đorđa. Zaključak je da je tada postojala opatija na Svetom Đorđu i da je bila vrlo ugledna jer među prisutnim sveštenicima navedeni su samo oni koji su uživali najveći ugled. Nedvojbeno je, na osnovu ovog podatka, da je opatija na ostrvu postojala ranije te da je imala organizovanu i uređenu samosatansku službu. Fratri benegdiktinci u to doba živjeli su u samostanskim zadrugama.
Nema podataka o razlozima koji su naveli Kotorane da na ostrvu formiraju opatiju. Na odluku o osnivanju svakako je posebno uticala pogodna lokacija. To je bilo odlučujuće za kotorsko plemstvo da tu zasnuje crkvu i vremenom utvrde ostrvo, kako bi moglo odoljeti napadima. U to doba, pod upravom Kotora, bilo je i mjesto Perast sa sjeverozapadnom okolinom, kao i mjesta u priobalju Kotorskog zaliva: Dobrota, Prčanj i Stoliv koji su imali razvijenu trgovinu sa južnom Italijom.
Sasvim je razumnjivo da su kotorski plemići Opatiju na ostrvu posvetili Svetom Đorđu. Njegovanje kulta ovog sveca znatno ranije bilo se raširilo sa istoka na zapad i tu se odomaćilo. Ono se zadržalo i u mletačko vrijeme, zahvaljujući uticaju istoka, ali je sačuvano i kasnije sve do naših dana.
Donošenjem mošti svetog Tripuna u Kotor i prihvaćanje tog sveca za zaštitnika Kotora i pomoraca, poštovanje kulta Svetog Đorđa donekle je izgubilo primarni značaj, iako je taj svetac i dalje uvažavan.
O postojanju crkve i opatije svetog Đorđa, prije njenog zvaničnog posvećenja, sredinom XIII vijeka, ukazuju dva dokumenta. Uoči obilježavanja praznika Svetog Luke, 17. oktobra 1221. godine, u Kotoru je obavljena posveta crkve Svete Marije od rijeke sa crkvicom Svetog Ivana. Bilo je do u doba kada je Radosav vladao tim dijelom primorja. Tom slavlju prisustvovao je i neimenovani opat opatije Sveti Đorđe.

OPAT POD EMBARGOM

Osam godina poslije, u oktobru 1229. godine, kotorski biskup Blaž sa arhiđakonom Tripunom, kaptolom, gradskim sudijama i plemstvom zabranio je građanima da daju na veresiju novac opatu Svetog Đorđa, Mateju i njegovim monasima ''na račun parnice opatije''. Nijesu više smjeli kupovati od njih zemlju i vinograde i davati novac na zalog samostanskih crkvenih odora.
Slična presuda izrečena je 1318. godine kada je kotorski biskup zabranio da se bilo što daje opatu Svetog Đorđa bez dozvole prokuratora samostana, pa čak ni zemljarinu za vinograde i zemlje i kućarinu za kuće. Iz ovoga se zaključuje da je opaptija Svetog Đorđa na ostrvu imala vrijednu imovinu od koje je ubirala velike prihode. U doba kada je počeo da opada ugled benegdiktinaca u tim krajevima na njihovo mjesto dolaze fratri franjevci.
Opatijska crkva Svetog Đorđa bila je posvećena 2. septembra 1247. godine po odobrenju kotorskog biskupa Deodata u vrijeme pape Inoćentija IV, tokom vladavine Stjepana Uroša I, a na molbu kaptola Svetog Tripuna, kotorske opštine i Jurja, opata samostana Svetog Đorđa.
Dugo je služio kao originalni dokumenat da je osnivač opatije Svetog Đorđa bio srpski vladar Stevan Prvovjenčani. Na osnovu ove
Na osnovu ove povelje, za koju je kasnije dokazano da je falsifikat, Kotorani su se sudili sa Peraštanima oko patronatskog prava nad opatijom. Oni su pokušali da to ostvare u sporu koji se vodio pred mletačkim vlastima 1633/34. godine. U ovoj povelji je neki Vasilije, iguman uglednog miloševskog manastira, svojim potpisom, na kraju dokumenta potvrdio, njenu neutentičnost koja osporena na osnovu niza netačnih podataka.
U ispravi o posveti ističe se, da je crkva svetog Đorđa pripadala gradu Kotoru. Za crkvu i teritoriju ostrva su se zanimali kotorski kaptol i opština kao za svoju nespornu imovinu. Isprave dokazuju da je crkva bila vlasništvo Kotorana u kome su se diferencirala dva sloja plemstva, kojega su sačinjavali povlašteno stanovništvo i ostali građani.
Za opate opatije Sveti Đorđe često su se birali kotorski plemići, osobito u kasnijem periodu, kada je došlo do krize u benegdiktinskom redu. Tada je upravu nad opatijom potpuno preduzela kotorska biskupija. Kotorani kao osnivači opatije imali su pravo da imenuju opata.

NEMOĆNO POSMATRALI UŽAS

Kada su Mongoli napali mjesta u Kotorskom zalivu, 1242. godine, bila je srećna okolnost da nijesu imali plovnih sredstava, tako da je ostrvo, za razliku od ostalih mjesta u akvatoriju Zaliva, ostalo pošteđeno. U toj mongolskoj pohari stradali su Glogovac, Prčanj, Stoliv i Kostanjica. Benegdiktinci su sa ostrva gledali svu stravu i užas, jer su se zločini nad ljudima dešavali na maloj udaljenosti od njih.
Najveći broj, tada čestih napada na ljude i njihovu imovinu na području Risanskog i Kotorskog zaliva, počinjao je osvajanjem ostrva. One branioce koji su ostali u životu odvodili su u roblje, tako da su “živi pozavidjeli mrtvima”. S druge strane, pak, neprijatelj je uvijek odlazak sa ostrva obilježavao paljenjem i rušenjem svih objekata.


Strani opati nijesu dobro obavljali povjerene poslove


U doba kada su Bokom Kotorskom upravljali srpski vladari, na ostrvu Sveti Đorđe živjeli su i djelovali benegdiktinci koji su odatle redovno prelazili na kopno, gdje su bili u misiji obrazovanja stanovnika susjednih mjesta, opatija Sveti Đorđe bila je pod upravom Kotorske biskupije. Na ostrvu su se dešavali burni događaji koji su doveli do nesuglasica i sa rimskim papom, a dolazilo je i do sporova kotorskih biskupa sa srpskim vladarima.

BENEGDIKTINCI NAPUŠTAJU OSTRVO

Kada je papa Ivan XXII, 1328. godine, za kotorskog biskupa i kanonika imenovao plemića Srđu Bolicu, Kotorani ga nijesu htjeli primiti u grad, a bratu mu Marinu konfiskovali su imovinu, dok su njega zatvorili. Opomene pape da to ne čine bile su bez rezultata - morao je da popusti. Bolica je dobio puljsku biskupusku stolicu, a kotorskim biskupom je imenovan karmelićan Francuz Rajmun Agoati.
U to doba došlo je do bezvlašća i prisvajanja crkvene imovine od građana i laika, čime je bila pogođena bogata opatija Svetog Đorđa i sveštenici koji su živjeli na ostrvu i odatle širili vjeru i obrazovali stanovništvo. U to i doba srpski vladari ugrožavaju prava opatije. Papa Klement VI, 1345. godine, piše srpskom caru Dušanu i energično traži da ''pusti na miru kotorskog biskupa Srđa i njegove crkve, samostane i posjede''.

Među dobrima koje su bili zaplijenili srpski vladari na nezakonit način, radi sticanja materijalnih prihoda, bili su i manastiri i crkve među kojima i benegtiktinski samostani Svete Marije Budvanske, Svetog Nikole Petraničkoga, Svetog Luke Krtoljskog, Svetog Mihajla na Prevlaci, Svetog Petra Bogdašiićkog, Svete Marije na Rosama i Svetog Petra de Campo.

Sva dobra koja je prisvojila srpska vlastela bila su svojina Kotorske biskupije. Na spisku nije bilo crkve i opatije Svetog Đorđa jer su taj sakralni objekat i njegova imovina bili u vlasništvu kotorske svjetovne, a ne crkvene vlasti. Tada su još benegdiktinci bili stanovnici ostrva, a ovi su, prema dostupnim podacima, bili posljednji koji su otišli iz njihovih ranije sagrađenih objekata na Jadranu.
Njihovi samostani, pa i onaj na Svetom Đorđu, vjerovatno su bili napušteni kada su Mongoli 1422. godine, napali Boku.

U to doba kotorski biskup vršio je redovnu biskupsku vlast na osnovu ovlaštenja pape, u većem dijelu teritorije prostrane srpske države, sve do Mačve, Golupca i Beograda, pa je kao redovni biskup ubirao i prihode. Tada je biskup stolovao i Kotoru i zvanično se titulisao kao ''biskup kotorski i srpski''. Godine 1515. biskup Tripo Bizanti tituliše se kao ''biskup kotorski i sve Serbie''.
Ubrzo potom propala je srpska katolička biskupija koja je brinula o katoličkim vjernicima na tom području još od vremene prije nego što je konstituisana samostalna srpska država.
U dokumentu cara Dušana kotorskim izaslanicima u Prištini potvrđuje se njihov posjed i određuje granica teritorija na koju se odnosi. U ispravi stoji da se za imovinu Kotora treba smatrati ''i manastir Svetoga Georgia so svem metohiom svoiom''. Nigdje se ne pominje Perast kao dio kotorskog područja, iako je ostao pod suverenitetom Kotora do kraja XVI vijeka. To s toga što je taj grad pripadao metohiji Svetog Đorđa.
I vladar bosanski, kralj Stjepan Tvrtko I, 1385. godine, potvrđuje da kotorsko područje obuhvata i samostan sv. Jurja /Đorđa/ sa svojom metohijom.

ROVARENJE ZABRANJENO

Sačuvan je i zanimljiv dokumenat kojim se zaklinje na vjernost kotorskom biskupu Melicijski opat sv. Jurja – Dominik. On se kune da će braniti u svakoj prilici posjede kotorske crkve, te da neće ''učestvovati u rovarenju protiv biskupovog života''. U zakletvi se utvrđuje i dužnost opata da prisustvuje svakom saboru ili sastanku kada bude pozvan. Posebno se obavezuje da će svake godine prisustvovati svečanostima Svetog Tripuna, izuzev ako ga biskup oslobodi te obaveze. S tim u vezi propisuje se dužnost da u kotorskoj Katedrali opat Svetog Đorđa služi misu 13. januara, na dan kada su u taj grad donesene mošti Svetog Tripuna. To je bilo i svojevrsno priznanje opatiji što je pružila sklonište jedrenjaku na kome su bile mošti Svetog Tripuna, neposredno pred uplovljenje u Kotor.
Sačuvani crkveni spisi iz XIV vijeka ukazuju na brojne probleme organizacione prirode do kojih je dolazilo u Kotorskoj biskupiji i opatiji Svetog Đorđa, pogotovo kada je red benegtiktinaca bio zapao u krizu. Ona je rezultirala postepenim napuštanjem više sakralnih objekata na tom području.
O stanju koje je vladalo u Kotorskoj biskupiji, pod čijom je duhovnom upravom bio i istoimeni samostan na ostrvu Sveti Đorđe, govori podatak da je lično rimski papa Inoćentije VI za opata opatije Svetog Đorđa odredio Paskvalia, prije toga opata benegtiktinskog samostana sv. Pavla u Kotorskoj biskupiji. Imenovanje opata papa je izvršio nakon saznaja da je njegovo mjesto bilo duže upražnjeno. Međutim, biskup kotorski nije preduzimao radnje da što prije realizuje papino naređenje, što je bio povod papi da s tim u vezi i lično intervenište.

Bula Vatikana o imenovanju opata govori da je Sveta stolica smatrala važnom ovu opatiju koja je, eto, bila veoma cijenjena i u Rimu. Tada je papa dao nalog Petru, pеnestrinskom biskupu, koji je bio u službi apostolske stolice, da izvrši blagoslov nad novopostavljenom opatom i da mu izrazi želju, da pod njegovim rukovodstvom, samostan ubrzano napreduje. U buli papa napominje da je mjesto opata ostalo upražnjeno nakon smrti opata Bonaventure, a sadrži i ovlaštenje opatu da može postaviti dva bilježnika.
Paskvali je umro šest godina poslije, a papa je tim povodom tražio od kotorskog biskupa da ispita znanje Nikole, benegdiktinca samostana Svete Marije na Lokrumu, kod Dubrovnika, inače, novog kandidata za opata Svetog Đorđa.

PAPA BIO POSEBNO ZAINTERESOVAN

I kada nije bilo ratova u akvatoriju Bokokotorskog zaliva i opasnosti od napada sa mora, na ostrvu često nije bilo mira. Crkva je bila zapuštena, a nedostajala su sredstva za njeno održavanje. Iako je opatija raspolagala sa znatnim površinama zemljišta i ostalim materijalnim dobrima, ona nijesu korištena na racionalan način. Dolazilo je do sukoba između Kotorana, u čijoj je nadležnosti bilo ostrvo Sveti Đorđe, i rimskih papa koji su željeli da imaju stalni uvid i uticaj na rad ove opatije, jedne od tada najznačajnijih na Jadranu.

Posebno su se brinuli o postavljanju opata jer su htjeli da ostvare što veći vjerski uticaj. U XV vijeku, za opate su, uglavnom, dovodili strance koji su, s druge strane, nerado dolazili u Boku Kotorsku. Oni koji su, ipak, stigli bili su optuživani za loše stanje u toj veoma bogatoj opatiji.
Kotorani su sa posebnim zanimanjem pratili aktivnosti na ostrvu jer se na njemu nalazio za njih značajan samostan, sa važnim sakralnim objektom. Opat je morao, takođe, da se stara i o stanju ostalih crkava na svojoj teritoriji. Uz to, moralo se vojnički obezbjeđivati ostrvo važnu strategijsku tačku i utvrđenje koje je trebalo zadržati određeno vrijeme napadače kako bi se dala mogućnost narodu priobalja da se na vrijeme evakuiše, u slučaju napada nadmoćnog neprijatelja na Kotor i mjesta u priobalju zaliva.
O veličini opatije govori i podatak da je u to vrijeme na njenoj teritoriji živjelo oko dvije hiljade ljudi. Samo u Perastu 1439. godine, bilo je 155 kuća podložnih opatiji Svetog Đorđa. Dobra opatija nalazila su se na poluostrvu Vrmac, Veića brdu, u Stolivu, u Dobroti i Kostanjici.

Opatija Svetog Đorđa, čiji je opat stolovao na ostrvu, bila je organizovana po ugledu na najveće katoličke opatije koje su bile jezgra oko kojih su se prikupljali građani da bi bili sigurno zaštićeni. Staro peraško stanovništvo - u vrijeme dok se grad razvijao, a Peraštani tek osvajali pomorske puteve - nastojalo je da postignu maksimalni prosperitet. Kada je to ostvareno, u XVI vijeku, željeli su da se osamostale od Kotora i da opatiju Svetog Đorđa vežu za sebe.
Crkva Svetog Đorđa, pod opatom Bolicom, bila je posvećena 2. oktobra 1447. godine. Nema podataka da li se radilo o novoj crkvi, niti što je bilo, u tom slučaju, sa onom posvećenom dva vijeka ranije? Možda se radilo samo o dogradnji? Iako je ostrvo raspolagalo i za efikasnim odbrambenim sistemom nema saznanja koja govore o njegovom tadašnjem izgledu i održavanju.

U NADLEŽNOSTI LJEŠKOG BISKUPA

Vatikan je, u periodu dugom skoro dva vijeka, u kontinuitetu pratio zbivanje u opatiji Svetog Đorđa. Papa Grgur XI, u pismu koje je 1372. godine uputio Lješkom biskupu (u sjevernoj Albaniji), Dominiku, saopštio je da je opat Svetog Đorđa, Ivan, nedavno umro te da je opatija pred Perastom ostala bez opata. U nemogućnosti da bolje riješi nastali problem, papa je naložio tom biskupu da preduzme upravu nad samostanom ''dok mu se svidi'' i dao mu je pravo da slobodno raspolaže prihodima i izmiri obaveze koje je imao samostan.
To je, inače, bio jedini slučaj u toku hiljadugodišnjeg postojanja opatije da se na funkciji opata pojavljuje tako visoki crkveni visokodostojnik, kao što je bio Lješki biskup.
Bilo je to vrijeme redovnog funkcionisanja opatije što potvrđuje podatak da papa ukazuje biskupu da se smanjuju bogosluženja u crkvi i samostanu kao i broj običnih redovnika i službenika, iako je opatija imala veći broj redovnika i ostalih lica nego što je bilo potrebno. Tada je samostan raspolagao sa znatnim sopstvenim prihodima. Papa je, inače, bio zabranio biskupu da prodaje opatijske nekretnine koje su označene kao dragocijene i tražio pismom od Kotora da podrži Lješkog biskupa u upravljanju samostanom kako bi ovaj mogao, uz njihovu pomoć, uspješno zaštiti opatijska dobra.
Nešto ranije je papa, inače, bio preduzeo obavezu da će lično imenovati opata opatije Svetog Đorđa, s obzirom na njen značaj. Papa je postavio Lješkog biskupa opatom kako bi mogao pomoći materijalno siromašnije biskupije prihodima koje će ubirati od ekonomskih jačih opatija u koje se ubrajala i ona čije je sjedište bilo na tom na peraškom ostrvu.
Takva politika bila je mač sa dvije oštrice. Opati – stranci, koje je imenovao papa, nijesu se snalazili na toj dužnosti. Opatija je postojala sve zapuštenija i često je dospjevala u haotično stanje, pa čak u više navrata nije imala opata. Neke od njegovih svjetovnih dužnosti povjeravane su građanima. Prokuratori crkve, oko 1390. godine, nijesu mogli naći sveštenike, iako su im garantovali materijalnu sigurnost. Oni su, potom, na svoju ruku, protivzakonito, zadržavali opatijske zemlje i dobijali značajne prihode, pa su zato i nastojali te privilegije što duže zadržati. Intervenisalo je kotorsko Malo vijeće i donijelo propis u kome je stajalo da ''oni koji zadržavaju zemlje opatije, ili neko iz njihove bliže rodbine bude bačen u tamnicu i prisiljen da vrati zemlju''.

OTUĐIVANJE IMOVINE

Na tom ostrvu bilo je “talasanja” i kada nije bilo ratova. Kao i sve druge dobre opatije, i ta je pljačkana na razne načine. Zbor kotorske opštine, na sjednici, polovinom 1404. godine, donio je odluku da sve crkve i samostani trebaju pokazati da posjeduju javne isprave o vlasništvu nad zemljom, pred četvoricom plemića, te da to, potvrđeno vlasništvo moraju uknjižiti u roku šest mjeseci.
Evidentno je da su pojedinci, posebno kmetovi, sa zemljom opatije Svetog Đorđa postupili nezakonito, koristeći nesređeno stanje u opatiji. Oni su prosto otimali zemlju i prodavali je na nezakonit način. U vrijeme upravljanja opata – stranaca zbog njihovog permanentnog otuđivanja bila je opala vrijednost dobara opatije. Gradski zbor Kotora je, zato, 1405. godine odlučio da treba spriječiti dalje smanjenje imovine opatije, zabranom prodaje ili primanja u najam ranije prodate zemlje. Ako bi se to, ipak, desilo transakcija se smatrala ništavnom.



Kotorani preuzimaju patronat nad ostrvom i opatijom



Opatija Svetog Đorđa, gdje je stolovao opat, permanentno se borila sa brojnim problemima koji su unosili nemir, ne samo među sveštenike i druge stanovnike ostrva, nego i među Peraštane, čije su kuće bile udaljene od ostrva manje od 500 metara. I u Kotoru, koji je upravljao crkvom i njenom imovinom, takođe su imali dosta poteškoća. Povremene intervencije Vatikana, radi sređivanja tamošnjeg stanja često su imale suprotan efekat, jer se opati na Svetom Đorđu, uglavnom stranci, nijesu mogli snalaziti, u tadašnjim složenim uslovima na čitavom tom području, naročito u upravljanju dobrima opatije, te održavanju crkve, samostana i ostalih objekata na Svetom Đorđu.

NEMOĆNI I PROKURATORI

Sačuvano je više dokumenata o skupovima kotorskih vlasti na kojima se raspravljalo o održavanju sakralnih objekata na području opštine i posebno onih na ostrvu Sveti Đorđe. Godine 1431. tadašnji organ kotorske opštine, zvani Tajni zbor, naredio je prokuratoru samostana i crkve Svetog Đorđa da, u ime kotorske opštine, precizno planira što sve treba učiniti da se popravi crkva i ostrvo dovede u red. Tom prilikom je konstatovano da su crkva i samostan stalno u lošem stanju, uglavnom zbog nemara i neznanja tamošnjih upravnika i prokuratora. Zato je bilo naređeno da odgovorni, do praznika Svetog Đorđa, pod prijetnjom globe u iznosu od po 25 perpera - od čega je pola bilo namijenjeno državnoj blagajni, a pola za obnovu samostana ili crkve - moraju sačiniti pregled svih posjeda i dobara opatije i dostaviti gradskom kancelaru. Nakon toga valjalo je evidentirati i sačiniti kompletno stanje crkvene imovine u Kotoru.
Uprkos preduzetih mjera, stanje na peraškom ostrvu nije se poboljšavalo. Kotorani su zato izabrali dva prokuratora za samostan Svetog Đorđa. S obzirom da su posjedi u vlasništvu opatije iskazivali negativno poslovanje, a crkva i samostan propadali, zadatak prokuratora je bio zadržati sva samostanska dobra i obezbijediti hranu i odijela za opata i dvojicu sveštenika koji su boravili u samostanu.

Podatak da su tada na ostrvu boravili samo tri sveštena lica i da je trebalo što prije sanirati crkvu ukazuje da je ona već bila pretrpjela znatna razaranja, kao posljedice nekoliko napada sa mora na ostrvo.
S obzirom da prokuratori nijesu izvršili naređenje o sređivanju stanja na ostrvu, nekoliko mjeseci poslije, na sjednici Tajnog zbora kotorskog Malog vijeća, u prisutnosti kneza, jednoglasno je odlučeno da više sudija i vijećnika bude angažovano da se crkva i samostan saniraju. U suprotnom – konstatovano je na tom skupu - ''crkva i samostan će potpuno propasti, na ne malu sramotu grada, na žalost Svevišnjeg Stvorca, slavne Djevice Marije, svetog Marka, zaštitnika glavnog grada Venecije i perblaženog mučenika, Svetog Tripuna, zaštitnika i stjegonoše gradskog i preblaženog svetog Jurja''.
Na istom skupu je zaključeno da prokuratori, od samostanskih prihoda koje će ubrati za Božić, ulože 100 kotorskih groša za potrebe popravke crkve na ostrvu. Pored samog sakralnog objekta bile su oštećene i stepenice kojima se ulazilo u samostan.

OPAT RASIPAO OPATIJSKA DOBRA

Opatu je bilo prepušteno da sam bira sveštenike i namještenike na ostrvu. U arhivskim dokumentima sačuvan je spis koji kazuje da je opat Tripo Bolica postigao, 1439. godine, sporazum sa sveštenikom Paskvalijem, za obavljanje kapelanske službe, tokom dvije godine. Ugovoreno je da mora boraviti u samostanu a pođe li van zaliva na službeno putovanje sam će snositi troškove. Opatija je plaćala kapelanu 80 perpera kotorske valute. Pripadalo mu je i polovina opatovih prihoda. Bilo je više opata koji nijesu mnogo brinuli o održavanju svešteničkih dužnosti i uopšte opatije.

Opat Bolica rasipao je opatijska dobra. Zaduživao se a dugove nije vraćao. Intervenisao je biskup Anđelo Fasolo koji ga je prisilio da isplati dugovanja slikaru Lovru za izrađene slike u crkvi svetog Đorđa i još neke obaveze. Opat Bolica je bio prevarant zato su se oštećeni obraćali biskupu da ih zaštiti. Biskup ga je opominjao. Naredio mu je da u samostanu sakupi nekoliko redovnika kako bi pjevali za vrijeme službe božije te da nađe ''svjetovnog svećenika'' za kapelana. Često na prostranom području opatije nije bilo dovoljno sveštenika za obavljanje crkvenih poslova.

Mještani opatije, naročito Peraštani, često su se žalili, za vrijeme vladavine Mletačke Republike, duždu zbog raznih nasilja koja su vršena opatijskim stanovnicima. Peraštani su se žalili 1439. godine, kada je mjesto imalo 155 kuća, podložnih opatija Svetog Đorđa, da im se sjeku vinogradi i zabranjuje podizanje novih. U žalbi se konstatuje da će selo propasti, pa će se morati raseliti u Pulju ili neko drugo mjesto, ako se ne stane na put nasilju.

Dužd Fran Faskari, u vezi sa ovom žalbom, uputio je duklu kotorskom providuru Albanu Aegredu u kojem naređuje da se obezbijedi mir Peraštanima i nesmetano korištenje imanja. U njoj se naglašava da su Peraštani redovne platiše te da su u više navrata pokazali da su odani stanovnici Republike. Dužd je ocijenio da je uništavanje vinograda bilo na štetu Mletačke Republike i Kotora. Zato je naredio da se preostali vinogradi sačuvaju.

Inače, u jednoj odredbi Statuta Kotora iz 1315. godine, izričito je navedeno da niti jedan mještanin ne smije saditi vinovu lozu na zemljištu samostana Svetog Đorđa. Bile su predviđene i kazne kada se nedomaćinski gazdovalo vinogradima koji su bili zasađeni na više mjesta na poluostrvu Vrmac, posebno na Veića brdu.

Sukobi kotorskih biskupa i ostrvskih opata bili su učestali u to vrijeme što je rezultiralo čak i isključivanjem iz crkve nekih. Kada je biskup Fasolo tražio od opata Bolice da promijeni svoje mišljenje ovaj je oštro reagovao upućujući kritike na račun biskupa.
Biskup je odgovorio izopćenjem Bolice iz crkve i naređenjem da ga svak izbjegava. Pored eskominikacije osudio ga je i na novčanu kaznu. Opat je bio otišao toliko daleko u svom nemaru da je bio prodao kalež i ciborij iz opatijske crkve. Da bi se sukob smirio intervenisao je papa Kalista III na zahtjev kotorskog biskupa. Međutim, Bolica je nastavio po svome. U opatiji je zapošljavao kao svećenike svoje istomišljenike.

OPAT ZAPOVJEDNIK ODBRANE OSTRVA

Kontraverzni opat Bolica, iako je bio eshuminiran iz crkve, nije prihvatio kaznu. Bio je čovjek od akcije. Sprovodeći odluke kotorskih vlasti o neophodnosti popravke crkve i ostalih građevina na ostrvu Sveti Đorđe sanirao je zapuštenu i skoro srušenu crkvu da je izgledala kao nova. Značajna sredstva uložio je i u izgradnju, odnosno poboljšanje odbrambenog sistema na ostrvu. Biskup Marino Contereno nije mogao prenebjeći novonastale činjenice zato se, kada mu je upućena molba opata, kaptola i samostanskih sveštenika da obavi osvećenje crkve, prihvatio te obaveze. Uradio je to u prisustvu brojnih crkvenih velikodostojnika 2. septembra 1447. godine ''na slavu Božiju, Preblažene Bogorodice Marije i svetog Đorđa''.
U to vrijeme Kotorani su veoma brinuli o ostrvu i objektima na njemu, iako su se sukobljavali sa Peraštanima koji su tražili patronat nad ostrvom i opatijom. Građani Perasta, koji je tada bio u usponu, htjeli su da se domognu, u vlastitom interesu, prava upravljanja veoma bogatom opatijom i vojno-strategijski veoma važnim ostrvom.
Biskupi Kotorske biskupije nastojali su da i dalje vrše nadzor obavljanja svešteničko-crkvenih poslova na ostrvu Sveti Đorđe i ostalim opatijskim crkvama, uprkos izraženog nezadovoljstva Peraštana.
Kotorske vlasti, koje su podržavali građani mjesta u priobalju, smatrale su da je njihov prioritet vršenje nadzora nad svim duhovnim i svjetovnim poslovima na ostrvu koje je bilo i važan vojni objekat. Zato je moralo biti dobro utvrđeno i popunjeno vojnom posadom kako bi moglo uspješno obavljati vojne zadatke jer su prijetile stalne opasnosti od gusara, pirata i Turaka. Kotorani su se bili opredijelili, u svojoj vojnoj politici, da se za opata Svetog Đorđa imenuju ugledni i sposobni kotorski građani, prvenstveno plemići. Tada su se, na početku mletačke vladavine Kotorom, užurbano gradila utvrđenja.

UPRAVU PREUZIMAJU PERAŠTANI

O dosljednom nastojanju Kotorana u namjeri da vrše direktnu upravu nad opatijom govore i podaci o izabranim opatima u vremenu od 1438. godine, dakle osamnaest godina poslije dolaska Venecije, pa do 1646. godine, kada suverenitet i upravu nad ostrvom preduzimaju ekonomski moćni Peraštani, koji su tada već bili na vrhuncu ekonomske moći i pomorskog ugleda.
Prvi kotorski opat bio je Tripo Bolica, benegdiktanac, od 1438. do 1485. godine, zatim slijedi Jerolim Bolica, koji je obavljao poslove privremeno dok nije iste, 1485. godine, izabran Petar de Brutis, kotorski biskup, kojega je 1493. godine naslijedio Ivan Chierecto, takođe kotorski biskup. U XVI vijeku opati su bili takođe Kotorani: Ljudevit Bolica, Tripo Bizanti, kotorski biskup, Pompej Paskvali, kojega su ubili Peraštani 1565. godine na ostrvu i Vicko Paskvali. Posljednja dva opata, koje je imenovala kotorska vlast u 17 vijeku bili su Filip Duplović i Mihovil Cizila. Poslije njih opate postavljaju Peraštani od vremena kada su preduzeli brigu nad opatijom.
U zapisima istaknutog hroničara vremena Albertia zapisano je da je kotorski Tajni zbor odlučio da izabere za opata Jerolima Lampova /Bolicu/ između ostalog i zato što je opatija veoma značajna tačka za odbranu grada pa je trebala na ostrvu imati, iz političkih razloga, opata iz plemićkih redova koji veoma dobro zna kako treba braniti interese grada.
Bilo je to doba kada su Kotorani vodili česte sukobe i sa Dubrovčanima, koji su sa jedrenjacima stizali do Risna. Zabilježeni su i napadi gusara na mjestu u Zalivu. Dobro utvrđeno ostrvo i vješta posada bili su u funkciji odvraćanja manjih gusarskih brodova od uplovljenja u akvatorij unutrašnjeg dijela zaliva. Zato su Kotorani nastojali da na ostrvu bude pouzdani opat koji će voditi računa i o odbrani zaliva. Kada su benegdiktanci napustili ostrvo i samostan bile su ugrožene odbrambene funkcije ostrva i interesi opatije.
Miješanju Kotorana u svešteničke poslove nije se suprostavila ckrvena vlast iako je u ranijem razdoblju imenovala opata, naročito u XIV vijeku. O važnosti opatije govori podatak da je o izboru opata bio konsultovan papa, a jedno vrijeme Vatikan je lično vršio izbor.
Procedura izbora opata bila je vrlo složena jer trebalo je pribaviti i saglasnosti crkvenih vlasti koje su se sa razumijevanjem odnosile prema Mletačkoj Republici. Kada su Kotorani izabrali Jerolima Bizantija za opata opatije Svetog Đorđa, 1425. godine, gradski rektor i providur Frano Leon obratio se Veneciji da podrži izbor. Dvije sedmice kasnije Jerolimov otac Nikša, ugledni Kotoranin, dobio je duklu o izboru sina. U njoj stoji da će se vlast obratiti pismom Vatikanu kako bi ovaj verifikovao izbor. Kotorani nijesu čekali praktično potvrdu nego su nezavisno na ostrvu održali veliku svečanost, u prisustvu plemića, sudija, Mlečana i crkvenih lica, na kojoj je Bizanti uveden u poslove i proglašen opatom.
Taj akt bio je dokaz da su Kotorani, i protiv svoje volje crkve, uzeli vlast i imovinu opatije Svetog Đorđa i civilne svjetovne svrhe. Od opata Jerolima nije se tražilo da obuče benegditkinsko odijelo i položi svešteničke zakletve, kako su to radili njegovi prethodnici.
Ovo je izazvalo revolt crkvenih vlasti koje nijesu priznale izbor. Neposredno nakon ovoga, 23. decembra 1483. godine, papa Inocentije VIII pismom je stavio crkvu i sva dobra opatija Svetog Đorđa pod upravu kotorskog biskupa Brutija. I kasnije, u više navrata, Vatikan daje kotorskom biskupu sva duhovna i svjetovna prava nad ostrvom i opatijom, ali Kotorani to ne poštuju. Da bi se izbjegli dalji nesporazumi, opat Bizanti, obraća se pismom papi, u kome mu prikazuje stanje u opatiji, ali i prilike u tom kraju, naglašavajući opasnosti koje su naročito došle do izražaja nakon turske okupacije Boke.



Ubistvo opata Paskvalija i papino prokletstvo ostrva



Opat Bizanti, veoma zamoren i iscrpljen onim što se dešavalo na ostrvu za vrijeme dok je on bio prvi čovjek opatije Svetog Đorđa, odlučio se 1532. godine da se povuče u miran život i napusti upravu nad tada ekonomski najmoćnijom opatijom na južnom Jadranu. Tada je prestao da obavlja i svešteničke dužnosti u Kotorskoj biskupiji.
Nijesu se time ispunila očekivanja da će se uskoro popraviti stanje u opatiji i početi sanacija duhovnih i materijalnih vrijednosti. Trebalo je izabrati novog opata i od njega su mnogo očekivali kotorska Biskupija, skupa sa Vatikanom, koji je sa velikim interesovanjem pratio zbivanja u toj opatiji, potom kotorska svjetovna vlast i sve nezadovoljniji Peraštani.

LjUTNjA PERAŠTANA

Kada su građani Perasta ekonomski ojačali i postali vodeće mjesto u pomorskom životu Boke Kotorske, nijesu skrivali pretenzije za vlašću nad opatijom, ne samo objektima na ostrvu, već i materijalnim dobrima na njenom području, koja su željeli upotrebiti u izgradnju objekata opšteg značaja. Bili su sve uporniji kako bi ostvarili svoje zamisli.

Početak velike nesreće, nezabilježene u ovim krajevima i uopšte u hrišćanskom svijetu, počeo je kada je Tajni zbor kotorske opštine odredio, 1530. godine, za opata komendatora opatije Svetog Đorđa kotorskog plemića, Pompeja Paskvalija, prvog od trojice rođaka sveštenika. To je veoma razljutilo Peraštane. Na ovo postavljenje reagovala su četiri člana mletačkog senata Nikola Trevison, Domenik Contarini, Dominik Capelo i Andrija Marcelo koji su uputili protest i informaciju o izabranom opatu predstavniku Venecije u Vatikanu.
Novi opat želio je da smiri atmosferu i da stvori uslove za normalan rad. On je neposredno nakon izbora predstavio papinom legatu u Mlecima i iznio plan djelovanja na sređivanju stanja u opatiji Svetog Đorđa, ističući posebno pravo kotorske opštine da brine o ostrvu i objektima. Tom prilikom dobio je dokumenat iz kojega se saznaje da Kotorani legalno posjeduju teritoriju ostrva.
To je potvrđeno i posebnim pismom Senata Mletačke Republike. Pompej Paskvali se nakon toga vratio u Kotor i svoje sjedište, na ostrvu, riješen da se angažuje na vršenju povjerenih duhovnih i svjetovnih poslova.

Sukobi se, međutim, nijesu stišavali. Peraštani nijesu poštovali isprave o kotorskim pravima nad ostrvom pred njihovim gradom. Njima je bilo isto tako značajno kao i Kotoranima posjedovanje ostrva jer se sa njega, zahvaljujući razvoju ratne tehnike, mogao sve bolje kontrolisati prilaz gradu iz pravca Veriga. Bili su gnevni na svakoga ko je tu bio na osnovu odluka kotorskih vlasti, čak i uz saglasnost Mletačke Republike i Vatikana.
Sukobi su se, tako, nastavljali. Peraštani su tražili da se osamostale od kotorskog plemstva te da steknu primat nad pomorstvom u Boki, a u ostvarenju tog cilja smetala im je kotorska teritorija na svega pola kilometra daleko od grada.

SUKOB SA KRVAVIM EPILOGOM

Do teškog sukoba sa krvavim epilogom na ostrvu došlo je 3. maja 1385. godine, kada su Peraštani obilježavali Krstovdan – gradsku krsnu slavu. Bilo je to u doba kada je crkva Svetog Križa bila najznačajnija u opštinskom ataru Perasta, poslije one Svetog Đorđa, na istoimenom ostrvu.
Toga dana opat Pompej Paskvali služio je svetu misu u opatijskoj crkvi, a povodom peraške krsne slave. Peraštani su sa barkama stigli na ostrvo i bučno ušli u crkvu, na način kakav nije uobičajena za sveta mjesta, u vrijeme kada je Paskvali vršio službu Božiju u prisustvu vjernika. Povod za njihovo ljutito reagovanje, u kojem su prekršena pravila normalnog ponašanja, bilo je nezadovoljstvo što opat nije prisustvovao svečanosti u Perastu, gdje je u crkvi Sveti križ trebao služiti svetu misu.
Opat je dobio poziv da sveštenik opatije obavi taj posao. Postupajući po njemu poslao je svoga pomoćnika, kapelana Kroščića, da odmah ode u Perast i obavi vjerski ceremonijal.

Toga dana, ne sluteći nikakvo zlo, opat Paskvali je počeo uobičajnu misu, u prisustvu vjernika. Ona je bila pri kraju kada je u crkvu upala grupa od oko 70 Peraštana. Kako su bila zatvorena vrata crkve i samostana oni su provalili u trenutku kada se svetoj misi bližio kraj. Samo četvorica ljudi iz Perasta pokušala je spriječiti najgore u čemu nijesu uspjeli. Napadači su bili naoružani pištoljima, bodežima i batinama. Kada su počeli napadati opata priskočio mu je u pomoć Ivan Bronzić, koji je na njega bacio dolamu, s namjerom da ga sačuva od težih rana.

UBIJEN DOK JE SLUŽIO MISU

Stolivski glavari Milatović i Krsto Šilopić, kao prisutni na misi pokušali su zaštititi opata, ali umalo da i oni nijesu stradali.
Užasan je bio i način na koji je poginuo taj sveštenik. U trenutku kada su Peraštani kidisali na njega, držao je u jednoj ruci hostiju, a u drugoj kalež. Zaklinjao ih je da to ne čine, radi sebe i radi njega. Nijesu htjeli uslišiti njegovu molbu. Nemilosrdno su uslijedili udaraci i ubodi noževima, sve dok opat nije izdahnuo, na podu u svojoj crkvi.

Grupa napadača iz Perasta nije se zadovoljila samim ubistvom opata. Dok je ležao u lokvi vlastite krvi izgurali su ga iz crkve nogama i bacili ga u jamu kraj vrata. Potom su ga mrtvog kamenovali.
Sve se to dešavalo na očigled vjernika iz ranih mjesta opatije koji su bili prisutni na misi. Bili su nemoćni da se suprostave velikoj grupi razjarenih Peraštana.
Nakon teškog zločina, Peraštani su se ukrcali u plovila i otišli kućama. Vjernici, koji su prisustvovali misi, pristupili su mrtvom opatu Paskvaliju, okupali ga i položili posmrtne ostatke na odar u crkvi. Potom su otišli da jave strašnu vijest Kotoranima i biskupu.
Zločinci su u Perastu održali skup na kome su se dogovorili šta im je raditi da bi onemogućili kažnjavanje krivaca. Uradili su to radi zaštite ubica preduzimanjem lične odgovornosti.

PAPA OSTRVO PROGLASIO PROKLETIM

Odmah nakon dobijanja obaviještenja o pogibiji opata, biskup kotorski Biznati i građani Kotora bili su zaprepašćeni, jer do tada nije bio zabilježen takav zločina u tim krajevima, a naročito što se desio u crkvi, pa još za vrijeme molitve Bogu. Uslijedile su prve hitne reakcije državnih i crkvenih vlasti.
Na Spasovdan, 6. maja, biskup Bizanti, na pontifikacionoj misi, u crkvi Svetog Tripuna, obučen u svečano biskupsko ruho, sa svoga prijestola, obavio je isključenje zločinaca iz crkve. Istovremeno je izrekao prokletstvo ubicama i njihovim pomagačima. Naredio je da ih svako izbjegava. Bilo je to prvo moralno kažnjavanje peraških ubica.

Uskoro je uslijedila očekivana reakcija Vatikana. Papa Pavle III svojim indertiktom, nakon saznanja o tragičnom događaju, prokleo je ubice i eshumirao crkvu svetog Đorđa na ostrvu gdje se zločin dogodio. Peraštani su bili pogođeni i praktičnim posljedicama. Građani Kotora i susjednih mjesta su ih izbjegavali, a pristup u Kotor i susjedna mjesta bio im je onemogućen.
Nastupili su teški dani i za opatiju Svetog Đorđa i mještane koji su joj bili podložni jer više nije smjela, po izričitoj papinoj naredbi, ljudska noga kročiti na ostrvo koje je bilo poprište zločina. Inače, to je produbilo krizu opatije koja se počela ispoljavati krajem XIV vijeka.

POKAJANJE PERAŠTANA

Trebalo je da prođe jedanaest godina da papa skine anatemu kada je došao do spoznaje da se Peraštani kaju. Peraški zbor, vrhovni organ vlasti u gradu, odlučio je da pošalje u Vatikan Vicka Tomova i Radića Petkovića da od pape traže oproštaj. Sačuvani su i podaci o njihovom putovanju: ''iz Perasta do Jakina potroše oba tri zlatna škuda. Najprije odjedre da pod Korčulu i tu za savjet dadoše tri lire. Onda stignu u Split. Nadbiskup im dade preporuku za Baldina Aleksandri iz Firence. Zatim stignu u Jakim i tu nađu čovjeka sa konjima za put u Rim i još jednog vodiča, i ovome dadu devet škuda.''

Peraški izaslanici papi brzo su potrošili novac kojim su raspolagali za obavljanje zadatka. Time je bilo dovedeno u pitanje izvršavanje povjerene misije. Međutim, imali su i sreće. U jednoj hronici o tome je zapisano: ''Vicko je u Jakimu namjerio na Dubrovčanina Alviza Gučetića, trgovca, i u njega nađe novac potrebit za bulu. S pratnjom otputuje u Rim i tu ostane nekoliko dana. Do Rima i u Rimu potroše, kroz 22 dana, za dva konja i njih petoricu 14 škuda. Radić se razboli. Za mazgu kojom je morao doći iz rima do Jakima, jer više nije mogao da jaše konja, i za pratioca mu, Vicko utroši 4 škuda. Trebalo je platiti u Jakimu za dugove na brigantinu, koji ih je poveo, i za čovjeka koji je iz Rima dobio bulu blagoslova''.
Muke bolesnika ovim nijesu riješene jer je teško bolestan ostao u Jakimu bez sredstava zato je morao pozajmiti još tri škuda u zapovjednika broda. Dobijenu bulu i oprost grijeha Radić Petković je poslao svojim sestrićima, po dubrovačkim ''armijama'' u Dubrovnik, gdje su je preduzeli Peraštani.
Ostalo je nepoznato na što su se bili obavezali Peraštani da bi im Vatikan oprostio težak zločin kojega su bili kolektivno napravili. Nakon toga događaja počeli su, da umjesto male crkve na ostrvu Gospa do Škrpljela, zidaju veću, kako bi im Bog i Gospa oprostili grijehe koje su učinili.

U međuvremenu, dugom 11 godina, Kotorani su radili kako bi im bio potvrđen primat nad ostrvom. Apostolski legat nadbiskup Brindizija Jerolim Aleandro, 1535. godine, postupajući po naredbi pape Pavla III, bulom dodijeljuje opatiju Svetog Đorđa kotorskom plemiću Franu Paskvaliju. U pismu se izričito naglašava pravo patronata nad opatijom Opštine Kotor. Dakle, Frano Paskvali je bio kotorski predstavnik u obavljanju poslova opatije.

NEVOLjE SE NASTAVLJAJU

Prije papinog oprosta grijehova trebalo je izvršiti i ustoličenje novog opata opatije Svetog Đorđa, međutim, došlo je do problema jer se svečanost nije smjela obaviti na ostrvu gdje nije smio zakoračiti niti jedan katolik. Zato je novi opat ustoličen u stolnoj crkvi Svetog Tripuna 6. avgusta 1535. godine. Od toga trenutka, pa sve do skidanja anateme, upravljao je opatijom, uglavnom iz Kotora.
Zbog zločina koji su počinili Peraštani nijesu mogli imati posadu koja će opsluživati topove i suprostaviti se napadu sa mora, na mjesta u priobalju Kotorskog i Risanskog zaliva.
Novi opat Frano Paskvali, koji je bio na čelu opatije od 1535. godine, punih trideset godina imao je brojne teškoće u obavljanju poslova. Pored nastojanja da se umanje štetne posljedice papine anateme, trebao je da brine o održavanju crkava i njihovom posluživanju, te o ekonomskim interesima opatije, radeći u veoma složenim uslovima.

Iz spisa Biskupskog arhiva u Kotoru saznaje se da je 1535. godine auditor rimske Rote Markantun Marsotto bio pokrenuo istragu protiv opata Frana Paskvalija, pod optužbom da nije valjano obavljao povjerene mu poslove. Nepoznato je da li je to uradio po nagovoru ljutitih Peraštana, ili je sam došao do takvih saznanja, koristeći, eventualno, podatke od Kotorana.
Revoltiran spletkom opat Paskvali se htio povući sa povjerene mu funkcije i prepustiti je svom sricu, ali se tome suprotstavilo Kotorsko vijeće. On je, uprkos svemu, nastavio da obavlja taj posao, što potvrđuje podatak da je vikar biskupa kotorskog Luke Bizantija, na predlog Paskvalija, za kapelana opatije postavio dominikanca iz samostana Svetog Nikole O. Teofila i ujedno mu povjerio dušebrižništvo na području opatije.
Iz toga se može zaključiti da su sveštenici opatije Svetog Đorđa radili kao župnici na širem području, pa čak i u Perastu.


Ostrvo pljačkali Saraceni, Mongoli, Turci, gusari...


Od samog dolaska u te krajeve, pripadnici prvih slovenskih plemena nijesu imali mira jer je permanentno trebalo braniti novoformirana naselja od raznih napadača sa kopna - što je bio rijeđi slučaj – ili, mnogo češće, sa mora.
Naselja duž obala Bokotorskog zaliva, naročito u njegovoj unutrašnjosti, u dijelu koji sačinjavaju Kotorski i Risanski zaliv, tokom više od hiljadu godina trpjela su brojne napade - raznih osvajača, razbojnika, gusara i pirata koji su ulazili u zaliv i potom razarali skoro sve građevine, pljačkali mjesta, ubijali i odvodili u roblje dio zarobljenog stanovništva.
To je bio razlog što su, oprezni i razumni stanovnici, u početku gradili naselja dalje od obale, na lokacijama poput Gornjeg Morinja, Gornje Dobrote, Gornjeg Kotora, Škaljara, Gornjeg Mula, Gornjeg Prčanja i Gornjeg Stoliva. Odatle su osmatrali pučinu i obalu, a kada je trebalo na vrijeme su se mogli evakuisati u planinu, najčešće prepuštajući nepokretnu imovinu na milost i nemilost neprijateljskim atakantima.

IZGRADNJA ZAŠTITNIH UTVRĐENJA

Tek kasnije, prije više od šest vjekova, počela su se graditi zaštitna utvrđenja, najrpije u Kotoru, a potom u Herceg-Novom i Perastu. Intenzitet izgradnje ubrzan je u vrijeme turske opasnosti, u doba mletačke vladavine.

Ostrvo Sveti Đorđe bilo je postavljeno na nesrećnom mjestu, naspram ulaza u Kotorskoi i Risanski zaliv. Njegovih oko dvije hiljade metara kvadratnih površine bilo je korišteno za smještaj odbrambenih jedinica. Kasnije je na ostrvu postavljen sistem utvrđenja, čiji je prvenstveni zadatak bio, a ko ne da zaustavi, ono makar da uspori napadačke akcije, tako da mještani iz priobalja Kotorskog i Risanskog zaliva dobiju na vremenu, kako bi blagovremeno izvršili pripreme za odbranu i evakuaciju nejači.

Prvi veći napad izvršili su Saraceni, 840. godine, pod komandom admirala Kalfuna. Tada je zapaljeno i opljačkano više naselja duž obala Bokotorskog zaliva. Tadašnji Kotor, koji je u to vrijeme imao slabe bedeme, uglavnom od drveta, bio je sasvim opljačkan, potom razrušen, pa spaljen.
Tek što su bile zavidane rane koje su kraju nanijeli Saraceni, uslijedio je napad bugarskog cara Samuila 1002. godine. Njegova armada je razrušila Kotor i Herceg-Novi. Po običaju, napadači su prilikom povlačenja spalili sve objekte i odveli u ropstvo mnoge mještane.

Nema podataka što je u ta dva napada bilo sa ostrvom Sveti Đorđe i objektima na njemu. Pretpostavlja se da su Kotorani u to vrijeme na ostrvu imali posade koje su blagovremeno evakuisali, ali da su objekti, uglavnom od drveta, bili razrušeni ili uništeni.

Kada je nakon toga uslijedio napad Mongola, koji su takođe razorili skoro sve građevine, utvrđenje na Svetom Đorđu i sakralni objekti bili su pošteđeni. Mongoli, koji su izvršili napad sa kopna, nijesu imali plovne objekte da pristupe desantu na tada zaštićeno ostrvo. Bilo je to 1242.godine.
Nakon više od 300 godina uslijedili su novi veliki krvavi ataci gusara na mjesta u Bokokotorskom zalivu. Zabilježen je napad poznatog gusarskog predvodnika Hajredina Barbarose, 1539. godine, kojom prilikom su spaljeni mnogi gradovi na Jadranu, pa i brojna naselja u Bokokotorskom zalivu. Poslije zaustavljanja pod Kotorom njegova armada se vratila. I tom prilikom stradali su objekti na ostrvu Sveti Đorđe.
U vrijeme sukoba Hrišćana i Turaka, 1571. godine, kojega su predvodile sjedinjene pomorske armade Španije, Venecije i Vatikana, protiv turskog sultana Selima II, na području Bokokotorskog zaliva teško su stradali Perast i opatija Sveti Đorđe. Vođa gusarskog napada bio je kalabrajski poturica Karagoz – Crnooki. Ušao je u Jadran jula 1571. godine sa 18 brodova.

SUKOBI SA TURCIMA

Napad je počeo opsadom Dubrovnika. Flota je bila stacionirana pod Korčulom, odakle je krenula ka Bokokotorskom zalivu. Kotorani su, nakon što su dobili informacije, izvršili prepad i sukobili se sa Turcima. Ostalo je zapisano da su tada ubili oko sto pedeset napadača među kojima su bili Karagoz i Chiozzito, u to doba dva najozlaglašenija gusara u Sredozemnom moru. Gusari su napali, tom prilikom, i ostrvo Sveti Đorđe, pobili sve koji su bili na njemu i razorili to temelja sve objekte. Prilikom napada Karagoza na Perast popaljene su mnoge kuće i drugi objekti, razrušena utvrđenja dok je znatan broj stanovnika poveden u roblje.

Štetne posljedice napada bile su vrlo velike. Trebala su velika sredstva i dosta vremena da se sanira stanje na ostrvu Sveti Đorđe, izgrade sakralni objekti i poprave utvrđenja. U izvještajima o napadu gusara stoji da je ostrvo sravnjeno sa zemljom ali nema podataka da li je sa njega pružen otpor napadačima.
Uslijedile su akcije da se izgradi nova crkva i da se hitno obnove utvrđenja čemu je dat prioritet. To su mogli uraditi samo energični i sposobni opati koji su trebali biti vični različitim poslovima. Zato je apostolski namjesnik Dalmacije Agustin Veleri, biskup veronski, postupajući po preporuci pape Grgura VIII, razriješio dužnosti opata Vicka Paskvalilja svih obaveza uz obrazloženje da to čini zbog njegove starosti. Naglašava se takođe da je oslobođen obaveza za opatijske poslove i dušebrižništvo. Za njegovog zamjenika je postavljen ekonom opatije Filipo Duplović. Da drugom jestu stoji zapisano da Paskvali nije mogao obavljati službu ''radi turskih upada, koji razoriše crkvu i opatiju tako da se vide samo ostaci zidina''.
Posjetilac ostrva tvrdi da je ''zapazio crkvu i opatiju potpuno razrušene'' i dodaje ''opatija u ratu bila zapaljena od Turaka.''

O rušenju svih objekata na ostrvu Sveti Đorđe govori saznanje da je nakon napada župska crkva bila Gospa od Škrpjela, jer je – kako je ostalo zapisano - ''bila razorena opatija gdje je trebalo vršiti dušebrižništvo''. Odmah je reagovao i Mletački senat koji je obezbijedio sredstva u iznosu 100 dukata koja su bila namijenjena za otklanjanje posljedica napada.

VELIKE NESREĆE NA OSTRVU U XVIII VIJEKU

Nakon napada gusara 1571. godine Kotorani su bili odlučili da treba što prije pristupiti obnovi porušene crkve i naročito fortifikacionih objekata, te još više ojačati cjelokupni sistem odbrane. U tom poduhvatu Kotorani i Peraštani naišli su na podršku Mletačke Republike koja je vladala tim krajevima. Za sanaciju svih šteta bila su potrebna velika sredstva do kojih se teško dolazilo, uprkos velikih prihoda koje su sticali Kotorani u to vrijeme od trgovine i pomorstva.

Razrađen je novi sistem odbrane ostrva kojemu je bio cilj što efikasnije suprostavljanje napadačima sa mora, pri čemu su otklonjeni i neki nedostaci ranijeg sistema. Prema izjavi Petra Vickova, peraškog kapetana, u razgovoru sa biskupom Panfilom, u Kotoru 1622. godine, da se zaključiti da se u prethodnom napadu mnoge kuće bile opljačkane jer su slabo branjene. Zato su Peraštani bili odlučili da ''spazi li se zlikovac, digne se na uzbunu cijelo mjesto, jer su takve naredbe date, za dan i noć, radi straha od pomorskih gusara i od neprijatelja kojima je Perast odasvud okružen''.

Na dati znak uzbune u mjestu našli bi se odmah građani pod oružjem za odbranu života i imetka. Uzbune su, u tom slučaju, davali osmatrači sa ostrva Sveti Đorđe. Njihova je prva dužnost bila na najave opasnost Peraštanima i Kotoranima.

ATAK GUSARA IZ BERBERIJE

I pored preduzetih mjera došlo je do jakog napada gusara iz Berberije, noću između 23. i 24. juna 1624. godine. Oni su krenuli u pljačkaški pohod iz Tunisa /Bizerte i Kartage/ sa 16 galija koje su imale znatno veće posade od uobičajenih. Pod okriljem noći napadači su iznenadili odbranu ostrva, a potom i odbranu Perasta. Kako su bili znatno brojniji, lako su i brzo opustošili grad. Gusari su tada zarobili i odveli u roblje 415 Peraštana.

U napadu su opustošena i ostrva pod Perastom, Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe, sa kojih je napadačima pružan žestok otpor.

U tom napadu gusarima su pomogli i Turci iz Herceg-Novog. Reagovala je španska flota sa 23 jedrenjaka koja je bila stacionirana u Dubrovniku. Tada se uključilo u odbranu i potjeru neprijatelja i mletačko brodovlje pod komandom Antuna Pisania.

Napad je imao i određene političke posljedice. Peraštani i sveštenici sa ostrva Sveti Đorđe optuživali su Veneciju da ih nije, uprkos obećanjima, zaštitila od gusara. Peraštani su, u strahu da se događaj ne ponovi, bili odlučili da se svi hitno i masovno isele u Italiju.

Da bi se umirili uznemireni i uplašeni Peraštani, u taj grad je, po ovlaštenju pape, neposredno nakon napada, stigao Oktavijan Garzadoro, zadarski nadbiskup. Razgovarajući sa Peraštanima o iseljenju kazao im je da to ne čine ''jer na drugom mjestu, koje ne bi bilo Perast, vi ne biste bili Peraštani.'' Saopštio je, takođe, građanima da bi sa gubitkom imena izgubili i slavnu prošlost i tada bi se izgubila i zaboravila djela junaštva njihovih predaka koji su mnogo zaslužni za Perast i za druge krajeve Boke.
Uskoro je opat Mihovil Cizile, kojega su na to mjesto bili postavili Kotorani, počeo aktivnosti na popravci crkve i crkvenih objekata na ostrvu.

Istovremeno bila je započeta i akcija Kotorana na popravci utvrđenja. Sanacija je počela 1626. godine kada su prokuratori Svetog Đorđa dali odobranje opatu Cizili da, između ostalog, nabavi za crkvu oltarnu palu vrijednu 40 dukata.

NAPAD HERCEGNOVSKOG DIZDARA

Dok je trajala obnova uslijedio je novi napad na Perast i ostrva. Bilo je to 15. maja 1654. godine. Peraštani su na vrijeme saznali da Turci iz Herceg-Novog pripremaju napad. Granica je bila dva kilometra u pravcu Risna a Turci su bili i na rtu moreuza Verige. Međutim, nije se očekivao istovremeni napad sa kopna i mora. U toku priprema razmješteni su topovi – mužari na tvrđavu Sveti Križ da bi branili Verige i ostrva.
Hercegnovski dizdar Mehmed aga Rizvanagić, bio je određen za komandanta napada na Perast. Građani su, u danima koji su prethodili napadu, prebacivali dragocijenosti, raznu pokretnu imovinu i prvenstveno najveće vrijednosti, na ostrvo Sveti Đorđe računajući da će ono biti pošteđeno napada ili da će biti odbranjeno u slučaju da ga Turci napadnu. Događaji su pokazali da su pogrešno računali.
Mehmed aga zatražio je pomoć od gusara, organizatora čestih pljački na Jadranu, koji su se odazvali na ponudu, računajući na bogat plijen.

U borbi je učestvovalo devet galija. Razvila se teška borba. Uprkos žestokog otpora koji su im pružali brojčano daleko slabiji branitelji, gusari su osvojili ostrva Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela. U borbi su stradali mnogi Peraštani, a razrušeno je više sakralnih objekata i tvrđava na Svetom Đorđu.
Opat, Damjan Šilopić, inače, iz Perasta, koji je tada stolovao na ostrvu, bio se najprije sklonio u crkvu, a potom je, još prije napada gusara, pobjegao u Stoliv. Sa Svetog Đorđa Turci su odnijeli mnoge raritetne dragocijenosti među kojima i crkvena odijela, što ih je opatiji bio poklonio papa Urban VIII.
U tvom napadu Peraštani su se odbranili od Turaka, a u borbi na kopnu poginuo je turski zapovjednik Muhmed aga Rizvanagić.

Nakon bitke došao je u Perast lično hrvatski ban Petar Zrinski da im čestita na pobjedi.
Nakon napada Turaka opatija Svetog Đorđa se još jednom našla u teškom položaju. Pošto je već bila pod upravom Peraštana njihova obaveza je bila da što prije stave u funkciju crkve na ostrvima te da poprave razrušene ili oštećene fortifikacione objekte. Iz sačuvanih dokumenata saznaje se da je bila opljačkana sva imovina Svetog Đorđa te da opatija nije imala sredstava da bi mogla sanirati posljedice napada.



Mletački senat preuzima patronat nad ostrvom



Jedan od prvih zadataka opata opatije Sveti Đorđe, poslije napada gusara 1571. godine - kada su razrušeni sakralni i ostali objekti, a pokretna imovina odnesena - bio je obezbjeđivanje sredstava da se hitno otklone posljedice napada. Međutim, veoma teško materijalno stanje opatije bilo je dodatno komplikovano činjenicom da je opat kreditirao siromašne vjernike koji su u zalogu, kao jemstvo da će vratiti dugove, zalagali prstenje i ostale dragocijenosti.

OBNOVA OBJEKATA NAKON TURSKIH NAPADA

U takvoj situaciji opat Duplović je, pred samu smrt, izrazio želju sinovcu Nikoli, kanoniku katedrale Svetog Tripuna, da dio tih obaveza bude oprošten siromasima, a da ostala sredstva dobijena naplatom potraživanja i vraćanjem zajmova budu uložena u popravak objekata na Svetom Đorđu.
Poslovi su se odvijali sporo a mnogi planovi se nijesu izvršavali. Da bi ustanovio pravo stanje izvršio je posjetu opatiji biskup kotorski u decembru 1604. godine. Ustanovio je da je za sanaciju objekata opatije od gusarskog napada uloženo skromnih 162 dukata, prema procjeni peraških vještaka.
Biskup je pregledao crkvu koja je tri godine ranije bila obnovljena. Krov je bio popravljen na kvalitetan način. Udio peraške opštine u sanaciji je bio 200 dukata. Peraštani su bili obezbijedili najveći dio sredstava iako su tada ostrvo i crkva bili pod patronatom Kotora. U to doba crkva Svetog Đorđa bila je parohijalna za područje Perasta.

Biskup je saopštio da treba odmah izabrati opata, a obavještenje o izboru, na osnovu bule papa Pija V, bilo je istaknuto na vratima crkve. U izboru su učestvovale kotorske gradske sudije i više kotorskog članova Malog zbora. Oni su predložili biskupu kotorskom za opata komendatora samostana i crkve Svetog Đorđa, gdje nema redovnika, ''Mihovila Cizilu, tu nazočnog, svećenika zgodnog i sposobnog, dobra stanja i glasa i zamole ga da se od pape Klementa VIII, isposluju potrebite bule''.
Cizila je tada bio pitomac Zavoda Ciementinium u Rimu. Biskup je molio papu da bulu izda besplatno s obzirom na teško materijalno stanje opatije. Cizila je ličnomorao putovati u Tim da bi se predstavio papi koji ga je postavio za opata 1. jula 1605. godine. Vrhovni katolički sveštenik u buli je naglasio pravo upravljanja Kotorana nad opatijom i konstatovao da se ona oslobađa takse jer ''godišnji prihodi opatije ne prelaze 20 dukata''.

Opat Mihovil Cizila uveden je u posjed Opatije u septembru iste godine. Biskup je tada, sjedeći na biskupskom trenu, dao da se pročita papino pismo. Zatim je držeći ga za ruku, odveo opata do oltara. Opat je poljubio oltar, podigao krajeve stolnjaka i zvonio u zvona. ''Onda mu biskup naglasi, da ga uvodi u posjed opatije sa svim prihodima i pravima. Na to se ispjeva 'Tebe, Boga hvalimo!' Tom svečanom činu kao svjedoci prisustvovali su predstavnici Perasta.''

POVRATAK OPATA NA OSTRVO

Opat Cizila, jedan od najpoznatijih u istoriji opatije, obavljao je dužnost u zaista teškom vremenu. U doba upravljanja, 41. godinu, doživio je više napada na opatiju: samostan, crkvu i dobra. S obzirom na vrlo obimne poslove bio je pozvao brata Timotija, poznatog autora djela ''Bove d' oro'' i hroničara onog vremena da mu pogmone na poslu. O stanju crkve i ostrva u jednoj hronici je zapisano:
''U ovo doba crkva nije bila dobro opremljena. To je, dakako, bila posljedica turskog pustošenja. Imala je dva žrtvenika, veliki i manji, prema desnoj strani ulaze u crkvu. Opat je s bratom Timotijom, benegdiktincom mljetske zadruge, koji je, u međuvremenu dok mu je brat bio u Rimu, njega zamjenjivao, sa dozvolom dubrovačkog nadbiskupa, dogovorio da trajno ostane. On je to učinio i revno mu pomogao u dušebrižništvu. Ali im neke čudne pojave oko crkvenog groblja i u crkvi utjeraju smrtni strah u kosti. Sva je prilika da poslije toga opat nije boravio na otočiću, nego u Perastu. Nakon Cizile opati opatije redovno borave u Perastu''.

U međuvremenu, Peraštani traže da se smanji uloga crkve Svetog Đorđa u duhovnom životu opštine. Peraški kapetan je molio biskupa kotorskog Jakova Panvia, 1621. godine, da na molbu opštine dozvoli opatu i župniku Mihu Cizili, jer je nemoguće narodu da se prebaci na otočić, za nevremena, da smije služiti misu u svečane dane i kada bude pozvan u ime puka, u crkvi Svetog Nikole i u drugim crkvama u tom mjestu.

Biskup kotorski je nakon toga otišao u Perast i naredio Mihu Cizili i bratu mu pomoćniku, kapelanu Timotiju, da se vrate iz Perasta gdje su stanovali nekoliko godina u sjedište na ostrvo i da tu ''drže Sveotajstvo po starom običaju'', da služe svetu misu i sve blagdane zapovjedne i obične i po koji put preko sedmice, te da mole za mrtve, koji na groblju počivaju. Tih blagdana poučavat će djecu u hrišćanskom nauku poslije podne.''

Timotije 1621. godine, odlazi u Rim. Biskup kotorski mu daje preporuku u kojoj hvali njegovu aktivnost na uspostavljanju veza sa vjernicima na turskoj teritoriji. Kaže da je na granici između Turske i Venecije, udaljene tri kilometra od ostrva, pričestio 400 vojnika. Ovo je urađeno na graničnoj crti jer Turci nijesu dozvoljavali hrišćanske obrede na svojoj teritoriji. Hrišćani u Boki, na području pod turskom vlašću, bili su pod duhovnom jurizdikcijom biskupa Kotora.

Vrlo vrijednim i agilnim svještenicima opatu Mihovilu i bratu benegdiktincu Timotiji boravak u Perastu bio je otežan jer Peraštanima nije bilo drago da ovdje žive dva kotoska sveštenika. Mihovil je ovo teško podnosio, a kada mu je brat otišao u Rim odlučio je da da ostavku na položaj. Biskup je uvažio njegove razloge i iznio gledište ''da je briga oko održavanja obiteljskog posjeda, nespojiva sa boravkom na ostrvu''. Ovo je izazvalo žive reakcije Peraštana koji su bili u stalnom sukobu sa Kotoranima oko vlasništva na ostrvu.

SPORENJA PERAŠTANA I KOTORANA

Peraštani su postepeno pojačavali nastojanje da od Kotora preuzmu vlast nad ostrvom Sveti Đorđe, u prve dvije decenije XVII vijeka. Iznosili su primjedbe na odnose i ponašanje Kotorana prema opatiji i njenim dobrima.

Sukobi su dobili na intezitetu kada je opet Mihovil Cizila, krajem 1621. godine, napustio mjesto opata. Peraštani su pismeno protestovali kod crkvenih vlasti što je opat ''napustio 1.500 duša sebi podložnih na porugu Turcima i raskolnicima''. Tražili su da opet Svetog Đorđa navede razloge zašto je tako postupio. Cizila se pravdao da mu je nepoznati zlikovac napao kuću ''oko pet sati noću, gdje su boravili njegovi i odnio nešto robe''. Zato je odlučio da napusti mjesto. Peraški kapetan odgovora da su u Perastu ''mnoge kuće i brodovi opljačkani, jer su slabo čuvani. Uostalom, niko iz susjedstva, nije se osjetio zlikovca.
Inače, bi se bilo uzbunilo cijelo mjesto, jer su takve naredbe za dan i noć radi straha od pomorskih gusara i neprijatelja, kojima je Perast odasvud okružen''.

Spor je razriješen na obostrano zadovolsjtvo. Cizila je izjavio da je spreman ostati na ostrvu Sveti Đorđe dok su Peraštani dali izjavu da ga primaju za opata uz dužno poštovanje. Cizila je bio opat sve do smrti 1646. godine.

Peraštani su vodili aktivnosti da dobiju patronat nad ostrvom. Ponekad djeluju i suprotno propisima. Još 1606. godine Peraštani su tražili pravo upravo nad opatijom a ist egodine su spriječili kotorske prokuratore da obiđu crkvu. Mletački rektor u Kotoru reagovao je vrlo energično pa su Peraštani odustali od nasilničkog ponašanja.

POSREDOVANJE MLETAČKIH VLASTI

Parnica oko petranatskog prava nad ostrvom počela je 1633. godine. Pokrenuta je i rasprava oko posjedovanja Gospe od Šrrpjela, koja je takođe bila pod opatovom jurizdik icijom. Peraštani su se tada oružjem suprostavili kotorskim prokuratorima da obiđu opatiju.

Kotorani su povodom ovog čina opunomoćili svoje izaslanike u Veneciji da pokrenu akciju protiv Peraštana, koji su narušili stara kotorska prava. Tražili su u tužbi da se Peraštanima zabrani ometanja posjeda te da im se ponovo vrate u posjed oba ostrva Sveti Đorđe i Gospa od Škrpjela, koja je pripadala opatiji dok je Peraštani nijesu uzeli silom 1484. godine. Reagovao je kotorski providur Marin Zec koji je prisilio Peraštane da je vrate u posjed Kotorana.

U tom periodu, ukleto ostrvo, predmet je brojnih nemira, prijetnji ratom, nasilnih intervencija, koje se smiruju nakon posredovanja mletačkih vlasti. Uslijedile su i sudske rasprave. Kotoru tuži Perast zbog postupaka prema opatiji i njegovoj imovini navodeći da na ostrvo imaju pravo svojine od pamtivijeka, jer je dio kotorske teritorije. O sporu je raspravljao Sud u Kotoru koji je bio sastavljen od mletačkog rektora i trojice sudije. Peraštani nijesu htjeli poštovati odredbe kotorskih zdrastvenih vlasti ''na veliku štetu i pogibej cijelog kraja, jer su tako unijelu kugu u grad i okolicu.''

Nakona kratkotrajnog smirivanja rasprava o vlasništvu nad ostrvom ponovo je pokrenuta 1633. godine. O tome je sudio, na osnovu izričite želje Peraštana, sud u Veneciji. To ih je mnogo koštalo jer je konte Bolica iz Kotora uspješno zastupao u sporu kotorske interese. Peraška opština, iako je bila ekonomski moćna, morala se zadužiti da bi platila sudske troškove.

Peraštani su svoja prava zasnivali na nekoj povelji koju im je dao srpski vladar Stevan Prvovjenčani, kasnije potvrđena, prema istim navodima, od cara Dušana. Kotorani su je osporavali ali je slučaj komplikovala činjenica da je crkva na ostrvu bila posvećena u vrijeme kralja Uroša. Sud nije prihvatio peraške dokaze jer su Kotorani zasnivali svoje pravo nad ostrvom na autentičnim dokumentima koje su im izdali car Dušan i potom bosanski kralj Tvrtko.

Sud u Veneciji nije priznao dokumenta koja su navodno izdali srpski vladari nego je tražio zamljoknjižne izvode kojih nije bilo. Peraštani nijesu mogli osporiti Kotoranima da su posjedovali ostrvo i osnovali opatiju Svetog Đorđa nad kojom su imali pravo patronata, koje im nikada nije osporeno od crkovnih vlasti. Kotorani nijesu mogli da pobiju peraške tvrdnje da su sagradili crkvu Gospa od Škrpjela.

U žalbi Peraštana duždu u Veneciji tvrdi se da su ostrvo i crkva na Svetom Đorđu bili uvijek njihovi, te da su im tu župa i groblje. Naglašavaju da pravo na izbor opata ne daju Kotoranima i pravo na posjed, jer su Peraštani od davnina birali staratelja crkve. Kotorani su tvrdili da su oni sazidali crkvu i od starina birali po dva prokuratora. Isticali su takođe da se pod Svetim Đorđem podrazumijeva samostan na drugom mjestu u Ljutoj te da je crkva Svetog Đorđa u Orahovcu ona na koju Kotorani imaju pravo.

KOMPROMISNA ODLUKA

Nakon višegodišnjeg parničenja Mletački senat je presudio 17. novembra 1634. godine donijevši kompromisnu odluku. Peraštani su bili zatražili od Venecije da dobije pravo patronata nad opatijom s obzirom da je vršila upravnu vlast nad ovim područjem. Kotorani su se saglasili sa tim da republika preduzme i pravo posjeda. U odluci je određeno da pravo pregleda računa o troškovima opatije ima samo kotorski providur i njegovi činovnici. Bio je nadležan i da donese odluku o vlasti nad opatijom s tim da se saglasi biskup kotorski.

U toj odluci primijenja je ranija praksa o odnosima vlasti crkve u Veneciji gdje je država preduzimala patronatska prava dok je za uzvrat crkva bila pod nadzorom države koja se miješala čak i u čisto liturgijske odnose. Na osnovu ovakvog stanovišta Kotor je izgubio prava koja je imao nad ostrvom Sveti Đorđe kao svojom teritorijom i značajnim vojnim objektom.



U zemljotresu 1667. godine na ostrvu poginulo 28 osoba



Nakon što je Mletačka Republika preuzela pravo patronata nad ostrvom Sveti Đorđe i istoimenom opatijom, intenzitet sukoba Kotorana i Peraštana bitno opada, ali povremene zađevice i dalje traju. Venecija uvodi novo pravilo po kome opata opatije Svetog Đorđa bira Veliki zbor u Perastu, iz krugova domaćeg plemstva, a potom ga kotorski rektor i providur zvanično predlažu meltačkom Senatu na formalnu verifikaciju. Senat, potom, ''u ime Presvijetle Republike'', novog opata predstavlja kotorskom biskupu, koji mu daje opatska prava i župničku jurisdikciju.

Za razliku od ranijeg perioda, Vatikan više ne odlučuje o izboru. Tako je provedena potpuna sekularizacija te opatije, otpočeta ranije, od kada opati više nijesu bili benegdiktinci. Posljednji akt kotorske vlasti nad ostrvom bio je 27. aprila 1633. godine, kada su prokuratori Svetog Đorđa odobrili opatu Cizili da obavi popravku više objekata koji su bili u lošem stanju, među kojima i samostan u kome se nije moglo stanovati. Kada su preduzeli vlast Peraštani nijesu smijenili opata Cizilu, ali su mu dali odobrenje da nastavi da boravi na ostrvu.

NOVI OPAT ANDRIJA ZMAJEVIĆ

Povremeno je, ipak, dolazilo do sukoba. Na dan Svetog Đorđa, 1645. godine, opat je bio priredio slavlje na ostrvu na kojega nije pozvao niti jednog Peraštanina. Peraška vlast je odgovorila slanjem naoružanog jedrenjaka koji je, kod Markovog rta, presrio feluku kotorskog plemstva. Brodu nije dozvoljeno da pristane uz obalu ostrva. Opat, plašeći se za svoj život, obukao je misno odijelo i našao se u crkvi, uz oltar. Peraštani ga nijesu maltretirali, ali im je umornim dobro došlo jelo i piće pripremljeno za pozvane goste opata Cizile.

Nakon smrti Cizile prvi Peraštanin na čelu opatije bio je Damjan Šilopić kojega je na ovu funkciju bio odredio providur Pavao Donado. Poslije Šilopića Praštani su sami izabrali za opata mladog sveštenika, doktora filozofije i teologije Andriju Zmajevića. Taj, u istoriji poznati Peraštanin, morao se uskoro baviti poslovima sanacije i obnove crkve i ostalih građevina na ostrvu i drugim mjestima opatije. Ovoga puta krivci nijesu bili Turci, gusari ili pirati, nego više sile.

PAKAO NA OSTRVU I OKO NJEGA

Na veliku srijedu, 6. aprila 1667. godine, u 14 sati, služila se sveta misa u crkvi Svetog Đorđa, uz masovno prisustvo peraških vjernika. Crkva je bila puna, a uz obalu ostrva bili su privezani brojni čamci.
Svještenik je, skupa sa vjernicima, molio Boga i Isusa Hrista, u čiju se počest bilo priredilo slavlje... A, onda, odjednom i iznenada nastao je pravi pakao. Najveći broj prisutnih na misi u istom trenutku izgubili su život u ruševinama. Preživjeli su bježali iz crkve, ali je u panici došlo do velike gužve na izlaznim vratima, pa se svi nijesu uspojeli spasiti... Nakon što je prošlo izvjesno vrijeme, preživjeli su shvatili da je to područje zadesio snažan razorni zemljotres.

Hroničar je zabilježio: ''Osjetio se strahoviti zemljotres, koji je trajao više od četvrt sata, a bio je tako težak da je rušio stabla, gromade kamenja koje su sa tutnjom putovale prema moru. Rušile su se kuće kao kule od karata, a potom je nastala tišina ali se digla magla koju su sačinjavale čestice prašine...''
Zemljotres, koji je obuhvatio šire područje, od Budve do Dubrovnika, teško je oštetio i Perast. Na ostrvo Sveti Đorđe bili su došli mnogi Peraštani jer je trebalo obaviti sahranu jednog građanina. U zemljotresu je srušena crkva, a pod njenim ruševinama bilo je zatrpano 28 ljudi, dok su mnogi bili ranjeni. Tada su bili teško povrijeđeni načelnik Perasta, koji je prisustvovao misi i opat. Na ostrvu su se srušili i ostali objekti, zgrada samostana i okolna utvrđenja. U crkvi se otvorilo više grobova, tako da je u jedan od njih upao i sam opat, odakle su ga izvukli teško ranjenog.

STRADAO I PERAST

U tom zemljotresu stradao je i grad Perast. Srušene su mnoge kuće i palate a u gradu je, prema zvaničnim procjenama, poginulo oko 40 stanovnika. Ipak, posljedice tog zemljotresa u Perastu bile su manje nego u Kotoru, Herceg-Novom i Dubrovniku.

Kotorski izvanredni providur odmah je poslao u Zadar kanonika Draga, i dan kasnije, za svaki slučaj, Vinka Đimeta, da izvijeste generalnog providura o zemljotresu koji je pogodio taj kraj. U podnesenom izvještaju nalaze se podaci o štetama u Perastu i posebno na ostrvima Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe. Nekoliko dana poslije, nakon što je preduzeo radnje da se hitno pomogne kraju kojega je pogodio zemljotres, Kornero je uputio Bokokotorskom zalivu pomoć koja je stigla 20. aprila. Usput, dok se brod kretao ka Kotoru stigao je do Svetog Đorđa gdje se mogao lično uvjeriti u efekte velikog razaranja. Dan poslije uputio je hitni izvještaj Veneciji u kojem je opisao stanje i tražio pomoć nastradalom području.
Čim su iz ruševina izvučeni ranjeni, a potom i mrtvi, Mletačka vlast u Kotoru i mještani susjednih mjesta, među kojima i Perasta, počeli su novu akciju. Prioritet je dat sanaciji, jer prijetila je opasnost da Turci, koji su bili u Herceg-Novom, ne iskoriste povoljne okolnosti i napadnu Kotor i Perast. Kornaro, kada je došao, narednog dana, počeo je sa pregledom postradalog Kotora. Zaključio je da su se građani dobro organizovali i prionuli raščišćavanju ruševina.

Sve do zemljotresa 1667. godine crkva na ostrvu bila je i župna za Perast, iako je nešto ranije sve funkcije preuzela nova crkva Svetog Nikole, na peraškoj obali.
Nakon zemljotresa nastali su teški dani za sveštenike te opatije. Trebalo je što prije obnoviti crkvu, samostanski kompleks i utvrđenje. U vrijeme velikih oštećenja teško se moglo doći do minimalnih sredstava za najnužnije radove.
Opat Andrija Zmajević, jedan od najpoznatijih Peraštana svih vremena, veoma se angažovao da stvori uslove i osposobi crkvu.

SANACIJA POSLJEDICA ZEMLJOTRESA

Na Svetom Đorđu nije bilo mira, iako je 1687. godine oslobođen Herceg-Novi, a Turci, konačno, istjerani iz Boke. U tim akcijama su učestvovali i Peraštani.

Nekada moćna opatija Svetog Đorđa bila je tada u nepovoljnom materijalnom položaju. Mještani susjednih mjesta nijesu joj više plaćali predviđene obaveze, a Peraštani kod kojih se počeo osjećati ekonomski sunovrat, bili su sve manje zainteresovani da obezbijede sredstva za najnužnije troškove opatije.
Treba imati u vidu da je u međuvremenu župska crkva ostala postala novosagrađeni hram Svetog Nikole u tom mjestu. Skromna sredstva morala su se ulagati u popravku stambenih i infrastrukturnih objekata u gradu. Kotorani više nijesu brinuli o ostrvu jer je ono dolaskom Turaka izgubilo na značaju. Oni su smatrali da su gubitkom patronata prestale i sve njihove obaveze prema opatiji i ostrvu na kojem je bila.
U vrijeme zemljotresa opat je bio Paraštanin Andrija Zmajević, sposoban i vrijedan čovjek. On nije ostao dugo na tom mjestu jer ga je, početkom 1671. godine papa Kliment X imenovao za nadbiskupa barskog i primasa srpskog. Bio je zaređen u novu funkciju u crkvi Svetog Nikole, u Perastu, a promociju je obavio drački nadbiskup Gerard Galati. Taj čin je svečano obilježen u crkvi, gdje je tokom svečanosti, postavljena spomen ploča.

Nakon odlaska Zmajevića opština traži od dužda da postavi još jednog učenog čovjeka, dr Ivana Patra Tagliapietra, župnika opatije sv. Antonina, u Mletačkoj Republici. U zamolnici se ističe da će on sve uraditi da se obnovi crkva stradala u zemljotresu a kao razlog za postavljanje navodi se podatak da on zna ilirski /slavenski/ jezik što će ''donieti posebnu udobnost onima, što ne znaju italijanski a da ne idu drugamo na ispovijest''.

MLJETSKI BENEGDIKTINAC NA ČELU

Uskoro je obavljena svečana ceremonija postavljenja tog stranca za opata, a obavio je biskup Sborvazi, dok ga je kaninik Matej Majić uveo na ostrvo u posjed. Međutim, poslije tri mjeseca opat Tagliapiera odriče se povjerene funkcije i izjavljuje da će lično otići u Veneciju i da će se u Senatu odreći povjerene funkcije. U obrazloženju navodi da nije zadovoljan ekonomskim stanjem opatije koje se pogoršalo poslije zemljotresa. Nije čekao da se usvoji njegova molba za razrješenje, što se saznaje iz pisma kotorskog biskupa, pod čijom je duhovnom vlašću bilo ostrvo Sveti Đorđe, upućenog duždu da što prije imenuje novog opata jer je opat Tagriapietra otputovao na svoju ruku i naknadno se odrekao dužnosti ''što je sablazno za Peraštane.''

Dugo je trajalo dopisivanje zainteresovanih u vezi postavljanja novog opata. Dužd je oklijevao, uprkos više intervencija Peraštana i Biskupskog ordinarijata u Kotoru da se saglasi za novog opata. U julu 1676. poslije četiri godine, dužd Nikola Sagredo postavio je za opata Svetog Đorđa mljetskog benegdiktinca Karla Frankia, dubrovačkog podanika. U dokumentu je istaknuto da je to učinjeno ''iznimci, samo za ovaj put. Ubuduće će se uvijek odrediti mletački podanik u smislu zakona''.

Franki je bio posljednji benediktinac među peraškim opatima. U vezi sa ovim oglasio se i kotorski biskup koji je pozvao novog opata, po ranije utvrđenom običaju, da 13. januara, na dan kada su donesene mošti Svetog Tripuna, održi svetu misu u katedrali koja nosi ime ovog sveca, i da tom prilikom donese dugovanja opatije za posljednje četiri godine.

Nakon Frankia, koji je takođe uskoro otišao na vlastiti zahtjev, što je još jedna potvrda teških problema sa kojima su se sretali opati nastanjeni na Svetom Đorđu, opet je ostrvo ostalo bez opata. Poslije više mjeseci za opata je postavljen doktor filozofije i teologije Peraštanin Vicko Zmajević, najpoznatiji od peraških sveštenika. Svečano ustoličenje je obavio biskup Marin Drago ''metnuvši mu na glavu biret i na ruku prsten i povjeri vikaru i kanoniku Marku Radimiru da ga uvede u posjed što on učini u nazočbosti peraško klera u crkvi Svetog Đorđa.''

Međutim, Vicko Zmajević je kratko ostao na ovoj funkciji jer ga je papa Kliment XI, nakon smrti Marka Giorga, nasljednikom Andrije Zmajevića, imenovao nadbiskupom barskim a svečano proglašenje izvršeno je 1701. godine u crkvi Svetog Nikole u Perastu, u prisustvu najgulednijih predstavnika vlasti i duhovnog života. Po imenovanju, novi nadbiskup je stolovao u svojoj palači u Perastu, jer je tada Bar bio pod Turcima, a ponekad i u Kotoru. Taj ugledni Peraštanin preminuo je u Zadru, 1745. godine, kao nadbiskup zadarski.

Teško stanje u opatiji i posebno na ostrvu Sveti Đorđe nije se prevazilazilo. Naprotiv kriza se produbljavala o čemu svjedoče i podaci biskupa Draga 1704. godine o njegovom putovanju kada je obišao crkvu Svetog Đorđa na ostrvu gdje je bilo i peraško groblje. Konstatovano je da je crkva još uvijek nije bila u potpunosti obnovljena ''iako su bila minula 44 ljeta od potresa, koji je do temelja srušio crkvu i samostan, sabralo se milostinje, obnovili su se zidovi ali treba još pomoći.''

TURČIN NA ČELU OPATIJE!?

Nakon 1711. godine, prvenstveno zaslugom prokuratora Miha Grubača, izgrađena je crkva čiji izgled i veličina nijesu promijenjeni do naših dana.
U to doba često su se smjenjivali opati. Među njima, vrlo kratko, bio je i Ivan Krušula, veoma interesantna ličnost. Po rođenju je bio Turčin kojega je usvojio jedan Peraštanin. U vrijeme Petra Velikog je otišao u Rusiju gdje je postao prijatelj i izaslanik ruskog cara. Predvodio je vrlo važne misije, među kojima i onu kojom su uspostavljeni odnosi Rusije i Kine.

U to vrijeme dolazilo je do nesporazuma između crkve na ostrvu i susjednih gradova Kotora i Perasta. Neki problemi su se rješavali ugovorom između opštine Perast i opata. Godine 1730. potpisan je ugovor ''da će općina, samo za ovaj put, popraviti krov i solare na opatiji da ne toči voda između crkve i kuće. Nastojaće se da se dužnici naplate od godišnjih obaveza.''


Sveštenici su služili mise na slovenskom jeziku


Od dolaska Venecije u ove krajeve, 1420. godine, pa do njene propasti 1797. godine, u sakralnim objektima na ostrvu Sveti Đorđe uporno se branio narodni /slovenski/ jezik, na kojem su i prije tog perioda služili mise opati i sveštenici. Dakle, ostrvo nije služilo samo za odbranu od napadača, pristiglih morskim putem u Risanski zaliv, nego i od svih koji su perfidnom politikom nastojali da narod toga kraja izgubi nacionalni identitet.

Opati Svetog Đorđa, koje su uvijek podržavali Peraštani, prednjačili su u služenju crkvenih obreda na narodnom jeziku ne plašeći se posljedica s obzirom da su odlučujuću riječ o njihovom postavljenju, pa time i o smjenjivanju, vodile rimske pape, kotorski biskupi u njihovoj službi, i mletačke vlasti, odnosno dužd, prvi čovjek Mletačke Republike.

MISE NA NARODNOM JEZIKU

Narodni jezik, kao službeni, imao je veliki značaj za šire područje Boke Kotorske u vrijeme jurizdikcije Kotora nad opatijom, do 1634. godine. Ova je imala u svom posjedu brojna imanja i materijalna dobra u Perastu, Stolivu i manjim naseljima u moreuzu Verige, gdje je živjelo oko 2000 stanovnika. Sto godina nakon što je patronat nad ostrvom preduzeo Mletački Senat tu je živjelo 1.424 stanovnika. U Perastu je bilo 1253, Stolivu 40, Đurićima 79 i u Strpu i Dipcima 52 mještanina. Tada su sedam sveštenika u Perastu i tri izvan mjesta u crkvama služili mise na narodnom jeziku.

Stalnu podršku opatima na ostrvu davali su Peraštani, koji su pod tuđinskom vlasti, stalno se služili narodnim jezikom, a najistaknutiji kulturni radnici: književnici, umjetnici i uopšte stvaraoci, ne samo da govore nego i pišu slovenskim jezikom.

Bokelji su čak i u Veneciji njegovali narodni jezik. Bratovštine Svetog Tripuna i Svetog Đorđa, koju su sačinjavali Bokelji, tražila je 1510.godine i dobila odobrenje ''za slavensku Božju službu''. Tada su predstavnici mletačke vlasti priznale da je u ovim krajevima u praksi narodni jezik.
Zabilježeni su brojni primjeri ''ilirskih'' propovijedi u crkvama na području Kotora, pod čijom je vlašću bilo ostrvo Sveti Đorđe. Kotorski biskup Marin Drago bio je odredio da se za vrijeme korizme održavaju propovijedi na ilirskom jeziku, čak i u kotorskoj katedrali, a zabilježeno je da se pučkim ili ilirskim jezikom govorilo u crkvama, prilikom korizme, i u Prčanju, Dobroti i Perastu.
Bilo je to u doba kada je župska crkva u Perastu bio hram Svetog Đorđa na ostrvu. Peraštani su se brinuli da sveštenici opatije svetog Đorđa poznaju narodni jezik.

Ponekad je trabalo uložiti dosta truda da bi se pronašao sveštenik koji govori narodni jezik. Mještani opatije tražili su u Dalmaciji, 1775. godine, sveštenike koji znaju ''ilirski'' jezik. Tom prilikom su pronašli Frana Mikulića Alaburića iz Splitske biskupije. Kada je došao svako selo se obavezalo da će mu isplaćivati po pet cekina godišnje. Jedna od njegovih obaveza bila je da stanuje na ostrvu Sveti Đorđe te da ''propovijeda narodu preko svete Mise, pošto izjava poslanicu i jevađelje, na ilirskom jeziku''.
Jedan od najpoznatijih pobornika uvođenja narodnog jezika u crkvu bio je dugogodišnji opat opatije Svetog Đorđa Vicko Zmajević koji je kasnijei postao nadbiskup zadarski. Njega je od početka karijere zabrinjavalo potpuno nepoznavanje crkvenih obreda na ilirskom jeziku zbog čega je bio odlučio da zasnuje ''posebno sjemenište za vaspitanje i obuku glagoljaša''. Kao nadbiskup on je realizovao tu ideju, a sam je finansirao obuku i bio upravnik sjemeništa.

PO VOLJI KAPELANA

O insistiranju na ilirskom /narodnom/ jeziku govori i Statut Gospe od Karmena, iz 1761. godine, u čijem četrnaestom poglavlju stoji da se za umrlog bratima, nakon dovršene funkcije, u opatijskoj crkvi Svetog Đorđa ima izmoliti sedam očenaša i zdrava Marija, psalm ''Pomiluj i ''Iz Dubina'' na slavenskom jeziku. U istom dokumentu se određuje da se o korizmi svake srijede imaju otpjevati neke pobožne molitve, ili na latinskom ili na slavenskom jeziku, po volji kapelana.

Međutim, nijesu samo italijanski sveštenici i mletačka vlast insistirali na latinskom jeziku u crkvama. Dešavalo se da neki slovenski sveštenici upražnjavaju mise na latinskom jeziku kao što je to bio slučaj sa opatom opatije Sveti Đorđe Markom Marinovićem. Peraštani su se zato žalili na opata ''da je zbacio stari običaj, da se na veliki petak, za papu, cara rimskoga, dužda i druge po obredima mole na slavenskom jeziku, koje ga svi razumiju.''

Povod za žalbu bio je što je 1573. godine izmoljena molitva za dužda na latinskom jeziku. To je izazvalo opšti gnjev naroda a ovakvo ponašanje bilo je dovoljanr azlog da se traži njegovo smanjivanje. U povedenom sporu opat je dobio podršku mletačkih i crkvenih vlasti. Međutim, Peraštani su bili uporno da se opat kazni ''radi tajni naše vjere, u njima prikazanih odreda, koji su dosad bile vršene ilirskim jezikom na opšte razumiejvanje naroda.''

Mještani su bili veoma osjetljivi prema opatima koji su izbjegavali u molitvama na Svetom Đorđu, inače, tradicionalni narodni jezik, koji je njegovan od početka osnivanja opatije. Kada je, jednom prilikom, izgovorio opat na Veliki Petak molitvu na latinskom jeziku slijedilo je žučno reagovanje. Tada su crkvene vlasti konstatovale da se proročanstva, poslanice, poklon križu, trebaju vršiti na narodno jeziku ''da puk bolje razumije, prema pobožnom pohvalnom običaju, uvedenog otrag deset godina, da se i molitve govore ilirski''. Mletačke vlasti su ispunile zahtjeve Praštana. Tada su svi opati sa ostrva, izuzev na Veliki Petak, molili na narodnom.

Uskoro su uslijedili veoma burni događaji. Sa propadanjem pomorstva, zbog pojave parnih brodova i nesposobnosti Bokelja da se prilagode novim uslovima, zavladala je ekonomska kriza koja je imala svog odraza i u organizaciji opatije sv. Đorđa.

RAZNOVRSNE PROSLAVE NA OSTRVU

Ostrvo Sveti Đorđe, poznato i pod nazivom ''ostrvo mrtvih'', ''prokleto ostrvo'' i ''crno ostrvo'' nije bilo mjesto gdje su se dešavali samo poznati kobni događaji, ratovanja i pogibije, napadi i rušenja, svađe i smrti. Tu je u doba mira bilo ugodno boraviti u originalnom prirodnom ambijentu, okruženom crnim čempresima, pticama koje su voljele ovdje svratiti i tišinom koja plijeni. Zapisao je don Pavo Butorac: ''Bokeljski fjord, gdje se nebo zemlji osmjehnulo, izbacio je po strani Perasta dva otočića, dva draga kamena: jedan prirodan Svetog Jurja, s bujnom florom, drugi umjetan, Gospe od Škrpjela, vedar odlično održan, s krasnim svetištem, s kojim je Kokolja povezao kist, ime i slavu. Za divnih večeri, kada zasja mjesečina, nad ovim pribježištem ljepote, a u tihoj srebrnastoj površini se odrazi mrko gorje uokolo, romantika sa otičića diže se do neslušene miline.''

Sada su na ostrvu crkva, bedemi, samostan, groblje i mnoštvo čempresa koji nema nigdje tako mnogo na malom prostoru. Koliko je na ostrvu bilo crkava, gdje se svaka nova, gradila na mjestu stare, jer nije moglo drugačije na ostrvu izgraditi hram, teško je utvrditi. Pouzdano se zan: izgrađena je jedna više od broja koji je porušen. Ista konstatacija važi za bedeme i samostan, čak i čempresa, koji su bili i ostali simboli ostrva i ljepota, uvijek je zasađivano više nego što je bilo posječeno. Sjekli su ih neprijatelji da im ne kradu vidike a Peraštani su sadili nove. Pogledom se zaključuje da se upornost isplatila.

U stara vremena odatle su uvijek čula drugačija muzika u raznim prilikama. Zvonila su zvona Svetog Đorđa, ostrvskog, kada bi kapetan peraški sazvao zborovanje. Najavljivala su skup ujutro i uveče. Svaka nedelja, i u vrijeme praznika, Peraštani su dolazili u svoju župsku crkvu na ostrvu. Zvonila su zvona i kada se trebale održati sjednice Malog vijeća. Zborovalo se javno, ispred crkve, a i u crkvama. Mjesta je bilo za sve. Sjedalo se na izgrađenim pižulama što su se nalazili uz zid crkve koji su služili i kao naslonjači.

MJESTO ZBORA I DOGOVORA

Crkva Svetog Đorđa, često je bila mjesto zbora i dogovora, naročito u XV i XVI vijeku, sve dok nije izgrađeno nova župska crkva u grad. To su donosili važne odluke: Martinovići, Bujovići, Zmajevići, Viskovići, Balovići, Burovići, Smekije, Ćorki. Na crkvenim pižulama sjedali su ljudi i gledali, kada bi nakon završenog posljednjeg putovanja dovodili ovdje stare jedrenjake i sahranjivali ih u blizini.

Tu su vjekovima stari Peraštani nalazili svoj posmrtni mir. Zvonila su zvona sa ostrva i kada su najavljivane razne ratne i ostale opasnosti. Zvona su se oglašavala i tačno utvrđenih dana pred i u vrijeme crkvenih svečanosti i u doba kada su pozdravljali prolazak pored ostrva istaknutih ličnosti: careva, kraljeva, kneževa, vladara i generala.

Na ostrvu smrti, i papine anateme, dešavale su se molitve Bogu. Molilo se za oprost grijehova, zabluda, da se pomogne ali i za spas duša umrlih. Strogim crkvenim pravilima bilo je propisano da se za umrlog bratima, nakon dovršene funkcije u opatijskoj crkvi na ovom ostrvu ''ima izmoliti sedam očenaša i zdrava Marija, kao i ispjevati više pjesama i to na slavenskom jeziku.''

Teško je bilo izdržati Peraštanima jedanaest godina da ne dođu na ovo ostrvo zbog toga što su učinili jedan zločin: bili su ubili, ni krivog i dužnog, opata ove crkve. U jednoj hronici je zabilježeno: ''Nakon ubistva opata Pompeja Paskvalija u crvki svetog Đorđa, 1535.godine, Peraštani odluče, po jednom iskazu savremenika, biskupa kotorskog Luke Bizantije, da sagrade ''vrlo otmenu crkvu Blažene Djevice, nazvane od Škrpjela, na obližnjem otočiću i da tako umilostive Božju pravdu. Papa, a čini se i Bog, prihvatili su njihovo kolektivno kajanje. Ipak, porodice neposrednih izvršioca ubistva su nestale. Izgubio im se svaki trag.

Zahvaljujući kajanju Peraštana uvećana je prvobitna kapelica na obležnjem ostrvu Gospa od Škrpjela, a njoj su donešeni pokloni, mnogo srebrnih pločica. Ukrašavala se njena unutrašnjost. Uvijek je bila primjerno održavana, iako, za razliku od ostalih peraških crkava nije imala imovine. Tako je u znak prinošenja žrtve za oprost velikih grjehova nikla, i potom se stalno dograđivala i uvećavala, crkva koja druguje više od pesto godina sa Svetim Đorđem.

Perast je bio u grad gdje su se oduvijek poštovali običaji: nepisani, tradicionalni i oni koji su ustanovljeni odlukom Peraštana. Zbog atraktivnosti posebnu pažnju privlače ''Pozdrav mađu'', paganski običaj koji se održava u čast dolaska proljeća, 15.maj u znak sjećanja na najveću pobjedu Peraštana nad Turcima, i fašinada, u spomen vještačkog podizanja i održavanja otoka Gospa od Škrpjela.

Na svim tima svečanostima uzimali su učešća opat i sveštenici koji su živjeli na ostrvu Sveti Đorđe. Sveštenstvo opatije, čak i onda kada je bilo pod patronatom Kotora, živjelo je sa građanima Perasta i dijelilo se njima dobro i zlo. Iako su Perast i Sveti Đorđe bili podijeljeni morem vješti barkarioli, izuzev i nevremenima, iako su prelazili ovo rastojanje.

RUČAK SAMO ZA ROĐAKE

U prošlim vremenima opat je bio obavezan da na praznik Svetog Đorđa priredi ručak na ostrvu za predstavnike dvanaest peraških bratstava. Prema podacima iz 1579. godine bio je dužan, po starom običaju, da za ručak uloži 40 mancanika. U vezi sa ovim bilo je ponekad i nesporazuma. Tako je opat Cizila priredio, 1645. godine, ručak za svoje rođake i prijatelje. Peraštani su se bili uvrijedili što i njih nije pozvao. Zato su spriječili dolazak pozvanih.

Na tim svečanostima gosti su se veseljeli, prijateljski razgovarali i pjevali prigodne pjesme. U vrijeme procvata Perasta, sve do propasti Mletačke Republike, proslava Svetog Đorđa na ostrvu i ručak za birane goste bili su tradicionalni. Sa tom praksom je prekinuto kada su Francuzi okupirali ostrvo, 1812. godine.


Legenda o peraškom Romeu i Juliji - ostrvskom pustinjaku


Iako je u dugoj istoriji ostrva pred Perastom bilo dosta kriznih situacija one su kratko trajale i brzo se prevazilazile zahvaljujući velikim prihodima opatije ali i uz pomoć Kotorani i Peraštana. Opat i sveštenici na ostrvu počeli su slabije živjeti u vrijeme kada je došlo do ekonomske krize, prouzrokovane pojavom brodova na parni pogon i naročito poslije propasti Mletačke Republike 1797. godine. Za nekoliko godina, početkom 19 vijeka, na ostrvo su bile Engleske, Austrijske i Francuske okupacione snage.

Svima je Sveti Đorđe bio pogodna ratna baza kojoj, okruženoj morem, nije bio moguć pristup. Okupatori su tada nanijeli dosta štete ostrvu i sakralnim objektima na njemu. Ono je postalo i važan odbrambeni punkt na kojem su bile locirane baterije sa dalekometnim topovima čije su granate tukle objekte udaljene 15 do 20 kilometara daleko. U to doba bilo je zabranjeno održavati razne tradicionalne vjerske i svjetovne skupove na ostrvu a nije bilo dozvoljeno ni prisustvo opata i sveštenika u crkvi i samostanu.

FRANCUZI I AUSTRIJANCI OKUPIRAJU OSTRVO

Prave opasnosti po stanovnike ostrva i crkve Svetog Đorđa počele su u septembru 1812. godine kada su Francuzi, ne tražeći odobrenje opata Vicka Mazarovića, Peraštanina, zauzeli ostrvo. Njihov komandant bio je odobrio opatu da može izvršiti berbu grožđa i ostalih plodova koje su sveštenici ovdje imali. Francuzi su odmah na ostrvu postavili bateriju čije su cijevi usmjerili u pravcu Veriga. Počeli su i gradnju bedema oko ostrva sa južne i jugozapadne strane do samostana te sa jugoistoka do crkvene kapele.

Okupatori su takođe nadogradili gornji dio jugoistočnog zida od kapele do izbočine. Iz toga vremena su i vrata na sjevernom dijelu prema Perastu i prolaz za staro groblje. Prije toga se prolazilo kraj bunara sa zapada ispod posvođenog otvora, čiji se tragovi još zapažaju a Francuzi su ga tada zagradili bez bezbjednosnih razloga.

Ubrzano utvrđivanje ostrva novim kružnim zidinama bio je opravdan odbrambeni potez jer de očekivalo da će engleska flota pokušati ući u unutrašnji dio Bokokotorskog zaliva. Zato su topovske cijevi velikog kalibra bile usmjerene ka Verigama. Betonska postolja više topova i danas su vidljiva. Iza ugla sjevernog zida, iza vrata, bio je nadograđen sa zapada noviji zid uz stari i tako pregrađeno skladište baruta. Oko zidova je nasuto dosta zemlje da bi se bolje zaštitio prah. Najstariji, i najvisočiji dio zida bio je sa zapada prema Kostanjici. Tu je nekada bilo spremište koje su Francuzi razrušili, zagradili prozore i na zidu postavili puškarnice. Uprkos intezivnih radova nije bilo ugroženo ostrvsko groblje.

Francuzi su bili odlučili da na ostrvu smjeste poveći borj vojnika i da ga maksimalno utvrde. Za nekoliko mjeseci površina od dvije hiljade metara pretvorena je u pravu tvrđavu a iskrcavanje na ostrvo sa svih strana su spriječavali bedemi.

Zapovjednik brojne posade na ostrvu bio je izvjesni Kalmin. On je, računajući da će ostati dugo, bio uredio stan. Prije nego što se uselio naredio je Peraštanima da mu ga opreme potrebnim namještajem i kuhinjskim posuđem.

POBUNA PROTIV FRANCUZA

Peraštani i francuska posada na ostrvu očekivali su dalji razvoj događaja jer je bilo očito da to nije kraj rata. Kada se 13. oktobra 1813. godine pojavila pred Herceg-Novim engleske fregate ''Baccante'', Peraštani, čije su simpatije bile na strani Engleza, u odnosu na omrznute Francuze, pobunili su se skupa sa građanima Dobrote, Prčanja i Risna.

Četa peraških građana borbama vičnim zauzela je tvrđavu sveti Križ, na dominantnom vidikovcu iznad grada. Komandant napada Alojz Visković proglasio je za zarobljenika zapovjednika posade Tschermella. Peraštani su u zank uspješnog zauzeća i završetka ustanka protiv Francuza istakli na tvrđavi englesku zastavu.

Kada je komandant ostrva i utvrđenja Svetog Đorđa, Kaliman, saznao za to, odlučio je odmah da reaguje. Pismom datiranim ''Sveti Đorđe 13. oktobra 1813'' obratio se načelniku opštine peraške, saopštavajući: ''znajući da imam posla sa osobama, koje poznavaju ratna prava i običaje, obraćam vam se da Vam saopštim, da uslijed događaja, koji su se danas desili, osjećam obavezu da otvorim vatru na mjesto i perašku tvrđavu i da u tu svrhu ispalim granate i zapalim barutanu pri utvrđenju, čime bi cijelo mjesto bilo izloženo katastrofi.''

Francuski komandant je još tražio, da bi se izbjeglo granatiranje, da se ''začepe topovi na tvrđavi i da mu se dostavi pismeno svjedočenje zarobljenih Francuza da je to stvarno učinjeno''. U protivnom, nagovijestio je Kaliman, otvoriće vatru.

Alviz Visković je takođe pismeno odgovorio da to neće učiniti jer je ''pobjedonosna vojska Frana II, cara austrijskog, već ušla u ovaj okrug zajedno sa pomorskom eksadrom Kralja Britanskog, njegova prijatelja i saveznika. Sva Boka se skupa sa nama digla na oružje, svoju odbranu. Mi smo zauzeli perašku tvrđavu da je predamo Njegovu Veličanstvu Austrijskom Caru''.

U pismu se još kaže ''da su dvije linijske lađe engleske, jedna fregata i dva brika prošla kroz Kumborski tjesnac, da nam pruže pomoć i da Vas potpuno uzmu na nišan u slučaju otpora. Dvjesta bokeljskih lađica skupa sa topovnjačama doći će sjutra da vas pozdrave a neće vam dati skloništa u slučaju otpora''.
Narednog dana otvorena je vatra sa ostrva na perašku tvrđavu. Nakon što je ispaljeno nekoliko hitaca došlo je do previranja među Hrvatima koji su sačinjavali posadu baterije. Pobunili su se i prisilili, 14.oktobra Kalimana, da se preda jer su mu bili u protivnom zaprijetili smrću. Tada su Englezi zauzeli ostrvo.
To je, kasnije, uzrokovalo tragičan događaj koji je vremenom prerastao u najljepšu legendu tog kraja, koja govori o nesrećnoj ljubavi francuskog oficira sa ostrva Sveti Đorđe i mlade Peraštanke. Ona je i danas povod za posjete ostrvu hiljada turista.

LEGENDA O OSTRVSKOM ROMEU I JULIJI

Među francuskim vojnicima na ostrvu Sveti Đorđe bio je i mladi oficir Ante Slović, Hrvat, sa Cresa. Kada je njegova baterija prebačena iz Budve u Bokokotorski zaliv nije ni slutio što će mu se tu događati sticajem nesrećnih okolnosti. Nije mogao ni pretpostaviti da će mu se desiti jedna žarka ljubav, sa nesrećnim završetkom, koja je ga učinila slavnim i nezaboravnim.

Od kada se čulo za tu istinitu priču, koja je - ko zna kako i zašto - nazvana legendom, hiljade turista i ostalih znatiželjnika stiglo je na ostrvo da bi vidjeli gdje počivaju dvoje mladih, koje je ljubav sastavila, život rastavio, a smrt ponovo sjedinila.

Čudne li igre sudbine - po toj velikoj ličnoj nesreći postali su slavni. To je jedna od najljepših svjetskih “legendi” o ljubavi, a koja je dobila naziv ''Peraški Romeo i Julija'' ili ''Peraški pustinjak''.
Francuski oficir Ante Slović, kada je bio slobodan, šetao je peraškim ulicama da prekrati vrijeme. Jednom prilikom, hodajući u predvečerje, dok je sunce odlazilo na počinak “tonući” u daleko more, spazio je djevojku Katicu Kalfić. Peraška ljepotica uhvatila je taj oduševljeni pogled mladog oficira i ubrzo je na izjavljenu ljubav odgovorila istom mjerom i postali su nerazdvojni par.

Vjerovali su to dvoje zaljubljenih da će, živeći skupa, kada se rat završi, biti srećni i zadovoljni. Opijeni jedno drugim, nijesu ni slutili da će ih nesreća, samo nekoliko dana poslije, rastaviti, a potom ponovo spojiti - nakon smrtnog trena. Čovjek snuje, a Bog određuje...

Jednog dana, naime, borbeni Peraštani su se pobunili protiv postupaka francuske vojske. Na juriš su zauzeli tvrđavu Sveti Križ, iznad grada, koja je položajem imala pregled na sva događanja u zalivu. Kao reakciju na to francuski oficir je bio dobio naređenje da počne granatirati grad vatrom baterija smještenih na ostrvu Sveti Đorđe.

Slović je po naredbi ispalio prvo tane, jer nije imao drugog izbora. Upravo taj hitac podstaknuo je Peraštane da racionalno razmišljaju. Ubrzo je paljba obustavljena. Prekinuta su neprijateljstva i ponovo je zavladao mir.

Radostan što je rat kratko trajao i okončao se bez pogibelji, Ante Slović je zaveslao čamcem prema Perastu, a potom ubrzano potrčao stepenicama koje su vodile iz luke ka gornjem dijelu grada, korakom dodirujući tek svaku treću, hitajući ka kući svoje drage. Naravno, nije ni imao razloga da sluti bilo kakvo zlo.

KATICA U MRTVAČKOM SANDUKU

Kada je došao do kuće nije ga na vratima dočekala draga i potrčala mu u susret. Škure su bile zatvorene, a svuda je bila zlokobna tišina. Obuzela ga je zla slutnja. Ušao je u kuću. Avaj! U mrtvačkom kovčegu bila je Katica. Saopšteno mu je da je ubijena topovskom granatom ispaljenom sa ostrva. Dok je ojađeni i izbezumljeni Ante ridao, ljudi su ga sažalijevali i ne sluteći da je upravo on slučajni, nenamjerni ubica.
Sljedećeg jutra pogrebna povorka, sa posmrtnim ostacima lijepe Katice, prošla je oko Perasta, a potom se čamcima uputila na ostrvu mrtvih – Svetom Đorđu. U prvom čamcu, po običaju, bio je sveštenik, a u drugom mrtvački sanduk. U jednom od čamaca tugovao je Ante, Katičin ljubavnik i ubica. Ljudi ga nijesu osuđivali nego žalili, jer su znali za njihovu ljubav. Katica je sahranjena na ostrvu u sumrak, uz zvuke pogrebnog zvona...

Već ranije, toga dana, francuski oficir bio je odlučio da ostane te noći na ostrvu sa svojom dragom i da je ne napušta. Skinuo je ''prokletu uniformu'' i postao čuvar Katičinog groba i ostrva mrtvih. Postao je Fra Frane, jedini stalni stanovnik na mjestu gdje su obitovali samo mrtvi. Prolazile su godine. fra Frane je stario, ali njegova ljubav bila je i dalje “vruća”.

U to vrijeme počele su se dešavati promjene na ostrvu. Francuzi su iznenada otišli. Ostrvo je ostalo prazno i pusto. Prazan je ostao i stan njihovog komandanta Kalmaina koji je Sloviću izdao naređenje da otvori vatru na tvrđavu Sveti Križ. Nije se uselio u prazni stan već je noći provodio pored groba svoje drage. Stajao je tu i gledao zvijezde, očekujući da će se njegova stela uskoro sunovratiti i donijeti mu željenu smrt i darovati mir.

Uskoro su došli Englezi. Svoju fregatu ''Bacabte'' usidrili su u blizini ostrva, na pola puta od ostrva Gospa od Škrpjela. Engleski mornari su se iskrcali na ostrvo i zapazili čudnog čovjeka. Nijesu ga dirali - već su bili saznali za njegovu sudbinu. Hranili su ga. Učtvio su mu se javljali, a jednog dana stigli su i sa kitom ljubičica koje su ubrali negdje na kopnu.

Poslije izvjesnog vremena Englezi su odnijeli topove, što su ih ostavili Francuzi na ostrvu. Bili su im potrebni za opsadu Kotora. Tada je odnešena i municija za njih. Pustinjak je ostao sam. Bio je čuo da su Peraštani, Dobroćani i Prčanjani tražili da se topovi ne odnose sa ostrva, iz straha da se time ne otvori slobodan prolaz eventualnim budućim napadačima iz pravca Veriga. Tražili su da se još više naoruža ostrvo – tvrđava.
Engleski komandant ih nije htio poslušati i tako su topovi odneseni. Među njima bio je i onaj iz koga je Ante pucao. Dobro ga je poznavao. Na njemu je crnom bojom ucrtan veliki krst.

PUSTINJAK ANTE OSTAO DOSLJEDAN

Ante Slović bio je, rekosmo, zadugo jedini stanovnik ostrva Sveti Đorđe. Društvo su mu pravili samo mrtvi. Ponekad bi navraćao opet Vicko Mazarović da obavi svoje opatijske – svešteničke dužnosti. Kada bi došao donio bi pomoć nesrećnom pustinjaku koji ništa nije tražio, ali je zato cijeli dan molio za spas duše njegove Katice i ostalih stotina Peraštana, čije su duše bile na ostrvu. Stizali su, u to ratno vrijeme i Peraštani, naročito na dane Svetog Benegdikta, Svetog Đorđa i Svete Marije da se poklone sjenama svojih predaka. Javljali su se pustinjaku i ukazivali počast grobu u kojem je počivala Katica. To su činili radi nje, ali i u znak poštovanja prema čuvaru njenog groba...
Druge decenije pretprošlog vijeka ratnih vihor još je bijesnio. Smjenjivali su se osvajači, a svaki od njih želio je vječno tu ostati. Ipak, otišli su.


Peraškom pustinjaku stigla i božja pomoć


Prolazile su godine. Bivši francuski oficir Ante Slović, alijas Fra Frane, stario je na ostrvu, boraveći u porušenom samostanu Svetog Đorđa. No, tragičnu ljubav prema Katici nije mogao zaboraviti. Na njenom grobu je uvijek bilo cvijeće, a noću gorjela svijeća, bez obzira na doba godine, ili vremenske prilike.
Peraški pustinjak brinuo je i o ostalim grobovima na ostrvu, čije su duše bile njegovi jedini drugari. Uređivao je i održavao groblje, a starao se i o drveću i čistoći ostrva. Zasadio je i nove čemprese...

''VOZI KAO FRA FRANE''

Nije, međutim, mogao obezbijediti, u pravoj pustinji na ostrvu, koje okružuje more, sve što je bilo potrebno mrtvacima. Trebalo je ovom nesrećnom čovjeku ulja i ostalih potrepština da bi uvijek noću gorele svijeće na grobovima mrtvih za dušu pokojnika koji su bili našli mir na ostrvu nasuprot Veriga odakle su, u to vrijeme, često dolazile nesreće.

Jedina njegova veza sa kopnom bila je mala barka koju su mu poklonili Peraštani. Kao rođeni ostrvljanin, sa Cresa, bio je dobar veslač i odličan poznavalac ''ćudi vremena'' i ponašanja mora. Tačno je znao kada se može uputiti čamcem ka Peratu, ili obližnjim mjestima. Peraštani su govorili ''vozi kao fra Frane''. Čak i u vremenima najvćeih nevremena njegova trošna barka, izlijepljena katranom, bez teškoća je savlađivala jake struje u Verigama i suprotan vjetar.

Fra Frane je često obilazio Perast tražeći pomoć za održavanje groblja. Trebalo mu je i mnogo svijeća u dane Božića, Uskrsa, posebno Dana mrtvih. Slobodno ulazio u kuće, bio je drag Peraštanima, koji su patili s njim zbog njegovog neprobola. U početku su ga nagovarali da napusti ostrvo i živi kao ostali ljudi, ali su odustali kad su shvatili da je ljubav jača.

Često je čamcem stizao do mjesta u Hercegnovskom i Tivatskom zalivu, ne vodeći računa o vremenskim prilikama, a spas duša mu je bio važniji od svega, pa i njegovog života. Njegova barka bila je istih godina kao i on, sva zakrpljena katranom, što ju je činilo znatno težom.

Dok je veslao protiv jakih struja i vjetrova Peraštani su strahovali za život nesrećnog pustinjaka. Posmatrali su ga sa svojih prozora, dok je u nevremena njegov čamac “letio” ka ostrvu, boreći se sa naoko nesavladivom prirodom. Ono što nije moglo više bokeljskih obučenih pomoraca mogao je starac, sam. U tim kritičnim trenucima, kada bi vidio da ga priroda nadjačava, Fra Frane bi spustio vesla, prekstio se, pomolio Bogu i pozvao duhove mrtvih:
- Ajmo ća! Marko, Pero, Krsto, Vicko, Andrija i ostali. Ajmo ća, složno! Ćapajmo vesla. Složno agvantajmo! Pomognite mi da bi i ja vama pomogao i zapalio vam svijeće nad glavama!
Prozivao je imena ljudi čiji posmrtni ostaci počivaju na groblju. I tada bi mu duhovi onih koji su nekad bili vješti pomorci priskočili u pomoć i tako bi pustinjak stigao do svoga skrovišta... Da ne bi valovi razbili trošnu barku, izbacili bi je desetak metara od obale, na potpuno bezbjedno mjesto, van domašaja valova.
Narednog dana, kada bi Peraštani došli na ostrvo da vide što je bilo sa pustinjakom, čudili bi se otkud starcu tolika snaga da preživi. Onda bi shvatili da mu pomaže Svevišnji i duhovi peraških pomoraca, sahranjenih na ostrvu.

Katkad bi poneko navratio na ostrvo i razgovarao sa nesrećnikom, donio mu hrane ili u jesen odjeću za zimu...
Jedne noći Paraštani su primijetili da na ostrvu nema upaljene svijeće. Ujutro su, po jakom jugu, stigli na otok. Kraj Katičinog groba našli su Fra Frana mrtvog. U starčevoj ruci nalazila se cedulja sa posljednjom željom: ''Sahranite me ovdje, da i mrtav budem sa Katicom!'' Peraštani su mu ispunili tu želju. Od tada uz zid crkve stoji grob koji nema natpisa. U njemu počivaju peraški Romeo i Julija.

GROBLJE NA OSTRVU MRTVIH

U davna vremena ostrvo Sveti Đorđe je, s razlogom, nazvano ''ostrvo mrtvih''. To ime je svojevremeno dao slici švajcerski slikar umjetnik svjetskog glasa Bocklin. Možda je baš on prvi put ovo mjesto pred Perastom nazvao Ostrvo mrtvih? Nije izvjesno, tek, narod je to rado prihvatio pa se i sada koristi, nakon skoro 150 godina, od kada tamo nema sahrana.

Groblje potiče iz ranog srednjeg vijeka. Prema nedovoljno provjerenim tvrdnjama, spontano je «rođeno», neposredno nakon što su ostrvo nastanili benegdiktinci - u vrijeme kada nije bilo naselja na mjestu sadašnjeg Perasta, već u brdu, u selu koje se zvalo Glogovac.

Više dokumenata potvrđuju da je na ostrvu i u daljoj prošlosti bilo groblje. U sačuvanim podacima na sjednicama Malog i Tajnog zbora, u prisustvu kneza i kapetana Nikole Pisanija, još u XV vijeku, zaključeno je da se ''u ime... preblaženog mučenika svetog Đorđa i za DOBRO DUŠA KOJE POČIVAJU U SAMOSTANU, izvrše duždeve naredbe o obnovi crkava''. Na istoj sjednici je prihvaćeno da gradski plemići i ostali pomognu da prokuratori samostana od samostalnih prihoda, ''što će utjerati do idućeg Božića'' ulože 100 perpera /kotorskih groša/ da se popravi crkva Svetog Đorđa.

Jedan zapis (iz 1564. godine) takođe govori o nužnosti da se uređe i zaštite crkva i groblja. Bilo je to kada je biskup Luka Bizanti obišao ostrvo i potom naredio ''da se bolje urade svetohranište, na velikom žrtveniku postavi krstionica ispod propovijedaonice i škropionica i DA SE PORAVNA CRKVENI POD, NAGRĐEN NERAVNIM GROBNICAMA.'' Tada je to bila glavna – župska crkva u Perastu, ali - zapuštena.
Vjekovima su Peraštani sahranjivali mrtve na ostrvu: u crkvi i na ostrvskom zemljištu. Bio je utvrđen protokol po kojem se odvijao čin sahrane. Umrli u Perastu, pomorskom i primorskom gradu, za razliku od mještana svih drugih naselja, odlazili su na svoje posljednje putovanje uvijek u barci. Tako je bilo do 1866. godine kada je prikinuta praksa sahrane umrlih na Svetom Đorđu.

GROBNICE POZNATIH LIČNOSTI

Posmrtna povorka, sa krstom i peraškim župnikom, pravila je krug kroz grad a potom bi stigla na obalu. Tu su se, u već pripremljene čamce, ukrcavali učesnici. Morem su prvi putovali krst i sveštenik. U drugom čamcu se prevozio mrtvac. Zatim se vozila rodbina u svojim, ili posuđenim čamcima, i potom svi ostali. Bila je to katkad i veoma duga povorka da su se skoro spajale tačka na obali i na malom molu na ostrvu linijom što je pravila posmrtna povorka.
Ako je vladalo višednevno nevrijeme, ili u vrijeme ratova, umrli su se sahranjivali u gradu. No, bilo je to izuzetno.
No, ni na onom svijetu Peraštani nijesu bili ravnopravni. Oni najugledniji, najcijenjeniji, najmoćniji imali su rezervisana mjesta da poslije smrti borave u crkvi. Kolika je površina poda crkve, tolika je površina grobova - jedan, do drugog. I svi isti - bez ukrasa i luksuza, sa samo osnovnim podacima o onima koji tu počivaju.
Pokraj oltara sa lijeve strane je grobnica Žambele. Pred oltarom, po srijedi prezbiterija je grobno mjesto sa grbom, četiri pojasa, paralelno položenih i inicijalima B.R. u crkvi je još nekoliko grobnica bratstva Stojšića, na kojima stoji grb - na četiri ugla svinuta stolica.

U blizini je i grob peraškog kapetana Nikole Burovića – Stojšića te grobno mjesto Perovića. I on je obilježen grbom: dva ptičja pera unakrst. Dvije su grobnice Markovića, sa grbom bratstva Čizmai /ruka koja drži štap/. Tu počiva Luka Marković koji je kapetanovao Perastom naposredno prije peraškog boja 1654. godine. U njoj je pokopan sestrić Krstov Zuana Markovića. Kapetan Marković bio je veoma pogođen smrću bliskog i zato je odobrio da se sahrani u njegovom grobu, a za sebe je sačinio novi.

Pod u crkvi Svetog Đorđa nema ukrasa. Korača se preko običnog kamena, grobnih ploča. Mora se prelaziti preko posmrtnih ostataka cijenjenih mrtvih Peraštana. Nikada na ovom podu nema prekrivača, tepiha, bilo kakvog zastora jer to nije samo pod crkve nego i površine groblja. Ima i dosta neravnina jer su grobove radili razni majstori i u različito vrijeme.

Na nekim grobovima nema natpisa zato se nezna ko u njima počiva. Naslućuje se da su bili obilježeni, međutim, natpisi savremenom izblijedjeli, nestali. Zna se da je jedan grob, bez obilježja, kasade Bratice, na čijem grbu dvije ruke drža strijelicu. Na obližnjem grobu je grb na kojem je procvalo smilje na hridi iz čega se zaključuje da je pripadalo bratstvu Smiloevića. Među najstarije grobove spadaju oni Kristifora Vickova Kuculovića, te Matije Tripove Buće, koji potiču iz 1599. godine, dok je grob kapetana Matije Balovića iz 1774. godine. Na grobu Matije Kolovića je zahtjev da ne smije biti založen ili prodat. Stara je i grobnica Balovića kraj crkvenih vrata. Svojevremeno Krsto Mazarović bio je napravio grobnicu za one koji nemaju groba pod uslovom da se tu pokapaju kako opet naredi. U riznicu su stari grobovi Buće i Mazarovića.

OSTRVO MRTVIH - UMRTVLJENO

Pod crkvom stoje nadgrobne ploče jedna do druge. Najviše zanimanje posjetilaca vlada za dvije sa desne strane prema ulazu, gdje počivaju peraški Romeo i Julija.
Dobri poznavaoci prilika u ovom kraju zaključuju, sa tugom i žaljenjem, da je sa propašću Mletačke Republike, umrlo i ostrvo mrtvih, gdje se do tada odvijao vrlo sadržajan duhovni, civilni i vojnički život. Nevolje su počele 1797. godine, kada je u Mlecima pala aristokratska vlada. Tada su predstavnici više bokeljskih mjesta poslali austrijskom generalu Rukavini molbu da se postigne dogovor kako bi Boka bila predata austrijskom caru Franju. Kada je ovaj neposredno nakon toga doplovio pred Perast sovjim brodom Mlečani su došli do spoznaje da je zauvijek prošlo vrijeme Venecije koja je vladala od 1420. godine.

SAHRANA POSLJEDNJE MLETAČKE ZASTAVE

Kao dobri njeni podanici sakupili su se 23. septembra 1797. godine da na svečan način pokopaju glavnu mletačku zastavu čiji su čuvari bili decenijama. Tadašnji peraški kapetan Josip Visković uzeo je slavnu zastavu iz opštinske dvorane ''uz prisustvo velikog broja građana koji su plakali dok se obavljao taj tužni čin''.

Obavljen je posljednji posmrtni pozdrav zastavi. Sa tvrđave Sveti Križ i brodova u zalivu čule su se topovske salve. Zastava je potom odnesena na ostrvo, gdje je predata opatu, a on je stavio na veliki žrtvenik. Tada je peraški kapetan održao posmrtni govor zastavi u kojem je rekao Peraštanima da se ne trebaju stidjeti toga trenutka jer oni nijesu ničim doprinijeli propasti Republike.
''Naprotiv – rekao je on – istorija će kazati cijeloj Evropi kako je Perast do zadnjeg trenutka čuvao''. Završio je obraćajući se zastavi: ''Ne ostaje nam drugo za tebe učiniti nego neka naša srca budu prečasna grobnica tvoja a naše suze najistinitija i najveća pohvala tebi''.
Zavladala je tišina. Prišao je opat i održao govor, a od zastave se prvi oprostio peraški načelnik Josip Visković. Za njim su to učinili ostali Peraštani... Potom su zastavu zatvorili u škrinju i položili na veliki žrtvenik.

Za to vrijeme zvona sa crkve Svetog Đorđa emitovala su posmrtne melodije...
Što je bilo potom sa zastavom ostaće vječna tajna. Kada su Italijani, 1941. godine, okupirali Boku, počeli su potragu za tom slavnom zastavom. Tražili su je na mnogo mjesta naročito na ostrvu, jer je sve ukazivalo da joj se baš tamo gubi svaki trag. Obećavali su velike nagrade. Nijesu je našli. Po svoj prilici neki čuvar sahranjene zastave odnio je sa sobom u grob i tajnu na kome je mjestu bila sahranjena.
Dolaskom Austrijanaca ostrvo je izgubilo ranije privilegije. Nova vlast je, nakon smrti opata Vicka Mazarovića, 1823. godine, priznala pravo Peraštanima da biraju opata. Tada je opština jednoglasno izabrala Josipa Mazarovića, a to potvrdio kotorski biskup, preko izaslanika. Opatija više nije imala imovine. Opat je, u međuvremenu, ostao samo simbol nekadašnje tradicije.


Obezbijeđen je vječni mir za sve koji počivaju na ostrvu


Austrijske vlasti su 1814. godine, po naredbi generala Milutinovića, okupirale ostrvo gdje su smjestili inžinjerce. Smatrajući ostrvo svojinom, opatu su dali jedan ključ od crkve i od vrata utvrđenja, tek da bi se tu mogli ukopavati mrtvi. U međuvremenu, ukradeni su mnogi vrijedni predmeti iz crkve i sa ostrva.
Od tada su Peraštani dolazili kada su bili peraštanske ili ostrvske slave ili kada su stizali da isprate na posljednji počinak svoje bliske. Bilo je tako do 1866. godine.
Opat Mazarović, prvi na tom položaju u doba Austrije, imao je stalne nesporazume sa austrijskim vlastima zbog osporavanja statusa opatije. U zapisniku iz 1825. godine stoji: ''Crkva ima jedan siromašan oltar. Stav čuvarev, nekada samostan, a tako i prizemlje i pod s dvije sobice u lošem su stanju kao i čatrnja za vodu''.

Nakon dugih sporenja, 1827. godine, odobrenjem dalmatinskog guvernera Tomašića, crkva i ostrvo se ustupaju civilno-političkim vlastima, a potom opatu. Vojne vlasti su, ipak, utvrđenje Sveti Đorđe i dalje smatrale svojim.

Kada je peraško plemstvo zatražilo da mu se vrate stari naslovi, dobijeni u vrijeme Venecije, morali su zahtjev potkrijepiti ispravama. Njima se pridružio i opat Svetog Đorđa koji je tražio da se ostrvu priznaju i prava koja mu je dodijelila Mletačka Republika. Opat je bio ponovo uveden u posjed opatije 1825. godine, ali uz ograničenja.

Kada je 1869. godine izbio Krivošijski ustanak austrijska vojska je posjekla čemprese, zaštitni znak i simbol ostrva, s ciljem da nesmetano tuku topovima područje Krivošijske visoravni.

MALO OSTRVO – VELIKA POZORNICA

Malo ostrvo pred Perastom, u dugoj istoriji, u kojoj se pamte ''samo'' zbivanje u posljednjih 2.500 godina, bilo je pozornica sa koje su ljudi mogli posmatrati sva zbivanja u akvatoriju unutrašnjeg dijela Bokokotorskog zaliva. Međutim, stanovnici nijesu voljeli da gledaju te drame koje su se odvijale pred njihovim očima jer su najčešće imale koban kraj – bile su to tragedije. Nije to bilo kao u teatarskom amfiteatru, kada su se svi akteri pojavljivali pred publikom živi i zdravi. Avaj, u tom ''pozorištu'' odigravale su se tragedije u kojima učesnici nijesu bili glumci, nego realni ljudi... Zemljotresi, ratovi, bojevi, sukobi, svađe, tragični nesporazumi, bile su redovne teme tragedija kojima je ostrvo bilo pozornica i gledalište.
Još prije naše ere, tri zemljotresa su rušila Risan. Onda se desio onaj u VI vijeku, kada je prošao u more veliki grad Risinium, čije su prve kuće bile svega nekoliko stotina metara od ostrva. Niko nije ostao da ispriča kako je bilo. Potom se desilo još nekoliko potresa u kojima je bilo samo po nekoliko stotina porušenih kuća. Strahovit je bio i zemljotres 1667. godine kada je poginulo dosta Peraštana i Rišnjana, a crkva na ostrvu srušena. Potom onaj 1979. godine, kada je opet srušena crkva i drugi objekti.
Niti jedan ratni sukob nije zaobilazio taj zaliv. Prije naše ere tu su, u osvajačkim pohodima, stizali grčki i rimski vojskovođe, ilirski kraljevi i kraljice, potom gusari, Turci...

Posljednji stravični čin kod ostrva desio se 13. aprila 1941. kada su italijanske i njemačke eskadrile bombardovele četiri razarača. Toga dana zvonila su zvona na Svetom Đorđu, a da ih niko nije pokretao. Ne, nije se desilo “čudo” – prosto, vazdušni talasi koje su stvarale bombe “udarali” su i pokretali zvona, izazivajući čuđenje stanovnika susjednih mjesta. Sujevjerni su vjerovali da je to Božja opomena, pred veliko zlo...

SPORENJA PERAŠTANA I KOTORANA

Ostrvo pred Perastom imalo je mnogo više ružnih nego lijepih dana. Gledalo je i veće nesreće od umiranja, ubijanja, nestajanja. Bilo je to kada su neprijatelji, koji su dolazili morem i prolazili pored ostrva, odvodili sa sobom na stotine, hiljade ljudi, uglavnom mladih, koji više nikada nijesu vidjeli ovaj zaliv nego su svoj paćenički, pakleni život okončavali kao robovi.

Prvi ''morski karavani'' registovani su još prije naše ere, kada su Grci i Rimljani dolazili u lov na roblje. Potom Kalfun, Samuilo, Mongoli, Hajredin Barbarosa, Karagoz, Turci...
Pored Svetog Đorđa su prolazili jedrenjaci na putu za drevne gradove Agruvium i Risinium. Na njima su takođe bili robovi što su ih dovozili Grci, Iliri, Rimljani da tu za njih grade. Ostrvo su mogli vidjeti samo u dolasku, jer su tu ostavljali svoje živote.

No i stanovnici Boke su u ratovima dolazili do roblja. U pohodima i ratovima koje su vodili robili su nemoćne. U Verigama, u vidokrugu Svetog Đorđa, svega 300 metara daleko, bila je pjaca robova, gdje se ta ''roba'' prodavala ili kupovala. Stizali su u Verige trgovci iz mnogih mjesta da bi za male pare došli do radne snage.

Na Verigama je dežurao i peraški brod koji je odlučivao da li nekoga propustiti u Kotorski zaliv. Bilo je to u vrijeme nesporazuma između Kotorana i Peraštana koji su izbijali oko primata u Boki. Iako je na svjetskim morima bilo mnogo mjesta za pomorce oba grada nepotrebno su gubili jedni i drugi u svađama i obračunima, tako da je često posredovala Mletačka vlast u Kotoru, a katkad u sam dužd.
Peraštani su prihvatali mletačke brodove, u blizini Svetog Đorđa, na kojima su bile njihove visoke ličnosti i sprovodili ih do Kotora pod zastavom svetog Marka. Tamo je u više navrata dolazilo do sukoba oko toga čiji će odred Bokeljske mornarice unijeti stijeg sv. Marka – peraški, ili kotorski.
Koliko su ti sukobi bili uzeli maha govori i jedan kuriozitet. Danas svi članovi Bokeljske mornarice, iz svih mjesta Boke, nose crne leptir mašne, izuzev peraških, koji imaju bijele. Samo da bi se razlikovali od Kotorana...

Sa Svetog Đorđa se odavala prva počast krunisanim glavama, kada su brodovi sa njima uplovljavali u Kotorski zaliv. Međutim, bivalo je i obratno. Kada su peraški i kotorski kapetani ulazili u zaliv, oni su, u doba jedrenjaka, dizanjem i spuštanjem zastave (tri puta) pozdravlajli ostrvo, crkvu i mrtve na groblju. Kada su se pojavili brodovi na paru to se radilo trostrukim zviždukom sirene. Neki kapetani to čine i danas...

SADAŠNJI DANI OSTRVA

Ostrvo Sveti Đorđe i istoimena crkva na njemu, nakon dolaska komunističke vlasti, 1945. godine, nijesu se smjeli posjećivati, kao ni ostale crkve. Bilo je to doba ateističke politike i proganjanja onih koji su vjerovali u Boga i poštovali svece. Oni koji su obilazili svetišta smatrani su ''državnim neprijateljima''. Nikada se nije znalo kada će se i na kakav način tadašnja vlast suprostaviti onima koji su bili istinski vjernici.
U Kotoru su zvanično zabranjivane procesije kroz grad, obilježavanje Dana Svetog Tripuna, zaštitnika Kotora, dok je više sveštenika bilo suđeno, na osnovu optužbe da su služili Bogu i vjeri. Većina vjernika bila je prinuđena tajno posjećivati crkve i u njima se moliti Bogu. No, za razliku od drugih, ostrvo i crkva Svetog Đorđa nijesu se mogli tajno obilaziti jer se do njih moglo stići samo veslanjem, što nije moglo ostati neprimijećeno.

Takav odnos prema crkvi, nešto ublažen u odnosu na prve poslijeratne godine, trajao je do pada komunističkog režima. No, vremenom, naročito poslije 1965. godine, državna represija bila je bitno umanjena.

U takvoj situaciji Biskupski ordinarijat u Kotoru teško je mogao voditi računa o velikom broju sakralnih objekata. Država nije brinula o njima iako su mnogi bili spomenici prve kategorije. Tek nakon zemljotresa 1979. godine promijenio se odnos države prema sakralnim objektima. Tada su preduzete mnoge akcije na njihovoj sanaciji.

U poslijeratnom razdoblju crkva i ostali objekti na ostrvu sve više su propadali. Biskupija Kotor i Župa Perast nijesu imali novca za održavanje.
Biskupija Kotor i Biskupija Subotica sklopile su ugovor, 1960. godine, da se ostrvo i objekti na njemu ustupe Subotičanima, na 99 godina, s tim da ih saniraju, održavaju i koriste. Ugovor, koji još važi, ističe 2060. godine.

Subotičani su popravili sve objekte na ostrvu i nastavili da ih održavaju u primjernom stanju. No, uskoro je stigla još jedna nepogoda - zemljotres 1979. godine kada su sve zgrade na Svetom Đorđu bile oštećene. Ipak, subotički redovnici su, za relativno kratko vrijeme, obavili sanaciju.
Vjernici su i pored represivnih mjera, naročito u prvoj poslijeratnoj deceniji, posjećivali ovo svetište, makar u vrijeme velikih crkvenih praznika ili obilježavanja Dana Svetog Đorđa. Vremenom, vlast je sve manje vodila računa ko ide na ostrvo radi molitve.

Nakon što su to svetište preuzeli redovnici iz Subotice ono je dobilo svog posljednjeg stalnog stanovnika. Bila je to časna sestra Marija, iz Subotice, koja je stigla 1974. godine, i ostala više godina. Teško oboljela odlučila se da tu dođe jer je sanjala da će joj se zdravlja na Svetom Đorđu poboljšati. I zaista, desilo se, po nekima, čudo. Časna sestra se oporavila i potom se vratila u svoje rodno mjesto...

SAČUVATI MIR POČIVŠIMA

Ostrvo Sveti Đorđe sada je svetište, ali i mjesto gdje provode odmor sveštenici Biskupije Subotica. U junu, julu i avgustu, svake godine, po smjenama, pored Subotičana dolaze i njihovi prijatelji iz Italije, Austrije, Rumunije, Slovačke, Transilvanije...

O odvijanju života na ostrvu brine don Vilmoš Bunford, župnik u Kupusini, dekan Apatinskog dekanata. Tu odmor provode i studenti Bogoslavije iz Subotice, gdje su im obezbijeđeni svi potrebni uslovi i komfor. Dovedeni su struja i voda, uređene prostorije.

I još jedan kuriozitet: trpezarija se nalazi u posebnom objektu, nad prostorom gdje je, u prvoj deceniji XIX vijeka, sahranjen veliki broj francuskih vojnika.

Posljednji spomenik na ostrvu je podignut je 1915. godine - Nikoli Batiniću. Nema podataka ko je on bio, a pretpostavlja se da je umro na Svetom Đorđu, godine kada je i postavljen spomenik.

Subotički sveštenici sada savjesno brinu o kompleksu zgrada. Čitav prostor je primjerno uređen.
Ostrvo je poznato po čempresima kojih je bilo 72. Sada ih je 26. Subotičani su uzaludno pokušavali da obnove zimzelenu šumu. Zasađivali su nove sadnice, ali se one brzo osuše - neznano zbog čega. Osušilo se i nekoliko palmi, tu zasađenih...

Za razliku od susjednog svetišta, Gospe od Škrpjela, ostrvo Sveti Đorđe nije otvoreno za turističke posjete, iako nije uskraćena posjeta onima koji to posebno traže. Subotički svećenici imaju i razlog što ga ne otvore za turiste. Velečasni Vilmoš Bunford nam je kazao: ''Ovo je otok mrtvih. Ovdje je bilo stoljećima peraško groblje. Ne želimo da živi uznemiravaju mrtve''...

Inače, sada na groblju na Svetom Đorđu počiva mnogo više Peraštana nego što ih živi danas u Perastu.

Tekst je objavljen u vidu feljtona u "Republici", od 17. februara 2005.