Željko Milović
PRISTAN - POČECI

Barsko pristanište, uz koje je kasnije nastalo naselje Pristan, podignuto je još u srednjem vijeku, a preko njega odvijao se uvoz i izvoz grada Bara (današnji Stari Bar). Barsko pristanište nije bilo veliko, niti je, kako svjedoče srednjovjekovni pomorci, bilo kvalitetno izgrađeno. Uz njega su tada podignuta skladišta za robu. Za vrijeme turske vladavine Barom, ne zna se tačno kada, pristanište je dograđeno, pa je moglo da primi nekoliko brodova.

Pristanište u jugoistočnom dijelu zaliva pod Volujicom zvali su Mandrać (Mandracchio). Nalazilo se do zgrade turske (kasnije cmogorske) carinarnice, a sačinjavali su ga lukobran i mali drveni gat, dugačak desetak, a širok tri do četiri metra, uz koji su mogli da pristaju brodovi nosivosti 480 do 720 tona. Od jakih talasa gat je štitio nasip od kamena. Početkom druge polovine XIX vijeka (1859), Pristan je posjetio i raski diplomata Jegor Petrovič Kovaljevski, koji je zapisao da ovdje svakog dana pristiže "Lojdov" brod, ali da osim kuće "Lojdovog" predstavnika i "vrlo ružnog hana, nema nikakvih kuća".

Čitav barski kraj, pa i Pristan, bio je pod tuđinskom vlašću sve do 1878. godine, kada je crnogorska vojska, pod komandom knjaza Nikole, oslobodila Bar. Bila je to jedna od posljednjih velikih bitaka crnogorsko-turskog rata, koji je počeo juna 1876. godine.

Bečki list "Srpska zora" pratio je događaje na frontovima u Crnoj Gori i Srbiji 1878.godine, te objavio ilustraciju "Ingleski novinari na Sutormanu". Među njima je bio i William Evans, dopisnik "Illustrated London News", koji je u Bar ušao 8. januara, skupa sa crnogorskom vojskom, i odmah svom listu poslao informaciju o zauzeću Bara. Uz tekst je, u engleskom listu, išla i gravira Pristana, jedini poznati dokument o izgledu lučice iz vremena kad su je zauzele crnogorske jedinice. U Evansovom izvješću se, pored ostalog, kaže i da je "gradić Bar najsjevernije morsko pristanište na Jadranu, šesnaest milja od Skadra, glavnog grada Sjeverne Albanije. Pristanište ima samo jedan mali drveni mol - pristan, tursku carinsku ispostavu i jednu stanicu austrijske poštanske službe. Sam grad je udaljen dvije milje od mora i utvrđen jakom tvrđavom. U srednjem vijeku je bio nastanjen romanskim stanovništvom, a 1473. zauzela ga je Venecija. On je sjedište katoličke arcibiskupije. Stanovnika ima 4.000, jedan dio njih su muslimani".

Međutim, iako je oslobodila primorski pojas od Bojane do rta Dubovica pored Čanja, i uz to ih Sanstefanskim ugovorom dobila, Cmoj Gori je na Berlinskom kongresu oduzeto pravo punog suvereniteta na Bar i Ulcinj. Po članu 29. Berlinskog ugovora, Austro-Ugarska je dobila opštinu Spič sve do rijeke Željeznice, pa je Crna Gora na more izlazila samo u uskom pojasu, od poteza Željeznica - Vrsuta do Kruča prema Ulcinju. Stavke 5. i 6. ticale su se činjenice da "Crna Gora ne može imati ni ratnih brodova ni ratne zastave", a "Luka Bar i sve vode Crne Gore ostati će zatvorene ratnim brodovima svih nacija". Uz sve to, stavka 8. je donosila izričitu naredbu: "Pomorsko-zdravstvenu policiju, koliko u Baru, toliko duž obale Crne Gore, vršit će Austro-Ugarska posredstvom laganih brodova za čuvanje obale". Sile potpisnice Berlinskog ugovora su se bojale da Rusija ne ustupi Crnoj Gori brodovlje, koje bi onda služilo kao protivteg njihovim mornaricama na Jadranu.

Pri Ministarstvu unutrašnjih djela na čijem je čelu bio vojvoda Mašo Vrbica, osnovana je 1879. godine Kneževska cmogorska Uprava pomorstva na Cetinju, čije su ingerencije bile u regionu Bara i Ulcinja, te Skadarskog jezera. Za prve upravitelje lučkih postaja na crnogorskom primorju morali su biti postavljeni austro-ugarski podanici iz Dalmacije, a plaćala ih je crnogorska vlada. Na traženje knjaza Nikole i sporazuma Austro-Ugarske i Crne Gore, za upravitelja - lučkog kapetana na Pristanu imenovan je 45-ogodišnji Dubrovčanin Antun Zakarija.

Ovaj lučki i kapetan duge plovidbe je rođen na Stonu, uspostavio je lučku i pomorsku službu na Crnogorskom primorju i na Skadarskom jezeru, uz godišnju naknadu od 2.400 forinti u srebru. Knjaz Nikola ga je odlikovao ordenom Danilovog reda, a na čelu Kapetanstva luke bio je do 15. jula 1901. godine. U to vrijeme parobrod još nije stizao na Pristan, već samo do Budve, tako da je kapetan Zakarija do grada pod Volujicom stigao brodicom na vesla. Zakarija u prvom izvještaju resornom Ministarstvu unutrašnih djela iznosi da je jedina pogodna za život kuća Nika Trcete, te da je crnogorska Vlada treba kupiti. Dalje navodi da treba izgraditi bunar, a inženjer koji bi trebao da pregleda kuću za Kapetanstvo mora vidjeti stanje oštećene stare karantinske zgrade. Zakarija nastavlja da je drveni gat sasvim pokvaren, pa prema istoku treba izgraditi novi od kamena, ne bi li se brodovi štitili od valova i vjetra, te da "fenjer na Volovici nije našao, jer su ga, kako kaže kapetan Ilija Stanišić, odnijeli Turci". Pismo sadrži i molbu da se pospješi redovno slanje parobroda za Pristan, nabavi novi fenjer, i štampaju tiskanice i pečat "Kneževskog crnogorskog kapetanstva luke i pomorske zdravstvenosti u Baru". Za Zakarijinog pomoćnika imenovan je Vaso Paprenica iz Risna, pouzdan crnogorskoj Vladi, takođe kapetan duge plovidbe. Pored njih, lučka kapetanija je imala još dva činovnika.

Četvoro lučkih službenika bilo je smješteno u neopravljenoj kući Nika Trcete, a iz Trsta su stigle lučke potrepštine i uređaji, pa Zakarija šalje dopis na italijanskom, naslovljen na "eccelencu", da je "danom 22. XI 79. uspostavljeno Knjaževsko crnogorsko poglavarstvo luka na Pristanu, a danom 27. XI užgan svj. (svjetionik - prim. aut.) na rtu Volovici". Time je i zvanično osnovano Kapetanstvo luke na Pristanu (odnosno "Kneževsko crnogorsko kapetanstvo luke i pomorske zdravstvenosti u Baru", kako je bio docnije službeni naziv institucije), prvi pomorsko-upravni organ u Južnih Slovena. Pomorska vlada u Trstu 14. marta 1880. javlja podređenim uredima da je na Pristanu otvoreno Kneževsko crnogorsko kapetanstvo luka i pomorske zdravstvenosti, pa brodovi tamo više "ne treba da budu snabdjeveni konzularnim zdravstvenim svjedodžbama, već zdravstvenim listom navedenog Kapetanstva".

Na Volujici je namješten fenjer dometa 10 nautičkih milja, a uskoro je popravljena i čuvareva kućica oštećena u ratu. Za prvog crnogorskog svjetioničara imenovan je dvadesetšestogodišnji Petar Stiepov Kalica iz Šušanja, ranije zapošljen kod Uprave pomorskih svjetionika u Carigradu. Kad je Petar 1920. oslijepio, posao je preuzeo njegov sin Jakov.

Novembra 1880. za upravitelja luke u Svetom Nikoli na Bojani određen je Pristanjanin Alfred Trceta, koji je tamo ostao do 1884. godine. Govorio je italijanski, albanski, turski i grčki jezik, i od 1885. do 1891. godine bio je pomoćnik kapetana na Pristanu, a od 1892. do 1903. pomoćnik kapetana u Ulcinju. Posljednje godine života provodi ponovo u Svetom Nikoli, gdje je ubijen iz zasjede 23. juna 1907. godine.

Za prvi veći objekat pod Volujicom smatra se karantinska zgrada, iz turskog doba, na šest metara od mora. U njoj su bili za vrijeme Cme Gore smješteni parni kotao i aparati za parnu dezinfekciju, nabavljeni iz Trsta. Sprovođena je veoma rigorozna kontrola zbog zaštite od zaraznih bolesti, a u restauriranoj zgradi su živjela dva zdravstvena službenika. Za vršenje i nadzor pomorsko-zdravstvene službe na Crnogorskom primorju bio je određen ljekar, koji je pregledavao brodove na Valdanosu, Pristanu i Ulcinju. Vodio je računa da svi pomorci budu vakcinisani, a vodio je i kontrolu prometa stoke.

Kapetanstvo je organizovalo i prevoz robe od brodova na sidrištu do luke, a za ovu svrhu koristilo se šest brodova, nosivosti četiri tone. Prevoz stotinu kilograma robe, najviše žita i soli, plaćao se sedam novčića. Pristanska kapetanija je posjedovala gig od sedam i po metara, guc od pet i čamac za spašavanje od šest metara, zatim kućice svetionika na pontama Volujica i Mendra i dvije bove sa sidrima i lancima za vez brodova do 1000 tona, kao i fenjere, signalne rakete, desetak velikih sidara i konopaca koji su pozajmljivani brodovima za vrijeme bure. Kapetanstvo na Pristanu je izdavalo isprave za plovidbu brodova, vodilo je registar plovila, odobravalo utovar i istovar robe i izdavanje karata, vodilo pomorsko-policijsku i zdravstvenu službu, izdavalo pomorske knjižice i povlastice, vodilo kontrolu ulova morske ribe, staralo se o bezbjednosti plovidbe i održavanju plovnih puteva i rasvjete, kao i osposobljavanju pomoraca. Do četiri puta godišnje inspekciju nad radom novoosnovanih lučkih ureda na Pristanu i u Ulcinju vršili su inspektori austrougarske Pomorske vlade iz Trsta, a prvi pregled takve vrste uslijedio je već septembra 1880. godine. Austro-Ugarska se striktno pridržavala odredbe o neuplovljavanju ratnih brodova (čak i sopstvenih!) u crnogorske vode, a stanje su kontrolisali stražarski brodovi "Sansego", "Kerka", "Move", "Grille", "Lissa"... Izuzetak nije učinjen čak ni pri svečanom otvaranju radio-telegrafske stanice na Volujici. Italijanski ratni brod "Marcantonio Colona" na kome je bio Đuljermo Markoni morao se usidriti pred Spičem, a italijanski naučnik je pod Volujicu doplovio čamcem. Zadržavanje je bilo dozvoljeno samo u slučaju nevremena ili kvara.

Pod udar člana 29. Berlinskog ugovora nijesu dolazili jedino brodovi koji su se u crnogorskim vodama zadržavali u naučne svrhe - primjera radi, prilikom premjeravanja crnogorske obale od strane Hidrografskog instituta austro-ugarske ratne mornarice, a i tada je strogo najavljivano vrijeme dolaska i zadržavanja broda. Brod "Grille" je uz saglasnost Ministarstva inostranih djela na Cetinju vršio reviziju morskih dubina, a "Sansego" ucrtavao obalu od Bara do Krfa maja 1885. godine. Avgusta 1891. izvršeno je premjeravanje obale od rijeke Željeznice do ušća Bojane austro-ugarskom topovnjačom "Kerka". Valja napomenuti da se austro-ugarske pomorske knjige i danas, više od stoljeća docnije, zbog svoje preciznosti često koriste.

Iskrcaj robe sa jedrenjaka na drvenom portu, početak XX vijeka

Oluja je 1882. nanijela štetu novom kamenom lukobranu, pa je Kapetanstvo na Pristanu tražilo od Vlade 1000 forinti za njegovu opravku, a godinu dana kasnije i izvjesne količine žita. Rikavac je često nanosio šljunak i mulj u luku, paje gotovo redovno morala biti čišćena. Sačuvan je podatak da je izvjesnom Martinoviću plaćeno četiri forinte i osam novčića za ovaj posao. Početkom 1897. Rikavac se ponovo izlio u more, a talasi su šljunak i mulj nanijeli prema karantinskoj zgradi i luku do pola zatrpali. Da bi se preduprijedile ovakve stvari, Kapetanija je od Ministarstva tražila kredit u visini od 500 forinti za izgradnju gata. Zahtjevu je udovoljeno i kapetan Zakarije je 1. aprila 1897. sklopio ugovor sa Petkom Đurinovićem iz Budve, koji je izgradio gat dug 40, a širok pet i po metara. No, ni ovo nije pomoglo, pa su talasi i dalje nanosili štete lučici. Trogiranin Marin Šegvić, preduzetnik za gradnju lukobrana, dostavio je juna 1905. predračun radova za račun italijanskog Sindikata, ali nije poznato da li su oni izvedeni.

Veoma bitni podaci o luci ostali su nakon hidrografskog mjerenja od strane austro-ugarske ratne mornarice 1899. godine. Prema ovom mjerenju, jedan gat je bio dug 40, a širok pet i po metara, a drugi dug 35, a širok dva i po metra, oba izgrađena od kamena. Ulaz u lučicu je bio širok sedam metara, dubina na ulazu je iznosila 1,8, na sredini 1,3, a u unutrašnjosti jedan metar. U luci su se, pored "tuđih" teretnih brodova, nalazila i četiri čamca koji su bili vlasništvo stanovnika Pristana, uz jahtu knjaza Nikole. Inače, pred dvorcem na Topolici nalazio se drveni gat sa stubovima, dug 20 metara, širok metar i po, sa dubinom od metar i po pri glavi gata, a služio je za saobraćaj između dvorca i knjaževih plovila.

Po preuzimanju barske luke Cma Gora je, zbog nepostojanja svoje flote, iznajmljivala strane parobrode da joj dovoze hranu. Septembra 1879. stigao je "Alanzo" sa zapovjednikom Petersenom, koji je dovezao 1.750 tona žita iz Odese. Na brodu je bio i Žorž Pjat čije ime se nalazi u prepisci koju je s Ministarstvom unutrašnjih djela vodio Gligo Perović sa Pristana. Pominje se da Pjat traži ljude da vuku njegov parobrod uz Bojanu od Svetog Nikole do Oboda, a u Ulcinju jedrenjake za prevoz robe od Skadra do Rijeke Crnojevića i Sinjca u Gornjem Blatu. Okružni kapetan na Pristanu Vuko Pejović obavještava Cetinje da je stigao Pjat sa parobrodom, te da je sklopio pogodbu sa vlasnikom četiri brodića iz Barija o transportu žita iz Odese na Skadarsko jezero. U tom izvještaju se pominje i izvjesni Beker koji je iz istog razloga u Bar uputio jedanaest brodova od po 60 tona.

Pejović u izvještaju datovanom u 24. oktobar 1879. godine navodi da je parobrodom "John David" stigla i roba iz Crvenog krsta iz Odese koja međutim, "ne vrijedi ni da se preveze do Vira". Posljednjeg dana 1879. na Pristan stiže i parobrod sa hranom za vojsku, a 20. novembra 1880. i parobrod "Vittoria" iz Trsta koji dovozi puščane cijevi.

Za vrijeme Turaka, pred Pristan je jednom sedmično dolazio parobrod austrougarskog "Lloyda" iz Trsta. U doba Veljeg rata je rijetko saobraćao, da bi nakon 1878. potpuno prestao dolazak. "Lloydovi" uslovi za ponovno pokretanje linije bili su sniženje lučkih taksi, uz obavještenje o sanitarnom stanju, kao i da se na rtu Volujica postavi svetionik, a u luci plutača za privezivanje njihovih parobroda (kasnije su za nju vezivane knjaževe jahte "Sybil" i "Zmaj"), da se postavi ili sagradi carinarnica sa prostorijama za primanje robe, te da se njihovim parobrodima u svako doba dana i noći daje slobodan saobraćaj u dolasku.

Nakon puno pregovora, "Lloydov" parobrod je uplovio 26. febraara 1880. i to je bila prva redovna pomorska veza Cme Gore i svijeta. Brod "Jonio", na čijem je čelu bio kapetan Andrija Trobitz, svečano je pozdravljen plotunom sa 11 maškula (prangija) postavljenih na ušću Rikavca, a uveče je vlada na brodu priredila svečanu večeru. Na ovom brodu, kao počasna, prvi put se na srednjem jarbolu zavijorila crnogorska (pomorsko-trgovačka) zastava. "Lloydovi" brodovi su, manje-više redovno, na liniji za Albaniju doplovljavali u Bar i Ulcinj sve do početka Prvog svjetskog rata.

"Lloyd" je za svoje parobrode 1886. postavio plutaču pred Pristanom na devet metara dubine, koja je od strane kapetana Marka Dapčevića sa "Selenom" zamijenjena tri godine docnije, takođe u režiji "Lloyda". Radi ravnanja pri noćnom sidrenju na sidrištu Pristan, bila je na polovini udaljenosti od rta Volujica do Pristana okrečena bijelo na obali velika površina koja se mogla vidjeti i za tamnih noći. Kad je Crna Gora 1891. izgradila drugi odbrambeni gat za lučicu, na njegovoj je glavi postavljeno lučko svijetlo. Vidjelo se za 180 stepeni od strane mora, a od kopna je svijetljelo bijelo. Svjetlo je imalo domet tri nautičke milje.

Na Pristan su početkom jula 1886. počeli redovno da stižu grčki brodovi. "Glas Crnogorca" od 27. decembra 1886. piše da je grčki parobrod firme "Sijo" pod zapovjedništvom kapetana Kalike dovezao putnike iz Medove na proputovanju prema Draču, te da će linija biti redovna subotom. U broju od 4. januara 1887. navodi se potvrda ove tvrdnje i ističe da su parobrodi "Elipis", "Ermopopis", "Iponion", "Pelops", "Tezos" i "Sios" dolazili na Pristan. Parobrodima na ovoj liniji Crnogorci su išli u pečalbu, na izgradnju Korintskog kanala i u Tursku. Snižena cijena karte treće klase do Korinta iznosila je šest, do Carigrada 18, a do Aleksandrije 22 forinte u zlatu. Zbog "Lloydove" konkurencije, grčki brodovi su prestali dolaziti u Bar sredinom 1887. godine.

Brodovi "Dubrovačke plovidbe", tj. društva "Matijević Fabijan i drugovi" su dolazili na Pristan sedmog, sedamnaestog i dvadesetsedmog u mjecesu na redovnoj liniji Trst - Dubrovnik - Bari - Skadar - Obod. Početkom 1889. parobrod "Dalmazia", vlasništvo tvrtke "Mate Švrljaga i Drug", održavalo je liniju Rijeka (Fiuma) - Dubrovnik, koja je od sredine 1890. imala kao konačno odredište Pristan. Ova je tvrtka 1891. prerasla u "Ugarsko-hrvatsko parobrodsko društvo" koje je brodskim linijama za Drač i Ulcinj doticalo Pristan. Parobrod "Skodra" iste firme započeo je 4. X 1906. petnaestodnevnu liniju Rijeka - Split - Makarska - Gruž - Dubrovnik - Budva - Pristan - Ulcinj - Medova - Obod. Od maja do septembra 1908. parobrod je polazio iz Rijeke na svakih deset dana. Tokom 1913. bile su uspostavljene tri brodske linije, od kojih je svaka saobraćala i sa Pristanom, kao najvažnijom crnogorskom lukom - od 1. jula jednom sedmično na relaciji Rijeka - Patras, od 5. juna na liniji Gruž - Valona u povratku i od 10. jula već pomenuti parobrod "Skodra" sa kapetanima Pavletićem i Zagabriom na destinaciji Rijeka - Obod. "Ugarsko-hrvatsko parobrodsko društvo" je linije veoma tačno održavalo sve do Prvog svjetskog rata.

Mađarsko društvo "Adria" iz Rijeke održavalo je jednom sedmično brodsku liniju Rijeka - Bari sa usputnim dolaskom na Pristan, a u istoj dinamici su dolazili i parobrodi društva "Puglia" iz Barija. Giulio Razzani u namjenski urađenoj skripti "Programma реr la constituzione di una Societa commerciale Italiana" bilježi da je parobrod ovog društva od novembra 1893. plovio na liniji Venecija - Trst - Zara - Ankona - Bari - Brindizi - Valona - Drač - Medova - Bar itd. "Puglia" je, inače, razvijala živu trgovačku aktivnost na Pristanu, ali i u Medovi i Obodu, i na jezeru, a svoje je linije održavala redovno sve do Prvog svjetskog rata.

Pristanište sa drvenim gatom

Na Pristan su pristajali i francuski brodovi "Веrrу" i "La Garonne" prevozeći sitnu stoku iz Crne Gore za francusko tržište, kao i parobrodi ravnog dna "Albania" i "Bojana" "Dubrovačkog parobrodskog društva", koji su održavali i poštanski saobraćaj na relaciji Dubrovnik - Obod dvaput sedmično.

Cma Gora je po zaključenju Berlinskog ugovora započela akciju oko osnivanja vlastitog parobrodarskog društva. Nastojala je da nabavi nekoliko parobrodova, tegljača i šlepova, sposobnih za plovidbu Bojanom i jezerom, a kasnije i po Jadranu. U gostionici na Cetinju početkom oktobra 1887. došlo je do osnivanja Crnogorskog parobrodskog društva. Predsjednik Osnivačkog odbora je bio Jovan Pavlović, a potpredsjednik Gavro Vuković. Statut dioničarskog društva je imao 78 članova, zvaničan naziv institucije bio je "Kneževsko Crnogorsko povlašteno parobrodarsko društvo", a sjedište je bilo u Baru. Prema članu 2. Statuta, zadatak društva je bio da održava redovnu plovidbu između: a) crnogorskih luka, Boke Kotorske, Trsta i obratno; b) crnogorskih luka i Italije; c) Bojanom i Skadarskim jezerom. Statut je datiran: Cetinje na Malu Gospojinu 1887. godine i u ime barskih trgovaca potpisao ga je Gligo Dabanović. Na pečatu je bio u sredini urezan naziv firme, uz ucrtano sidro s natpisom "Složno".

Svi napori da društvo zaživi nijesu urodili plodom. Bilo je suviše malo dioničara, kapital nedovoljno velik, tako da je na glavnoj skupštini septembra 1888. na Cetinju društvo ukinuto, a nabavljeni parobrodi vraćeni ili prodani. I pored ovog neuspjeha, knjaz Nikola je decembra 1890. u Odesi nabavio parobrod "Jaroslav". To je bio prvi veći parobrod pod crnogorskom zastavom, pod komandom Slava i Andra Đurkovića. "Jaroslav" je iz Odese i Nikolajeva prevozio žito do Bara, Perasta i Risna, Trsta i Rijeke.

Bar, kao cjelina, u posljednje dvije decenije XIX vijeka bilježi nagli procvat. Obnovljena je Barska nadbiskupija, najstarija "živa" institucija na ovim prostorima (1886). U to je vrijeme otvorena u Starom Baru prva uljara sa gvozdenim presama, a puštena je u rad i prva crnogorska fabrika - "Barska sapunara". Januara 1879. otvorene su pošte u Starom Bara i na Pristanu. Preko Rikavca je 1880. godine na ulazu u Pristan sagrađen most, što je bio uslov za normalno održavanje saobraćaja sa lukom. Prijestolonasljednik Danilo osnovao je Ekonomsko društvo u Baru 1882, ali osim pohvala na osnivačkoj skupštini, rezultata nije bilo. Po popisu iz 1881, u reonu Pristana i Starog Bara bilo je šest sitničarskih radnji, deset manufakturnih, 27 prodavnica mješovite robe, sedam kafana i dvije razne trgovine. Vlasnici su bili 20 mještana i 32 strana državljana. Zanatskih radnji je bilo 33 - jedna terzijska, četiri pekarske, devet obućarskih i čizmarskih, dvije krojačke, dvije opančarske, tri kovačke, pet berberskih, po jedna zlatarska, kazandžijska i puškarska, uz četiri "razne".

Bar su pohodili mnogi znameniti izvanjci nakon oslobođenja od Turaka. Veoma je značajna posjeta ruskog naučnika Pavla Apostoloviča Rovinskog, koji je u Crnoj Gori proveo punih 25 godina. Rovinski je u Baru boravio više puta, počev od 1880, a najupečatljiviji članak "Novooslobođeni gradovi Cme Gore" objavio je u moskovskom časopisu "Rysskaja Mysl": "Na Pristanu se sada nalazi agencija austrijskog "Lloyda", komanda pomorske policije i sanitarni odjeljak, tri državne prodavnice žita i soli, jedno svratište za trgovce, gostionica sa sobama za goste i druga gostionica nižeg razreda i, najzad, telegrafska stanica i karantin. Sve ove građevine, osim dvije, sagrađene su u nizu ispod Volujice, brijega koji se kao rt uvukao u more i koji brani pristanište od južnog vjetra. Na njegovom kraju se nalazi kula svetilja, a još ranije tamo je bilo utvrđenje Volujica koje je herojski izdržalo bombardovanje sa tri turske topovnjače za vrijeme crnogorske opsade Bara.

Cvijetnjak zasađen ispred glavne zgrade stvara vrlo prijatan utisak i podsjeća na željezničke stanice. Tu je zasađen i niz eukaliptusovih stabala, da bi se uništio grozničavi smrad od močvare najznačajnije će ipak biti da se močvara isuši. Jedan njen dio je već dat u ruke privatnika, voda je odmah drenirana, zemlja je preorana za sjetvu i zasađeno je voće. Između Pristana i grada prosječen je odličan put, uzdignut protiv poplava i nasut šljunkom da ne bi bio blatnjav.

Ismail-pašin dvorac u korijenu Volujice. Knjaz Nikola ga je
darivao 1886. godine Jovanu Jovanoviću Zmaju
i od tada je nosio naziv "Zmajevac"

Kada dođe parobrod, pristanište oživi. Iz grada dođu trgovci radi preuzimanja robe. Ponekad se sakupe putnici koji putuju za Carigrad i sa njima gomila onih koji ih prate. U to doba iz Bara dolazi nekoliko prevoznika sa duvanom, hljebom i voćem.

Najživlje je bilo kada se očekivalo preuzimanje Ulcinja. Tada je tamo stalno boravilo nekoliko crnogorskih činovnika i novinara. Svakoga dana su sa konjima i mazgama nailazili kiridžije za prevoz vojničkog provijanta. Vojska je bila stacionirana na Sutormanu, a brodovi su svaki dan dovozili provijant pa se istovar obavljao ponekad i do ponoći. Tada su se pored dućana palili fenjeri, a na obali su se raspaljivale vatre i između tih vatri su se kretale figure nosača Cigana, koji su svoj rad popraćali pjesmom ili nekakvim krikovima. Kada se završi istovar, Cigani ostaju ovdje radi prenošenja tereta u dućane iste večeri ili sjutradan. Njima se daje dobra napojnica, pa za vrijeme odmora zameću nekakav divlji ples, ili izvode pantomimu, najčešće nepristojnog karaktera. Ponekad sa njima dođu i njihove žene i djeca i ovdje zajedno provode cijele noći, odajući se divljem veselju". —

U to je vrijeme u Bar dolazio i češki etnomuzikolog i slikar Ludvig Kuba, čija je slika barskog zaliva dragocjen dokument o izgledu pristanske plaže, njemački inženjer Bernhard Švarc što je Baru posvetio knjigu, slikar Paja Jovanović koji je u Starom Baru napravio jedan akvarel, te nekoliko stranih novinara. Tokom 1886. godine Jovan Jovanović Zmaj je pokrenuo inicijativu o osnivanju štamparije u Bara i pokretanju lista "Jugoslavija" projugoslovenskog karaktera. Knjaz Nikola je Zmaju poklonio Ismail-pašin dvorac i imanje pod Volujicom ne bi li ga privolio da se nastani u Cmoj Gori. Poznati ljekar i pjesnik samo je jednom posjetio svoj Zmajevac, 20. avgusta 1888. godine. Na Pristan je 21. aprila 1897. stigao brodom iz Rijeke srpski kralj Aleksandar I Obrenović. Dočekao ga je prijestolonasljednik Danilo sa svitom, a ubrzo se kraljevska delegacija preko Sutormana prebacila na Cetinje.

Željko Milović
PRISTAN - PRVE DECENIJE XX VIJEKA

Početkom XX vijeka, u Crnu Gora sve više pristiže inostrani kapital, prvenstveno italijanski. Znatnije ulaganje otpočelo je ugovorom od 18. maja 1903, kada je eksploataciju duvana preuzelo italijansko društvo pod imenom "Društvo zadružne režije crnogorskog duvana" sa sjedištem u Veneciji. Početni kapital je iznosio milion i po franaka, čime je podignuta fabrika u Podgorici i skladišta u drugim mjestima. Marta 1905. Društvo je promijenilo naziv u "Crnogorsko anonimno društvo" (direktor Giuseppe Volpi), a kapital je tada iznosio dva i i po miliona perpera. Poslovne knjige društva su vođene na italijanskom i ovjeravane u Italiji, što je bio jasni pokazatelj kakav su uvid crnogorski državni organi mogli imati u rad preduzeća. Na Pristanu je 1903. godine izgrađena i lijepa zgrada Duvanskog monopola u venecijanskom stilu. U početku je koncesija data na 15, a kasnije produžena na 25 godina. Draštvo je, pored ostalog, imalo pravo i da uvozi duvan i obrađuje ga u Crnoj Gori, pa su proizvođači duvana bili toliko eksploatisani da im se nije isplatilo ni saditi. Učestale su žalbe na račun "Crnogorskog anonimnog draštva", a ogorčenje naroda dostiglo je vrhunac kadaje 1910. Društvo podiglo cijene svojih proizvoda za 50%.


Zgrada Duvanskog monopola, podignuta u venecijanskom stilu
1903. godine. Danas zakonom zaštićena kao spomenik kulture

Ugovorom od 13. juna 1906. godine zvanično je osnovano italijansko preduzeće "Barsko društvo" ("Compania di Antivari", sjedište u via del Quirinale 21, Rim) koje je na sebe preuzelo izgradnju barske Luke, željeznice Bar - Vir i plovidbu po jezeru. Početni kapital je iznosio četiri miliona kruna, ali je kasnije povećan na sedam miliona, a u sklopu Društva našla se i nekadašnja imovina "Anglo-Montenegrina". Čitav stručni personal, kao i veći dio drugog osoblja (radnici, zanatlije...) bili su Italijani.

Ideja o osnivanju parobrodskog društva ponovno je aktuelizovana 1896. godine, međutim, ni od ove ideje nije bilo ništa. U to je vrijeme firma "Anglo-Montenegrin" (odnosno njen parobrod "Danica") prevozila poštu i putnike na liniji Rijeka Crnojevića - Virpazar - Plavnica - Skadar, a da bi se crnogorska trgovina što više orjentisala prema Italiji, što je bio cilj i cmogorske Vlade, koja je potpomagala istiskivanje engleskog i prodiranje italijanskog kapitala, Vlada prekomorskih susjeda je subvenirala parobrodsko društvo "Puglia" da njegovi parobrodi mogu "ticati" luku Bar.

Nadzornici "Duvanske kompanije Montenegro"

Parobrodi ovog Društva su 1902. počeli da vrše plovidbu jezerom i Bojanom i donose poštu u Medovu i na Pristan. Ovakva organizacija italijanske pošte ponukala je Glavnu upravu pošta i telegrafa na Cetinju da sama organizuje prevoz pošte iz Pristana do Vira, te iz Kotora za Skadar. Nabavljen je motorni brod "Lastavica" koji je od 1. VIII 1902. svakog dana, i nedjeljom, držao liniju Rijeka Crnojevića - Virpazar - Plavnica i obratno. Ova je brodska praga imala vezu sa omnibusom koji je sa Cetinja išao ka Rijeci Crnojevića i sa diližansom iz Pristana i Starog Bara. Konačno je između Italije i Cme Gore sklopljen 24. XII 1903. na Cetinju ugovor o prevozu pošte na pruzi Virpazar - Skadar. Po prispijeću parobroda "Puglia" na Pristan, crnogorska diližansa je prevozila poštu do Vira, odakle ju je crnogorski parobrod рrеvozio u Skadar. Ovaj se način dopremanja pošte održao samo do novembra 1904. god, kada se prevoz počeo obavljati kopnenim putem. Konji su put prevaljivali za otprilike sedam sati, a za svakog se konja plaćalo četiri krune dnevno.

Parobrod "Nettuno", vlasništvo "Barskog društva", na vezu u Viru

Takođe početkom XX vijeka, Uprava pošta i telegrafa Cme Gore, Uprava pošta i telegrafa Italije i italijanski naučnik Đuljelmo Markoni sklopili su 5. V 1904. godine u Londonu "Ugovor o instalaciji i eksploataciji jedne radiotelegrafske stanice sistema Markoni za javnu upotrebu u Baru". U ugovoru se navodi da "Knjaževska vlada Cme Gore daje gospodinu Markoniju dozvolu da instalira i koristi jednu radio-telegrafsku stanicu u Baru, određenu da bude u vezi sa jednom drugom stanicom istog sistema, na italijanskoj obali, bez drugih privilegija, sem slobode da obavlja službu telegrafskog tranzita između dvije zemlje, a za koju knjaževska vlada zadržava pravo cenzure u svako vrijeme".

Osim toga, "radiotelegrafska stanica u Baru biće izgrađena o trošku i na rizik gospodina Markonija, ona mora biti snabdjevena sa dovoljnim brojem aparata da bi zadovoljila svim potrebama jedne neprekidne službe... Ova dozvola se daje za period od 10 godina, počev od dana otvaranja stanice za privatnu službu; po isteku gore označenog roka, stanice će moći, ako to knjaževska vlada želi, biti otkupljena; otkup bi bio izvršen putem vještaka i po tekućim cijenama u tom vremenu za te aparate, koji moraju uvijek biti zadnji model sistema Markoni za sličnu razdaljinu“. Od strane "Wireless Telegraph & Signal Co." ugovor je potpisao lično Markoni, italijanski predstavnik bio je ministar Skala Steluti, a ovlaštenik Vlade Crne Gore Upravnik pošta i telegrafa J. Popović.

Antenski stub Markonijeve radio-telegrafske stanice

Prva radiotelegrafska stanica u Crnoj Gori, ali i na Balkanu, puštena je u saobraćaj 3. avgusta 1904. godine po novom kalendaru, a bila je u vezi sa radiotelegrafskom stanicom u Bariju (Italija). Dobila je naziv "Volujica", po brdu na kome je bila smještena stanična zgrada sa opremom i antenski sistem od dva rešetkasta stuba visine pedesetak metara i žičane antene između njih, dok je ona u Bariju imala ime "San Kataldo". Svečanosti puštanja u rad radio-stanice prisustvovao je knjaz Nikola uz ministre, a od predstavnika kompanije tu je bio i sam Markoni, kao i Markiz Kuzani.

O događaju je "Glas Crnogorca" opšimo pisao: "Već u ranu zoru okupilo se na Volujici, na kojoj je štacija podignuta, hiljadama naroda, kako iz mjesta i okoline mu, tako i iz susjednih pograničnih krajeva. U 9 sati iz jutra stigao je tamo nj. kr. v. Gospodar s pratnjom i dočekan je od okupljenog naroda najburnijim ovacijama". Nakon izvršenog crkvenog obreda vojvoda Gavro Vuković održao je govor na koji mu je odgovorio markiz Kuzani, a na kraju se Markoni zahvalio knjazu Nikoli na lijepom dočeku i ukazanim počastima. Nakon ovoga, slijedio je pregled radiotelegrafske stanice i na kraju se prišlo zakuski u paviljonu naročito podignutom za tu priliku. Prilikom zakuske, knjaz Nikola je nazdravio kralju Italije i poželio sreću i napredak italijanskom narodu, a Markoni, uzvraćajući zdravicu, to isto je poželio knjazu Nikoli i crnogorskom narodu. Drugu zdravicu knjaz je podigao u zdravlje Franca Josifa, vladara susjedne monarhije. Na kraju su pročitane depeše koje je knjaz Nikola tom prilikom uputio italijanskom kralju, austrijskom caru, ruskom caru i kralju Srbije Petru I. Crnogorskom suverenu su istog dana na depeše stigli odgovori.


Markiz Đuljermo Markoni (1874-1937), pionir bežične
radio-telegrafije. Instalirao na Volujici prvu radio-
telegrafsku stanicu na Balkanu. Dobitnik Nobelove
nagrade za fiziku 1909. godine

Knjaz Nikola odlikovao je Đuljerma Markonija i poslanika Kuzanija velikim krstom Danilovog ordena, italijanskog generalnog konzula u Skadru Leonija II st. Danilovog ordena, i markiza Solarija, Markonijevog pomoćnika, III st. istog reda.

Saveznoj telegrafskoj kancelariji u Bernu Poštansko-telegrafsko odjeljenje uputilo je izvještaj da je 3. avgusta između crnogorske obale kod Bara i italijanske kod Barija uspostavljen telegrafski saobraćaj Markonijevim sistemom bez žice. U istom izvještaju dalje se kaže: "Radiotelegrafska štacija 'Volujica' u Bara i 'San. Kataldo' u Bariju ovlašćene su da vrše razmjenu međunarodne telegrafske korespondence, prema odredbama londonskog telegrafskog pravilnika. Telegrafska štacija 'Volujica' i 'San. Kataldo' vršiće ograničenu dnevnu službu od 8 sati izjutra do 9 sati uveče po srednjeevropskom vremenu. Telegrami razmjenjeni ovim pravcem nositi će naznačenje - Via Bari".

Ministarski savjet je 8. I 1908. godine odobrio Poštansko-telegrafskom odjeljenju da preuzme od Markonija pod najam za tri godine njegovu radiotelegrafsku stanicu na Volujici, uz godišnju zakupninu od 2.500 franaka. Isto tijelo je 9. II 1909. godine dalo dozvolu "Barskom društvu" da otkupi "Volujicu", s tim da se na stanicama produži radno vrijeme od 7 sati izjutra do pola noći, bez prekida. Tako je isplata prihoda od radiotelegrafske službe stanice "Volujica" od 1. I 1909. godine vršena, umjesto Markoniju, "Barskom društvu".