Prof. dr Božidar Šekularac:
DUKLjANSKA DRŽAVA I POVELjE DUKLjANSKIH VLADARA

Poznati crnogorski istoričar piše o dukljanskoj državi kao i materijalnim i pisanim dokumentima za izučavanje njene istorije

U prvim vjekovima vlast Svevladovića

Prva crnogorska država Duklja, odnosno država dukljanskih Slovena nastala je na teritoriji na kojoj su u davna vremena živjela ilirska plemena, zatim formirane rimske provincije Gornja Dalmacija, Dioklija i Prevalitana (Prevalis), na koju se naslanja i čije teritorije, tradiciju i kulturu baštini današnja država Crna Gora. Slovenska plemena naseljavaju teritorije bivših rimskih provincija tokom VI i VII vijeka, a imena Dukljani, Travunjani i Zahumljani su dobila po teritorijama koje su naselili.
Dolazak Slovena bio je nesumnjivo važan događaj u istoriji Balkana, isto tako kao što je važna njihova pojava na prostoru Prevalitane, bolje reći od presudnog značaja za dalji istorijski razvoj ovog područja. Slovenska plemena su, kako izgleda u etapama naseljavala prostore provincije Prevalis, da bi se definitivno stabilizovala tridesetih godina VII stoljeća. Barski ljetopisac je naveo formiranje jednog moćnog i velikog slovenskog kraljevstva na čijem je čelu bila dinastija Svevladovića. Razložno je međutim shvatanje o počecima državnog uređenja uporedo s prerastanjem sistema plemenske vlasti pojedinih sklavinija u sistem kneževina.
Pripadnost slovenstvu očuvala se u viševjekovnom životu dukljanskih Slovena, tako da dukljanski kraljevi sebe nazivaju Slovenima, kako ih oslovljavaju i rimske pape u međusobnoj komunikaciji. Mihailo je "kralj Slovena" (1078), Bodin "najslavniji kralj Slovena" (1089), a "Petar arhiepiskop dukljanske stolice". U vizantijskoj terminologiji veće slovenske plemenske zajednice nazivane su sklavinijama /sklavinija Duklja/.
Približno jednako udaljeni od hrišćanskih centara, svoj put prema pokrštavanju dukljanski Sloveni nalaze u kulturnom bogatstvu Rima i Konstantinopolja. Težeći ka nezavisnosti zemlje koju su naselili oni sve vrijeme vješto laviraju između ovih centara. Otuda još od srednjeg vijeka do danas nalazimo u Crnoj Gori sintezu između latinskog, vizantijskog i slovenskog u umjetnosti, graditeljstvu, književno-bogoslužbenom jeziku, religiji, kulturi i literaturi. I ne samo to: još od 395. godine, vremena kada car Teodosije Veliki podijeli Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno preko dukljanske zemlje su se prelamale mnoge važne granice. To je teritorija preko koje su se vjekovima dodirivali i ukrštali katolicizam i pravoslavlje, a kasnije i islam. Ovdje su ostavili tragove Iliri, Kelti, Tračani, Vizantijci, Franci, Ugri, Mlečani, Turci, Austrijanci, Francuzi...
U crnogorskoj istoriji se smjenjuju periodi uspona i padova, od moćne samostalne države do statusa oblasti u državama koje su joj nametale svoju suverenost.

Duklja slobodna od bitke na Tuđemilu

U doba pojedinih kraljeva iz dinastije Vojislavljevića u srednjem vijeku dukljanska država je bila jedna od najmoćnijih na Balkanu, a njeni primorski gradovi Drač, Skadar, Ulcinj, Bar i Kotor doživljavaju buran razvoj. Konačno, Duklja je bila prva od južnoslovenskih država koja se oslobodila od vizantijske vlasti i stekla državnu samostalnost, tačnije 1042. godine, poslije bitke na Tuđemilu kod Bara, jer je "u poluzavisnim južnoslovenskim državama počeo proces oslobađanja od vizantijske vlasti i borbe protiv nje" dosta rano, piše Ostrogorski u knjizi "Vizantija i Sloveni".
Ta mala balkanska država, izuzimajući vrijeme kralja Bodina, bila je ugrožena od mnogih neprijatelja koji su željeli da je posjeduju kao izuzetno strategijsko područje. Na njenu žalost, pojedini susjedi su u tome uspijevali, zauzimali njene djelove, ali i cijelu državu, pa je i njena istorija bila inkorporirana u tuđe korpuse, djelimično ili potpuno. S ruke im je bila i poslovična crnogorska razjedinjenost i unutrašnja međusobna netrpeljivost.
Pod pojmom Duklja obično se podrazumijevao stari grad na sastavcima tri rijeke blizu Podgorice (Morača, Zeta, Širalija), koji je dugo vremena bio prijestonica dukljanske države i sjedište arhiepiskopije, dok ga nijesu razorili razni okupatori i prirodne nepogode.
Za dukljanski period crnogorske istorije osnovni izvor je djelo Konstantina Porfirogenita, ali i domaći izvori - Ljetopis popa Dukljanina i povelje dukljanskih vladara.
Kao prvorazredni izbor o sklavinijama koristi se djelo vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita De administrando imperio iz X vijeka. Porfirogenit je ovdje opisao pojedinačno sve oblasti koje su pripadale sklavinijama, navodeći imena oblasti Neretljana, Zahumlje, Travuniju, Konavle i Duklju. Za sklaviniju Duklju kaže da je dobila ime po rimskom gradu Doclea ili Dioclea i da se prostirala uz Jadransko more od Boke Kotorske do rijeke Mat u Albaniji; u unutrašnjosti se prostirala istočno do planinskog kraja Pilota i izvora rijeka Zete i Morače, a s druge strane rijeka Pive i Tare. Na toj teritoriji car posebno izdvaja tri mjesta - Gradac, Novigrad i Lontodokla.
U primorskim gradovima Kotoru, Ulcinju, Baru i Budvi, dominantan je bio romanski živalj koji se u uređenju svojih gradova oslanjao na kasnoantičku tradiciju i latinsku kulturu.
Slovenske župe u unutrašnjosti karakteriše plemenska i ranofeudalna društvena struktura. Pored toga, primorski gradovi su bili uporišta hrišćanstva, a u sklaviniji Duklji je dominirala paganska religija. Do promjene u ovim odnosima doći će u IX vijeku kada se hrišćanstvo učvrstilo i u unutrašnjosti zemlje.

Duklja od dhoukl u značenju skrovit

Sa hristjanizacijom slovenskih župa nestaće glavne prepreke u ostvarivanju čvršće saradnje između primorskih gradova i unutrašnjosti sklavinije Duklje, što će rezultirati integracijom čitavog prostora u jedinstvenu Dukljansku državu.
Kada je Porfirogenit pisao svoje djelo oko 950. godine nije ni slutio da će dugo biti osnovni izvor za taj period dukljanske države koju on opisuje zajedno sa oblastima Travunije, Zahumljana i Neretljana na koje se oslanjala dukljanska kraljevina, a koja je počinjala od dračkog kaštela, u tome se slažu vijesti sa grčkih, latinskih i domaćih spomenika.
Srednjovjekovna dukljansko-zetska država je kroz vijekove promijenila nekoliko naziva koji se u pojedinim istorijskim razdobljima upotrebljavaju i paralelno. Čak i početkom XVI stoljeća, poznati crnogorski štampar Božidar Vuković Podgoričanin u pogovoru svog Molitvenika zapisa da je "otčestva ot zemlje Dioklitskije", мada je tada već bio ustaljen naziv Crna Gora, a vijek prije toga Zeta.
Štampar B. Vukovića, Pahomije, u predgovoru Psaltira od 1520. godine kaže da je "ot ostrov Dioklitijskago jezera", isto kao i na jednoj ikoni iz iste godine.
Dukljom je nazivana pokrajina koja se pružala od Lješa do Kotora i u čiji sastav su ulazile doline Morače i Cijevne, teritorija koja je postala centar dukljanske države. Sjeverna granica je bila između izvora rijeka Zete, Pive i Tare, a istočna planinama pored rijeke Lima i istočne strane Skadarskog jezera. Duklja se teritorijalno nadovezala na provinciju Prevalis, koju je osnovao car Dioklecijan pošto ju je odvojio od pređašnje veće provincije Dalmacije. Pošto je ovo primorska oblast, ime joj se redovno vezuje sa Primorjem - Dioclia et Maritima. Naziv Prevalis (Praevalis, Prevalitana, Prevalis) srijećemo i u srednjem vijeku, a do danas se zadržao u toponimu Prevala na Skadarskom jezeru. Obično se smatra da je Duklja nazvana po gradu u ovoj zemlji koji je osnovao car Dioklecijan, a čije se ruševine i danas zovu Duklja, nadomak Podgorice. Duklja je nazivana: Dioclia, Doclea, Dioklitija.
Ime Duklja se etimološki izvodi iz starog indoevropskog korijena - dhoukl, sa značenjem skrovit, taman, crn. Semantička veza ovoga korijena sa sadašnjim imenom Crne Gore čini ovu hipotezu A. Majera sasvim mogućom. Od XI stoljeća u primorskim gradovima nekadašnje Prevalitane ponovo oživljuje ime Dalmacije, koje se i kasnije srijeće u titulama vladara. Tada se počinje javljati i pojam dviju Dalmacija, Gornje i Donje. Kraljevina Duklja je bila na vrhuncu svoje moći za vlade Bodinove, kada se njena teritorija prostirala na jugu do dračke teme - dio koje je Vladimir dobio od cara Samuila kao njegov zet.

Prvi pomen Zete kod Kekavmena

Vladimir je vladao ne samo Dukljom (Gornjom Dalmacijom) već i Podgorjem. "Stanovništvo Duklje je jako izmešano, sa ostacima starijeg stanovništva, arbanasa i romana, među novim slovenskim naseljem", konstatuje K. Jireček u svojoj Istoriji Srba. Stanovnici Duklje su nazivani Diokleati (Dioklićani), starim etničkim imenima iz predslovenskog perioda.
Konstantin Porfirogenit u svojim djelima spominje pored Hrvata, Srba, Zahumljana, Travunjana, Konavljana, Neretljane i Dukljane, koji su zbacili davnašnju vlast Romeja i postali samoupravni i samostalni, pokoravajući se isključivo svojim arhontima. U svom djelu "De administrando imperio" on kaže da su se vizantijski carevi obraćali naredbama kneževima Travunije, Konavala i vladarima Hrvata, Srba, Zahumljana, Dukljana i Moravljana.
Dukljani se zasebno navode i kod Nićifora Vrijenije (1137), na mjestu gdje opisuje ratove svoga oca Nićifora 1037. godine, koji je pobijedio Hrvate i Dukljane, koji su se odmetnuli i pustošili čitav Ilirik.
Krajem XII i početkom XIII vijeka Dukljom je zavladao raški župan Stefan Nemanja, kada nastupa novo razdoblje u zetskoj istoriji, kada se rađa nova tradicija - nemanjićka. Međutim, Nemanjini biografi, Prvovjenčani, Domentijan i Teodosije, kada opisuju kojom je zemljom vladao Nemanja, redovno spominju Duklju, Dalmaciju i Travuniju. Tradicija o dukljanskoj dinastiji naročito je bila živa u vrijeme vladavine Vukana Nemanjića. Vukan je 1195. uzeo dukljansku titulu "rex Dioclie, Dalmacie, Tribunie atque Toplizze et Cosne (sub tempore domini nostri Nemane, magni iupani, et filli sui Velcani)".
Slično je i u poslanici papskih delegata i biskupskog zbora iz 1199.: "Wulcan Dei gratia Dioclie atique Dalmatie rex".
Tradicija uzimanja titule dukljanskog kralja produžava se i na kralja Vladislava, pa se u potvrdi povelje Prvovjenčanog Hilandaru iz 1200 - 1202. godine kaže: "Stefan Vladislav s pomoćiju božiom kralj vsej rašce zemli i Dioklitije i Dalmacije i Trevunije".
Od XI vijeka uporedo sa imenom Duklja, koje je sve češće ime samo za grad Duklju, upotrebljava se i naziv Zeta. Prvi pomen Zete nalazimo kod Kekavmena (oko 1080. god. Zenta) kada govori o odnosima Dubrovčana i Stefana Vojislava.
Kasnije se ime Zeta pominje sve češće i potiskuje starije ime Duklja. Novonastali pojam je naslijedio i njene granice, tj. sada zetske države, "po morskije zemlje". Atribut "pomorska zemlja" ili "Pomorje" se u titulama vladara upotrebljava kroz cijeli srednji vijek.
Duklja (Zeta) je i u okviru države Nemanjića imala svoju individualnost kao udiona kneževina kojom su vladali udioni kneževi loze Nemanjića, udovice kraljeva ili prijestolonasljednici/ Vukan, sin mu Đorđe "principes Dioclie", Uroš I, Vladislav, kraljica Jelena, Dečanski, Dušan/.

Vladari nosili titulu - duka

Titulu "dux" u dukljanskim poveljama prvi put srijećemo u onoj iz 1151. godine lokrumskom manastiru, kada se Desa naziva dux Dioclie, da bi istovremeno u drugoj bio "magnus comes" zahumski. Godime 1171. vizantijski namjesnik u Splitu je nosio titulu "Dux Dalmatiae et Croatiae", a g. 1166. dukljanskim primorskim gradovima vladaše "Dux Dalmatiae et Diocliae". Kasnije su zetski vladari Balšići ovu titulu uzeli u slaveniziranom obliku (duka drački, duka, duka veliki), riječ latinskog porijekla koja ima više značenja, kao: gospodar, vladalac, vojvoda, poglavica, dužd, knez, namjesnik i dr, što odgovara italijanskom duce, duco, ili grčkom arhont.
Ime Zeta koje zamjenjuje ime Duklja, ili se sa ovim upotrebljava paralelno, je slovenskog porijekla, ali se paralelno u izvorima upotrebljava i u oblicima Zenta, Genta, Xenta i grčki Zenta. Dok K. Jireček termin Zeta izvodi od ilirskog imena rijeke, pritoke Morače, dotle filolozi hidronim Zeta izvode od indoevropskog korijena Ghenta, Gheu (sipati, liti) + sufiks - nt, koji se srijeće na čitavom balkansko-anadolskom prostoru.
Iako je opšteprihvaćeno mišljenje da je termin Zeta neslovenski jezički supstrat, ipak se na osnovu izvora može reći da ovaj naziv preovlađuje tek nekoliko vjekova po doseljavanju Slovena u ove krajeve, što bi moglo imati veze s etnogenetičkim procesima na ovom prostoru, s obzirom na okolnost da se govori o heterogenom sastavu stanovništva.
Oblici Genta ili Zenta, odnosno slovenski Zeta, vjerovatno i trački, nastao je takozvanom monoftongizacijom indoevropskog diftonga. Može se pretpostaviti da oblik Zeta predstavlja adaptaciju starijeg Genta, koje je srednjovjekovni romanski i trački naziv u značenju krv, crven. "Drugim rečima, rimsko-vizantijski naziv Duklja u značenju tamna, crna, zamenjen je u ranom srednjem veku dakotračkim nazivom Genta (Zenta), u značenju crvena. Tu imamo objašnjenje ne samo porekla naziva Crvena Hrvatska u Letopisu popa Dukljanina nego i dokaz da današnje ime Crne Gore predstavlja slovenski izdanak jednog starijeg naziva za ovu oblast koji je dobio prevagu slaveniziranjem i asimilacijom neslovenskog stanovništva".
Crvena i Crna (gora) su paralelizmi, slovenski doslovni prevodi neslovenskih naziva Duklja i Genta - Zenta. Kolebanje u upotrebi ovih oblika nalazimo i u latinskim i u ćirilskim izvorima. Ortografski i fonetski paralelizam nalazimo u indoevropskom - mel* i - mal, staroslovenskom čermn i čern, kao i odgovarajućim pridjevima u jeziku dakotračkih romana.
Sloveni su ove oblike prilagođavali svome jeziku sve dok ime Černa (gora) nije preovladalo umjesto Cermna (crvena gora), što je bilo neminovno po zakonima redukcije konsonantnih grupa u našem jeziku.

Skadar centar Duklje i Zete

Mada su se granice dukljansko-zetske države često mijenjale, kako zbog spoljnjih osvajača, tako i zbog unutrašnjih sukoba i težnji pretendenata da preuzmu vlast, grad Skadar je igrao veliku ulogu u njoj i bio prijestonica dukljanskih vladara, a i kasnije glavno mjesto u Duklji i Zeti. Još i u prvoj polovini XIV vijeka u Donjoj Zeti su se nalazili gradovi: Skadar, Drivast, Sati, Sardoniki i Danj, a u Gornjoj, župe Onogošt i Morača.
Poslije raspada Srpskog carstva u II polovini XIV vijeka "Skadar je bio prijestonica Zete, kojom je, kao udionom kneževinom, još i za života cara Uroša V upravljao Balša i Balšići do 1401. godine kada je njome zavladala Venecija. Ovi su je morali ustupiti 1477. Turcima". Kada ovo piše, Jastrebov je očigledno imao u vidu Skadar i skadarski okrug.
Uloga gradova Zetskog primorja, posebno Bara, Ulcinja i Sv. Srđa i Vakha na Bojani bila je posebna tema kako istoričara, tako i književnika. Sve do sredine XIII stoljeća oni su bili opterećeni kompleksom crkvene borbe o pitanju prava barskog i dubrovačkog mitropolita, što se odrazilo i na odnose Dubrovnika i Raške pod čiju su državnu vlast ti gradovi spadali skoro dva vijeka. Sređivanjem tih prilika - pobjedom Bara - oživljava pomorsko-trgovačka aktivnost gradova Zetskog primorja.
Burna je prošlost Bara. Vladala je njime Vizantija, bio je u sastavu Duklje, pa ponovo Vizantije, da bi ga 1183. zajedno sa ostalim primorskim gradovima od Kotora do Skadra, Nemanja razorio i uključio u granice svoje države. Od tada pa do pred kraj XIV stoljeća Bar je u okviru Zete. Početkom XV vijeka on prelazi iz ruku u ruke - Mlečana, Balšića, despota Stefana Lazarevića, despota Đurđa Brankovića, Stefana Vukčića i Turaka, koji su ga pripojili Skadarskom sandžakatu. U crkvenom pogledu Bar je bio vezan za katoličku dukljansko-barsku arhiepiskopiju, u kojem je bilo i njeno sjedište, a koja i danas ovdje stoluje.
Grad Budva iako mali po opsegu zidina imao je burnu prošlost i veliki ugled u istoriji Crne Gore. Konstantin Porfirogenit nam je ostavio podatak da su je u vrijeme vizantijske vlasti, oko 840. godine opustošili Saraceni. Te iste godine je, prema sačuvanom natpisu sagrađena crkva sv. Marije, kasnije nazvana - de punta, koja i danas tu postoji. U XI vijeku (oko 1040. godine) zajedno sa cijelom župom pripada knezu Radoslavu, sinu dukljanskog kneza Vojislava, a poslije 1078. godine Budva zajedno sa Grbljem predstavlja značajan centar u dukljanskoj državi kralja Bodina. Krajem XII vijeka kada Stefan Nemanja osvaja Duklju, Budva je potpala pod rašku vlast. Tek će u XIV vijeku ući u sastav zetske države Balšića.

Crkva Sv. Jovana "in Montis Nigro"

Treba upozoriti na činjenicu da je trg i manastir Sv. Sergija i Vakha predstavljao značajno središte u dukljanskoj državi jer je preko njega vodila važna arterija trgovačkog prometa prema unutrašnjosti Balkana. Istovremeno to je bilo jedno od četiri dopuštenih trgovišta soli na Primorju (ostala su tri bila u Dubrovniku, Kotoru i Drijevini). Portus sancti Sergii de Drino je i glasoviti benediktinski samostan, grobnica dukljanskih kraljeva XI i XII stoljeća, od kojih su najpoznatiji Mihailo i Bodin. Tu poznatu crkvu obnovila je kraljica Jelena u XIII stoljeću. Kada je riječ o pristaništu često se događalo da se kod imena pristaništa izostavljalo drugo ime - Vakh.
U literaturi je posebno istaknuta uloga gradova Zetskog primorja Bara, Ulcinja i trgovišta Sv. Sergije i Vakh na Bojani i zbog njihove važnosti ne samo kao luke, nego kao i ishodišta značajnog puta via de Zenta, kojim su se importirali u unutrašnjost artikli potrebni prostranom kopnenom prostoru Zete, Raške, Makedonije, Vizantije itd.
Stari dukljanski gradovi Skadar, Drivast, Ulcinj, Budva i Kotor imali su u XI vijeku gradske autonomije, pa i osobiti privredni, politički i kulturni razvitak. Ustrojstvo ovih autonomija možemo pratiti na primjeru najpoznatijeg od njih - Kotora. Imali su ovi gradovi i svoje statute. Pozivajući se na M. Kostrenčića, T. Taranovski kaže da pomenuti gradovi sa dalmatinskim gradovima čine jednu grupu, jer imaju uglavnom istu organizaciju i sličan razvoj.
Pored gradova na Zetskom primorju koji su imali autonomiju i statute, postojale su i oblasti - župe koje su imale sličan status. To su oblasti Paštrovići i Grbalj, koje su imale i svoje statute.
Kao što je naziv Zeta potisnuo starije Duklja ili Dioklija (Dioklitija), tako je i ime Crna Gora potisnulo stari naziv Zeta. U početku su to bili kratki i neodređeni pomeni, ali su od XV vijeka sve češći, tako da je ime Zeta ostalo samo u nazivu depresije - oblasti od Podgorice do Skadarskog jezera i oko rijeke Cijevne.
Prvi pomen Crne Gore nalazimo sredinom XI vijeka u dokumentu rimske kurije, gdje se benediktincima daje crkva Sv. Jovana "in Montis Nigro".
U žitiju dukljanskog kneza Vladimira se kaže da se nakon borbi sa makedonskim carem Samuilom Vladimir povukao na planinu Niger, koja se na slovenskom zvaše Oblik.
Prvi pomen Crne Gore u slovenskoj varijanti nalazimo u povelji kralja Milutina Vranjinskom manastiru iz 1296. godine, gdje se kaže: "i ješte pridah ot Černe Gore..." U italijanskim izvorima Crna Gora se pominje kao: Cerna Gora, Montagna Negra, Montenegro, Monte Negro. Ovaj posljednji naziv kasnije preuzimaju i ostali evropski jezici.

Važni dokumenti za našu istoriju

Osim izvora o kojima je već bilo riječi, za dukljansko razdoblje imamo kompleks lokrumskih povelja, kojima su pojedini istraživači osporavali vrijednost, upoređujući ih sa Ljetopisom popa Dukljanina. Međutim, posljednjih godina objavljeni su brojni dokumenti i isprave izdate od rimske kurije u prepisci sa dukljanskim vladarima koje potvrđuju valjanost ovih povelja. Kasnije je iz skupine lokrumskih povelja izdvojen kompleks isprava u korist mljetskog benediktinskog samostana Sv. Marije nazvane mljetske povelje. O autentičnosti ovih povelja postoje u naučnoj literaturi suprotna mišljenja. Doskora je istoriografija pri razmatranju lokrumskih i mljetskih povelja išla putem koji je trasirao F. Šišić, a nastavila N. Klajić. Šišićevo mišljenje u pogledu tzv. "lokrumskih falsifikata" u potpunosti je prihvatio B. Gušić, razvrstavajući ih na autentične i falsifikovane. Nasuprot ovima u prilog njihove autentičnosti govorili su V. Foretić, J. Vrana, a djelimično i M. Dinić i I. Kampuš. U kontekstu iznošenja oba mišljenja obično se polazilo od pitanja nastanka samostana na koji se ove isprave odnose. Šišić čak tvrdi "da je lokrumski manastir osnovan 1023." i da je "Petar bio dosta mlad monah, jer se kao opat pominje u jednoj autentičnoj ispravi dubrovačkoj, izdatoj između 1050. i 1054", a isprave dovodi pod sumnju. Ipak, crkva Sv. Martina u Šumetu, koja se pominje u više dukljanskih povelja, a koja i danas postoji, prvi put se pominje u jednoj dubrovačkoj povelji od 15. juna 1193. godine.
Čini se da su i lokrumske i mljetske isprave proglašavane "falsifikatima", slično vranjinskim poveljama, jer su to izuzetni izvori za izučavanje istorije kulture i crnogorske prošlosti koja se ne uklapa u susjedne istoriografke koncepte. S druge strane lokrumske povelje dukljanskih vladara u vezi sa Lokrumom nijesu sačuvane u originalu, ni u kopijama, već samo u kasnijim prepisima, i to u rukopisnom zborniku dubrovačkog isusovca Ivana Mattei-Matijaševića, nazvanom Zibaldone, koji se čuva u Knjižnici Male braće (franjevaca) u Dubrovniku, pa je i to izazivalo pozornost.
Dosta rđav prijepis onemogućava da se u analizi ovih povelja upotrijebi najpouzdaniji način dokazivanja autentičnosti - paleografski objektivni kriterij potpomognut jezičkom analizom. To su: Povelja kralja Radoslava (Mihailovog brata), bez datuma, kojom osniva manastir na Balemu; Povelja kralja Bodina iz g. 1100, kojom daruje benediktinskom manastiru na Lokrumu crkvu Sv. Martina u Šumetu; Povelja sudije Grda za vrijeme vladavine dukljanskog kralja Đorđa, iz 1114. god, kojom ponovo dosuđuje crkvu Sv. Martina u Šumetu benediktinskom samostanu na Lokrumu...

Povelje upućene od rimskih papa

Povelja dukljanskog kralja Đorđa iz 1115. god, kojom potvrđuje crkvu Sv. Martina u Šumetu benediktinskom samostanu na Lokrumu; Povelja iz g. 1193, kojom Đuraš, sin Andrijin, vraća crkvi Sv. Martina u Šumetu otetu zemlju, a u kojoj se poziva na nekadašnju knjeginju Desislavu, ženu kneza Mihaila.
Postoje i druge isprave dukljanskih vladara, koje ne spadaju u lokrumske, koje su oni izdali ili su za njih pisane, uglavnom od rimskih papa.
Imaju dvije isprave Dese, kneza Duklje, Travunije i Zahumlja, iz 1151. godine. Jednom on daruje Pulsanskom ogranku benediktinskog reda ostrvo Mljet, a drugom osniva samostan istog reda na Mljetu. Te se povelje nalaze u Dubrovačkom arhivu zajedno sa jednom papskom ispravom u ovjerenom prijepisu iz 1284. godine. Ta pergamentska isprava, koja sadrži sve tri spomenute povelje, veoma velikog je formata: visina 59 cm na najdužem mjestu i 54,8 cm na lijevoj ivici, a 58,4 cm na desnoj, i širine 47,5 cm. Dužina redaka je svuda 39,5 cm, a poslije potpisa ostalo je dosta praznog prostora. Na više mjesta tekst je uništen zbog oštećenosti pergamenta, najviše od vlage.
Ispravu zahumskog kneza Dese iz 1151. kojom dariva otok Mljet Samostanu sv. Marije u Pulsanu u Apuliji, koja nije sačuvana u originalu, već u prijepisu, koji se čuva u Dubrovačkom arhivu, Šišić je argumentovano dokazao njenu autentičnost. Pulsanski red je bio jedan ogranak benediktinskog reda. Međutim, pergamentska isprava od 10. jula 1284. godine napisane u gradu Monte Angelo u Apuliji, sadrži doslovni prepis prethodne povelje. U prepisanoj buli pape Inoćentija III od 07. avgusta 1198. godine, koja je upućena Deodatu, opatu Samostana sv. Marije pulsanske spominje se i Samostan sv. Marije na Mljetu.
U Dubrovačkom arhivu se nalaze i dvije Desine povelje i jedna kopija iz XIV vijeka, koju je publikovao F. Šišić u knjizi o Ljetopisu popa Dukljanina, na str. 200. Dokument je pisan beneventanom na pergamentu formata 28x22 cm.
Poznata su još dva izdanja ove povelje: I. Kukuljević u "Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavonia" (Zagreb 1874-6) II, 45-46, i prema ovome T. Smičiklas, "Codex Diplomaticus" (1904) II, 67. Međutim Šišićevo i izdanje Kukuljevića se razlikuju u dvadesetak detalja, što upućuje na pretpostavku da je Kukuljević koristio neku drugu kopiju, koja se u detaljima razlikovala od ove koju je koristio Šišić, ili je došlo do razlika prilikom čitanja rukopisa. Razlike su sljedeće: u prvom redu piše indictione, dok je kod Šišića indiccione; u 12. redu pertinentium, a kod Šišića partinencium; u XV redu piše Gardessa umjesto Šišićevog Gardesa; u XVIII redu se kaže Stopaca, a Šišić piše Stepaca itd. Dalje vidjeti u knjizi Dukljansko-zetske povelje B.Šekularca.

Desislava lađe daje Dubrovniku

U Dubrovačkom arhivu se nalazi i povelja dukljanske knjeginje Desislave, žene kneza Mihaila, izdana 1189. godine, kada se ona izgubivši vlast u Duklji, povukla i našavši se u Dubrovniku ustupila Dubrovačkoj opštini dva svoja broda.
U njenoj pratnji su bili arhiepiskop barski Grgur, župan Černeh i Crenik, kaznac Grdomil i druga vlastela sa dvora. Dakle, povukao se cio dvor i administracija, uključujući i crkvu. Pouzdano se zna da se "arhiepiskop Grgur više nije vratio u Bar, nego je ostao u Zadru". Desislava je ujedno i posljednji vladar Duklje iz stare kuće, pošto nastupa vrijeme raškog župana Nemanje, kada se "u titulama Nemanjinih nasljednika redovno ističe stvaranje njihove države iz dva dela, Raške oblasti i Primorja". Povelja je pisana u Dubrovniku, jer ju je pisao dubrovački pisar.
Poznato je da je prva dukljanska isprava, koja nije sačuvana, napisana u vrijeme kada se dukljanski vladar Mihailo, sin Vojislavljev, "obnovivši ugovore s vizantijskim carem, bio upisan među saveznike i prijatelje Romeja i odlikovan dostojanstvom protospatara". Izuzetna je vrijednost ove isprave pape Grgura VII, koje je upućeno početkom 1077. godine "Mihailu kralju Slovena", jer svjedoči o postojanju veza između Mihaila i pape, odnosno, sama činjenica da se papa obraća Mihailu navodi na zaključak da je ovaj vladao samostalnom državom, koja je obuhvatala veliku teritoriju i u "kojoj su bili Ston i zaleđe Dubrovnika", a centar "na jugu, u neposrednoj blizini gradova koji su ranije pripadali dračkoj temi (jedan dvor u Kotoru, a drugi u Prapratni)".
Nije sačuvana ni povelja dukljanskog kralja Radoslava, koji osniva manastir u području Balem (Plat) i povjerava ga lokrumskim benediktincima, ali postoji više izdanja jednog fragmenta i prepis u hronici Ivana Marina Gundulića (XVII vijek), rukopisu franjevačkog samostana u Dubrovniku, po kojemu je T. Smičiklas štampao tekst fragmenta. Ovaj fragment nije datiran, мada u dubrovačkom rukopisu stoji 1058. godina, koja je upisana naknadno, preko ranije upisane 1045, što je svakako nepouzdano, jer je Radoslav postao kralj oko 1081/2. godine, a ostale pomenute ličnosti živjele su mnogo ranije, kako saznajemo iz autentičnih isprava. Čini se sasvim opravdanim pretpostavka Šišića da su se lokrumski monasi pri obnavljanju nestalih Radoslavljevih povelja služili Ljetopisom popa Dukljanina, zbog čega je i došlo do ovih promjena.

Bodinov poklon benediktincima

Prema prijepisu iz XVIII vijeka poznata je i povelja dukljanskog kralja Bodina, kojom on poklanja benediktinskom samostanu na Lokrumu crkvu Sv. Martina u Šumetu. Datirana je sa 1100. godinom, a T. Smičiklas dodaje još i "prije l. rujna", na osnovu pomenute u povelji osme indikcije.
Pored ovog prijepisa u Zibaldonu (sveska III, 209), ima još nekoliko prijepisa ove isprave, koji se međusobno poklapaju, što upućuje na to da su se prepisivači služili istim predloškom, vjerujemo originalom, koji nije dostupan.
Objavljivana je više puta, a prijepisa u rukopisu "Cronika antichissima", koji je koristio I. Kukuljević za svoje izdanje, više nema. Ova je povelja izazivala veliko interesovanje; prepisivana je i izdavana više puta, vjerovatno zbog toga što je od svih dukljanskih vladara "Bodin najviše istorijska ličnost po tome što je tačno smešten u vremenu (živeo u vreme arhiepiskopa Petra i smrti Roberta Gviskarda) i prostoru (stolovao u Skadru), i što su o njemu pojedinosti poznate iz drugih izvora".
Povelje sudije Grda iz 1114. /VII indikcija/ i dukljanskog kralja Đorđa iz 1115. godine (avgusta, VIII indikcije) povezane su utoliko što sudija Grdo, nakon rasprave, dosuđuje crkvu Sv. Martina benediktinskom samostanu na Lokrumu baš u vrijeme vladavine kralja Đorđa, Bodinovog sina, koji poslije ove rasprave tu crkvu i sam potvrđuje benediktincima. Prijepisi ovih povelja iz Zibaldona imaju više izdanja, uz kritički osvrt izdavača, od pojedinih dovođena u pitanje njihova autentičnost, zbog pojedinosti u sadržaju, ali i zbog činjenice da nijesu sačuvane u originalu. No, zar samo ove povelje nijesu sačuvane u originalu, a autentičnost njihova se ne postavlja, niti se u nju sumnja?

Đuraš oteo, pa vratio zemlju

Knjeginja Desislava se pominje u posljednjoj dukljanskoj povelji od 15. juna 1193. godine, kojom Đuraš, sin Andrijin, vraća crkvi Sv. Martina otetu zemlju. Ova je povelja izazivala sumnju zbog podataka u njoj navedenih, zbog toga što je "kraljevska" zemlja sa crkvom Sv. Martina bila u posjedu pomenutog Đuraša. Sasvim je moguće da je dolaskom Desislave u Dubrovnik ovaj Đuraš pristao da vrati zemlju, koju je u nekom ranijem pogodnom trenutku bio oduzeo, možda poslije smrti kralja Mihaila. U prilog tome ide i činjenica da već u XIII vijeku posjed crkve Sv. Martina pripada lokrumskom manastiru. Ni ova povelja nije sačuvana u originalu. Objavljena je prema dubrovačkom prijepisu iz XVIII vijeka, kod T. Smičiklasa i Šišića.
Što se tiče diplomatičkih karakteristika ove povelje potpuno odgovaraju vremenu u kojem su nastale, a sastavljene su prema formularima latinskih isprava XI-XIII vijeka. Invokacija je verbalna i simbolična; intitulacija i inskripcija na samom početku; zatim naracija, dispozicija, sankcija, svjedoci i pisar. Datum je pisan na početku: godina, indikt, rjeđe mjesec i dan; samo je u povelji kralja Đorđa iz 1115. na kraju. Sve njih karakteriše i opširna stara formula sankcije i rđava latinština sa specifičnim skraćenicama.
O Duklji i dukljanskim vladarima nalazimo vrijednih podataka i u drugim dokumentima XI i XII vijeka objavljenim u raznim zbornicima građe. Na osnovu tih podataka i stručnih rasprava brojnih autora rekonstruiše se prošlost dukljanske kraljevine i njenih vladara.