Milan Jovićević
BARJAKTARI I BARJAKTARSTVO U CRNOJ GORI

TURSKE I MLETAČKE ZASTAVE U CRNOJ GORI

I pored visokog stepena autonomije, status Crne Gore u okviru Osmanske imperije u XVI i XVII vijeku nije omogućavao postojanje nacionalnih, a još manje državnih zastava. Tu tvrdnju potkrepljuje činjenica da ni u jednom od mnogobrojnih onovremenih izvora - mletačke, turske, dubrovačke i domaće provenijencije - nema pomena o crnogorskim zastavama. S druge strane, jedan od važnijih činilaca crnogorske autonomije pod turskom vlašću bilo je pravo Crnogoraca da ne mogu biti uključeni u turske vojne operacije van granica Crne Gore, tj. da su obavezni da ratuju samo u slučajevima odbrane sopstvene teritorije. Jedino je pod takvim uslovima svaka crnogorska knežina morala dati po 100 vojnika koji bi se borili pod turskim zastavama.1 Međutim, kako područje Crne Gore, osim povremenih turskih kaznenih ekspedicija, nije bilo ugroženo od neprijatelja, ova obaveza je bila više formalna nego stvarna. Ovo tim prije što su Turci sve do pred kraj XVI vijeka poštovali autonomna prava Crnogoraca, uključujući i ono da ne mogu biti prisilno mobilisani za turske vojne pohode. Znači, Crnogorci do tada, praktično, nijesu mogli doći u priliku da se bore pod turskim vojnim zastavama. Iz dosad dostupnih izvora iz XVI vijeka, poznat je samo jedan takav slučaj. Prilikom opsade Kotora, u avgustu 1539. godine, pored turske vojske i flote, na brdima iznad grada "se vidjelo mnogo naoružanih Ijudi sa zastavama". Po tvrdnjama kotorskog izvanrednog providura Bemba, to su bili seljaci iz okolnih naselja koji su se priključili turskoj vojsci zbog pljačke.2 Bez sumnje, "Ijudi sa zastavama" su bili Crnogorci, te zastave su mogle biti samo turske i sasvim je moguće da je osnovni motiv tih "seljaka" bio sticanje ratnog plijena. No, ne treba isključiti mogućnosti da su se Crnogorci priključili opsadi grada iz osvete, za koju su im kotorske vlasti i mletački podanici često davali povoda, ili da su, ipak, bili nasilno mobilisani. Naime, mletačo-turski sukob odigravao se u neposrednoj blizini Crne Gore, pa je turski vojni zapovjednik mogao angažovati Crnogorce pod izgovorom da su ugrožene i crnogorske granice. Opšti društveni tokovi u Osmanskoj imperiji na prelazu XVI i XVII vijeka ozbiljno su ugrozili crnogorsku autonomiju. Ataci na nju ispoljavali su se i kroz nastojanja turskih sandžak-begova da uključe Cmogorce u svoje vojne pohode daleko od njihovih granica. Odlučno se suprotstavljajući pokušajima sužavanja autonomnih prava, Crnogorci su se na početku XVII vijeka u nekoliko navrata sukobili sa većim turskim odredima koji su upadali u Crnu Goru.

1 Dušanka Bojanić, Turske vojne zastave u cetinjskim muzejima, Beograd-Cetinje 1983, 24, 48 (napomena 14).
2 Gligor Stanojević, /z istorije Crne Gore u XVI iXVII vijeku, "Istorijski zapisi", knj. XV, sv. 2, Titograd 1959, 330.

Ta borba postepeno prerasta u politički pokret čije vođe pokušavaju da dobiju pomoć i podršku od susjedne mletačke republike. Do šire mletačko-crnogorske saradnje dolazi u toku Kandijskog rata (1645-1669), kad Crnogorci uzimaju učešće u borbama na strani Venecije i pokazuju spremnost da, pod uslovom zadržavanja šire unutrašnje autonomije, priznaju vrhovnu vlast Republike. Iz tog vremena su prvi pomeni o mletačkim zastavama u Crnoj Gori. Već u prvoj fazi rata, četiri crnogorske primorske opštine (Brajići, Maine, Pobori i Grbalj) tražile su i dobile mletačke zastave.3 Nekoliko mjeseci kasnije (23. V 1648), u predstavci vladike i glavara Veneciji, iznijeti su u osam tačaka uslovi pod kojima bi Crna Gora prihvatila mletački protektorat. U petoj tački stoji: "Tražimo od plemenitih vlasti da nam ovaj prvi put dodijeli zastave rečenim kapetanima kao znak Ijubavi i revnosti vaše uzvišenosti, da bi ohrabrili ove i susjedne narode u odanosti i čistoj vjeri prema uzvišenoj Republici. Te zastave će biti u ruci našeg vojvode i zapovjednika". Kapetani iz predstavke trebali su da budu, po crnogorskom prijedlogu, domaći Ijudi, zapovjednici pet odreda od po sto boraca koje bi plaćala Republika.4 lako ideja o formiranju crnogorskih vojnih odreda nije ostvarena, Crnogorci su, ipak, dobili tražene zastave. Dodijeljene su im početkom maja 1649. godine radi održavanja borbenog morala, posustalog zbog mletačke vojne neaktivnosti, a i "u znak pažnje i potčinjenosti Veneciji".5
Očigledno, i Turska i Venecija, shvatile su prihvatanje njihovih zastava, bilo ono dobrovoljno ili prisilno, kao znak potčinjavanja Crnogoraca. U toku istog rata, kad je zbog nedovoljnog vojnog angažovanja Venecije u ovim krajevima ratna sreća prevagnula na tursku stranu, Crnoj Gori se ponovo nameću turske zastave. Tako sredinom 1650. godine skadarski sandžak-beg poziva glavare Maina na pokornost: "Ako ste sultanovi podanici - poručuje im on - dođite kod mene pod moje zastave".6 Sedam godina kasnije, dok je rat još trajao, novi skadarski sandžak-beg Varlac natjerao je Crnogorce, "koji su na veliku silu povedeni pod neprijateljsku zastavu", da učestvuju u turskom napadu na Kotor.7
Antiturski pokret u Crnoj Gori dostiže u toku Morejskog rata (1684-1699) dotad neviđen zamah. Uz mletačku vojnu i materijalnu pomoć, crnogorske hajdučke čete otpočinju sa skoro svakodnevnim upadima na područja pod turskom kontrolom. U ovim akcijama Turci su trpjeli znatne gubitke u Ijudstvu i materijalu, pa su bili primorani da na ovoj strani angažuju značajne vojne snage. Politički odnos Crne Gore u ovom ratu prema oba susjeda, i mletačkom i turskom, možda se najbolje ispoljava kroz primjere naturanja jednih ili drugih tuđinskih zastava. Naime, na samom početku Morejskog rata (1. X 1684), kotorski izvanredni providurZeno predlaže Senatu način za pridobijanje za mletačke interese vrlo značajnih katunskih plemena - Zaljuta, Bjelica, Ćeklića i Cuca. Bilo bi najbolje - smatra Zeno - "da im se ispuni želja pa da im se umesto zastava sa turskim znakom, koje imaju, dadu mletačke, pod kojima će vojevati u ime Republike".8 Iz Zenove predstavke proističe nedvosmisleni zaključak - Crnogorci tada nijesu imali svoje nacionalne zastave. Iz istog teksta, takođe je očigledno da ciljevi borbe na početku ovog rata ne prelaze okvire očuvanja autonomnih prava koja su Cmogorci uživali pod turskom vlašću. U stvari, zadovoljavali su se time da svoj politički status, koji je već punih sto godina bio ugrožavan od turske strane, očuvaju uz pomoć i pod protektoratom Mletačke republike.

3 Isto, 382.
4 G. Stanojević, Crna Gora u doba Kandijskog rata (1645-1669), "Istorijski glasnik", 1-2, Beograd 1953, 26.
5 Istorija Crne Gore, knj. 3, tom 1, Titograd 1975, 127.
6 Isto, 130.
7 G. Stanojević, Iz istorije Crne Gore u XVI i XVII vijeku, 130.
8 Jovan Tomić, O crnogorskom ustanku u početku Morejskog rata (1684-1685), Novi Sad 1903, 19.

Već prvi veći vojni neuspjeh - poraz crnogorsko-mletačkog odreda na Vrtijeljci i prodor skadarskog sandžak-bega Sulejman-paše Malog (1685) na Cetinje - doveo je do bitnih promjena u crnogorsko-mletačkim odnosima. Venecija nikad nije mogla na prostoru Boke Kotorske i njenog zaleđa, koju je u svim ratovima protiv Turske tretirala kao sporedno bojište, angažovati znatnije vojne snage. Svoje skromne vojničke potencijale pokušavala je da nadopuni na taj način što je pokretala u borbu crnogorska i susjedna brdska i hercegovačka plemena. Međutim, neuspjesi koje je zbog ovakve politike doživljavala najteže su pogađali baš ova plemena. Tako je bilo i ovoga puta. Koristeći tešku situaciju u kojoj su se našli Crnogorci i mletačku nemoć da ih efikasno pomogne, skadarski paša razvio je široku vojnu i političku aktivnost sračunatu na potpuno pokoravanje Crne Gore. Pored ostalog, on je u junu 1686. godine pozvao njeguške glavare da dođu kod njega u Skadar, predaju taoce, prime turske zastave i pripreme se za borbu pod njegovom komandom. Slične poruke razaslate su i po ostalim crnogorskim plemenima. Pritisnuta gubicima i razaranjem prilikom skorašnjeg Sulejman-pašinog prodora u Crnu Goru, mnoga crnogorska plemena bila su primorana da daju taoce, a neka su se i priključila turskoj vojsci u kojoj je već bilo mnogo Brđana.9 Naravno, tada su se morale prihvatiti i turske zastave. Ovome se priklonio i sami vladika Visarion, inače vatreni pobornik bezrezervnog i bezuslovnog vojno-političkog savezništva sa Mletačkom republikom.10 Mletačko osvajanje Herceg Novog (1687), u kojem je učestvovao i jedan crnogorski odred, značilo je veliku ratnu prekretnicu na ovom prostoru. Ove i naredne godine snage skadarskog paše pretrpjele su teške poraze pri pokušajima upada u Crnu Goru i Brda. Borba za očuvanje autonomije sve više prerasta u široki pokret za potpuno rušenje turske političke vlasti. Po dosad poznatim, izvorima, i pored novog prodora Sulejman-paše na Cetinje i rušenja Cetinjskog manastira (1692), Crnogorci do kraja Morejskog rata nijesu više dozvolili da im se nametne nošenje turskih zastava. Štaviše, nema podataka ni o mletačkim zastavama. Istina, jedan akt pećkog patrijarha Arsenija III Čarnojevića, nastao prilikom njegovog kratkog boravka u Crnoj Gori i Brdima, sugeriše mogućnost da su Crnogorci još uvijek imali tuđinske zastave. Patrijarh im zabranjuje, "prijeteći strogom kaznom ekskomunikacije, da ne ratuju pod neprijateljskom zastavom, a posebno zastavom Sulejman-paše".11 Istovremeno, brdskim i hercegovačkim plemenima neprestalno su nametane zastave i sa turske i sa mletačke strane. Generalni providur Korner, odmah poslije zauzeća Herceg Novog, pokušao je da parališe djelovanje hercegovačkog paše kod tamošnjih plemena. U tu svrhu, "umesto turskih zastava, koje im je paša davao da se pod njima okupljaju, slao im je mletačke".12 Nešto kasnije (1689), izvanredni kotorski providur Duodo dodijelio je Nikšićima i Drobnjacima mletačke zastave, da bi ih odvratio od Turaka i obilježio podanike Republike.13 Iste godine i sa istom motivacijom, Duodo je dodijelio mletačke zastave brdskim plemenima Piperima i Bjelopavlićima.14 Tokom 1717. i 1718. godine, u vrijeme obnavljanja crnogorsko-mletačkog vojnog savezništva, u Crnoj Gori se ponovo pojavljuju zastave Republike sv. Marka. U predstavci od 23. februara 1717. godine, crnogorska delegacija u Veneciji traži, navodeći uslove pod kojima bi Crna Gora primila mletački protektorat, pored ostalog, "da im se da ... 12 malih ratnih zastava i jedna velika, što je potrebno za ratnu službu".

9 J. Tomić, Crna Gora za Morejskog rata (1684-1699), Beograd 1907, 46, 49, 310, 311.
10 Istorija Crne Gore, knj. 3, tom 1, 178.
11 Isto, 195.
12 J. Tomić, Crna Gora za Morajskog rata, 94, 95.
13 II Montenegro da relazioni dei proveditoh veneti (1687-1735), Roma 1896, 44,45.
14 Istorija Crne Gore, knj. 3, tom 1,200.

Senat je ovaj zahtjev prihvatio.15 Slijedeće godine, dukalom od 7. maja, Senat je dodijelio Crnoj Gori još 16 zastava.16 lako se radi o tuđinskim zastavama, očito je da Crnogorci razlikuju glavnu (onu koja bi odgovarala kasnijem alaj-barjaku) od formacijskih, u ovom slučaju kneževskih ili plemenskih zastava. Postavlja se samo pitanje da li je to iskustvo bilo stečeno sa sopstvenim, nacionalnim zastavama, koje su u to vrijeme, vjerovatno, već postojale. Izvjesno je jedino da Crnogorci nijesu dugo nosili mletačke zastave, jer su poslije Požarevačkog mira (1718) svi senatski dukali u kojima je bilo sankcionisano mletačko vrhovništvo nad Crnom Gorom postali samo mrtvo slovo na papiru. Jedan kasniji dokumenat (1729) sačuvao je sjećanje na te odnose. U pismu vladici Danilu, age Spuža, Podgorice, Skadra, Bara i Ulcinja ističu da su na prekore bosanskog paše što ne učestvuju u napadima na Crnu Goru odgovorili: "Mi nećemo udarit arze za vaše i za crnogorske svađe, nako kad se pohaine /(Crnogorci - M. J.) i pođu u principa ter uzmu barjake i oružje suproć Cara...".17
Požarevačkim mirom završen je posljednji od niza mletačko-turskih ratova. Republika, oslobođena potrebe da brani svoje granice prema Turskoj, gubi interes za političke i vojne saveze sa Crnom Gorom. S druge strane, u narednih šezdesetak godina Crna Gora je uspješno odolijevala turskim atacima na svoju, dobrim dijelom, već stečenu slobodu. Sa takvom političkom pozicijom u odnosu na oba susjeda, sasvim logično da više nije dolazilo u obzir prihvatanje i nošenje turskih ili mletačkim zastava. Ovo tim prije što Crnogorci tada, u to nema sumnje, imaju svoje vlastite zastave. Međutim, od sredine osme decenije XVIII vijeka crnogorska oslobodilačka borba prolazi kroz tešku krizu. Dijelom zbog unutrašnje anarhije nastale poslije pogibije Šćepana Malog, a dijelom zbog ustoličenja novog skadarskog vezira Mahmud-paše Bušatlije, dotad najupornijeg i najbezobzirnijeg crnogorskog neprijatelja, Crnoj Gori je prijetila opasnost da izgubi sve ono što je stekla upornom borbom, počev od vladike Danila pa do nestanka Šćepana Malog. Većim i manjim vojnim akcijama i perfidnim političkim potezima, skadarski paša je nastojao da Crnu Goru vrati u položaj potpune potčinjenosti. Razorne posljedice Mahmudovog djelovanja najdrastičnije su se osjetile početkom osamdesetih godina, posebno poslije njegovog prodora na Cetinje i rušenja Cetinjskog manastira (1785). Skadarski vezir uspio je da dovede do skoro potpune pokornosti sva brdska i dobar dio crnogorskih plemena. Potčinjenost Bušatliji ispoljavala se, pored ostalog, i u masovnom prihvatanju njegovih zastava. Tako su 1782. godine Crmničani primili šest barjaka, čime su, praktično, prihvatili da se pridruže turskim napadima na druga još nepokorena crnogorska plemena.18 Iste godine, sa sastanka u Skadru vratio se istaknuti riječki glavar Đurašković, noseći sedam Mahmudovih zastava.19 Njegovoj sili prkosili su još jedino Katunjani. Međutim, i oni samo do pašinog pobjedonosnog pohoda na Cetinje. Već4. jula 1785. godine, Mahmud je razdjelio širom Crne Gore četrnaest barjaka i naredio da se pod svakim okupi po stotinu boraca. Činjenica da je sljedećeg mjeseca stiglo u Skadar 18 crnogorskih odreda - barjaka (1 800 Ijudi), koji su se trebali pridružiti pašinoj vojsci u pohodu na Berat,20 govori da Mahmudova naređenja nijesu bila prezne prijetnje i da su se morala bezpogovorno ispuniti. U jednom drugom dokumentu, o ovom Bušatlijinom naređenju sačuvani su nešto širi i precizniji podaci. Naime, po dolasku u Podgoricu, on je naredio svim crnogorskim i brdskim kneževima da dođu kod njega u Skadar i prime njegove zastave.

15 G. Stanojević, Crna Gora u doba vladike Danila, Cetinje 1955, 127, 128.
16 Isto, 144.
17 Jevto Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), Cetinje 1956, 99.
18 G. Stanojević, Crna Gora pred stvaranje driave, Beograd 1962, 68.
19 Vladan Đorđević, Crna Gora i Austrija u XVIII veku, Beograd 1912, 37.
20 G. Stanojević, Crna Gora pred stvaranje države, 111.

Izvršavajući njegovo naređenje, pop Vuko iz Sotonića došao je u Crmnicu da sakupi pod turskim barjakom stotinu Crmničana.21 Očigledno, Mahmud-paša je uspio, mada na kratko vrijeme, da nametne Crnogorcima vojne obaveze veće od onih koje su imali u XVI i XVII vijeku. Djelimično zbog Mahmud-pašinih vojnih sukoba sa Portom i pohoda na okolne turske paše, a najviše zahvaljujući uspostavljanju međusobnog jedinstva cmogorskih i dijela brdskih plemena, opasnost koja se bila nadvila nad Crnom Gorom djelimično je otklonjena. Tom obnovljenom procesu unutrašnje konsolidacije ogroman doprinos dao je novi mitropolit Petar I Petrović Njegoš. Upornim radom na mirenju zavađenih plemena i suzbijanju krvne osvete, podizanju borbenog morala, stvaranju prvih oblika državne organizacije i objavljivanju prvih zakonodavnih akata u Crnoj Gori -ovaj veliki vladika stvorio je sve uslove za konačan uspješan obračun sa skadarskim vezirom u odlučujućim bitkama na Martinićima i Krusima (1796). Već u godinama neposredno poslije 1785. Mahmudov uticaj i strah od njegovog surovog osvetoljublja postepeno opada. Od tada pa sve do Bušatlijine pogibije na Krusima nema podataka da su Crnogorci, milom ili silom, prihvatili i nosili turske zastave. No, vjerovatno je takvih slučejeva još bilo. Na takvu mogućnost upućuje događaj iz avgusta 1789. godine. Veliki broj taoca iz Riječke nahije, koje je Mahmud-paša do tada držao u Skadru, prebačen je u Podgoricu. Očekivao se njihov dolazak u Žabljak, gdje je trebalo da dođu Riječani da ih otkupe "novcem ili (uzmu) silom ili da uzmu zastave i prethode Turcima".22 Sigurno je da su i druga crnogorska i brdska plemena imala sličnih problema zbog velikog broja svojih taoca u Skadru.
Od 1796. godine zbrisani su i posljednji tragovi turske vlasti u Crnoj Gori. Faktička nezavisnost ogledala se, pored ostalog, i u širokoj upotrebi crnogorskih nacionalnih zastava. One se dijele ne samo među crnogorskim i brdskim, već i u nekim hercegovačkim plemenima. Poslije pobjede na Krusima, pojedinačni slučajevi primanja turskih zastava, najčešće zbog krajnje materijalne oskudice, smatraju se otvorenom izdajom otadžbine i žigošu kao najteže beščašće. Oštro se reagovalo i prema turskim funkcionerima koji su podsticali takve postupke. U pismu Mustaj-paši (13. I 1828), ispunjenim prijekorima pa čak i prijetećim tonovima, vladika Petar pita skadarskog vezira ima li istine u glasovima da je primio neke Ceklinjane i Pipere "i da ste im darove i barjake dali i vojsku im na pomoć obećali...".23 Nešto kasnije (11. V 1828), vladika je povodom tih turskih barjaka uputio poslanicu Ceklinjanima. U njoj je data svojevrsna definicija tog akta i predočene posljedice koje iz njega proističu. Koreći ceklinske glavare što su neki njihovi saplemenici primili barjake od skadarskog paše, vladika Petar I traži od njih da se izjasne da li su se "svih devet stotina junaka Turcima predali". Tako će biti načisto u koga se može pouzdati, a "od koga ćemo se kao od Turakah čuvati".24 Slični slučajevi su se ponaljali i u vrijeme mitropolita Petra II Petrovića Njegoša. Skadarski vezir je u toku gladnih godina 1846/47. dijelio Crnogorcima, pored hrane i odjeće, i svoje zastave. lako su mićenju i rovarenju Osman-paše podlegli mnogi gladni Crnogorci i Brđani, nijedno crnogorsko ili brdsko pleme, kao cjelina, nije prihvatilo ovu vrstu makar i formalnog potčinjavanja. I ti malodušni pojedinci, odmah po povratku iz Skadra, otkazivali su paši pokornost i odbacivali njegove zastave.25 Jednostavno, čin prihvatanja turskih zastava više nije mogao, ni faktički ni formalno, dobiti značenje koje je imao prije 1796. godine.

21 D. Bojanić, nav. djelo, 14, 48.
22 G. Stanojević, Сгпа Gora pred stvaranje države, 250.
23 Dušan Vuksan, Crna Gora i pogranični Turci, "Zapisi", knj. 13, Cetinje 1935, 297, 298.
24 D. Vuksan, Poslanice, Cetinje 1935, 211.
25 J. Milović, Napori skadarskog vezira Osman-paše da zavadi i pokori Crnogorce 1846. i 1847, "Glasnik odjeljenja društvenih nauka CANU", 3, Titograd 1981, 31-54.

CRNOGORSKI BARJAKTARI

Početak državotvornog procesa u Crnoj Gori vremeski se poklapa sa velikom istorijskom prekretnicom na kraju XVII i početkom XVIII vijeka, kad crnogorska oružana borba sa Turcima prerasta u oslobodilački pokret koji kao krajnji cilj ima potpuno rušenje turske političke vlasti i koji poprima jasnu vjersku dimenziju. "Za krst časni i slobodu zlatnu" - postaje borbeni poklič, još nejasno formulisan, ali u praksi široko primjenjivan. Logična prateća komponenta ovog procesa je i nastajanje nacionalnih amblema - grba i zastave. Postoje indicije da su već u toku Morejskog rata nastale prve crnogorske zastave sa krstom kao glavnim i, vjerovatno, jedinim simbolom. U pismu iz 1687. godine, mitropolit Visarion poziva generalnog providura u Zadru da uputi vojsku u Albaniju, "a mi ćemo su dvije hiljade našijeh Crnogoraca doći na vašu službu i s barjakom od vjere svete, to jest s časnijem krstom biti ćemo pred njima".26 Međutim, i "prve zastave koje su Crnogorci dobili od Mlečana bile su sa krstom kao simbolom velike borbe između hrišćanstva i islama",27 pa se iz mitropolitovog pisma ne može izvući siguran zaključak misli li оп na crnogorske ili mletačke krstaš barjake. Daleko pouzdaniji dokaz u tom smislu nalazimo u aktu kotorskog vanrednog providura Senatu od 14. IX 1694. godine. On saopštava da plemena u podaništvu Republike "smatraju trajnim običaj prema kome su im vlasti od početka dodijeljivale svilene barjake sa likom slavnog sv. Marka". Smatra da je to nepotreban trošak, "jer sklonostima tih Ijudi bolje pristaje barjak od crvenog i žutog platna, koji ovi zatim prema svojim običajima podešavaju". Providur traži 24 takve zastave i jednu "od istog materijala", ali većih dimenzija, "za tvrđavu Klobuk".28
Plemenska i bratstvenička tradicija u Crnoj Gori vezuje prve zastave i prve barjaktare za ličnost i doba mitropolita Danila Petrovića Njegoša. Naravno, pritom se podrazumijevaju nosioci nacionalnih, a ne tuđinskih zastava, kojih je tada moralo biti, ali ih predanje, jednostavno, briše iz sjećanja. U sporu oko barjaktarstva iz osamdesetih godina XIX vijeka, jedna od parničarskih strana navodi da je barjak u njihovoj kući bio od boja na Carevom Lazu29 (po predanju 1712). U drugom sličnom sporu iz istog vremena, parničar je još određeniji. On ističe svog pretka Marka Vučkova Vučkovića, savremenika mitropolita Danila, kao prvog Ijubotinjskog barjaktara. Zatim ređa još šest Markovih direktnih potomaka koji su kroz period od 165 godina (1697-1862), sa kratkim prekidom u doba Šćepana Malog (1767-1773), nasljeđivali barjaktarstvo. U istinitost ovih navoda ne može se sumnjati, jer bi ih, u suprotnom, drugi parničar kategorički pobio. U ovom slučaju, ne samo da nijesu bili osporeni, već je od strane Ministarstva vojnog, arbitra u sporu, izdato uvjerenje da su Marko Vučkov, njegov sin, dva unuka, dva praunuka i prapraunuk"nosili, počevši od 1697. pa sve do 1862. godine, barjak crnogorski".30 I Pero Boškov Raičković iz Farmaka, u svojoj žalbi kralju Nikoli (1913), barjaktarstvo svog pretka veže za njegov podvig u boju na Carevom Lazu. Otevši dvije turske zastave, on je kući Raičkovića osigurao pravo na nošenje barjaka u sljedećih 160 godina.31

26 J. Tomić, Pećki patrijarh Arsenije III Čarnojević prema Mlečanima i ćesaru (1685-1695), "Glas Srpske kraljevske akademije", LXX, Beograd 1906, 115.
27 Isto, 124, 125.
28 // Montenegro da relazioni dei proveditori veneti (1687-1735), 47.
29 Arhiv'Crne Gore Cetinje /ACG/, Ministarstvo vojno /MV/1885, br. 379 od 26. VIII 1885.
30 ACG, MV 1885, br. 676 od 18. XI 1885.
31 Risto Dragićević, Nekoliko podataka o crnogorskim barjaktarima i barjacima, "Istoriski zapisi", knj. VII sv. 10-12, Cetinje oktobar-decembar 1951, 450.

Barjaktari na Carevom Lazu pominju se i u stihovima mitropolita Petra I u Pjesmi kako Crnogorci razbiše Turke 1712-ga goda:

"I tu vojsku bješe uredio
sve po redu pleme do plemena,
a pred njima plemenske glavare:
vojevode, kneze i serdare
i delije mlade barjaktare".32

Narodno predanje nije, svakako, istorijski izvor prvog reda. Međutim, ono u Crnoj Gori, zbog specifičnih životnih nazora i specifičnog mentaliteta njenih žitelja, sadrži vrijedne istorijske podatke. Događaji i junaci, i u deseteračkom stihu i u proznom prikazu, nijesu izmišljeni. Događaji su tačno ili približno tačno datirani i locirani, a junaci precizno određeni ličnim imenom, rijetko prezimenom, a gotovo redovno i patronimom, i to u njegovom širem značenju ( "Bogdan Vukov iz sela Zalaza"). Tako ispjevani ili ispričani junački podvizi dobijali su konačnu verifikaciju tek pošto ih čuje i prihvati pretežni dio ukupne populacije. Pritom niko nije mogao za sebe, svoje bratstvo ili pleme prisvojiti zasluge koje im ne pripadaju. Ovako stroga verifikacija osiguravala je priči vjerodostojnost. Zato se, i pored oskudnih podataka u pisanim izvorima, zahvaljujući upravo narodnom predanju, može dati određena slika o crnogorskim zastavama i crnogorskim barjaktarima u prvoj polovini XVIII vijeka. Izvjesno je sljedeće: Crnogorci su krajem XVII ili početkom XVIII vijeka upotrebljavali zastave sa krstom kao osnovnim i jedinim simbolom; pored glavne vojne zastave, alaj barjaka (zastava čitave crnogorske vojske), postojale su i lokalne, knežinske, odnosno plemenske; u to vrijeme uspostavljeno je zvanje stalnih barjaktara, po pravilu nasljedno, kao i sve druge glavarske funkcije. Postavlja se pitanje zašto u mnogobrojnim pisanim izvorima iz prve polovine XVIII vijeka nema podataka o crnogorskim zastavama i crnogorskim barjaktarima. Ta činjenica se samo djelimično može objasniti neriješenim političkim statusom Crne Gore u odnosu na Portu i nepostojanjem državne i vojne organizacije. Mnogo je vjerovatnije da je ovakvo stanje bila direktna posljedica cmogorskog načina ratovanja. Vojska milicijskog tipa, koja se okupljala u okviru knežinskih, plemenskih i nahijskih granica, neogranizovana i vojnički slabo opremljena, sticala je borbeno iskustvo, uglavnom, kroz intenzivno četovanje po susjednim područjima, a rjeđe u povremenim odbrambenim akcijama protiv jačih turskih vojnih snaga. Uspješnost svog djelovanja zasnivala je na izvanrednoj prilagođenosti i osposobljenosti u borbi na planinskom zemljištu i na taktici iznenadnih, munjevitih juriša i, u slučaju potrebe, isto tako brzog povlačenja. U četničkim upadima, pripremanim i izvođenim u strogoj tajnosti, zastava je mogla samo ometati i paralisati akciju, posebno momenat iznenađenja kojemu se pridavao izvanredan značaj. I, što je vrlo važno, na ovaj način se akciji davao nezvaničan značaj, što je vlastima na Cetinju pružalo mogućnost opravdanja da je izvedena bez njihovog znanja i odobrenja.
Početkom druge polovine XVIII vijeka pojavljuje se nešto više podataka o zastavama i barjaktarima. U predstavci mitropolita Vasilija carici Mariji Tereziji iz 1751. godine navodi se: "Kad njen mitropolit naredi, skupe se ovi svi (Crnogorci -M. J.) i dođu pod svojim zastavama i sam mitropolit polazi s njima u rat".33 Bez sumnje, vladika govori o crnogorskim zastavama, a implicitno potvrđuje postojanje knežinskih zastava i nasljedne institucije knežinskih barjaktara.

32 Petar I Petrović Njegoš, Pjesma kako Crnogorci razbiše Turke 1712-ga goda; citirano iz : J. Milović, Petar I Petrović Njegoš, pisma i dokumenta, građa 1821-1830, knj. 2, Titograd 1988, 337.
33 D. Vuksan, Istoriska građa, "Zapisi", knj. XXIII, Cetinje 1940, 177.

Jer, samo pet godina kasnije, u obraćanju kotorskom izvanrednom providuru Đustinu Boldu, među najvažnijim glavarima po prvi put su uvršteni i barjaktari - "Mi serdari, i vojvode, i knezovi, i glavari i barjaktari ot svijeh nahijah ot Cerne Gore".34 Kasnija česta nabrajanja takvog glavarskog sastava nedvosmisleno pokazuju da barjaktari stiču sve veći rang i uživaju veliki ugled u Crnoj Gori. Teške unutrašnje prilike u zemlji poslije smrti Šćepana Malog (1773), znatno pogoršane političkim i vojnim djelovanjem skadarskog vezira Mahmud-paše Bušatlije, dovele su u ozbiljnu krizu crnogorsku oslobodilačku borbu. Bušatlija je uspio da u periodu od 1782. do 1785. godine natjera na pokornost sva brdska i veći dio crnogorskih plemena i prisili ih na primanje turskih zastava. Pod okolnostima velikog turskog pritiska nije bilo mogućnosti za širu upotrebu nacionalnih vojnih zastava. Do prve velike pobjede nad Mahmudovim snagama (1796), crnogorske zastave se pominju u samo jednom slučaju, i to prije nego što je skadarski paša uspio nametnuti toliko jak uticaj i unijeti strah među Crnogorce. Naime, u oktobru 1780. godine četrnaest knežina iz Crne Gore (po jedna iz Dobrskog Sela, Ulića, Ćeklića, Ljubotinja i Brčela, po dvije sa Cetinja i iz Građana i Tomića, te tri iz Ceklina ), svaka sa po stotinu pušaka, napale su sa razvijenim zastavama na Brajiće.35 Činjenice vezane za ovaj neslavni pohod posredno omogućavaju niz važnih saznanja o organizaciji crnogorske vojske. Prije svega, potvrđuju da su knežine bile organizovane kao vojne formacije sa po 100 boraca, brojno stanje poznato iz vremena kad je Crna Gora priznavala vrhovnu tursku vlast, i da je svaka od njih imala svoju vojnu zastavu i svog barjaktara. Znači, knežine, a ne plemena, bile su osnovne vojne jedinice. To potvrđuje i jedna poslanica mitropolita Petra I Ceklinjanima: "Knezu Daici i tvojoj družini dragi pozdrav. Kako ste ovđena dohodili i s momom (!?) žuđeli da vi pošljem četiri barjaka na četiri četvrtine ot Ceklina i ja vi i šiljem s blagoslovom, da ih nosite zdravo i veselo za poštenje vaše, za našu vjeru i slobodu svega našega otečestva".36
Istorijat knežinskih zastava i institucije barjaktara od 1796. godine do proglašenja Crne Gore za knjaževinu (1852) sadržan je u prilično škrtim, ali pouzdanim izvorima. To su dokumenti koji samo uzgredno tretiraju zastave i barjaktare, zatim onovremena strana putopisna djela sa dosta oskudnim bilješkama na ovu temu i bratstvenička tradicija sačuvana u dokumentaciji vezanoj za brojne sporove oko barjaka.
Počev od 1796. godine, postoji više dokumenata u kojima se pominju crnogorske zastave i crnogorski barjaktari. Međutim, sve do motropolita Petra II, ni jedan ne sadrži opis zastave niti daje, ne bar eksplicitno, podatke o vrstama barjaka i normama za postavljanje njihovih nosilaca. Deset dana prije bitke na Martinićima (11/22. VII 1796), na Cetinju je održan Opštecrnogorski zbor. Ubjedljivom većinom glasova, odlučeno je da se Piperima i Bjelopavlićima pritekne u pomoć za odbranu od Mahmud-pašinog napada. Ova odluka Zbora, kasnije dopunjena i nazvana Stega, donešena je "pod znamenom sveopšćavo barjaka".37 Na bojnom polju u Martinićima, po izvještaju ruskog đakona Aleksija koji je tada boravio u Crnoj Gori, Cmogorci su izgubili samo jednu zastavu, a zaplijenili 18 neprijateljskih.38 U bici na Krusima (22. IX - 3. X 1796), isti izvještač ističe da Turci nijesu uspjeli da osvoje ni jednu cmogorsku zastavu.39 Iz već citirane poslanice vladike Petra I Ceklinjanima, poznat je jedan od ceklinskih knežinskih barjaktara u bici na Krusima: "No ja razumjeh - piše vladika - da su se putom, kad su odovuda krenuli, razgovarali se pop Kostić s Milošem Jankovićem oko barjaka. Nije im za prešu da se inade.

34 J. Milović, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), Cetinje 1956, 225.
35 Isto, 343, 344; G. Stanojević, Crna Gora pred stvaranje države, 50.
36 R. Dragićević, nav. djelo, 437 - prepisano sa originala u Arhivskom odjeljenju Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju /AO NMCG/, fond Petar I 1828, 23. IV 1828.
37 M. Medaković, Povjestnica Crne Gore od najstarijih vremena do 1830, Zemun 1850, u dodatku str. 39.
38 Marko Dragović, Materijal za istoriju Crne Gore, "Glasnik Srpskog učenog društva", кпј. 65, Beograd 1886, 134.
39 lsto, 140, 141.

Znam ovo: kad smo bili u Kruse protivu silnoga Mahmuta vezira da je nosio barjak Savić Jankov".40 U bratstveničkoj tradiciji Vučkovića zna se da je u istoj bici od Ijubotinjskih barjaktara bio Andrija Milošev.41
I poslije 1796. godine u Crnoj Gori postoje samo knežinski barjaktari. To se da jasno zaključiti iz jednog pisma mitropolita Petra I iz 1818. godine. Vladika se interesuje kod austrijskih lokalnih vlasti za tačan datum dolaska u Boku cara Franca I, kako bi mogao poslati svoje Crnogorce sa zastavama da mu iz nekog pogodnog pograničnog mjesta odaju počasti. "Ja sam imao razgovore s glavari knežinah... ot Katunske i Riječke nahije kad ... u Boku unježe da nekoliko vojske naše pođe s barjacima".42 Nešto kasnije (1832), o tome piše i ruski dvorski savjetnik Aleksandar Rojc: "Plemena imaju svoje barjake, svoga barjaktara i vojskovođu. Barjaka ima 100 do 150. Razumije se, svoj barjak nose pojedini rodovi ili porodice, jer plemena ima u najvišu ruku samo 50".43 I pored neprecizne formulacije i neodgovarajućih termina koje upotrebljava za označavanje unutrašnje plemenske strukture, Rojc je tačno uočio suštinu - neslaganje između naziva plemenskih zastava i broja plemena, s jedne, i 100 do 150 zastava, s druge strane. Ovaj istaknuti ruski pravnik i političar posjetio je Crnu Goru u vrijeme kad je u njoj već potpuno izgrađena plemenska organizacija bila potisnula staru podjelu na knežine. Ostali su samo neki njeni tragovi - titula kneza, koji i dalje uživa visoki rang u glavarskoj hijerarhiji, i plemenski ogranci, manje ili više posebni u odnosu na čitavo pleme, koji se približno uklapaju u granice nekadašnjih knežina. U kompaktnijim plemenima (Ceklin, Ljubotinj, Podgor ...) uz termin barjaktar se upotrebljava plemensko određenje (ceklinski, Ijubotinjski, podgorski ... ), a u onima u kojima su se iz cjeline jasno izdvojili djelovi sa svojstvima posebnih plemena, naziv se vezuje uz pojedine ogranke. Tako Vučkovići ističu da je njihov predak bio prvi Ijubotinjski barjaktar,44 što ne znači i jedini, a Šaranovići, koji pripadaju vrlo izdiferenciranom dijelu bjelopavlićkog plemena, govore da im je od vladike Petra I pripadao petrušinski barjak.45 U oba slučaja jedini kriterijum za broj zastava koji je mogao pripasti jednom plemenu bila je brojnost njegovog ukupnog boračkog sastava. Iščezavanjem knežina, za lokalne zastave počeo se upotrebljavati samo naziv plemenska, pa to može dovesti do pogrešnog zaključka da je svako pleme imalo samo po jednu zastavu i po jednog barjakatara, a to je bio slučaj jedino kod najmanjih plemena.
Od 1796. godine u Piperima i Bjelopavlićima, a poslije 1820. i u Morači i Rovcima, kad su ova plemena postala sastavni dio crnogorske teritorije, uspostavljena je stalna starješinska organizacija istovjetna s onom u staroj Crnoj Gori. Po važećim starocrnogorskim mjerilima, određeni su im i barjkatari i dodijeljene zastave. Potvrdu za ovo nalazimo u čuvenim poslanicama mitropolita Petra I. Kod skoro svakog obraćanja ovim plemenima, poslanica počinje sa poimeničnim ređanjem njihovih glavara. Među njima su uvijek serdar, vojvoda, kneževi i barjaktari.48 I u tradiciji Pipera, Bjelopavlića, Moračana i Rovčana, za razliku od starocrnogorskih plemena, njihovi prvi barjaktari vezuju se za doba vladike Petra I. Ova tradicija, kojoj se od strane zvaničnih državnih organa bespogovorno vjerovalo, koristila se kasnije ne samo za veličanje junačkih podviga njihovih predaka, već i u ostvarivanju prava na nošenje barjaka.47

40 R. Dragićević, nav. djelo, 437.
41 Jovan Vučković, Bratstvo Sarap u Ljubotinju (šapilograf), Detroit 1960, 58.
42 J. Milović, Petar I Petrović Niegoš, кпј. I, Titograd 1974, 32-39.
43 J. Milović, Ruski dvorski savjetnikAleksandar fon Rojc u posjeti Crnoj Goriod 26. do 30. maja 1832, "Zbornik za slavistiku", 1/1970,83, 84.
44 ACG, MV 1885, br. 676 od 18. XI 1885.
45 ACG, MV1885, br. 123 od 12. III 1885.
46 D. Vuksan, Poslanice, 55; Isti, Istorijska građa, "Zapisi", knj. XV, Cetinje 1936, 299; J. Milović, Petarl Petrović Njegoš, knj. 1, 281-283.
47 ACG, MV 1885, br. 123 od 12. IV; MV 1887, br. 103 od 8. II; MV 1896, br. 49 od 8. I; D. Bojanić, nav. djelo, 22,50.

Mitropolit Petar I je bio uspio da na kratko vrijeme postavi glavare, pa i barjaktare, i u još neoslobođenim brdskim i dijelu hercegovačkih plemenđ.48 Međutim, pod jakim turskim pritiskom i zbog čestih krvavih odmazda radi šurovanja sa Cetinjem, ta organizacija za života Petra I nije mogla trajno opstati. Zato nije poznat ni jedan slučaj da pripadnici ovih plemena ističu da su imali barjaktare prije mitropolita Petra II, koji na "barjake podarene od skadarskog vezira i sa polumjesecem (misli na turske zastave na silu nametnute brdskim i hercegovačkim plemenima -M. J.) ... stavlja svojom rukom znamenje krsta, režući polumjesec. Zatim dijeli glavarstva i postavlja svoje Ijude po najudaljenijim plemenima i krajevima, gdje su ih prije paše postavljali".49

Vudvil Katon - Blagosiljanje zastave

Pravo na nošenje barjaka bilo je nasljedno, kako u staroj Crnoj Gori tako i u plemenima oslobođenim poslije 1796. godine. "Isto kao što je nasljedno dostojanstvo vojskovođe, tako je nasljedno i dostojanstvo barjaktara, a i kneza, i njihov nasljednik, ma kako mlad bio, vodi vojsku i nosi barjak uz pomoć i savjet svojih srodnika".50 Sa ovim se slažu i zapažanjćj Vuka Karadžića: "Osim vladike, svaka nahija ima jednog serdara, svako pleme jednog vojvodu, kneza i barjaktara. I sva ova zvanja su nasljedna u nekim porodicama".51 Karadžićevo kazivanje treba korigovati samo u odnosu na kneza i barjaktara, jer je njih u plemenu, zavisno od njegove veličine, bilo po nekoliko.
O okupljanju boraca pod barjak govore neki izvori iz prve polovine XIX vijeka. Nastajanjem i jačanjem državne organizacije, pravo na poziv na oružje načelno je prešlo na mitropolita. No, Petar I nije imao dovoljno moći, prije svega efikasne državne egzekutivne organe, da tim
pravom neprikosnoveno raspolaže. Mimo mitropolitove volje i bez njegove saglasnosti, ponekad je dolazilo do spontanih i vrlo ozbiljnih vojnih akcija. Tako je Petar I, strijepeći od posljedica otvorene podrške pobuni u Lješkopolju, pokušao da je spriječi. Međutim, znatan broj Cmogoraca već se bio aktivno uključio u Iješkopoljske nemire. Na optužbe Tahir-bega Averića Podgoričkog i Mehmed-kapetana Spuškog, vladika se pravdao da je sve to bilo protiv njegove volje. Da nije tako - nastavlja Petar I - "ne bih vraća Crnogorce, koji bjehu s barjacima krenuli da svoje granice i sebe čuvaju, razumijući da je vojske iz Skadra u te gradove došlo i da će jošt mnogo vojske doći i boj da se započeo činiti".52 Inače, kad se dobijalo odobrenje ili naređenje sa Cetinja, "narod se poziva na oružje pomoću zastave što je barjaktar pobija na krov kuće. Zatim barjaktari sakupljene borce vode serdaru. Oni se nalaze pod njegovim zapovjedništvom i vode borce u boj".53 Uredbom knjaza Danila, sprovedenom odmah poslije završetka crnogorsko-turskog rata 1852-1853. godine, crnogorska narodna vojska, ukupno 9 700 boraca, izdijeljana je na stotine i desetine (desečarije) sa stotinašima i desečarima na čelu.

48 J. Milović, Petar I Petrović Njegoš, knj. II, 285, 286, 288; D. Vuksan, Poslanice, 81.
49 R. Vešović, Mitropolit Petar II Petrović Njegoš, "Spomenica Petra II Petrovića Njegoša-vladike Rada 1813-1851-1925.", Cetinje 926,14.
50 J. Milović, Ruski dvorski savjetnik Aleksandar fon Rojc u posjeti Crnoj Gori, 77, 78.
51 Vuk Karadžić, Crna Gora i Boka Kotorska, Beograd 1922, 41.
52 D. Vuksan, Crna Gora i pogranični Turci, "Zapisi", knj. XIII, Cetinje 1935, 348, 349.
53 Branko Pavićević, Jedan zanimljiv članak o Njegošu iz 1851. godine, "Glasnik cetinjskih muzeja", knj. VII, Cetinje 1974, 99.

Svaka stotina dobila je svoju zastavu, a imenovan je i njen barjaktar. Od probranih boraca iz svih plemena formirana je knjaževa garda. Ova elitna boračka jedinica brojala je u početku 400.vojnika, a poslije Grahovačke bitke (1858), u kojoj su gardisti pretrpjeli teške gubitke, uključujući i njihovog komandanta vojvodu Đura Kusovca, obnovljena je i povećana na 1.000 boraca. I garda je bila izdijeljena po dekadnom sistemu (stotine i desečarije) sa starješinskom strukturom koju su, pored komandanta, činili desečari, stotinaši i barjaktari.54 Sem uvođenja novog zvanja gardijskog barjaktara, ovom uredbom nijesu izvršene
bitnije izmjene u instituciji vojnog barjaktarstva. Alaj-barjak, iako potpuno nove forme, zadržao je
raniji status, a stotinaški barjaktari se jedino po nazivu razlikuju od dotadašnjih knežinskih. I izbor
većine novih barjaktara izvršen je među potomcima starih, što potvrđuju brojna bratstvenička predanja
o neprekinutom kontinuitetu prava na nošenje barjaka u njihovoj kući. To pravo se nastoji održati čak i
u slučajevima pogibije svih odraslih muškaraca iz jedne kuće. U tom smislu karakterističan je slučaj sa
potomcima moračkog barjaktara iz doba mitropolita Petra I Radovana Božova. Pod zastavom su poginuli prvo Radovan i njegov sinovac Spasoje. Knjaz Danilo je dao barjak Radovanovom sinu Mitru, koji je pod njim izgubio obje noge, a zatim drugom sinu Đerku koji je poginuo. Kako su Mitrovi i Đerkovi sinovi tada bili
maloljetni, barjak je prešao na drugo bratstvo, ali uz obećanje da će ga naslijediti potomci starih, a ne novog barjaktara.55 No, i od nasljednih normi se ponekad odstupalo.

F. Kikerec - Bitka kod Podgorice

Stalni sukobi sa Turcima pružali su široke mogućnosti za lično isticanje u borbi. Tako je Ćetko Janković posjekao na Grahovcu (1858) turskog alaj-barjaktara ( kad su u pitanju turske trupe, termin alaj-barjaktar označava nosioca pukovske zastave) i donio njegovu zastavu vrhovnom komandantu vojvodi Mirku Petroviću, pa ga je ovaj imenovao za stotinaškog barjaktara.56
Činjenica da se Ćetkov sin u žalbi Ministarstvu vojnom ne poziva na svoje dalje pretke barjaktare, govori sama za sebe da ih, prije oca, nije ni imao. Sava Toškova Minića iz Rovaca imenovao je knjaz Danilo za barjaktara Veljedubočke stotine i u tom zvanju ostao je punih trideset godina, tj. do 1882. godine.57 U isto vrijeme postavljen je i jedan od cuckih barjaktara.58 U oba slučaja, iz njihovih žalbi Ministarstvu vojnom povodom spora oko prava na zastavu, ne vidi se kako su zaslužili barjak i koga su u tom zvanju naslijedili. Iz toga se da zaključiti da su u doba knjaza Danila neke stare barjaktarske kuće, zbog neuklapanja u knjaževe mjere na kršenju plemenske samovolje i uspostavljanju jake državne vlasti, pale u nemilost kod gospodara i izgubile pravo na nošenje barjaka. Tako su i ova dva barjaktara, sva je prilika, dobili mogućnost da popune na taj način upražnjena mjesta. No, to pravo se moralo itekako zaslužiti.

54 K. Петкович, Черногорји u Черногорци, Санкт Петербуљ 1877, 78-87, 92-95; В. Pavićević, Knjaz Danilo, Beograd 1990, 71, 72, 207, 208, 441, 442.
55 ACG, MV 1896, br. 49 od 8. I 1896.
56 ACG, MV 1888. br. 177 od 10. IV 1888.
57 ACG, MV 1890, br. 812 od 5. IX 1890.
58 ACG, MV 1891, br. 1034/9 od 20. IX 1891.

Vidi se to i iz molbe Vasa Koičina Barjamovića da mu se dodijeli barjak njegovog oca koji je poginuo u ratu sa Turcima 1862. godine. "Bio mi je đed, i prađed, i šukunđed, te su bili kneževi, a i otac mi knez, a poslijed kad nestanu kneževi po Crnoj Gori, a postane za Knjaza Danil, tade metne ga za barjaktara od cijela plemena podgorskog mog oca. On je bio ne gori od drugijeh barjaktara".59 Garda knjaza Danila nije nadživjela svoga osnivača. Pokazalo sa da vojne jedinice miješanog plemenskog sastava ne odgovaraju crnogorskom načinu i shvatanju borbe.60 Zato o nosiocima gardijskih zastava gotovo da i ne postoje značajniji podaci. Samo jedan zapis iz memoara Rada Turova Plamenca, po sjećanjima iz njegovog djetinjstva, svjedoči da su one uopšte postojale. "Skoro ispred ovog rata (1858) -piše Plamenac - bješe knjaz Danilo naredio da se načine barjaci od garde s bijelijem orlom na sredini, na crvenom polju ... i na Đurđevdan pozvao sve barjaktare i predadi im barjake koje sam ja višini pomaga nataći na koplje".61 Postojanje gardijskih barjaktara potvrđuje i činjenica da se još 1880. godine u Ministarstvu vojnom čuvao stari barjak iz vremena knjaza Danila "te ga je garda nosila".62 Prvog januara 1871. godine izvršena je radikalna reorganizacija crnogorske vojske. Ukupne vojne snage su u šest pješadijskih i jednu gardijsku brigadu (tom uredbom garda je ponovo formirana). Brigade su bile podijeljene na bataljone, bataljoni na čete, a čete na vodove i poluvodove. Na svaku četu postavljen je po jedan barjaktar sa dva desečara, kao zamjenika, i pratnjom od četiri vojnika.63 Što se tiče barjaktara, ni ova uredba, faktički, nije donijela bitnije promjene. Četa, nasljednica ranije stotine sa promjenjivim nazivom, ostala je jedina vojna formacija koja ima sopstvenu zastavu. Za veće jedinice - bataljone i brigade - ova uredba nije uspostavila barjake i barjaktare. Dio teksta koji se odnosi na prijetnju barjaktara sugeriše bitna odstupanja od principa nasljeđivanja barjaktarskog zvanja. Međutim, ova nova norma nikada nije oživotvorena, pa se u praksi primjenjivalo, gotovo isključivo, nasljedno pravo. Od palog barjaktara zastavu je uvijek prihvatao, kasnije i zadržavao, neko od njegovih najbližih srodnika (sin, brat, sinovac... ), a nadležne vojne vlasti, kao i sam knjaz Nikola, bez sumnje glavni autor ove uredbe, prihvatili su i poštovali takvu praksu. Da je običajno pravo prevagnulo nad novoom uredbom, vidi se iz jedne žalbe iz 1880. godine. Žalilac navodi da je u ratu 1876-1878. godine bio prvi podbarjaktar, da se vrlo istakao u borbi ("posjekao pet glava"), ali je, ipak, poslije pogibije barjaktara, zastava data bratu poginulog.64
Poslije pobjedonosnog rata 1876-1878. godine i Berlinskog kongresa (1878), koji je Crnoj Gori donio i formalno-pravno priznavanje državnog suvereniteta i značajno teritorijalno proširenje, ubrzan je rad na usavršavanju vojne organizacije i njeno širenje na nove oblasti koje su ušle u sastav Knjaževine. Vojnom reorganizacijom od 1880, koja je ozvaničena propisima iz 1881. godine, pored mnogih značajnih novina, uspostavljena su zvanja brigadnog i bataljonskog barjaktara, uz zadržavanje postojećeg četnog. Prve vijesti o postojanju bataljonskih barjaktara potiču iz 1882. godine. U jednoj molbi upućenoj Ministarstvu vojnom navodi se da je "po zapovjedi N. V. sa Božjom voljom, uredilo se da svaki bataleon ima posebiti svoj bataleonski barjak".65 Ipak, izgleda da su prvi bataljonski barjaktari imenovani tek 1/13. jula 1882. godine. Taj datum je, radi lakšeg snalaženja, već unaprijed upisan u cirkularnom obrascu (upitniku) Ministarstva za popis starješinskog kadra po bataljonima, pod rubrikom "Kada je postao bataljonski barjaktar".66

59 ACG, MV 1883, br. 332 bez datuma.
60 ACG, MV 1886, br. 780 i 781 od 24. XI 1886.
61 Rade Turov Plamenac, Zeko Stankov, odlomak iz Memoara, Citirano prema: Svjedočenja, izbor iz memoarske literature, Titograd 1978. 85, 86.
62 ACG, MV 1880, br. 57 bez datuma.
63 Pedeset godina na prestolu Crne Gore (1860-1910), Cetinje 1910, 59-61.
64 ACG, MV 1880, br. 44 bez datuma.
65 ACG, MV 1882, br. 32 od 4. II 1882.
66 ACG, MV 1891, br. 1050 od 20.1Х 1891.

Po svoj prilici, tada su postavljeni i brigadni barjaktari, jer su u nešto kasnijem popisu crnogorske vojske (1885), sa naznačenom strukturom starješinskog kadra u šest brigada, uvršteni i jedni i drugi. Tako je I brigada imala 1 brigadnog, 6 bataljonskih i 41 četnog barjaktara; II brigada 1 brigadnog, 6 bataljonskih i 46 četnih; III brigada 1 brigadnog, 5 bataljonskih i 35 četnih; IV brigada 1 brigadnog, 6 bataljonskih i 44 četna; V brigada 1 brigadnog, 5 bataljonskih i 45 četnih i VI brigada 1 brigadnog, 6 bataljonskih i 45 četnih barjaktara.67 Vojnom organizacijom s početka osamdesetih godina XIX vijeka izvršene su posljednje izmjene u instituciji vojnog barjaktarstva. Od tada pa do kraja postojanja samostalne crnogorske vojske, odnosno države, u njoj su postojala četiri ranga: alaj, brigadni, bataljonski i četni barjaktar.

NASLJEDNO PRAVO NA BARJAKTARSTVO U DOBA KNJAZA/KRALJA/ NIKOLE

I pored nekih pokušaja da se izvrše određene promjene, nasljedno pravo na četnu zastavu zadržano je kao glavni kriterijum za njeno dodijeljivanje i u doba posljednjeg crnogorskog vladara knjaza /kralja/ Nikole. Međutim, rat sa Turcima 1862. godine i događaji koji su mu prethodili doveli su u pitanje njegovu dosljednu primjenu. Naime, Crna Gora je u ovom ratu pretrpjela ogromne Ijudske gubitke, a posebno teško su stradale barjaktarske kuće. Uvijek na čelu juriša svoje čete, barjaktar sa razvijenom zastavom bio je laka meta za protivničke strijelce. Palu zastavu hitro je prihvatao neki od njegovih najbližih srodnika i grabio da se stavi na čelo svoje jedinice. Naravno da je ovako shvatanje barjaktarske funkcije i barjaktarske časti skupo plaćano. Često su za kratko vrijeme ginuli ili ostajali obogaljeni svi odrasli muškarci užeg bratstveničkog ogranka, pa je barjak morao preći na drugoga, obično pripadnika istog bratstva. Maloljetni potomci poginulih kasnije su, pozivajući se na nasljedno pravo, pokušavali da povrate barjak od svojih daljih rođaka, u međuvremenu afirmisanih kao neustrašivih barjaktara. U Ministarstvo vojno stizale su njihove molbe i žalbe i vođeni sporovi. Svaki spor je posebno potresna priča o tragici crnogorskih barjaktarskih kuća. Jednu od njih priča sin već pominjanog Ćetka Jankovića iz Zagarača. Ćetko je teško ranjen u borbi kod Spuža (kolovoz) 1862. godine. U istom sukobu poginuli su, noseći Ćetkovu zastavu, svi njegovi najbliži, dva brata i sinovac, pa je barjak prešao na njihovog daljeg rođaka.68 Po sličnom osnovu pravo na barjak polaže i Mirun Milovanov Šaranović iz Ždrebanika. Njegov djed Zrno Stankov, koji je bio petrušinski barjaktarjoš u doba vladike Petra I, poginuo je na Slivlju. Za vladavine vladike Petra II barjaktar je postao njegov otac Milovan Zrnov, a poslije vojnih reformi knjaza Danila njegov stric Đoko Begov. Đoko je poginuo 1861. godine na Srebrnoj glavici više Spuža, a barjak je dobio Mirunov brat Jovan Milovanov, koji je pod njim poginuo u ratu 1862. godine. Mirun, tada četrnaestogodišnjak, vrlo se istakao u narednom ratu, pa traži da preuzme barjak od aktuelnog petrušinskog barjaktara.69 Novica Mitrov i Mišo Nikolin, vjerovatno iz Morače, pišu Ministarstvu vojnom: "Još u vrijeme takozvane parade Karađorđeve dat je barjak našem đedu Radosavu Božovu. On ga je nosio i pod njim poginuo. Poslije je isti barjak dat Spasoju Milunovu i on je pod njim poginuo. Isti barjak dat je Mitru Milunovu pa je i on pod njime osakatio. Poslije isti dat Đerku Milunovu. Pod njim je i on poginuo. Pošto svi pod barjakom izgiboše nema ga ko održati nego pređe na drugoga (u međuvremenu četa je ostala bez barjaktara -M. J. ) ... Pošto ni se, u pravo reći, kuća iskopala pod pomenutijem barjakom, to tražimo da ni se isti barjak povrati".70

67 ACG, MV 1885, br. 18 od 12. I 1885.
68 ACG, MV 1888, br. 177 od 10. IV 1888.
69 ACG, MV 1885,br. 123 od 12. II! 1885.
70 ACG, MV 1881, br. 103 od 8. II 1881.

Tako je striktna primjena nasljednog prava prouzrokovala masovne porodične pogibije čije su posljedice dovele u pitanje održanje tog prava. U stvari, jedna tradicionalna norma postala je sopstvena negacija. Sticajem ratnih okolnosti, jedan nasljedni tok je prekidan, a na samom bojnom polju otpočinjao je novi, najčešće u drugom ogranku istog bratstva. Ginuli su i novi barjaktari, kao i njihovi sinovi i braća, pa je njihovo novo zvanje osnaženo teškim dankom u krvi. Potomci starih barjaktara nijesu se lako mirili sa gubitkom barjaka, pa su njihove žalbe stavljale vojne vlasti pred delikatnom dilemom kako na pravičan način riješiti pojedine sporove. S jedne strane sinovi slavnih barjaktara koji su herojski poginuli na braniku otadžbine, a s druge novi barjaktari ili njihovi potomci, jednako neustrašivi i jednako spremni na najveće žrtve. Na osnovu kasnijih sporova, koji su se protezali sve do kraja XIX vijeka, moglo bi se zaključiti da su u većini slučajeva aktuelni barjaktari zadržali svoje barjake.

Knjaz Nikola ispred "Labaratorijuma"

Iskustva iz rata 1862. godine doprinijela su nešto elastičnijem pristupu u regulisanju prava na nošenje barjaka. U raspisu iz 1875. godine, i pored zadržavanja nasljednog prava kao osnovnog kriterijuma, dozvoljavaju se i druge mogućnosti za imenovanje barjaktara. U tom raspisu, vojvoda llija Plamenac, ministar vojni, daje upustva komandirima kako izvršiti smjenu prestarjelih barjaktara u njihovim bataljonima. "Ako oni imaju sposobnog sina, mogu mu ustupiti svoj barjak - a koi nije, onda će ga zastupit i uzet prvi zastupnik barjaktarski".71 Te iste godine, koja se u Crnoj Gori računa kao početak rata sa Turcima, izgleda da su, uglavnom, raščišćene dileme koje je nametnuo prethodni rat, pa se опа uzima kao polazište u rješavanju nasljednih prava. Naime, iz jednog mnogo docnijeg spora (1892) vidi se "da barjaktari imaju nasljedstvo na barjak od početka potonjega rata, tj. Ijeta 1875".72 Potvrdu da je taj termin postao prevashodni knterijum nalazimo i u jednoj žalbi iz iste godine. Otac žalioca bio je barjaktar deset godina, a poginuo je neposredno pred početak rata. Kako je sin poginulog barjaktara tada bio još dijete, barjak je dobio njegov sinovac. On ga sad traži za sebe, što Ministarstvo vojno ne prihvata sa obrazloženjem - odbija se "pošto mu je otac i priđe ustanka poginuo".73 U iste norme uklapa se i jedna prihvaćena žalba - "pošto je pok. barjaktar nosio barjak cijelog rata, to barjak ostaje njegovom sinu".74 Inače, barjaktari koji su preživjeli rat osigurali su pravo nasljedstva u svom rodu i to po strogo utvrđenom redosljedu - sin, brat, sinovac ... Barjak se nije mogao dati bratu bivšeg barjaktara ako je ovaj imao "sposobnog " sina.75 Sinovcu se dozvoljava da nosi barjak svog pokojnog strica sve do punoljetstva barjaktarevog sina, "a onda da mu preda barjak bez riječi".76

71 ACG, Senat 1875, br. 300 bez datuma.
72 ACG, MV 1892, br. 618 od 24. VI 1892.
73 ACG, MV 1892, br. 444 od 6. V 1892.
74 ACG, MV 1890, br. 923 od 24. IX 1890.
75 ACG, MV 1901 ,br. 1047 od 19. XI 1901.
76 ACG, MV 1888, br. 245 od 27. IV 1888.

Na barjak se pretendovalo čak i u slučajevima dužeg prekida nasljednosti. U tom smislu, karakteristične su dvije žalbe Ministarstvu vojnom s kraja marta 1911. godine. U prvoj, Petar Ristov Niković iz Gomjocrkvičke čete (Piva ) navodi da je njegov djed Jole postao barjaktar 1858. godine.
Kad je Piva 1867. ponovo potpala pod Turke, "Jole se ne šće predati Turcima, ni kletvu pogaziti, no od turske najezde uteče pod Vašu vlast, kod svojih rođaka Trebješana u Uskoke". Na početku ustanka 1875. godine vratio se u Pivu i odmah uključio u borbu. "A pošto nastupi zimnje doba, vojvoda Lazar Sočica, videći ga da je star, a slaboga zdravlja, naredi mu da ide doma, a da mu dođe sin Obren, koji je tada bio učitelj". Do Obrenovog dolaska, Sočica je za gornjocrkvičkog barjaktara imenovao Živka Bojata, pa je Obren ostao bez očevog barjaka. Uskoro (juna 1876) je rasformirana Gornjocrkvička četa - jedna polovina je priključena Donjocrkvičkoj, a druga selu Crna Gora.
Kako su obje čete imale svoje barjaktare, nasljedno pravo Nikovića na barjak je praktično ugašeno. Kada je 1895. godine ponovo formirana posebna Gornjocrkvička četa, došlo je do spora oko barjaka između dvije barjaktarske kuće, starije Nikovića i nove Bojata. "Skorašnjim prijepisom vojske - nastavlja Niković - oduzet je barjak od Bojata opet, a po predlogu G. brigadira Joka Adžića dat je Šolu Kneževiću... te po svemu ovome činim Vam dosadu za isti barjak i tražim da se dadne mene na osnovu Vašeg Visokog Ukaza zakonitog, jer
isti je obnarodovat da je barjak nasljedstveni, barjaktar je bio moj đed Jole". Petar se nada "da nam se ovoga puta neće učiniti krivo na isti, kao što je 1895. g, kad se Knežević nijedan nije smio tada javiti za isti barjak", јеr "im u pravoj muškoj liniji niko nije bio barjaktar..."77

Alaj barjaktar Marko Zekov Popović

U drugoj žalbi, već pominjani Peko Boškov Raičković navodi da je njegovom bratstveničkom ogranku
barjak oduzet 1872, poslije 160 godina barjaktarstva, kad je njegov stric Đurp Živkov odselio u Srbiju i
"priješao na najdaljeg našeg bratstvenika". A pod njim je poginuo njegov djed Vojo Pejatov (1832), a 1862.
godine "poginuli moji tri strica jednog dana na Banovu Gomilu i sva tri su posjekli Turci kod istog barjaka,
braneći Otadžbinu i svetu zastavu, a tako se i moj otac Boško oko istog barjaka sedam puta ranjavao
braneći ga ..., pa zato mi se do Vas i kriva da prema zasluga mojija starija, kao i po našljedstvu, nosi ovaj
barjak drugi, a ne zaslužni u svijem prilikama, što Ijudi znadu".78
Neka nasljedna prava na barjak ugasila su se poslije masovnog naseljavanja područja oslobođenih u ratu 1876-1878. godine. Barjaktar Buronjsko - stanisavljevićke čete Kenjo Markov preselio se sa porodicom na Velje Brdo. Shodno naređenju da se svi za vojsku sposobni muškarci uvrste u Vojne jedinice kraja u kojem žive, on više nije mogao biti buronjsko-stanisavljevićki barjaktar. Zbog toga je svog sina vratio u zavičaj, da "živi kod svoje braće u četi", i dao mu svoj grb i barjak. Sa ovim se saglasilo Ministarstvo vojno, uz obrazloženje da se "ovaj način odobraje".79

77 R. Dragićević, nav. djelo, 447, 448.
78 Isto, 450.
79 ACG, MV1891,br. 1054 od 10. X 1881.

Raspis Ministarstva vojnog brigadirima iz 1881. godine dopušta mogućnost da se u nekim slučajevima odstupi od nasljednog prava. "Počem će već mnogo barjakatara biti koji su za dalju vojničku službu nesposobni, to vam se naređuje, pri ustrojstvu vojske, da takvima barjak uzmete i dadete sinu njegovu ili vojniku iz iste porodice kad bi sposobni za barjak bili. Imali takav barjakatar sina ili bratstvenika, a nijesu za barjak sposobni, a vi ćete tader dati barjak najsposobnijem vojniku iz iste čete".80
Poznati su i neki drugi slučajevi oduzimanja barjaka. Barjaktaru koji je otišao u inostranstvo bez dozvole i pasoša oduzima se barjak "za vazda" i dodjeljuje njegovom bratu,81 a drugi "koji je prestupio zakon boži i našega Gospodara Knjaza i vlade..., lišava se za vazda toga imena (barjaktara-M. J.), kako on tako i njegovi sinovi". Novi barjaktar, kojega će izabrati komandir, treba da bude "dobar, valjan i pošten" i da ima saglasnost cijele čete.82 Knjaz je odobravao smjenu barjaktara i u slučajevima kad je to zahtijevao ukupni borački sastav njegove čete.83 Međutim, i pored ovih izuzetaka, barjaktarstvo je do kraja postojanja posebne crnogorske vojske ostalo jedini strogo nasljedni čin. Taj odnos, tj. razliku između barjaktarstva i drugih vojnih starješinskih zvanja, dobro ilustruje jedan slučaj iz 1881. godine. U okviru napora na uspostavljanju nove vojne organizacije, vojvoda Mašo Vrbica je upućen na Ljubotinj. Kod organizovanja Začirsko-dubovske čete, došlo je do svađe kome će se dodijeliti barjak, a kome oficirski rang. Kako su oba čina do tada imali Kusovci, vojvoda je presudio da se od jednoga moraju odreći, ostavivši im pravo da sami izaberu od kojega. Pod snagom Vrbičinog autoriteta, ovi su teška srca poslušali i opredjelili se za barjaktarstvo. Za ovu Vrbičinu odluku, iako je prihvaćena od Kusovaca, u četi je ocijenjeno da nije u duhu crnogorske tradicije, jer oficirstvo "dade se onome ko je sposoban, a barjak onome kojemu po ocu dolazi".84
Pravo imenovanja bataljonskog barjaktara pripadalo je iskuljučivo knjazu, odnosno kralju Nikoli. Određene dileme koje su u našoj istoriografiji iznošene oko toga pitanja, pa čak i suprotne tvrdnje,85 razrešava jedan akt vojvode llije Plamenca, ministra vojnog, komandiru Milu Đuraškoviću iz Ulcinja. Radi se, vjerovatno o Plamenčevom odgovoru na Đuraškovićev prijedlog za barjaktara u njegovom bataljonu. "Barjaktara od bataliona - odgovara Plamenac - to imenuje Gospodar, u to s nemojte stavljat".86 Istina, knjaz je kod imenovanja primjenjivao stare metode sa prividom demokratičnosti. Tako na molbu Sava Andrijina Dakovića iz Nikšića (1904) da ga postavi za barjaktara Trebješkog bataljona, odgovara: "To se ne može dati bez prisutva bataliona, a taderdaće se najsposobnijem".87 Očigledno, oba akta isključuju nasljedno pravo kao kriterijum za dodjelu. Potvrđuje to i naredba kralja Nikole brigadiru Milutinu Vučiniću (maj 1913) "da se barjak Spuškog bataliona dadne najstarijem četnom barjaktaru (naravno, iz istog bataljona -M. J.), ali bez prava na isti poslije ove vojne".88 Ipak, i kod nove barjaktarske institucije ponekad se prave ustupci duboko uvriježenom shvatanju nasljednosti, pa se prestarjelom barjaktaru, koji, kako sam priznaje, nije više sposoban da nosi barjak, dozvoljava, ali uz prethodnu saglasnost gospodarevu, da ga preda svom sinovcu.89

80 ACG, MV1881,br. 476 od 21.Х 1881.
81 ACG, MV1898, br. 312 od 16. III 1898.
82 ACG, MV 1888, br. 499 od 31. VIII 1888.
83 ACG, MV1887, br. 609 od 22. VIII 1887.
84 ACG, MV1881,br. 399 bez datuma.
85 R. Dragićević, nav. djelo, 443.
86 ACG, MV1888, br. 602 od21.X 1888.
87 R. Dragićević, nav. djelo 443.
88 Isto, 443.
89 ACG, MV1899, br. 118 od 1. II 1899.

Dok su sporovi oko četnog izazivali međubratstvenička, pa čak i unutarbratstvenička trvenja, kod bataljonskog je bila prisutna ta ista komponenta, samo na višem, međuplemenskom nivou. U sastav mnogih crnogorskih bataljona ulazili su borci iz dva do tri plemena, pa knjazu Nikoli nije bilo nimalo lako da donese odluku kojom ne bi povrijedio vrlo izraženu plemensku sujetu. Taj odnos ilustruje pismo komandira popa Nikole Simovića ministru Plamencu. "Vi znate - piše Simović - da se bataljon saglasiti ne može nikad na jednog čovjeka, nego se batalion dijeli na troje, to jest svako pleme ovij barjak za sebe ište".90
Crna Gora je u vrijeme uspostavljanja ranga brigadnog barjaktara imala samo šest brigada, a u I balkanski rat je ušla sa jedanaest. O ličnostima brigadnih barjaktara i o načinu njihovog imenovanja, što je, bez sumnje, spadalo u vladarevu nadležnost, ne zna se mnogo. Izvjesno je da se oni u dokumentima prvi put pominju 1885. godine, ali ne poimenično,91 dok su prve brigadne zastave izrađene, najranije, 1900. godine.92 Iz jedne žalbe s kraja marta 1911. godine, vidi sedaje barjaktar Primorske brigade bio Krcun Lazov Strugar i da mu je barjak tada uzet zbog poodmaklih godina.93 Izgleda da je baš te godine došlo do smjene starih brigadnih barjaktara i da se nije žurilo sa postavljanjem novih, јег na molbu Jovana L. Plamenca, iz istog vremena, da mu se dodijeli brigadni barjak, kralj Nikola odgovara: "Barjaci se brigadni neće davati nako javno kad vakat tome bude".94 Podaci o brigadnim barjaktarima iz balkanskih i I svjetskog rata su znatno brojniji. Sačuvani su i u arhivskim dokumentima i na onovremenim fotografijama. Tako se zna da je u jurišu na Taraboš poginuo Perko Krstov Vukotić, koga kralj naziva "alajbarjaktarom katunskim", a na Bregalnici Jakov Mirkov Aleksić.95 U fondu Muzeja kralja Nikole na Cetinju čuvaju se dvije crno-bijele fotografije na kojima se sa sigurnošću može identifikovati brigadna zastava, a samim tim i ličnosti brigadnog barjaktara. Na jednoj je legenda: "Svjetski rat - komandant Durmitorske brigade sa svojom pratnjom ide na položaje kod Grahova", a na drugoj: "Svjetski rat - Štab Durmitorske brigade na položaju".96 I u vojnoj povorci (prva fotografija) i u stacioniranoj vojnoj grupi (druga fotografija) vidi se brigadni barjaktar sa razvijenim barjakom.
Crnogorski vladari, kao vrhovni vojni zapovjednici, imali su pravo na čuvanje alaj-barjaka, zastave cijele crnogorske vojske, a samim tim i na postavljanje alaj-barjaktara. Međutim, iz vremena mitropolita iz kuće Petrović Njegoš nije poznat nijedan slučaj imenovanja alaj-barjaktara, pa se s pravom može zaključiti da ih nije ni bilo, bar ne kao stalnih nosilaca zastave. Prvog poznatog alaj-barjaktara Cma Gora je dobila pred Grahovačku bitku (1858), kad je knjaz Danilo naredio da se izradi "barjak sve crnogorske vojske (tada je i promijenjen izgled alaj-barjaka - M. J.) i bješe postavio za njega alajbarjaktara crnogorskog Maša Mijatova Kustudiju s Njeguša".97 Ni knjaz Nikola nije žurio sa imenovanjem nosioca glavne vojne zastave, pa ga, koliko je poznato, u Crnogorsko-turskom ratu 1862. godine nije ni bilo. Sama zastava bila je izvjesno vrijeme izvješena u manastriskoj crkvi na Cetinju, iznad groba knjaza Danila,98 a zatim se čuvala u jednoj od odaja Biljarde,"99 u vrijeme dok je ova bila vladarska rezidencija.

90 ACG, MV 1882, br. 602 od 29. XI 1882.
91 ACG, MV 1885, br. 18 od 12. I 1885.
92 ACG, MV 1900, br. 21 od 19. I 1900.
93 R. Dragićević, nav. djelo, 451.
94 Isto, 443.
95 Isto, 452, 453.
96 Muzej kralja Nikole na Cetinju /MKN/, Zbirka fotografija, inv. br. 436, 2825.
97 R. Plamenac, nav. djelo, 85.
98 J. Sundečić, Petrov-dan na Cetinju jul 1865. g. , "Orlić, crnogorski godišnjak stari i novi za prostu godinu 1866", Cetinje 1866, 47.
99 K. Pienkovvski, Czarnagora, Lwov 1869, 20.

Na Cetinju, 2. jula 1876. godine, neposredno pred polazak vojske za Hercegovinu, knjaz Nikola je iznio alaj-barjak iz svog novog dvora i predao ga alaj-barjaktaru Zeku Popoviću.100 Istovremeno, posebni barjak dodijeljen je hercegovačkim ustanicima, čiji su odredi početkom crnogorsko-turskog rata uključeni u crnogorsku vojsku. Po jednom ruskom izvoru, knjaz je odmah poslije odluke da objavi rat Turskoj, želeći pokazati koliki značaj pridaje Hercegovačkom ustanku, naredio da se izradi drugi alaj-barjak, potpuna kopija pravog. Na Crnom Vrhu, u prisustvu cijele vojske, uručio ga je Nevesinjcu Jovici Zirojeviću, naglasivši "da bi, gledajući na junaštvo, pripao Pivljanima, no ... daje ga Nevesinjcima, јеr su oni otpočeli ustanak".101 Od Berlinskog kongresa pa sve do I balkanskog rata nema ni jednog izvora koji daje bilo kakav podatak o zajedničkoj vojnoj zastavi. Alaj-barjak, i to u potpuno novoj formi, pominje se na samom početku tog rata. Pred polazak za Podgoricu, "je novi alaj-barjaktar, g. por. Marko Z. Popović (sin prethodnog alaj-barjaktara-M. J.), razvio pred dvor svoj barjak uz oduševljeno klicanje...".102 Krajem aprila 1913. godine, u svečanim povorkama, priređenim na Cetinju povodom pada Skadra, počasno mjesto pripalo je alaj-barjaktaru. "Automobili su bili okićeni cvijećem i zelenilom a u istima su se pored alajbarjaka i trobojnice lepršale i dvije turske zastave, kao ratni trofeji".103 Opisana scena ovjekovječena je i na fotografiji.104

BARJAKTARI U BORBI

Tenisonova oda Crnoj Gori inspirisala je njegovog zemljaka, velikog engleskog državnika Gledstona, da ispiše još snažniju odu u prozi na istu temu, utvrdivši da pred crnogorskom svakodnevnicom blijede i najpotresnije slike iz istorija drugih naroda, a ratni podvizi Cmogoraca nadmašuju Maraton i Termopile. Poptunu potvrdu ovoj Gledstonovoj ocjeni daju iste priče o crnogorskim barjaktarima. Svaka od njih je jedno od pjevanja jedinstvenog i veličanstvenog epa pred čijom tragičnom heroikom zaista "blijede" čak i mitski junaci iz Homerovih stihova. Naslijedivši barjak, ili se izuzetnim podvizima izborivši za njega, crnogorski ratnik se, faktički, dobrovoljno opredjelio za gotovo sigurnu smrt. Smrt postaje njegova opsesija, možda i podsvjesna želja, ali, u skladu sa njegovim epskim mentalitetom, u jednoj herojskoj sceni, u jurišu, na čelu odreda, sa razvijenom zastavom, pred očima svojih saboraca, fatalističko opredjeljenje za smrt i slavu, on svjesno prenosi i na svoje najbliže, sinove i braću, jer oni su dužni da podignu njegovu palu zastavu i izlože se pogibiji, naravno na čelu jurišne kolone. Gledstonove zemljakinje Mekenzijeva i Irbijeva bilježe jednu od mnogih barjaktarskih porodičnih tragedija. "Najljepšu nam je priču o 'lepom junaku' u Crnoj Gori, kazivala jedna žena koja je i sama bila uz nju i koja se očevidno ponosaše svojom zemljakinjom. Njezin je muž bio zastavnik. On pade u boju, pa na mjesto njega dođe za zastavnika njegov najstariji od odraslih sinova. I ovaj sin pade, pa za njim dođe da zastavu nosi njegov mlađi brat. Četvrti i poslednji njezin sin beše još dete, pa stoga ona uzede zastavu da je sama nosi govoreći: 'Ja ću je nositi dok mi sin ne doraste!'.105 Žena, naravno, nije mogla nositi barjak, ali je u ovom slučaju poenta u herojskom stavu teško pogođene majke, koji se uklapa u kodeks barjaktarske časti, da barjak, a time i smrt osigura za svog jedinog preostalog sina.

100 A. Pajević, Iz Crne Gore i Hercegovine - Upomene vojevanja za narodno oslobođenje 1876, Novi Sad 1891, 130; J. Holček, Cetinje, "Ovdje", br. 55, decembar 1973.
101 Лерв/л 15 nhmb сутестванЈа C. Петербурскаго Славинскаго Благотворителниаго Овтества, С. Петербург 1883,592.
102 "Glas Crnogorca", br. 42 od 26. IX 1912.
103 lsto.br. 17od19. IV 1913.
104 MKN, Zbirka fotografija, bez inv. broja.
105 Mekenzijeva i Irbijeva, Putovanje po slovenskim zemljama Turske u Evropi, Beograd 1868, 421 /prevod Č. Mijatović/.

Jednako potresna je i drama ćeklićke barjaktarke kuće Kaluđerovića. "Lane (1876. - M. J.), u žestokoj bitki na Krscu, barjaktar Marko iz Petrova Dola padne; njegov sin, momak od osamnaest godina, dohvati barjak, podigne ga gore i stade više mrtnog oca. No, i njega zrno pogodi, i on zajedno sa barjakom pade pored oca. Njegov stric, Markov rođeni brat, pritrči, ščepa barjak i podigne ga u visinu, vičući Crnogorcima: 'Dršte se, sokolovi!' - No i njega tursko zrno pogodi, ali ga ne obori; kad ga je drugo zrno udarilo pao je i on zajedno sa barjakom. To je sve bilo u dvadeset minuta".106
"Tako se upoznah - piše hroničar crnogorsko-turskog rata 1876-1878. godine, Arsa Pajević - sa jednim od najvećih junaka iz potonjeg boja na Fundini u Kučima, koji beše dični barjaktar Ijubotinjski. I dok je on u ranama pao sa barjakom, dotle je ovaj već imao na sebi trideset i dve rupe od kuršuma turskih. Za njim još šestorica junaka padoše pod ovim istim barjakom dokle bitku dobiše i kad su za tri rupe pribrojali, beše ih ravno četrdeset i osam".107
Podvige barjaktara u istoj bici opisuje i jedan od učesnika rata, docnije šef crnogorske diplomatije vojvoda Gavro Vuković. "Junačnijih scena nijedna naša bitka nije imala od ove. Barjaktari s barjacima jurišali su prvi. Jednom slomi puška ruku desnu, a on uzme barjak u lijevu, pa sve naprijed, slomi mu i lijevu, barjak padne na zemlju, on se sagne, uzme barjak zubima pa je išao naprijed. Otac je nosio barjak, pogine pod njim, uzme ga jedan sin, pogine i on, uzme i drugi sin i iznese ga na šančeve turske. Ima barjaka na kojima se ne mogu izbrojiti rupe od tanadi turskih. Izgleda nevjerovatno, ali je istinito...Barjaktari se nijesu zaustavili na prvim šančevima, već su jurišali na druge... Za život nijesu više marili no za najsitniju stvar".108
U svojim Memoarima, kralj Nikola piše da je ruskom prestolonasljedniku poslao "nekoliko najljepših trofeja iz prošlih bojeva, među kojima i jedan crnogorski barjak sasvijem izrešetan i raznešen turskijem zrnima, pod kojim su 6 barjaktara crnogorskih poginuli u boju na Fundini".109 Po svoj prilici, na zastavu se odnose i kraljevi stihovi u "Bratonožićkom kolu": "Aza hrabrost Lutovaca / Junaštvu im barjaktara / Bi gudalo s udivljenjem / Stalo samo u guslara". Jer, u napomeni pod tom pjesmom piše da je na lutovačkom barjaku "bilo 404 zrnobojina", a "pod njim su u jednom danu pali 6 barjakata, a toliko se ranilo".110
Po zvaničnim, ali nepotpunim, spiskovima palih boraca iz Crne Gore i Hercegovine u Crnogorsko-turskom ratu 1876-1878. godine, svojevremeno izloženih u Sabomoj crkvi u Nikšiću, u tom ratu poginuo je 61 barjaktar.111 Međutim, kao barjaktari su imenovani samo oni borci koji su u određene borbe ulazili sa tim zvanjem, a ne i oni koji su od palih barjaktara prihvatali zastavu i pod njom ginuli. Tako je za boj na Krscu (23. V 1877), kao barjaktar u spiskovima registrovan samo Магко Đurov Kaluđerović iz Petrovog Dola, a ne i njegov sin i brat. Iz Ljubotinjsko-građansko-dobrskog bataljona piše da je u bici na Fundini pao samo jedan barjaktar - Marko N. Filipović. Takođe, od šest opjevanih lutovačkih heroja, samo je jedan od njih registrovan kao barjaktar. lako "Nikšićki" spiskovi ne daju mogućnost da se bar približno odredi broj palih barjaktara, oni, uz određene korekcije, nedvosmisleno kazuju o ogromnom danku u krvi plaćenom za barjaktarsku čast i barjaktarsku slavu. Izvjesnost pogibije koju je nosilo barjaktarsko zvanje, kao da ga je činilo još privlačnijim. U žestokim okršajima u kojima su ginuli svi odrasli članovi jedne porodice, pa je barjak morao preći na druge, gubitak zastave padao je teže od pogibije. "Na Orju Luku kad je bio Gospodar iza boja na Fundini došli su rođaci Punišini (Brajovići-M. J.) kod Gospodara. Zapitao je Gospodar: 'Jeste li izginuli?

106 Ljuba Nenadović, O Crnogorcima /Pisma sa Cetinja 1878. godinel, Beograd 1929, 75.
107 A. Pajević, nav. djelo, 313.
108 Gavro Vuković, Memoari, knj. I, Cetinje-Titograd 1985, 356.
109 "Zapisi", knj. XV, 96.
110 Nikola Petrović Njegoš, Nova kola, Cetinje 1910, 28,87.
111 R. Dragićević, nav. djelo, 439-442.

Odgovorili su da jesu i da je barjaktar poginuo. I rekoše opet da im je žalije barjak nego pogibiju".112 Stari barjaktar Savo Toškov Minić iz Rovaca ne može se pomiriti sa gubitkom barjaka: "Gospodaru ! Da mi je neprijateljska puška izbila oba oka i zaklala jedinoga sina, pa da sam pretekao živ i slijep i samoran i opet bi veselije živio, no što živim ovako bez čina i bez časti među braćom i Crnogorcima, ja i moj sin".113
U jurišima u kojima je učestvovala veća vojna jedinica sa više zastava, ne zaostati za drugima bilo je pitanje ratničke časti ne samo barjaktara već i cijele njegove čete. Priča stari barjaktar Nikola Pavićev iz Lješanske nahije da ga je gospodar, prije nego mu je dodijelio barjak, pitao: "Jesi li za njega i basta li ti ga nosit sprama drugije barjaktara? Ja sam odgovorio i zahvalio se Gospodaru da dok sam živ i dok ga nosim da drugoga barjaktara puštit predamnom neću". A u prvom jurišu "ja s oficerom u najprve vojnike idući ka turskom šancu, ubila me puška u usta i izbila na pleće. Kad sam pao, dva su mi sina trčala zamnom. Barjak su ugrabili, na mene se nijesu obrnuli i nosili ga do đe je najkradnji barjak unošen".114 Kao završni čin jednog davno minulog doba heroike i slave, zvuči dirljiva molba prestarjelog brigadnog barjaktara Krcuna Lazova Strugara kralju Nikoli (1911): "Gospodaru, Komisija za prepis vojske, čini mi se, našla me je stara i da ne mogu barjak Primorske brigade, kojeg mi ti dade - nositi. Kažu da je to po novom Zakonu. Ja, Gospodaru, ne znam što je u Zakonu. Znam da si Ti za mene i Zakon i sve. Znam da nijesam toliko ostarao da mi se mora taj barjak uzeti. Pukne li puška, da Bog i sveti Petar da tvoja granica dopre dokle bih ja radi starosti mogao doprijeti. Мепе će na srcu Ijuta rana do smrti biti ako mi uzmu barjak, koji mi, otkako mi ga dade, Gospodaru, sve u skrinju stoji, a da ne okušam sa njim sreću na bojno polje i tamo do Prizrena, đe ćemo, ako Bog da, Tebe krunisati za Kralja i našljednika Cara Dušana. U ratu i poslije rata Ti si me, Gospodaru, sa ordenima i svakom Tvojom milošću podmirio. Nadam se da ćeš i ovog puta".115


BARJAKTARI U "PROTOKOLU MOLBENICAH"

"Protokol molbenicah" knjaza (kralja) Nikole sadrži mnoštvo molbi i žalbi crnogorskih barjaktara i
onih koji su pretendovali na to zvanje. Izbor najkarakterističnijih i najinteresantnijih među njima
priključen je, kao vrijedan prilog, studiji o barjaktarstvu i barjaktarima u Crnoj Gori.116

Molba:
Šćepan Vujadinov (molba iz 1879) - Otac mu je 25 godina bio četni barjaktar. Od njega je naslijedio
barjak i barjaktarski grb, ali ne i barjaktarsku platu, koja se isplaćuje njegovom ocu. Pita knjaza "jeli mu (Šćepanu - M. J.) ukidena plata".
Odgovor: "Oće li ovaj da nosi barjaktarsku platu, on i otac mu? To ne može biti, nego samo jedan.
Sad - neka se oni dva pogode".

Molba:
Spajo Nikolin, barjaktar iz Bratonožića (1881) - U ratu mu je "top ponio ruku", pa moli: "Opomenite
se mene, Gospodaru, i darujte mi Krst Danilova reda da mi visi o prsima kao i moja osječena ruka".
Odgovor: "Neka se sad prođe od toga! Valaj mi nije laka ni ta njegova ruka! Ako bude za krst, daće
mu se drugom prilikom".

112 ACG, MV 1886, br. 838 od 16. XII 1886.
113 ACG, MV1890, br. 812 od 5. 1X1890.
114 ACG, MV 1886, br. 162 od 24. IV 1886.
115 R. Dragićević, nav. djelo, 451.
116 Širi izbor iz "Protokola molbenicah" autor ove studije objavioje kaoposebnu knjigu- Tako je sudio Gospodar, Nikšić 1998.

Molba:
llija Šunjin (1881) - "Kriva mu se što je sin Ibra Stanojeva ponio barjak, a, veli, i cijeloj stotini biće
žao što ga nijesu njemu dali".
Odgovor: "Amanativ!"

Molba:
Radoje Đukov, barjaktar iz Kuča (1881) - Moli da izađe pred knjaza i da mu se požali, jer "uzeše mi
barjak koji je vazda u moju kuću bio".
Odgovor: "Kad bude brigadijer - samoga te neću slušat!"

Molba:
Miloš Mušikin Milošević iz Lijeve Rijeke (1882) - Smatra da je zaslužio da bude bataljonski barjaktar,
jer je "bolji" (izraz bolji se u Crnoj Gori upotrebljavao, kako je to zapazio Vuk Karadžić, u smislu veći
junak - M. J.) od barjaktara "kojega je naimenovao komandir".
Odgovor: "Neka ide doma da radi, a za barjak viđeće se poslje".

Molba:
Tomaš Jovanić iz Rudina (1902) - Moli da knjaz ispuni dato obećanje da će dodijeliti barjaktarstvo
njegovom sinu.
Odgovor: "Ako sam ga obećao, ne može ga proći".

Molba:
Zeko Radević (1902) - Pozivajući se na ratne zasluge, traži da se imenuje za četnog ili bataljonskog
barjaktara i da mu se dodijeli zlatna Obilića medalja.
Odgovor: "Hajde, Ijudino, doma, hajde...!"

Molba:
Jovan Radov Kovačević (1902) - Traži da mu se dodijeli bataljonski barjak.
Odgovor: "To se ne može dat nako javno pred bataleonom, a ispod struke se ne daje".

Molba:
Filip Perov Vojvodić iz Građana (1902) - Moli da se njegovom sinu dodijeli četno barjaktarstvo, a
ako to nije moguće, da mu se pokloni jedna od one tri sablje koje je oteo od Turaka u dva boja u
Kučima (1876).
Odgovor: "Neka znam sad đe su se đele te sablje, a za barjak ne zna se još đe će se dati i u koju
četu".

Molba:
Jovo Boškov Raičković (1902) - lako je barjaktarstvo "na njihovu kuću" još od sv. Petra, barjak koji
je nosio njegov rođak dodijeljen je čovjeku iz drugog bratstva (u međuvremenu, Raičkovići su dobili
plemensko kapetanstvo).
Odgovor: "Nije bilo kapetanstvo na vas, pa ga danas imate".

Molba:
Barjaktar Niko Milov Vukčević iz Gluhog Dola (1903) - Već 31 godinu služi vjerno gospodara i
državu, pa moli pomoć i "jednu medalju".
Odgovor: "I ja služim tebe i vas (cijeli - M. J.) narod crnogorski evo 43 godine, vjerno i pošteno, tako
mi Bog pomogao, bez da ištem ikome pomoći, osim Bogu, a s medaljom ne bih veself (veseliji -M.
J.) bio".

Molba:
Barjaktar Veliša Rakčević (1903) - Njegova kandidatura za predsjednika ulcinjske opštine odbijena
je sa obrazloženjem da je nesposoban za to mjesto. Kaže "da nije da se sa jednom riječi minister
mene kaže da nijesam sposoban. A bez ikakve krivice (moje - M. J.) mene da uzima moju budućnost. Moja sposobnost, misli, da je poznata Nj./egovom / Kr./aljevskom / V./isočanstvu/". /(Tu titulaturu crnogorski vladar ima od 1900. godine)
Odgovor: "Slučajno, to treba da ocijeni Ministarstvo unutrašnjih djela, pa ako se misli dati to mjesto jednako sposobnim, pravije bi bilo tebe, jer s puškom u ruci, prilika je, ne bi bolji bio onaj koga bi oni našli".

Molba:
Barjaktar Vido Radojev, u ime bratstva Radošević (1903) - "Moli da se učine ispiti o zaslugama njihovog bratstva i onoga što je sad izabrat za kapetana". Odgovor: "Ministrastvo će znat ko je najsposobni, a ispiti, to je druga stvar".

Molba:
Barjaktar Muča Nikić (1904) - Sin mu je osuđen na 15 godina robije, od kojih je već odrobijao četiri, zbog ubistva Noka Arbanasa. Moli za pomilovanje, navodeći da i Nokini rođaci "priznaju da ga je iz nužde ubio".
Odgovor: "Ubio je prava čovjeka i to da mu se reče da je junak".

Molba:
Barjaktar Stevan Ibrov Begović iz Glavice (1904) - Nabraja junaštva starih barjaktara iz njegove kuće, đeda Rista i oca Ibra, kao i svoja - traži zlatnu medalju za hrabrost. Odgovor: "Prošao vakat za izdavanje zlatnih medalja - evo 26 godina".

Molba:
Barjaktar Ljuš Osmanov (1904) - iz osvete, ubio je sina ubice njegovog oca i pobjegao preko granice. Gospodar mu je sve oprostio i dozvolio povratak u Crnu Goru. Međutim, kapetan Adem uzeo mu je 51 krunu na ime putnina napravljenih u vezi njegovog slučaja. Moli da mu se taj iznos vrati.
Odgovor: "To je mala stvar pri zlu koje je učinio. To je samo putnina, a drugo mu je oprošćeno".

Molba:
Barjaktar Jagoš Bogdanović sa sinovima (1904) - "Prose milost da ih sudovi ne bi ćerali u tamnicu podgoričku".
Odgovor: "No da im se daju medalje za hrabrost, i dar u zemlji i novcu, i da se proizvedu, zar, za komandire?"

Molba:
Spasoje Jovanov iz Markovine (1904) - Moli "za barjaktarstvo od rezerve". Obraćao se sa molbom i vojnom ministru, ali ga je ovaj odbio.
Odgovor: "Taj se barjak neće nikome dati ispod struke, već javno. I gledaće se da mu se dadne javno".

Molba:
Alaj-barjaktar hercegovački Jovica Zirojević iz Nikšića (1904) - "Moli da mu date zaslužene ordene od 1875. godine, a V. Кг. V. zna jeli ili ne zaslužan". Odgovor: "Krst Danilov IV st, Hrabru medalju, vojničku i rusku spomenicu". (Svi učesnici Crnogorsko-turskog rata 1876-1878. godine dobili su, pored crnogorske, i spomenicu za učesnike Rusko-turskog rata 1877-1878.godine).

Molba:
Duka iz Pive (1904) - Njegovoj kući uzet je barjak i dat čovjeku "što mu ga danas nije niko zaslužio", a "do sad je barjak odio u naljedstvo".
Odgovor: "Jest u nasljedstvo poštenijeh Ijudi, a jesu li dva barjaktara vaša pošteno postupili? Metni ruku na srce".

Molba:
Barjaktar Jagoš Nikolić (1904) - Zbog toga što su u vezi njihove parnice sa kapetanom Matom
Novakovim bili "na dosadu V. Kr. V. i svijem vlastima", on i njegov sin odležali su po tri mjeseca
zatvora, a sad je došao red na još dva sina "da ostoje po 5 mjeseca". Moli da im knjaz oprosti.
Odgovor: "Gospodar oprašće kaznu tvojim sinovima. Samo ako biste posad, pa makar s kim, potakli
daviju, najprije ćete ostojati po 5 mjeseca tamnice pa onda se davijati".

Molba:
Barjaktar Marko Lazarev Radunović (1904) - poziva se na knjaževo obećanje od prije 23 godine da
će mu dati neki mlin.
Odgovor: "Premnogo se pušta vremena, i da sam ti obećao, premda ne znam i sam jesam li ti
obećao".

Molba:
Barjaktar Marko Labović s Bršna (1904) - Neki njegovi suseljani optužili su ga da je prodao, kao
svoju, zemlju koja pripada komunici. U sporu pred Velikim sudom imenovao je dva svjedoka koji su
trebali da se zakunu da to nije istina. Ova dvojica su se naknadno predomislili i odbili da se zakunu,
pa je Veliki sud zemlju upisao kao komunicu. Njemu se kriva.
Odgovor: "Čojak je kapac kad dođe da se kune, reći - neću se kleti. Gledaj nebi li koga drugoga naša
koji bi se zakleo".

Molba:
Filip Tomov Janković (1905) - moli da se imenuje za barjkatara Gornjoceklinskog bataljona.
Odgovor: "Ja znam, Filipe, ti si valjast momak, ali sad nije riječ o bataljonskom barjaku u taj bataljon,
a kad bude riječ, vidjeće se kome je najkrivlje i tijem ispraviti".

Molba:
llija Radovanov Nikolić iz Zagarča (1905) - "Dali ste mu čin barjaktara, ali nije označeno gdje".
Odgovor: "U Staru Srbju, ako Bog da".

Molba:
Barjaktar Radoje Vujošević iz Kuča (1907) - moli za pomoć.
Odgovor: "Ne može se, barjaktare! Tebe je Gospodar jedan put poklanjao nešto".

Molba:
Barjaktar Sava Ašanin iz Uskoka (1907) - Žali se "da ga je neko opao (oklevetao - M. J.) kod Vašeg
Kr. V. i da ne može niti treba da živi, a kune se da je prav".
Odgovor: "Dovoljno je kad ti je savjest mirna".

Molba:
Рего Bogdanov Jovetić s Ljubotinja (1908) -Traži postavljenje za bataljonskog barjaktara.
Odgovor: "Tamo negđe kad bude bataljon na okupu, daće ga Gospodar nekome pošto se razgovori
s glavarima bataljona Ljubotinjskog".

Molba:
Toko Minjov Stamatović iz Pipera (1908) - Traži brigadno barjaktarstvo.
Odgovor: "To se ne može dati bez prethodnog sporazuma sa glavarima i junacima te brigade".

Molba:
Pero Đurov Pejović (1909) - "Traži nož u namjeri da dokaže da bi mu bastalo nositi i barjak, jer mu
ga je i otac nosio".
Odgovor: "Gospodar se nada da se ljetos neće upotrebljavati noževi, a prilika je da bi ti bastalo".

Molba:
Obren Sarić iz Banjana (1910) - moli da mu se dodijeli četna zastava.
Odgovor: "Bih da si malo lakši, no nijesi".

Molba:
Barjaktar Savo Obradović (1910) - Već je 15 dana na Cetinju i čeka od kralja Nikole obećanu pomoć.
Odgovor: "Šetaj se, barjaktare, po ovoj pjaci, jer kako bi išao doma po ovoj kiši kad... (nečitko,
vjerovatno aljina) suviš nemaš".

Molba:
Savo Bulajić, perjanik (1912) - Moli da se imenuje za brigadnog barjaktara.
Odgovor: "Ne daje se to u portik (hodnik-M. J.), nego na bojno polje, pa kome bilo".

BARJAKTARSKI GRBOVI

Knjaz Danilo je uveo originalan i vrlo uočljiv sistem označavanja svojih političkih i vojnih funkcionera. Svi oni nosili su na kapama metalne oznake koje su pokazivale njihov rang i pripadnost određenoj političkoj ili vojnoj instituciji. U likovnom rješenju većine tih oznaka centralno mjesto imao je grb Knjaževine, pa se u Crnoj Gori, od samog početka upotrebe, za njih ustali naziv grbovi. Ovaj termin se održao sve do kraja postojanja samostalne crnogorske države, a proširen je i na one starješinske oznake u kojima nije bio ukomponovan bilo kakav heraldički element.
Grbovi za barjaktare uvedeni su odmah poslije vojne reorganizacije knjaza Danila. Po Konstantinu Petkoviču, ruskom konzulu u Dubrovniku, grb stotinaškog barjaktara činio je krst sa vladarskim inicijalima "D I", postavljen iznad sablje u čiji balčak je usađena zastava. Bio je izrađen od srebrne legure.117 Isti opis daje u svojim memoarima i Rade Turov Plamenac, precizirajući da je knjaz barjaktaru kao grb "dao" krst, "ispod krsta jednu sablju, a uz nj, koplje s barjakom". Plamenac tvrdi da desečarski i barjaktarski gbovi "postoje i sad", u nepromjenjenoj formi.118 lako nijedan od barjaktarskih grbova iz doba knjaza Danila nije sačuvan, nema razloga da se opisi dvojice vrsnih poznavalaca onovremenih prilika u Crnoj Gori ne prihvate kao apsolutno pouzdani. Ovo tim prije što tačnost njihovih opisa za sačuvane grbove potvrđuju autentični primjerci u zbirci Muzeja kralja Nikole na Cetinju. Osim toga, oznaka za sva četiri čina, među njima i barjaktarski, koje oni opisuju u svojim radovima, bile su istovjetne i u prvoj deceniji vladavine knjaza Nikole.
Garda knjaza Danila imala je posebni sistem oznaka. Po Konstantinu Petkoviču, i obični pripadnici garde, za razliku od ostalih vojnika, nosili su na kapama grbove. To je bio pozlaćeni dvoglavi orao, jako raširenih krila, sa inicijalima "D I" na grudima i lavom ispod. Iz tog osnovnog gardijskog obilježja, sistemom dodavanja specifičnih elemenata, izvedeni su svi gardijski starješinski grbovi. Za barjaktara gardijske stotine, ispod orla je dodana sablja u čiji balčak je usađena zastava.119 Na žalost, ni grb barjaktara garde nije sačuvan. Međutim, dva primjerka grba stotinaša garde knjaza Danila, koji se čuvaju u zbirci Muzeja kralja Nikole, potpuno se poklapaju sa Petkovičevim opisom, pa ni tu ne može biti sumnje u tačnost njegovog prikaza rangovne oznake gardijskog barjaktara. Vojna organizacija iz vremena knjaza Danila, uključujući i starješinsku hijerarhiju, ostala je nepromjenjana sve do 1871. godine. Po evidenciji rashoda za 1863. godinu, činili su je, pored ostalih funkcionera, i 150 barjaktara.120 Samo nekoliko godina kasnije, njihov broj se povećao na 160,121 uporedo sa povećanjem ukupnog broja stotina. Njihovi grbovi, osim promjene vladarskih inicijalna (umjesto "D I", "N I"), zadržali su raniju formu i kompoziciju - krst sa inicijalima "N I" na presjeku krakova, sa sabljom ispod i barjakom lijevo od krsta; barjaktarska oznaka bila je srebrne boje.

117 К. Petkovič, nav. djelo, 93.
118 R. T. Plamenac, Memoari, Podgorica 1997, 282, 285.
119 Opisi prema: K. Petkovič, nav. djelo, 93; R. T. Plamenac, nav. djelo, 285.
120 K. Petkovič, nav. djelo, 90.
121 D'Alfred Boulogne, Le Montenegro, le pays et ses habitants, Paris 1869, 99.

U prvoj deceniji vladavine knjaza Nikole (1860 - 1870) nema pomena o postojanju garde, njenih pripadnika i starješina. Samo jedan senatski akt iz 1878. godine, iz kojeg se vidi da je Stevo L. Vrbica uzeo iz "vojene oružnice" tri barjaktarska i četiri desečarska grba "od garde",122 potvrđuje da su ove elitne vojne formacije uopšte djelovale i da su imale ustrojstvo i starješinsku hijerarhiju kao redovni cmogorski bataljoni. Iz istog dokumenta, očigledno je da su bar neki činovi u gardi, među kojima i barjaktari, nosili specijalne oznake. Može se samo nagađati da su bile slične grbovima koje su nosili barjaktari garde knjaza Danila. Međutim, treba razmotriti i manje vjerovatnu mogućnost da je Vrbica uzeo iz oružnice gardijske grbove iz vremena knjaza Danila, što bi, naravno, tvrdnje i pretpostavke izvedene iz ovog dokumenta obesmislilo.
Vojnim popisom iz 1870. i uredbom iz naredne godine, izvršene su dotad najradikalnije promjene u crnogorskoj narodnoj vojsci. Međutim, što se tiče barjaktara, ova reforma nije donijela gotovo nikakve promjene. Jedino su dotadašnji stotinaški barjaktari, shodno organizacionim promjenama unutar bataljona, preimenovani u četne i njihov broj je povećan. I barjaktarski grbovi ostali su isti. Uredbom iz 1880, oživotvorenom vojnim popisom 1881. godine, izvršeno je dalje organizaciono osavremenjavanje crnogorske vojske. Po popisu iz 1881. godine, na ukupno 23 678 boraca bilo je 254 barjaktara.123 Reformama s početka osamdesetih godina, uvećan je broj barjaktarskih rangova. Pored već postojećih, alaj i četnog, uspostavljeni su činovi brigadnog i bataljonskog barjaktara. Stara forma grba - krst iznad sablje u čiji je balčak usađena zastava - ostala je nepromijenjena, a različiti rangovi istaknuti su odnosom zlatne i srebrne boje. Tako je grb brigadnog barjaktara bio zlatan, kod bataljonskog je zlatna zastava, a krst i sablja su srebrne boje, dok je četni, kao i do tada, čitav srebrn. lako je zvanje alaj-barjaktara, zastupnika cijele vojske ili njenih većih odreda, postojalo od vremena vladika Petrović Njegoš, do tada nije bilo označeno posebnim grbom. Novonastala oznaka sastojala se od senatskog (vojvodskog) grba - zlatni dvoglavi krunisani orao u poletu, sa skiptrom i šarom u kandžama, inicijalima "N I" na grudima i lavom ispod - uokvirenog standardnim barjaktraskim simbolima, sabljom i zastavom, takođe zlatnim.124 Barjaktarski grbovi iz osamdesetih godina XIX vijeka upotrebljavani su u crnogorskoj vojsci, u nepromjenjenoj formi, sve do kraja njenog postojanja. Osobenosti u izradi i razlike u dimenzijama između njihovih pojedinih emisija su neznatne, pa ih je nemoguće precizno vremenski odrediti i razvrstati na određene faze u razvoju vojne organizacije.
Poslije 1878. godine u sastav cmogorske vojske ušli su i pripadnici muslimanske vjeroispovjesti. Upravitelj Primorja vojvoda Simo Popović predložio je već 1881. godine Ministarstvu vojnom da se za ulcinjske vojnike muhamedanske vjere uvedu posebne oznake u kojima nebi bilo krsta.125 Popovićeva ideja, ali znatno modifikovana, prihvaćena je na Cetinju. Usvojeno je da se za barjake i podoficire odrede oznake koje nebi povređivale njihova vjerska osjećanja. Upravo u oznakama za čin barjaktara relativno veliki krst je bio dominantan elemenat, pa je nađeno jednostavno rješenje - krst je zamijenjen sa šestokrakom zvijezdom kakvu su imali u grbu vojnici i desečari, ali bez malog krsta iznad nje. Ova odluka, pored Ulcinjana, obuhvatala je sve niže vojne starješine mihamedanske vjere u Crnoj Gori. Već u avgustu 1881. godine vojne vlasti naručile su izradu više podoficirskih i 12 barjaktarskih grbova bez krsta.126

122 ACG, Senat 1878, Vojena uprava, br.1098 od 6. VIII 1878.
123 Pedeset godina na prestolu Crne Gore, 74; Branko Babić, Crnogorska vojska-opšte karakteristike, organizacija i modernizacija, "Prošlost Crne Gore kao oredmet naučnog istraživanja I obrade", CANU, 15, Titograd 1987, 336.
124 Prema primjerku iz zbirke MKN inv. br. 506.
125 ACG, MV 1881, br. 526 bez datuma.
126 ACG, MV 1881, br. 350 od 31. VII 1881; detalje o barjaktarskom grbu za muhamedance saznajemo iz jednog mnogo kasnijeg izvora : DACG, MV 1906, Opšte odjeljenje, fas. 7, br. 441 od 28. III 1906.

Do početka devete decenije XIX vijeka jedini domaći majstor za izradu starješinskih oznaka bio je zlatar Pero Fatić. Za period od 1873. do 1881. godine sačuvano je nekoliko računa iz kojih se vidi da je on izradio više grbova, među kojima i barjaktarske. Iz njegove radionice izašli su i grbovi predviđeni za muslimanske barjaktare i podoficire.127 Iz istog perioda, zna se za samo jednu isporuku iz inostranstva. Naime, u pismu upućenom na nepoznatu adresu u Beč, Vojena uprava izvještava da je dobila račun i izvjesnu količinu grbova. "Grbovi nam se dopadaju - saopštavaju sa Cetinja - lijepi (su). Samo treba nam jošt da pošaljete...".128
Početkom 1880. godine, tek osnovano Ministarstvo vojno planiralo je da smanji velike troškove oko snabdjevanja sa potrebnim količinama vojnih odlikovanja i grbova na taj način što će ih proizvoditi u sopstvenoj radionici. U tu svrhu, ministar llija Plamenac tražio je od svog povjerenika u Beču, Todora Dende, da u austrougarskoj prijestonici nabavi specijalnu pres-mašinu. "Ta ista mašina - piše Plamenac - ona bi nam služila i za sve druge grbove koje nose Crnogorci. Pošto bih ti posla mostre od grbova da i tamo izvadite, a mi ovamo da i slijevamo i da presujemo".129 Denda je odgovorio da takvih mašina nema gotovih, već se moraju posebno naručiti, a na njihovu izradu treba čekati najmanje šest nedjelja. Inače, mašina je teška oko 1000 kg, a koštaće 600 fiorina.130 Izvjesno je da je mašina iste godine stigla na Cetinje,131 međutim, ili zbog njene neprilagođenosti namjeni ili zbog neumješnosti i neiskustva crnogorskih majstora, nije mnogo upotrebljavana, bar ne za izradu grbova.

Crnogorski vojnici na položaju (I svjetski rat)

O tome svjedoče mnogobrojne narudžbine starješinskih oznaka kod domaćih i inostranih izrađiavača. Iz jednog kasnijeg računa (1888), isplaćenog "za namještanje i tvrđenje mašine za hrabre medalje",132 može se zaključiti da je mašina povremeno bila van funkcije i da je prevashodno korišćena za izradu medalja. Poslije Berlinskog kongresa, na kome je Crna Gora dobila nekoliko relativno razvijenih zanatskih gradskih naselja, povećava se broj izađivača vojnih grbova. Pera Fatića, koji se posljednji put pominje 1881. godine, smjenjuje, kao najstalniji poslovni partner Ministarstva vojnog, Jovan Andrić, zlatar iz Podgorice. Od prve narudžbe (1882), Jovan Zlatar (na Cetinju njegovo zanatsko zanimanje poistovjećuju sa prezimenom) se tokom osamdesetih i devedesetih godina pojavljuje kao najpouzdaniji majstor za ovu vrstu posla. Radio je sve vrste grbova, naravno, i sve rangove barjaktarskih.133 Andriću su bile povjerene i matrice za starješinske oznake.134 Već 1883. godine Andrić dobija ozbiljnog konkurenta u kotorskom zlataru Peru Šindoliću.

127 ACG, MV 1890, br. 833 od 12. IX; br. 942 od 24. IX 1890.
128 ACG, Senat 1875, br. 332/1 bez datuma.
129 ACG, MV 1880, br. 60 od 12. II 1880.
130 ACG, MV1880, br. 716 od 18. V 1880.
131 ACG, MV 1880, br. 166 bez datuma.
132 ACG, MV1888, br. 180 od 10. V 1888.
133 ACG, MV1882, br. 43 od 9. V11882; 1883, br. 96/2 od 3. V1883; 1883, br. 47/1 od 28. V11883; 1888, br. 49 od 3.II11888; 1888, br. 223 od 30. VI11888; 1890, br. 186 od 1. V11890; 1891, br. 202 od 22.111891; 1891, br,1156 od 6. X11891; 1891, be, 1219 od 28. X11891.
134 ACG, MV 1881, br. 526 bez datuma.

U ortakluku sa izvjesnim Jovanom Bogdanovim, takođe zlatarom, Šindolić je dostavio Ministarstvu vojnom ponudu za znatno jeftiniju izradu grbova, pribiližno jedan fiorin po komadu niže od Andrića.135 Na osnovu te ponude, Ministarstvo je početkom sljedeće godine sklopilo ugovor sa Šindolićem za izradu grbova po vrlo povoljnim cijenama ( barjaktarski grb koštao je dva fiorina).136 Konkurencija je nagnala Andrića da i on snizi cijene. Tako 1888. godine radi komandirski grb za 6 fiorina, 137 čak za 2,16 fiorina jeftinije nego pet godina kasnije, ali i dalje skuplje od Šindolića. Ipak, crnogorske vojne vlasti davale su prednost Andriću, vjerovatno zbog kvaliteta i povoljnijih rokova izrade, pa se slijedećih godina na njega upućuju sve narudžbine. Šindolićevo ime pominje se jedino u vezi grbova za Vojnu muziku.138 Grbove su radili, mada rijetko, i drugi podgorički zlatari, neki uz saglasnost, a neki bez saglasnosti Ministarstva vojnog. To se vidi iz dva vremenski bliska akta ministra Plamenca. U prvom, upućenom u Podgoricu artiljerijskom brigadiru Jovu Martinoviću, on traži da kod Jovana Andrića ili nekog drugog podgoričkog zlatara napravi grb za novoimenovanog brigadira vojvodu Lakića Vojvodića.139 Drugi je adresiran na komandira Gigoja Lukića, takođe u Podgorici. Plamenac primjećuje da su se prilikom skorašnje svetkovine na Cetinju kod nekih desečara vidjeli grbovi koji više liče na vodničke, "a slivaju se i prodaju u Podgorici". Tako Ministarstvo nijednom od tamošnjih zlatara nije dozvolilo "da mogu državne grbove načinjati, a najmanje prečinjati", ministar nalaže Lukiću da pozove sve podgoričke zlatare i naredi im da takve primjerke "prečine po mostri grba desečarskog kojega ti ovđe prilažem". Za slične slučajeve, prijeti ubuduće oštrim kaznama.140 Očigledno da je Plamenac ovom prilikom pokazao neuobičajenu blagost, jer je sam, u oba slučaja, prećutno odobrio izradu grbova kod za to neovlašćenih majstora. Matrice za grbove rađene su isključivo kod bečke firme "V. Mayer's Sohne" po nacrtu Ministarstva vojnog ili prototipu nekog domaćeg majstora.141 Uz crtež, Majeru su sa Cetinja stizale i sugestije oko nekih detalja. Tako, na primjer, ministar moli "da se imadne obzira na tom da grb bude savijen naspram običnog čela, jer naše kapice, kao što znate, oble su".142 Ponekad se zahtjevaju određene ispravke već urađenih matrica, jer, i pored toga što su probni primjerci dobri, "dršci od sabalja (su - M. J.) veoma tanki, što se bojimo da će se lomiti". Zato moli da Majer naredi "graveru kako će sablje ozad u drške biti ispunjene i tijem jače ostati - dakle da ne ostanu lokvaste". Dalje traži "da i same sablje budu malo ojače".143

135 ACG, MV 1883, br. 584 bez datuma.
136 ACG, MV 1884, br. 122 od 7.III 1884.
137 ACG, MV 1888, br. 49 od 3. III 1888.
138 R.Dragićević, Crnogorska vojna muzika (1871-1916), "Starine Crne Gore", V, Cetinje 1975, 43.
139 ACG, MV 1891, br. 115 od 6. XI 1891.
140 ACG, MV 1891, br. 1252 od 4. XII 1891.
141 ACG, MV 1886, br. 61 od 11. II 1886; 1890, br. 833 od 12. IX 1890.; 1891, br. 1081 od 14. X 1891; 1891, Računi, br. 1080 od5. XI 1891; br. 1265 od 9. XII 1891; 1892, br. 1221 od 22. XII 1892.
142 ACG, MV1891, br. 1081 od 14. X 1891.
143 ACG, MV 1891, br. 1265 od 9. XII 1891.

KATALOG BARJAKTARSKIH GRBOVA

KNJAZ DANILO

1 Stotinaški barjaktar

Krst sa kružnim medaljonom na presjeku krakova; na medaljonu inicijali "D I". Ispod sablja u čiji balčak je usađena zastava.
Boja: srebrna.
/ Rekonstrukcija Aleksandra Berkuljana prema Petkovičevom i Plamenčevom opisu i barjaktarskim grbovima iz doba knjaza Nikole /


Kat. br. 1, stotinaški barjaktar

2 Barjaktar garde

Dvoglavi krunisani orao u poletu, jako raširenih i uzdignutih krila, sa skiptrom u desnoj i šarom u lijevoj kandži, lavom u pokretu na grudima i inicijalima "D I" na repu.
Ispod orla sablja u čiji balčak (lijevo) je usađena zastava.
Boja: zlatna.
/ Rekonstrukcija A. B. prema Petkovičevom opisu, a orao na osnovu sačuvanog grba stotinaške garde /

Kat. br. 2, barjaktar garde

KNJAZ NIKOLA - do 1871.

3 Stotinaški barjaktar

Krst sa inicijalima "N I" u kružnom medaljonu na presjeku krakova.
Ispod krsta sablja sa zastavom (sem inicijala, kao katal. broj 1).
Boja: srebrna.
/ Rekonstrukcja A.B. Istovjetan sa grbovima četnih barjaktara iz kasnijih vojnih reformi. Nema pouzdanih indicija za utvrđivanje dimenzija i tehničkih detalja barjaktarskih grbova iz ovog vremena/

Kat. br. 3, stotinaški barjaktar

KNJAZ NIKOLA- vojna reforma 1871.

4 Četni barjaktar

Bez likovnih i kompozicionih izmjena u odnosu na katal. broj 3. Moguće razlike u tehničkim detaljima i dimenzijama.
Boja: srebrna.

KNJAZ NIKOLA- 1881-1896.

5 Alaj-barjaktar

Dvoglavi krunisani orao u poletu sa skiptrom i šarom u kandžama, inicijalima "N I" na grudima i
lavom ispod (оrао istovjetan kao kod senatorskog ili vojvodskog grba).
Ispod sablja u čiju krsnicu je usađeno koplje sa zastavom.
Boja: zlatna.
Dimenzije: dužina - 6,6 cm.
širina - 6,0 cm.
Muzej kralja Nikole na Cetinju (MKN), inv. broj 506.

Kat. br. 5, alaj barjaktar

6 Brigadni barjaktar

Krst sa inicijalom "N I" u kružnom medaljonu na presjeku krakova.
Dolje sablja, a lijevo zastava čije koplje je usađeno u krsnicu sablje.
Boja: zlatna.
Dimenzije: dužina - 6.0 cm. širina - 5,8 cm.
MKN, inv. broj 507.

Kat. br. 6, brigadni barjaktar

6a Brigadni barjaktar
Kao katal. broj 6, sem detalja: vrh sablje se spaja sa vrhom zastave, inicijali i ukrasni elementi manje plastični i sl.
Boja: zlatna.
Dimenzije: dužina - 6,0 cm. širina - 5,5 cm.
MKN, inv. broj551.

Kat. br. 6a, brigadni barjaktar

7 Bataljonski barjaktar

Sem boje, kao katal. broj 6.
Boja: zastava, krst i sablja srebrni.
Dimenzije: dužina - 6.0 cm. širina - 5,5 cm. MKN, inv. broj 508.

8 Četni barjaktar

Sem boje, kao katal. broj 6.
Boja: srebrna.
Dimenzije: dužina - 6,0 cm. širina - 5,5 cm. MKN, inv. broj 509.

8a Četni barjaktar

Kao katal. broj 8.
Boja: srebrna.
Dimenzije: dužina - 6,0 cm. širina - 5,5 cm.
MKN, inv. broj 1933.

Kat. br. 8, četni barjaktar

9 Barjaktar muhamedanac
Zastava usađena u krsnicu sablje (kao katal. broj 8, ali bez krsta).
Boja: srebrna.
/ Rekonstrukcija A. B. Prema grbu četnog barjaktara /

Kat. br. 9, barjaktar muhamedanac

KNJAZ / KRALJ / NIKOLA - Stojeća vojska 1896-1916.

10 Alaj-barjaktar

Kao katal. broj 5.
Nema indicija za razvrstavanje u ovu ili prethodnu fazu u razvoju vojne organizacije.

11 Brigadni barjaktar

Kao katal. broj 6.

12 Bataljonski barjaktar

Kao katal. broj 7.

13 Četni barjaktar
Kao katal. broj 8.