| Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Novak Ražnatović:
CRNA GORA NA BERLINSKOM KONGRESU


Na referendumu održanom 21.05.2006.g. građani Crne Gore su odlučili da žele da obnove punu nezavisnost i međunarodno priznanje svoje države. O tome kako je Crna Gora, 1878. godine, zvanično postala 27. suverena država, prenosimo rad istoričara Novaka Ražnatovića “Crna Gora na Berlinskom kongresu”, objavljen u časopisu Istorijski zapisi broj 3-4, za 1988. godinu

Verifikovati teritorijalno širenje Crne Gore

Iz velikog oslobodilačkog rata sa Turskom početkom 1878. godine, Crna Gora je izašla sa znatnim teritorijalnim proširenjem. Ali nova granica, zapravo demarkaciona linija sa Turskom, nije još davala jedno prirodno geopolitičko rješenje koje bi se uopšte moglo prihvatiti kao konačno. U rukama Turaka ostala je utvrđena enklava Podgorica – Spuž – Žabljak, usječena u samu kičmu zemlje. Nije bilo promišljanja da Crnogorci, u očekivanju prestanka neprijateljstava na rusko-turskom frontu, jednom brzom akcijom, januara 1878, zauzmu Podgoricu. Na vrijeme se znalo da Austro-Ugarska i Engleska neće priznati diktat Rusije Turskoj

NIŠTA OD ŠIRENJA

Tako je namjera Rusije da mirom u San-Stefanu Crnu Goru uveća za gotovo četiri puta unaprijed bila mrtva. ''Pošteni posrednik'' Bizmark u stvari je dao podršku Beču i Londonu, i Petrograd je morao pristati na reviziju Sanstefanskog ugovora. Crna Gora se morala držati usamljene Rusije, već osuđena da to plati određenom žrtvom i posljedicama.
Podgorica u rukama Turaka došla je kao poručena i Austro-Ugarskoj, kao ulog za potkusurivanje prilikom narednog teritorijalnog oblikovanja Crne Gore. Beč je svim silama težio da Crnu Goru odbaci od morske obale, da je što više potisne iz Hercegovine i od Limske doline. Motivi su bili da se Crna Gora uguši u njenim planinama, odnosno tendencija Monarhije prema Albaniji i uopšte njena težnja za suprematijom na Jadranu.
Međutim, iza tekovina Crne Gore u Primorju stojao je autoritet Rusije kao velike sile. Kada je Crna Gora u jesen 1877. započela ofanzivu u Hercegovini, Beč je oštro upozorio knjaza Nikolu da tamo nema šta da traži. Na to je ruski car uputio knjaza da ofanzivu usmjeri na primorje. Znači, za postignute uspjehe Crne Gore na toj strani, imala je da garantuje Rusija. Iako veoma teško, do kongresa su se ipak ocrtali obrisi jednog neformalnog kompromisa Beča i Petrograda: Crna Gora će pod nekim uslovima, još nepreciziranim, zadržati jednu luku na Jadranu, i moraće da se znatnije povuče iz Hercegovine i od Limske doline.
Sa Turskom Crna Gora je i dalje ostala direktno sučeljena. U velikim krizama i sukobima na Istoku, feudalna Osmanska imperija mogla je samo da gubi, a da se, stalno potkraćivana, održava u onoj mjeri u kojoj evropske sile nijesu mogle da se nagode ili nijesu imale jedinstvenog interesa da je konačno podijele. Ovoga puta Turska će na Balkanu zadržati Makedoniju i Albaniju. A pošto je Crna Gora mogla nešto očekivati samo na račun Turske, u toj perspektivi već se rađao njihov novi sukob oko granice na strani Albanije.

O CRNOJ GORI 1. JULA

Kongres u Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine. Predstavnici evropskih sila Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Austro-Ugarske, Rusije i Turske sastali su se da bi odlučili o istočnom pitanju, sudbini Osmanske carevine i balkanskih naroda. Najprije su rješavana pitanja o Bugarskoj, Bosni i Hercegovini, Jermeniji, Srbiji. Pitanju Crne Gore Kongres će pristupiti tek 1. jula.
Crna Gora je poslala u Berlin kao delegate predsjednika Senata vojvodu Boža Petrovića i šefa Kancelarije za spoljne poslove vojvodu Stanka Radonjića. Međutim, crnogorski delegati, kao god ni srbijanski, nijesu pušteni na sjednice Kongresa. Molili su predsjednika Kongresa Bizmarka da imaju konsultativno pravo glasa o pitanjima koja se tiču njihovih zemalja, ili bar da mogu neposredno izlagati svoje želje i prijedloge. Ali i te njihove skromne molbe su odbijene. Bizmark ih je samo jednom primio – stojeći – i odvratio im: ''Što god vam bude Andraši dao i odobrio potvrdiću i ja i cio Kongres''.
Crnogorski delegati ponijeli su jedan memorandum koji je sastavio ruski poslanik na Cetinju, Jonin, da bi ga predali Kongresu. Iako će biti stavljen ad acta, taj memorandum je svjedočanstvo kako su knjaz Nikola i njegova vlada vidjeli probleme svoje zemlje, šta su smatrali potrebnim uslovima da bi ona jednom stala na svoje noge kao država. Koliko će u Berlinu Austro-Ugarska prikratiti želje knjaza Nikole, biće otprilike mjera za manju snagu i sporiji razvoj ove male zemlje u narednim decenijama. Za Monarhiju biće to jedan od onih dobitaka koji će u spletu daljeg razvoja, na određeni način doprinositi njenoj krizi i na kraju raspadu.
Izlažući istorijat istočne krize, u memorandumu crnogorske vlade se konstatuje kako je ona bila tako duboka da se palijativnim pokušajima velikih sila nije moglo postići ni kratkotrajno smirenje, a kamoli trajnije rješenje.

SANSTEFANSKI UGOVOR KAO POLAZIŠTE

''Hercegovina je bila kaplja koja je učinila da se čaša prelije. Ona je privukla najprije Crnu Goru i Srbiju u jednu nejednaku i očajnu borbu, zato što je život ovih knjaževina bio isuviše usko vezan sa stanjem stvari koje postoji preko njihovih granica''. Uzaludni su bili i napori Crne Gore, naoko podržani od velikih sila, da na konferenciji u Carigradu početkom 1877. zaključi mir sa Turskom. Nije bilo drugog izbora, već da Crna Gora nastavi rat, od tada u savezu s Rusijom. ''Kako su se ratne operacije Crne Gore gubile u obimu rata kojim je upravljala Rusija, Crna Gora je ovoj sili prepustila da za nju zaključi mir''. Sanstefanski ugovor, prema tome, postaje polazna baza prava i zahtjeva Crne Gore prema Turskoj. Ali, shvata to crnogorska vlada, da bi se problemi Istoka riješili na jednoj solidnoj i neosporavanoj osnovi, Evropa i Rusija složile su se da to urade na jednome kongresu.
Ne može više biti riječi o rješenju na bazi poboljšanja status quo-a. Polazno načelo za novu formaciju Crne Gore mora biti to da se ona osposobi za život, da se razvija na vlastitim izvorima. Do sada je Crna Gora uglavnom bila jedan vojnički logor, ''privremeno biće... rezultat i osuda stanja na istoku'' (podvučeno u originalu), uzrokovanog osmanskim osvajanjima. Kad bi takva ostala, bila bi to jedna politička anomalija, neizdržljiva sama sebi i veoma nezgodna za susjede. ''Privremeno stanje'' mora ustupiti mjesto jednom politički stabilnom, racionalno uobličenom državnom organizmu, sa perspektivom koja će ovoj maloj zemlji omogućiti samostalnu egzistenciju i razvoj u punom miru.
Uviđajući da se sanstefanske odredbe moraju iz osnove pretresti, crnogorska vlada se ipak nada da zahtjevi prije svega Austro-Ugarske, neće ići tako daleko da bi doveli do uništenja vitalnih interesa Crne Gore. Može se Crna Gora pomiriti sa tim da bude i manja i siromašnija, ali nikako preko one granice koja će je osuditi ''na smrt glađu u tamnici''.
Na strani Hercegovine Crna Gora smatra neophodnim da zadrži jedan dio Gackog i Bileću, kao i Pivu, Banjane i Nikšić. Ti krajevi, kaže se u memorandumu, nemaju neku osobitu privrednu vrijednost, ali zbog njihova položaja, zbog istorodnosti tamošnjeg stanovništva sa Crnogorcima, narod tih krajeva upućen je na zajedničko življenje sa Crnom Gorom. Crnogorska vlada ograničava se samo na ovaj minimalni zahtjev na toj strani, jer uviđa da se moraju respektovati aspiracije Austro-Ugarske.

PROŠIRENJE NA SJEVERU

Proširenje u dolinama Tare i Lima ocjenjuje se kao veoma važan uslov za privredni razvoj Crne Gore. Tamo su plodna zemlja i mogućnosti za razvoj industrije. Ali se i ovdje predviđaju osporavanja od strane Austro-Ugarske. Mireći se s tim da ne može ravnopravno raspravljati sa velikima i moćnima crnogorska vlada se, ipak, nada da njene pretenzije prema sjeveru neće biti suviše potkraćene.
Osim Kolašina i Berana, Crna Gora smatra pravednim da joj se pripoji zemljište između Tare i donjeg toka Lima sa varošicima Foča, Prijepolje. Pljevlja i Bijelo Polje, a na drugoj strani Plav i Gusinje. Tu su velike planine, ali i ono glavno što je Crnoj Gori potrebno: ziratna zemlja. Bez obuhvatanja plodnih dolina na sjeveru, ističe se, Crna Gora biće osuđena na životarenje od danas do sjutra.

Borila se u vjeri da jednog dana slobodno odahne

Najvažnije za Crnu Goru jeste pitanje proširenja na istok i jug. Položaj Podgorice apsolutno iziskuje strategijsku granicu prema Albaniji. Podgorica ima posebni značaj kao glavni trgovački i privredni centar zemlje, pošto je na sredokraći od bogatijeg sjevernog i istočnog dijela do Skadarskog jezera i Jadranskog mora, kao izlaska Crne Gore u svijet.
S tim u vezi od nasušne važnosti je da Kongres Crnoj Gori potvrdi teritoriju između Skadarskog jezera, rijeke Bojane i Jadranskog mora. I ovdje ima dosta plodne zemlje, ali prije svega to je prirodni izlaz na more, uslov opstanka; inače bi Crna Gora ostala zatvorena u svojim planinama i bila ''konačno prigušena''.
A borila se u vjeri da će postići da jednoga dana slobodno odahne.

TURSKI BESMISLENI PREDLOZI

To su najbitniji zahtjevi Crne Gore, u memorandumu njene Vlade, označeni kao minimalni, koje su crnogorski predstavnici, na način kako su to znali, dostavljali predstavnicima sila u Berlinu. Ali, kako su knjaz Nikola i njegova Vlada u osnovi znali šta mogu očekivati od Kongresa, zapravo od Austro - Ugarske, oslonjene na Njemačku, pa i Englesku, posrijedi je ,svakako, ona kalkulacija da se u postojećim okolnostima traži što više – ne bi li se nešto povećalo od onog minimuma koji se stvarno očekuje. Duboko sagledavanje značaja i perspektiva sjevernog i istočnog dijela zemlje, koji kroz Podgoricu gravitira prema moru, značilo je jednu još za dugo neostvarljivu viziju.
Turci su, takođe, izložili Kongresu svoje gledište o budućim granicama Crne Gore. U jednoj predstavci uoči rješavanja pitanja, Porta predlaže da se Crnoj Gori ''ustupe'' Banjani, Nikšić, Piva i Drobnjak. To ,upravo, znači da se Crnoj Gori ustupi ono što ona već posjeduje! Na istoku Turci preporučuju da granica pođe od Fundine na Ribnicu, pa ovom rijekom i Moračom do Skadarskog jezera. Na taj način Podgorica bi ostala Turskoj. Primorje bi se takođe vratilo Turskoj. No, pošto su Crnogorci osvojili Bar i Ulcinj, Turci su ''dobre volje'' da im napuštanje tih mjesta kompenziraju na nekoj drugoj strani, ciljajući, valjda, na Podgoricu.
Besmislica je i to što Turci hoće da Crnoj Gori ostave Spič kao izlaz na more, pošto svakako znaju da Monarhija ostavlja Crnoj Gori samo Bar, dok Spič odlučno traži za sebe. Turci su se samo pravili nevještim, a nijesu mogli ni pomisliti da će se Kongres uopšte osvrtati na njihove ''predloge''.

“SPOTICANJE” OKO PRIMORJA

Pravi motivi bili su u obrazlaganju ovog predlaganja – u tvrdnjama Porte kako, tobože, u Baru žive isključivo Albanci, a u Kolašinu, Beranama i Podgorici, uglavnom Muslimani. Ističući vjersku i etničku strukturu, inače netačno kazanu, Turci ,u stvari, nagovještavaju svoj otpor predaji tih mjesta Crnoj Gori. U tom smjeru Porta u Albaniji već uveliko podstiče razvoj stvari. Baš u toku rada Kongresa konzervativni begovat sjeverne Albanije organizuje se i Prizrensku ligu, s osnovnim ciljem da se Crnoj Gori i Srbiji ospori pravo na zemljište koje ona smatra albanskim.
U crnogorskom pitanju kamen spoticanja između Rusije i Austro - Ugarske bilo je Primorje. Rusi su pošli na Kongres najodlučnije riješeni da Crnoj Gori očuvaju Bar, to jedino mjesto gdje ona može da izgradi luku na Jadranu. U interesu toga naknadno su instruirali svoje zastupnike u Berlinu da popuste Monarhiji u pitanju sjeverne granice Crne Gore. Za Bar neka se prihvate i određene šire garancije koje traži Austro-Ugarska, u krajnjem slučaju i to da joj se preda Spič. U slučaju krajnje upornosti Beča, Rusi će se obratiti Kongresu jednim apelom da se spriječi obnova rata u vrijeme kada je Evropa odlučna da postigne i učvrsti mir.
Iako je s uoči Kongresa jasno uvidio da Crnoj Gori mora ostaviti jednu luku, u Berlinu je pokušao da se ponaša nepopustljivo. Skrenuo je pažnju Šuvalovu da stanovništvo Primorja ne prihvata vlast Crne Gore, da su u tome smislu otuda stigle u Beč razne žalbe i moble. Andraši je naglasio trgovačku važnost Bara kao ''skadarskog'' (!?) pristaništa, kao saobraćajnog ''prolaza za Albaniju'' i u isti mah istakao nezgodu koju pripajanje te luke i susjedne obale Crnoj Gori predstavlja za Austro-Ugarsku ''sa gledišta opštih pomorskih interesa''.
Znamo, pak, da je ''mišljenje'' stanovništva Primorja o ''nepristajanju'' Crnoj Gori naručivano i manipulisano iz Beča, preko austrijskog konzularnog agenta u Baru, Netovića, i nekolicine katoličkih sveštenika.
Šta li znači tvrdnja da je Bar, navodno, skadarsko pristanište?! Protagonista austrougarskog imperijalizma, grof Andraši, ima svoj rezon kada ističe da je Bar ''prolaz'' (od Dalmacije i Boke) za Albaniju, dakle jedna tačka na putu aspiracija Monarhije prema toj zemlji i uopšte dio njenih pretenzija na gospodarenje Jadranom. Otuda i ona ''nezgoda'' koju Bar, budući u crnogorskim rukama, predstavlja za Austro - Ugarsku ''sa gledišta opštih pomorskih interesa''. Znamo, pak, da je ''mišljenje'' stanovništva Primorja o ''nepristajanju'' Crnoj Gori naručivano i manipulisano iz Beča, preko austrijskog konzularnog agenta u Baru Netovića i nekolicine katoličkih sveštenika.

SPIČ U AUSTRO - UGARSKOJ ?

Protagonista austrougarskog imperijalizma grof Andraši ima svoj rezon kada ističe da je Bar ''prolaz'' (od Dalmacije i Boke) za Albaniju, dakle jedna tačka na putu aspiracija Monarhije prema toj zemlji i uopšte dio njenih pretenzija na gospodarenje Jadranom. Otuda i ona ''nezgoda'' koju Bar, budući u crnogorskim rukama, predstavlja za Austro - Ugarsku ''sa gledišta opštih pomorskih interesa''.
Zbog čvrstog stava Rusije i opšte konstelacije na Kongresu, Andraši nije baš ni očekivao da Crnu Goru može sasvim odbaciti od mora. Ali je bilo jasno da će tekovine Crne Gore na Primorju biti teško okrnjene. Rusija se već pomirila s tim da Crna Gora preda opštinu Spič Austro - Ugarskoj. Andraši je prihvatio da Crna Gora zadrži Bar, ali sa znatnim ograničenjem suvereniteta, o čemu će dalje biti riječi. Sporno je zapravo bilo pitanje teritorije od Bara do Bojane sa gradom Ulcinjem. Andraši je uporno insistirao da se to zemljište vrati Turskoj – do linije koja bi se povukla od Lisinj-vrha okomito na morsku obalu, na nekoliko kilometara jugoistočno od Bara. Tako bi Crna Gora imala svega desetak kilometara morske obale sa vaoma uzanom kopnenom zaleđinom. Šuvalov se u Berlinu dugo zalagao da Crna Gora uz Bar zadrži i Ulcinj sa teritorijom do Bojane.

RUSIJA STALNO POPUŠTALA

Situacija na Kongresu je neprekidno bila u znaku bezobzirnog pritiska Londona i Beča na Petrograd. Antirusku atmosferu veoma je podgrijalo to što je u britanskoj štampi odmah po otvaranju Kongresa otkriven anglo - ruski sporazum o pitanjima Istoka od 30. maja t.g. U Engleskoj su Dizraeliju prebacivali suvišnu popustljivost prema Rusiji, tim prije što je konvencija sa Turskom o Kipru, kojim je on nagradio svoju zemlju, ostala tajna za javnost. Razotkrivanje tog ugovora s Rusijom podstaklo je Dizraelija da na Kongresu zauzme krajnje nepomirljiv stav. Rusija je morala stalno da popušta. Prirodno, to je direktno uticalo na rješavanje crnogorskog pitanja. Iz pisma člana ruske delegacije grofa Nelidova grofu Ignjatijevu očito je da se nepopustljivost Austro - Ugarske u pitanju granica Crne Gore, posebno prema Hercegovini i prema Sandžaku, direktno oslanjala na nepomirljiv stav Engleske prema Rusiji.
Ponešto su pokušavali i crnogorski delegati u Berlinu. Međutim, sudeći po svemu, sa njima se nijesu mnogo konsultovali ni sami ruski punomoćnici. Kako je, na primjer, ruski zastupnik, nekada veliki (a tada ostarjeli) grof Gorčakov shvatao probleme Crne Gore, pokazao je to u jednom razgovoru sa crnogorskim predstavnicima. Kada su mu, naime, podnijeli telegram knjaza Nikole da će sa Crnogorcima poginuti za Primorje, Gorčakov je savjetovao da se klone takvih izjava, da budu umjereni, pa ako hoće da zadrže Bar moraju predati Spič Austro - Ugarskoj.
No, sa tim su se Crnogorci već bili pomirili, što su potvrdili i Gorčakovu.

Crna Gora plaćala jer se grčevito držala Rusije

Poveo se razgovor i o sjevernoj granici Crne Gore. Gorčakov je rekao da će Turska zadržati cio Novopazarski Sandžak, uz određenu vojno-političku ingerenciju Austro-Ugarske na toj teritoriji. Vojvoda Božo Petrović se uznemirio, rekavši da se tamo nalazi plodno zemljište bez koga Crna Gora ne može. Gorčakov je grubo odvratio: ''Pa šta će vama nove zemlje? Vi, Crnogorci, ste razbojnici, i sve muslimane ćete isjeći i imanja im razgrabiti''.
Pokazujući dalje kako poznaje geografiju ovih krajeva, Gorčakov je savjetovao Crnogorcima da Srbiji predaju - Podgoricu!?! Kao što se neprijatelj Andraši tako velikosilski odnosio prema Crnoj Gori, tako je i prijatelj Gorčakov prezrivo, a i neznalački, tretirao životne probleme svog malog saveznika.

NEZADOVOLJSTVO NA CETINJU

Iako nijesu mnogo očekivali, knjaz Nikola i njegova vlada bili su veoma nezadovoljni onim što im je Andraši kao krajnje odobravao. U Hercegovini Austrijanci hoće da oduzmu Crnoj Gori sve zemljište s one strane linije Krstac – Korita, i na sjeveru sve preko Tare. Prema tome, biće potvrđeno oslobođenje Nikšića i granica će obuhvatati samo Banjane, Pivu, Šarance i Jezera, plemena koja su još prije posljednjeg rata bila faktički ujedinjena sa Crnom Gorom. Na Primorju traže se još veće materijalne žrtve od Crne Gore, a što joj ostane ima se podvrgnuti policijskom i sanitarnom nadzoru Austro-Ugarske.
Stvar Crne Gore i dalje se vrtjela u krug. Knjaz Nikola je naknadno instruirao svoje delegate da pokušaju direktni sporazum s Andrijašem, s tim da se prethodno dogovore sa Gorčakovom. No, Knjaz je morao znati da je takav sporazum sa Crnom Gorom koji bi išao preko Petrograda bio prosto nemoguć za Beč. Ipak su vojvoda Božo i vojvoda Stanko Radonjić morali još jednom pokušati da Crna Gora zadrži ''bar liniju Lipnik'' u Hercegovini, prema Staroj Srbiji da se uzme koliko se može, a da se, osim Podgorice, naročito trude za Primorje, odnosno za granicu na Bojani. Što se tiče policijskog i sanitarnog nadzora Austro-Ugarske nad Primorjem, ako se to ne može odbiti – neka se učini da to što manje krnji suverenitet Crne Gore i da bude ograničeno na izvjestan broj godina.
Knjaz, dalje, poručuje da je gotov poći u Beč da od cara Franja moli ''šire koncesije'' za Crnu Goru. Sa svoje strane, spreman je da učini ''široke koncesije'' Monarhiji; ali samo pominje povlastice koje bi učinio austrijskom Lojdu u crnogorskim vodama (More i Jezero). Crnogorski delegati imali su da nagovijeste Andrašiju, ali pošto se prethodno konsultuju sa Gorčakovom, i o ''mom eventualnom putu u Beč da se ne izlažem uzaludnom poslu''.

DA RUSIJA UČINI “ŠTO MOŽE”

Crnogorski delegati u Berlinu, najprije su razgovarali sa pukovnikom Gustavom fon Temelom, austrougarskim ekspertom za granice Crne Gore, moleći za prijem kod Andrašija, Austrougarski ministar odbio je da ih primi ''zbog velike zauzetosti'', i poručio im da ne računaju ni na kakav dalji ustupak. Vojvoda Božo i vojvoda Stanko pošli su onda Gorčakovu, i povodom Andrašijeva odgovora (a za takav slučaj shodno ''naredbi Gospodara'') rekli mu da se Crna Gora, kao vazda, predaje Rusiji da ona za nju učini ''ono što može''. Tada im je Gorčakov sasvim otvoreno rekao: ''Rusija ne može više ništa učiniti. Stvar je u rukama Austrije. Neka se knjaz obrati njoj''. Zatim je Gorčakov javio knjazu Nikoli da bi njegov put u Beč bio politički neoportun i bespredmetan. Knjaz, zapravo - svjedoči vojvoda Simo Popović - nije ni mislio da ide u Beč, već je samo tako pričao, kako bi mogao da se u pismu caru Franju – pozove na tu svoju, namjeru''.
Crnogorsko pitanje trebalo je da dođe na dnevni red sjednice Kongresa 29. juna. Međutim, rasprava se odložila za tri dana. Austrougarskoj i Rusiji očigledno je teško išlo da postignu onu krajnju nagodbu o Crnoj Gori. Zapinjalo je oko sjeverne granice i, osobito, oko granice u Primorju. Šuvalov se i dalje zalagao da Crna Gora zadrži Ulcinj i zemljište do Bojane, a Andraši je jednako ostajao pri svojoj ''posljednjoj riječi''. Napokon su Rusi morali odustati od insistiranja da Crna Gora ostane na obali Bojane.
Telegrafsko pismo caru Franju Josifu knjaz Nikola je tempirao tako da stigne i do Andrašija uoči same rasprave o Crnoj Gori. Knjaz prvo ističe kako je prije 10 dana htio da dođe u posjetu caru, ali se ponadao navodno da će stvari u Berlinu poći dobro za Crnu Goru. Veoma se razočarao kad je od svojih ''poslanika'' u Berlinu 29. juna izviješten o novim crnogorskim granicama koje je grof Andraši označio kao svoju ''posljednju riječ''. Crnoj Gori se uskraćuje oslobođeno zemljište u Hercegovini, gdje je najviše truda uložila u krvi prolila. Knjazu je, pak, najteže što izvan tih granica ostaju Ulcinj i Bojana – ''arterija moga života'' – što je Crnu Goru, takođe, mnogo žrtava stalo. ''Ohrabren mnogobrojnim dokazima dobrohoćenja Vašeg Veličanstva prema meni, ja se predajem dobroti i pravdoljubivosti Vašega Veličanstva, s molbom i punu zdanja da će mi dosuditi pravednu nagradu tolikim žrtvama naročito u pogledu Bojane, gdje sam pripravan i na sve nužne uslove. Ja s narodom mojim ne bih nikad predstao u vazdašnoj predanosti uvijek blagodaran ostati Vašem carskom Veličanstvu za taj novi dokaz milosti i dobrohoćenja''.

POSLjEDNJI POKUŠAJI CETINJA

Pismo je preko austro-ugarskog zastupnika na Cetinju kapetana Sauervalda dostavljeno caru Franju Josifu u Beč, a kopija preko vojvode Stanka Radonjića grofu Andrašiju u Berlin. Ovo je bilo posljednje i sve što je Cetinje moglo pokušati pred raspravu o Crnoj Gori u Berlinu.
Prema Andrijaševoj ''posljednjoj riječi'', Crnoj Gori se oduzimaju Ulcinj i teritorija do Bojane, a u naknadu za to dodjeljuju Plav i Gusinje. Kao naknadu za potkidanje od sjevera i od zapada Crna Gora dobija takozvanu enklavu Podgorica – Spuž – Žabljak. Pri tome se, očigledno, ispušta iz vida potreba da Crna Gora na istoku od Podgorice dobije strategijski povoljnu granicu prema Albaniji. Mada je sasvim prirodno da se i Plav i Gusinje uključe u Crnu Goru, gledano iz geopolitičkog, pa i etničkog aspekta bilo je više rezona da joj pripadnu Berane. Interes Monarhije diktirao je, međutim, da se Berane odvoje od Crne Gore, kako bi ona ''enklava'' koja razdvaja Crnu Goru i Srbiju, bila što šira, a time i što bezbjednija prometni put od Bosne za Solun. Austro-Ugarska se trudila da sa svih strana podrubi Crnu Goru kao saveznika i eksponenta Rusije, a i kao jednu dosta nezgodnu žižu državne samostalnosti među Srbima i Jugoslovenima.
Značajno jačajući svoj položaj na Balkanu, Monarhija je u stvari podsticala klice svoje propasti u sljedećoj prilici rješavanja istočnog, odnosno jugoslovenskog i jadranskog pitanja.

FRANJO JOSIF NAKNADNO ODGOVORIO

Car Franjo Josif odgovoriće na pismo knjaza Nikole onda kada u Berlinu bude i formalno sve svršeno, upravo onako kako su to htjeli on i grof Andraši. Car je tako pos festum obećao da će se potruditi da se upozna sa pitanjem koje knjazu zadaje toliku brigu: pošto knjaz dobro zna kakvim je osjećanjima prema njemu prožet, car će nastojati da mu bude od koristi. Ali car Franjo je i sasvim konkretan: ''Moji delegati kod komisije za razgraničenje snabdjeveni su instrukcijama u pogledu izvršenja Berlinskog ugovora i biće i dalje instriuisani u istome duhu''. Jasno, ono što je odlučeno u Berlinu komisija za razgraničenje snadbjeveni su instrukcijama u pogledu izvršenja Berlinskog ugovora i biće i dalje instruisani u istome duhu''. Jasno, ono što je odlučeno u Berlinu komisija za razgraničenje će striktno sprovesti.
Hipokrizija cara Franja Josifa bila je dostojna beskrupulozne politike grofa Andrašija prema Crnoj Gori. No, Crna Gora je morala plaćati za svoje grčevito držanje za Rusiju. Ali, drukčije se nije moglo, jer bolje je i manja i siromašnija Crna Gora i identifikovana s vlastitim bićem, nego ma koliko bogata, a satelit ili polukolonija Austro-Ugarske.

Širenje Crne Gore srazmjerno njenim dobicima u ratu

Rasprava u Berlinu o pitanjima Crne Gore počela je na sjednici od 1. jula 1878. godine. Odredbe Sanstefanskog ugovora služile su kao neki tehnički vodič u pretresanju tih pitanja. Na početku je predsjedavajući, knez Bizmark, pročitao prvi član Sanstefanskog ugovora, kojim su bile dosta precizno određene granice Crne Gore. Onda je upitao opunomoćenike sila koje su najviše zainteresovane da li su spremne da izbjegnu diskusiju i da ostane kako je o Crnoj Gori riješeno u San Stefanu. Prvi zastupnik Austro-Ugarske, grof Đula Andraši, odmah je zatražio da se stvar Crne Gore povjeri jednoj specijalnoj komisiji. Onda je drugi austrougarski punomoćnik, grof Hajmerle pročitao spremljeni prijedlog:
''Crna Gora će dobiti izvjesno teritorijalno povećanje, čija će veličina biti utvrđena jednim kasnijim određenjem granica. Pošto se ovo određenje neće moći učiniti u plenumu Kongresa, staviće se u dužnost jednoj komisiji da podnese Kongresu jedan nacrt ovih granica''.

SVE UNAPRIJED PRIPREMLJENO

Ovoj pismenoj izjavi priključena su dva priloga koji sadrže prijedloge Austro-Ugarske u pogledu nacrta crnogorskih granica, kao i rezerve koje se odnose na luku Bar i njenu obalu. O sadržajima ovih priloga biće govora na svome mjestu, u vezi sa pretresom rada specijalne komisije.
Kad je tako sve unaprijed pripremljeno i riješeno, na izvjesnu nedoumicu navodi to da će povećanje Crne Gore biti utvrđeno ''kasnijim određenjem granica'', a da će ovdje jedna komisija izraditi njihov nacrt. U ovom nacrtu, odnosno krajnjoj odluci Kongresa o tim granicama, treba da se izradi, valjda tačna mjera teritorijalnog povećanja Crne Gore, a međunarodna komisija za razgraničenje imaće da to praktično primijeni, tehnički precizira na terenu. Izgleda da se ovakvim nepreciznim definisanjem zadatka Kongresa o crnogorskim granicama nekako htjelo ostaviti prostora za ono što je već započinjalo u susjedstvu Crne Gore: za otpor i opstrukciju sprovođenju tih odluka koji će povesti Porta i Albanska liga i na određeni način podržavati ih Austro-Ugarska.
Poslije Hajmerlea, drugi punomoćenik Rusije, grof Šuvalov, upoznao je Kongres s tim da su se ruski zastupnici sporazumjeli sa svojim austrougarskim kolegama o svim principima i tačkama razgraničenja Crne Gore; preciziranje te granice ima da učini naročita komisija. Nakon ove izjave, predsjednik Bizmark konstatovao je sa zadovoljstvom da je postignuta saglasnost između delegata najzainteresovanijih strana u pitanju teritorijalnog povećanja Crne Gore i o njenim budućim granicama.

STVAR NIJE SAMO U FORMI

Zanimljivo je, potom, bilo pitanje koje je postavio njemački predstavnik grof Hoenloe: Da li će specijalna komisija za granice Crne Gore svoj konačni nacrt morati najprije da podnese plenumu Kongresa na potvrdu, a zatim ga podnijeti redakcionoj komisiji. Šef redakcione komisije Francuz grof Sen Valie osjetio je, svakako, da stvar nije samo u formi, već mnogo prije u tome da nešto od suštinske važnosti ne bi promaklo grofu Andrašiju. Zato je predložio da se rezultat rada komisije prvo uputi Kongresu na potvrdu, da bi onda redakciona komisija obavila svoj, u stvari lektorski posao. Prijedlog je odmah prihvaćen.
Povodom konstatacija Hajmerlea i Šuvalova, odnosno njihova sporazuma o granicama Crne Gore, prvi otomanski zastupnik Fanariot Karateodori paša iznio je gledište svoje vlade. Upozorivši Kongres da Porta pridaje veliku važnost granicama sa Crnom Gorom, on je insistirao da ta granica ne bi zahvatala teritoriju Albanije.
U potvrdu valjanosti ovog principa navodio je razne etničke i strategijske razloge. Što se tiče morske obale, Karateodori je Crnoj Gori osporavao pravo da zadrži Bar, tvrdeći da je to albanski grad. Tu će se, govorio je, Crna Gora održavati samo silom, a protiv volje tamošnjeg naroda. (Za Ulcinj je, inače, dosuđeno da se vrati Turskoj). Turci navodno nijesu imali ništa protiv toga da se Spič ostavi Crnoj Gori kao izlazak na more. Šta je ovim Karateodori paša htio da kaže, kad je znao da Spič Crna Gora ima da preda Austro-Ugarskoj, to nije mnogo interesantno.
Praveći se nevješti na Kongresu, Turci su u stvari pripremali svoju igru na granicama Crne Gore. I kao da za to traže zeleno svjetlo kada Karateodori skreće pažnju Kongresu na sukobe između Albanaca i Crnogoraca, na ''uznemirujuće vijesti'' koje je u tome smislu od svoje vlade navodno već dobio.
Knjaz Šuvalov ironično je primijetio: Ne pokušava li Porta da se suprostavi prijedlogu Rusije i Austro-Ugarske o granicama Crne Gore; ali ruski punomoćnik se nada da će Karateodori-paša biti zadovoljan, jer se ovim novim granicama Turskoj vraća dio teritorije koju je ona imala da ustupi Crnoj Gori po ugovoru u San Stefanu.

PREMA SANSTEFANSKOM UGOVORU

Predsjednik knez Bizmark mirno je konstatovao da Kongres, мada cijeni razloge Karateodori-paše, odluke o San Stefanu drži za važeće – osim u slučaju modifikacije usvojenih od velikih sila ovdje. Time je diskusija o prvim trima alinejama prvog člana San-stefanskog ugovora na sjednici od 1. jula 1878. završena.
Turci su mogli da iznose gledišta i prigovore, ali evropske sile mogle su da o tome ne vode nimalo računa. Kartu Balkana krojile su one prema vlastitim interesima, tačnije rečeno: prema međusobnim nagodbama i kompromisima. Ne dajući pravo Turcima na poteze po geografskoj karti, Bizmark, ipak, reče da cijeni njihove razloge. Kao da je time htio reći da se Kongresa nimalo ne tiču one ''uznemirujuće vijesti iz Albanije'', dakle ono što Turci tamo pripremaju za nastupajući posao oko razgraničenja sa Crnom Gorom.
Na sjednici od 4. jula nastavljena je rasprava; izvršen je pretres rada specijalne komisije za granice Crne Gore. Baron Hajmerle upoznao je Kongres sa sporazumom utvrđenim u toj komisiji. Riječ je o dokumentu u osnovi istom, a samo nešto bolje preciziranom prvobitnom nacrtu Austro-Ugarske kao prilogu 1. protokola 10. prethodne sjednice.
Novi dokument ušao je u protokol 12, odnosno nakon neznatne lekture redakcije, biće to 28. član Berlinskog ugovora o granicama Crne Gore. Opisane granice ucrtane su u kartu austrougarskog generalštaba, kao takođe zvanični dokumenat Berlinskog kongresa. Prikazano u glavnim potezima, Crnoj Gori se oduzimaju okruzi Bileća i Gacko, tj. crnogorska granica mora ići oko šest kilometara istočno od linije koju čini put Bileća – Krita – Gacko. Crnoj Gori se prisajedinjuju Kolašin, zatim Plav i Gusinje, a Turskoj ostaju Berane. Ništa preko Tare neće pripasti Crnoj Gori. Naravno, Nikšić ostaje Crnoj Gori. Prisajedinjuje se Podgorica sa Spužem i Žabljakom.
U Primorju ostaju Crnoj Gori grad i luka Bar sa obalom i teritorijom u zaleđu, od ušća potoka Željeznice i vrha Vrsute, prema Spiču i zaliva Kruči i vrha Možure prema Ulcinju.
Ulcinj, sa teritorijom do Bojane, ima se vratiti Turskoj, a Spič sa tvrđavama Haj i Nehaj ima se predati Austro-Ugarskoj.

AUSTRO-UGARSKA PRESUDILA

Prema tome, za odstupanje od dijela Hercegovine, za povlačenje iz većeg dijela Primorja i malu korekciju vraćanjem sela Dinoše Turskoj, Crna Gora dobija u naknadu Podgoricu sa Spužem i Žabljakom, Kolašin, Plav i Gusinje. Na taj način primijenjen je princip koji je Rusija istakla u San-Stefanu: da Crna Gora dobije teritorijalno proširenje, srazmjerno njenim dobicima u minulom ratu. Ako je Rusija taj dobitak stvarno htjela da udvostruči, Austro-Ugarska je presudila manje-više po adekvatnoj mjeri, oblikujući Crnu Goru koliko je najviše mogla - po svojoj mjeri.
Šuvalov je na sjednici dao primjedbu kako će granice Crne Gore kod Dinoše, usljed blizine, strategijski ugrožavati Podgoricu, pa neka Dinoša ostane Crnoj Gori, a u naknadu da se ispravi granica u korist Turske u rejonu Mokre, kod Plava. Primjedba je u stvari odbijena; samo je u protokolu 12 napomenuto da evropska komisija za razgraničenje ispita na terenu opravdanost predložene ispravke i, ako postigne sporazum, neka to učini; u protivnom – da linija ugovora ostane netaknuta.

Crna Gora na vjetrometini interesa velikih sila

Valja istaći da je u kongresnoj komisiji za granice Austro-Ugarsku zastupao njen delegat pri glavnom štabu Crne Gore u prošlom ratu, ranije pomenuti pukovnik baron Temel, a Englesku takođe znalac Crne Gore – konzul u Skadru, Vilijam Kirbi Grin. Knjaz je stoga molio da ruska Vlada pošalje u tu komisiju svog zastupnika na Cetinju, Aleksandra Semjonoviča Jonina. Međutim, Rusija je i uputila pukovnika Bogoljubova. Baron Temel i konzul Grin, inače, starali su se da što više oštete Crnu Goru.
Na sjednici od 4. jula donijeto je konačno rješenje o ograničenju suvereniteta Crne Gore nad lukom Bar i obalom što joj je ostavljeno, kao i o plovidbi rijekom Bojanom. Austrougarski zastupnici izdejstvovali su da pitanje te obale bude riješeno onako kako neće štetiti interesima Monarhije.

ZADRŽAN BAR – ODUZET ULCINJ

Odluke Kongresa o crnogorskom primorju utvrđene su i precizirane u protokolu 12 i doslovno tako u XXIX članu Berlinskog ugovora. Uglavnom, Crnoj Gori je priznato da zadrži Bar sa nešto obale i teritorije u zaleđu. Ulcinj, sa obalom i teritorijom do Bojane, Crna Gora ima da vrati Turskoj. Opština Spič biće priključena Austriji. Barska luka i sve crnogorske vode biće zatvorene za ratne brodove svih naroda. Austro-Ugarska će dati konzularnu zaštitu pomorskoj trgovačkoj zastavi Crne Gore. Austro-Ugarska će vršiti pomorski i sanitarni policijski nadzor nad lukom Bar i crnogorskom obalom pomoću malih stražarskih brodova. Crna Gora mora primijeniti austrijsko pomorsko zakonodavstvo koje je na snazi u Dalmaciji. Ona će morati da se sporazumije s Austro-Ugarskom o pravu ove da izgradi jedan put i željeznicu preko nove crnogorske teritorije u Primorju. Na tim putevima biće osigurana potpuna sloboda prometa. Crna Gora imaće potpunu slobodu plovidbe Bojanom.
Tekst priloga 2, protokola 10, sa sjednice od 29. juna i tekst protokola 12 od 4. jula, u stvari, je isti tekst, s tim što je u ovom potonjem iza konstatacije o slobodnoj plovidbi Bojanom dodato da se neće podizati utvrđenja duž njenih obala, osim do udaljenosti do šest kilometara od Skadra. Znači, konačan sporazum ruskih i austrougarskih punomoćenika o pitanju Bojane postignut je tek prvih dana jula. Strategijski je to rješenje značilo određenu prednost za Tursku, a s obzirom na to da Austro-Ugarska već širi oči prema Albaniji, tu je posredno i za nju neka pogodnost. No, kad su Turci mogli opet postati gospodari zemljišta sa obje strane Bojane – ''potpuno slobodna plovidba'' tom rijekom teško da je mogla imati ikakvo praktično značenje za Crnu Goru.
U ograničenje suvereniteta Crne Gore nad lukom Bar i ostatkom obale ovdje se ne možemo šire upuštati. Nematnute obaveze i ograničenja zaista su teški, ali će Crna Gora, ipak, imati dosta prostora za manevrisanje prilikom praktičnog provođenja tih odredaba.
Bio je veliki gubitak što su Crnoj Gori oduzeti Ulcinj i plodno zemljište do Bojane. Isto tako, oduzimanjem Spiča zatvoren joj je neposredni, prirodniji, prilaz Baru i moru uopšte.
Na priključenje Spiča Austro-Ugarskoj, pošto je na nj pristala Rusija, jedino je Italija prigovorila. Njen punomoćnik, grof Lonaj, upitao je kakvi su motivi i valjanost te dopune. Smjesta je odgovorio baron Hajmerle, iznoseći razloge koji su Vladu Austro-Ugarske pobudili da okupira zemljište, nešto veće od pola kvadratne milje, sa oko 1200 stanovnika. ''Posjedovanje Spiča, koji dominira Barom, može samo da osigura i olakša cilj Austro-Ugarske, koji se sastoji u tome da bdi kako bi barska luka i obala sačuvale čisto trgovački karakter'' - rekao je Hajmerle.

REVOLVER UPEREN NA BAR

Spič u rukama Austrijanaca imaće, prema tome, ulogu revolvera uperenog na Bar, da bi ovdje sve bilo prema njihovoj želji i interesu. Ali, italijanska ljubomora ima i drugi, širi aspekt.
Mimo značenja samog Bara i Spiča, gledalo se ko će naslijediti Turke i Albaniju, ko će biti gospodar Jadrana. Ako sada Austro-Ugarska nije mogla sasvim spojiti svoj posjed Dalmacije i Boke s obalom Albanije, posjedovanje Spiča nešto će je tamo približiti. I odredba o pravu Monarhije da izgradi put i željeznicu preko Spiča i ''nove crnogorske teritorije'' očito je sastavni dio njenih planova prema Albaniji. Italija je, međutim, u Berlinu mogla samo da se ljuti.
Opširan prigovor na cjelokupno rješenje pitanja crnogorsko - turskih granica dao je Portin punomoćnik Mehmed Ali paša. Ukratko, on traži za Tursku Kolašin, Podgoricu, Plav i Gusinje, a Bar i Spič da ostanu Crnoj Gori. Turska se ''neće protiviti'' da se Crnoj Gori da naknada u Hercegovini, gdje je stanovništvo iste vjere i narodnosti kao Crnogorci. To znači, dati Crnoj Gori ono što joj je oduzela Austro-Ugarska (Spič) i makar koliki komad od onoga što ova sila oduzima od Turske (Hercegovina), a lišiti je onih teritorija (Podgorica, Kolašin, Plav i Gusinje) koje su joj u postojećoj konstelaciji jedino mogle biti dodijeljene!
Šta je, zapravo, u osnovi tih besmislica dosta lijepo se razabira iz obrazloženja, koje daje sami Mehmed Alija. Pošto mu je ''na srcu'' trajni i čvrsti mir, on zahtijeva granicu Turske i Crne Gore koja će striktno razdvajati narodnosti i religije. Po ovom konceptu, nikakva teritorija gdje u nekom broju žive Albanci i muslimani ne treba da pripadne državi hrišćanskih Crnogoraca. Bio je to otvoreni izraz i glasan odjek velikoalbanskog stava konzervativno - begovske Prizrenske lige, koja je baš tih dana bila u formiranju. Porta je Ligu već snažno podsticala kao eksponenta svojih namjera u pogledu novih granica sa Crnom Gorom. Izlišno je i pominjati da je Mehmed Alija uopšte pomišljao da bi Kongres uzeo u obzir njegove ''predloge'' o granicama Crne Gore.
Na kraju svog izlaganja on je dodao kako njegova delegacija očekuje nove instukcije povodom odluke Kongresa o granicama sa Crnom Gorom. Bizmark je, međutim, Turke uputio da svoje primjedbe mogu dostaviti redakcionoj komisiji, podvlačeći da je visoka Skupština već postigla sporazum o crnogorskim granicama.
Druge, manje bitne ali ipak važne odluke o Crnoj Gori Kongres je donio na sjednici od 1. jula. Poslije rasprave o granicama, na red je došla prva alineja 2. člana Sanstefanskog ugovora, koja je glasila: ''Visoka Porta definitivno priznaje nezavisnost Knjaževine Crne Gore''. Zastupnik Engleske lord Solzberi primijetio je da njegova Vlada nije nikad priznavala tu nezavisnost i zatražio da se riječ ''definitivement'' izbaci.

DEFINITIVNO PRIZNANJE NEZAVISNOSTI

Razvila se diskusija. Njemačka je u principu (en principe) priznavala nezavisnost Crne Gore. Austro-Ugarska bila je već ranije formalno priznala Crnu Goru. Na pitanje kneza Bizmarka, francuski delegat je odgovorio da je Vlada Republike prećutno priznavala nezavisnost Knjaževine. Knjaz Šuvalov je izjavio da Rusija nije nikada ni ''prestajala da je priznaje'', pošto crnogorski knjaževi nijesu potvrđivani od sultana niti su Turcima plaćali danak. Italijani izjaviše da oni, takođe, priznaju Crnu Goru, predlažući da se odnosni tekst ne mijenja, s tim što bi se u protokolu navela pojedinačna respektivna mišljenja. Međutim, Bizmark je zatražio da ostane isti tekst o definitivnom priznavanju nezavisnosti Crne Gore bez odvojenih mišljenja, što je prihvaćeno i tako pitanje likvidirano.
Austrougarski opunomoćenik baron Hajmerle predložio je zatim da se u odluke o Crnoj Gori unese odredba o slobodi vjeroispovijesti. Predlog je usvojen i ova odredba glasi: ''Svi stanovnici Crne Gore uživaće potpunu slobodu vjeroispovijesti i nikakva smetnja neće biti učinjena bilo hijerarhijskoj organizaciji raznih crkava, bilo njihovim odnosima sa svojim duhovnim starješinama''. Motivi ovog umetka posve su političke prirode.

Verifikovana viševjekovna borba Crnogoraca za državu

Kada je Austro-Ugarska sve od svršetka rata do početka Kongresa preko svojih agenata i katoličkih popova vodila bezobzirnu kampanju sa ciljem da cijelo Primorje oduzme od Crne Gore, bilo je to sve prije nego briga o slobodi vjeroispovijesti. Beč hoće da ima neku ''pravnu'' osnovu za buduće u suštini političke akcije preko katoličke crkve u Primorju, koja i inače mora imati slobodu komuniciranja ''sa svojim duhovnim starješinama''. Uvredljivoj klauzuli za jednu zemlju nije se u Berlinu niko suprostavio.

MUHADŽIRI ZADRŽAVAJU PRAVO VLASNIŠTVA

Iza toga je Karateodori paša pročitao prijedlog da se Crnoj Gori pripiše jedan dio ''otomanskog javnog duga srazmjerno prihodu teritorije koja joj bude definitivno dodijeljena''. Šuvalov nije dobro razumio, pa je turski punomoćnik potvrdio da prijedlog cilja samo na zemljište koje će se prisajediniti Crnoj Gori. Poslije toga, klauzula je prihvaćena.
Onda je Lord Solzberi pročitao prijedlog sljedeće dopunske odredbe: ''Svi stanovnici teritorije prisajedinjene Crnoj Gori sačuvaće svoja imanja, a oni koji bi odredili svoj boravak izvan knjaževine, moći će u njoj da sačuvaju svoje posjede, dajućih ih pod zakup, ili pod upravljanje drugih. Jednoj tursko - crnogorskoj komisiji staviće se u dužnost da uredi u roku od tri godine sve poslove odnosno načina prodavanja, korišćenja i uživanja državnih dobara i vakufa za račun Visoke Porte''.
Knjaz Šuvalov je zatražio da se prijedlog Solzberija odbaci, pošto mu je izgledalo da u pitanju muslimanskih imanja u napuštenim krajevima nije analogno učinjeno sa ostalim kneževinama na Balkanu. Predsjednik Bizmark je podržao u načelu primjedbu Šuvalovu, konstatujući da Kongres slične slučajeve mora podjednako tretirati. Solzberi se saglasio, s tim da se stvar preda redakcionoj komisiji, a s nalogom da ova postupi u skladu sa odgovarajućim rješenjima kod drugih. Nađena je, međutim, analogna klauzula u čl. 11 Sanstefanskog ugovora o Bugarskoj. Solzberijev prijedlog, nešto proširen i preciziran, dobio je mjesto u Berlinskom ugovoru kao njegov 30. član.
Kad bi se odredbe 30. člana Berlinskog ugovora kojim muslimanski iseljenici – muhadžiri – zadržavaju pravo vlasništva na napuštenim imanjima morao stvarno sprovesti, to bi dosta i za dugo teretilo Crnu Goru. Naravno, agrarni problem u Crnoj Gori veoma malo će se rješavati po toj odredbi. Na razne načine Crnogorci će uspjeti da muhadžirska imanja najvećim dijelom ekssproprišu. Što se za muhadžire založila baš Engleska može se globalno pripisati antiruskoj politici Bikonsfildove Vlade. Pri svemu, Kongres kojim je rukovodio knez Bizmark bio je prožet duhom i vođen načelom jednog konzervativnog legitimizma. U tome aspektu rezultati antifeudalne, oslobodilačke borbe Crnogoraca u Berlinu su bile verifikovane u smjeru konzervativnih intencija i načela.

PRAVO MIJEŠANJA RUSIJE I AUSTRO-UGARSKE

Diskusija o drugoj alineji 2. člana Sanstefanskog ugovora ticala se pitanja odnosa Crne Gore i Turske. Za definitivno regulisanje ovog pitanja bilo je predviđeno pravo miješanja Rusije i Austro-Ugarske. Međutim, Andraši je primijetio da ova alineja, kao ni sve ostale u ovom članu, nema više gaison d'etre, pošto je Crnoj Gori priznata nezavisnost. Stoga Austro-Ugarska, dodaje Andraši, nije voljna da se primi arbitraže koju joj daje četvrta alineja Sanstefanskog ugovora. ''U opštem je interesu'', govorio je Andraši, ''da države priznate nezavisnim postanu gospodari svoje sudbine i da se nauče živjeti od vlastite egzistencije''. Svi zastupnici sila prihvatili su taj prijedlog. Ali kako da jedan tako grubo osvjedočeni neprijatelj nezavisnosti Crne Gore odjednom postane ''šampion'' te nezavisnosti? S obzirom na to da je učinio sve da ta zemlja sa svih strana bude potkraćena, ova Andrašijeva motivacija je više nego sarkastična (... da se Crna Gora ''nauči živjeti od svoje vlastite egzistencije''!) Andrašijev stav, ipak, je veoma providan: kada Crna Gora neće i ne može biti satelit Austro-Ugarske, neka bi se jasno očitovalo koliko će ona biti zavisna od Rusije; a prije svega neka Rusija bar nema pravne osnove za kakvo unilateralno arbitriranje u stvarima koje se tiču odnosa Crne Gore i drugih država.
Karateodori paša je insistirao na održanju druge alineje drugog člana Sanstefanskog ugovora. Njome se određuje da se Crnogorci, koji borave u Turskoj, moraju prilagoditi zakonima i lokalnim vlastima turskim. Održanje ove odredbe Karateodori je smatrao korisnim za podanike Crne Gore, koji su nastanjeni u carevini, ili su na proputovanju. Zastupnici velikih sila našli su da je Portin prijedlog osnovan i obrazložen i uputili su ga redakcionoj komisiji. Možemo primijetiti samo to da ovom odredbom Crnogorci, koji žive u Otomanskom carstvu, ili su tu na prolazu nijesu ravnopravno tretirani sa ostalim stranim državljanima u Turskoj. Tome će pravni korijeni svakako biti uredbe o kapitulacijama između francuskih kraljeva i turskih sultana u XVI vijeku. Ali prije svega, u praktičnom smislu, to je sada međunarodna potvrda, ozakonjena jednog ustaljenog, uobičajenog, iako nikada do kraja regulisanog položaja Crnogoraca, koji su tokom XIX vijeka u većem broju bili na pečalbi u Carigradu i drugim mjestima Otomanske carevine. Vidjesmo da se ni Rusi nijesu protivili ozakonjenju neke vrste kapitulacije za Crnogorce u Turskoj. Međutim, bilo je takođe uobičajeno da se Crnogorci tamo obraćaju ruskom ambasadoru i konzulima za pomoć, zaštitu i uopšte raznim povodima. Potreba obraćanja Rusima zapravo bi prije otpala kad bi Crnogorci imali veći imunitet, kao što su ga u Turskoj uživali podanici drugih država.

ZAVRŠETAK DISKUSIJE

Za kraj izlaganja o odlukama Berlinskog kongresa o Crnoj Gori ostalo je pitanje o evakuaciji otomanskih i crnogorskih trupa sa teritorija koje po ovom ugovoru dvije države jedna drugoj moraju ustupiti. Sanstefanskim ugovorom bilo je utvrđeno da Crnogorci evakuišu otomansku teritoriju za 10 dana. No, kakav li je to imalo značaj kada su samo Turci imali da evakuišu teritorije i predaju ih Crnogorcima! Zastupnici Francuske bili su za održanje roka od deset dana. Šuvalov se usprotivio, tražeći da se evakuacija crnogorskih trupa uslovi evakuacijom otomanskih trupa sa teritorije koju one moraju ustupiti Crnoj Gori. Mehmed Alija je primijetio da crnogorska vojska, pošto nema teške opreme i drugih smetnji, ''može lako evakuisati tursku teritoriju u naznačenom roku''. Italijan grof Lonaj predložio je formulaciju: ''u najkraćem mogućem roku''. Grof Andraši je predložio ''dvadeset dana'', ili ranije ako je mogućno''. Ovim je diskusija zaključena i stvar je upućena redakcionoj komisiji. Konačno je pitanje formulisano u članu 33. Berlinskog ugovora. Crnogorska vojska dužna je da ''najkasnije u roku od dvadeset dana od dana izmjene ratifikacije ovog ugovora evakuiše teritoriju koju ima ustupiti Turskoj. Turska vojska mora u istom roku napustiti teritoriju koja se po ovom ugovoru ima ustupiti Crnoj Gori. Turcima se daje još 15 dana roka da evakuišu utvrđenja, izvuku provijant i opremu i da sastave inventar predmeta koje ne mogu u tome roku prenijeti. Međutim, ni govora nije bilo o kakvim garancijama da se razmjena tih teritorija striktno po ovom ugovoru i izvrši.

KRAJ KONGRESA – NEVOLjE NASTAVLjENE

Kongres je završio rad 13. jula 1878. godine. Među evropskim silama postignut je kompromis koji će u Evropi, i pored nekolika lokalna rata i težih međunarodnih kriza u XX vijeku, potrajati skoro tri i po decenije. Nade Crne Gore gajene punim angažovanjem u hercegovačkom ustanku i potom u ratu sa Turskom morale su se svesti na skromnija očekivanja. Ono što je od rezultata oslobodilačke borbe Crne Gore morala respektovati Austro - Ugarska – bila je krajnja granica popuštanja Rusije. I pored nepravednih potiskivanja i nametnutih ograničenja, Crna Gora je stekla minimalne uslove za samostalnu državnu egzistenciju i razvoj.
No, i takav uspjeh pomračen je činjenicom da se istočna kriza, koliko se bar tiče Crne Gore, već preobratila u jedan novi sukob. U najkraćem, pred otporom Albanske lige, svom snagom podržavane i pomagane od Turske, Crna Gora se najprije morala ograničiti na to da što prije dobije Podgoricu. Zatim je uslijedio teški i dugotrajni zaplet oko predaje Plava i Gusinja. Crna Gora se oslanjala samo na Rusiju. Austro-Ugarska je nalazila interes da se ova mala zemlja i dalje sukobljava sa Turskom i ujedno da se Crnogorci i Albanci prvi put direktno zavade.
Izlaz je nađen tek pošto se nova britanska libelarna Vlada Gledstona odlučno založila da se preostala pitanja iz Berlinskog ugovora riješe u skladu sa njegovim odlukama. Turska je zadržala Plav i Gusinje, a u naknadu za to vratila je Crnoj Gori Ulcinj sa teritorijom do Bojane krajem 1880. godine.