| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Božo Đ. Mihailović:
“CETINJSKI LJETOPIS” KAO ISTORIJSKI IZVOR


U nekoliko nastavka objavljujemo naučni rad o Cetinjskom ljetopisu, rukopisu koji potiče s kraja prve polovine XVIII vijeka. Ovaj zanimljiv prilog proučavanju tog dokumenta koji je, inače, malo poznat najširoj javnosti, prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi.


Biografija Skenderbega

Na prvim stranicama Cetinjskog ljetopisa nalazi se biografija Đurđa Kastriota - Skenderbega. Ovaj rukopis potiče s kraja prve polovine XVIII vijeka, a ko ga je pisao ne zna se tačno. Rukopis je u stvari prepis, ili prepis sa prepisa, nečijeg izvoda iz poznate biografije Skenderbegove koju je na latinskom jeziku napisao Marino Barlecije - Skadranin, mlađi savremenik Skenderbegov. Ovo Barlecijevo djelo štampano je prvi put u Rimu između 1506. i 1510. godine, zatim opet u Rimu 1524, u Florenciji 1529, u Augzburgu 1537, pa u Frankfurtu na Majni 1579. i najzad u Zagrebu 1743. godine.
Pisac ove biografije, Marino Barlecije, bio je učen i obrazovan katolički sveštenik - ''načitan u staroj klasičnoj literaturu i dobar poznavalac Cicerona, Salustija, Valerija Maksima, a osobito Tita Livija, omiljenog pisca generacija Renesanse''. Njegovo djelo o Skenderbegu je ''u stvari romansirana biografija, protkana pitorestknim besjedama i pismima'', - dakle, književno, ne naučno djelo. U svoje vrijeme ono je imalo širok publicitet u Evropi (prevedeno na italijanski, francuski, engleski, njemački i poljski).

JUNAČKO IME

Takav publicitet doživjelo je koliko zbog svojih literarnih kvaliteta, toliko, ako ne i više, zbog popularnosti njegovog glavnog junaka – Skenderbega. Jer, ''kroz cio XVI i XVII vijek ne samo u Napulju i u Mlecima, nego i u Frankfurtu i u Augzburgu, i u Amsterdamu, i u Parizu, i u Madridu, i u Lisabonu, pa i na samoj Temzi (u Londonu) ni jedno junačko ime nije bilo tako poznato i tako slavno kao ime Đurđa Kastriotića Skenderbega''. ''Iznenada, u punom sjaju, kao blistav meteor, izbio je na istorijsku pozornicu Đurađ Kastriot, zvani Skenderbeg, baš u one dane kada se na Balkanskom poluostrvu vodila očajna borba oko toga ko će biti gospodar Poluostrva, da li Turci Osmanlije ili hrišćani''.
Ova legendarna figura opjevana je od strane našeg narodnog pjesnika, a spomenuta je s pijetetom i u Gorskom vijencu. Ali i pored toga još uvijek nemamo tekstualni prevod njegove biografije od Barlecija. Kao što naprijed rekosmo, imamo je samo u izvodu i samo u rukopisu. Pored ovoga (cetinjskog) rukopisa, krajem prošlog vijeka postojao je još jedan, sličan ovome, u Narodnoj biblioteci u Beogradu.

I u cetinjskom rukopisu Skenderbeg se takođe naziva Crnojevićem. Ova i mnoge druge sličnosti u tekstu navode na pretpostavku da oba rukopisa potiču iz istog izvora – jednog starijeg izvoda iz Barlecijevog djela, a najvjerovatnije onog za koji Pavle Rovinski kaže da je nastao uskoro poslije islaska iz štampe Barlecijeve knjige o Skenderbegu. Rovinski kaže još i to: da se “u Imper. publičkoj biblioteci u Petrogradu (Petersburgu) nalazi bukvalno ista povijest, samo u starijem prepisu, otprilike, ne mlađem od druge polovine XVII vijeka, u Zborniku koji je arhimandrit Porfirije kupio na Atonu u jednog bugarskog kaluđera”.

VERZIJE BESJEDA

Ovaj rukopis je staro-slovenske redakcije i pisan je više narodnim jezikom. No, u njemu nedostaje oko pola listova. Ovi podaci, iako ne rješavaju pitanje porijekla cetinjskog rukopisa o Skenderbegu, svakako su od interesa, bar utoliko ukoliko pokazuju da prvobitni autor ove povijesti, upravo izvodi iz Barlecijevog djela, pripada daljoj prošlosti.
Ali, ono što je važnije od toga – ko je i odakle je on bio, i kada je živio – jeste pitanje: da li je on svojom intervencijom doprinio vrijednosti ove povijesti. Upoređujući beogradski rukopis o Skenderbegu sa Barlecijevim djelom i istoj ličnosti, Čeda Mijatović je konstatovao da su verzije besjeda u ovoj povijesti mnogo prirodnije i bliže karakterima onih kojima su u usta stavljene, nego one koje daje Berlecije.
Ono što se u ovoj povijesti navodi “kao govor Skenderbegov na saboru na kome se savez arbanaške i srpske gospode ustanovio, nosi na sebe pečat logičnosti i mudrosti, pa izgleda kao da je Skenderbeg, zaista, to i mogao govoriti... Ako on to nije kazao, onda znači da je onaj, koji je po Barleciju prvi napisao skraćenu istoriju radnje Skenderbegove, uviđao jasno jednu od glavnih kategorija uzroka sa kojih nas je svako zlo u XIV i XV vijeku postizavalo, znači da je to bio čovjek sa opštim pogledom i bez predrasuda. Isto to vrijedi i o besjedi koju nam pisac, uglavnom sljedujući Barleciju, stavlja u usta sultanu Mehmedu II. U njoj je oštra, ali istinita kritika na oskudici svake organizacije među hrišćanima, i na njihvou politiku i njihovu vojnu taktiku. Niko ni među starima ni među novim piscima nije umio tako kratko i opet tako svestrano da objasni čudnovati fakat, da su Turci u tako nevjerovatno kratkom vremenu mogli da osvoje Balkansko poluostrvo, da dođu do Beča i da stravom ispune Rim (i ne samo Rim nego i čitavu Evropu), kao što objašnjuje ova besjeda koju naš pisac po Barlecijusa izmjenama reprodukcije, dodajući joj svoje boje, koje još jače na vidik iznose njenu duboku osnovanost.”
Ova Mijatovićeva zapažanja mogu se primijeniti i na cetinjski rukopis o Skenderbegu, jer i prema ono nekoliko citata iz beogradskog rukopisa, koje je on naveo u ovom članku, može se dovoljno vidjeti sličnost ovih dvaju rukopisa, мada ne i potpuna identičnost. Ali i pored toga što Povijest o Skenderbegu u cetinjskoj verziji u ponečemu vjernije održava vrijeme i prilike na koje se odnosi, nego Barlecijevo djelo po kojemu je rađena, ipak ni ona ne može doći u obzir kao istorijski izvor. Daleko od toga. Jer, to je panegirički spis, sa krupnijim pretjerivanjima i sa puno netačnosti u hronologiji i drugim detaljima.

BROJNE NETAČNOSTI

Prema cetinjskom rukopisu, a i beogradskom, Skenderbeg bi imao 12 godina kad je odveden na dvor sultana Murata II, a prema Barleciju devet. Međutim, u nauci se uzima da je on rođen oko 1410, a iz očeva doma odveden tek poslije 1426. godine, što bi značilo da je tada mogao imati više od 16 godina. U oba pomenuta rukopisa navedeno je da je Ivan Kastriot (otac Skenderbegov) imao tri sina: Stanišu, Georgija - Skenderbega i Konstantina, dok četvrti sin Ivanov, Repoš, nije spomenut. U rukopisu se govori i o tome da je Skenderbeg, dok je bio u službi turskog cara Murata II, učestvovao u zauzeću maloazijskih gradova Bruse i Nikomisije. Međutim, Turci su ove gradove osvojili ''davno i davno prije no što se on i rodio.'' Bitka između srpske i ugarske vojske, s jedne, i turske, s druge strane, vođena je (1443) kod Niša, a ne kod Kruševca, kako u rukopisu stoji. Sabor na kome je (1444) učinjen savez arbanaških glavara protiv Turaka nije održan u Ulcinju, kako u rukopisu stoji, već u Lješu. Na 4.1. rukopisa stoji: ''Aranit Sopia Golim'', a treba: Arijanit Topija Golemi; stoji: ''Andrej Topčia'', a treba: Andrej Topija. Odgovor Skenderbegov na jedno pismo sultana Murata II iz 1444. godine datiran je pod 1436. godinom, što je, bez sumnje, omaška prepisivača. Majka Leke Zaharija, Boja, u rukopisu se naziva ''Bosanka''. U rukopisu stoji: ''Drinast'', a treba: Drivast. U rukopisu se pripovijeda kako je Skenderbeg još na početku svoje akcije protiv Turaka, pošto je zauzeo Kroju (ondašnji glavni grad Albanije) i nekoliko drugih manjih gradova (utvrđenja), pokušao u dva maha da zauzem i Svat grad (Sveti grad u Gornjem Debru). Ali bez uspjeha.
Docnije će Skenderbegov biograf opširno pričati o turskoj ofanzivi na Svat grad (1448), propustivši da prije toga išta reče o prelasku Svat-grada u Skenderbegove ruke. U ovoj ofanzivi, prema cet. rukop., učestvovalo je 150 hiljada turskih vojnika. Takođe je preuveličano brojno stanje turske vojske i u prikazu dva docnija turska pohoda na grad Kroju. Naime, kaže se da je u jednom od njih učestvovalo 230 hiljada turskih vojnika, a u drugom 200 hiljada. Brojno stanje turske vojske, pri prvom napadu na Skenderbegovu Kroju, u rukopisu nije naznačeno. Ovaj prvi napad na Kroju (prvi po dolasku Skenderbega na čelo Albanije) dogodio se 1450. godine, a u rukopisu je datiran pod 1453. Pri kraju rukopisa izveden je zaključak da je Skenderbeg s Turcima imao 63 bitke, i da ni u jednoj od njih nije bio poražen, izuzev u bici pod Biogradom albanskim (Beratom). Međutim, u tekstu istog rukopisa čitamo da su branioci opsjednutih gradova, Svat-grada i Debra, bili primorani da ih predaju Turcima (1448. god.). Čitamo i da je iz jedne borbe s Turcima i sam Skenderbeg jedva iznio glavu. A iz naučne istoriografije doznajemo da su Turci već 1466. godine ''osvojili otvorenu zemlju Skenderbega'', a to je na dvije godine prije njegove smrti. Samo je činjenica da tvrdi grad Kroju nijesu uspjeli da osvoje za njihova života.

''ČERNOJEVIČ''

I tendencija sloveniziranja tereti vrijednost ove povijesti. Dodajući Skenderbegu prezime ''Černojevič'', očito se išlo za tim da se on učini Crnogorcem, što ne odgovara činjenici. Znači da naš pisac izvoda iz Barlecijevog djela o Skenderbegu, svojom intervencijom, nije uvijek i poboljšao vrijednost ove biografije. Intervencija se vidi i na onim mjestima gdje se Latini negativno karakterišu, kao npr. da su oni varalice, da su do sebe mnogo držali i navisoko sjedjeli, ali pred Turcima nisko padali; da ''umiju ljepše sa ženama igrati, nego od Turaka gradove uzimati'' itd.
No, u povijesti o kojoj je riječ ima i istinitog pripovijedanja. Ako je tamo, kao što smo vidjeli, pogrešno navedeno mjesto na kome su se (1443) sudarile ugarska i srpska vojska sa turskom, tačno je naznačeno to da su u ovoj bici Srbi i Ugri odnijeli pobjedu. Takođe je tačno prikazan i porazugarske vojske kod Barne (1444). Povod za sukob između Skenderbega i Mletačke Republike, do koga je došlo 1447. godine, takođe je istinito prikazan. Pad Carigrada isto tako. Pogibija turskog vojskovođe Balaban-paše pod zidinama Kroje, ispod koje se i sam turski sultan, više nego jedanput, sramno povukao, takođe...
Dakle, nije svaka romansirana biografija bez zrnca istine. Nije ni ova. A kako će istoričar u njoj odvojiti istinu od legende, zavisi od toga kakvim će se kritičkim i metodološim postupkom služiti. U svakom slučaju, glorifikovnja i preuveličavanja sa kojima se srijetamo u ovoj povijesti ublažava činjenice što se u njoj radi o ličnosti čija se borba protiv neprijatelja s pravom može smatrati jednom od najjasnijih primjera otpora u istoriji uopšte.
U ovoj povijesti naći će i stručnjaci, koji se interesuju za vojnu strategiju u prošlosti, mnoštvo primjera gerilskog načina ratovanja, kao i primjera odbrane zatvorenih utvrđenja. Staru maksimu: ''U ratu neustrašivost, u miru mudrost'', Skenderbegov biograf dopunjava konstatacijom da ''u ratu ništa tako nije potrebno kao oštroumlje''.
Prema ovoj povijesti, prve Skenderbegove akcije na čišćenju Albanije od Turaka narod je dočekao poklikom: ''Slobodo naša mila, ah, slobodo naša!: ''Ti bi htio da sam u slobodi živiš, a svi drugi ljudi da su ti robovi''.

O SRPSKOJ VLASTELI

U besjedi koju Skenderbegov biograf stavlja u usta caru Mehmedu II nalazimo i Muhamedovu poruku svojim sljedbenicima, karakterističnu za ideologiju pristalica prava jačega, prava sile:
''Na kom mjestu tvoj konj kopitom potapše, neka sve tvoje bude, jer na ovaj svijet niko ništa ne donese sobom. Sve je na svijetu ljudi silnih, a Bog je svemu car i gospodar. Sve je ostavio kako na jednom polju, i ko što silom i junaštvom uzme, njegovo da je, - i zemlja i carstvo.''
U istoj besjedi data je istinita karakteristika srednjovjekovne srpske vlastele:
“Oni se sami među sobom biju i tuku. Svi hoće kraljevi i gospodari da su, a niko da sluša. Jedan drugome govori: 'Brate, pomozi ti meni danas, a ja ću tebi sjutra na isto takvog kneza'. Oni se više staraju o sebi, nego za opštu korist; gnjevljivi su i svađalice. Ko je kod njih bogatiji, taj je i bolji, takav prednjači. Oni ne kažnjavaju zle, niti sprečavaju nepravdu, silu, zločinstvo i druge štetne običaje”.

Povelja Ivana Crnojevića

Povelju Ivana Crnojevića o osnivanju Cetinjskog manastira imamo danas samo u prepisima koje se među sobom znatno razlikuju. Upravo, imamo je u dvjema varijantama, jednu kraću i drugu duplo dužu (opširniju). Original prvog, kraćeg primjerka, pisan na pergamentu 4. januara 1485. godine, čuvan je do devete decenije 19. vijeka, a, vjerovatno, neko vrijeme i dalje. Prepis ovog primjerka (vjerniji od onog u Miklošićevim ''Monumenta serbica'') donio je Pavle Rovinski u svom djelu o Crnoj Gori. Međutim o originalu onog drugog, opširnijeg primjerka ove povelje, sa koga bi trebalo da je uzet prepis koji je unesen u Cetinjski ljetopis (l. 32-37), ne znamo ništa. Prema prepisu povelje, kakav imamo u Cetinjskom ljetopisu, a koji je izvršen 1747. godine, izlazi da je Ivan Crnojević i ovaj drugi, opširniji primjerak, pisao takođe 4. januara 1485. godine, što bi značilo da je Ivan Crnojević jednoga dana sačinio dva različita primjerka povelje o jednom istom objektu. A, da li je to moguće?

PREPRAVKA IVANBEGOVE POVELJE

Moguće je, zašto da ne! Ali, ostaviti dva primjerka povelje o jednom istom predmetu, različita po sadržini i sa zahtjevom pravovaljanosti za oba njih, to - nikako. Nego, biće da je neko docnije, rukovođen nekom potrebom, Ivan-begovu povelju o Cetinjskom manastiru dopunio i pooštrio njene propise u onom i onakvom obliku u kakvom je nalazimo u Cetinjskom ljetopisu. A takva potreba mogla je nastati u ono vrijeme kada su se pokušaju prisvajanja i samovlasnog obrađivanja manastirskog zemljišta bili umnožili.
U prvom primjerku Povelje vrlo je malo rečeno o granicama priloženog zemljišta. Tek samo jednom komadu zemljišta imenovane su granice, drugom djelimično, nekima samo uopšteno, kao npr. ''sve po megi (međi)'', ili ''što je gode naše megje po starijeh skazijeh i po biljezijeh koji su postavljeni'', bez naznačenja toponima onih mjesta na kojima su bili postavljeni ti biljezi, a nekima ni toliko. Dakle, u prvom primjerku Povelje imenovani su lokaliteti priloženog zemljišta, bez naznačenja granica, pa je tu prazninu trebalo popuniti. Tako se došlo do drugog primjerka iste Povelje, u kojemu su granice odnosnog zemljišta podrobno naznačene.
To što su granice istog zemljišta bile označene u povelji Đurđa i Stevana Crnojevića iz 1495. godine, kao da nije zadovoljavalo. Očito, išlo se za tim da se imenovanje granica odnosnog zemljišta neposredno veže za ime Ivan-bega, smatrajući da će im se na taj način pribaviti veći autoritet i veće poštovanje.
Razlike između dva pomenuta primjerka povelje su takve i tolike da jasno ukazuju na to da je drugi, opširniji primjerak iz docnijeg vremena. Da navedemo one najkarakterističnije.
U prvom primjerku čitamo:
''Ješte priložih na Cetinju komat zemlje pred crkvom, ot potoka, kako teče potok u ponor, i do puta koji grede k dvoru, neka je za kipurije.''
O istom zemljištu u drugom primjerku je rečeno: ''I priložih komat zemlje pred manastir, ot ponora potokom iza manastira do mosta, od mosta potokom do ograde, ot ograde do gore i krajem do klijeti, ot klijeti u ponor. To neka je za kipurije i za livadu.''
Kad se uporede navedeni tekstovi naročito pada u oči to da se u drugom primjerku povelje ne pominje ''dvor'', što upućuje na pretpostavku da u vremenu kad je pisan taj drugim primjerak, dvora na Cetinju već nije ni bilo. Opet, u tekstu drugog primjerka, koji se odnosi na isti lokalitet zemljišta, od toga nijednoga nema ni pomena, pa i to ide u prilog pretpostavci da ovi primjerci povelje nijesu pisani istog dana.

PROPISANE STROŽIJE KAZNE

U prvom primjerku povelje stoji:
''Tko li bi, bez uprosa crkovnoga, sjejao na rečene zemlje crkovne na Lovćenu i na Cetinju, da mu može crkva uzeti žito sve što gode bude, a njemu da je trud zaludo.''
U odnosu na isto zemljište, na planini Lovćenu, u drugom primjerku Povelje propisana je slijedeća odredba: ''Tko li bi se naša samovoljan i unutra ovijeh granicah da usije žito i pokosi sijeno, ili posiječe laz, ili posiječe lijes u halugu, bez uprosa crkovnoga, da mu crkva sve uzme, a njemu muka da pođe zaludu, i suviše da plati gospodi koja budu (sudila) 300 asprih globe.''
Iz upoređenja navedenih tekstova može se zaključiti da je u vremenu kada je sačinjavan drugi primjerak povelje predio Lovćena bio naseljeniji nego u doba Ivana Crnojevića, i da su, zbog toga, slučajevi samovoljnog korišćenja crkvenog zemljišta mogli biti brojniji. Otuda i potreba da se u drugom primjerku povelje propišu strožije kazne. Zar to, što se u prvom primjerku povelje ne pominje ''laz'' a u drugom pominje, ne upućuje na pretpostavku da je tek docnije, kada je stanovništvo postalo brojnije, dolazilo do toga da neko u lovćenskim šumama, na crkvenom posjedu, samovoljno ''posiječe laz'' i ''lisnik'' za stočnu granu, što je i podstaklo sastavljača drugog primjerka povelje da takve slučajeve uzme u obzir?
Prema prvom primjerku povelje, Vreljani i Ugnjani bili su dužni da predaju Cetinjskom manastiru, svaka kuća, po 80 bremena drva godišnje, i to o Božiću, a prema drugom primjerku po 90 bremena, i to u tri puta godišnje: o Maloj Gospojini, o Božiću i o Uskrsu.
U vezi sa ovom razlikom nameće se pitanje: da li je, zbilja, Ivan Crnojević svoju prvobitnu odredbu izmijenio istoga dana kada je i donio, pišuću tobože drugi primjerak svoje povelje, ili je do njene izmjene došlo negdje kasnije, putem sporazuma između manastira i pomenutih seljana, a naime, da ovi predaju manastiru i više drva, samo ne najednom, već u tri puta godišnje. Ova druga pretpostavka nama izgleda vjerovatnijom.
U prvom primjerku povelje čitamo:
''I ješte priložih stup zemlje na Gornje Dobro, koji mi je založio Gjurg Mrkšik za 40 perpera na zalogu. Ako li je uzmože otkupiti Gjurg za sebe, a za inoga ni za koga, da da cerkvi 40 perpera, a zemlju da uzme za sebe. Ako li bi hotio da je crkvi (od crkve) otkupi a drugomu da ju proda, da njest ju voljan otkupiti. – I ješte priložih drugi stup zemlje na Jablano, koji mi založi Ostoja Radosalik i Gjurg Mrkšik za 80 perpera. Ako li bi ju mogli kada otkupiti sami za sebe, a za inoga ni za koga, da dadu crkvi 80 perpera, a zemlju da uzmu za sebe. Ako li bi hotjeli da ju crkvi otkupe, a drugome prodadu, da nesu volni otkupiti je. I ovaj oba stupa zemlje, kada su meni založili i ja im dao gotove dinare moje, svjeočno je svjemi Cetlinjani (Ceklinjanima) i svjemi kmeti dobrscijemi''.

ISPUŠTENA ODREDBA

O ovome istome zemljištu u drugom primjerku povelje rečeno je slijedeće: ''I jošte priložih stup zemlje na Gornje Dobro. – I ješte priložih drugi stup zemlje na Jablano'' – i to je sve.
Ovdje naročito pada u oči to što je sastavljač drugog primjerka povelje ispustio odredbu Ivana Crnojevića: da raniji vlasnici ovog zemljišta imaju pravo povratiti ga (otkupiti od crkve), ukoliko bi kada mogli ispaliti brkvi (manastiru) oni sumu novca za koju su ga založili. Da je Ivan Crnojević pisao i drugi primjerak povelje, ova odredba ne bi mogla izostati, kao ni drugi gore navedeni detalji koji se odnose na pomenuta dva zemljišta.
Dalje, u drugom primjerku povelje stoji: ''I ješte postavih kmetije: na Cetinje Djeladina (Bjeladina) Humca, i oni i njih djeca i posljednji da pasu imanje crkovno i njih trag dokle budu; i u Zagoru Bojka Radovanoviča s djecom i baštinom, i Pačka Parca s djecom i baštinom, da su savršeni rabotnici crkovni i da daju crkvi svaku godinu po tri krbli vina po ljevu; i na Gornje Dobro što je držao Mihailo Piper, bivši jemu mi dali, pak, za njegovu nevjeru, uzemo kako svoje i dadoh crkvi i na Botunu jedan kabal sjedbe pšenične; i u Rijeku jaz, niže jaza Svetago Nikole Riječkoga''.
U istom primjerku povelje, za svega nekoliko redaka ispred navedenoga teksta, stoji i ovo: ''I priložih jedin vitao vodenični na Sitnici, i u Plješivce dva vitla na vrh Zete, i jaz prema Slabcijev (takođe u Pješivcima), kome poveli predstatelj crkovni da drži jaz s crkviju napoli.''
Međutim,u prvom primjerku povelje (Ivan-begovom originalu) od ovoga nijednoga nema ni pomena. Ali zato i jedno i drugo, gotovo tekstuelno, nalazimo u povelji Đurđa i Stefana Crnojevića, pisanoj na Cetinju, 15. juna 1495. godine, a čiji je jedan dio donio Pavle Rovinski u svojoj Černogoriji (tom I, str.728-729), odakle ga i prevodimo:
''I ješte kmetije priloži gospodin Ćurać i Stefan: na Cetinju Beladina Gumca s baštinom i s decom, da pasu imanje crkovno, i njih trag; i u Zagoru Bojka Radovanovića s decom i bašitnom, i Pačka Parca s decom da su soveršeni rabotnici cerkovni; i (da) daju crkvi svaku godini po tri krbli vina po levu; i na Gornje Dobro rukodanije, naši što su bili dali, dedei naši, Mihailu Piperu, i za neveru (njegovu ili njegovih) uze roditelj naš za sebe i drža, i paki mi tu proniju dodasmo cervki; i na Botunu 1 kabal sedbe pšenične; i u Reku jaz, niže jaza Svetago Nikole Riječkoga; i u Plešivce jaz prema Slabcijeh, komu predstatelj cerkovni poveli da drži jaz sa cerkvom napoli.''

NEVJEŠTA KOMPILACIJA

Poslije upoređenja gore navedenih tekstova, kao i upoređenja tekstova prvog i drugog primjerka Povelje, o kojoj je ovdje riječ, mi se osjećamo prinuđeni da zaključimo da je drugi primjerak Povelje dosta nevješta kompilacija, sastavljena iz odnosne povelje Ivana Crnojevića i povelje njegovih sinova, Đurđa i Stefana (dodajući ovima mnoge nove pojedinosti), a po svoj prilici i iz još kojeg dokumenta, koji se odnosio na imovinu Cetinjskog manastira. Takav dokumenat, npr., mogao bi biti i zavještaj Ostoja Radosalića od 2. januara 1490. godine, kojim prilaže svoju imovinu ''hramu presvetije Bogorodice na Cetinje'', a čiji je prepis unesen u Cetinjski ljetopis (l. 40-druga strana).
Nekoliko istih graničnih toponima pominju se u oba dokumenta (Radosaljićevom zavještaju i drugom primjerku povelje), pa se stiče utisak da je sastavljač drugog primjerka povelje i ovaj Radosaljićev prilog unio među granice onog zemljišta koje je Ivan-beg priložio istom manastiru. U Radosaljićevom zavještanju stoji: ''...u kraj Kovačeva dola'', a u drugom primjerku povelje: ''...pod Kovačev dol''; u Rad. zavj: ''...više Dabkova dola'', u drugom primjerku isto ''...više Dabkova dola''; u Rad. zavještanju.: ''...u brijeg Kašnoga dola'', u drugom primjerku: ''...više Kravšina dola''; u Radosalićevom zavještanju: ''...u brijeg meždu Kašni dol i meždu Staništa'', u drugom primjerku povelje: ''...više Staništa''.
Sve razlike između prvog i drugog primjerka povelje ne možemo ovdje privesti, jer bi to iziskivalo opširniji rad. Privešćemo još samo jedno vrlo karakteristično mjesto iz drugog primjerka, u kome je riječ o običaju azila, veoma sličnim arbanaškoj ''besi''. Tamo stoji:
''Ašte bi kto obrel se, naučen djavolskim navaždenijem, i satvorit kotoroje pregrešenije k nam gospodiam, ili ka inomu komu, i vazmožet pritešti ka sjemu čestnome hramu Roždestva presvetije Bogorodice, jaže na Cetinje, da nikto jego ne drznet čto jemu satvoriti, ili koju pakost njegovu domu, koliko bi li derznul na samu glavu gospodcku. No, ašte vazmožet otac mitropolit u gospodara proštenije jemu da isprosi, dobro da jest, ašte li ne vazmožet, da jest voljan mitropolit dati jemu provodnika, jedinago ot bratije ot seje obitelji, do toga mjesta ideže svobodno budet človeku tomu. I sije zavještaja, tvrdo bljusti''.

ULOGA MANASTIRA I MITROPOLITA

Izgleda nam čudno to kako je sastavljač drugog primjerka Povelje autorstvo jedne ovakve odredbe mogao vezati za ime Ivana Crnojevića. Jer, uloga Cetinjskog manastira i mitropolita koji je sjedio u njemu, kakva im se daje gore navedenom odredbom, odgovara onom vremenu kad na Cetinju nije bilo ni Ivana ni njegova dvora.
U vezi sa Poveljom još samo jedna primjedba. Na kraju prepisa prvog primjerka stoji:
''V Hrista Boga blagovjerni i Bogom hranimi gospodar zetski Ivan Crnojevik''.
Međutim, na kraju prepisa drugog primjerka toga nema. Umjesto potpisa na kraju, u drugom primjerku je na početku ispisana titulatura Ivanova, koja tamo glasi:
''Ivan Černojević, Božijeju milostiju, gospodin zetski''.
I ova razlika, mislimo, ide u prilog zaključcima koje smo naprijed izveli.

''Ot Adama do roždastva Hristova, ljeto 5500''

Ljetopisačke bilješke u Cetinjskom Ljetopisu zauzimaju svega nekoliko stranica. Po njima je čitav ovaj zbornik raznovrsnih dokumenata i dobio svoje ime, a da li s pravom – u to ovdje nećemo ulaziti. Ovo poglavlje u Cetinjskom ljetopisu počinje bilješkom: ''Ot Adama (a to je isto što i reći od stvorenja svijeta) do roždastva Hristova, ljet 5500''. Na ovu bilješku skrećemo pažnju zbog toga što broj godina naznačen u njoj odgovara aleksandrijskom računanju vremena tzv. svjetske ere. Kod nas se mnogo više služilo carigradskim računanjem vremena, po kome je od stvorenja svijeta do rođenja Hristova proteklo 5508 godina. Zato citirana bilješka i može biti od interesa, ukoliko se u njoj ne radi o slučajnoj omašci.

ADAM KAO IZUZETAK

Zanimljivo je i to što se u ovoj hronici ne spominje nijedan događaj, niti pak ličnost iz starozavjetne biblijske istorije, izuzev Adama, kao što je to slučaj u drugim sličnim ljetopisačkim hronikama. A najzanimljivije, upravo najčudnije je to što je datiranje sedam vaseljenskih sabora skroz pogrešno naznačeno, sem u jednom jedinom slučaju. Naime, za prvi vaseljenski sabor naznačeno je da je održan 363. godine, a treba: 324; za drugi: 422, a treba: 381, treći 477, a treba 431; četvrti: 482, a treba. 451; peti: 640, a treba: 553; šesti; 650, a treba: 680; sedmi: 787. – jedino tačno.
''Skazanije o Muhamedu'', osnivaču islama, vrlo je interesantno. Pored opštih i uvjerljivih opaski, koje ilustruju ondašnje zaoštrene međuvjerske odnose, u ovom ''skazaniju'' ima i tačnog prikazivanja osnovnih načela islamskog vjeroučenja. Ima tamo i tačnih biografskih podataka, ali i netačnih. Tako, npr., netačno je datiran početak muhamedove javne aktivnosti. Tamo stoji 630-ta godina, a trebalo bi 622. Tamo stoji da je Muhamed umro 657. i da je živio 44 godine, ali ni to nije tačno. U naučnoj literaturi prihvaćeno je da je on rođen oko 570, a umro 632. godine.
Ivan Crnojević je postao gospodar Zete 1465. godine, a ne 1471, kao što u ovoj hronici piše. Godina u kojoj je podignut Cetinjski manastir tačno je naznačena (1484). Samo, u bilješci u kojoj se govori o rušenju istog manastira ljetopisac je ispustio da datira ovaj događaj. Na drugom mjestu u ovom ljetopisu (1. 53) stoji da je manastir porušen 1690. a treba: 1692. Pogrešno je navedena i godina kad je Sava Očinić došao na katedru cetinjskih vladika. Stoji 1692, a treba: 1694.
U bilješci, pored koje je na margini ispisana godina 1701, čitamo: ''...sagradi vladika Danilo crkvu Vaznesenije, posem trapezariju, posem, va ljeto 1704, sagradi crkov veliku, hram Roždestva presvetije Bogorodice, posem i vas manastir sagradi...''
Riječ je o obnovi Cetinjskog manastira, samo ne na temeljima porušenog Ivan-begova manastira, nego u neposrednoj blizini ovoga, na novoj lokaciji. Nego, što ovdje stvara zabunu jeste to što se u navedenoj bilješci kaže daje vladika Danilo podigao prvo crkvu, posvećenu Vaznesenju (Hristovu), pa tek kasnije ''crkov veliku'', posvećenu rođenju Bogorodice. I povelja Ivanbegova o osnivanju Cetinjskog manastira i natpis sa njegove crkve koji i danas stoji, ugrađen više vrata priprate današnje manastirske crkve, svjedoči da je on svoju zadužbinu, Cetinjski manastir, posvetio rođenju Bogorodice. To je isto učinio i vladika Danilo, što je sasvim razumljivo, jer se radilo o obnovi istog manastira, iako na drugoj lokaciji, ali ovo, prema citiranoj bilješci, samo za onu ''crkov veliku'', koju je podigao 1704. godine.

POSVETA ''VAZNESENJU''

Ali, šta ćemo sa onom crkvom koju je podigao 1701, i za koju ljetopisac kaže da je posvećena ''Vaznesenju''? Da li je vladika Danilo u ovu manju crkvu, kao što se obično uzima, podigao bio na istom mjestu na kojemu će docnije podići veću crkvu? Ako je tako, zašto je onda onu malu, prvašnju, posvećivao ''Vaznesenju''? Na ovo pitanje mi ne možemo dati drugi odgovor, sem nabaciti dvije pretpostavke. Naime, ili je ljetopisac pogriješio, ili je ta mala crkvica privremeno bila podignuta na drugom lokalitetu.
U hronici je dalje, pod godinom 1711, registrovan dolazak Mihaila Miloradovića u Crnu Goru, s gramatom ruskog cara Petra Velikog, a poslije toga slijedi:
''Va ljeto 1712 posjekoše Černogorci Turke u Carev laz, no sila turska odolje i dođoše na Cetinje i raskopaše crkvu i manastir. Paki va ljeto 1714, oktobra, doće Čuprelić vezir, su 120 tisušt vojske, i porobi i požeže Černu Goru. I to ljeto otide vladika Danilo u Moskvu ka caru Petru.''
Navedni tekst, izuzev preuveličavanja broja Ćuprilićeve vojske, mi smatramo pouzdanim istorijskim izvorom. Na pitanju Careva laza nećemo se zadržavati, jer je on dokazan. Ali na to što neki istoričari drugo rušenje Cetinjskog manastira vezuju za Ćuprilićevu najezdu, potrebno se osvrnuti. Prvo da vidimo kako neki od njih citiraju gorenavedenu bilješku iz Cetinjskog ljetopisa, Dimitrije Milaković, npr., to čini ovako: ''Va ljeto 1714 doće Čuprelić vezir su 120 tisušt vojske i porobi i požeže Černu Goru i raskopa crkvu i manastir na Cetinje'', a Marko Dragović ovako: ''Va ljeto 1714 dođe Ćuprilić vezir su 120 hiljada vojske i porobi i popali Crnu Goru i raskopa crkvu i manastir na Cetinje.''
Međutim, vidjeli smo da u gore navedenom tekstu jasno stoji da su Turci, za vrijeme svog pohoda na Crnu Goru 1712. godine, raskopali crkvu i manastir na Cetinju, a za vrijeme drugog pohoda, pod vođstvom Ćuprilića, 1714. godine, porobili i popalili Crnu Goru, ali ne i ''raskopali'' (porušili) crkvu i manastir na Cetinju, pošto su oni već bili porušeni.
U vezi sa ovim nameće se pitanje: zašto su pomenuti istoričari izvršili perturbaciju teksta u gore navedenoj bilješci, te rušenje Cetinjskog manastira vezali za 1714. godinu, odnosno za Ćuprilićev pohod na Crnu Goru. Mi se ovdje ne možemo oteti pretpostavci da su oni to namjerno učinili. Jer, priznati da je Cetinjski manastir porušen 1712. godine, i to odmah, ne punih 10 dana poslije slavne carevlaske bitke, činilo im se da bi to umanjilo značaj ove. Njima nije bila poznata istorijska građa, iz koje se vidi da je turska vojska, predvođena bosanskim vezirom Ahmet-pašom, uoči napada na Crnu Goru. 1712. godine, bila ''podijeljena u tri korpusa'', i da je jedan od tih korpusa, onaj koji je predvodio skadarski paša Tahir Mahmudbegović, potučen na Carevu lazu, a drugi prodrli do Cetinja i porušili Cetinjski manastir.

DRUGO RUŠENJE MANASTIRA

I drugi naši stariji istoričari, i ne samo stariji, govorili su i stereotipno ponavljali, da se drugo rušenje Cetinjskog manastira dogodilo u vrijeme Ćuprilićeve najezde na Crnu Goru. No, imati pred očima Cetinjski ljetopis, a govoriti tako, zaista je čudno. Koliko je nama poznato, prvi je tako počeo govoriti mitropolit Vasilije Petrović, i to u svojim pismima ruskim funkcionerima. Tako, u pismu knezu Aleksandru Golicinu, od 28. decembra 1765. godine, on kaže da je Ćuprilić ''pjatuju čast Černoj Gori ognju i meču predal i rezidenciju arhijerejsku do osnovanija razoril''.
Prije ovoga, isto je rekao i u pismu grofu Bestuževu-Rjuminu (22.IV.1753). Ali, interesantno je da to nije učinio i u svojoj Istoriji Crne Gore, štampanoj u Moskvi 1754. godine. Nije to učinio na mitropolit Sava u svom dokladu ruskoj carici Jelisaveti od aprila 1743. godine. Tamo je uglavnom ukazano na to šta je Crna Gora pretrpjela od Turaka poslije učinjenog mira (1711) između Rusije i Turske, pa, naravno, rečeno je i o tome kako su Turci ''cetinjski katedralni i prijestolni manastir'' razorili, ali koje godine, 1712. ili 1714, to u ovom izvještaju vladike Save nije naznačeno.
Na 1. 50 ljetopisa čitamo: ''Va ljeto Hristova roždestva 1724 sagradi vladika Danilo na Cetinju crkvu hram Blagoveštenije presvetije Bogorodice.''
I ova bilješka dovodi u zabunu. Jer, nije poznato da je u Cetinjskom manastiru ikada postojao ''hram Blagoveštenja'', kao ni to da je vladika Danilo gdje drugo na Cetinju podigao bio neku crkvu pod tim patronatom. Ako je, pak, u navedenoj bilješci riječ o obnoci crkve Cetinjskog manastira koja je porušena 1712. godine, kao što se to obično i uzima, onda ne bi moglo biti drugo nego da je ljetopisac pogriješio. Jer, kao što smo već nekoliko puta naglasili, crkva je Cetinjskog manastira posvećena rođenju Bogorodice, a ne ''Blagoveštenju''. No, iako nije poznato da je vladika Danilo bilo gdje u Cetinju podigao bio crkvu, posvećenu ''Blagoveštenju'', razjašnjenje gorenavedene bilješke treba tražiti u tom pravcu. Jer, precrtana riječ ''roždavstva'', koja u bilješci stoji ispred riječi ''blagoveštenije'', upućuje na to da tu nije riječ o obnovi porušene crkve Cetinjskog manastira, već o nekoj drugoj, svakako manjoj i namijenjenoj privremenom posluženju, slično onoj iz 1701. godine.

VRIJEME OBNOVE

Da bi ovo pitanje postalo jasnije, navešćemo drugu bilješku, koja je ispisana na istoj stranici ljetopisa, a koja glasi: ''Va ljeto Hristovo (1736) sagradi vladika Sava na Stanjeviće crkvu hram živonačelnije Trojici, i manastir sastavi. Ah, da(j), Bože, da i manastir ogradi i da ponovi staru mitropoliju, daruj, Bože, pomozi presveta Bogorodice!''
Sa ovim ''da manastir ogradi i da ponovi staru mitropoliju” ljetopisac je očito mislio na Cetinjski manastir, što znači da ovaj ni do 1736. godine nije bio obnovljen, poslije rušenja 1712. godine. Prema tome, ''crkva Blagoveštenja'', koju je vladika Danilo podigao 1724. godine, imala je karakter privremenog posluženja, i njoj se docnije, po obnovi manastira, gubi trag. I to što je vladika Danilo, po povratku iz Rusije 1716. godine, najviše boravio u manastiru Majinama, tamo i umro, tamo bio i sahranjen, ide u prilog toga da on nije dospio da izvrši u drugu obnovu Cetinjskog manastira.
O ovome svjedoči i pismo vladike Save ruskoj carici Jelisaveti iz 1743. godine, u kome se doslovno kaže: ''I poslje togo za vesma krajnjuju nuždu prinuždeni mi zanjat boljeje šesti tisjašč (6000) polnovjesnih červoncov (ruskih zlatnika) kotorimi dlja slavoslovija Božija vo vladjeniji mojem vozobnovljen cetinjskij Roždestva presvjatija Bogoridici manastir i nekotorija cerkvi s vesma u bogim ukrašenijem i knjig skudnim snabdenijem''. Znači da druga obnova Cetinjskog manastira pada negdje u vrijeme između 1736. i 1742. godine (do puta mitropolita Save u Rusiju).
Pretpostavka da se navedeno mjesto iz Savinog pisma (izvještaja) može odnositi samo na obnovu drugih manastirskih zgrada, a ne i na obnovu manastirske crkve, mogla bi doći u obzir samo u tom slučaju ako je njegov prethodnik, vladika Danilo, izvršio njenu obnovu. Međutim, mi smo naprijed vidjeli da to nije bio slučaj. A i to, valjda, nešto znači što u odnosnoj bilješci nije rečeno da vladika Danilo obnovi ili ponovi, nego ''sagradi'' crkvu.

Rodoslov Crnojevića

Rodoslov Crnojevića počinje ovako: ''Stefan že rodi dva sina, Ijoana vtorago ili Ivana, gospodina zetskago i černogorskago tretiago, kotori ljeta 1450, na polju Ćemovskom. Mehmedom carem ot vojstva turskago razbijen bist i pojde va Italiju...''
Ovdje je jasno da su Jovan i Ivan jedna te ista ličnost, ali je nejasno kako ta jedna ličnost može biti i drugi i treći gospodin zetski (ukoliko se ovdje ne kaže da je Ivan drugi po rođenju sin Stefanov). Dalje, ovdje je netačno to da je Ivan Crnojević poražen od Turaka na Ćemovskom polju 1450. godine i da je te godine otputovao u Italiju, jer on će stupiti na zetski prijesto 1465. godine, a tek 1479, pritiješnjen od Turaka, poći u Italiju. Dalje, netačno je ovdje i to da je Mehmed (II) već bio car 1450, jer on će to biti tek poslije smrti svoga oca, Murata II, 1451. godine.

ČETVRTI GOSPODIN ZETSKI I ČERNOGORSKI

Prema ovom rodoslovu ''četvrti gospodin zetski i černogorski'' bio bi Georgije, brat Ivana Crnojevića, a već za istoga Georgija i u istom rodoslovu rečeno je da je poginuo na Ćemovskom polju 1450. godine. Da je brat Ivanov, Georgije (Đurađ), poginuo u boju s Turcima 1450. godine, to je tačno. Ali, za toga istoga Georgija reći da je bio ''četvrti'' po redu ''gospodin zetski i černogorski''; za Georgija (Đurđa) sina Ivanova ''peti''; za Stefana, takođe sina Ivanova, ''šesti'', a za Stefana, sina Georgija, brata Ivanova, ''sedmi'', i to za ovoga još da je bio ''posljednji gospodin i knez černogorski'', jeste takvo ''istoričersko smušenije'' kakvo se rijetko srijeta u analima naše prošlosti.
Iz porodice Crnojevića našoj istoriografiji su poznati ovi zetski vladari: Stefan (1427-1465); Stefanov sin Ivan (1465-1490); Ivanov sin Đurađ (1490-1496) i drugi sin Ivanov, Stefan (1496-1499). No, sastavljač rodoslova nije se zadovoljio brojem zetskih vladara – Crnojevića, koje smo gore naveli, nego je, i pore toga što je naznačio koji je od njih bio i posljednji, pronašao još jednoga – nekakvoga Jovana, sina Georgija, brata Ivanova, a za ovoga rekao da je bio ''Černija Gori do leta 1516. gospodin''. Međutim, našoj istoriografiji je poznato da je od 1514-1528. godine Crnom Gorom upravljao poturčeni sin Ivana Crnojevića, Stanko (Staniša), kao sandžak-beg i turski činovnik. Za ovoga Stanišu pisac rodoslova kaže da se vratio hrišćanskoj vjeri, mnoge pobjede nad Turcima dobio i, najzad, kao kaluđer umro, što naučnoj istoriografiji nije poznato.
Nabrojivši uže pokrajine koje su ulazile u sastav Crnojevića države, pisac rodoslova konstatuje da su Paštrovići prišli ''Venecijanom'' (Mletačkoj Republici) 1412. godine, a treba: 1423. Tako, ovaj dokumenat kipti netačnostima.
Među brojnim dokumentima Cetinjskog ljetopisa najpouzdaniji su oni koji se odnose na kupoprodaju zemljišta, granice zemljišnog posjeda Cetinjskog, Vranjinskog i Komskog manastira, granice Ivan-begove Crne Gore prema Primorju i Hercegovini, granice između pojedinih plemena u Crnoj Gori, kao i oni dokumenti u kojima su prikazani sporovi oko zemljišta. Ljetopisačke bilješke, većim svojim dijelom, takođe daju pouzdane podatke.
To isto može se reći i za jedan opširniji dokumenat tamo (l.52) u kojemu je riječ o crnogorsko-mletačkim odnosima iz prve polovine XVIII vijeka. No i ostali materijali ovoga Ljetopisa, izuzev rodoslova Crnojevića, sadrže u sebi, ako samo i djelimično, korisne istorijske građe, tako da Cetinjski ljetopis, i pored brojnih nedostataka i netačnosti, predstavlja važan dokument naše prošlosti i koristan prilog našoj istoriografiji.

PROPUSTI U UVODU

Na kraju ćemo ukazati na izvjesne propuste u Uvodu (predgovoru) dr Martinovića.
U ovom predgovoru, od nepunih 15 stranica, dvije i po stranice zauzima sadržaj povijesti o Skenderbegu (Đurđu Kastriotu). Umjesto da je izveo kratak rezime iz ove povijesti, Martinović je prosto naređao podnaslove koji su izvedeni na marginma odnosnog rukopisa. Tekst podnaslova ispisao je novom transkripcijom, samo sa krupnijim propustima i netačnostima.
U Predgovoru, npr., stoji: ''.. Skender pogubil dva silne Persenina'', a treba: Skender na mejdan pogubil dva silne Persenina (Persijanca); stoji: ''Za dvadeset zlatnih'', a treba: Za 20.000 zlatnih (ovako na margini, a u tekstu rukopisa glasi: ''20.000 červljenih'' – vrsta zlatnog novca); u Predgovoru, dalje, na str. 10, stoji: ''Skenderbeg porazil Skender pašu'', a treba Skenderbeg porazil Feriz pašu; stoji: ''po izdalcu'', a treba: o izdalcu; stoji: ''Petru blagostitelju'', a treba: Petru bljustitelju; stoji: ''neoštem'', a treba: ne oštem (ne hoću); sotji: ''otučil'', a treba: otlučil; stoji. ''Skenderbeg bil se s Mehmedom carevijem i sinom'', a treba: Skenderbeg bil se s Mehmedom, carevijem sinom; sotji. ''Muhamedom'', a treba: Mehmedom; stoji: ''poslal pašu'', a treba: poslal Sefer pašu; stoji: ''sestenik Skenderov'', a treba: sestrenik (sestrić) Skenderov; stoji: ''Skenderbeg prišal pomošt'', a treba: Skenderbeg prišal kralju na pomošt; stoji: ''Skender poimal brata Balabana'', a treba: Skender poimal brata Balabanova. Na sitnijem greškama ove vrste nećemo se zadržavati.
Pored navedenoga, u Predgovoru dr Martinovića nailazimo na još nekoliko krupnijih propusta i netačnosti. Tamo na str. 13. čitamo: ''Hrisovulja o Crmnici i Primorju gdje su crkovne zemlje''. Ovdje je, naime, riječ o hrisovulji Ivana Crnojevića, čiji je prepis upisan na 39 listu Cetinjskog ljetopisa, samo što naslov koji joj daje dr Martinović ne odgovara njenom sadržaju. U prvom dijelu ovoga dokumenta riječ je o tome kako je Ivan-beg, sa nekoliko svojih vlastelina, otišao u Crmnicu i tamo potvrdio granice zemljišta koje su srpski srednjovjekovni vladari priložili manastiru sv. Nikole na Vranjini, kao i o tome da je Ivan-beg ovom prilikom i sam priložio nešto svog zemljišta istom manastiru. Iz ovoga, Ivan Crnojević u hrisovulji kaže: ''I otolje podvigoh se postaviti granice okrest zemlji mojeje''. Riječ je, dakle, u drugom dijelu hrisovulje o državnim granicama Ivan-begove Crne Gore prema Primorju. Ovom utvrđivanju granica prisustvovalo je i nekoliko kotorskih vlastelina kao i dva predstavnika ondašnjeg budvanskog kneza. Ovo razgraničenje izvršeno je 1482. godine.

NEPOTPUNI PODACI

Dakle, u drugom dijelu hrisovulje nema ni riječi o crkvenim zemljama, već samo o granicama Crne Gore prema onim teritorijama u Primorju koje nijesu pripadale Ivan-begovoj državi. Pa i pored toga, ovom dokumentu je dat naslov: ''Hrisovulja o Crmnici i Primorju gdje su crkovne zemlje''!!
Na l. 49 Ljetopisa stoji: ''knjiga za Narat. Da se zna kako je vladika Sava kupih Narat vas, granicom kako stoji baština crkovna koju kupismo u Hasana Ibrahimbašića...'' Ovo je mjesto dr Martinović u Predgovoru prikazuje ovako: ''Sava kupuje zemlju 2. jula 1748. godine u Hasana i Ibrahima Bašića'', čime ne samo što od jedne ličnosti pravi dvije (od Hasana Ibrahimbašića – Hasana i Ibrahima), nego još i pogrešno konstatuje da je vladika Sava kupio zemljište, zv. ''Narat'', u Hasana.
U citiranom dokumentu, dakle, rečeno je da se kupljeno zemljište, zv. ''Nirat'', graničilo sa baštinom koja je ranije kupljena u Hasana Ibrahimbašića, a ne i to da je ''narat'' kupljen od njega. Na 1. 59 istog Ljetopisa Martinović je mogao pričitati da je ''Narat'' kupljen ''u Pirkočevićah''.
Na str. 6. psredgovora Martinović kađe da je Sava Nemanjić 1220. godine osnovao episkopiju na Vranjini (misli, svakako, na zetsku episkopiju). Poznato je da je sv. Sava, proglasivši 1219. godine Srpsku crkvu samostalnom, osnovao sedam novih episkopija, među kojima i zetsku. No, gdje joj je odredio sjedište, nije ni do danas definitivno utvrđeno. Preovlađuje mišljenje da je to bio manastir sv. arhanđela Mihaila na Prevlaci kod Tivta, ali ima istoričara koji pretpostavljaju druge lokalitete.
Pretpostavka, pak, da je za sjedište zetskog episkopa sv. Sava odredio manastir Vranjinu, najmanje je vjerovatna. Jer, biće da je prvi zetski episkop Ilarion Šišojević, podigao manastir Vranjinu tek pošto je od sv. Save posvećen za episkopa, tj. poslije osnivanja zetske episkopije, a ne prije. A da je on podigao manastir Vranjinu, a ne sv. Sava, kako stoji u Cetinjskom ljetopisu (l. 48.), svjedoči natpis koji je postojao na njegovom grobu u ovommanastiru: ''Zdje prestavi se rab Božiji Ilarion, episkop zetski, zdatelj mjesta sego svetago...''

SPORNI MANASTIR VRANJINA

Dakle, u vremenu kad je sv. Sava osnovao zetsku episkopiju, manastir Vranjina još nije ni postojao, a kamoli da ga je mogao odrediti za sjedište njenog episkopa. To što je Ilarion umro u Vranjini i tu sahranjen, nije i dokaz da je Vranjina u njegovo vrijeme bila rezidencija zetskog apiskopa. Ona će to biti tek u XV vijeku, a Ilarion je tu mogao umrijeti: ali što se tamo povuko u starijim svojim godinama, kao u svoju zadužbinu, ali, pak, što ga je tamo slučajno zatekla smrt.
Dr Martinović konstatuje da je na kraju Cetinjskog ljetopisa ''neke stvari dopisao Petar I Petrović Njegoš'', ali ne kaže koje. Na posljednjem (81) listu ovoga Ljetopisa nalaze se četiri zabilješke, od kojih samo ako je jednu zabilježila ruka mitropolita Petra. Tekst ove zabilješke doslovno glasi: ''1791, nojemvra 4. Na Dobro ostale sudah ot pčelah 146''. U drugoj zabilješci govori se o tome da je 1782. godine pop Petar Janković kupio neko zemljište u Popovom lazu. Na kraju ove zabilješke, iza nabrajanja svjedoka, stoji: ''I ja pop Petar platac i pisac'', što znači da ju nije pisao mitropolit Petar, već pop Petar Janković.
U posljednjim dvjema zabilješkama, iz 1809. godine, riječ je o sarandarima, ali ni ove zabilješke nije pisao mitropolit Petar I. Ako je citiranu zabilješku o pčelama pisao mitropolit Petar, onda je Cetinjskom ljetopisu imamo još samo jednu njegovu zabilješku, ali ne ''pri kraju'' Ljetopisa, kako kaže Martinović, nego na 67. listu ovoga. Ova je zabilješka iz 1791. godine, a u njoj se govori o pozajmicama novca.
Prevođenje i pretvaranje slovnih cifara, ispisanih crkvenoslovenskim pismenima, u arapske cifre, dr Martinović naziva prevođenjem ''sa crkvenoslovenskog računanja na arapsko računanje'', što je sasvim pogrešno. Jer, za prostu zamjenu slovnih cifara arapskim ciframa ne može se nikako reći da je to i neko računanje. A još manje se može ispisivanje slovnih cifara crkvenoslovenskim pismenima nazivati ''crkvenoslovenskim računanjem''. Što je to ''crkvenoslovensko računanje''?

DA LI JE BIO “GOSPODAR”

U vezi sa predgovorom još samo jedna primjedba, odnosno pitanje: da li je opravdano mitropolita Vasilija Petrovića nazivati ''gospodarom'' i ''naučnim radnikom'', kao što to čini dr Martinović?
Primjedbu: kakvom je aparaturom i kakvim sve objašnjenjima trebalo snabdjeti ovo izdanje Cetinjskog ljetopisa, ostavljamo pozvanijima od nas.
Na kraju, ipak, dužni smo naglasiti da predgovor dr Martinovića sadrži i dobrih zapažanja i uspjelih konstatacija.