Prof. Dr BOŽIDAR ŠEKULARAC:
SLOVO O SV. VLADIMIRU I ANNALES BARENIENSIS

Poznati crnogorski istoriograf u svom eseju preispituje istorijsko-literarnu vrijednost drevnog Ljetopisa popa Dukljanina, kao i ličnost legendarnog dukljanskog kneza Vladimira.

Fakt pismenosti drevne Duklje

“Zamoljen od vas ljubljene braće u Hristu i časnih svještenika svetog mitropolitskog sjedišta dukljanske crkve, mnogih patricija, a naročito mladića grada Bara koji se zabavljaju ne samo slušanjem i čitanjem o ratovima već i učestvuju u njima...” - počinje svoj istorijski spis pop Dukljanin. Samo u jednoj rečenici sadržana je jedna mala istorija o autoru, crkvi, pismenosti, barskoj omladini, ratovima.

Prolaze vjekovi, dolaze i prolaze istaknuti istoričari, hroničari i drugi učeni ljudi koji su se bavili crnogorskom prošlošću, a Ljetopis popa Dukljanina traje i sa istim zanimanjem, kao u vrijeme kad je pronađen ovaj istorijsko-književni spis i dalje pobuđuje interesovanje stvaralaca pisane riječi.

Koliko je samo stranica napisano o Ljetopisu svjedoči cio niz imena koja ćemo navesti radi ilustacije, kao što su:
J. Subotić, J. Lesny, M. Orbini, F. Šišić, V. Mošin, S. Mijušković, S. Vladisavić, I. Kukuljević, I. Crnčić, I. Lucius, I.G. Schwandtner, N. Banašević, Lj. Jovanović, I. Marković, M. Medini, F. Milobar, I. Ruvarac, R. Rotković, S. Stanojević, S. Štedimlija, P. Mijović, S. Novaković, Lj. Basotova, B. Šekularac, E. Peričić, V. D. Nikčević, i dr.

One koji su citirali Ljetopis ili koristili iz njega podatke teško je i nabrojati. Čak i oni koji su osporavali njegovu vjerodostojnost obilato su ga upotrebljavali za svoje radove, jer kad im je trebalo nije im smetalo to što je “nepouzdan”.

Prošlo je 890 godina od nastanka ovog, prvog istorijskog djela Južnih Slovena koje je u cjelini posvećeno najmanje poznatoj istoriji od doseljavanja Slovena na Balkan i stvaranja država. Ovo djelo je dokaz da je pismenost u Duklji bila razvijena pri benediktinskim samostanima još od IX stoljeća zahvaljujući djelovanju njihovih redovnika koji su ex professo gajili literarnu, prepisivačku i umjetničku djelatnost. T. Arhiđakon, J. Lukarević, M. Orbini, E. Peričić i dr. svjedoče da je Pop Dukljanin za svoje djelo Sclavorum Regnum koristio pisane izvore i usmena predanja, te da nije izmišljao podatke i događaje koje opisuje. Većina autora koji su pisali o Ljetopisu slažu se uglavnom o njegovom nastanku u XII vijeku. Za autora se obično pisalo Pop Dukljanin. Prije nekoliko godina pojavila se studija E. Peričića koji sa dosta argumenata tvrdi da je autor Ljetopisa Grgur Barski, barski nadbiskup. Zvao se on Grgur ili ne, jedno je sigurno da se radi o visokom crkvenom dostojanstveniku barske (Dukljansko-barske) nadbiskupije, ličnosti koja je poznavala istoriju Duklje, koja je ovim djelom i svojim autoritetom nastojala da obnovi de facto prava Dukljansko-barske mitropolije nakon što je bila ukinuta odlukom pape Aleksandra IV 1167. godine i podvrgnuta Dubrovačkoj nadbiskupiji, a pojedini sufragani ekskomunicirani.

Nije Duklja ni Crvena ni Bijela

Nažalost nije doživio njeno obnavljanje 1199. godine, mada je nadbiskupija u drugoj polovini XII vijeka dijelila sudbinu kraljevine Duklje kada raški župani neprestano upadaju u Duklju dok je nijesu definitivno zauzeli i porušili sve njene gradove, osim Kotora kojega Nemanja uze za svoj prijestoni grad i u njemu sagradi dvor. Godine 1189. posljednji vladar Duklje knjeginja Desislava sa sinom bi prinuđena da pobjegne u Dubrovnik, a sa njom i dukljansko-barski nadbiskup. Ljetopis popa Dukljanina autor je pisao sa željom da se perom bori za vjeru i slobodu svoga naroda, na slovenskom jeziku, pa zatim na latinskom za potrebe viših krugova, javnosti i rimske kurije. Dajući naslov Regnum Sclavorum svojoj hronici autor je želio da upozna ondašnju javnost sa slavnom prošlošću države dukljanskih Slovena i ciljem da se ujedine sve dukljanske mogućnosti i potraži pomoć pape i susjeda za obnovu države i odbrane od Nemanjića.
Hronika je napisana u Duklji i za potrebe njenih interesa i isticanja slavne prošlosti kraljevine (i knjaževine), ali, što je uobičajeno, obuhvata i pitanja okolnih teritorija i naroda. Autor tretira dukljanske probleme i istoriju, ali kad zalazi u susjedne političke teme ne snalazi se najbolje što je dovodilo do određenih konfuzija u izlaganju što je bilo povod brojnih sporova u naučnim interpretacijama i obradi Ljetopisa kao istorijskog izvora. Kako Crna Gora nije imala sopstvenih kadrova kada su nastajali temelji istoriografije u XIX vijeku, koji bi zastupali njene interese, oko crnogorske (dukljansko-zetske) istorije se vodio dvoboj između dvije poznate naučne škole - srpske i hrvatske istoriografije, pa je u tom kontekstu i Ljetopis kao djelo o dukljanskim Slovenima i njihovoj državi i crkvi, često osporavan, a kad je vrednovan sagledavan je kao dio jednog ili drugog korpusa. Definitivno je jasno nakon iščitavanja ove hronika da se ne može prihvatiti teza hrvatske istoriografije o hrvatskoj Duklji, niti teza srpske istoriografije o Duklji kao srpskoj državi i dukljanskim Slovenima kao Srbima. Nije Duklja ni Crvena ni Bijela, već je definitivno dukljanska, tj. crnogorski iskon i temeljni dio istorije Crne Gore.

Koliko je samo proizvoljnosti bilo u tim raspravama i tumačenjima detalja iz Ljetopisa ilustrovaćemo na primjeru sv. Vladimira Dukljanskog.

Prema genealoškoj tablici (rodoslovnom stablu) objavljenoj nedavno u Ljetopisu popa Dukljanina iz Švandterijevog korpusa naslovljenog kao “Corpus scriptores rerum hungaricarum et austriacarum” u desetom tomu edicije Istorijskog instituta Monumenta Montenegrina, a koja je podudarna sa ostalim izdanjima Regnum Sclavoruma, poznata su četiri Vladimira u kraljevskoj dukljansko-crnogorskoj dinastiji Vojislavljevića. Vladimir prvi, nasljednik Petrislava (Petra), je onaj najslavniji čija je žena bila čuvena Kosara, koji su i tema naše rasprave.

.................................................. .
.................................................. .
..................................................
..................................................

Vladimirov kult traje vjekovima

Osnovni izvor za istoriju Duklje, države dukljanskih Slovena a time i njenih vladara, uz K. Porfirogenita je Regnum Sclavorum popa Dukljanina. U ovom istorijskom spisu knez Vladimir se imenuje isključivo kao Vladimir (blaženi). Priređivač posljednjeg izdanja Ljetopisa (Monumenta Montenegrina) V. D. Nikčević povodeći se za literaturom dodaje ime Jovan knezu Vladimiru još dok je bio vladar, pa kaže: “Podjela prostora ostvarena nakon i za vlasti Jovana Vladimira, kralja Dalmacije i njegovih i Kosarinih nasljednika, označiće početak epohe sporova između slovenskih dukseva i kapetana Dalmacije, Travunije, Zahumlja i Apulije, Kalabrije i Zemalja Otranta, najviše oko strateški najznačajnije tačke na gornjodalmatinskoj obali, Boke Kotorske”.

U svakom slučaju, ako su ostali bili duksevi i kapetani i Vladimir je bio knez. Uostalom, definitvno je utvrđeno da je prvi kralj u dukljanskoj dinastiji Vojislavljevića bio Mihailo koji dobi znake kraljevskog dostojanstva od pape.

Istorijskoj nauci u otkrivanju istine pomažu nauke kao što su arheologija, lingvistika, etnologija i td. Upravo lingvističkom analizom i ubiciranjem toponima na terenu koji su ostali nepromijenjeni od vremena kada je živio pop Dukljanin potvrđuje se njegovo pričanje. Toponim Radoslavov kamen se pominje u Ljetopisu u vezi sa tragičnim događajem-svađom kralja Radoslava sa sinom Časlavom. Sin progoni oca i on bježi do Lastve na morskoj obali. Lastva je ubicirana kao Kastel Lastva. Najviše privlači pažnju toponim Krajina, koju i Balša III pominje u svojoj povelji od 16. juna 1417. godine kao Prečista Krajinska, što nalazi potvrdu i u kasnijim dokumentima do dana današnjeg. Riječ je o Krajini na obalama Skadarskog jezera u kojoj se nalaze ostaci manastira u koji je kako se u Ljetopisu kaže Kosara, žena ubijenog zetskog kneza Vladimira, sahranila svog muža gdje se nalazio i njegov dvor. Ona je Vladimira pogrebla u crkvi Sv. Marije (exportavit in loco qui Craini dicitur... in eccleziae Sancte Mariae recondidit). Jasno da jasnije ne može biti, tako da su sva lutanja i nagađanja oko traženja Krajine van ove ubikacije samo nečija pusta želja za senzacijama. Osim toga kult sv. Vladimira u Zeti traje vijekovima i niko ga nije mogao osporiti.

U Krajini je podignuta crkva, a zatim manastir Prečiste Krajinske koji za istoriju Zete i Crne Gore ima izuzetnu ulogu. Dukljanin jasno kaže da je Vladimirovo tijelo iz Prespe prenešeno u Krajinu uz najsvečanije počasti, pjevanjem himni i pohvala, što je svakako čin beatizacije prema rimokatoličkom ritualu. Te himne i pohvale su bile osnova za Vita sancti Vladimiri, koje je unijeto u Ljetopis. Polaganjem tijela u grobnicu u Manastiru održavana je i služba svetome Vladimiru. Autor Ljetopisa u svom tekstu Vladimira naziva blaženim.

Drevni krst okovan srebrom

Njegove kosti, nažalost, nijesu imale mira ni kasnije jer su ih Epirci odnijeli 1215. god. vjerovatno u Drač, a odatle ih je Karlo Topija prenio u Šin Đon kod Elbasana 1381, o čemu postoji zapis iznad ulaznih vrata, na tri jezika - grčkom, latinskom i slovenskom. Tu je postojala crkva Sv. Jovana po kojoj je i naselje dobilo ima Sveti Jovan, pa je spajanjem imena Sv. Jovan i Sv. Vladimir dobijen svetac kojega nema. Ovu sintagmu su vjerovatno napravili vjernici koji su pohodili mošti Sv. Vladimira u Svetom Jovanu. Da podsjetimo da je prenošenje moštiju u srednjem vijeku bilo često, ali i veoma drgocjen plijen, o čemu svjedoče brojni primjeri.

Vizantijski izvori ovoga zetskog kneza pominju takođe kao Vladimira. Kult kneza Vladimira, tj. Sv. Vladimira dukljanskog od prenosa u Zetu do danas podjednako prihvataju sve konfesije - katolici, pravoslavni i muslimani. O tome ilustrativno svjedoči podatak da je barski nadbiskup Andrija Zmajević u vrijeme turske okupacije Krajine posjetio, tada već pravoslavni manastir Prečistu Krajinsku. Srdačno su ga dočekali pravoslavni monasi i svještenici sa ikonama, jevanđeljima i srebrnim krstom. Nadbiskup je cjelivao krst i na poziv igumana celebrirao misu uz prisustvo brojnog naroda, saopštava sam Zmajević papskoj kuriji 20. decembra 1674. godine. To je onaj isti krst koji se i danas čuva iz generacije u generaciju kod jedne porodice u Mikulićima, a srebrom je okovan u XV vijeku.

Posebnu pažnju zaslužuje dio Ljetopisa gdje autor govori o samom Vladimiru:
Kao dječak Vladimir je rastao ukrašen svom mudrošću i svetošću. Kao mladić vladao je na prijestolju svoga oca. Kada je Samuilo napao na njegovu zemlju, vidjevši da se ne može vojno oduprijeti pope se na planinu Oblik moleći se Bogu za svoj narod. Blaženi Vladimir dobi milost božiju, ali saznavši za izdaju mjesnog župana koji ga šćaše predati caru, knez Vladimir sakupi narod i reče: “Kako vidim, treba da ja, veoma draga braćo, ispunim onu jevanđeosku izreku, gdje se kaže da dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado, - pa je zato bolje, braćo, da ja položim svoju dušu za sve vas i da svjesno predam svoje tijelo da ga kasape i ubiju, nego da vi stradate od gladi i mača”. Oprostivši se poslije izgovorenih riječi sa svima otide caru, koji ga posla u progonstvo u Prespu, gdje bi okovan i utamničen.

Kćerka cara Samuila, po imenu Kosara, potaknuta i nadahnuta Duhom Svetim opazila je blaženog Vladimira ohrabrenog vođenjem anđela, lijepog izgleda, skromnog, dobroćudnog i blagorodnog, kao da je ispunjen mudrošću i znanjem Gospoda, a njegove riječi joj se učiniše slađe od meda i saća. Zbog toga, njegove mladosti, ljepote i kraljevskog roda, a na molbu kćerke car dozvoli njihovo vjenčanje i Vladimiru dade zemlje predaka u Dračkoj oblasti.

Vladimir življaše sa ženom Kosarom u punoj svetosti i neporočnosti, vladaše narodom pravedno i božijim strahom.
Poslije tragične smrti, blaženi Vladimir postade slavan po čudesima, mnogi su mučeni bolestima, pošto bi ušli u crkvu i pomolili se nad njegovim grobom, bivali izliječeni. Noću se tamo viđala božanska svjetlost, kao mnoštvo svijeća, a njegova žena Kosara postade kaluđerica, pošto njegovo tijelo prenese iz Prespe u Krajinu gdje je bio njegov dvor i manastir Sv. Marije. Živjeći pobožno i sveto, u istoj crkvi okonča život i bi sahranjena do nogu svog muža.
Biografija i djelo dostojno grčkih tragedija i grčkih junaka.
Sličnost nije slučajna jer se u grčkoj službi Sv. Vladimir javlja kao zaštitnik Drača. Kedrin kaže da je “kralj Vladimir bio mužestven, pravedan i dobrodeteljan. Sam Samuilo, poznavši ga izbliže vrlo ga je zavoleo”. Grčko žitije kaže da je Vladimir u mladosti bio dat nekom dobrom vojskovođi da uči ratnu vještinu, tako da se kasnije u borbama pokazao hrabar i neustrašiv. “ U njemu su bili spojeni viteštvo i pobožnost.”
Na osnovu svojih saznanja A. Kačić-Miošić Vladimirov karakter opisuje kao čovjeka “izvan čudnovate lepote telesne s kojom priroda naresi kralja ovoga, bejaše narešen od Boga lepotama duhovnim tako da u ljubavi, dobroti i svakom delovanju hrišćanskom ne imade sebi prilična”.

Analizom žitija i službe Sv. Vladimira dolazi se do spoznaje da su to ujedno prvi osnovi slovenske književnosti kod balkanskih Slovena. Ime Vladimirovo je sačuvano u Crnoj Gori u imenu varoši Vladimir u Krajini na Skadarskom jezeru i u crkvi Sv. Vladimira kod Ulcinja.

Već smo naglasili da je za Vladimirovo vrijeme najznačajniji izvor Ljetopis popa Dukljanina, odnosno Regnum Sclavorum, djelo jedinstveno, napisano od jednog pisca. Za ono zbrkano i nerealno pričanje, za pričanja prije njegovog vremena hroničaru ne možemo zamjeriti jer, mada je neuporedivo, i danas imamo autora koji i pored obilja građe, čak i za događaje čiji su svjedoci unose dosta zbrke i konfuzije u opisu događaja, vremena, ljudi.

Ljetopisu mnogi pisci daju veliku važnost za istorijsku geografiju. Uostalom, istraživanjem njegovih župa oslikava se teritorija dukljanske države i njenih susjeda. Čak i onih koji negiraju Ljetopis smatraju ga vrijednim geografskim izvorom. Nameće se onda pitanje: je li nauka toliko djeljiva da je Dukljaninova geografija vrijedna, a istorija nije? Umjesto odgovora tvrdimo da je Ljetopis popa Dukljanina prvo crnogorsko, istorijsko-geografsko, literarno i genealoško djelo izuzetne vrijednosti kojem treba uvijek nanovo kritički pristupati da se dobiju pravi podaci za dukljanski period crnogorske istorije, geografije, književnosti i td.

Ljetopis pisan na slovenskom

Proizvoljnosti “Diocleatis auctoris annalesa” treba shvatiti kao popunjavanje praznog hoda u istoriji, koji je trebalo premostiti da se dobije prva istorija jednog naroda i države.
Pop Dukljanin je živio u XII vijeku kada je pisao prvu istoriju Crne Gore. A gdje smo danas poslije 800 godina od našeg hroničara? Možemo i drugačije postaviti pitanje: Što bi ostalo od istorije Crne Gore do XIII vijeka ukoliko bi se isključio Ljetopis popa Dukljanina kao nepostojeći? Odgovor znamo. Zato istaknimo i koristimo Dukljaninov spis u dijelu koji je potvrđen drugim izvorima, ono što nije precizirao nemojmo mu zamjeriti jer je živio prije više od 800 godina. Hvala mu na djelu koje nemaju ni mnogo veći narodi nego što je crnogorski.

Živio je i školovan na tradicijama viševjekovne pismenosti ovdje u Baru gdje su benediktinci osnivali škole pri manastirima na Crnogorskom primorju čiji se rad može pratiti od 840. godine osnivanjem crkve Sv. Marije u Budvi. Takvu školu osnovali su benediktinci iz manastira Sv. Mihaila na Ratcu kod Bara, za koji se može reći na osnovu arhitektonske analize najstarije crkve “C” i klaustra na Ratačkom rtu da je osnovan sredinom IX vijeka. Dolazak benediktinaca na južni Jadran povezuje se sa potrebom hristijanizacije dukljanskih Slovena, koji se već od XI vijeka nazivaju Zećani. Prema saznanjima Pavla Mijovića Bar je bio važan intelektualni centar Zete gdje se školovao kadar u njegovim školama - gradskim, arhiepiskopskim, monaškim, zanatskim.

Pri episkopskim sjedištima postojale su škole za monahe i laike, kao što je bio manastirski kompleks Katedrale Sv. Đorđa u Starom Baru. U samoj Katedrali je postojala bogoslovska seminarija u kojoj se pripremao propovjednički, misionarski, diplomatsko-politički i administrativni kadar za manastire i episkopije koje su ulazile u sastav Dukljansko-barske arhiepiskopije. Upravo zahvaljujući ranom otvaranju škola u Baru je nastalo naše najstarije naučno-istorijsko i književno djelo zvano Ljetopis popa Dukljanina, ili Barski rodoslov, odnosno Regnum Sclavorum, djelo koje je svjedočanstvo o postojanju u Baru različitih domaćih knjiga istorijsko-pravne i crkvene sadržine. Pisan na slovenskom, a preveden na latinski jezik, svjedoči da su postojali pismeni ljudi koji su koristili oba pisma i knjige pisane na njima. Dukljanin je, očigledno koristio usmenu i pisanu književnost, istoriju i istorijske izvore da bi sastavio svoju hroniku.

Ratački manastir u kome je nastao Ljetopis popa Dukljanina i njegov kompleks treba sačuvati kao svjetilište i svjedočanstvo crnogorske pismenosti i kulturne tradicije, onako kako to rade drugi civilizovani narodi.