Iz knjige
CRNA GORA
BIOGRAFSKI ZAPISI III
U OGLEDALU DRUGIH

priredio: Niko Martinović

***

"Uvijek u opasnosti da ih Turci ne podjarme, Crnogorci ne znaju za druge interese osim odbrane od tih varvarskih susjeda. Umjetnost, nauke, književnosti, ti ideali evropske slave za njih ništa ne predstavljaju. Crnogorac se zadovoljava puškom, mačem i biblijom koju više cjeliva nego čita."

***

"Crnogorke lijepo izgledaju, iako su malog rasta u upoređenju sa muškarcima. Imaju velike izrazite oči. Naročito su upadljive po najljepšim zubima koje je moguće vidjeti. Njihov izgled je veoma zanimljiv, simpatičan. I Francuzi su im u tom pogledu više puta ukazali čast. Hod im je lagan a govor prijatan i ubjedljiv. One su po prirodi povučene što je posljedica pune potčinjenosti u kojoj stalno žive prema svojim očevima i muževima. Inače, i one su, kao i muškarci veoma snažne..."

***

"Posmatrani u cjelini stanovnici Crne Gore su ljudi najvišeg rasta i najskladnije forme. Najpravilnijim crtama lica treba dodati neustrašiv, slobodan, čak gordi pogled koji, dajući njihovoj fizionomiji strog spoljašnji izgled, na prvi pogled kao da opravdava mišljenje da su Crnogorci surovi, kako su to, na osnovu netačnih obavještenja, bile proturile neke novine. Kasnije ćemo vidjeti daje to samo prividno. Ophode se otmeno, jednostavno ali ponosno, teatralno i gotovo smjelo."

***

"U borbama Crnogorci su odvažni i neustrašivi, lukavi i naprašiti. U osveti su strašni... Svoje interese brane, ali su veoma tačni u međusobnim odnosima, tačni u poslu; dobri su i gostoljubivi prema strancima koji pošteno traže utočište; date riječi se drže, dobri su prijatelji. Svoje roditelje veoma cijene. Veoma su odani otadžbini i iznad svega ljubomorno čuvaju svoju nezavisnost."

***

"Crnogorci improvizuju vrlo vješto. Oni su rođeni govornici. Treba ih čuti kada raspravljaju o politici i u situaciji kada je u pitanju njihov ugled, ili treba da razrade neki vojni pohod. To su muževni, smjeli, žustri i puni zanosa govornici. Ima među njima neobičnih ljudi."

Viala de Somijer (1810),
francuski pukovnik, komandant Boke

***

'"Kada ugledah kako svjetlucaju plavi talasi Zaliva, kako lepršaju na morskoj površini bijela jedra lađa i kako se preda mnom pružaju zelene strane Mua i Dobrote, vraćajući se u mislima ka sumornim mjestima koja sam upravo prošao, učinilo mi se kao da sam odjednom izašao iz oblasti sjevernog pola na zemlju proljećem zagrijanu, iz pomrčine varvarstva na svjetlost civilizacije, iz mučnog sna u veselu javu... U teškoj mori ovog sna blistale su, ipak, tri zvijezde, tri žene: sirota i ponizna supruga mog prvog vodiča, divna Markova kći i prijatno stvorenje pod čijim sam krovom osjetio živo uzbuđenje."

***

"... Obrazovanje koje je postigao dugovao je naročito svojoj naklonosti za rad. Njegovi učitelji su mu ukazali puteve učenja, ali on ih je sam prokrčio. Sam je sebi otvorio širok prilaz na putu u inteligenciju. Sam je uspio da savlada način govora i manire otmenih društava. On je gledan kako dostojanstveno drži svoje mjesto u aristokratskim salonima u Petrogradu, Napulju i Beču i svi putnici, koji su imali čast da ga sretnu u ovim državama, zadržavali su ga u najljepšem sjećanju... Či­ tajući pohvale koje su Petru II činjene i sjećajući se onoga što mi je pričao jedan od mojih prijatelja, gosp. markiz de Salvo, koji je živio u Italiji u prisnom prijateljstvu sa njim, i posmatrajući mjesta u kojima je živio, ne mogu da odagnam iz sjećanja jednu tužnu misao. Naime, ako je ovaj čovjek, kao što vjerujem, bio stvarno veliki, koliko je morao da pati u poletu svoje mašte, usred neukog i surovog naroda, u kome nije mogao naći nijedan duh u skladu sa njegovim, nijedan zanos adekvatan njegovim čežnjama, nijedan odjek ravan muzici njegove uzvišene duše... Svaki čovjek, koji je usamljen od svijeta, a nosi u sebi kakvu plamenu misao, koju ne može u sebi da savlada, a ni da ostvari, podsjeća na Prometeja koga glođe jastreb. Više no iko drugi, crnogorski vladika sa njegovim plamenim mislima u samoći, predstavlja Prometeja, prikovanog za Kavkaz, Prometeja koga glođu, ali kod čijih nogu nije plakala ni jedna Oceanida. Daje duže živio i upravljao Crnom Gorom pola vijeka, kao njegov stric, može se sa sigurnošću reći, da bi ostvario mnoge od svojih plemenitih zamisli. Ali, smrt mu ne dade da sprovede u djelo svoje uzvišene planove."

***

"... Petra Petrovića I, koji je u toku dugog perioda od 53 godine (1777 - 1830), vladao Crnom Gorom sa prevashodnom mudrošću i koji ju je branio sa neustrašivom hrabrošću. Crnogorski narod je sačuvao duboku uspomenu na ovog izuzetnog čovjeka koji je bio istovremeno njegov svjetovni gospodar i duhovni vod, njegov zakonodavac i njegov vojni komandant."

***

"Ali, svuda gdje se manifestuje osjećanje religije i slobode, svuda gdje se ispoljava hrabrost koja prelazi u heroizam, ne možemo da ne izrazimo naše oduševljenje. Crnogorci su, u svojim dugim i neprestanim borbama protiv Turaka, svojom odvažnošću doživljavali dane pobjede, dane trijumfa koji zadivljuju više nego pobjede Grka..."

Ksavje Marmje (1809 - 1892),
francuski književnik i putopisac

***

"U Londonu 1877. godine engleski pjesnik Alfred Tenison napisao je pjesmu o Crnogorcima i pozvao engleskog državnika Gledstona da o njoj napiše komentar. Gledston je napisao, povodom te pjesme, čitavu istorijsku studiju o prošlosti Crne Gore. Malo je ko do danas, pa gotovo ni sam Njegoš, tako uzdigao crnogorsku prošlost i njeno oružje, kao stoje to učinio Gledston u svojoj apoteozi Crnoj Gori...

Sad da iznesemo komentar Gledstonov povodom Tenisonove pjesme.

Prikazujući prenošenje prijestonice sa Zabljaka na Cetinje, istodobno izmicanje i bježanje Crnogoraca ispred navale turske sile iz ravnica i plodnih krajeva u planine stare Crne Gore, Gledston piše: "Ljudi što odoše sa Ivanom Crnojevićem u gore, bjehu ljudi velikoga duha; i ova veličina naslijeđena u krvi a utvrđena navikama, mogla je pripomoći da nam dade ono što izgleda kao rijedak primjer prirodnog i božijeg izbora."

Evo kako Gledston upoređuje bugarske pomake i bosanske begove koji su primili islam, sa Crnogorcima koji su ostali vjerni pradjedovskoj vjeri: "I Crnogorci su mogli, kao ono bugarski pomaci i bosanski begovi, kupiti ponižavajući mir. I pred njih je iznošen trostruki izbor alternative-smrti, ropstva i kurana. Oni (Crnogorci) nijesu morali glave gubiti, jer je i za njih posla bilo. Ali oni više voljahu živjeti na muci, u ljutoj sirotinji i vječitoj opasnosti, nego li se turčiti ili robovati. To je bila njihova Magna Charta, a, bez nalaženja mane drugima, ona je, koliko znam, i najplemenitija u svijetu."

Evo kako Gledston prikazuje crnogorski zavjet i zakon koji se prenosio sa koljena na koljeno i kojeg su se Crnogorci držali ratujući sa Turcima, kroz čitave vjekove: "I tada i tamo- na licu mjesta-"ona šaka srećne braće", kako pjesma kaže, jednoglasno izglasaše sebi baš ovakav zakon:

1) da, za vrijeme borbe sa Turcima, nijedan Crnogorac ne smije ostaviti bojno polje bez naredbe svojega glavara;
2) da se bjegunac za navijek sramom žigoše i na progonstvo iz zemlje osudi;
3) da mu se tada obuče žensko ruvo i preslica za pojas pripaše; i
4) da žene sa svojim preslicama izjure takvu kukavicu iz svetoga hrama Slobode."

Socijalnu podjelu i crnogorsko plemstvo po oružju Gledston prikazuje na ovaj način: "Naravno, nije se moglo ni očekivati, da cjelokupna masa jednog naroda, ili plemena, objelodani onu, tako reći, natprirodnu energiju kakvu je dotični položaj zahtijevao. I, od vremena na vrijeme, slabija su braća popuštala i odstupala. Bilo je, na priliku, i takvih koji su govorili Ivanu kao ono Izrailjci Moj siju: "Što si nas izveo iz Egipta i doveo u ovo zlo mjesto".

Jasno se vidi po ovome kako Gledston sudi o četničkom ratovanju Crnogoraca po turskoj teritoriji i kako pravda njihovu agresivnost: "Ono, istina je, da su, po primjeru Turakaj Crnogorci umjeli biti agresivni. I to je najčešće bilo oko pitomina i ravnica koje im je varvarski neprijatelj svojom nadmoćnošću oteo. Oni su neumorno polagali pravo na tu pitominu; i, vodeći četnički rat protiv Turčina, oni su ustvari tražili svoje. I zbilja, ovo četničko ratovanje Crnogoraca daje se daleko lakše opravdati od onih hajledskih i drugih razbojničkih upada pograničnih, kojima smo mi Englezi tako skloni da gledamo kroz prste. Ali i tom četništvu je najzad učinjen kraj zaslugom čestitih vladika i knezova crnogorskih, što vladahu tamo za posljednjih sto godina. Jer, dokle god je toga bilo, Crnogorci se nijesu mogli oprostiti one svoje žice ubojičke, koja je rađala u njima naklonost nasilništvu i otmičarstvu. Međutim, polaganje prava na zemlju-sasvim je druga stvar. Rok turskoj tapiji na otetu pitominu nije nikad isticao, i krvava parnica crnogorska bila je tu sasvim prirodna. Od toga prava svoga Crnogorci nijesu nikad odstupili, i nikada neće."

Opisujući razne ratove Crnogoraca sa Turcima, počevši od Ivana Crnojevića pa do opsade Nikšića, Gledston daje ovaj zaključak: "Od svoje strane, pak, Crna Gora razvila je junaštvo, kakvo se može mjeriti sa onim na Termopilima i Maratonu, ako ne i prevazići ga, sa brojnim i materijalnim sredstvima daleko manjim, a protivu neprijatelja nesravnjeno hrabrijeg i strasnijeg."

Na koju je visinu Gledston uzdigao junaštvo Crnogoraca i kakvo mu upoređenje daje, da se zaključiti po sljedećem: "Ukoliko je meni poznato, od svih modernih ratova jedino u ratovima tursko-crnogorskim nalaze se primjeri gdje broj palih Turaka nadmaša cjelokupnu brojnu snagu protivstajućih im gorskih vitezova. Velika je doista slava Svajcaraca u burgundskim borbama njihovim za slobodu. Ali može li se ona mjeriti sa podvizima vladika Crne Gore i njihovih junačkih stada?"...

Opisujući pojedine crnogorske običaje, strast za moralnom ponižavajućom osvetom nad neprijateljem, nedavanje harača krvniku, zatim donošenje štamparije iz Mletaka na Obod i s tim težnju za naukom i prosvjetom, istodobno veliku duševnu bolećivost i osjećanje, Gledston to opisuje ovim riječima: "To je pleme koje, kad mu se harač zaište, nudi kamenje; to je narod kod koga je tako ljuta sirotinja, da u izvjesnoj prilici rado u zamjenu daje nekoliko stotina turskih zarobljenika za ravan broj krmadi. To su oni što oblače kukavicu u žensku odjeću; no čije se žene smjelo puške laćaju kad potreba zahtijeva, i čije muške glave, opet, plaču kao žene za ljubljenim knez-pokojnikom. To su najzad oni čiji djedovi poniješe štampariju sobom u planine!"

Pojedine velike sile iskorišćavale su politički Crnu Goru, a pored toga neke od njih davale su i godišnju subvenciju crnogorskim gospodarima. O tome se različito govorilo, češće puta i sa zlom namjerom. Evo šta o tom Gledston piše: "Počev od godine 1710. pa sve do danas, i Rusija i Austrija su se interesovale za prilike u ovoj maloj zemlji. Ali su one obadvije, i suviše često, upotrebljavale Crnogorce za svoje sopstvene političke planove i ciljeve, upravo kad god su se u ratu sa Turskom nalazile. Za vrijeme francuske revolucije to smo, zbilja, činili i mi Englezi. Na primjer. Mi smo pomoću Crnogoraca, kao i pomoću naroda Boke Kotorske, istrgli ovu oblast iz ruku osvajačkih Francuza. Ali smo brzo zaboravili na tu zaslugu gorštaka, i dozvolili smo Austriji da, bez ikakvog prava, zagrabi to parče morske obale. Zbilja, ova je sila vječito stajala na putu izlasku Crnogoraca na more; pa je u datim slučajevima stajala na put i dolasku njihovom do najpotrebnijeg im za odbranu oružja sa strane. Cijela je istina daje, kao što rekoh, i Rusija iskorišćavala Crnogorce za svoje sopstvene račune. Ali je ona, bar, vladikama crnogorskim i po koji zalogaj dodavala. Na primjer. Počev sa Petrom Velikim ona je dodjeljivala tim poglavarima crnogorskim godišnju subvenciju, koja je, blagodareći štedrosti cara Aleksandra II , dostigla sumu od tri hiljade funti sterlinga, ili platu kojeg od naših željezničkih komesara. Nego, zbilja, i car Francuza Luj Napoleon interesovao se za Crnu Goru i njene gorštake. I, da vidite, pomogao je: prihodi knjaza crnogorskog popeli su se na sumu koja bi mogla stići jednom našem džentlmenu, ako samo on nema običaj da se na trkama kladi, ako ne mari da ima zvjerinjak i ne kupuje porculan iz Sevra ili Celsija. Prelazeći na glavni predmet ovih redova, slobodno se doista može reći: da i najromantičnije i najpotresnije slike drugih istorija blijede pred običnim životom Crne Gore."

Gledston se trudi da ocrta i političku sudbinu Crne Gore u budućnosti ovim riječima: "Ona Crna Gora koja se kroz četiri stoljeća nalazila u sredini velikih talasa opasnosti, a provela u njemu život pun cara, ta Crna Gora, možemo slobodno reći, neće umrijeti. Ni ruski ni austrijski orao neće viti svoje gnijezdo na njenim kršnim visovima...

Gledston svojim državničkim i vidovitim okom zadire i postavlja novo pitanje: šta će biti od surog gorštaka crnogorskog, čeličnog, čestitog i pobožnog, kad ga zapljusne talas novih ideja, izobilje života i luksuza? Evo šta o tome piše Gledston: "Odnosno samih Crnogoraca postoji i jedno drugo pitanje, i dublje i životnije. Ona surovost, pa i divljaštvo o kome je gore bilo riječi, kod njih brzo iščezava. A kad mu i posljednji trag nestane, pitanje je da li neće ocrtana prostodušnost, istinitost, čistota, duboko usađena pobožnost i nenadmašno junaštvo crnogorsko gubiti od svoje prvašnje snage, i jasne i oštre konture? I da li neće ona kod njih tako slavna, a po nas tako vrijedna i poučna slika iščeznuti i izgubiti se u svjetlosti opšteg dana? Za ispitivače ljudske prirode Pitkernovo ostrvo predstavljalo je sliku veoma zanimljivu i sa tačke naravstvene, i po svojoj udaljenosti od običnog života. To je bio čitav raj ne onog visokog uma ili kulture, već raj nevinosti i vrline. Namnožavanje ljudstva na tom ostrvu izazove potrebu za veći prostor; i ono se premjesti na ostrvo Norfok, pošto se tj.ovo oprostilo svojih zatočeničkih stanovnika. Samo mjesto Norfok bilo je divno, a uslovi za život povoljni. Ali organizam ne mogaše izdržati presađivanje, i Pitkernici brzo utonuše u običnu masu ljudstva. Da li će to biti i sa Crnogorcima kad oni dobiju u zamjenu: ugodnost,izobilje,vlast i zadovoljstva i luksuze života, za ono čelično i viteško drugovanje sa bijedom i nevoljom, za onu neodoljivu moć sa kojom su oni dorasli do tako nesravnjene čvrstoće? Ja na ovo pitanje ne mogu odgovoriti. Crnogorci imaju tvrđe mišljenje i gušća živčana tkiva, no što se ovo igdje moglo obrazovati u blagoj klimi i nježnim odnosima jednog Pitkerna. I stoga, neka bi se oni i pokazali suviše jaki za ovaj svijet, pa ostali ono što u stvari jesu: odabrana, plemenita, carska rasa."

Dakle, Alfred Tenison u stihovima, a Gledston u prozi, predstavili su klasičnu Crnu Goru i klasične Crnogorce. Ali se Gledston nije zaustavio na peru, no je, suviše, svoju ljubav pre ma Crnoj'Gori posvjedočio prilikom rješavanja političke afere Plava i Gusinja. Na Berlinskom kongresu Plav i Gusinje pripali su Crnoj Gori. Ali Arnauti iz sjeverne Arbanije, tajno pomognuti od Visoke Porte i Austro-Ugarske, obrazovali su poznatu Amautsku ligu, koja se vojničkom snagom oduprla okupaciji Plava i Gusinja od strane Crnogoraca. Kad je na Novčićima pretrpio poraz vojvoda Marko Miljanov, došlo je u pitanje hoće li Crna Gora išta dobiti od plavsko-gusinjske teritorije. Povodom toga, nastaju dugi diplomatski pregovori između potpisnica kongresa i zainteresovanih strana.

Tada se javlja veliki prijatelj Crne Gore Gledston, koji prekida sa tradicionalnom politikom engleskih državnika, da se pomaže Turska kao prirodni bedem protiv zavojevačkih ciljeva Rusa i njihovih prirodnih saveznika balkanskih Slovena. U ovome diplomatskom ratu, Gledston otvoreno pomaže Crnu Goru da iziđe na Jadran, te da Crnogorci, sa morskom obalom, dobiju ekonomska pluća. Blagodareći svojskom zauzimanju Gledstona, Crna Gora dobila je za Plav i Gusinje Ulcinj sa okolinom. Na taj način Gledston je pokazao i djelom veliku ljubav prema Crnoj Gori, i posvjedočio jasno da sve ono stoje prije pisao o njoj nijesu bile gole fraze, nego plod dugog razmišljanja o činjenicama i faktima jednog velikog uma i državnika Velike Britanije."

Gledston Viljem Evart (1809-1898),
engleski državnik, vođliberala, četiri mandata predsje­ dnik vlade.

***

Pretpostavlja se da je ime Crne Gore, ili "Crne Planine", došlo od tamnog izgleda njenih šumovitih brda, koja su nekada bila gušće obrasla drvećem i žbunjem nego danas. Turci je zovu Karadag, a sami Crnogorci Crna Gora. Jedan i drugi naziv imaju isto značenje. Ime stanovnika na njihovom jeziku je Crnogorci."

***

"Svest o sopstvenij snazi, o zaštiti svoje porodice i doma, čini da Crnogorac živi bez straha od svojih mnogobrojnih okolnih neprijatelja. Neprohodne stenovite planine koje okružuju njegovo selo njegova su straža koja treba da ga čuva od iznenađenja; i nikada Turci nisu izvršili upad u Crnu Gora, bilo u većem ili manjem broju, a da nanete povrede nisu skupo platili."

***

" Po karakteru i temperamentu Crnogorci su, kao i većina gorštaka, gostoljubivi i ljubazni prema strancima i imaju prijatcljsko osećanje prema onima koji se slažu sa njihovim visokim ideiama o nezavisnosti i odanosti zemlji."

***

"Pored svojih dužnosti visokog sveštenika. sudije, zakonodavca, vladaoca, vladika je vrhovni komandant vojske; on je jedini primer onih vojnika - vladika koji su odigrali tako značajnu ulogu u ratovima srednjeg veka. Vladika ni po hrabrosti ili ratnom junaštvu ne zaostaje za njima, i nijedan čovek u zemlji ne može da nišani sa više preciznosti iz topa ili puške od vladike...

***

"Siromaštvo Crne Gore je svakako velika prepreka njihovoj civilizaciji, ali uza sve to oni nisu ni štedljivi ni sebični. Dok sam putovao po unutrašnjosti zemlje, siromašni svet je često istrčavao iz svojih kućeraka da me ponudi voćem ili ma čim što su imali. A kad sam im ja jednom prilikom ponudio novac, njihov odgovor je bio: "Ovo činimo da bismo vas ugostili. Mi smo kod kuće, a vi ste stranac, a da smo znali da ćete nam ponuditi da platite, mi vam to ne bismo izneli."

***

"Primetio sam da se crnogorski grb sastoji od jednog ovalnog štita sa tri donja luka, na carskom orlu s krunom; iznad ovoga je neka vrsta vojvodske krune s krstom, a ispod orlaje lav u pokretu. Najupadljiviji predmet u manastiru je ćivot svetog Petra, pokojnog vladike, koga je njegov naslednik kanonizovao i čije se mošti, obučene u vladičanske odežde pokazuju vernima a na koje se gleda s osećanjem najdubljeg poštovanja. Umro je u oktobru 1830. Narod s kojim je upravljao 53 godine, neobično ga je cenio. Verovalo se da njegova anatema ili blagoslov, donose dobro ili zlo, a osećanje poštovanja prema njemu bilo je takvo da su se Crnogorci zaklinjali njegovim imenom."

Ser Gardner Vilkinson (1797-1875),
engleski arheolog

***

"Istorijsko interesovanje koje se pripisuje Crnoj Gori potpuno je neproporcionalno sa prostorom koji država zauzima na Zemljinoj površini. Izuzimajući politički beznačajne republike San Marino i Andoru, i kneževine Monako i Lihtenštajn, to je najmanja jedinica u jedinstvu evropskih država; a ipak je sposobna da na stranama svojih anala predstavi zapise o upomom heroizmu kojem nijedna druga država ne pravi paralelu. Skoro pet vjekova njeni stameni gorštaci vodili su borbu za opstanak protiv mnogo brojnijeg neprijatelja; i dok su preostali Sloveni na Balkanskom poluostrvu bili prinuđeni, većim dijelom barem, u tom periodu da prihvate stranu dominaciju, samo su Crnogorci uspjeli da zadrže svoju nacionalnu nezavisnost nedirnutom."

***

"... Tako duhovna vlast u istoriji Crne Gore predstavlja nekoliko tačaka od nejvećeg interesa. Ona je izuzetna zbog svog nasljednog karaktera i vijek i po je pripadala vladikama, zajedno sa kombinacijom civilne, vojne i duhovne vlasti u rukama jednog Čovjeka, kombinaciom koja je na prvi pogled nagovještavala teokratiju. Bliski savez crkve i države pokazuje se u harmoniji sa opštim principima Istočne crkve. Jedan od kanona Savjeta koji je Inoćentije III sazvao da se održi u Duklji 1199. godine, u vrijeme kada je taj region sigurno pripadao Zapadnoj crkvi, počinje riječima: "Jer, samo su dvije sile u Bogu sadržane". U nezavisnom položaju koji se razvio iz drevne Duklje, ove dvije sile, daleko od toga da se smatraju u osnovi suprotne jedna drugoj, bile su, u jednom značajnom periodu, barem, neodvojivo spojene. Ponavljam: imunitet nacionalne crkve Crne Gore od strane kontrole, zajedno sa bliskim vezama na kojima је počivala, ili počiva, sa srpskim i ruskim podjelama Pravoslavne crkve, ilustruje, u velikoj mjeri, prirodu mjesta Crne Gore u skupini naroda, kao političke jedinice koja je stekla i razvila u potpunosti svoju nacionalnu nezavisnost, pa ipak je vezana nerazmrsivim vezama sa drugim članovima, bez obzira koliko dalekim, koliko rasutim vezama slovenske rase."

***

"Avgusta 1860. godine, ubijen je knjaz Danilo u Kotoru. Taj zlikovački čin bio je ubrzan ili motivom lične osvete, ili, što je vjerovatnije, političkim animozitetom. Ako je ova druga alternativa tačna, imala je za cilj da ponovo potpali plamen opozicije koji se raspalio njegovim reformama i koji se bio gotovo ugasio zbog njegove okrutnosti. U vođenju strane politike, uopšte, on je pokazivao istinski kapacitet jednog državnika. On je reorganizovao vojsku, uveo nove zakone, i uspostavio i jedinstvo i red u zemlji. On je učinio više od bilo kog svog prethodnika da upozna Crnu Goru sa rafinmanom zapadne civilizacije. Nakon njegove smrti bio je slavljen od onih nad kojimaje vladao, i bio je ožaljen kao otac nacije.

Period koji se pruža od 1782. do 1860. godine ima veliki značaj u istoriji Crne Gore. Progres se mogao vidjeti na svakom koraku. Unutrašnje reforme koje su donijeli Petar I, Petar II i Danilo pokazivale su svoje plodove; bitke kod Krusa i Grahova označavaju dvije važne faze u razvitku vojne moći ujedinjene Crne Gore i Brda; Knjaževina ulazi u nove relacije sa stranim zemljama; i događaji koji su se odvijali u toku zadnjih nekoliko godina ovog perioda pripremili su teren za čas kada će diplomatija biti predata mnogim vjekovima; Formalnim prijemom Crne Gore u Evropski sistem država kao slobodne i samoodlučujuće jedinice.

Frensis S. Stivenson (1862 -1938),
engleski istoriograf

***

"Privlačilo me je što sam dospio onamo gdje se kuje svijetla istorija, gdje duh i fantazija nalaze najobilniju hranu, gdje život samo napola liči na stvarnost i prije izgleda kao šarena traka iz bajke, ako ne kao novo izdanje "Ilijade"."

***

"Cijelu godinu Crnogorac iščekuje srećni dan, kada će mu sveti patron, "svetitelj", prispjeti pod njegov krov. Ovaj izlazak sa svog nebeskog boravišta preduzima svetac kad mu po kalendaru dođe njegov praznik, ujedno i praznik njegovih zemaljskih imenjaka. "Krsno ime" ili "slava" je za Crnogorca najsvečaniji dan u godini."

***

"Junačkim Cmogorcima je najmilija zabava gađanje u metu. Na ovaj način se zabavljaju, ne samo o velikim praznicima, kada im se pruži mogućnost da se brojnije okupe, već to čine kada se iz bilo kojih razloga okupe u većem broju. Metu imaju odmah. Nađu pljosnati kamen, na njemu bilo čime oboje tačku i postave ga na određenu udaljenost. Pucaju iz svih mogućih pozicija, kako se kome sviđa: stojeći, klečeći, ležeći, ili рrеко drugog ramena. Nakon pucanja čiste oružje. Posudu za ulje, koja im je za ovo potrebna, Crnogorci uvijek nose sa sobom. Kad se puška sredi, nastaje proba handžara.

Druga zabava je bacanje kamena i vježba skakanja. Kamen bacaju ili s mjesta, ili iz zaleta. Neki kamen bacaju začuđujuće, veoma, veoma daleko. I kamenom se gađa meta, sa tim je povezana i manja novčana opklada."

***

"Crnogorac nije vježbao način poniznog nastupanja prema vladaru, ponašao se uvijek otvoreno, bez okolišenja, kao čovjek prema čovjeku. U njegovoj zdravoj prirodi nikada se nije moglo naći mjesta za, u drugim sredinama opšteprihvaćeni nazor da je narod stvoren za vladara, naprotiv, uvijek je vladar bio smatran za ličnost kojoj dobro naroda mora, prije svega, ležati na srcu. Prizna li ga za vladara sposobnog da uveća i uzdigne dobro naroda, poslušan je i čini sve na njegov zahtjev, i tada nema krotkijeg podanika od Cmogorca."

***

"Cma Gora je svjetsko čudo. Nema primjera u istoriji čovječanstva, da je mali narod, po broju beznačajan, cijele vjekove sa uspjehom odolijevao napadima hiljadu puta moćnijeg neprijatelja. To je uspjela samo mala, stjenovita, siromašna Crna Gora.

Cmogorac ima dvije krasne i izvanredne osobine koje kod nas nestaju: narodnu svijest i ličnu hrabrost. To su vile koje su kalile i oštrile handžar Crnogorcu, koje su utjerivale strah i grozu pukovima svirepih neprijatelja i okretale ih u bijeg, koje su pomagale sjeći turske glave - to su vile, koje su domovinu Crnogoraca branile i odbranile od sramotnog ropstva.

Mnogo i premnogo toga bi smo se trebali učiti od njih, a prije svega kako se voli otadžbina, makar bila najmanja i najsiromašnija! I trebalo bi njih da uzmemo za primjer, kako se za otadžbinu bori i za neotuđiva prava život daje.

Valjda bi onda bilo kod nas bolje."

Josef Holeček (1853 -1929),
češki novinar i knjiievnik

***

"Očeličenog tijela i duha ovaj narod je slavno položio, zaslugom dinastije Petrovića, teški stoljetni ispit, pa su oči cije- log učenog svijeta sa divljenjem bile uprte prema ovom malom velikanu. Za nagradu dato mu je novo ime na osnovu utočišta u koje se sakrio i u kome je tako visoko izrastao tako da se sa svih strana vidio: - Crnogorac. U Crnu Goru je došao kao pora-ženi i proganjani Zećanin, a sada se pobjedonosno vraća u Zetu kao Crnogorac."

***

"Prvi crnogorski kapelnik bio je Čeh po imenu Šulc, od ljudi uobičajeno zvani "Šulac". On je Crnoj Gori komponovao oficijelnu himnu (Ubavoj nam Cmoj Gori). Odavde je otišao već prije mnogo godina, kada je knjaz rasformirao muziku, i u inostranstvu bijedno okončao.

Godine 1879. je ideja o crnogorskoj kapeli ponovo oživljena, i to ponovo zaslugom Čeha, gospodina Vimera, dvadesetpetogodišnjaka, apsolventa praške orguljaške škole, čiji ga "grb" (znak) na kapi, oblika lire, označava kao "crnogorskog knjaževskog kapelnika".

... Vimer je postao kapelnik- a da nije imao niti nota, niti instrumenata, pa čak ni - vjerujte! - muzičara! Bio je general bez vojske, bankar bez para, vladar bez podanika, bio je papa među Kinezima! Dakle, preuzeo je na sebe vrlo osjetljivu ulogu: da od (navodno) čuvene stijene crnogorske muzikalnosti, čarobnim dodirom svog kapelničkog štapića, po Mojsijevom naređenju, učini čudo i neočekivano otvori izvor muzičke umjetnosti za kojim je crnogorska rezidencija prefinjenog ukusa, Cetinje, zaista vapila."

***

"Prva stvar na koju sam, vrzmajući se, naišao i koja mi je skrenula pažnju, bile su gusle... To što se kod nas tradicionalno pretpostavlja o "slijepim guslarima" u Crnoj Gori ne važi. Za Crnu Goru ne znam da se, zbog svog invaliditeta, razvio tip ljudi koji bi radi zarade svirali i pjevali uz gusle. Gusle su ovdje vlasništvo svake bolje kuće, svaka generacija se na njima uči sviranju, mada se ne bavi svako ovom umjetnošću.

Dobar guslar mora imati svestrani umjetnički duh. Mora biti živa knjiga narodne poezije iz koje izviru beskonačni stihovi o davnim žestokim borbama i mora biti pjevač koji, lijepim glasom, može te pjesme pjevati, mora imati muzički sluh, da se gusle sa grlom ne razilaze suviše, mora imati deklamatorski talenat, jer je domet guslara kombinovani domet pjevača, recitatora i muzičara, ujedno treba imati i maštu, јеr je njegova produkcija uvijek u određenoj mjeri improvizacija."

***

"Do Ostroga!

Prema grobu sv. Vasilija!

Prema slovenskom Jerusalimu, koji nekoliko puta godišnje okuplja oko 20 - 30 000 hodočasnika iz Crne Gore, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, iz Stare Srbije, i to ne samo pravoslavce, već i Turke i Cigane! Do mjesta, ne samo hodočasničkog, već i istorijskog, u narodu i politički takođe proslavljenog, za koje bosansko - hercegovačka vlada smatra da treba zabraniti svojim podanicima da posjećuju ovo glasovito mjesto bez posebne dozvole."

Ludvik Kuba (1863 -1956),
češki folklorist i slikar