
|
Dragoje Živković:
VRIJEME IVANA CRNOJEVIĆA

Dragoje Živković
Turci su navaljivali sa Meduna Stefan je Veneciji javljao da su se vraćali sa velikim gubicima
Najvjerovatnije da je neke od tih opština ("plemena") povremeno i privremeno gubio u oružanim sukobima sa susjednim Turcima i njihovim vazalom Stjepanom Vukčićem Kosačom. Ali, okvirno, u vrijeme kad je Stefan sprovodio akciju konsolidovanja državnih posjeda, njegova zemlja je obuhvatala podlovćenske krajeve s Cetinjem, Rijeku Crnojevića, Zetsku ravnicu, Bjelopavliće, Pješivce, Malonšiće, Pipere, Hote, Klimente i druga "plemena" (opštine) s oko 3500 domova i oko 30.000 stanovnika. Sva zemlja, čiji su najvažniji krajevi bili pod mletačkom, a dijelom turskom i Kosačinom vlašću (Donja Zeta sa skadarskom oblašću i djelovi Gornje Zete sa gustinom naseljenosti do 50.000 ljudi), mogla je imati oko 80.000 žitelja. Riječ je, naravno, o okvirnim aproksimativnim pokazateljima koji mogu trpjeti korekture u uzlaznom i silaznom smjeru, jer preciznih podataka u izvorima nema.
Vijesti koje govore o sukobima Stefana Crnojevića s Turcima dosta su oskudne. Zna se, ipak, da je bilo više turskih upada pokretanih iz Meduna, motivisanih pljačkom i zlostavljanjem pograničnog stanovništva. Na toj strani je dolazilo i do ozbiljnih sudara, jer je Stefan javljao Veneciji da su se Turci, iz nekih od njih, vraćali sa velikim gubicima. I granica Crne Gore prema Hercegovini bila je otvorena ratna zona. Kad je Đerđ Kastriot 1457. godine tražio odobrenje od Venecije da mu dozvoli prelaz preko njene teritorije za borbu s Turcima u Gornjoj Zeti, što je ona odbila iz straha od posljedica, sigurno se radilo o dogovorenom napadu sa Stefanom Crnojevićem na turska uporišta, koja su držali na toj strani kao hercegovi saveznici. Stefan je, međutim, sam vojevao na toj strani, što se vidi iz protesta, koje su, povodom toga, hercegovi ljudi uputili Sinjoriji kao njegovom "vrhovnom" suverenu, tražeći od nje satisfakciju za štete koje im je nanio. Odnosi između Crne Gore i Hercegovine su stalno bili zategnuti. Pronosili su se glasovi da je Kosača dobio dozvolu od sultana da porobi Crnojevićevu zemlju. Na početku 1458. godine stigla je nova vijest o pripremama Vukčićevog opšteg napada na mletačke posjede u Donjoj Zeti. Strahujući od takve mogućnosti, Sinjorija je naredila da se Stefanu Crnojeviću isplati sva zaostala potraživanja, jer je u slučaju takve opasnosti samo na njega mogla da računa kao na pouzdanu snagu za zaštitu njenih posjeda. Do nagoviještenog napada, međutim, nije došlo. Vojvoda Vukčić je te godine ozbiljno razmišljao o raskidu vezanog odnosa prema Porti i priklanjanju evropskim dvorovima koji su krojili protivturske ratne planove. Hercegu je, kako je javljao Mlecima (1461), postojalo sve jasnije da se Mehmed II, nakon što je (1459) zaposio Srbiju, priprema da pokori i njegovu zemlju. Hercegovo zahlađenje odnosa prema sultanu i bavljenje samim sobom, olakšalo je Stefanovu poziciju s te strane. Ali su zato, tokom 1458/59. godine, jugoistočne granične oblasti bile izložene sve žešćim napadima Turaka. Napadači nijesu pravili razliku, već podjednako ugrožavali i Crnojevićeve i mletačke posjede. Opasnost je pojačana Feris-begovim dolaskom na položaj medunskog subaše. On je snažnim vojnim odredima napadao Stefanova prigranična mjesta i prisilio tamošnje stanovništvo da mu se pokori. Između ostalog, oteo mu je imanja koja su pripadala manastirima na Skadarskom jezeru. Te, i cijele iduće godine, Stefan je sa sinovima i raspoloživim vojnim snagama, kojima se kraće vrijeme pridružio i odred od 300 najamnika koje mu je poslao kotorski knez, proboravio na granici, čineći sve da onemogući dublje prodore Turaka u svoju i mletačku teritoriju. U međuvremenu, dok je Stefan Crnojević još uspješno odolijevao Feris-begovom vojnom pritisku, u Mletke je, s proljeća 1460. godine, stigla turska misija sa zahtjevom da sultanu ustupi Gornju Zetu, na temelju ugovora koji je Mehmed II sačinio 1456. godine u Smederevu s despotom Đurađem Brankovićem. Venecija je diplomatskim manevrima pokušala da obrazloži neosnovanost klauzula Smederevskog ugovora, uz izgovor da se u Gornjoj Zeti znatno ranije vijorila mletačka zastava nego što je sporazum potpisan, pa otuda despot i nije mogao ustupiti sultanu ono što nije imao. Maja 1460. godine stiglo je u Veneciju Crnojevićevo izaslanstvo sa zahtjevom za vojnu pomoć u ljudstvu i materijalu za odbranu od pojačanih turskih upada, posebno od prijetećeg sinhronizovanog napada, koji bi bio izveden na mletačke i crnogorske posjede.
Ivan Crnojević činio je sve što je mogao da odbrani državu koju mu je otac ostavio u nasljeđe
Da bi ga što čvršće vezala za sebe, Sinjorija je Stefanu Crnojeviću pružila izvjesnu vojnu pomoć i naredila da mu se nadoknade zaostala potraživanja za sve vrijeme duže od dva mjeseca provedena na granici u borbama sa medunskim odredima i drugim turskim četama. Pri tom mu je obećano da će se mletački poslanik u Carigradu založiti kod sultana da mu se vrate oteti posjedi manastira na Skadarskom jezeru. Istekom 1460. godine došlo je do zatišja na crnogorsko - turskoj granici, kao i duž mletačko - turskog graničnog pojasa. U Veneciji je, ipak, nastalo uznemirenje početkom 1461. godine. Stjepan Vukčić Kosača uputio je poruku Sinjoriji da sultan priprema veliki vojni pohod na Skadar, da, potom, krene na Dubrovnik. Vidjeći u tome veliku opasnost i za sebe, herceg je tražio od Republike da napusti Stefana Crnojevića i da njega prihvati za saveznika. Nagoviještena opasnost, na koju je upozoravao Kosača, je, međutim, izostala. Dvije godine vladao je mir duž granice Crne Gore i mletačkih posjeda, s jedne, i turskih, s druge strane. Do zaoštravanja odnosa došlo je tek 1463. godine, kad je izbio mletačko - turski rat u Moreji, koji se morao prenijeti i na sve druge granične sektore između dviju zemalja. Bila je to godina ofanzivnih vojnih pohoda Mehmeda II, u kojoj je pokorio Bosnu i oteo znatan dio hercegovih teritorija. Uloga Stefana Crnojevića, kao saveznika Venecije, dobila je tada još više na značaju. U Mlecima je sa zadovoljstvom prihvaćena njegova ponuda da, uz izvjesnu pomoć Republikinih najamnika, izvrši napad i osvoji Medun ("ključ obje Zete") od Turaka. Izvori ne govore da li je do te akcije stvarno i došlo, ali da je on i dalje Veneciji činio značajne vojne usluge, u to nema sumnje. To potvrđuju vijesti na liniji drugih komunikacija između dva saveznika. Koliko je Sinjorija držala do toga da ojača prijateljstvo sa Stefanom vidi se i po tome što mu je dozvoljavala da iz Skadra nabavlja robu bez carine do iznosa od 10 dukata, što mu je odobrila da obnovi svoje solane u Grblju, kad je to Kotoru bilo izričito zabranjeno i što je bila veoma obazriva u razrješavanju graničnih sporova koje je imao s Budvom i Ratačkom opatijom. Kad je, zbog sitnih čarki, do kojih je dolazijo na granici prema Kotoru, tamošnji knez pokušao da mu spriječi preuzimanje žita iz kotorske luke koje je uputio Đerđ Kastriot, Sinjorija je odmah skinula tu zabranu, ističući da su njegove zasluge za nju od mnogo većeg značaja. O crnogorsko - turskim odnosima, koji su uslijedili poslije izbijanja rata u Moreji, izvori ništa ne kažu, sve do Stefanove smrti, krajem 1464. ili početkom 1465. godine. Sudeći, pak, o tome na temelju uvažavanja koje je uživao u Veneciji, moglo bi se zaključiti da je učvrstio svoju poziciju prema Turcima, za koje je sigurno bio veoma tvrd orah.
Uporedo s odmjeravanjem vojne snage prema Turcima Stefan je iznutra stabilizovao svoju zemlju, postavljajući joj novi društveno - politički osnov, ističući novu zastavu kao državni simbol, učvršćujući temelje novoj dinastiji i svoj rodonačelnički vladarski autoritet.
TURSKI PRITISAK NA CRNU GORU U PRVOM PERIODU VLADE IVANA CRNOJEVIĆA: Kada je preuzeo dužnost gospodara Crne Gore Ivan Crnojević (1465 - 1490), bio je već zrio čovjek, sa značajnim iskustvom na vojnom i političkom polju. To mu je olakšavalo da podešava politički kurs, da hrabro i postojano vodi brod svoje zemlje u vrijeme kad je veoma teško bilo procijeniti s kakvim vidovima opasnosti i s kojim će se sve neprijateljima Crna Gora suočiti. Zbog političke nestabilnosti svugdje unaokolo, mogla su se očekivati svakojaka iznenađenja. Očuvati nezavisnost zemlje u takvim okolnostima zaista nije bilo lako. U teškim vremenima, kad balkanske zemlje razrivene heterogenošću interesa i onesposobljene da udruže vojne snage i odupru se turskoj invaziji, Ivan Crnojević čini sve što je mogao da odbrani integritet i nastavi izgrađivanje države koju mu je otac ostavio u nasljeđe. Iako ga je u podsvijesti sigurno nagrizao crv sumnje u mogućnost održavanja slobodne Crne Gore, u praktičnoj politici Ivan nije dopuštao da takva sjenka padne na njega kao njenog čelnika. Započeo je svoju političku karijeru kao gospodar koji se ne koleba, kao državnik koji želi da nastavi započeto djelo svojeg oca i stvori vojno - političku organizaciju sposobnu da pruži maksimalan otpor zavojevaču i obezbijedi svoje mjesto pod suncem.
Ivan je pojačavao pritisak na Kotor da bi ga zaposjeo ili bar istakao da polaže istorijsko pravo na njega
I, zaista, zadivljuje činjenica da je Ivanu Crnojeviću za relativno dugo vrijeme vladavine, naravno ne i bez kriznih trenutaka, ipak polazilo za rukom da se snažno odupre i tako moćnom imperatoru kakav je bio Mehmed II Osvajač. Duh borca i pregaoca za odbranu integriteta svoje zemlje, Ivan Crnojević je ispoljio od trenutka preuzimanja prerogativa vlasti crnogorskog gospodara. Odmah po dolasku na vlast Ivan je poveo rat protiv - Venecije, doskorašnjeg "vrhovnog" gospodara, zapravo saveznika. Svojim odredima napao je kotorski kraj i pridobio na svoju stranu najveći dio mletačkih podanika iz prigradskog područja Kotora i Budve, u prvom redu Grbljane i Paštroviće, koji su otkazali poslušnost Republici. Zabrinuta zbog otvaranja jednog novog ratnog poprišta koje joj je otežavalo ionako nepovoljan međunarodni položaj, Sinjorija je raspisala visoku ucjenu od 10.000 dukata za Ivanovu glavu, zbog čega on nije bio potišten, već je pojačavao pritisak na Kotor da, iako ne uspije da ga osvoji, bar istakne svoje istorijsko pravo na njega. Sama, pak, Republika sprovodila je akciju na okupljanju raspoloživih vojnih snaga za obračun s Ivanovim odredima i odmetnicima iz kotorskog i budvanskog distrikta koji su mu se pridružili. Venecija je ozbiljno strahovala za poziciju u kojoj se našla, pa je bila srećna što se pobunjenicima pomenutog područja nije pridružio i Leka Dukađin sa mletačkim podložnicima iz skadarskog kraja.
Mlečani u Zetskom primorju našli su se u nezavidnoj situaciji, jer su uz Turke, s kojima su već dvije godine u ratu, s iste strane barikada imali dojučerašnju uzdanicu - crnojevićku Crnu Goru. Rat s Ivanom imao je za venecijansku vlast i teške materijalne posljedice. Dio pobunjenika iz Grblja i Paštrovića, koji se našao uz Ivana, žestoko se razračunavao sa dijelom stanovnika koji su ostali lojalni mletačkim vlastima. Po tom osnovu stanovnici Lastve Paštrovske bili su prognani, a njihova imovina uništavana. Nijesu bolje prošli ni mnogi promletački stanovnici budvanske okoline i drugih susjednih mjesta. Ivan je njihova napuštena imanja predao Bečićima, svojim pristalicama. Ovi su, stavljajući se u njegovu službu, preoteli Mlecima grad i ubili budvanskog podestu Andreu de Molino. Uz znatne napore Mlečani su povratili Budvu i zarobili ubicu. Zbog ozbiljne oposnosti koja je zaprijetila Kotoru, Venecija je tamo poslala pomoć u vojsci i materijalu, povjerivši upravu nad posjedima u Zeti novom providuru Jozafatu Barou. On je poslat u zetsku primorsku oblast, u vrijeme kad je u Hercegovini došlo do složene političke situacije. Isključen iz nasljedstva, najstariji sin hercega Stjepana, Vladislav, ponudio je sultanu svoje usluge ako mu pomogne da dobije pripadajući dio očevih posjeda. Sultan Mehmed II je nastojao da iz tih sukoba izvuče korist za sebe, pa je podupirao antagonizam između oca i sina iritirajući hercega zahtjevom da mu ustupi tri grada (Čačvinu, Mićevac i Klobuk). Konačno, 1464. godine, međ ocem i sinom postignuta je pogodba, prema kojoj je Vladislav dobio dio zemlje na upravu. Mada njegove teritorije nije moguće precizno omeđiti, zna se da su obuhvatale i dio posjeda Ivana Crnojevića (Ledenice, Riđane, Banjane i Rudine). Podjelom Hercegovine, mir između Vladislava i hercega Stjepana nije bio postignut. Naprotiv, oni su stalno bili u svađi, tako da se sin i dalje obraćao Turcima za pomoć protiv oca. Sve što se događalo na toj strani Mlečani su sa zebnjom pratili i strahovali su da nepoželjni osvajač ne zauzme Herceg Novi, čime bi njihovi kotorski posjedi zapali u još veće teškoće. Stoga se nijesu obradovali pregovorima koje je stari Kosača vodio s ugarskim kraljem Matijom Korvinom (1458 - 1490), nudeći mu posjede u Hercegovini za odgovarajuće teritorije na drugoj strani. I zaista, do određenog sporazuma je došlo. Za ostatke njegove zemlje, Korvin je hercegu ponudio upravu nad Zagrebom i još neke posjede u Ugarskoj. S tim u vezi, na početku 1465. godine stigao je u dolinu Neretve kontigent od 5000 ugarskih konjanika. U planu je bilo da oni produže marš na jug, kako bi pritekli u pomoć Kotoru za odbranu od oružane akcije Ivana Crnojevića. Situacija za Veneciju postala je još komplikovanija, kad su Turci početkom 1465. godine organizovali pohod za osvajanje Hercegovine i već bili zauzeli neka mjesta na domaku Herceg Novog (Vrsinje, Lug, Korita, Banjane i Riđane).
Uz posredovanje Đerđa Kastriota Ivan sklapa mir sa Venecijom i prihvata stare vazalne obaveze
Sam herceg Stjepan, gubeći vjeru u realizaciju sporazum s Korvinom, obratio se Veneciji da s njom pokuša naći rješenje za odbranu Novog i drugih preostalih posjeda. U slučaju da ne bude u stanju da ga sam odbrani, ponudio je Republici da ona uzme Novi u zaštitu, a da mu da u zamjenu neki drugi grad. Iz straha da će ga potpuno razvlastiti Turci, i Vladislav Hercegović traži zaštitu od Venecije. Ona pregovara, ponaosob s ocem i sinom. Dok su pregovori bili još u toku, minula je po Mlečane opasnost koja je prijetila Novom od strane Mađara i Turaka. I, dok još nije bio ni dobio odgovor od Venecije na svoju posljednju ponudu, herceg Stjepan je umro u Novome, krajem maja 1466. godine. Mlečanima je, uistinu, laknulo što hercegov grad nije tada dospio u ugarske ili turske ruke. Kad se, na kraju, javio kao pretedent i napuljski kralj Ferante (1458 - 1492), Venecija ga je upozorila da odustane od takve pomisli, jer je, kako je tvrdila, Herceg Novi "odavno" stavljen pod njenu zaštitu. Nakon što je u februaru 1466. godine sam herceg Stjepan posredovao, početkom maja iste godine, povedeni su pregovori o miru i između Ivana i Venecije. Prema instrukcijama koje im je dala Sinjorija, mletački upravnici iz Zetskog primorja sklopili su s Ivanom tromjesečno primirje, koje nije bilo po volji providuru Barbaru. Do sklapanja mira došlo je tek iza posredovanja Ivanovog ujaka Đerđa Kastriota. Nakon povedenih pregovora o miru postignuta je saglasnost da se nanovo uspostave stari odnosi između Venecije i Crne Gore. To je značilo da Ivan prihvata vazalni odnos prema Republici pod ranijim uslovima. Stavovi o tom pitanju potpuno su usaglašeni. Mlečani su Ivanu vratili vojvodsko zvanje, koje je imao i njegov otac i proviziju za obavljanje vojne službe, dok se on, sa svoje strane, obavezao da će vratiti Grbljane i Paštroviće u prijeđašnji podložnički odnos.
Sporazum, međutim, nije bilo lako sprovesti u život u dijelu koji je formulisao uspostavljanje status quo u Grblju i Paštrovićima. Kotorsko plemstvo tražilo je, naime, stroge kazne za učesnike pobune. Između ostalog, ono je insistiralo da se protjera 50 porodica unesenih u spisak vinovnika pobune. Sinjorija se nije saglasila s tim drastičnim zahtjevom, već naredila da se komisijskim putem utvrdi pravo vlasništvo nad parcelama (karate) koje su u svojstvu zakupaca obrađivali grbaljski seljaci. Kontrolom isprava komisija je utvrdila pravo vlasništvo kotorskih vlastelina na zemlju u Grbaljskom polju. Pošto su tamošnji seljaci odbili da to priznaju, Sinjorija je naredila kotorskom knezu da izvrši smrtnu kaznu nad kolovođama pobune. Grbaljsko stanovništvo se solidarno i energično oduprlo izvršenju te sankcije. U takvoj situaciji providuru Barbaru nije preostalo ništa drugo do da zatraži posredništvo Ivana Crnojevića, jedinog čovjeka kojega su u tom trenutku Grbljani bili spremni da poslušaju "jer ih samo njegov duh vodi". Podsjećajući na te događaje, Ivanov sin Đurađ je znatno kasnije (1499) pisao da je do pravog mira došlo tek kad su Mlečani pristali da Crnojeviću ustupe na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu (1469) i udvostručili mu godišnju proviziju na 1200 dukata. Tačnost Đurađevih navoda posredno potvrđuje i podatak da je naređenje Sinjorije, izdato kotorskom knezu (1468) u pogledu povraćaja ranije izbjeglih stanovnika Lastve Paštrovske na svoje domove, moglo da se sprovede tek nakon dobijene saglasnosti Ivana Crnojevića.
Sa svoje strane, navedeni podaci potvrđuju da je Venecija, iz želje da Ivana veže za sebe, bila spremna da mu popušta do određene tolerantne granice. Na to je bila primorana jer su se njeni posjedi u Zeti i sjevernoj Albaniji ponovo našli pred prijetećim turskim udarom. Upravo u tome treba tražiti i razloge što je Republika, i u pogledu razgraničenja u budvanskom kraju, Ivanu činila ustupke. Istovremeno, povjerila mu je upravu nad Grbljem, Paštrovićima i Crmnicom i trudila se da mu redovno izmiruje obaveze na kotorskoj blagajni. To, očevidno, pokazuje njeno nastojanje da ga što čvršće veže za sebe.
Informacije na osnovu kojih je Venecija predviđala novu tursku ofanzivu u pravcu Hercegovine i dalje na zapad, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, bile su tačne. Samim tim, pred neposrednom opasnošću našli su se i njeni posjeti u Zeti i sjevernoj Albaniji. Pod turskim udarom prvi se našao Vlatko Hercegović, koji je preuzeo vlast nad ostacima očevih južnih baštinskih djelova.
Ivan je javljao Mlecima da Turci namjeravaju da obnove Podgoricu i da je nasele sa 5000 žitelja
Da bi se održao, morao je 1470. godine, priznati vrhovnu vlast Mehmeda II, uz plaćanje obaveza koje su iz toga proizilazile. I Ivan Crnojević, zet hercega Vlatka, čija sestra Mara mu je postala druga žena, našao se u situaciji da mora uzmaći pred sultanom. Zapravo i on je morao da se, najvjerovatnije početkom 1471. godine, obaveže na plaćanje godišnjeg danka u iznosu od 700 dukata, da bi zadržao vlast nad Crnom Gorom. Ta okolnost je još više pogoršala ionako nepovoljan položaj venecijanskih posjeda u graničnim krajevima s Turskom. Republici je preostalo da im pruži ono što je još jedino mogla. Poslala je izvjesno vojno pojačanje Kotoru, a skadarskom knezu uputila 2000 dukata za isplatu najamnika, održavanje i opravku gradskih utvrđenja. Međutim, jedan spoljnji činilac donio je olakšanje Veneciji i njenim saveznicima, Crnojeviću i hercegu Vlatku. Naime, Sultan Mehmed II morao je da angažuje glavninu svojih vojnih snaga na ratištu protiv Uzun Hasana u Anadoliji, zbog čega je privremeno odustao od nove balkanske ofanzive.
Prikovanost glavnih udarnih turskih trupa za maloazijsko ratište, omogućila je Vlatku Hercegoviću da prekine vazalni odnos prema Porti. Obavezu plaćanja harača odrekao mu je i Ivan Crnojević. Njih dvojica se tada zbližavaju i vrše pripreme na udruživanju snaga za odbranu od Turaka. Na Hercegovića i Crnojevića veoma je povoljno uticala i vijest da se priprema velika akcija hrišćanskih zemalja protiv Turaka, čiji su čelnici: ugarski kralj, Venecija, Papa i Napuljska kraljevina. Njihovu spremnost da sudjeluju u toj alijansi pokušao je da iskoristi ugarski kralj Matija Korvin, koji je od pada Bosne (1465) bio u otvorenom ratu s Turcima, što znači i mletački saveznik. Kako su se Korvinove jedinice, još od 1466. godine, nalazile u dolini Neretve, on želi da uspostavi što tješnju saradnju sa Vlatkom Hercegovićem i Ivanom Crnojevićem. Da što prije uspostavi kontakt s njima, podstakao ga je i gubitak Počitelja, koji su mu nedavno oteli Turci. Zato je svojem namjesniku i ugarskom dijelu Bosne, Nikoli Iločkom, stavio u zadatak da uspostavi vezu s Vlatkom Kosačem i gospodarom Crne Gore - Ivanom Crnojevićem. Posigurno se izaslanik Iločkog sastao ponaosob s hercegom Vlatkom i Ivanom Crnojevićem u decembru 1472. godine. Ishod pregovora nije poznat, ali se može pretpostaviti da su bili saglasni da svojim oružanim snagama sudjeluju u širokom antiturskom pokretu. Kako se pokazivalo da se taj saveznički hrišćanski poduhvat činio sve bezizglednijim, oni su se radije držali Venecije, gdje su u slučaju prinudnog egzila mogli da potraže utočište i zaštitu.
Krajem 1473. godine Ivan Crnojević je pribirao snage, ne samo da parališe turske akcije pripremane protiv njegove zemlje već i da povrati one djelove na lijevoj strani Zete i Morače koje su mu ranije oteli Turci. Utoliko je svoje savezništvo s Venecijom i potporu koju je od nje očekivao, smatrao značajnijom, redovno je obavještavajući o turskim pripremama na granici. Između ostalog, poručivao je kako Turci namjeravaju da obnove Podgoricu i navodno je nasele sa 5000 svojih žitelja. U sastav toga plana, javljao je on, ulazi i obnova starog grada Baleča. Da bi se stalo na put turskim planovima, Ivan je tražio pomoć od Venecije u vojsci i novcu. U prvom redu potražio je da mu Republika stavi na raspolaganje sve vojne posade iz primorskih gradova i pravo da po sopstvenoj potrebi može mobilisati njene podanike iz gravitacionog područja zetskih gradova i da mu, u slučaju neuspjeha, s porodicom obezbijedi utočište na svojoj teritoriji uz godišnju pomoć od 600 dukata. On je, sa svoje strane, obećavao Republici godišnji danak od 700 dukata, koji je prethodne godine plaćao sultanu, ako uz njenu pomoć uspije da povrati sve krajeve koje su mu oteli Turci. Ivan je, takođe, od Sinjorije tražio da prizna Banu Hotu vojvodski čin i odobri mu godišnju platu od 300 dukata, da zauzvrat dobije Hotsku planinu u svoj posjed, što bi bilo od osobitog značaja za odbranu njenih teritorija u skadarskoj oblasti, u slučaju turskog napada. Venecija je bila spremna da usvoji sve Ivanove zahtjeve, osim onog kojim je tražio ingerenciju nad njenim podanicima u distriktima primorskih gradova. Složila se i s kombinacijom o prelaženju Hota u podanički odnos prema Republici, s tim da se prethodno obave sve predradnje s tim planom povezane.
Od Ivanove ambiciozne zamisli za organizovanje široke akcije protiv Turaka nije bilo ništa
Od Ivanovog ambicioznog projekta za organizovanje široke akcije protiv Turaka nije bilo ništa, jer su trupe sultana Mehmeda II iznenada napale Skadar i sprovele nad njim opsadu. Za mletačke posjede u sjevernoj Albaniji situacija je bila još nepovoljnija od one u području Zetskog primorja. Politički odnosi u mletačkoj Albaniji oduvijek su bili složeni, da bi se pred kraj pete decenije XV vijeka veoma zapleli. Mjere koje je Republika preduzimala da stanje dovede u red, bile su najčešće kratkog daha, nominalne vrijednosti. S obzirom da se o mletačkoj zoni u Albaniji zaista može govoriti kao o uzavrelom ratnom poprištu, samo je po sebi jasno da je privredni život u tom kraju bio potpuno paralisan, da je cvjetalo bezakonje, rasulo, korupcija. Dodatne nevolje sastojale su se u produbljivanju konflikata i razdoru među domaćim velikašima, od kojih su neki bili uz Turke, neki uz Mlečane, nerijetko prelazeći s jedne na drugu stranu. Čak je i legendarni Skender - beg bio primoran da lavira između Turaka i Mlečana, da se priklanja jednoj, odnosno drugoj strani, rukovođen uvijek željom da izvuče korist za svoju bolju poziciju u borbi za nezavisnost i slobodu albanskog naroda protiv spoljnih neprijatelja. Unutrašnje razmirice (sukob između Skender - bega i Dukađina, između Draga i Leke Dukađina, daljih rođaka, oko porodičnih posjeda; između Leke Dukađina i Venecije itd.), stvarale su pogodnost Turcima da bez mnogo otpora krstare čitavim mletačkim područjem, dopirući u svojim pljačkaškim pohodima sve do Skadra. Nakon izbijanja rata s Portom (1463), Venecija je morala da posveti mnogo više pažnje svojim albanskim posjedima. Shvatajući to izuzetno važnim, pošlo joj je za rukom da izmiri Skender - bega i Leku Dukađina, imajući ih tako obojicu na svojoj strani. U nadoknadu za savezništvo, za sela na koja je polagao pravo u području Danja, Republika je Dukađinu dala proviziju od 300 dukata godišnje. Pošto je i svojim albanskim posjedima mogla da očekuje veliku tursku ofanzivu, u trenutku kada se na Porti odluče na taj korak, Venecija je morala finansijski da se napregne da, u vrijeme kad se njen godišnji budžet kretao oko 600.000 dukata, znatan dio tih sredstava, do iznad jedne desetine, uloži u održavanje integriteta svoje vlasti u albanskim posjedima, za uvećanje vojnih odbrambenih snaga, naoružanje, održavanje starih i podizanje novih utvrđenja, ratnu mornaricu i drugo. Na velika finansijska ulaganja, na slanje najuglednijih ljudi na rukovodeće položaje u gradovima Zetskog primorja i sjeverne Albanije, na izgrađivanje fortifikacionog sistema, imali su mnogo uticaja Skender - beg (do svoje smrti 1468) i Ivan Crnojević, glavne potpore njene borbe za očuvanje zetsko - albanskih posjeda. Ipak, sve akcije koje su preduzimali Turci u Albaniji, čak krvavi sukobi koje su imali sa Skender - begom oko Kroje, mogu se smatrati neznatnim, u odnosu na snažan ofanzivni pokret koji će uslijediti preko jednu deceniju docnije od izbijanja mletačko - turskog rata u vodama Levanta. Iako tokom toga perioda još nije bio na pomolu veliki obračun, uznemirenost i strah od moguće iznenadne akcije širih razmjera, stalne su pratilje života mletačke vlasti i njenih podanika u albanskim prostorima. Zabrinutost je utoliko bila veća jer su Skender - begove snage bile već na izmaku, istrošene u sukobu u kojemu su mu Turci oteli Kroju (1466) i onom za njeno ponovno oslobođenje (1467), a naročito kad su se našle pred rasulom poslije njegove smrti (1468). Kako je i odgovornim državnim organima u Veneciji bilo jasno da će raščišćavanjem vojne situacije u Anadoliji, Moreji i drugdje, Mehmed II, s velikim vojnim potencijalom, nakon privremenog predaha, krenuti na Balkan, po nalogu Senata i Sinjorije, tokom nekolike godine (1470 - 1473), uložena su velika sredstva u osposobljavanje albansko - zetskih gradova za odbranu (Kroje, Drača, Skadra i Ulcinja). Učinjeni su krajnji napori da se pruži maksimalan otpor u odsutnom trenutku.
Tutanj velikog ratnog sudara Venecije i njenih malobrojnih saveznika, u prvom redu Ivana Crnojevića, sa mnogoljudnom i dobro naoružanom turskom armijom, konačno se približavao. Prve vijesti o pristizanju i koncentraciji turskih trupa u Makedoniji, unijele su paniku i strah unutar nekih mletačkih posada u albanskim gradovima, kakav je bio slučaj u Danju, čiji je providur Pjetro Salamon, s komestabilom i domaćim vojvodom, pobjegao u Ulcinj (zbog čega je kasnije osuđen na petogodišnju robiju i doživotnu konfinaciju).
Venecija je važnost Skadra predstavila slikom ključa koji otvara bravu Evrope
U samoj Veneciji se, u početku, nije vjerovalo da se radi o odsudnoj turskoj ofanzivi, čak ni onda kad je, početkom maja 1474. godine, rumelijski begler - beg Sulejman udario na Skadar i opsio ga s oko 8.000 vojnika. Mletački providur zetsko - albanskog područja i istovremeno skadarski knez Antonio Loredan, s krajnjim naporom je uspio da odoli snažnom turskom udaru. I, dok je on slao izvještaje o situaciji u kojoj se našao i zapomagao za pomoć, Sinjorija mu je uputila dvije trireme i naredila vrhovnom pomorskom kapetanu da se, pri povratku s istoka, zadrži u albanskim vodama i procijeni situaciju. Naredila je, dalje, da galije koje su išle iz Afrike i Lionskog zaliva otplove u pravcu Drača. Taj dosta ležeran stav u odnosu na težinu situacije, najednom dobija na ozbiljnosti povezanoj s odsudnošću istorijskog trenutka. Potencirale su je zabrinjavajuće vijesti s albanske prekomorske strane, koje su jedna drugu preticale.
Sinjorija je odmah preduzela ono što je bilo u njenoj moći. Obratila se za pomoć italijanskim državama, Papi, napuljskom i ugarskom kralju. Potrebu odbrane Skadra je predstavila kao ključ koji otvara bravu Evrope. Padne li ovaj grad u turske ruke, Osmanlijama će biti otvoren put za nezadrživu ofanzivu na Zapad. Paralelno s traženjem pomoći od hrišćanskih zemalja Evrope, Sinjorija je izdala naređenje upravnicima mletačkih gradova na jadranskoj obali da s raspoloživim vojnim snagama i brodovljem hitaju u pomoć Skadru. Leonardu Boldu, prethodniku Antonija Loredana na položaju skadarskog rektora, izdala je zapovijest da preuzme rukovođenje svim mletačkim vojnim snagama koje pristignu na stratešku poziciju za odbranu grada.
Pozicija mletačkih branilaca u Skadru, na čelu sa Loredanom, bila je izuzetno teška. Prema nekim vijestima, uokolo grada, pod komandom rumelijskog begler - bega Sulejmana, već je bila s raznih strana pristigla velika vojska od oko 50000 boraca, dobro naoružanih i snabdjevenih provijantom. Nemajući mnogo iluzija u pomoć od zemalja kojima se obratila, Venecija je ocijenila jednim od najvažnijih zadataka uspostavljane dobre saradnje s Ivanom Crnojevićem, pri čemu je bila spremna da mu pruži odgovarajuću pomoć u novcu i naoružanju. I, dok je Sinjorija, u tom smislu, instruirala Boldua, kojeg je početkom jula 1474. godine otpravila u Zetsko primorje, nalažući mu da odmah po dolasku uspostavi kontakt s Crnojevićem, uz darežljivost u poklonima i posebno uvažavanje, Ivanov izaslanik stigao je u međuvremenu u Mletke i donio pismo u kojemu je njegov gospodar javljao o velikom turskom pohodu, ne samo na Skadar, već i sve krajeve koji su još ostali izvan sultanovog suvereniteta. Zato je on od Republike tražio da mu uputi pomoć u novcu i drugom materijalu, kako bi se pripremio da sa svojim odredima doprinese da se taj pakleni turski plan osujeti. Pošto se Ivan Crnojević, bez dvoumljenja, opredijelio za beskompromisan rat protiv Turaka, nudeći na toj liniji savezništvo Venecije, ova je požurila da mu odmah uputi pomoć od 3.000 dukata u gotovu i u znatnoj količini tkanina, koju mi je isporučio Alvizo da Mosto, prilikom dolaska na svadbu Vlatka Hercegovića. Republika je, dalje, izvijestila Ivana da mu povjerava komandu i nad njenim podanicima iz Zetskog primorja, koje može prisajediniti svojem odredu od 8.000 boraca, za koji je javljao da će kompaktno učestvovati u ratu s Turcima. Pošto je sporazum s Ivanom bio postignut i prije nego je Boldu stigao da se snjim sastane, za Veneciju je to bilo značajno psihološko rasterećenje, jer je na njegovu pomoć veoma računala. Znala je da će Crnogorci pod vođstvom svojega gospodara biti snažan bedem otpora Turcima i glavna udarna snaga u odlučnom trenutku kad zatreba. I u vrijeme žestokog turskog pritiska i stezanja obruča oko opsjednutog grada, u Veneciju su stizale vijesti da je Crnojević "istrajan u svojoj vjernosti". Mada pojedinosti iz borbe koju je vodio s Turcima nijesu poznate, navodi se da je održavao dobru vezu s mletačkim komandantima i potpuno opravdao povjerenje. O sudaru mletačko - crnogorskih s turskim snagama, kako na strategijskim prilazima, tako i u bitkama za svaki grad, postoje samo najopštiji, često preuveličani podaci. U hronikama, koje govore o tom oružanom sukobu, navodi se da je u ofanzivi na Skadar učestvovalo oko 200.000 Turaka, što se graniči s fantazijom.
Ivan je tokom odbrane Skadra na jezeru komandovao flotilom od oko tridesetak manjih lađa
Pretjeruje se i u tvrdnji da je Republika s područja pod njenom vlašću mobilisala 25.000 vojnika, jer se ni u samim Mlecima, za četiri mjeseca, koliko je trajala opsada Skadra, nije moglo sakupiti 3.000 boraca, na koliko ih se računalo. Ne zna se ni koliko je raznog brodovlja sudjelovalo u mletačkoj akciji. Kad se navođenje brojki, koje se ne slažu, svede u realne okvire, ispada da bih je moglo biti oko četrdesetak većih i stotinjak manjih barki, svojom gustinom smještenih u koritu Bojane do obale mora i manjim brojem u Skadarskom jezeru. Ratno brodovlje bilo je pod komandom Pjetra Moćeinga i Trijadana Gritija, koji je bio došao da ga smijeni na tom položaju. Flotilom od oko tridesetak manjih leđa, koliko ih je moglo biti na Skadarskom jezeru, rukovodio je Ivan Crnojević. Da bi uspjeli u svojoj koncepciji iznurivanja grada dugotrajnom opsadom, Turci su pokušali da spriječe dopremanje pomoći braniocima Bojanom u živoj sili i drugom materijalu. Polazna tačka u tom pogledu bila im je da na najužem mjestu pregrade rijeku posječenim stablima koja su bacali u korito rijeke. Trijadan Griti vratio se tada natrag nizvodno i razbio turska odjeljenja na obalama Bojane, 15. juna 1474. godine. Nije nakon toga bilo opasnosti da mu Turci udare s leđa. Brda s desne strane rijeke zaposio je Ivan Crnojević sa svojim mletačkim pomoćnim odredima, pod njegovom komandom. Istovremeno, mletačka ratna mornarica bila je koncentrisana u Sv. Srđu, odakle je trebalo da, u saradnji sa kopnenim snagama Ivana Crnojevića, izvrši proboj u grad. Uz Gritija i Moćeniga našli su se tu i dva providura Stefan Malipjero i Alvizo Bembo.
Vidjeći da pri takvoj koncentraciji pješadije i mornarice neće moći dugo da obruč oko grada drže neprobojnim, Turci odluče da sami izvrše napad, ne bi li Loredanove branioce prisilili na predaju. Dok je pješadija s improvizovanim skelama i opsadnim spravama stojala u pripravnosti, gradski bedemi su zasuti kišom topovskih đuladi. Međutim, ono što su Turci danju rušili, Loredanovi branioci bi preko noći sanirali. Zatrpavali su otvore na zidinama buradima napunjenim zemljom i drugim materijalom. Procjenjujući da je grad u opasnosti, Moćenigo i Griti upute poruku Ivanu Crnojeviću i Leonardu Boldu da pokušaju da izvrše proboj turskog opsadnog obruča i omoguće vojsci grupisanoj u Sv. Srđu da se probije u grad. Kad su Turci saznali za pripremanje te akcije poslali su 12.000 konjanika da zaustave proboj Ivanovim i Boldovim jedinicama. U tome, međutim, nijesu uspjeli. Ivanova vojska, koja je silazila s brda, obrušavala je stijene i izvršila kontraudar, koji Turci nijesu izdržali, već su počeli da se povlače. I, onda kad je uspješnu kontraofanzivu trebalo krunisati definitivnim uspjehom, desilo se nešto što niko nije očekivao. Alvizo Bembo i Trijadan Griti, od ranije pobolijevajući, podlegli su malariji. Prvi je uskoro umro, a Griti je u teškom stanju prebačen na liječenje u Dubrovnik. Sam Moćenigo je pokušao da krene s flotom dalje, ali nije uspio, već je ostao u Sv. Srđu, s mukom, preko povjerljivih ljudi, održavajući tajnu vezu s Loredanom u opsjednutom gradu. Zbog neuspjele crnogorsko - mletačke akcije u finalnom dijelu, za što je smatrao odgovornim mletačke komandante, Ivan Crnojević je negodovao posredstvom svojeg izaslanika u Veneciji. Naglašavajući da je sve što je mogao uložio u antitursku ofanzivu i time navukao bezgraničnu mržnju sultana protiv njegove zemlje, Ivan je tražio od Venecije da mu za učinjene žrtve donekle olakša nepovoljnu poziciju, time što će njemu, porodici i vlasteli obezbijediti sklonište i izdržavanje negdje na svojoj teritoriji. Mletačka vlada je, još 3. avgusta 1474. godine, dok su Turci držali Skadar u opsadi, njegovom emisaru uručila pismo da prihvata sve njegove uslove, tješeći ga da će se njegova zemlja možda oduprijeti turskoj invaziji čak iako Skadar padne u sultanove ruke. Ali, znatno prije nego li mu je njegov izaslanik i donio pozitivne vijesti o pomoći Venecije, dogodilo se, ponovo, ono što nije bilo moguće predvidjeti. Naime, 19. jula 1474. godine, Turci su izvršili posljednji juriš na Skadar. Pregazili su nasipe oko grada i počeli da se, prislonjenim skelama, pentraju uz gradske bedeme. Loredanovi branioci su ih odbili ulažući posljednje atome snage. Usljed žestokog otpora, na koji su naišli, Turci su u neredu počeli da odstupaju.
Kada je vidio da su Turci počeli da obnavljaju Podgoricu, Ivan se izmjestio sa Žabljaka na Obod
Procjenjujući njihovu nemoć Loredan je naredio da njegovi borci iziđu iz grada i izvrše kontranapad, u čemu je postignut veliki uspjeh. Turci su ostavili na bojištu veliki broj mrtvih i ranjenih. Pominje se čak cifra od preko 2.000 iz stroja izbačenih turskih vojnika. Po istim izvorima, broj domaćih mrtvih (14) i ranjenih (59) bio je neznatan, što nije realno, kao ni preuveličana brojka turskih gubitaka. Na sudbonosni ishod skadarskog rata odlučujuće je uticala jedna druga okolnost, a ne snaga mletačkog oružja, iako ona nije bila za potcjenjivanje. Naime, usljed dugog boravka pod Skadrom, turska vojska je bila masovno oboljela od malarije. To je demoralizatorski djelovalo na njenu borbenu sposobnost, koja je naglo opadala. Ta srećna okolnost po Mlečane promijenila je odnos snaga na ratištu. Nakon što je rumelijski begler-beg Sulejman, poslije neuspjelog juriša, tražio nove instrukcije šta da preduzme, stigla mu je, 8. avgusta 1474. godine, naredba iz Carigrada da napusti opsadu Skadra i povuče ostatke vojske na stacionarna odredišta. Pri povratku s ratnog poprišta, turske jedinice su, u krajevima kroz koje su prolazile, ostavile iz sebe pravu pustoš. Obrana Skadra smatrana je jednom od najznačajnijih pobjeda koju su Mlečani izvojevali nad Turcima i preko jedne decenije dugom ratu vođenom na više frontova. Na dan obilježavanja godišnjice pobjede nad Turcima pod Skadrom, 1475, Mlečani su podarili crkvu Sv. Marko zastavom, na kojoj je bio predstavljen Skadar kao simbol odbrane hrišćanstva.
POZICIJA CRNE GORE UOČI I NAKON MLETAČKO - TURSKOG MIRA O PREDAJI SKADRA: Iako je iz rata s Turcima, pod Skadrom (1474), Venecija izišla kao pobjednik, nije bila spokojna za budućnost svojih zetsko - albanskih posjeda. Samim tim što Mehmed II nije htio da čuje za ponude mira koje su inicirane od strane Sinjorije, bilo je jasno da se valja pripremati za novi veliki okršaj. Pri takvom stanju stvari, politički i diplomatski organi Republike smatrali su dobitkom da se novi oružani sukob što duže odloži. U međuvremenu trebalo se napregnuti finansijski i vojnički da se zetsko - albanski gradovi od Drača i Kroje na jugu do Kotora na sjeverozapadu što bolje opreme i pripreme za odbranu od moguće turske invazije. Novi politički kurs u susjednim mletačkim krajevima, zasnovan na pacifikaciji, nije bio u skladu s akcionim i dugoročnim državničkim planovima Ivana Crnojevića. Van sumnje je da je i njemu bilo jasno šta u dogledno vrijeme smjera Mehmed II. Ali je, s druge strane, smatrao da upravo to međuvrijeme treba da iskoristi da bi se što bolje pripremio za odbranu od neskrivenih turskih pretenzija na njegovu zemlju. Znao je da valja potražiti skrovitije mjesto za prijestono središte, pa je već 1474. godine sazidao rezidenciju na Obodskom gradu. Na takav korak podstakli su ga sami Turci koji su još prethodne godine pristupili obnavljanju Podgorice, na domaku njegovog stolnog grada Žabljaka. Računajući da bi se, na temelju ugleda koji je stekao kao saveznik u skadarskom ratu, ipak određena pomoć mogla dobiti od Venecije, obratio se preko svojeg izaslanika, 1476. godine Sinjoriji zahtjevom da mu pošalje odred pješaka i jednu bombardu za osvajanje Meduna i okolnog gravitacionog područja. Ne želeći novi konflikt u blizini svojih posjeda, Venecija je našla opravdanje za negativan odgovor, poručujući Ivanu da bi takva akcija bila preuranjena. Da bi mu umanjila razočarenje zbog okolišno odbijene pomoći, Sinjorija ga istovremeno obavještava da će u najkraće vrijeme izvršiti svoje novčane obaveze prema njemu. Unaprijed pripravan na takav odnos Venecije, Ivan je morao da se vojnički priprema, uz oslonac na sopstvene izvore. Pošto je procijenio da mu je neophodna jedna bombarda, u julu 1476. godine, angažovao je dubrovačke majstore da mu je izliju. Bilo je to upravo u vrijeme kad je postigao sporazum sa svojim šurakom Vlatkom Hercegovićem da udruženim snagama povedu oružani pohod za povraćaj krajeva koje su im ranije oteli Turci. Šta su, osim pomenutog Meduna, Crnojevići već bili izgubili od teritorija koje su pripadale Gornjoj Zeti/Crnoj Gori, posredno pokazuje ustrojstvo turske vlasti iz 1470. godine u Hercegovačkom sandžaku sa sjedištem u Foči.
Mehmed II se kleo da bi se mogao izmiriti sa svim neprijateljima ali ne i sa gospodarom Crne Gore
Zapravo, uzgred treba podsjetiti da su još 1467. godine nahije Onogošt i Nikšić (ova druga poznata i pod imenom Gračanica) pripadale Blagajskom kadiluku, a nahije Kukanj i Soko - Drinskom kadiluku sa sjedištem u Pljevljima. Osnivanjem Hercegovačkog sandžaka od preotetih baštinskih zemalja porodice Kosača i zemlje Crnojevića, došlo je do teritorijalne reorganizacije. Od crnogorskih teritorija formirane su nahije: Kukanj, Budimlje, Ljubović (Polimlje), Mataruge, Podblatje i Kričak, koje su ušle u sastav tzv. Mileševsko - prijepolj-skog kadiluka. U preostalom otetom dijelu Crne Gore bile su organizovane nahije koje su pripojene Drinskom kadiluku i to: Vrm (sa sjedištem u Klobuku), Rudine (sa sjedištem u Bileći), Riđani (sa sjedištem u Grahovu), Rovci, Komarnica (Drobnjak), Piva, Gornja Morača, Donja Morača i Zeta (s dijelom Bjelopavlića). Ivan Crnojević je stoga pokušao da sa svojim šurakom i susjedom Vlatkom Kosačom povrati Hercegovinu, s tim da stare zetske posjede pripoji svojoj zemlji. Međutim, na samom početku udružene vojne akcije na toj strani, došlo je do nesporazuma između Vlatka i Ivana, po svoj prilici, zbog razmimoilaženja oko pitanja ingerencije nad teritorijama koje je trebalo osloboditi. Konflikt je bio takvih razmjera da se savez odmah preobratio u žestoko neprijateljstvo. Taj sukob je Turcima išao na ruku, jer im je omogućio da zadrže stečene pozicije. Razumljivo je otuda da je sultan radio na produbljivanju razdora između dva susjeda, nudeći Hercegoviću vojnu pomoć protiv Ivana, a i mogućnost povraćaja nekih posjeda uz priznanje vrhovne vlasti Porte. S druge strane, zaoštravanje odnosa između Crnojevića i Kosače zabrinjavalo je Mlečane, pa je Sinjorija bila povjerila Franćesku Kontariniju da pokuša da ih izmiri. Posredovanje u sporu između Crnojevića i Hercegovića moralo je biti potisnuto u drugi plan, jer su s proljeća 1477. godine Turci poveli novu veliku vojnu akciju protiv Kroje i drugih mletačkih teritorija koje su potom dolazile na red. Venecija je sa svoje strane pripremala kontraakcije da odbrani grad. Za providura Kroje imenovala je Franćeska Kontarinija, koji je sa znatnim ali šarolikim vojnim snagama najamnika pritekao u pomoć braniocima opsjednutog grada (bilo ih je 250). Početkom septembra 1477. godine Kontarini je uspio da potisne Turke. Ali, usljed nedovoljne obazrivosti, Turci su iznenadili noću Mlečane i nanijeli im težak poraz. Među velikim brojem (1.000) mrtvih, ležao je i sam Kontarini. Za zarobljene starješine i vojnike Venecija je kasnije morala dati 6.000 dukata otkupa. Mnogo kivan na Ivana Crnojevića za udarce koje je nanosio Turcima, sultan se zaklinjao jednoj Kosačinoj delegaciji, preko koje mu je (Vlatku) nudio pomoć, da bi se mogao izmiriti sa svim neprijateljima ali ne i sa crnogorskim gospodarom. Zato je, paralelno s upućivanjem trupa na Kroju, i protiv Ivana poslao jaku tursku vojsku. Radi odupiranja pritisku pred kojim se našao, Ivan je zatražio pomoć od Venecije. Nalazeći se i sama u nevolji zbog prevelikih ratnih izdataka, sebe radi, Republika se obratila papi za pomoć Ivanu, podvlačeći značaj njegove slobodne zemlje za zadržavanje usporavanje turske ofanzive na Zapad. A Turci su upravo željeli da iskoriste nedovoljnu snabdjevenost Ivanove vojske u hrani i naoružanju, pa su pojačanim intenzitetom udarali na njegove odbrambene snage. Bilo je mnogo žestokih okršaja od ljeta do duboke jeseni 1477. godine. Da bi mu olakšala u otporu, imajući, naravno, prije svega, u vidu sopstvene interese, Venecija je uputila Crnojeviću značajnu materijalnu pomoć od 1.000 stara žita, 200 stara pšenice, zatim u tkaninama i drugom materijalu.
Ulažući izuzetne napore, Ivan je uspijevao da sa svojim četama odbija turske napade. Otežavajuća okolnost za njega bila je i u tome što je dio snaga morao da drži prema Hercegovini, jer je postojala mogućnost sprege Vlatka Hercegovića s Turcima. Što je napad s te strane izostao, vjerovatno je zasluga Venecije, koja je nekako uspijevala da suzbije njegov gnjev protiv crnogorskog gospodara. Posljednji turski napadi na Kroju i sjeveroistočne teritorije Ivana Crnojevića, ma koliko snažni, bili su tek uvod u veliku ofanzivu koju je Mehmed II poveo na toj strani u proljeće 1478. godine. Taj sultanov pohod imao je za cilj da se definitivno razračuna s mletačkom vlašću u Albaniji i Zeti.
Ivan je lakim brodovima prepadao Turke na položajima pod Skadrom činio im gubitke i plijenio hranu
Njegov ratni plan obuhvatao je i pokoravanje preostalog slobodnog dijela zemlje Ivana Crnojevića. Pripremajući se za odbranu, koliko je to mogla, Venecija je širila propagandu da šalje u Albaniju brojne vojne snage konjanika i pješaka, s dovoljnim količinama hrane i ratnog materijala. Proturanje glasina o pripremanju snažnog otpora Mlečana u albanskim i zetskim gradovima, nije osobito zabrinjavalo Mehmeda II. Nakon što je obavio sve pripreme, budući svjestan svoje vojne superiornosti, sultan je izdao naredbu o pokretu svojih trupa na Albaniju u aprilu 1478. godine. Nastupanje turskih trupa izazvalo je paničan strah u najvećem dijelu mletačkih podanika zetsko - albanskog primorja. Izvori registruju masovno bježanje naroda na zapad, čije su velike grupe stizale u Mletke i druga prekomorska mjesta pod vlašću Republike. Taj masovni egzil nijesu mogle zaustaviti ni poruke turskih vlasti da lojalno stanovništvo može ostati mirno u svojim sredinama. Početkom maja 1478. godine znatne turske snage nalazile su se pod Skadrom, koji je već bio pod opsadom. Ubrzo su se ovima pridružile trupe anadolskog beglerbega Mustafe i rumelijskog beglerbega Sulejmana. Prvih dana jula u glavni turski logor stigao je i sam Mehmed II. Već u junu 1478. Turci su snažno zasipali vatrom branioce Kroje na čelu s providurom Pjetrom Vetorom. Vidjeći da neće moći još dugo da se odupire, Vetor je uputio Turcima poruku da će grad predati, ako mu se dopusti da se povuče sa svojim braniocima, što su ovi prihvatili. Nasuprot zadanoj riječi o slobodnom izlasku iz grada, njega su Turci zadržali u ropstvu, da bi kasnije bio otkupljen za sumu od 1.500 dukata. Već od samog početka sprovođenja opsade nad gradom, Turci su i Skadar podvrgli žestokom bombardovanju, praćenom jurišima konjice i pješadije. Skadarski knez je odolijevao tim snažnim udarima i uspijevao da odbije prodor u grad. Komandant mletačke mornarice Antonio Loredan nije mogao mnogo da mu pomogne, jer su Turci onemogućili njegovim brodovima da se s morske obale probiju Bojanom. Na osnovu vijesti koje su krišom iz Skadra stizale u Veneciju o hrabrom i uspješnom pružanju otpora Turcima, skadarskom knezu i kapetanu Antoniju de Lazeu, braniocima grada i narodu, upućene su sredinom avgusta 1478. godine velike pohvale i priznanja.
Venecija se, kao i više puta ranije, obratila za pomoć susjednim italijanskim državama. Mnoge od njih, umjesto da joj pruže pomoć priželjkivale su joj poraz, zbog monopolističke pozicije koju je imala u pomorskoj trgovini, od čega su trpjele štetu. Jedinog pouzdanog pomagača Venecija je, i dalje, imala u Ivanu Crnojeviću. On je svojim diverzantskim grupama, na lakim brodovima, iznenađivao Turke na položajima pod Skadrom, nanosio im gubitke, plijenio hranu i drugo, vraćajući se potom u svoja tajna skrovišta na jugozapadnoj strani Skadarskog jezera. Vidjeći da njegova vojska, koja opsijeda Skadar, ne postiže adekvatan uspjeh, i da je stalno izložena značajnim gubicima, Mehmed II naredi beglerbegovima Sulejmanu i Mustafi da odustanu, privremeno, od juriša na grad i da većim dijelom svojih snaga krenu u osvajanje okolnih tvrđava. Rumelijskom beglerbegu palo je u dio da napadne prijestonicu Crnojevića - grad Žabljak, što je on i učinio, krajem avgusta 1478. godine. Pošto se to i očekivalo, Ivan je još ranije prenio svoje sjedište sa Žabljaka na Obod (Riječki grad). A kad su Turci sa snažnim odredom napali Žabljak, malobrojnoj posadi je naređeno da se povuče, pa je Sulejman bez otpora zauzeo grad, ostavio u njemu jedno odjeljenje i s glavninom svojih snaga opet zalogorovao pod Skadrom. Paralelno sa Sulejmanovim kretanjem u pravcu Žabljaka, rumelijski beglerbeg Mustafa je najprije napao Drivast, koji je pod snažnim udarom pao 1. IX 1478. godine. Njegova vojska se potom uputila na Lješ, zauzevši ga bez borbe, pošto ga je prethodno napustilo tamošnje stanovništvo. Tokom dalje akcije Mustafa je naišao na dvije galije mletačkih mornara u Drimu. Pohvatao ih je i doveo pod Skadar, gdje su bili posiječeni, da bi time ulio strah onima koji bi pokušali da se odupru daljim turskim osvajanjima. Nakon uspješno obavljene vojne akcije za osvajanje okolnih tvrđava, Mehmed II je odlučio da Skadar u opsadi i dalje drži rumelijski beglerbeg sa oko 8.000 vojnika, dok se on, u pratnji anadolskog beglerbega, s glavninom svojih trupa vratio u Carigrad.
Turci nijesu osvojili podlovćenski dio Ivanove zemlje - to područje države ostalo je trajno slobodno
U Veneciji je to u početku shvaćeno kao bar privremeno odustajanje od frontalne turske akcije za osvajanje njenih zetsko - albanskih teritorija. Politički činioci metropole bili su sve bliže uvjerenju da će ratni sukob između dvije zemlje zadržati oblik povremenih lokalnih čarki i manjih konflikata. Smatralo se, otuda, da neće biti potrebni veliki izdaci da bi se očuvala pozicija i vojna sigurnost u tim prekomorskim južno - jadranskim posjedima. Na temelju takvih procjena, Republika je smatrala bespotrebnim da se glavnina pomorskih snaga zadržava u albanskim lukama, pa je naredila glavnokomandujućem, Antoniju Loredanu, da s flotom krene na istok i odupre se pokušaju Đenovljana da otmu Kipar, čime bi njen povlašćeni položaj u trgovini u vodama Levanta bio ozbiljno ugrožen. Međutim, prema učestalim vijestima koje je slao knez i kapetan Skadra Antonio de Laze nadležnim organima Republike, položaj branilaca Skadra postojao je iz dana u dan sve teži. Situacija je predočavana tako da ni uz najveće napore i žrtve Venecija neće moći da odbrani Skadar. Konačno, takvo mišljenje steklo je prevagu i kod najodgovornijih političkih činilaca u metropoli. Iz takvih mjerodavnih političkih uvjerenja rezultirala je odluka da se Turcima ponude uslovi mira koji su možda mogli da znače i neočekivanu koncesiju. Pošlo se od toga da je za Veneciju povoljnije da ustupi polovinu zetsko - albanskih teritorija sultanu, ako je za tu cijenu moguće s njim postići trajan mir. Postizanje takvog mira, i uz velike teritorijalne ustupke s obzirom na snage s kojima se raspolagalo, moglo se u najužem državnom političkom vrhu smatrati uspjehom. Bili su to suštinski razlozi koji su naveli mletački Senat da ovlasti providura flote Tomasa Malipjera, odnosno poslije njegove iznenadne smrti njegovog nasljednika Zuana Daria, da krajem 1478. godine povede pregovore s romelijskim beglerbegom Sulejmanom i predoči mu moguće koncesije za postizanje mira. Pošto se Dario sastao s turskim komandantom pod Skadrom, ovaj ga je saslušao i ocijenivši njegove ponude primamljivim, uputio ga je odmah u Carigrad. Pregovori između Mehmeda II i Zuana Daria tekli su po ubrzanom postupku. Već 25. januara 1479. godine između dviju strana potpisan je mirovni ugovor. Njime je bilo predviđeno da Mlečani predaju Turcima Skadar i još neka mjesta na Levantu i plate 100.000 dukata ratne odštete, kao i 10.000 dukata godišnjeg tributa za slobodnu trgovinu u svim vodama Levanta. Dalje je riješeno da Venecija zadrži Drač u Albaniji i zetske primorske gradove Ulcinj, Bar, Budvu i Kotor kao glavni administrativni centar mletačke vlasti za cijelo to područje. Sporazumom je predviđeno da pomenuti gradovi zadrže svoje dotadašnje distrikte, ali kako su prigradski krajevi trpjeli povremene korekcije, to će kasnije Turci iskoristiti za širenje svojeg uticaja. U okviru šireg turskog strategijskog poduhvata i držanja Skadra u opsadi, pod udar su došli i izvanjmletački posjedi. Po tom osnovu, kako je poznato, Ivan Crnojević je izgubio prijestoni grad Žabljak, ali je i dalje gospodario krajevima podlovćenske Crne Gore. U vrijeme dok je Zuan Dario pregovarao o miru s Turcima, Venecija je obećavala Ivanu vojnu saradnju, naglašavajući da će mu pomoći da povrati Žabljak. Sve je to, nakon mirovnog ugovora u Carigradu između Venecije i Turske, dobilo drukčiji obrt. Sultan crnojevićku Crnu Goru nije ni u kojoj relaciji dovodio u vezu s pomenutim sporazumom. Protiv Ivanove zemlje, Turci su i dalje imali nepromijenjen neprijateljski stav, praveći planove o njenom pokoravanju. Nakon uspostavljanja vlasti u Skadru, shodno odredbama ugovora o miru (1479), Turci su jakim snagama napali teritorije Ivana Crnojevića. Crnogorci su pružili žestok otpor i sigurno nijesu dozvolili turskim snagama da prodru dublje u planinski podlovćenski kraj. Bliži podaci o borbama s Turcima, koje su trajale oko dvije godine, nijesu poznati. Otud u istorijskoj nauci postoje samo hipotetična mišljenja da su Turci zagospodarili i podlovćenskim dijelom Ivanove zemlje, za što nema potvrde u istorijskim izvorima. Naprotiv, posredni argumenti kao što je onaj da je turska posada jedino uspjela da se stalno učvrsti u Žabljaku, pokazuju da je podlovćensko područje države ostalo trajno slobodno.
Dok je Ivan boravio u inostranstvu njegova vojska pod vođstvom rođaka vodila je teške borbe s Turcima
Istoričari, međutim, "pad" Crne Gore dovode u vezu s Ivanovim napuštanjem zemlje, u drugoj polovini 1479. godine, i odlaskom u Italiju. Ali, postavlje se pitanje na koje su pisci istorije Crne Gore izbjegavali da odgovore na pravi način. Ono glasi: zašto Ivan nije otputovao u Veneciju, koja je po ugovoru, što ga je s njim imala, bila obavezna, ako se nađe pritiješnjen od turske strane, da mu obezbijedi utočište i izdržavanje sa vlastelom i cijelom porodicom? Neodoljiv je utisak da je Ivan bio veoma razočaran separatnim mirom o predaji Skadra Turcima, koji je Venecija, i ne obavještavajući crnogorskog gospodara, potpisala sa sultanom. Mletački izvori, iz razumljivih razloga, to pre-ćutkuju. Ali, sama činjenica da Ivan nije otišao u Veneciju, već u Apuliju, na dvor napuljskog kralja Ferantea, upućuje na takav zaključak. Crnojević je, koristeći Feranteovo prijateljstvo, pokušao da dobije pomoć od pape, italijanskih državica i ugarskog kralja za nastavljanje rata sa Mehmedom II. Na tom političko - diplomatskom planu radio je skoro dvije godine, ali do stvaranja antiturske hrišćanske alijanse nije došlo. Vrativši se iz Italije praznih šaka, Ivanu je preostalo još jedino da sam nastavi borbu s Turcima, što je on i učinio. U međuvremenu, dok je Ivan Crnojević boravio u inostranstvu, njegova vojska, pod rukovodstvom njegovih rođaka i saradnika, vodila je bespoštednu borbu s Turcima, da bi očuvala nezavisnost i slobodu zemlje, stiješnjene na podlovćenskom prostoru. Nastavljajući rat protiv Ivana, Turci su napored uspostavljali vlast u krajevima koje su po ugovoru o miru dobili od Mletaka. Skadar je postao sjedište novog sandžaka za novodobijene krajeve. Gradski distrikt Skadra bio je znatno uvećan tokom posljednjih godina, prije nego je grad ustupljen Turcima. Od Ulcinjskog distrikta bila mu je pridodata Zabojana, a od Barskog Mrkojevići sa širom okolinom jezerske krajine. Na osnovu ugovora o miru, Turci su tražili da im se ustupi gradski atar prema posljednjoj administrativnoj obuhvatnosti, što znači i oni krajevi koji su doskora pripadali Ulcinju i Baru, što su i postigli. Osim teritorija koje su ranije oteli (Medun i Podgoricu još 1456), Turci su Podgoričkom kadiluku, koji je ušao u sastav Skadarskog sandžaka, pripojili i Ivanovu prijestonicu Žabljak (1478), a nakon mira, koji su Mlečani potpisali s Turcima, Ivan je izgubio i ostrva na Skadarskom jezeru, uz mogućnost da je eventualno još kontrolisao priobalni kraj na krajnjem jugozapadu. Možda je skadarski sandžakbeg Skender, s turskog gledišta, smatran (što nije izlazilo iz okvira funkcije) nosiocem vlasti i u podlovćenskom slobodnom dijelu Crne Gore. Posredno bi se to moglo zaključiti i iz mletačkih izvora, koji sultana tretiraju kao vrhovnog gospodara Crne Gore. Nasuprot tome, sasvim je izvjesno da je na tom prostoru nesmetano funkcionisala domaća - Ivanova vlast. Nakon preuzimanja vlasti u Skadru (1479) Turci su iskoristili priliku da se umiješaju u granične sporove između Ivana Crnojevića i Venecije. Po ugovoru, kojeg su ranije imali s crnogorskim gospodarom, Mleci su mu bili ustupili na upravu Grbalj, Paštroviće i Crmnicu (1469). Kad je došlo na red razgraničenje s Turcima, Mlečani su zahtijevali da se te opštine ("plemena") vrate svojim -gradskim distriktima. Po jednim izvorima, oni su vraćeni, a po drugima Turci su ih zadržali za sebe, jer fiksiranje granica Carigradskim ugovorom nije bilo precizirano. Izgleda, ipak, najvjerovatnije da su pomenute opštine i dalje ostale priklonjene Ivanu Crnojeviću, jer ih nijesu privlačili ni Turci ni Mlečići. Nad Grbljem i Paštrovićima Venecija će ostvariti nominalnu vlast pred samu smrt Mehmeda II, dok će Crmnicu za svagda izgubiti. Turci, međutim, u pogledu razgraničenja koja je valjalo neposredno izvršiti s Venecijom, neće poštovati ugovor o miru ni u dijelu u kojemu je administrativno omeđenje bilo jasno. Oni će povremeno otimati dio nekretnina gradskih distrikata od Kotora do Ulcinja, ostavljajući gradovima samo najuži pojas. Mletačke vlasti će, stoga, u više mahova, slati žalbe sultanu, ali, ipak, pri tome, stalno vodeći računa da ga ne izazovu na kršenje mira, do kojega im je bilo veoma stalo. Zato će upraviteljima gradovima u Zetskom primorju slati izričita naređenja da strogo paze na mir, izbjegavanjem sporova u pograničnom prostoru, makar i na svoju štetu.
Dubrovčani bilježe boravak Ivana Crnojevića i Leke Dukađina u njihovom gradu sredinom 1481, sa ciljem stvaranja antiturske lige
Uspjesi koje je Turska postizala na spoljnopolitičkom planu za vladavine Mehmeda II Osvajača, namah su bili presiječeni njegovom smrću (3.V 1481). Najviša vlast u zemlji zapala je u krizu borbom za prijesto između Mehmedovih sinova Bajazita i Džema.
Stanje krize na turskom dvoru pokušao je da iskoristi ugarski kralj Matija Korvin, inicirajući plan o pokretanju novog krstaškog rata za protjerivanje Turaka iz Evrope, u prvom redu računajući da će tu akciju poduprijeti papa, a potom i druge zapadnoevropske zemlje. Njegove kombinacije ubrzo su pale u vodu, jer se Bajazit II učvrstio na turskom državnom kormilu (1481-1512).
Kratka kriza vrhovne vlasti u Carigradu, dala je povoda i hercegu Vlatku Vukčiću Kosači da krene u akciju. Najprije je odlučio da pomogne oružani pokret protiv bosanskog sandžak-bega, da se zatim okrene oslobađanju svoje Hercegovine. Međutim, prilikom pohoda u Bosnu njegovu vojsku je porazio i razbio tamošnji sandžak-beg Daut.
Vlatku je tada preostalo jedino da se ponovo obrati za pomoć Veneciji, radi odbrane svojih suženih posjeda uz more sa Herceg Novim i Risnom. Venecija je odavno za te gradove pokazivala svoj interes i ulivala mu određene nade u tom pogledu, ali ga je, potpisivanjem mira o predaji Skadra, iako teška srca, sinjorija za svagda napuštila.
Čim se, pak, učvrstio na prijestolu Bajazit II je naredio novopostavljenom hercegovačkom sandžak-begu Ajasu da osvoji Novi i druge hercegove posjede. Saznavši za to, herceg Vlatko se obratio za pomoć ugarskom kralju Matiji Korvinu, nudeći mu pomenute gradove u zamjenu za drugi posjed. Korvin mu je zaista poslao 400 vojnika i na hercegovo zapomaganje uputio još 1.000 boraca. Tek što je bila stigla prva grupacija pomoći iz Ugarske, Ajas je, s odredbom od 2.000 ratnika, opsjeo Novi, u novembru 1481. godine. Donja tvrđava, pri moru, u kojoj se nalazio i sam herceg Vlatko, nije mogla izdržati pritisak, pa se predala sredinom decembra. Vlatku je bilo dozvoljeno da s braniocima iziđe i da se skloni na dubrovačku teritoriju.
Snažnom udaru Turaka nije mogla da se odupre ni mađarska posada u gornjoj tvrđavi. Uz dozvolu da mogu odstupiti, gornje utvrđenje su napustili Korvinovi vojnici, najvjerovatnije krajem januara 1482. godine. Drugi kontingent Mađara, koji je išao u pomoć Novome, morao se vratiti, jer su grad prije njegovog prispijeća zauzeli Turci. Odmah potom ušli su i u Risan.
Poslije uspostavljanja turske vlasti, hercegov prijestoni grad postao je sjedište Hercegnovskog kadiluka. U njegov sastav ušli su i oni crnogorski krajevi koji su prethodno pripadali Drinskom kadiluku. Bile su to nahije: Vrm sa Klobukom, Rudine sa sjedištem u Bileći, Riđani s centrom u Grahovu, zatim Piva, Komarica (Drobnjak), Rovca, Donja i Gornja Morača i Zeta.
STJEŠNJAVANJE CRNE GORE NA PODLOVĆENSKI PROSTOR ZA POSLJEDNJIH CRNOJEVIĆA: Budući napušten od Venecije poslije Carigradskog mira (1479) Ivan Crnojević je, kako je poznato, pokušao da nađe saveznika za borbu protiv Turaka na drugoj strani. Zna se da je preko napuljskog kralja Ferentea pokušao da inicira stvaranje nove antiturske lige. Valja pretpostaviti i da je njegovo proputovanje kroz Ankonu bilo povezano s tom misijom. Dalje se zna da je bio na poklonjenje Bogorodičnom hramu u Loretu, kojom prilikom se ztavjetovao da će toj svjtiteljki podići crkvu po povratku u domovinu.
O Ivanovim konkretnim političkim i diplomatskim akcijama u italijanskim zemljama, međutim, nemamo vijesti. Moglo bi se, čak, pretpostaviti da je dva ili tri puta prelazio Jadran u intervalu od turskog zaposjedanja Skadra do smrti Mehmeda II Osvajača.
Sve što je tada preduzeo ostaje za nas nepoznanica. Sigurno je samo jedno da su Dubrovčani notirali boravak Ivana Crnojevića i Leke Dukađina u njihovom gradu sredinom juna 1481. godine, pri čemu se naglašava da obojica "odletješe u Albaniju". Tom konstatacijom se ništa određeno ne kaže, osim što asocira na pretpostavku da su, jedan i drugi, u sklopu projiciranog antiturskog pokreta koji je inspirisao Matija Korvin, nakon smrti Mehmeda II, pokušali da mu, svaki u svojoj zemlji, daju odgovarajući udio, intjerivanjem Turaka iz svojih oblasti.
Bajazitov dolazak na vlast raspršio je antiturske planove širokih razmjera, pa je i Ivanu Crnojeviću, preostalo jedino da u svojoj daljoj borbi s Turcima računa samo na sopstvene vojne i materijalne potencijale. Upravo s domaćim snagama on je zaista i uspio da nastavi uspješnu borbu s Osmanlijama, što će ih primorati da odustanu od oružanog porobljavanja podlovćenske Crne Gore.
Ustrojstvo Crnojevićevog dvora na svoj način itekako potvrđuje subjektivitet nezavisne Crne Gore koju je on stvarao
Izvori navode da je Ivan Crnojević, do septembra 1481. godine, okupio znatne vojne snage kojima je uspio da suzbije Turke i prisili ih na povlačenje. Prilikom tih sukoba nanio im je gubitke i zaplijenio dio ratnog materijala.
Iako je Ivan Crnojević veoma uspješno branio podlovćenski dio svoje stiješnjene zemlje, istoričari misle da to nije postigao borbom, već nagodbom sa sultanom koji mu je za vazalsko "podložništvo" priznao "autonomni" status. Čak su došli na pomisao da je u znak priznanja turske vrhovne vlasti sultanu isplaćivao 700 dukata, dakle, isti onaj iznos koji je bio razrezan 1472. godine da plati Mehmedu II na ime harača. Dograđujući, dalje, tu pretpostavku, nagađaju da se to moglo dogoditi krajem 1481. ili početkom 1482. godine.
Na takve tvrdnje naveli su ih posredni "dokazi" koji govore da su se Mlečani za mnoge incidente koje su u pograničnom pojasu imali s Crnojevićem, žalili sultanu, moleći ga da prisili svojega "sandžakbega i vojvodu" da im ne pričinjava štete. Taj "dokaz" dovode u vezu i s činjenicom da su potpuno prestali dalji turski napadi na podlovćensku Crnu Goru. Izgubili su iz vida da bi takvo domišljanje o Ivanovom vazalitetu prema sultanu možda i imalo neki rezon da su mu Turci vratili bar stoni Žabljak, ako ne i cijelu zemlju.
Nasuprot pomenutoj tvrdnji, Ivan Crnojević je ostao i dalje samostalan gospodar u podlovćenskoj Crnoj Gori, izgrađujući na tom suženom prostoru novo državno jezgro, uspješno braneći nezavisnost i slobodu.
Kao što se već zna, Ivan Crnojević je najvjerovatnije već 1475. godine preselio vladarsko središte iz Žabljaka na Obod (Rječki grad). Približno je tu mogao stolovati oko 6 godina. Posredni podaci govore da je već 1482. godine sagradio svoj dvor u skrovitoj podlovćenskoj kotlini - Cetinju, do tada poznatoj kao Dolac. Da je bio sultanov vazal zaista ne bi imao potrebe da traži takvo strategijsko skrovište, bezbjedno od vojne opasnosti.
Odmah po useljenju dvora, pristupilo se izgradnji Cetinjskog manastira, prema zavjetu koji je Ivan godinu dana ranije dao pred "nerukotvornom" Bogorodičnom ikonom u njenom hramu u Loretu. Manastir s Bogorodičnom crkvom bio je završen krajem 1484, da u njemu sljedeće (1485) godine bude već preseljena rezidencija crnogorskog mitropolita.
Svoj dvor Cetinju Ivan je organizovao po ugledu na feudalne onovremene evropske dvorove. Među njegovim uglednim saradnicima pominju se vojvode Đurađ i Vuk, zatim kerfalije, dvordržica (maior domus), logotet Božidar Grk i šef dvorske kancelarije "dijak" Nikola koji je sastavljao Ivanove isprave. Na dvoru je djelovao i Nikola Štiljanović koji je vodio resor diplomatske službe, a tu je bio i mitropolit Visarion.
Ustrojstvo Crnojevićevog dvora na svoj način itekako potvrđuje subjektivitet nezavisne Crne Gore koju je on stvarao.
Pogoršani odnosi između Crnojevića i Venecije prouzrokovani Carigradskim mirom i predajom Skadra Turcima, neće se popraviti tokom cijele vladavine Ivana i njegovog sina Đurađa. S povodom ili bez njega, Crnogorci su stalno uznemiravali Mlečane. Bilo je tu raznih nesporazuma zbog nefiksiranih granica, trgovačkih sporova, krijumčarenja, carinskih barijera, ubistava i drugog.
U osnovi neprijateljski se postavljajući prema Ivanu, Mlečani ga u službenoj dokumentaciji tretiraju kao sultanovog "podanika". Ta atribucija, koju mu pridjevaju, u stvari je samo izraz njihovog priželjkivanja. Da je bio faktički sultanov podložnik, s obzirom da se Venecija nalazila u miru s Turcima, Ivanu ne bi preostajalo ništa drugo do da se pomiri s postojećim stanjem.
Njegovo ponašanje je, međutim, u kontradikciji s takvim određenjem. Drugim riječima, Carigradski sporazum bio je kamen spoticanja u kvarenju odnosa s Venecijom. Ivana, prirodno, nije zanimala dalja sudbina mletačko-turskih odnosa stvorenih sporazumom, već pozicija njegove zemlje u odnosu na taj mirovni ugovor, koja je bila nepovoljna. Stoga je on preduzimao mjere da Crnoj Gori sam pribavi satisfakciju u regulisanju pograničnih i drugih odnosa s Venecijom. To pokazuje da su oružani sukobi među njima bili neizbježni. Ima o tome i izvjesnih epizodnih vijesti. U svojoj povelji Ivan je naveo da je zagospodario Crmnicom, Grbljem i Paštrovićima. Zapravo te posjede, koje mu je Venecija ranije bila ustupila na privremenu upravu, on je 1482. godine proglasio svojima. U drugom jednom izvoru navodi se da je zbog incidenta, u kojemu je bio ubijen jedan Ivanov solar (1489), crnogorski gospodar poslao kaznenu ekspediciju kojom je rukovodio njegov sin Đurađ, za koju se ističe da je napravila pustoš u mjestu i široj okolini Kotora iz koje je ubica. Bio je to povod pravom ratu između dva susjeda. Ivan je u Grbalj, Paštroviće i Crmnicu uputio značajne snage da bi održao stečene pozicije.
Iznevjerena nadanja Mlečana u zeta Đurađa preobratila su se u neprijateljski odnos koji je iskazivan u različitim oblicima
Nezadovoljni ishodom konflikta s Ivanom, Mlečani su diplomatskim putem protestvovali kod sultana, tražeći od njega da ovog (Ivana) primjereno kazni kao svojeg "vazala" i da im nadoknadi pričinjenu štetu. Razmatrajući taj događaj s pozivom na tendenciozne venecijanske izvore, neki istoričari tvrde je da je Crnojević, zazirući od sultanovih sankcija, pokazao popustljivost u smislu izlaženja u susret oštećenoj (mletačkoj) strani. Njegov vazalni odnos prema Bajazitu II pokušava se argumentovati i time jer je on, navodno, još 1485. godine, u znak "pokornosti" poslao na sultanov dvor svog najmlađeg sina Stanišu.
Izvjesno je da je Staniša otišao sultanu u Carigrad, ali na svoju ruku, iz nezadovoljstva što kao najmlađi Ivanov sin nije imao izgleda da ga naslijedi na dužnosti vladara. Tamo je primio islam, da se kasnije kao povjerljiv sultanov čovjek vrati na položaj skadarskog sanžakbega pod imenom Skender. Staniša je, dakle, pošao stopama svojeg ujaka Stefana, najmlađeg sina starog Stjepana Vukčića Kosače, koji se, takođe, poturčio i postao blizak sultanov saradnik s islamskim imenom Ahmet Hercegović.
Stanišin slučaj ne može da se uzme kao dokaz o navodnoj Ivanovoj pokornosti prema Bajazitu II. Da je bio sultanov podložnik, nesunjivo bi se pridržavao mirovnih regula koje su postojale između Venecije i Turske. Na to se Ivan, međutim, nije obazirao, jer je prema objema imao približno isti stav. Svoju politiku prema njima podešavao je tako kako će imati najviše koristi za svoju zemlju.
Očev spoljnopolitički kurs konsekventno će nastaviti Ivanov najstariji sin Đurađ, koji je došao na čelnu poziciju zemlje još za očeva života (1490).
Pri takvom stanju stvari i sami Mlečani su došli do uvjerenja da, sebe radi, moraju korigovati svoj odnos prema posljednjem Crnojeviću, Ivanovu sinu Đurađu, u kojem pravcu su odmah preduzeli određene korake. U posljednjoj godini Ivanovog života kotorski knez i kapetan, Paolo Erico, pokušao je da Đurađa, Ivanova sina, učini srodnikom, vjerujući da će to biti put za uspostavljanje dobre saradnje između Mletačke Republike i Crne Gore. Preko posrednika Erico je stavio Đurađa u izgled ženidbe sa Jelisavetom, njegovom rođakom, iz ugledne mletačke patricijske porodice. Kako je Đurađ tada bio bračno slobodan, bilo da je njegova prva žena Jela - kćerka albanskog velikaša Karla Musakija Topije, možda bila mrtva ili se od nje rastavio, u Ericovoj ponudi je i on našao svoj interes. Sporazum o bračnoj vezi s Jelisavetom bio je postignut. U međuvremenu, dok su njeni svatovi bili na putu za Crnu Goru, Ivan Crnojević je neočekivano umro. Đurađevo svadbeno veselje iznenadnom očevom smrću pretvorilo se u žalost. Ivan je sahranjen uz najviše pogrebne svečanosti, u prvoj dekadi jula 1490. godine, u svojoj zadužbini Bogorodičnoj crkvi na Cetinju.
Tek što je Đurađ bio preuzeo upravljanje zemljom, k njemu je upućen sekretar Senata, Marko Beaćan, u nadi da će se Republikinim zetom raspraviti sva teritorijalna i druga sporna pitanja, na način kojim će venecijska strana biti potpuno zadovoljena.
Pokazalo se, međutim, da je Đurađ, sklapanje braka s Jelisavetom Erico, shvatio kao svoju privatnu stvar od koje ne bi smjela da zavisi njegova državna politika, ne bar u pogledu zadržavanja teritorijalnih pozicija u gravitacionim primorskim opštinama. Otuda su Beaćanova nadanja bila iznevjerena. Razgovori koje je vodio s Đurađem o povraćaju Grblja, Paštrovića i Crmnice završili su se bezuspješno. Crnogorski gospodar nije htio da čuje o vraćanju teritorija koje mu je otac stekao i ostavio u nasljeđe. Na njegove postupke se sam kotorski knez i kapetan žalio Sinjoriji 1493. godine, dodajući da je u Grblju obnovio sve kuće koje mu je on ranije bio porušio. Ma koliko da ga je to pogađalo i degradiralo njegov ugled, kotorski knez nije pozivao na otvoreni rat s Đurađem, plašeći se da bi takav sukob mogli iskoristiti Turci i Veneciju lišili uzanog prigradskog pojasa kojim je raspolagala u području Kotora, Budve, Bara i Ulcinja. U toj popustljivosti prema Đurađu išlo se dotle da mu je potvrđeno pravo na kuću i vrt unutar gradskih zidina Budve, dijela obradive zemlje i nekoliko vinograda u prigradskom pojasu.
Iznevjerena nadanja Mlečana u posljednje Crnojeviće, posebno u zeta Đurađa, preobratila su se u neprijateljski odnos, iskazivan u raznim oblicima. Tamo gdje to nije bilo moguće efikasnije, pokušavalo im se doskočiti dezinformacijom, iskrivljavanjem istine o njima. Ima na toj liniji konstrukcija koje se graniče s apsurdom, što nije smetalo istoričarima da ih prihvate.
Crnogorskom gospodaru mora se upisati u politički grijeh to što je sebi dopustio da nesmotreno upadne u venecijansku klopku
Jedna od takvih je, na primjer, tvrdnja da je Ivan Crnojević tražio saglasnost od Bajazita II da zaprosi mletačku princezu Jelisavetu Erico za svojega sina Đurađa. A sama činjenica da je Ivan od Carigradskog mira neprekidno bio na ratnoj nozi s Turcima i da je s njima uspješno vodio borbu, takvu tvrdnju obezvređuje. U domišljanja takve vrste spada gledište istoričara da je Ivan, čak iako o tome nema pisanog traga, prihvatio vezalni odnos prema Porti tokom prvih godina vlade Bajazita II. Podjednako, dalje, začuđuje gola tvrdnja, preuzeta iz Sanudovog dnevnika (u rukopisu), da je Stefan Crnojević, mlađi brat Đurađev, donio ovome (Đurađu), krajem decembra 1496. godine, poruku od sultana "da ide na Portu ili da u roku od tri dana napušti zemlju". Shvatajući to, navodno, kao vid zavjere koju mu je brat pripremio u dosluhu sa sultanom, Đurađ s porodicom, naoružanom pratnjom i dragocjenostima bježi preko Budve i Zadra u Veneciju. U iskrivljenom svjetlu prikazuju se i mnoge druge činjenice vezane za njegov odlazak iz zemlje krajem 1496. godine, kao i planirano putovanje preko Venecije za Napuljsku kraljevinu na poziv Francuskog kralja Karla VIII, koji je tu zemlju oteo Aragoncima i njome zagospodario, prethodne, 1495. godine.
Ostajući konsekventni krivotvorenju političkih događaja s kraja vladavine Crnojevića, istoričari proglašavaju istinom tvrdnju da je Đurađevim odlaskom u Italiju prestala da postoji Crna Gora kao država, koja je, misle oni, i inače preko jednu deceniju bila "vazalna", "haračarska". Ponovo u osloncu na tendencioznog i nepouzdanog Sanuda oni su istinitim proglasili gledište da je pod nadzorom skadarskgo sandžakbega, poslije Đurađevog odlaska u Venciju, zemljom upravljao srednji Ivanov sin Stefan. Doduše, ne raspolože se pisanim podatkom koji bi potvrdio ili demantovao citiranu Sanduovu vijest. Međutim, sama istorijska praksa je, kako će se u prikazu istorijskog stanja potvrditi, tu tvrdnju demantovala. S linijom istine bila bi u skladu samo logička pretpostavka da je Đurađ povjerio privremenu upravu zemljom svojemu mlađem bratu, do povratka s političko-diplomatske misije iz Italije. Mora mu se, međutim, upisati u politički grijeh i nesmotrenost, što je sebi dopuštio da upadne u klopku koju mu je priredila Venecija, u namjeri da metodom političke presije iznudi od njega pristanak za povraćaj Grblja, Paštrovića i Crmnice, što legitimnim metodama komuniciranja nije mogla postići od njegovog dolaska na položaj gospodara Crne Gore. Obavještavajući o Đurađevom prispjeću u Veneciju Sanudo, na primjer, navodi da je crnogorski gospodar više puta tražio od Sinjorije sredstva za povratak u domovinu. Time posredno opovrgava svoju raniju tvrdnju da je zbog "zavjere" napuštio zemlju.
Odobrenje od nadležnih organa Republike, međutim, nije dolazilo u obzir, jer je Crnojevića valjalo zadržati u konfinaciji, da bi poslužio kao zaloga za pregovore s Turcima oko povraćaja opština koje im je uzurpirao (Grblja, Paštrovića i Crmnice), solana u Grbaljskom polju i dacija od trgovine solju. Sam Senat, u instrukciji svojemu sekretaru Alvizu Sagudinu, za pregovore sa skadarskim sandžakbegom Ferizom i Portom, ističe početkom januara 1497. godine, da, dok spomenuta pitanja ne riješe u korist Republike, tokom pregovora s Turcima "u međuvremenu Đurađ će biti prisiljen da sjedi ovdje", svakako u ulozi zatočenika.
Pošto Sagudinova misija i drugi koraci preduzeti u pravcu postizanja sporazuma s Turcima oko teritorijalnih ispravki u distriktima Kotora, Budve i Bara, zatim oko vraćanja grbaljskih solana i ustupanja poreza na trgovinu solju, nijesu donijeli rezultate, Republika privremeno mijenja svoj odnos prema konfiniranom crnogorskom gospodaru. Donesena je, naime, odluka da mu se dodijeli najamnička vojna služba u Raveni.
Proveo je tu nekoliko mjeseci, nesumnjivo stavljen pod strogu vojno-policijsku prismotru. Bilo je to u vrijeme pogađanja Venecije s Carigradom oko pomenutih spornih teritorija u Crnogorskom primorju. I ne samo da Republika nije uspjela da s Turcima postigne sporazum, već im je dala povoda da sami zauzmu Grbalj sa solanama početkom jula 1497. godine.
Upravo tih dana, zbog navodnih uvreda koje je nanio opštinskim vlastima u Raveni, Mlečani su Crnojevića strpali u tamnicu. Notirajući taj dogtađaj Marin Sanudo navodi da je hapšenje uslijedilo, jer je uz pomenute javne uvrede državnim vlastima, Đurađ istakao da nije podložnik ni Venecije ni Turske, što je domaćinima bio dodatni razlog da ga liše slobode.
U tamnici je proveo nekoliko mjeseci, pri čemu je u jedan mah pokušao da pobjegne, ali je bio uhvaćen i ponovo vraćen. Tek poslije intervencija francuskog kralja Karla VIII, vojvode od Monferata Urbana dČAlba, i njegovog ujaka Konstantina Arijanita, bio je, krajem oktobra 1498. godine, pušten na slobodu.
Politički činioci Venecije nijesu uspjeli da prinudnim metodama učine Đurđa svojim podložnikom i privole ga na razne ustupke
Šta je Đurađ Crnojević preduzimao prije i po izlasku iz mletačkog zatvora, u odsustvu pouzdanih podataka, nije moguće pobliže odrediti. Idući linijom logike valja pretpostaviti da je obilazio okolne prijateljske dvorove s ciljem da ponudi svoje usluge u slučaju organizovanja jedne šire antiturske akcije kad bude pokrenuta.
O daljoj njegovoj sudbini izvori bilježe nekoliko epizodnih sporadičnih vijesti. Ali, zasigurno se zna da je prilikom odlaska u Milano, nakon izlaska iz mletačkog zatvora, proveo neko vrijeme kod svojeg ujaka Konstantina Arijanita i tamo napisao poznatu oporuku svojoj ženi Jelisaveti u kojoj naznačava šta joj ostavlja i daje uputstva kako da postupi s djecom ako ga zadesi iznenadna smrt. Pošto taj dokument nije sačuvan u originalu, već u italijanskom prijevodu, čini se da sadrži neke formulacije prema kojima treba izraziti rezervu, kao onu u kojoj stoji da je Đurađ iz svoje zemlje "utekao od Turaka", što je u opreci s istorijskom stvarnošću.
O zbivanjima u Crnoj Gori, poslije Đurađevog odlaska u Veneciju, nema sigurnih vijesti. Sanudovoj tvrdnji da je Stefan Crnojević, uz pomoć sultana, prisilio brata da pobjegne iz zemlje, ne može se vjerovati. On je sigurno ostao da ga zamjenjuje u rukovođenju državom, ali samo po Đurađevoj zapovijesti i uz saglasnost Glavarskog zbora.
Budući uvjeren da je Đurađ otišao u prijateljsku zemlju i bio tamo dobro primljen, Stefan je i sam održavao dobre veze s kotorskom rektorom i drugim mletačkim lokalnim funkcionerima u primorju. Njihova saradnja mogla je samo da se temelji na borbi s Turcima.
Mletačke vlasti su, kako se čini, mogle izvještavati Stefana i o tome da Đurađ održava kontakte s italijanskim dvorovima i da sudjeluje u pripremanju šire antiturske akcije na Balkanu. Punu istinu o onome što se s njim zbivalo, dok su Đurađa držali kao zatočenika, Stefanu sigurno nijesu rekli.
Međutim, kad politički činioci Venecije nijesu uspjeli da prinudnim metodama učine Đorađa svojim podložnikom i privole ga na teritorijalne i druge ustupke, zbog kojih su ranije s njim bili u sukobu, bacili su ga u tamnicu, formalno pod već poznatim izgovorom, pri čemu Stefan o tome ništa nije znao. Iz toga izlazi da su njegovi odnosi s mletačkim vlastima u primorju i dalje bili normalni.
U vrijeme kad je sredinom 1499. godine izbio novi rat između Turske, s jedne, i Venecije i Ugarske, s druge strane, Stefan Crnojević je bio još u životu, jer Sanudo prenosi vjest da je tada dovršavao gradnju nekog svojeg kupališta u blizini Kotora. U nastavku on dalje kaže da su Frančesko Kverini, kotorski rektor i providur, i Alvizo Sagudin, sekretar Senata, javili da je Đurađ Crnojević dostavio pismo Republici u kojemu je "ponudio da ode u Kotor i da udari pod oganj i mač sve tursko, a što bi bila krupna stvar za Crnu Goru".
Iako dva navedena Sanudova podatka nemaju sadržinske veze, upućuju na sklad političkih stavova Stefana i Đurađa Crnojevića; Stefan je ostao da bdije nad posjedima, pa i onima u primorju koje mu je brat ostavio na upravu, a Đurađevo djelovanje u Italiji, uz sve nepredviđene opasnosti koje su ga tamo vrebale, bilo je usmjereno na liniji antiturske inicijative, što znači da je iz tih pobuda i otišao u inostranstvo, a ne da sklanja glavu i prepušta zemlju i narod Turcima.
Kako Mlečani nijesu uspjeli da od Đurađa naprave poslušno oruđe ni kad su ga već imali u svojoj paukovoj mreži i kako su planovi te vrste sasvim propali, kad se, zapravo poslije puštanja iz zatvora Torezele našao van njihovog domašaja, najvjerovatnije da su tad k sebi domamili njegovog brata Stefana i lišili ga života. Stoga njihova tvrdnja da su Stefanu vrha glave došli Turci nakon što su ga, navodno, 1498. godine, zbacili s vlasti, nema vrijednost argumenta. Ne može se povjerovati ni jednom drugom podatku koji kaže da je Stefan Crnojević završio život u manastiru, jer on, kako piše Andrija Zmajević u Crkvenom ljetopisu, nije želio "ostati pod turskom oblašću", što s druge strane nagovještava da je morao biti vrlo oprezan prema Turcima, u čiju klopku ne bi mogao tako lako upasti.
Ostavljajući po strani pitanje da li je Stefan Crnojević u samo predvečerje mletačko-tursko rata čamio u mletačkom zatvoru ili je možda već bio mrtav, izvjesno je samo to da ga na kormilu njegove zemlje više nije bilo. Međutim, ni u trenutku kad nijednog od braće Crnojevića nije bilo na njihovom čelu, Crnogorci u podlovćenskom dijelu zemlje nijesu posustali u odbrani svoje nezavisnosti i slobode. U skladu s takvim njihovim političkim određenjem, budući upoznat s izbijanjem pomenutog rata, podnijeli su Veneciji zahtjev da im pošalje pomoć u municiji i drugom materijalu uz nuđenje svojeg savezništva u borbi protiv Otomanske imperije. Pri tome su, kako bilježi Sanudo, izjavili da će u antitursku akciju uključiti 6.000 svojih boraca.
Sultan je Đurađa navodno poslao u Anadoliju na spahiluk koji mu je tamo dodijelio, no poslije 1503. godine vijesti o njemu se gase
Kad je o Đurađevoj daljoj sudbini riječ, može se povjerovati zapisanoj vijesti da je priželjkivao i nestrpljivo iščekivao trenutak povratka u svoju zemlju. Na njegovu odluku da se zaputi u Crnu Goru neopozivo je uticalo izbijanje mletačko-turskog rata, sredinom 1499. godine.
Na nekolika mjesta u mletačkim izvorima, koji govore o njegovom povratku, naglašava se da se Crnogorci pripremaju da prirede doček svojemu gospodaru Đurađu Crnojeviću. I ti podaci su svojevrsni demanti njegovog navodnog bjekstva iz zemlje prije tri godine. Izvori najprije konstatuju da je iz Milana otputovao za Monferato, potom se prokrijumčario do Ankone, a odatle otplovio brodom i iskrcao se u zaliv Trašte između Kotora i Budve. Bilo je to sredinom januara 1500. godine. Sanudo dalje navodi da je odmah "krenuo u svoju Crnu Goru i bio lijepo dočekan".
Najednom se, prema pomenutom piscu, događa ono u što je teško povjerovati. On, naime, konstatuje da je Đurađ, po svojoj želji, već 25. februara, stigao u Skadar gdje je "dobro čuvan", a nekoliko dana iza toga, zapravo, 3. marta, otputovao u Carigrad.
Zaista je teško povjerovati u to da je Đurađ dobrovoljno otišao Turcima, da im se stavi na raspolaganje i ponudi vazalske usluge, kad se zna za njegovo otvoreno neprijateljsko držanje i potpuno nezavisnu politiku prema Porti. Morao je, naime, znati da takvu svoju politiku ničim ne može pravdati pred sultanom i da odlazak na poklonjenje velikom padišahu, znači i neizbježan put u smrt. Čini se da ćemo biti na tragu istine ako skrenemo pažnju da je on pri povratku iz Italije, morao pasti u klopku mletačke obavještajne službe i da ga je ona tajno izručila skadarskom sandžakbegu Ferizu, a ovaj ga dalje sproveo u Carigrad.
Da se odluči na takav potez Venecija je imala svoje jake razloge. Naime, pošto u vrijeme od prije tri godine, kad je bio dospio u njene kandže, nije mogla da ga načini svojim podložnikom, Republika je mogla da procijeni da je u njemu samo produbila staru mržnju prema sebi. Đurađeve veze koje je imao u Italiji sa zemljama neprijateljski prema njoj raspoloženim, još su je više u to uvjeravale. Na to se nadovezivao još jedan krupni razlog. Nalazeći se u novom ratu s Turcima, Venecija je Đurađa sigurno predstavila Porti kao tajnog suorganizatora navodnog novog krstaškog rata protiv Turaka, čiji je čelni pokretač francuski kralj Karlo VIII, istovremeno deklarisan i kao neprijatelj Republike Sv. Marka.
Izručenjem Đurađa Crnojevića Venecija je, željela da se dodvori sultanu i tako, možda, pripremi sebi put za sklapanje mira i olakša svoju nepovoljnu poziciju na Peloponezu i drugim svojim uporištima na Levantu.
Prema Sanudu, Đurađ je bio navodno dobro pripremljen od strane Bajazita II u Carigradu. Ali, navodi on dalje, umjesto da ga postavi za svojeg vazalnog upravljača u Crnoj Gori, što je Đurađ tobože očekivao, sultan ga je poslao u Anadoliju na spahiluk koji mu je tamo dodijelio na doživotno uživanje. Poslije 1503. godine vijesti o daljoj Đurađevoj sudbini se gase.
Odnoseći se s dužnom obazrivošću prema zabilježenim vijestima o posljednjim godinama života Đurađa i njegovog brata Stefana, bez dileme možemo prihvatiti činjenicu da su, krajem 1496, odnosno 1498. godine, zauvijek napuštili čelnu poziciju u svojoj zemlji. Sam kraj XV vijeka obilježio je i kraj vladavine znamenite dinastije Crnojević.
Od posebnog je značaja, na što treba skrenuti pažnju, da gašenjem dinastije Crnojevića, podlovćenska Crna Gora, za razliku od svih drugih balkanskih zemalja, nije nikad izgubila svoju faktičku državnost, svoju slobodu i nezavisnost. Naprotiv, ona se tu učvrstila, ali na potpuno novim političkim i društveno-ekonomskim osnovama. Takvu njenu poziciju vidovito je naslućivao njen rodonačelnik, znameniti političar i državnik, Ivan Crnojević.
CRKVENA POLITIKA CRNOJEVIĆA: Nominalni podaci s kojima se sada raspolaže potvrđuju da je Stefan Crnojević posvećivao značajnu pažnju Pravoslavnoj crkvi i jačanju njene društveno-političke uloge pod neposrednom vlašću zetskog mitropolita. Stefan se 1453. godine obratio Veneciji zahtjevom da se ona obaveže da mletački rektori na prostoru od Kotora do Lješa neće dirati u vjerska prava i imovinu pravoslavnih crkava i manastira. Dvije godine kasnije (1455) na njegovo insistiranje bilo je uneseneo u Vranjski ugovor da katolički (unijatski) episkopi u Prečistoj Krajinskoj, neće narušavati prava i slobodu vjeroispovijesti pravoslavnih na području njegove nadležnosti. Životna praksa, bila je, međutim, posve drukčija.
Sa državom koja se sama sužavala na podlovćenski prostor, sužavala se i ingerencija Crnogorske mitropolije
Odmah po dolasku na svoj položaj latinski episkop u Krajini, tamošnje crkvene posjede proglasio je imetkom katoličke crkve, a od pravoslavnih vjernika zatražio da sve dacije namijenjene njegovom prethodniku - pravoslavnom episkopu, ubuduće plaćaju njemu. Bio je to novi razlog Stefanovog protesta pozivom na Vranjinski ugovor, s naglaskom da se suspenduju pomenuti nameti pravoslavnim vjernicima, jer imaju svoje episkope i svještenike, "koje su uvijek imali". Senat je Crnojeviću odgovorio da će se založiti kod pape da se uzurpirana prava vrate tamošnjem pravoslavnom življu, ali se nije otišlo dalje od golih obećanja.
Položaj pravoslavnih vjernika u pogledu konfesionalnih, imovinskih i drugih prava, u područjima koja su bila pod mletačkom vlašću, postajao je sve teži. Novi poglavar se služio vjerskom represijom, uvođenjem unijatskih metoda prevođenja pravoslavaca u katoličanstvo. Naime, u Prečistoj Krajinskoj je od 1452. godine sjedio unijatski episkop Sava, porijeklom Grk. On je proklamovao uvođenje grčko-istočnog bogoslužbenog obreda, dok je u administrativno-upravnom pogledu pravoslavne vjernike stavljao u zavisan odnos prema katolicima. Njega je dvije godine kasnije (1454) na mitropolitskom tronu naslijedio Pavle Dušman, Mlečanin, ranije paroh u Trevizu (1440), episkop u Svaču (1443) i potom episkop u Drivastu (1446). Bio je to iskusni unijatski prelat, koji se vješto služio metodama kompromisne vjerske politike, stavljene u služba latinizacije. Demagoški, dajući primat grčko-istočnom nad zapadnim rimskim obredom, izazivao je podozrenje među neupućenim katolicima, koji su ga optužili kod pape za skrnavljenje vjere čiji je bio visoki dostojanstvenik. Išlo je s tim dotle da je bio postavljen zahtjev Papskoj kuriji da ga podvrgne isljeđenju, za što je čak bio i izdat nalog. Međutim, isljedni postupak bio je presiječen njegovom smrću (1457) godine. Poslije Dušmana u Prečistu Krajinsku na mitropolitski tron doveden je ponovo Grk - Jovan sa Krita, ortodoksni protagonist katolicizma. Njega je naslijedio Andrija Jamonetić, rodom Hrvat (1476), a ovoga Franćesko Kvorin, mletački prelat (1495).
Izloženo ilustruje da je odstupanje pred mletačkom vlašću u djelovima Crne Gore koje je zaposjela Venecija bilo praćeno postepenom suspenzijom prava pravoslavnih vjernika, njihovim podvrgavanjem katoličkoj crkvenoj jurisdikciji.
Sa državom koja se pod jakim spoljnjim pritiskom i sama stješnjavala na okolocetinjski podlovćenski prostor, sužavala se i ingerencija Crnogorske mitropolije. Iz Prečiste Krajinske zetski crkveni poglavar najrpije se povukao u Vranjinski manstir i dalje u Kom (do 1478), zatim Obod, a od kraja 1484. godine na Cetinje. Teška, ali istovremeno i časna dužnost da postane prvi mitropolit-rezident u novosagrađenom Bogorodičnom manastiru na Cetinju, pripala je Visarionu I, čije ime srijećemo u dokumentima u nekoliko maha (1482, 1484/85).
Kada je 1459. godine srpska Despotovina pala pod tursku vlast, po svemu izgleda da njenim nestankom s političke scene nije prestala da djeluje Srpska patrijaršija sa sjedištem u Peći. Naprotiv, najnovija naučna literatura pruža izvjesne dokaze da je ona nastavila svoje djelovanje relativno još dosta dugo. Smatra se izvjesnim da je ostala vrhovna vjerska institucija pravoslavne pastve u okvirima svoje dotadašnje jurisdikcije, sve do sredine treće decenije XVI vijeka. Otuda se za mitropolita Visariona I, ukoliko ga je pećki patrijarh uveo u arhijerejski čin, u što ne bi trebalo sumnjati, može reći da je bio, u svoje vrijeme, jedini eksteritorijalizirani crkveni velikodostojnik, dakle poglavar pravoslavne crkve koji je na vjerskom polju djelovao izvan domašaja turske političke moći.
Sa Visarionom I upravo počinje zakoračaj u novo razdoblje istorije crnogorske crkve, koja je imala ulogu prelaznog organa od feudalne dogmatske, ka crnogorskoj ponarođenoj laičkoj crkvi. Taj prelaz biće propraćen konfliktnim situacijama i sukobima sa sopstvenim podložnicima - kmetovima, što će biti prevaziđeno tek na samom kraju XVI ili početkom XVII vijeka. Bilo je to skopčano s određenim političkim oscilacijama, koje će na kraju dovesti do simbioze, do srastanja interesa crkve i naroda, iz čega će nastati nova uloga crnogorskog mitropolita kao prve ličnosti u crnogorskom glavarskom vrhu i nosioca "teokratske" vlasti u zemlji.
Mada na znatno suženom prostoru i pod složenim društveno-ekonomskim okolnostima, Cetinjska mitropolija će uspjeti, uz pomoć posljednjih Crnojevića, da uspješno vrši svoju vjersko-političku misiju.
Ukupno određenje Ivana Crnojevića prema pravoslavnoj crkvi pokazuje da joj je pridavao izuzetno veliki značaj
Po vladarskoj tradiciji, naslijeđenoj od prethodnika, Ivan Crnojević je novosagrađeni Cetinjski manastir, namijenivši ga za sjedište Mitropolije, obdario poklonima, u skladu s raspoloživim mogućnostima. Crkva i drugi manastirski objekti bili su građevinski dovršeni do kraja 1484, jer je početkom sljedeće godine Ivan izdao Manastiru osnivačku povelju. Tekst povelje darodavac je sastavio na Obodu 4. I 1485. godine.
Kao i u mnogim drugim dokumentima iz istorije Crne Gore, i u ovoj povelji ima netačnih mjesta. Teško je reći kako je do prisutnih grešaka došlo. Možda su nastale smišljeno, ili omaškom prepisivača, ili prvog priređivača dokumenta za štampanje (S. Milutinovića Sarajlije). U svakom slučaju, Ivanova darovna povelja Bogorodičinom manastiru na Cetinju je ušla u naučnu literaturu, s pojedinim formulacijama koje su u suprotnosti s istorijskom stvarnošću. Da bi se to utvrdilo, dovoljno je ukazati na odlomak u kojemu se veli "... ja griješni Ivan Crnojević... i za moje grjehove bih izgnan iz mojega otačastva izmailskim carem sultanom Mehmedom..." Zar ima slučaju u istoriji da je jedan vladar, bez ikakve represije, tako sebe ponizio u jednoj javnoj ispravi, a kamoli zemlje koja je bila, makar i na suženom prostoru, potpuno nezavisna i slobodna. Ovim se ne iscrpljuju dokazi o poentiranom netačnom mjestu. Ali, smatrajući i istaknuto dovoljnim, skrećemo pažnju na baštinu koju je Ivan Crnojević poklono Cetinjskom manastiru. Pri tome podsjećamo da osim takozvane originalne, postoji i docnija šira verzija darovne povelje.
U toj proširenoj ispravi, unijetoj u Cetinjski ljetopis (imao je u početku primjereno ime: Crnogorski ljetopis), umetnut je spisak prinovljenih manastirskih imanja, dodatih onima koje je ranije Ivan zavještao. Kako se iz sadržaja povelje vidi, manastirsko imanje se sastojalo od obradivih površina, livada, pašnjaka (meteha), šuma, ribnjaka, mlinova i drugih nekretnina u samom Cetinju, njegovoj bližoj i daljoj okolini, oko uvira Rijeke Crnojevića, i na Lovćenu. Osnivačkom poveljom bili su fiksirani i dodatni manastirski prihodi u koje su spadali: 30 perpera vladarevih kotorskih carina, 10 kablova soli iz grbaljskih solana, desetak od prihoda s Ivanovog dijela crnojevićkih šuma, količina drva koju su tada Ugnjani i Vreljani dopremali vladaru. Kao kmetove, koji su radili na manastirskim imanjima, Ivan je odredio Strugare, oslobađajući ih regalnih dažbina, uz uredno ispunjavanje zakupničkih obaveza prema manastiru. Zaštita manastirske imovine, odnos posjednika (manastira) prema zakupcima (kmetovima) i ostalo što je spadalo u domen baštinskih prava, regulisano je posebnim Zakonikom, kojemu je neadekvatni naziv kao prepisivač ili priređivač ("Sud carski i patrijaršijski"), jer ne postoje osnovane pretpostavke da ga je tako nazvao sam zakonodavac Ivan Crnojević.
Cetinjskom manastiru su, dalje, pridodate Komska i Gorička crkva sa svim svojim nekretninama, pravima i obavezama.
Ukupno određenje Ivana Crnojevića prema pravoslavnoj crkvi i njenoj poziciji u slobodnoj podlovćenskoj Crnoj Gori, pokazuje da joj je pridavao izuzetno veliki značaj. Pri tome, valja reći, da je sticajem istorijskih okolnosti, to bila monokonfesionalna crkva grčko-istočnog obreda, u administrativnom pogledu, jedini slobodni izdanak srpske crkve. Po tom osnovu, Crnogorska mitropolija će sebe smatrati i istinskim nasljednikom, "legitimnim" produžetkom, te crkvene organizacije.
PRVA CRNOGORSKA ŠTAMPARIJA I NJENA IZDANJA: Jedan od najznačajnijih ugaonih kamenova crnogorske srednjovjekovne kulture, i književnosti posebno, svakako je crnojevićka štamparija s kraja XV vijeka. O duhovnoj brazdi što je zaorala i kulturnoj ulozi koju je odigrala u daljem napretku, ne samo Crne Gore već daleko šire, mnogo je pisano za posljednje jedno i po stoljeće. Spisak publikovanih tekstova, direktno ili indirektno za nju vezanih, koji su potekli iz pera domaćih i stranih autora veoma je obiman. Pa ipak, nekolika važna pitanja u vezi s njenim nastankom i radom ostala su do danas nerasvijetljena. To su pitanja - ko je bio pokretač ideje i nabavljač štamparije, gdje je i kad počela i prestala s radom i koje su sve knjige u njoj tiskane. U vezi s ovim posljednjim pitanjem nauka je dala najpotpuniji, ali ne i definitivan odgovor. Što se ostalih postavljenih pitanja tiče, nije se mnogo odmaklo od početka. Doduše, ponuđeno je mnogo hipotetičnih rješenja s većim ili manjim stepenom vjerovatnoće, ali ona mnogo ne olakšavaju utvrđivanje istine.
Štampariju je, najvjerovatnije, nabavio Ivan Crnojević između 1476. i 1478, samo je čuvana na Obodu, ali je počela s radom na Cetinju
Najvjerovatnije da nikad neće ni biti ustanovljeno vrijeme početka i završetka rada štamparije i njene krajnje sudbine, kao što će teško biti učiniti izvjesnim i druge neke pojedinosti koje se odnose na njena izdanja.
Ipak, ima novih stvari koje bi, možda, mogle olakšati da se više osvijetle bar neka iz kompleksa spornih pitanja. Pouzdano se zna da je Ivan Crnojević bio u veoma dobrim odnosima s Venecijom od 1466. do početka 1478. godine, odnosno da je od početka naredne (1479) godine, od dotadašnjeg njenog prijatelja i saveznika, postao njen otvoreni neprijatelj, što se neće promijeniti ni do kraja njegovog života. Republika Sv. Marka se pokazala nezahvalnom za usluge koje joj je pružao Ivan Crnojević kao saveznik u borbi protiv Turaka preko jednu decenju. Štaviše, prilikom potpisivanja separatnog mira o predaji Skadra Otomanskoj imperiji, početkom 1470. godine, ne samo da o tome nije tražila Ivanovu saglasnost, već je na sultana "prenijela" svoje "pravo" sizerenstva nad Crnom Gorom.
Sagledavanje ovih činjenica olakšava da se razjasne neka pitanja vezana za nabavku i rad prve crnogorske štamparije. Valja podsjetiti, najprije, da je štamparska produkcija u Veneciji počela još 1469. godine. Ne smije se dalje smetnuti s uma da je Ivan Crnojević spadao u red najobrazovanijih ljudi svojega doba, i da je otuda morao imati visoko razumijevanje za namjenu i značaj štamparskog stroja, čineći, vjerovatno, sve što je mogao da ga što prije nabavi. Kako je uz to bio očevidac propadanja i uništavanja staroslovenskih crkvenih knjiga, i ne samo u djelovima njegove zemlje koje su već bili osvojili Turci, već i u drugim krajevima Balkana, cijenio je da je propadanje manastirskih biblioteka moguće nadoknaditi mnogostruko uvećanom štamparskom produkcijom crkvenih knjiga.
Navedeni argumenti idu u prilog gledištu da je jedino Ivan mogao nabaviti štampariju iz Mletaka, i to samo u periodu između 1476. i 1478. godine. Druga je stvar što ona zbog složenih političkih prilika, posebno gubljenja Žabljaka (1478) nije mogla da bude instalirana na Obodu. Stoga će najbliže biti istini da je štamparsko postrojenje bilo montirano u Cetinjskom manastiru, nakon njegovog podizanja 1485. godine, na što su, imajući u vidu samo tehničke razloge a ne i ove važne dodatne, ukazivali poznati naučnici s Jagićem na čelu.
Svođenjem navedenih podataka moglo bi se zaključiti da je štampariju, o kojoj je riječ, najvjerovatnije, nabavio Ivan Crnojević, u naznačenom razdoblju (1476-1478), da je ona samo bila magacionirana na Obodu, a da je počela s radom na Cetinju. Kad se uzme u obzir da je iz Venecije mogla biti nabavljena štamparska presa, a slova, matrice, ilustracije i drugo da su morali biti pripremljeni na licu mjesta, i, uz to, da je prevashodno valjalo osposobiti osoblje za štamparski posao, onda je vrijeme od sedam godina (do početka 1493) bilo jedva dovoljno da se otpočne sa štampanjem knjiga. Uostalom, da je proces obučavanja Makarijeve ekipe saradnika trajao otprilike toliko, potvrđuje i visoki, za ono, pa čak i znatno docnije vrijeme, nedostižni domet crkvenih knjiga publikovanih u produkciji Crnojevića štamparije.
Nauka je identifikovala pet crkvenih knjiga štampanih u crnojevićkoj tipografiji. Izvjesno je da je njen prvijenac bio Oktoih prvoglasnik. Riječ je, u stvari, o prvom dijelu obimnog Oktoiha osmoglasnika ili paraklitika.
Relativno kasno se saznalo da je ovo djelo štampano kao druga inkunabula crnogorske produkcije. Nije nađen u cjelosti nijedan primjerak Oktoiha petoglasnika. Do početka Drugog svjetskog rata identifikovano je samo osam listova ove jedine ilustrovane crnojevićke inkunabule. U toj grupi bila su i dva ilustrovana lista. Nažalost, i taj istrgnuti dio listova izgorio je u požaru Narodne biblioteke u Beogradu (1941). U zbirci unikatnih starina Cetinjskih muzeja i danas se čuva jedan ilustrovani list Oktoiha petoglasnika. Dalje, izvadak od 37 listova ove knjige nađen je u manastiru Dečani i još jedan odvojeni list. Unutar dečanskog spoja listova nalaze se i četiri ilustrovana; na jednom od njih je replicirana ilustracija onog lista iz Cetinjskih muzeja. Pozivajući se na neobjavljenu bibliografiju Lukijana Mušickog iz 1822/23. godine, Pavle Šafarik je obavijestio naučnu javnost još 1865. godine o jednom nađenom primjerku cetinjskog Oktoiha petoglasnika. Zabilježen je, dalje, podatak da je te iste (1865) godine arhimandrit Antonin, u manastiru Slepče kod Bitolja, pronašao jedan primjerak tog Oktoiha, kojemu je, potom, izgubljen trag.
Nezavisno od toga što Oktoih petoglasnik nije sačuvan u cjelini, ne treba dovoditi u sumnju njegovo postojanje. Na temelju raspoloživih podataka i sačuvanih fragmenata, kao i posrednih vijesti, zna se da je ova inkunabula imala 272 lista, veličine 26,5x18 cm, sa po 31 retkom na stranici. Takođe je utvrđeno da je njegovo štampanje dovršeno krajem januara 1494. godine.
|