|
|
|
|
OPŠTE NAPOMENE U prvom razdoblju širenja islama i arapskih osvajanja zatečene su brojne građevine koje su služile kao uzor graditeljske i umjetničke vještine koja je primjenjivana za potrebe nove zajednice, tako da je na kraju nastala umjetnost prilagođena uslovima različitih sredina, poznata pod imenom arapska, saracenska ili islamska. Zatečene bogomolje mijenjale su prvobitnu namjenu. Omejadski vladar al-Walid pretvorio je u džamiju crkvu Sv. Ivana u Damasku, hram koji su do tada dijelili hrišćani i muslimani. Crkva u Himsu istovremeno je služila i kao crkva i kao džamija. Islamska arhitektura tog vremena trpjela je u Siriji uticaje sirijsko-vizantijskog stila, u Persiji i Mesopotamiji nestorijanske i sasanidske, u Egiptu koptske, u Indiji hindu uticaje, u Kini budističke. Mihrab, udubljenje koje pokazuje pravac molitve, uveden je za vrijeme Omejada kao dodatak preuzet od crkve. Domovina minareta je Sirija a uveli su ga Omejadi. Dva južna minareta na Velikoj omejadskoj džamiji u Damasku zauzela su mjesto starih tornjeva koji su pripadali crkvi Sv. Ivana. Međutim najstariji čisto islamski minaret je onaj koji je al-Walid sagradio na sjevemoj strani džamije i koji je kasnije služio kao uzor za druge građevine ove namjene. Za Kupolu na stijeni u Jerusalimu, Abdalmalik je upotrijebio materijal ruševina već postojećih hrišćanskih zgrada, uposlio domaće majstore i dobio građevinu izuzetne ljepote. Brojni sakralni objekti na teritoriji koja je na tlu bivše Jugoslavije spadala u okvir Osmanskog carstva nadživjeli su tursku vlast zbog promjene funkcije. Mnoge stare srednjovjekovne crkve služile su u to vrijeme kao džamije, mnoge džamije, nakon odlaska stanovništva islamske vjere, pretvorene su u hrišćanske bogomolje.(1) Na teritoriji današnje Crne Gore u džamije su bile pretvorene crkve Sv. Petra u Bijelom Polju, Sv. Đorđa u Žabljaku Crnojevića, Sv. Gospoje u Novom, veći broj crkava u Baru i Ulcinju(2). Na mjestu nekadašnje džamije sultana Bajazita II u Novom sada je crkva Sv. Arhanđela Mihaila. Na razvalinama Sinan-pašine džamije, takođe u ovom gradu, sazidana je crkva posvećena Sv. Jeronimu, a na razvalinama Murteza-pašine džamije podignuti su odmah po zauzeću Novog od strane Mlečana manastir i crkva(3). Najstarija džamija u Ulcinju bila je džamija Meterizi, za čiju je obnovu kralj Nikola dao odobrenje, ali je na njenom mjestu sagrađena crkva Sv. Nikole krajem XIX vijeka. Gornjogradska džamija u Ulcinju podignuta je 1510. godine, ali najprije kao crkva i u džamiju je pretvorio hadži Halil Skupa krajem XVII vijeka. Vjerska služba u ovoj džamiji obavljana je do 1878. godina a sada je u njoj gradski muzej(4). Da ne bila prepuštena neizvjesnoj sudbini, Gušmirska ili gradska Jusufa džamija u Bijelom Polju prenešena je kamen po kamen 1741. godine iz doline Ljuboviđe, gdje se svojevremeno nalazila. U bihorskoj dolini Radulićima krajem XVII, odnosno početkom XVIII vijeka Hajdar-paša Selim je podigao svoj saraj, hamam, džamiju i turbe. Nažalost, ova Hajdar-pašina džamija, koja je spadala u red monumentalnih građevina, zapaljena je u Drugom svjetskom ratu i danas postoje samo ostaci njenih zidina, minareta i turbeta. U Bihoru, tačnije u Petnjici, u prvoj polovini XVIII v. podignuta je mala seoska džamija koja je kasnijom obnovom proširena i tako dobila interesantno arhitektonsko rješenje. Naime, u unutrašnjosti ove trospratne džamije je drvena konstrukcija sa nekoliko izrezbarenih drvenih stubova. Građena je i obnavljana radom i prilozima vjernika. Škanjevića džamija u Baru iz XVIII vijeka dobila je ime po Ahmedu-begu Škanjeviću, koji je bio zaslužan za njeno podizanje. Za Omerbašića džamiju vezuje se priča da ju je u Baru podigao izvjesni Omer krajem XVII vijeka, biskupov sluga, kome je biskup u znak zahvalnosti poklonio polovinu svog maslinjaka. Omer je za praznik bio krenuo na molitvu u džamiju, ali su gradske kapije bile zatvorene. Ljutit uze kamen i reče sinovima da učine isto i da kamenje bace tamo gdje on bude bacio svoj kamen. Kada mu je kamen ispao iz ruke, sinovi baciše kamenje i tu Omer odredi mjesto da podigne džamiju. Džamija sultana Murata IV ili Gornja džamija u Rožajama podignuta je početkom XVII v. i kaže se da ju je podigao car, jer je svojevremeno služila vojničkoj posadi. Polovinom prošlog vijeka na temeljima ove džamije sagrađena je nova u potpuno izmijenjenom obliku. Za razliku od ove, Kučanska džamija u Rožajama, koju su podigli vjernici kučanske mahale u XIX vijeku, sačuvana je u prvobitnom obliku(8). Jedna od starijih džamija na tlu Crne Gore bila je i podgorička Sultan Mehmedova džamija, izgrađena između 1472-1474. godine u vremenu gradnje tvrđave a spominje je u Putopisu i Evlija Čelebi: "Kad je Osvajač, sultan Mehmed-han, osvojio Skadar, on je iste godine podigao ovaj grad da bi obezbijedio Skadar od arnautske eškije i pokvarenih Mlečana. To je nova tvrđava u kamenitoj zemlji koja se zove Crna Gora. Tvrđava je četvorougaonog oblika, a sazidana je od kamena... U tvrđavi se nalazi u svemu, jedna Fatihova džamija, ambari za pšenicu, odlično skladište municije, topovi i cisterne. Drugih građevina, kao što su han, medresa, hamam, čaršija i bazar, nema..."(9) Izgradnjom novog dijela tvrđave stara tvrđava je postepeno propadala i s njom i najstarija podgorička džamija. Među starijim, srušenim džamijama u Crnoj Gori su i Sultan Selimova džamija i džamija sultana Murata III u Baru iz XVI vijeka. Nalazile su se među gradskim zidinama(10). Od pljevaljskih džamija, ako izuzmemo Husein-pašinu, spomenuli bismo džamije Serhat i Hadži Alijinu. Prva od ove dvije sagrađena je početkom XVII vijeka, a druga u XVIII vijeku. Obje su građene od ćerpiča. Minaret Serhat ili Hadži Zekerija džamije podignut je od klesanog kamena, dok Hadži Alijina džamija ima prilično velik drveni minaret. (1)- Enciklopedija likovne umjetnosti.- Zagreb, Jugoslovenski leksikografski zavod, 1962., Knjiga 2, 157 HUSEIN-PAŠINA DŽAMIJA: TRAGOM ZAPISA I PREDANJA
U Polimlju i Podrinju brojne su bile zadužbine islamiziranih uglednika, a jedna od najljepših je zadužbina - džamija Husein-paše Boljanića u Pljevljima. Nije nebitno napomenuti da je Husein-paša bio u rodbinskim vezama sa Mehmed-pašom Sokolovićem, budući da je njegov stariji brat Sinan-beg bio oženjen Mehmed-pašinom sestrom Šemsom. Ova veza sa vezirskom porodicom Sokolovića omogućila je njemu i bratu brzo napredovanje u carskoj službi. Pored pomenute džamije, Husein-paša je u Pljevljima podigao mekteb, medresu, imaret, karavansaraj, hamam, kameni most i svoj saraj sa dvadeset soba, ali je kao jedino svjedočanstvo preostala džamija. O "krasnoj varoši Tašlidži" pisao je Evlija Čelebi. "Ova varoš leži usred golih i kao snijeg bijelih stijena, na terenu obraslom zelenilom, vinogradima i baščama"(4). Pisao je o Husein-pašinoj džamiji, koja izgleda "kao kakva carska džamija", u središtu ove varoši, i da "ima divan umjetnički izrađen minaret i plavu i visoku kupolu"(5). Izgradnja ove džamije obično se smješta u period između 1569. i 1594.godine. Vjeruje se da je najvećim dijelom ova zadužbina podignuta prije smrti Mehmed-paše Sokolovića 1579. jer je tada "krenuo ... širom Osmanskog Carstva talas progona ne samo pravoslavnog srpskog stanovništva nego i istaknutijih muslimanskih prvaka slovenskog porijekla" i teško da bi u takvim vremenima ovakav ozbiljan, težak i skup poduhvat Husein-paša mogao da započne i dovede do кrаја(6). Ubraja se među najljepše sakralne spomenike u Crnoj Gori i šire, zbog izuzetne i bogate unutrašnje dekoracije, u kojoj dominiraju floralni motivi, i minareta visine 42m (poslije udara groma ponovo je 1912.godine sagrađen širi i viši od рrvobitnog). Ime glavnog neimara pljevaljske džamije ostalo je manje-više nepoznato. Poznata su imena graditelja Gazi Husrev-begove džamije i drugih vakufskih objekata građenih u to vrijeme u Sarajevu, Aladža džamije u Foči, Starog mosta u Mostaru, Sokolovićeve ćuprije u Višegradu - građevina koje se podudaraju sa vremenom nastanka Husein-pašine džamije. Pretpostavlja se da je izgradnju džamije nadgledao čuveni neimar Hajrudin, graditelj Starog mosta u Mostaru. Na ovo upućuje naredba Porte glavnom carskom neimaru Sinanu, od kojeg se, prema zahtjevu hercegovačkog bega Huseina, traži da za graditelja tvrđave u Makarskoj postavi majstora Hajrudina. Na osnovu ovoga, pretpostavlja se da je Husein-paša boravak majstora Hajrudina u ovim krajevima mogao iskoristiti i za podizanje džamije u Pljevljima.(7) Tarih koji se nalazi iznad ulaznih vrata potiče iz druge polovine devetnaestog vijeka, kada je postavljen nakon renoviranja džamije. Prvobitnog natpisa koji je trebalo da sadrži hronostih, po svemu sudeći, nije ni bilo i u vezi s tim spominju se dva predanja. Prema jednom, izgleda da je majstor Hajrudin gradnju džamije bio, zapravo, povjerio kalfi, jer je istovremeno bio zauzet izgradnjom Sinan-begove džamije u Čajniču. Umro je vidjevši da je džamija čijom je izgradnjom rukovodio njegov kalfa, ljepša i skladnija od one koju je neposredno nadgledao, tako da je kalfa odlučio da ne napiše pripremljeni natpis na ploči. Drugo predanje govori da je paša gradio i džamiju u Sarajevu i kada je pljevaljska džamija bila završena "neimar je video da je lepša od sarajevske, za jad mu bilo, pa je izašao na Balibegovo brdo i ubio se."(8) Kamena ploča na kojoj je trebalo da se napiše hronostih u slavu ktitora nalazi se pored ulaza. Francuski putopisac Filip Difren-Kane je za šadrvan pred džamijom, prolazeći kroz Tašlidžu 1573.godine, zapisao da se vidi lijepa i umjetnički rađena česma(9). Paolo Kontarini sedam godina kasnije 1580.godine govori o "džamiji sa lepim šadrvanom... "(10), dok je francuski putopisac Lefevr zabilježio da u Pljevljima postoje tri džamije sa "lepom česmom u jednoj od njih"(11). Voda ovog šadrvana dovedena je sa izvora u blizini manastira Sv. Trojice kod Pljevalja i u vezi sa ovom vodom zabilježeno je predanje da je Husein-paša, pošto nigdje u blizini nije bilo izvora, zamolio igumana manastira da mu dozvoli da sa manastirskog izvora dovede vodu za šadrvan. Kako se iguman usprotivio pašinom traženju, paša je pribjegao lukavstvu i zatražio da mu dozvoli da manastirsku vodu koristi dan i noć. Kada je prošlo to vrijeme, iguman je zatražio da se ta voda više ne koristi. Međutim, paša mu je uzvratio da nije rekao koliko dana i noći, već da će se voda koristiti sve dok se smjenjuju dan i noć. Shvativši da ga je paša nadmudrio, iguman se odobrovoljio i dozvolio nesmetano korišćenje ove vode(12). Na žalost, vakufnama Husein-paše nije sačuvana, ali se posredno zna da je za izgradnju džamije i drugih vakufskih građevina, kao i za podmirivanje plata službenicima korišćen prihod sa određenih vakufskih posjeda koji su se nalazili na području Pljevaljskog kadiluka. Kupolice nad mihrabskim zidom i jedinstvo oslikanih stilizovanih floralnih motiva, geometrijskih oblika urezanih u kamen ili drvo i kaligrafski ispisanih natpisa na unutrašnjim zidovima ("po veštini izrade, lepoti i maštovitosti spadaju u red najlepših dekorativnih celina u unutrašnjosti džamija kod nas"(14) čine ovu džamiju posebno karakterističnom. Zastrta je ćilimima ručne izrade, tkanim u pljevaljskom kraju, na kojima dominira crvena boja. Ovi ćilimi pokrivaju drugi, stari, istrošeni ćilim za koji se tvrdi da je više vijekova star i da je upravo od onih "hasura" " koje je Husein-paša "poslao iz Misira" i koje spominje Evlija Čelebi u svom putopisu: "U ovoj džamiji ima još jedna rijetkost koja zaslužuje da se vidi: To su hasure kojima je džamija zastrta; njih je Hasan-paša (Husein-paša, prim.a.) poslao iz Misira u Sulejman-hanovo doba. To je takva vrsta hasure da ona i danas stoji onako umjetnički izrađena i lijepa kao da je istom izašla iz majstorovih ruku, pa će sigurno još mnogo stotina godina tako ostati"(15). Vitomir Srbljanović podsjeća da je džamija najvjerovatnije mogla pretrpjeti znatna oštećenja 1818.godine kada je pljevaljsku čaršiju zadesila barutna eksplozija i da se njen izgled najvjerovatnije donekle promijenio krajem devetnaestog vijeka, kada je renovirana. Iako u Putopisu Evlije Čelebija nalazimo podatak da džamija ima "četiri ukrasne kupole" i "još šest polukupola (nim kubbe)"(16), današnji izgled džamije ne daje mogućnost za pretpostavku gdje bi se ove kupole mogle nalaziti. Od četiri ukrasne kupole, mogu se vidjeti samo dvije, ali se za šest polukupola teško može pronaći mjesto. Međutim, za ovo vrijeme karakteristična je pojava četiri ugaone kupolice koje zajedno sa glavnom, središnjom kupolom čine petokupolnu građevinu i pljevaljska džamija je, najvjerovatnije, tokom vremena mijenjala svoj izgled. Treba pomenuti da "pojava osmanskih petokupolnih građevina, kakva je u Evlijino vreme bila i pljevaljska džamija, odmah izaziva asocijacije na određene spomenike stare vizantijske arhitekture iz doba Justinijana, odnosno Vasilija I Makedonskog, ili na srpske reprezentativne petokupolne zadužbine Milutinovog doba, i, poznije, Moravske stilske grupe...", mada "pažljivija analiza pojave četiri ugaone kupolice na islamskim građevinama XVI veka na ovom tlu pokazuje da je ona vezana za šire tokove razvoja klasične stilske grupe osmanske arhitekture."(17) Tako se ove kupolice primjećuju, između ostalog, i na džamiji Sulejmana Veličanstvenog i na Selimiji u Jedrenu. Imale su nekad funkciju statičkog obezbjeđenja, ali su vrlo često primjenjivane isključivo i kao dekorativni elemenat. O funkciji ovih kupolica na Husein-pašinoj džamiji govori i Evlija Čelebi, kazujući da se radi o "ukrasnim kupolama"(18). Pomenutu asocijaciju na srpske zadužbine iznosi i Vitomir Srbljanović, primjećujući srodnost elemenata: "Kao što se na manastiru Svetoj Trojici pojavljuju neki muslimanski elementi, tako se i na džamiji pojavljuju neki hrišćanski"(19). Na osnovu toga donosi zanimljiv zaključak da se opravka u manastiru Sv. Trojica vršila u vrijeme podizanja džamije i da su ovaj posao obavljali isti majstori. Po njegovom mišljenju "završivši pripratu manastira Svete Trojice 1592.godine, oni intenzivno rade na zidanju Husein-pašine džamije. Zatim, kada su završili sam objekat džamije 1594.godine, prelaze na građenje glavne crkve u manastiru Svetoj Trojici pljevaljskoj"(20). Sličan zaključak o uticaju lokalnih neimarskih tradicija iznosi i Andrejević, skrećući pažnju na kockasta postolja na koja su postavljene ugaone kupolice pljevaljske džamije i ona se po tome razlikuje "od svih do sada nama poznatih primera ovog elementa na spomenicima širom Rumelije i Anadolije"(21). Upravo je ovaj detalj označen kao rezultat uticaja arhitektonskih rješenja stare srpske arhitekture. Dekoraciju mihraba, minbera ("majstor je mramor tako isklesao da mu se može čestitati na vještini"(22) i mahfila čine geometrijski motivi. Okvir mihraba prekriven je istim prepletenim poligonima koji su uklesani na kamenoj ogradi minbera, dok se na kamenom mahfilu i iznad prozora ukrštaju šestokrake zvijezde i heksagoni. Ovi ornamenti su arapskog porijekla i preuzeti su iz omejadske umjetničke tradicije, prije svega po ugledu na unutrašnjost Velike džamije u Damasku i Poslanikove džamije u Medini. Ukrasi pomenutih džamija bili su uzor za dekoraciju brojnih islamskih građevina, bilo onih na arapskom području, bilo onih što su pripadale okrilju umjetnosti osmanskih Turaka. Trijem je podijeljen na tri dijela i nalazi se sa sjeverozapadne strane građevine. Sva tri dijela natkrivena su kupolicama sa nešto višom središnjom. Nose ga četiri stuba okruglog presjeka između kojih su prelomljeni lukovi. Trijem je izmijenio svoj prvobitni izgled "oko 1880. godine"(23). Iznad ulaza nalazi se dekoracija koja se donekle ponavlja na mihrabu. U Husein-pašinoj džamiji u Pljevljima čuva se Kur'an sa izuzetnim iluminacijama, urađenim uglavnom u plavoj, zelenoj i crvenoj boji na zlatnoj podlozi. Nedovoljno vještom konzervacijom izbrisano je ime prepisivača, godina i mjesto nastanka. Budući da se zna naručilac, odnosno da je Husein-paša zabilježen kao "vlasnik dobra", procjenjuje se da je nastao oko 1579. godine. Boljanićeva "zavičajna zadužbina" mnogostrukih namjena odgovorila je željama graditelja - odoljela vremenu i svojevremeno zajedno sa drugim zadužbinama dala Pljevljima obilježje značajnog gradskog naselja. Skladnost, nesvakidašnja toplina ukrasa i prozračnost njenog kamena nenametljivo opominju i svjedoče o nastojanju da se ljepotom i pregnućem ostane u "vječnom trajanju".
|
