Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

      

 

Tomislav Grgurević:
Vaso Ćuković, KOCKAR I DOBROTVOR

 



Rođen sa zvijezdom na čelu


       U risanskim Pješčinama na osami je dvospratna građevina. Svi je zovu Vasova kuća. Ne pamti se više ni ko je, prije više od vijek i po, podigao, ko je sve u njoj živio, pa ni ko je adaptirao i pretvorio u luksuzno zdanje. Zna se tek da su u njoj rodio poznati narodni dobrotvor i uglednik, Vaso Ćuković, za koga je zapisano da mu je geslo bilo: ''Ako činiš dobro – pripisaće se tvojim sebičnim činovima. Nije važno, ipak, čini dobro!''
I nakon vijek i po, oko Vasove kuće i danas su livade. Od tada je u Risnu izgrađeno na stotine kuća, a na tom dijelu Pješčina nijedna. Nešto podalje je Dom starih ''Grabovac'', čiji vremešni stanari znaju da je tamo rođen jedan od najvećih američkih kockara iz doba čuvenog Al Kaponea, ali i dobrotvor kakvog nije bilo u ovim krajevima. To nije tek priča. Da je tako bilo postoji sijaset dokaza: sve što je zaradio, altruistički je ulagao za pomoć ljudima.

SERDAR LAZAR DOBIO NASLJEDNIKA

       Deveti dan mjeseca juna 1858. godine, prema kazivanju Rišnjana zapisanim u sačuvanim hronikama, bio je kišovit. Od ranog jutra padala je obilna krivošijska kiša, uz sijevanje munja i tutnjavu gromova. Iz kuća je izlazio samo ko je morao.

       U kući Lazara Vasova Ćukovića svi su bili na okupu, ali je bilo neuobičajeno tiho. Očekivao se prvi porođaj njegove supruge, iz poznate risanske porodice Drobnjaković. Bila je tu i babica, iz Kotora dovedena. Muk nije bio zbog premišljanja o tome da li će se uspješno obaviti porođaj, već zbog iščekivanja - da li će biti sin. Posebno je izgledao zbunjen i smušen otac djeteta koje je trebalo da se rodi. Imao je u kući više kubura, pušaka, džeferdara, ali je svo to oružje bilo prazno. U neko doba neko je progovorio: “Napuni, Lazo, kuburu da odmah damo aber Risnu da si dobio nasljednika, da počne slavlje u kućama Ćukovića i Drobnjakovića!''

       ''Neka se samo meni Vaso rodi, brzo ćemo ih napuniti i oglasati se. Navikao sam ja da to brzo radim. Bolje tako, nego da ostanu pune, a da nemamo što oglasiti... Da se iščekivanje, nedaj Bože, pretvori u tugu?''
Vrijeme im je sporo prolazilo. Kišilo je i dalje onako kako zna u Risnu, u podnožju Krivošija, gdje oduvijek pada najviše kiše u Evropi. U neko doba iz sobe gdje bila porodilja izađe babica, ozarena lica. Dok je otvarala vrata čuo se plač djeteta. Veselo se i povišenim glasom obrati ocu novorođenčeta: “Pucaj Lazare Vasov... imaš i zašto! Čestitam ti sina!!!”
Već kada je rekla da treba pucati, bilo je jasno da se rodio nasljednik i da veselje počinje. Jer da se, nedaj Bože, rodila kćerka, bili bi sasvim potišteni, pomalo i tužni...

       Lazar je brzo punio svoje puške i kubure. Čim je istrčao iz kuće grunula su tri pucnja – pravi plotun. U tom trenutku su, zapisali su hroničari, na pucnje serdara Laza “odgovorila” su i nebesa. Gromovi su pravili skoro zaglušujuću buku, da grme, munje da sijevaju. Iako je pljuštala obilna kiša, i Lazarevi prijatelji i komšije su istrčali iz kuća, izvukli iza pasa svoje kubure i zapucali.

SLAVLJE U CIJELOM RISNU


       Uskoro su pucnji odjekivali iz skoro svih risanskih kuća. Neupućeni su mogli pomisliti da je, nedaj Bože, počeo oružani napad na Risan. No, svi koji su čuli pucanje iz kuće Lazara Vasova Ćukovića dobro su znali da se uglednom domaćinu rodio sin. Zato su se svi veselili. A ispostaviće se da su imali i zašto!
Lazar Ćuković, koji je tada imao 35 godina, važio je za čovjeka od riječi, čestitog i poštenog građanina. Bio je trgovac koji – kako je ostalo zabilježeno – “nije znao da prevari čovjeka”. Svi su ga cijenili i poštovali kao jednog od najuglednijih građana Risna. U znak priznanja za sve što je učinio za taj grad, zbog njegovog autoriteta, zvali su ga serdar Lazar, iako tada u Risnu, koji je bio u Austro-Ugarskoj monarhiji, nije bilo oficijelno takvog zvanja, niti ga je “nosio” neki Rišnjanin.

       Kad je pala noć prestala je kiša i grmljavina. Mnogi Rišnjani su žurili ka kući na osami, više primaknuta mrkim brdima, nadvitim nad tim dijelom Risna, nego moru kojim su, u tokom trenutku, ka rišnjanskom pristanu plovila dva jedrenjaka.

       Kako u stiješnjenom domu nije bilo za sve mjesta, sav prostor oko kuće, ka livadama “okupirali” su brojni rišnjanski domaćini. Takav je bio običaj. Izostali su samo bolesni, ili oni koji nijesu bili kod svojih kuća.

       Još uvijek zbunjeni Lazar primao je čestitke i zdravice. Grlili su se i ljubili na gorštački način, kako se uobičajavalo i prenosilo sa koljena na koljeno. Bocuni za piće, koje je bio pripremio domaćin, još su bili prazni. Da ne bi baksuzirao, Lazar nije bio ranije pribavio piće, pa su tek tada sa obale kretali natovareni konji sa pićem. Ipak, vino i rakija su se naveliko točili, jer je svaki domaćin-čestitar donio pun bocun domaćinu, kako je običaj nalagao.
Pucnjava se nastavljala. Praznili su se flaše i bocuni. Svako, prije nego bi otpio gutljaj ili dva, nazdravljao je domaćinu. A kada se pojavila babica, zavladao je tajac. Kao po komandi, svi su se utišali. A onda je babica, povišenim tonom rekla:
- Serdare Lazo, dobio si sina! Takvog je rijetko ko dosad dobio! Ovoliko dijete još se nije rodilo u Risnu...

KAO I NJEGOV DJED

       Ređale su se ponude rakije, sira i pršuta čega, inače, nikad nije ni nedostajalo u kući tog uglednog Rišnjanina. Došli su ubrzo i brojni Drobnjakovići da vide kćerku i unuka, odnosno odivu. Donijeli su pečene ovnove na ražnju, ističući da su to unaprijed pripremili, jer su, rekoše, ugonetali da će se roditi sin.
U jednom trenutku, kada su zdravice presahle, a žamor utihnuo, iz sobe se, kroz otvorena vrata, oglasi dječakova majka i upita svog supruga:
- Kako ćemo ga zvati... Jesi li odlučio, Lazare..?
Domaćin se ni za tren nije dvoumio, pa će kao iz puške:
- Zvaće se Vaso, kao njegov djed, moj otac. A kakvo bi mu mogao drugo ime dati?!

RISAN U VRIJEME VASOVOG DJEČAŠTVA

       U biografijama Vasa Ćukovića, poznatog američkog kockara i vrhunskog humaniste, sa kojim su se družili znameniti američki prvaci, ostalo je zapisano da je rođen usamnjenoj kući u Pješčini, u Risnu, u sobi na prvom spratu, koja je gledala prema sjeveru.

       Krene li danas čovjek u obilazak rodne kuće Vasa Ćukovića, čim skrene sa glavnog puta za Risan, padne mu u oči prostrana kapija i nad njom veliki natpis ''Vaso Ćuković''. Ispod natpisa bista čovjeka širokih leđa. Naravno, Vasa Ćukovića, čovjeka koji je izgradio najveću bolnicu u ovim krajevima, sada poznatu pod nazivom Specijalna bolnica za koštana oboljenja ''Vaso Ćuković''.
No, iz sadašnjosti ponovo zaplovimo u prošlost, tragovima preteškog života našega junaka koji je u životu mnogo riskirao, ali i mnogo dobijao.

       Prve godine života Vaso je provodio kao i sva ostala djeca u tadašnjem Risnu. Već od pete godine je pomogao oko stoke, a samo dvije godine poslije postao je “pravi” pastir. Čuvao je krave, veliki broj ovaca i koza, koje su mu zadavale najviše muke. Na velikom imanju Ćukovića za stoku je bilo dosta hrane, a u blizini je bila planinska komunica, gdje je svako mogao stoku goniti na ispašu.

       Septembra 1865. godine Vaso je postao učenik Osnovne škole u Risnu. U prvom razredu bila je tada svega desetak đaka. Nekada poznati grad Risinium, koji je stradao u zemljotresu, u VI vijeku naše ere, i čiji su ostaci tada još uvijek bili na površini zemlje, preživljavao je tešku krizu. U toj varoši živjelo je tada svega nekoliko stotina Rišnjana, a nekada – kako kažu anali starostavni - tu je bitisalo oko 40 hiljada žitelja.

       Grad se bio počeo oporavljati od katastrofe kada su stigli Turci, u XV vijeku i naselili ga. Hrišćanska raja morala je da se iseli. Dugo se na Gradini vijao turski alaj barjak. U to vrijeme, dok su hrišćanske države vodile stalne borbe protiv nekrsta, 1684. Mletačka Republika je osvojila Risan, a tri godine poslije i Herceg-Novi. Time je Boka kotorska bila oslobođena od Turaka.

       Oslobođeni Risan bio je prazan i pust, jer su ga svi Turci napustili, ali je bio primamljiv za ljude iz zaleđa koji su željeli da žive pri moru i na moru. Stizali su ljudi sa planina, naročito iz Hercegovine i ostalog okolnog brdskog područja, posebno iz Krivošija. Bilo je i slobodnih kuća, većinom ruševina, gdje su, u prvi mah, pridošlice sklanjali glave, dok ne bi izgradili svoj dom.

IZGRADNJA NOVOG RISNA

       U centru, pored samog mora, na mjestu gdje je i sada sjedište Risna, počelo se lagano graditi novo naselje. U mjestu su bile četiri džamije. Srušene su kada više nijesu nikome služile. Na ruševinama jedne, podignute ne temeljima stare hrišćanske crkve, nikla je reprezentativna crkva svetog Petra i Pavla.
Postepeno se rađao novi Risan, a stanovništvo iz zaleđa stalno je, mada sporo priticalo. Među doselje

ZNAK ZA BUDUĆNOST


       Babica reče da je dijete “teško preko mjere”, te da se bojala da ne usmrti majku. Srećom, sve je dobro, dodade i naglasi: - E, moj serdare, vidjela sam da dijete na čelu ima zvijezdu... Zato sam srećna i presrećna.... Znam, a to i sami Bog zna, biće to ugledan i bogat čovjek... Bog ga je opredijelio da bude dobar i cijenjen. Pamtiće ga svi, ne samo Ćukovići, nego i narod mnogo dalje od Risna – rekla je babica. Njenu priču prekinuo je glas čovjeka koji je sjedio na međi. Vrteći sumnjičavo glavom poluglasno prozbori: “Anđelijo! Ada, da to nije malo previše?!” Babica je, odmahujući rukom u znak nezadovoljstva tim reagovanjem, odmah odgovorila: - Oni koji budu dugo živjeli, potvrdiće da nijesam pogriješila! Sami Bog to zna....

Zov omamnih priča o Americi

       U toj sredini odrastao je Vaso Ćuković, bez sumnje najpoznatiji Rišnjanin, iako je to mjesto, uz mnoge druge znance, dalo pet Ivelića koji su bili mletački plemići /konti/ i ruski grofovi – admirali, ili generali.
Ćukovići su, inače, jedna od najstarijih i najuglednijih risanskih porodica. U mletačkim dokumentima se pominju i pod prezimenom Faočić /Faocich/. O tome postoje materijalni dokazi. Na gornjem nivou groblja, iznad crkve svetog Petra i Pavla, nalazi se grobnica te porodice na kojoj je uklesan grb Ćukovića, odnosno konta Jovana Ćukovića i natpis ''Faocich''.
Prema Savu Nakićenoviću, hroničaru minulih vremena, u Risan su Ćukovići stigli 1692. godine iz Dračeva, u Hercegovini. Međutim, u porodici se, s koljena na koljeno, prepričavalo da su tu došli iz hercegovačkog sela Ljubomira. Mletački izvori govore da su doputovali i ostali u Risnu znatno prije nego što navodi Nakićenović.

“RISAN U KRAJINI”

       U sedmoj godini Vaso je postao učenik Osnovne škole u Risnu. Dobro je učio, često bio pohvaljivan, a školske godine završavao kao najbolji u razredu. Međutim, samo po učenju – vladanje mu nije bilo primjerno!

       U vrijeme Vasovog dječaštva Risan je imao oko 1500 stanovnika. Početkom XVIII vijeka bilo je samo 18 porodica, a grad se nakon odlaska Turaka počeo obnavljati doseljavanjem Hercegovaca i Crnogoraca.
Ostalo je zabilježeno da je tada u Risnu postojala ''Biblioteka Obšestva risanskog'' formirana na osnovu dogovora Vuka Karadžića i njegova dva risanska prijatelja – imenjaka Popovića i Vrčevića. I u porodici Lazara Ćukovića knjiga je bila česti gost, a Vaso je tu čitao ''libra'' o čojstvu i junaštvu, otporu prema svima koji ugrožavaju nejake. I to je bitno uticalo na formiranje Vasovog karaktera.
Polovinom XIX vijeka Risan je bio na tromeđi, a imao je status opštine kojoj su pripadale još Krivošije, Morinj i Kostanjica, bez susjednog Strpa. Bježeći od turskog zuluma, sve više tamo pristižu novi stanovnici, pa je grad dobio izgled ratničkog trgovačkog centra. ''Risan u Krajini'' bio je grad u kome su zajednički živjeli crnogorski, hercegovački i bokeljski uskoci, zbog čega je Venecija, da bi održala red, uvijek pred Risnom imala veliku topovnjaču – kaže se u jednoj hronici.

VASOV ODLAZAK IZ RISNA

       Serdar Lazar je bio uspješan trgovac. Važio je ne samo za vještog trgovca, nego i vrlo obrazovanog čovjeka. Ljudi su mu vjerovali na riječ. Bio je član risanske pozorišne družine od 1851. godine. Često je uzimao knjige iz risanske biblioteke i čitaonice. Ženio se dva puta. Prvi put sa Stanom Drobnjaković, sa kojom je imao sinove Vasa i Sima i kćerke Dašu i Mariju. Sa drugom, Savetom Stijepović, imao je sina Marka, koji je otišao kod polubrata Vasa u Ameriku i tamo mlad umro, kao i kćerke Aleksandru – Lesu i Vukosavu.

       Kada je imao osam godina Vaso je ostao bez majke, čiji grob je, prilikom dolazaka iz Amerike, uredio kako je prilično imućnim Rišnjanima toga doba. Manastiru Banja poklonio je značajna sredstva za uređenje objekata tog kompleksa.

       Vaso je bio najstarije dijete. Sa deset godina završio je osnovnu školu. Sa odličnim uspjehom. Rišnjani su, jedan drugome, govorili: ''Dao bog da ti djeca budu kao Vaso Lazarev!'' U svemu je prednjačio i ispoljavao iznenađujući samostalnost. Međutim, njegovom ocu bilo je krivo što je kod svog, fizički snažno građenog sina primjećivao prijeku narav. Zamišljeno je mrmljao: ''Gdje će kruška, no pod krušku?!''
Mnogi su Lazaru govorili da bi bila šteta da mu se ''pametni mali'' izgubi u zaostaloj risanskoj sredini. Smatrali su da ga treba poslati da nastavi školovanje. Lazar, koji je tada ostao bez supruge, dvoumio se: gdje da ga uputi. A i bilo mu je žao dječaka odvojiti od sebe. Ipak, shvatao je da će biti najgore ako ga ostavi kod sebe.

       Kada je stiglo pismo Vasovog tetka Sima Katurića, koji je živio i radio u Trstu, Lazar se nekoliko dana dvoumio. Žao mu je bilo puštiti dijete u bijeli svijet, a zrelo razmišljanje mu je ukazivalo da je to u interesu talentovanog dječaka. (Vaso je kasnije pričao kako mu je trenutak kada mu je otac saopštio odluku ostao duboko urezan u pamćenju.) Pozvao ga je da izađu ispred kuće. Sjeli su na kameni pižuo. Dugo su ćutali. Vaso ga je gledao i sam u nedoumici i primijetio da su ocu počele teći suze niz obraze. Dugo i predugo je to trajalo, kod se Lazar prenuo i rekao: “Moj junače, došlo je vrijeme da se rastajemo. Ideš u Trst, kod tetke da nastaviš školovanje. Šteta da se ovdje izgubiš...'' Zbunjen i iznenađen čudnim ponašanjem uvijek otresitog oca, Vaso je kratko rekao: “Dobro, tata... Kad ti tako kažeš...”

       Došao je dan Vasovog oproštaja i odlaska u Trst. Bilo je proljeće. Vaso i njegovi, na malom pristaništu u Risnu, čekali su da dođe brod. Bili su tu i mnogi Rišnjani, Vasovi drugari, brojna svojta, prijatelji... Kad se brod iz pravca Morinja primakao luci, počelo je grljenje, opraštanje, suze. Otac mu je rekao: “Moj junače, ne mogu te pratiti u Kotor, jer ne bih mogao još jednom da preživim ovaj trenutak! Puklo bi mi srce!”
I otišao je ''mali'' serdara Lazara. Taj anonimni dječak kasnije će se mnogoput vraćati Risnu kao čuveni Vaso Ćuković, veliki narodni dobrotvor, ugledni američki biznismen i poznati kockar – hazarder, koji je u životu mnogo gubio, ali i dobijao...

       U Kotoru se sa malog broda ukrcao na veliki. Sjedio je sam i tužan na drvenoj klupi, “gledajući” sliku rodne kuće i opraštanje od porodice. Odlazio je daleko, u nepoznato. Nije ni pomišljao da će mu Trst biti tek luka na proputovanju, u novi život. Mislio je kako će se nakon školovanja vratiti u Risan, kao obrazovan čovjek. No, i ovom prilikom život je htio drugačije...

       U Tršćanskoj luci čekali su ga tetka Ana, majčina sestra i tetak Semeon Katurić. Upisali su Vasa u Trgovačku školu, a istovremeno je bio šegrt u jednoj grčkoj trgovačkoj firmi. I na poslu i u školi bio primjeran. Za kratko je savladao osnove grčkog jezika. Potom je pohađao i kurseve njemačkog i italijanskog. Tetak ga je podsticao riječima: ''Vrijediš onoliko koliko znaš jezika. Uči, samo uči, moj, Vaso!''

ODLUKA O ODLASKU U AMERIKU


       Jednoga dana, u proljeće 1877. godine, posjetio ih je u Trstu ugledni gost - kapetan duge plovidbe Vaso Paprenica, sa suprugom. Gostima se Vaso požalio kako se u Trstu teško živi, da je narod sve siromašniji i da nema ni mogućnosti da se zaradi. Kapetan Paprenica mu je je rekao i da se u Risnu veoma teško živi. Simo Katurić je prekinuo to neprijateno jadanje i zapitao:
- Ima li izlaza kapetane?
- Ima, ima, kako da ne! Treba ići u Ameriku. To je obećana zemlja! Tamo sa nestrpljenjem očekuju dobre radnika. I ja ću tamo!
Bilo je to doba najveće migracije Bokelja u Ameriku, ili ka lukama Crnog mora. Brđani su, uglavnom, odlazili u Ameriku, a dio pomorski obrazovanih Bokelja u crnomorske luke, gdje su lako dobijali zaposlenje. Skoro četvrtina mladih, radno sposobnih Rokelja, bila je već u Americi. I mnogi od preostalih su se spremali da pođu ''preko bare''.

       Kapetan Paprenica govorio je ubjedljivo u korist života u Americi i saopštio da će otići sa suprugom i prijateljima. Kada je taj čovjek otišao iz tetkove kuće, u Vasovoj glavi rojile su se misli o priči iskusnog kapetana. Razmišljao je o boljem životu. Sjeo je i napisao pismo ocu: ''Oče, meni je dosta Trsta. Dobro mi je kod tetke i tetka, da ne može biti bolje. Ipak, ja bih u Ameriku...”

       Otac i sam oduševljem onim što je čuo o Americi i životu tamo, ali i oprezan zbog priča raznih mešetara, poručio je sinu da iskoristi priliku ako mu se pruži i tamo potraži sreću.
Kada je dobio odobrenje od oca, počeo je pripreme za odlazak. Bio je sakupio dovoljno novca za put i prve dane u Americi, dok ne nađe posao.

TAMNE MRLJE U BIOGRAFIJI

       U Ameriku je iz Trsta krenuo 1877. godine u devetnaestoj godini života, ali – preko Njemačke. Pretpostavlja se da se i na njega, kao vojnog obveznika, odnosila naredba austrijskih vojnih vlasti o odlasku u Ameriku, tek nakon završene 24. godine.
Nakon 12 dana putovanja Vaso je stigao u Njujork – grad u mojem je počela američka odiseja mladog Rišnjanina.

       U Vasovim biografijama, zavisno od izvora, ima puno kontradiktornosti o njegovom bitisanju na američkom kontinentu. Najnoviji izvori (Monografija Bolnice ''Vaso Ćuković'', ''Risan i njegove porodice – Lazara Drobnjakovića'', list ''Boka'' i drugi) i ne spominju da je Vaso Ćuković bio, između ostalog, kockar i vlasnik kockarnica, te da je dio svoga bogatstva stekao kao vrhunski hazarder.

       Prema američkim izvorima, Vaso je bio ''čovjek koga je kocka htjela''. U časopisu ''Serb World'' koji je izlazio u Tuchonu, u Arizoni, Philip Hart, istraživač Vasovih aktivnosti, objavio je tekst sa naslovom ''Baron

NEDOČEKAN “ČETVRTI ŽIVOT”


       Kada je Vaso, 1922. godine, došao u posjetu Risnu, da svoju suprugu upozna sa rodnim krajem, ali i da makar malo utoli nemjerljivu žeđ za svojom postojbinom, već je bio ugledan američki biznismen. Rišnjanima je tada govorio je da u Americi živi svoj treći život. Ostalo je zabilježeno da je Vaso to ovako objašnjavao: ''Prvi svoj život sam živio u Risnu, drugi u Trstu, a treći u Americi. A, ako mi veliki Bog da, četvrti i najljepši, ponovo ću da proživim u mojem Risnu''. Ta životna želja, međutim, nije mu se ispunila. Smrt ga je pretekla dok je “putovao” ka željenoj mirnoj životnoj luci.

KAKO JE OTAC VASPITAVAO VASA


Kao osnovac Vaso je bio vrlo živahan, pa i nestašan. Hroničari su o tome zabilježili i jednu zanimljivu anegdotu. Jednom Vaso vidio dječaka, tri-četiri godine starijeg od sebe, kada je zgrabio nekog psa i bacio ga u more. Vaso se naljutio i sijevnule su pesnice - izudarao je tog dječaka, pa mu mirno kazao: “To ti je zato što si bacio nedužnu životinju u more!” Kada je Vaso došao kući, dočekao ga je otac, koji je već bio čuo za Vasovu tuču. Pozvao je sina, a Vaso je sa strijepnjom i strahom od batina prišao. Otac mu je, međutim, rekao: “Dođi, Vaso, da te poljubim! Vazda treba štititi slabijeg!” Tako je Vasa vaspitavao otac, serdar Lazar. Dječak koji je dobio batine bio je sin felbebera, austro-ugarskog komandanta mjesta, pa je to uzrokovalo i širi konflikt, ali je otac ostao dosljedan.


Opsjednutost hazarderstvom


       Nakon 12 dana putovanja Vaso je kao devetnaestogodišnji mladić stigao u Njujork – grad u kojem je počela njegova odiseja u “obećanoj zemlji”. Zbunjen, pa i prestrašen onim što je vidio, lutao je ulicama i razmišljao. Istina, u džepu je imao neku ušteđevinu, ali veoma skromnu za Njujork, pa je morao što prije naći posao. Gdje, kako, sam u tuđoj zemlji, bez poznanika i prijatelja...

INFICIRAN “ZLATNOM GROZNICOM”

       Na svu sreću, naišao je na neke iseljenike iz Boke koji su pokušavali da mu pomognu za zaposlenje. Godina 1877. i 1878. pripremani su predsjednički izbori u Americi, pa ni država ni gazde nijesu zapošljavali nove radnike.

       U Kaliforniji je dominirala ''zlatna groznica''. Mnogi su bezglavo jurili tamo, računajući da će brzo doći do lake zarade. I Vaso je otišao tamo jer je računao da će lakše doći do bilo kakve zarade.
Iako je trka za zlatom u Kaliforniji počela još 1849. godine i nakon dugo vremena je za taj ''krvnički'' posao nedostajalo radnika. Mnogi nesretnici su stradali u rudnicima, drugi su morali otići zbog iscrpljenosti, a veliki broj njih napuštao je posao zbog bolesti. Zato je u Kaliforniji bilo mjesta za sve nove koji su željeli da rade.
No, tamo su djelovali i mnogi prevaranti, lopovi, pljačkai – riječju, ljudi niskog morala. Za neiskusnog mladića kao što je bio Vaso, dolazak u Kaliforniju trebao je da predstavlja veliki izazov, ali i dragocjenu školu.

SPASONOSNI ROĐAK

       Imao je veliku sreću. Slučajno je sreo rođaka Steva Ćukovića, koji ga je srdačno prihvatio i obezbijedio mu je posao. Uporni i vrijedni Vaso je radio, a noću je pohađao Jezuitski koledž Svete Marije, gdje je marljivo izučavao engleski jezik, svjestan da može opstati u Amrici samo ako dobro nauči jezik. Brzo je i lako učio jer su mu, kako je kasnije kazivao, ''jezici dobro išli''.
Vaso je u isto vrijeme učio kako se vode knjigovodstvene knjige a stekao je i znatno iskustvo kako se lakše može doći do zarade. Susrijetao je ljude iz Boke kotorske od kojih su mnogi bili u Kaliforniji od 1949. godine kada je počela “zlatna groznica”. Iako su ulagali sve, pa i vlastite živote, samo rijetki su se obogatili. Tu je Vaso saznao za tragičnu smrt više Bokelja i Crnogoraca.
Kada je Vaso došao u Risan 1922. godine pričao je: ''Bila je premija što sam intrao na moga rođaka koji mi je bio ustupio i svoju postelju!'' I dobro je pamtio usluge. Steva je pazio i pomagao sve do njegove smrti 1927. godine.

DOLAZAK U NEVADU

       San Francisko, u vrijeme Ćukovićevog boravka, bio je grad vreve, meteža, brojnih protuva i besposličara, zbog čega se bila pojavila velika konkurencija na tržištu radne snage. Nije to bio ambijent za Vasov mentalitet. Zato je odlučio da potraži mjesto gdje je mogao bolje da iskoristi sposobnosti. Stigao je u Nevadu, u grad Ren.
I opet je imao sreću. Zaposlio se, neumorno radio i ubrzo stekao znatnu ušteđevinu. Brižljivo je čuvao svaki dolar, da bi mu se našao za “crne dane”. Uskoro je osnovao i vlastito preduzeće. Kupio je veći kompleks zemljišta, da bi, potom, u jednoj neuspjeloj transakciji izgubio sav imetak!
U Nevadi je moglo, uz težak rad, da se dobro zaradi. U prometu je bilo dosta novca. I nakon što je bezuspješno pokušao sreću u rudnicima Vaso Ćuković je našao posao u nekoj maloj srpskoj bilijarnici. Bila je to prava prilika da nauči još jednu vještinu. Radeći na čišćenju patosa u dvijema prostorijama gdje se igrao bilijar, Vaso je za kratko vrijeme izučio bilijarski zanat. Postao je skoro nepobjedljiv, pravi bilijarski ekspert. Tako je počeo i da dosta dobija. Posjetioci su se čudili gdje je taj momak, stranac tako ovladao vještinama bilijarske igre.

BILIJARSKI STO KAO INSPIRACIJA

       To kao da je bio podstrek da Vaso počne da izučava i kockarske vještine. Pažljivo je pratio ponašanje tada najuglednijih kockara: način igranja, ulaganja, psihološke i druge trikove kojima su se služili. Valjda je predosjetio da će mu dobro izučen kockarski zanat donijeti kasnije veliko bogatstvo?!
Počeo je i zvanično kockanje. Ljudi su govorili da ga kocka hoće. Vaso je, pak, mislio da je to mnogo više rezultat temeljnog poznavanja tog “zanata”. Već tada je Vaso krenuo da dio zarade poklanja onima koji nemaju dovoljno. Zabilježeno je da mu je jednom prijatelj kazao: ''Dobro koje činiš sjutra će biti zaboravljeno!'' da bi mu on, gledajući ga ispod gustih trepavica, odgovorio: ''Nije važno! Ipak, treba uvijek činiti dobro!''
Toga nečala se držao čitavog života.

VASO BOLJI I OD ERPA

       No, veliki hazarder u kakvog je stasao Vaso Ćuković uskoro je doživio novi veliki gubitak. Na kocki zarađenih 46 hiljada dolara uložio je u nekretnine i opet sve izgubio. Ostalo je nepoznato kako i zašto? Ipak, nije bio obezglavljen gubitkom, niti ga je pogodio “pad na dno”. Odlučio je da opet počne ispočetka.
I ponovo je uspio. Kroz godine koje su uslijedile postao je jedan od vodećih kockara američkog zapada. List srpskih emigranata “World” je zapisao: ''Kockari zapada kao Way Erp i Bat Masterson za većinu Amerikanaca predstavljaju veliku misteriju. Oni su u petoparačkim romanima i vestern filmovima opisani kao ljudi od poštenja, hrabrosti i akcije. U tom hramu vestern-heroja ugledno mjesto pripada jednom srpskom emigrantu – Vasu Ćukoviću, iz Denvera, Kolorado.''
Tu visoku ocjenu Vaso je zavrijedio u doba kada se o njegovoj vještini kockanja počelo govoriti i u gradovima gdje je, takoreći, rođena kocka i gdje su igrali najpoznatiji kockari Amerike i tadašnjeg Zapada.
Vaso je, dakle, u nekoliko navrata, na vlastitoj koži, spoznao da se ono što je u Americi godinama stvarano može izgubiti za kratko vrijeme. Sam bi sebi, kada mu se to dešavalo, govorio: ''Nije važno – bilo pa prošlo. Tjeraj dalje!'' I tako je bilo.

KOCKANJE KAO ZANIMANJE


Da bi se mogla shvatiti aktivnost Vasa Ćukovića u SAD, posebno kockanje – glavni posao kojim se tamo bavio, treba objasniti njegovu pojavu i razvoj na tom području. U doba naseljavanja Zapada u Americi su kockari imali drugačiji status, nego od početka prošlog vijeka. Ljudi koji su putovali američkim zapadom uživali su veliki ugled, naročito oni što su igrali ''faro'', vrtjeli ''točak sreće'' – rulet, ''crni džek'' i druge igre i smatrani su imanentno poslovnim ljudima.
Kockanje je, dakle, tada bilo specifičan zanat kojega niko nije smatrao nemoralnim, ako se igralo pošteno, u skladu sa propisanim pravilima. Sve je bilo legalno i vlast u tome nije vidjela nikakvo zlo. Za jedan broj ljudi kockanje je bilo sastavni dio života - jedini zanat. Ipak, i u SAD-u su kockare neki smatrali lošim ljudima. O tome, ali i o Ćukoviću kao kockaru pominjani list ''Serb World'' piše:
''Neki moderni tumači istorije Denvera, gdje je Vaso imao više kockarnica, od njega su pokušali da stvore Al Caponea toga podneblja. To je bio jednostrano pogrešan zaključak. On je kockanje smatrao kao svoj posao i u tome imao veliku sreću, prvo kao kockar i kasnije kao vlasnik kockarnica. Ćuković je u to vrijeme uživao veliki ugled. Bio je postao savjetnik i povjerljivi čovjek jednog od najznačajnijih političkih bosova u istoriji Denvera – majstora Roberta Speera''.
Ovdje valja ukazati da se u izvorima objavljenim u bivšoj Jugoslaviji, u biografijama Ćukovića, nigdje ne govori da je on bio kockar i vlasnik kockarnica. U Titovo doba kocka je bila za ljude ''niskog morala''. Zato su naši autori zapisa o Vasu Ćukoviću izostavljali njegovo kockarsko umijeće da ga ne bi “uvrijedili”. Jer, kako da narodni dobrotvor bude kockar?!

STRAHOVANJE ZA OBRAZ DOBROTVORA


       Utisak je da naši izvori, u doba komunističke Jugoslavije, nijesu pominjali Ćukovićevo zanimanje za kocku, jer se moralo voditi računa o ''obrazu'' tog narodnog dobrotvora. Zato se pisalo da je imetak stekao trgovinom i sticajem srećnih okolnosti da je ''na njegovom imanju otkrivena nafta''!?! U tim izvorima nije pisalo kako je Vaso stekao novac za otvaranje najekskluzivnijih kockarnica u Denveru. Zato se ovdje koristitimo podacima iz američkih izvora. Dodajmo i da u Istorijskom arhivu u Kotoru i Opštinskom arhivu u Herceg-Novom, postoje obimni dosijei o Vasu Ćukoviću. Uz ostalo, tamo je i famozni testament o čijoj se vjerodostojnosti, između dva rata, dugo vodila javna polemika. Postoje razlike u ocjena da li je Vaso Ćuković bio kockar, ili nije, ali je sigurno da je bio veliki hazarder, zbog čega je u više navrata dospijevao do prosjačkog štapa. Isto tako, nakon totalnopg kraha, iz pepela je, kao Feniks, ubrzo stvarao ogromna bogatstva. Potom je stekao toliko novca, da više nije, takoreći, ni mogao izgubiti ogromno bogatstvo. Nesporno je i da je Vaso bio čovjek prijeke naravi. Snažan, kao od stijene odvaljen, upuštao se i u fizičke sukobe, prvenstveno braneći slabe i nejake. Međutim, uvažavan je kao čovjek naglašenog poštenja i velikog srca koji je pomagao, ne žaleći novac, svakome kome je bilo potrebno. U finansijsku pomoć i liječenje ljudi uložio je milione dolara.

ČOVJEK KOGA JE KOCKA HTJELA


U biografijama Vasa Ćukovića, zavisno od izvora, ima puno kontradiktornosti, prvenstveno o njegovom bitisanju na američkom kontinentu. Najnoviji izvori (Monografija Bolnice ''Vaso Ćuković'', ''Risan i njegove porodice – Lazara Drobnjakovića'', list ''Boka'' i drugi) i ne spominju da je Vaso, između ostalog, bio kockar i vlasnik kockarnica, te da je dio svoga bogatstva stekao kao vrhunski hazarder. Američki izvori, pak, tvrde da je Vaso bio ''čovjek kojega je kocka htjela''. U časopisu ''Serb World'' koji je izlazio u Tuchonu, u Arizoni, Philip Hart, istraživač Vasovih aktivnosti, objavio je tekst sa naslovom ''Baron - milju visokog grada'' u kojem su podaci o Vasovom životu u Risnu i Trstu identični sa našim izvorima. Zato se može opravdano zaključiti da su i istraživanja u Americi takođe tačna.


Vaso - mjera i za Kaponea



       Kockanje je tada bilo specifičan zanat koji niko nije smatrao nemoralnim, ako se igralo pošteno, u skladu sa propisanim pravilima. Kockanje je, dakle, bilo sasvim legalno i američke vlasti u tome nijesu vidjele nikakvo zlo. Za jedan broj ljudi kocka je bila sastavni dio života, posao, u stvari. Istina, i u SAD-u su kockare neki smatrali lošim ljudima.
O tome, ali i o Ćukoviću kao kockaru, pominjani list ''Serb World'' piše:
''Neki moderni tumači istorije Denvera, gdje je Vaso imao više kockarnica, od njega su pokušali da stvore Al Caponea toga podneblja. To je bio jednostrano pogrešan zaključak. On je kockanje smatrao kao svoj posao i u tome imao veliku sreću, prvo kao kockar i kasnije kao vlasnik kockarnica. Ćuković je u to vrijeme uživao veliki ugled. Bio je postao savjetnik i povjerljivi čovjek jednog od najznačajnijih političkih bosova u istoriji Denvera – majstora Roberta Speera''.

“DOBRO I ZLO SE SMJENJUJU”


       Rekosmo da se prvih godina boravka u Americi Ćuković kratko zadržavao na jednom mjestu. Iz Njujorka je otišao u Nevadu, pa odatle u San Francisko, potom u Reno. Nakon toga uputio se u Sietl, u državi Vašington, na Pacifiku, gdje je stekao veliki imetak.
U gradu Siatlu bio je ponovo ''stao na noge''. Stekao je bio veliku imovinu, vrijedniju od one izgubljene u Renu. Međutim, uskoro je opet izgubio sve što je imao. Ni tada nije klonuo, govorio je da mu to teško ne pada jer vjeruje da se “dobro i zlo smjenjuju”. Tako je znao da kaže: “Koliko uz brdo, toliko i niz brdo!”
Spakovao je kofere i krenuo ka državi Ajdaho. Tu je radio u šumskim preduzećima i trgovinama, ali nije mogao da obezbijedi sredstva potrebna za otvaranje samostalnog preduzeća. Nekoliko godina lutao je po Kaliforniji trgujući svježim grožđem, narandžama, vinom, a zatim je, zakupljujući voće u državama Oregon i Vašington, krenuo za Omahu, u državi Nebraska. Tu se zaposlio u nekoj kompaniji. Ocijenio je uskoro da ni tu ne može uspjeti, pa je, uštedjevši nešto novca, odlučio da pođe na Aljasku, znajući da se na dalekom sjeveru teško živi, ali i da dobro uspijevaju oni ljudi koji su čvrsti i riješeni da uspiju. Na Aljasci su bile velike nadnice, a moglo se ponešto i uzgred zaraditi. Jednog dana, nabavio je zimsku odjeću i iznenada se oprostivši od svojih prijatelja i poslodavaca, preko države Kolorado, uputio se ka novom cilju, ka Aljasci. Put ga je doveo u grad “velike nade” – Denver. Taj veoma hladni 15. januar 1891. godine, kako se ispostavilo, bio je presudni trenutak u njegovom životu.

DENVER – OBEĆANI GRAD


       Kada je, na putu za Aljasku, stigao u Denver Vaso Ćuković – inače uvijek spreman da u trenutku donese odluku – riješio je da malo odmori, ostane sedmicu-dvije u Denveru, pa produži dalje. Nije mogao ni slutiti da je u tom gradu završio svoja brojna skoro besciljna lutanja prostranstvima SAD-a i da je time zakoračio u svoju ciljanu budućnost, u bolji život.
Iako je mraz sezao do kostiju, Vaso je odmah obišao Denver. Dopao mu se. Narednih dana je posjetio i okolinu grada, koji se nalazio na visini 1600 metara nad morem. Kako je znao da studiozno razmišlja, nakon dvije, tri sedmice odlučio je da tu ostane i tu okuša sreću: uloži u neki posao ušteđevinu od 74 hiljade dolara.
Mladi Rišnjanin uspio je da se zaposli u kompaniji koja se bavila prodajom nekretnina. Posao je dobro napredavao, jer to je bilo vrijeme kada se narod masovno premještao sa istoka na zapad SAD-a.
Denver se brzo širio i izgrađivao: gradili su se kuće za stanovanje, hoteli, poslovne zgrade za banke, trgovine... Denver je iz dana u dan stasavao u velegrad. A Vaso nije ni slutio da će, više godina poslije, taj grad dobiti nezvanično ime ''Vasova imperija''. Upravo po njemu.
Ćuković je tu počeo novi posao. Odlučio je da sav kapital uloži u kocku. S obzirom na dolazak mnogo ljudi, koji su imali i dosta novca, računao je da se na taj način može dobro zaraditi. Temeljno je proučio način života i ponašanje Amerikanaca, njihove sklonosti, rad američkih ustanova, zakonske propise i posebno običaje. Smatrao je da će uspjeti ako svuda, i u svakom pogledu, pokaže čestitost i profesionalan odnos.
U međuvremnu, dobio je i državljanstvo SAD. Iz dana u dan je rastao njegov konto u banci, a time i njegov ugled. Nedugo potom postao je jedan od najuglednijih i najcjenjenijih ljudi u Denveru. Malo-malo, pa su savjete i mišljenja od njega tražili poslanici i senatori države Kolorado, pa i oni iz federalnih institucija u Vašingtonu.

VLASNIK ''NAJLJEPŠE KOCKARNICE U ZEMLJI''

Gazda Vaso postao je veoma poslovan i ugledan čovjek. Vjerovao je ljudima i tražio da mu vjeruju. Ostalo je zapisano da je gradonačelnik Denvera rekao svom službeniku: ''Ugovor sa Ćukovićem ne treba praviti, jer je njegova riječ jača od bilo kakvog potpisa, bilo gdje ovjerenog''.
O tome evo i zapažanja reportera “Serb Worlda”, Philipa Harta:
''Kao kockar, Ćuković je kockanje htio pretvoriti u ozbiljan posao. Borio se protiv svih prevarantskih igara i bio je protivnik alkohola. Poznat kao trezvenjak eleminisao je piće 'na račun kuće'. Kada je uvedena prohibicija nije bio - poput ostalih - ožalošćen, iako je to moralo da ima odraza na lošije poslovanje njegovih objekata. Pridržavao se izreke: 'Niko ne smije stati u odbranu alkoholizma'”.
Njegova prva kockarnica bila je čuvena ARCADA, tada opisivana kao ''najljepša kockarnica u zemlji''. Budući da je konkurencija bila velika, jer je u Denveru bilo izuzetno mnogo kockarnica, Vaso se držao devize da svaka igra mora da privuče i zainteresuje goste. To je postigao služeći se provjerenim poslovnim metodama. U njegovim lokalima zakon je bio: niko ne smije po bilo koju cijenu varati, saka igra mora biti poštena i posao se odvijati u egzotičnom ambijentu. Tako je Vaso od prvoga dana važio za poštenog kockara.
Enterijer kockarnice uključivao je i bar, dug 30 stopa, bio je od mahagonija i brojnih francuskih ogledala. ''Arcada'' je imala luster koji je tada koštao 600 dolara i vrata samo 100 dolara jeftinija. Za osvjetljenje prostorija služio je ogromni luster, vrijedan hiljadu dolara, sa maštovitom slikom tigra na njemu. To je bilo izazovno rješenje jer je tigar simbolizovao igru ''faro'', tada najpopularniju na zapadu Amerike i Ćukovićevu specijalnost.

DOBAR GLAS DALEKO SE ČUJE

       Posao se dobro razvijao. Za Vasa i njegovu kockarnicu saznalo se i daleko van Denvera. Kockari velike reputacije, koji su život proveli baveći se tim zanimanjem, veoma su rado dolazili u Ćukovićevu kockarnicu, kako zbog izvanrednog luksuza, tako i načina kako su bili dočekivani. Više od toga klijente je privlačila spoznaja da je u njoj sve pošteno i da nema prevara kao u drugim kockarnicama.
Tada se često pisalo o aferama koje su se dešavale u salonima za kockanje. O kockarnici ''Arcada'' nije nikad niko izgovorio ružnu riječ. U slučaju bilo kojeg spora Vaso ga je uvijek rješavao na štetu kuće.
Ubrzo je ta prva Ćukovićeva kockarnica bila je pretijesna da primi sve koji su željeli kockati u Denveru – tada glasovitom gradu kocke. Vlasnik Vaso, biznismen po rođenju, nemiran čovjek, uvijek spreman na rizik, nije riskirao kada se odlučio da izgradi još jednu kockarnicu.
Zajedno sa svojim partnerom, Ed Chaseom, zakupio je zgradu ''Navarre'' izgrađenu 1880. godine, s namjerom da bude u njoj ženska škola. Njegov ortak Chaseo, bio je lider kockarskih igara na zapadu, čovjek koji je mnogo godina proveo u toj sredini. Uživao je renome “kralja kockara”. Kada se udružio sa Ćukovićem izjavio je da mu je velika čast udruživanje Vasom. Takva izjava je za doseljenika iz Boke značila vrhunsko priznanje, veće nije mogao dobiti od tako autoritativnog kockara – majstora tog zanata.
Taj korpulentni Irac, sklon nekontrolisanim istupima, često nije vladao situaciom dok je Ćuković bio miran, dovoljno odmjeren i umjeren, rezervisan ali i konzervativan za američka shvatanja. Iako nijesu nikada prije skupa radili, i bili po svemu suprotni, veoma su se dobro slagali, pa je ''Navarre'' ubrzo postala najveća i najuglednija kockarnica, ne samo u Denveru nego i u državi Kolorado.
''Navarre'' je bila elegentna kockarnica, namijenjena samo za otmene kockare, koji su vodili računa ne samo o svom ponašanju nego i o načinu oblačenja. O puštanju ili nepuštanju u njene prostorije odlučivali su stražari na ulazu. Njihova se odluka morala poštovati, bez pogovora. Ta kockarnica imala je i poseban restoran. Bar je bio bijele boje ukrašen kristalom, a namještaj ornamentisan u viktorijanskom stilu. Zgradu je ukrašavala umjetnička slika ''Nakon kupanja'', koja je ilustrovala žensku ljepotu. U kockarnici sobe su bile presvučene plišem, kao i fotelje što su se tu nalazile.
Vlasnici su dozvoljavali samo pošteno kockanje, a grdno bi se proveo onaj ko bi se o to ogriješio. I tako su ortaci, kao i ranije sam Ćuković, zavrijedili ugled i poštovanje građana Denvera.

KOCKA KAO POSAO, A NE ZADOVOLJSTVO


       O tome kakav je Vaso Ćuković bio, kao čovjek i biznismen, tokom dugog boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, Philip Hart, Amerikanac, autor njegove opširne biografije, uz ostalo, je zapisao i ovo: ''Čuković je bio veoma uspješan kockar jer je, prije svega, bio dobar biznismen. Nikada nije pio. Igrao je samo radi posla, nikada iz zadovoljstva. Igrao je pošteno i izbacivao varalice i kartaške derikože. Zdepast, sa smeđom kosom i brkovima, staromodno odjeven, nije izgledao kao egzotičan igrač. Bio je prijateljski nastrojen i šarmantan, ali takođe bio je prijeke naravi i ni u kom slučaju nije bio osoba koju je neko mogao lako prevariti.'' Ponovimo da se u domaćim izvorima ne spominje da je bio kockar. U Titovo doba kockanje je bilo samo za ljude ''niskog morala''. A Vasa donatora nijesu htjeli “uvrijediti”...

PRVI DOLAZAK IZ AMERIKE U RISAN

       Iz američkih izvora saznajemo još po nešto čega u Vasovoj “zvaničnoj” biografiji nema, a ni u arhivskim papirima. Tamo piše: ''U 1902. godini, tada dobrog imovnog stanja i velikog ugleda u građanstvu, Vaso pođe iz Denvera za Njujork, pa produži za Evropu da posjeti svoje mjesto rođenja, Risan. Tamo je obišao svoje sestre, rođake, drugove i prijatelje iz djetinjstva i poklonio se grobovima svojih predaka. Vidio je sve što je njemu bilo drago u Risnu i užasavao se od teškog austro-ugarskog pritiska nad narodom. Ponovo se vratio iz Trsta u Denver, da dalje napreduje u svojoj djelatnosti...'' O tom Vasovom boravku u Risnu nije ostavljen nikakav trag. Nigdje, u dostupnim izvorima, nije registrovan. Neki misle da je to zato što Vaso tada nije bio dovoljno poznat u rodnom kraju, iako je u to teško povjerovati.

NIJE VOLIO PISMA SA “CRNIM VIJESTIMA”


       Tog fizički snažnog čovjeka nije mogla slomiti nikakva životna nepogoda. Volio je da ima puno novca, ali i da njime pomogne one koji nemaju. Kada bi u Ameriku stigao neki Rišnjanin ili Bokelj, Vaso im je priticao u pomoć, davao im novac ''da im se nađe pri ruci, za početak''. Svi oni su ga pamtili do kraja života. Kada bi dobio poneko od rijetkih pisama iz domovine – kako je zapisano - uvijek bi zadrhtao. Znao je, naime, da mu ona najčešće donose ''crne vijesti''. Pisma su mu javljala o smrti njegovih najbližih i najdražih. Tada bi se, zapisali su njegovi biografi, povukao u sebe i danima ćutao i kući na poslu. Niko ga nije smio uznemiravati jer su njegove kolege znale da je to teško podnosio.

DJECI GUBITNIKA POKLONIO KUĆU

Evo dvije zanimljive anegdote koje ilustruju Vasovu prirodu i karakter. Jednom je došla kod njega neka mještanka, sa četvoro djece. Svi su plakali. Vaso je, ne sluteći što se desilo, počeo da miluje djecu. Žena mu je objasnila da su izbačeni iz kuće, jer je njen muž izgubio na kocki. Molila je da ostanu još nekoliko dana u tom domu, dok se snađu. Vaso im je, ne dvoumeći se, rekao: “Idite kući. Dok se ja pitam, nikad iz kuće nećete biti izbačeni!” Preturao je po priznanicama i našao dokumenat o zalogu te kuće i pocijepao ga. No, time priča nije završena. Nakon izvjesnog vremena u kockarnici se pojavio muž te žene. Da opet okuša sreću. Vaso mu je prišao i zamolio ga da se okrene. Potom ga je nogom udario u zadnjicu: ''Napolje iz moje kockarnice!'' Kažu da je ta Amerikanka svake nedelje, nakon njegove smrti, palila svijeću na Vasovom grobu. Inače, ta priča kako je Vaso, radi djece, poklonio kockaru izgubljenu kuću brzo se pročula Denverom. Od tada je bio još cjenjeniji i ugledniji... Zabilježen je još jedan slučaj. Prilikom posmatranja kockara Vaso bi ponekad načinio karakterističanu grimasu kad neko pogriješi. Primijetio je da jedan od igrača krade. Kada je partija završena, ustao je i pokazao partnerima u igri da je taj učesnik varao. Prišao je varalici, uhvatio ga za uši i podigao sa stolice. Okrenuo ga i uslijedila je noga u zadnjicu, uz zabranu ulaska u kockarnicu. Izbacujući ga, doviknuo mu je: ''Upamti - ja ne trpim lopove! Hoću da ljudi ovdje pošteno gube ili dobijaju!'' Uvijek se tako ponašajući, njegove kockarnice su imale reputaciju ''poštenih'', pa se u njima obrtalo više novca nego u ostalima.

SAVJETNIK GRADONAČELNIKA DENVERA

       Ćuković i njegov tadašnji ortak Juhny Huges dva puta su, tokom 1899. godine, bili u zatvoru zbog vođenja kockarnica. To ih, međutim, nije posebno brinulo. Platili bi kazne po stotinak dolara i nastavili posao.
Tih godina, Baptistička crkva i razne humanitarne organizacije povele su dobro osmišljenu i organizovanu akciju tražeći da se kockanje protjera iz Denvera. Istina, već je bio donesen zakon koji nije dozvoljavao igre na sreću, ali su se one i dalje odvijale zahvaljujući “rupama” u propisima. Iako je, dakle, kockanje bilo zakonom zabranjeno, mnogi se na to nijesu obazirali, jer su kazne bile tako male da su ih vlasnici kockarnica bez problema plaćali.
Da bi opstao sa svojom ''denverskom imperijom'' Ćuković je trebao biti ne samo uspješan biznismen nego i vješt političar. Kao kockar najvećeg kalibra, Vaso se upoznao sa Robertom Speerom, predsjednikom Odbora policijskih komesara i političarem od karijere. Ta veza pretvorila se u duboko prijateljstvo koje je trajalo sve do Speerove smrti, kome je Ćuković, u znak pijeteta, namjeravao podići spomenik u Denveru, uz znanje nove vlasti, koja je izuzetno cijenila njegov doprinos izgradnji i napretku tog grada.
U međuvremenu, u borbi protiv kocke udružili su se Savez za poštovanje društvenih normi, uz podršku Protestanske crkve i Udruženje mladih hrišćana. Bili su dobro organizovani na teritoriji svih američkih država. Tražili su i od školske djece da im se pridruže, ukazujući da njihovi roditelji tamo troše svu zaradu.
Aktivnosti na zabrani kockanja ubrzano zu se širile. Mnogi ugledni domaćini kockajući se u Vasovim kockarnicama prekonoć su postojali siromasi. To je izazvalo sažaljenje njihovih susjeda i priajtelja koji su davali podršku svakome ko je radio da se iskorijeni zlo – piće i kocka. Na čelu te akcije bile su i neke veoma ugledne crkvene vođe.

ZATVARANJE KOCKARNICA

Jedan od najžešćih neprijatelja kocke i kockanja bio je vrlo ugledni pastor baptističke crkve u Bethano Rev Henry Pirhama koji je stalno tražio od vlasti da povedu energičnu akciju protiv ignorisanja zakona protiv kocke, odnosno tražeći njegovu dosljednu primjenu. Obilazio je mnoga mjesta i držao vatrene govore. Jednom prilikom je rekao i ovo: ''Kockanje je smrtni porok koji predstavlja uništavanje mladog čovjeka, opustošen dom, slomljena srca žena i majki. Kockarski kraljevi Denvera Shase, Ćuković i njima slični su društveni paraziti i oni odnose mnoge živote iz ovoga društva...''
Vasov prijatelj Robert Speer, jedan od vodećih političara u Denveru, tada se našao u teškoj dilemi: da li da zaštiti svoga prijatelja i progleda mu kroz prste, ili da se založi za zatvaranje kockarnice?!
Zbog tolerisanja Ćukovićevih kockarnica novine su pisale da je i sam Speer postao “dio kockarskog društva”. Nastala su previranja, tim prije jer su se približavali novi izbori za gradonačelnika Denvera. Speer je, kao demokrata, imao podršku stranačke mašine, zatim rudara, doseljenika i vlasnika saluna. Uz njega su sa velikim finansijskim sredstvima stajali i lokalni kockari od kojih je najuglediji bio Ćuković. Speer je, ipak, zahvaljujući Vasovoj obilnoj pomoći dobio na izborima, nakon kampanje u kojoj je Rišnjanin neformalno bio njegov prvi savjetnik. Zatvaranje kockarnica, ipak je moralo da uslijedi, ali Vaso nije bio iznenađen, niti ga je ta odluka našla nespremnog, kao druge vlasnike kockarnica i saluna.

VASO POSTAJE ZEMLJOPOSJEDNIK

       Risanski biznismen unaprijed je bio osmislio kako da nastavi život i biznis, gdje da uloži novac kojim je raspolagao. Odlučio da sav kapital investira u gradu u kojem je živio. Dobro je procijenio gdje će se i kako u budućnosti Denver izgrađivati. Kupio je velike površine zemljišta u okolini Denvera i ponovo promijenio zanimanje. Postao je zemljoposjednik koji je jednako uspješno trgovao nekretninama, kao što se bavio hazardom.
Doseljenik iz Boke, tada već u petoj deceniji života, raspolagao je imovinom vrijednom preko milion dolara.
U gradskom adresaru Denvera, pored adrese Vasa Ćukovića, u rubrici zanimanje, pisalo je ''nepokretna imovina i pozajmice''. Njegove poslovne prostorije bile su u zgradi Centralne depozitirane banke.
Ugledni bisnismen i “sirotinjska majka” bio je poznat i kao ljubitelj pasa. Dok bi šetao denverskim parkovima uvijek bi ga pratio pravi čopor pasa koji su znali da je Vaso i njihov dobrotvor.
U poslovnim odnosima vrlo korektno se odnosio prema svima. Oni koji su imali posao kod Ćukovića, pod uslovom da su ga kvalitetno obavljali, bili su srećni i dobro su zarađivali... Vaso tada još nije bio neoženjen. Zanimao ga je samo posao i da pomogne onima koji nemaju.
U godinama koje su uslijedile Ćuković je raznim transakcijama stalno uvećavao sopstveni kapital. Išlo mu je od ruke, ali nije štedio ni da novac dijeli ubogima i siromasima, posebno doseljenicima iz Boke.
Uskoro je došao Prvi svjetski rat koji je zahvatio i njegov rodni kraj iz koga su stizale šture vijesti.

PRVI DOLAZAK IZ AMERIKE U RISAN

       Iz američkih izvora saznajemo još po nešto čega u Vasovoj “zvaničnoj” biografiji nema, a ni u arhivskim papirima. Tamo piše: ''U 1902. godini, tada dobrog imovnog stanja i velikog ugleda u građanstvu, Vaso pođe iz Denvera za Njujork, pa produži za Evropu da posjeti svoje mjesto rođenja, Risan. Tamo je obišao svoje sestre, rođake, drugove i prijatelje iz djetinjstva i poklonio se grobovima svojih predaka. Vidio je sve što je njemu bilo drago u Risnu i užasavao se od teškog austro-ugarskog pritiska nad narodom. Ponovo se vratio iz Trsta u Denver, da dalje napreduje u svojoj djelatnosti...'' O tom Vasovom boravku u Risnu nije ostavljen nikakav trag. Nigdje, u dostupnim izvorima, nije registrovan. Neki misle da je to zato što Vaso tada nije bio dovoljno poznat u rodnom kraju, iako je u to teško povjerovati.

''SIROTINJSKA MAJKA''

       O Ćukoviću kao čovjeku govori jedna anegdota koja se dugo prepričavala Denverom. Jednom je Vaso predveče šetao parkom. Prolazio je gledajući u nebo. U jednom trenutku čuo je riječi ''Kuku mene, ne smijem kući...prebiće me!'' Bile su izgovorene jezikom njegovog kraja. Zainteresovan prišao je dječaku koji mu se požalio da je izgubio pet dolara i da ne smije kući. Vaso ga je pomilovao po kosi, iz novčanika izvadio 50 dolara i dao dječaku, koji je sav srećan poljubio ruku darodavca, učtivo zahvalio i otišao srećan. Naredne večeri, po običaju, Vaso je ištao istim putem. Na istoj klupi bio je dječak i uz njega neki stariji čovjek koji ga je učtivo pitao na našem jeziku: ''Gospodine, jeste li vi darovali dječaku 50 dolara?'' Nakon potvrdnog odgovora nastavio je: ''Ja sam htio da provjerim i da zahvalim!'' Dirnut tim činom Vaso je brižnom ocu dao novčanicu od 100 dolara i tako nagradio njegovo poštenje. Bilo je to u godinama na razmeđu dva vijeka kada su, u potrazi za poslom, diljem Amerike lutali brojni bokeljski i crnogorski doseljenici. Oni koji su stigli do Denvera nailazili su uvijek na podršku Vasa Ćukovića koji je tada imao dva nezvanična epiteta: ''sirotinjska majka'' i ''čovjek dobrog srca''. Posao u Denveru išao je za ra neuobičajene dobro. Uz to, na opšte iznenađenje, Vaso Ćuković je bio jedan od rijetkih ra kojega su ljudi voljeli i poštovali.

VJERSKA TOLERANCIJA

       Ćukoviću su, iako pravoslavcu, bili sasvim bliski katolička crkva i njene institucije. I sam je u mladosti pohađao Jezuitski koledž “Svete Marije”. A kada je u Ameriku stigao Uroš Ćuković, njegov bliski rođak, upisao ga je u Jezuitsku gimnaziju, da bi kasnije završio Bogoslovsku akademiju i postao katolički sveštenik, kanonik, pa čak i biskup u državi Kolorado. O tome da je Vaso prvenstveno bio Hrišćanin, govori i jedna epizoda. Kada je, naime, odlučio da kupi kuću svojoj sestri Mariji, koja je u Prvom svjetskom ratu ostala udovica sa više djece, Vaso je, na preporuku druge sestre, Dače, kupio zgradu u Dobrom selu, kraj Zagreba. Na to se odlučio zato što je deprimirana sestra voljela alkohol. Kada je svojta posjetila Mariju u novoj kući, vidjeli su da među ikonama stoji i ona Svetog Antuna. Na pitanje zašto je istakla katoličkog sveca, kratko je rekla: ''Kud svi Turci, tu i mali Mujo!'' Vaso je rekao da mu to ne smeta, jer su svi oni Hrišćani.

Prvi milion dolara - najteži

       Tako je Vaso postao zemljoposjednik, nastavljajući da jednako uspješno trguje nekretninama, kao što se bavio hazardom. U poslovnom imeniku Denvera, pored imena i adrese Vasa Ćukovića, u rubrici zanimanje, pisalo je ''nepokretna imovina i pozajmice''. O tim “pozajmicama” nigdje nema detalja, ali se pretpostavlja da je to bila neka vrsta kreditiranja poslovnih ljudi i prijatelja. Njegove poslovne prostorije bile su, inače, u zgradi Centralne depozitirane banke. Doseljenik iz Boke, tada u petoj deceniji života, već je raspolagao imovinom vrijednom preko milion dolara.
Ugledni bisnismen i “sirotinjska majka” bio je poznat i kao ljubitelj pasa. Dok bi šetao denverskim parkovima uvijek bi ga pratio pravi čopor pasa koji su znali da je Vaso i njihov dobrotvor.
U poslovnim odnosima vrlo korektno se odnosio prema svima. Oni koji su imali posao kod Ćukovića, pod uslovom da su ga kvalitetno obavljali, bili su srećni i dobro su zarađivali... Vaso tada još nije bio oženjen. Zanimao ga je samo posao, kao i da pomogne onima koji nemaju.
U godinama koje su uslijedile Ćuković je raznim transakcijama stalno uvećavao sopstveni kapital. Išlo mu je od ruke, ali nije štedio da novac dijeli ubogima i siromasima, posebno doseljenicima iz Boke.

RATOVI NA BALKANU


       U Americi su bila živa reagovanja kada je došlo do aneksije Bosne i Hercegovine. Naši zemljaci počeli su sistematski djelovati protiv tog čina. Da bi suprostavljanje bilo što efikasnije, formiran je Centralni odbor, na čijem je čelu bio čuveni Mihailo Pupin, porijeklom iz Banata, tada profesor Univerziteta “Kolumbija”, u Njujorku, inače, već tada jedan od vodećih svjetskih naučnika. Aneksija BiH veoma je uznemirila iseljenike sa ovih prostora. Još više kada je, netom, došlo do balkanskih ratova.
U Americi je pokrenuta akcija naših iseljenika za pružanje materijalne i druge pomoći ugroženim Bokeljima, Crnogorcima i Srbima. Javljali su se i dobrovoljci koji su odlazili na front.
Uspješnost te akcije ptovrđuje podatak da je od 120 hiljada zemljaka čak 8 hiljada odlučilo da putuje u Evropu i učestvuje u odbrani domovine. Tada formirani Crveni krst je skupljao sredstva i ostale potrebe za pomoć narodu u ratom zahvaćenom području. Govorilo se da je najveću novčanu pomoć dao Vaso Ćuković, ali nikada nije objavljeno o kolikom iznosu je bilo riječ, jer je on tako želio. No, svi su znali da Ćuković obilno pomaže jer je uvijek bio patriota i čovjek dobra srca – ali ne da bi skrenuo pažnju na sebe, ili zbog želje za publicitetom.
Nakon balkanskog rata došlo je do prvog svjetskog rata kojim su bile zahvaćene obije njegove domovine. Radeći u Amerikanskom odboru za Srbiju i Crnu Goru u Njujorku, čiji je bio član, uložio je velike napore da se sazna istina o ratnim zbivanjima u Boki kotorskoj. Držao je predavanja u crkvama, na fakultetima, školama. Permanentno je radio na organizovanom slanju dobrovoljca na Balkan, a kada je, krajem oktobra 1918. godine, čuo da je Boka oslobođena, priredio je gala prijem.

SVA RODBINA KAO PORODICA

       Nakon završetka Prvog svjetskog rata Ćuković je pomagao rodni kraj i više nego do tada. Prvo je zbrinuo čitavu rodbinu. Za sestru Dašu kupio je i opremio kuću na Smokovcu, u Risnu, a i ostale sestre i bliža i dalja rodbina dobili su znatne svote novca.
Kako se nije ženio do poznih godina, njegovu porodicu činila je bliža rodbina kojom je stalno bio okružen. Njegov brat Semeon bio je upravnik hotela u San Dijegu. Bio je oženjen i imao je dvoje djece. Kada je 1907. godine iznenada preminuo, Vaso je, poštujući običaje iz svoje stare domovine, a uz roditeljski pristanak, usvojio tu djecu i prihvatio ih kao svoje. Budući da nije bilo ženske ruke da brine o djeci, doveo je nećakinju Anastaziju Jovanović – Niković da ih podiže. Tu oko njega, i sa njim, bilo je još članova porodice. Petar Jovanović, nećak i Anastazijin brat, bio je u Denveru, a Georg L. Subotić, drugi nećak, živio je u Peublu u Koloradu. Na tom području bilo je još rođaka koji su stigli u Ameriku zahvaljujući Vasovoj pomoći.

Godine 1922. Ćuković je oženio svoju kućepaziteljsku, gospođu Margaret Hurt, koja je bila razvedena od muža, barmena u Ćukovićevoj ''Navarri''. Međutim, u braku je ostao samo šest godina - februara 1929. godine Margaret je iznenada umrla.
Ćuković je održao stalne veze sa zemljacima u Americi. Bio je kućni prijatelj sa uglednim pronalazačem Mihailom Pupinom. Često je ugošćavao tada popularnog guslara Petra Perunovića – Peruna, zajedno sa njegovom pratnjom. Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u svom domu je često primao konzule i druge zvanične predstavnike svoje zemlje.

DRUGA POSJETA RODNOM KRAJU

       Juna 1922. godine, odlučio se po drugi put posjetiti rodni kraj iz kojega je otišao šest decenija prije toga. U pratnji supruge stigao je u Beograd, prijestonicu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tamo je imao susrete sa brojnim uglednim zvaničnicima, a bio je gost i tadašnjeg predsjednika Vlade Nikole Pašića, kome je prenio pozdrave zajedničkog prijatelja Mihaila Pupina. Iako je izbjegavao da čini kurtoazne posjete poznatim ličnostima, uz obrazloženje da oni rade značajne poslove te da ih treba ostaviti na miru, obezbijedili su mu mnoge razgovore sa najuglednijim državnim činovnicima koji su željeli lično zahvaliti Ćukoviću na njegovoj obilatoj pomoći.
Vaso je tada obišao Jadransku obalu, ''od Sušaka, pa do lijepe Boke''. Uživao je razgledajući ljepote dalmatinske obale, a kada je stupio na tlo Boke, na risanskoj rivi, bilo se okupilo mnoštvo svijeta. Srećan i presrećan, Vaso je oduševljeno pozdravio okupljene i kazao: ''Danas nema nikoga na kugli zemaljskoj srećnijeg od mene! Moj je cijeli svijet! Za ovaj trenutak dao bih sve što sam stekao, a imam mnogo... Ali, to nije samo moje - to je isto tako i vaše...''
Svi stanovnici Risna bili su na obali. Kao dobro uvježban hor uzvikivali su i skandirali: ''Vaso, hvala ti! Hvata ti, hvala ti...'' Čuli su se i uzvici: ''Živio Vaso Ćuković, narodni dobrotvor!'' Tu je bila i bleh muzika, koja je svirala u njegovu čast. Njegove sestre, brojna dalja rodbina, prijatelji, nijesu se mogli probiti kroz gomilu do Vasa i supruge.
Gospođa Ćuković, rođena Amerikanka, čudila se čudu. U životu nije vidjela nešto slično. Tim prije, jer to nije bio organizovan, već sasvim spontan doček njenom suprugu, kojega su samo najstariji pamtili kao dječaka koji je sa 12 godina, skoro neprimjetno otišao iz Risna u potrazi za boljim životom. A sada se vraćao kao najuglednija ličnost. Njegova supruga, kako je kasnije često pričala, vidjela je tada na Vasovom licu tragove suza radosnica - prvi put tokom dvadesetak godina poznanstva.
Vaso, koji je uvijek znao što mu je činiti, tih trenutaka bio je zbunjen. Dešavalo se to u prvom ljetnjem mjesecu. Dok se preznojavao nije znao da li je od toplog vazduha ili ga je zagrijala svečana atmosfera. Rekao je supruzi:
- Draga Margaret, ovo je trenutak za koji je valjalo živjeti... Sve što sam im slao isplatilo se... A davaću još više!
Ta atmosfera potrajala je sve do u noć. Valjda su i nadležni bili dio te atmosfere, pa se niko nije sjetio da zapali risanske ulične ferale. Srećom, sijao je mjesec i obasjavao okupljene.

“VASOVA ZVONA”

       Vasov urođeni smisao za biznis i poslovna sposobnost učinili su da on biva sve bogatiji. Svjestan da mu toliko novca nije potrebno za život, rado je ulagao tamo gdje je trebalo, naročito u humanitarne svrhe. Rijetko koje mjesto u Boki kotorskoj ostalo je bez Vasove pomoći. Ko god je tražio, iz opravdanih raloga, Vaso mu je davao. Pomagao je i samoinicijativno: crkve, dobrotvorne ustanove, dječije domove, bolnice, siromahe... Obnovio je više škola i crkava, a nekima je kupovao zvona jer ih je Austro-Ugarska vlast uzela tokom Prvog svjetskog rata i pretopila za potrebe vojne industrije. Tako je pet zvona kupio za crkvu Svetog Petra i Pavla u Risnu, naručivši ih u istoj fabrici u kojoj su rađena prethodna. I nova su zvonila isto tako lijepo kao i stara, čiji zvuk je Vaso još u ranom djetinjstvu upamtio kao nešto najljepše što je čuo u životu. I danas ta zvona narod zove ''Vasova zvona''.

UMJESTO VELIKIH RIJEČI – VELIKA DJELA


       Vaso je, izvjesno, bio osobenjak, ponašao se mimo bilo kakvih stereotipa. Tako, recimo, nije volio skupove gdje su čule “velike riječi”. A čak i kada je činio “velika djela”, u koja je ulagao i stotine hiljada dolara, želio je ostati “običan”, neprimjetan čovjek. Kada je, na Vidovdan 1913. godine, prisustvovao skupu zemljaka u Denveru, jedan od iseljenika, bogatijih Srba, ponavljao je potrebu pomoći rodnom kraju, patriotske dužnosti, obaveze svih da pomognu... U jednom trenutku prekinuo ga je Ćuković i rekao: - Gospodine! Nama ne trebaju velike riječi, nego djela! Recite, gospodine, koliko ste novca dali za borbu naših u domovini? Vatreni govornik je zaćutao. Nastao je kraći tajac, a odjednom se prolomio aplauz. Naravno, ne onome koji je izgovarao “velike riječi”, nego Ćukoviću.


Nezaboravne posjete Risnu

       Dok se, okružen mnoštvom svijeta, preznojavao na risanskoj rivi, Vaso nije znao da li je to od vrućine, ili ga je zagrijala svečana atmosfera. On, koji je uvijek znao što mu je činiti, tih trenutaka bio je skoro zbunjen. Rekao je supruzi:
- Draga moja Margaret, ovo je trenutak za koji je valjalo živjeti... Sve što sam im slao ovim su mi vratili... I mnogo više!
Ta svečarska atmosfera potrajala je sve do u noć. Valjda su i nadležni bili dio te atmosfere, pa se niko nije sjetio da zapali risanske ulične ferale. Srećom, bilo je to vrijeme punog mjeseca koji je dobrano obasjavao i Risan i sve okupljene.

SKANDIRANJE NA ISPRAĆAJU

       Nakon dvomjesečnog boravka u Risnu, te 1922. godine, i na Vasovom ispraćaju opet je bila gužva na pristaništu. Opet su svi mještani bili na okupu, prateći svog dobrotvora skandirali su: ''Mi smo Vasovi - Vaso je naš!'' Opet je Vaso, sa suprugom, bio veoma uzbuđen u očekivanju dolaska broda. Opet ista slika kao na dočeku. Ipak, bilo je i mnogo toga drugačije. Naime, na dolasku je, zbog sreće, bio potresen samo Vaso, sada su zaplakali i mnogi Rišnjani. Nijesu to bile one Vasove suze radosnice, nego plač zbog rastanka, kao što svaki odlazak drage osobe pričinjava bol. Iz mnogih grla čuli su se povici: ''Vaso, dođi nam opet!'' On im je odgovarao: ''Hoću, braćo moja i sestre Rišnjani. Dok sam živ ovo neću zaboraviti!"

FOND LAZARA I STANE ĆUKOVIĆ

       Kada je opet stigao u Ameriku Ćuković je odlučio da dio svog novca, u vrijednosti pet miliona dinara, pretvori u državne obveznice i osnuje Fond Lazara i Stane Ćuković, njegovih roditelja. Tim Fondom Vaso je želio da pomogne siromašnim učenicima u rodnom kraju da se školuju i da istovremeno ovjekovječi uspomenu na svoje roditelje. Iz toga Fonda, sa stipendijama od po 350 hiljada dinara godišnje, školovalo se, potom, po desetoro djece siromašnih roditelja u raznim školama: nižim, srednjim, stručnim i visokim.
Ostala je zapisana jedna anegdota o tome šta je inspirisalo Vasa da osnuje taj Fond, a kazivao ju je Mato Mršić. Vaso je, navodno, šetao ka crkvi Svetog Luke, na risanskom Smokovcu. Susreo je dječaka koji je odmah skinuo kapu i poklonio se nazvavši: ''Pomoz bog, gospodine!'' Vaso je zastao i počeo sa njim razgovarati. Mališan je pokazivao izuzetnu bistrinu. Vaso je bio zadivljen bistrinom tog djeteta. Pitao ga je: - Zašto se ne školuješ? Dijete mu je odgovorilo: - Gospodine, dok sam učio osnovnu školu pozajmljivao sam knjige jer roditelji nijesu imali para da mi ih kupe!
Vaso je saznao da je mali čobanin bio odličan učenik. Iskreno je zažalio što to dijete, zbog siromaštva, neće postići ono što može, nego će okončati život kao čobanin! Tada je odlučio da osnuje fond...
Da li je to bilo tako, teško je tvrditi, ali je činjenica da je Vasov Fond Lazara i Stane Ćuković, pomogao da se obezbjeđuje novac za školovanje mnoge djece njegovih nekadašnjih sugrađana u raznim školama.
Prema podacima Boška Ćukovića, tokom trajanja tog Fonda - do početka Drugog svjetskog rata – novcem iz njega školovanje je uspješno završilo 99 Rišnjana, od kojih su neki postali vrhunski intelektualci.

ZVONA U VASOVU ČAST

       Posljednji put Vaso je posjetio Risan 1927. godine. Tada je stigao brodom do Dubrovnika, a odatle automobilom. Iz Risna su upućena dva putnička automobila da ga dočekaju u Gružu. U jednom automobilu je bila sestra Daša sa svojima, a u drugim Pešo Ćelović, tadašnji predsjednik opštine Risan, zatim Vaso Ždraljević, Veselin Ćuković i Đoko Abramović.
Brod ''Kralj Aleksandar'' je uplovio u grušku luku. Na obali je bilo dosta naroda, što je bilo uobičajeno kada su stizali brodovi sa međunarodnih linija. Rišnjani su nestrpljivo pogledima posmatrali brod koji je sporo prilazio obali. Nije bilo mnogo putnika. Bili su zabrinuti. Odjednom, iza ostalih, iskoračio je Vaso i gromkim glasom nadjačao lučku vrevu i galamu: - Dragi moji, evo me opet sa vama...
Brod je pristao, a prvi na kopno istrčao Vaso i došao do svojih. Nastalo je srdačno grljenje, a potom su uzeli u zakup još jedna kola i uputili se za Risan.
Dok je kolona automobila bila iznad Dubrovnika, u jednom trenutku zastao je automobil u kome je bio Vaso. I ostali su stali i parkirali vozila na jednom proširenju. Izašao je Vaso i zagledao se u panoramu Dubrovnika koji se presijavao na suncu. Plavom pučinom migoljili su bijeli talasi podsjećajući na na stada bijelih ovaca na prostranom ispasištu. Jedno vrijeme vladao je tajac, a onda je Vaso rekao:
- Bože moj, kakva je ovo veličanstvena slika! Gdje ovako nešto može da se vidi na svijetu... Nigdje, dragi moji, nigdje!
Pešo Ćelović je pozivao da se krene jer je znao da mještani sa nestrpljenjem očekuju svog sugrađanina i uglednog narodnog dobrotvora.
Na Debelom Brijegu koloni automobila priključila su se još neka vozila sa Vasovim prijateljima i zvaničnicima Zetske banovine koji su ga tu čekali. Opet prijateljsko pozdravljanje i obavezno grljenje i ljubljenje, pa nastavak puta. Bili su došli do rta na Strpu, svega kilometar od Risna kada je Vaso ponovo izašao iz kola, a zatim i ostali. Čuli su se reski zvuci crkvenih zvona. Vaso se lagodno nasmijao, pa upitao: - Zašto zvone...? Odgovorio mu je rođak Aleksije: - Kalendar je pun imena svetaca, ko će zapamtiti kome zvone...
Vaso se naglo namrštio, pa prilično ljutito rekao: - Ako zvone meni u čast, ja ću se ovi čas vratiti! Meni, gospodo, to ne treba! Ja sam obični čovjek..!

POSLJEDNJI DOČEK U RODNOM GRADU

       Na risanskoj obali gomila naroda došla je da dočeka “narodnog dobrotvora”. Kolona automobila prvo se zaustavila nekoliko stotina metara pred ulaskom u Risan. Za trenutak su prestala da zvone zvona na crkvi Svetog Petra i Pavla, jer su se smjenjivali zvonari. U tom trenutku Vaso je čuo odjek zvona i sa crkve Svetog Luke, gore podalje, na Smokovcu, kao i ona na udaljenom Manastiru Banja. Za Vasa je to bila melodija koja oduševljava, plijeni, budu sjećanja. Uživao je nakratko, jer su ga požurivali da nastavi put.
Tog ljetnjeg dana 1927. godine, u svojim domovima u Risnu su ostali samo nepokretni, ili teško bolesni. Na dočeku je bila i brojna delegacija Zetske banovine, pa Sreza bokotorskog, pravoslavne i katoličke crkve, predstavnici raznih humanitarnih organizacija... mnogi znani i neznani građani...
Na rivi su se prolamali aplauzi i uzvici: “Živio narodni dobrotvor! Dobro nam došao!” Vaso se pozdravljao sa rodbinom, prijateljima i sa svakim građaninom koji mu je bio blizu. Trajalo je to skoro dva sata.
U jednom trenutku Vaso je zamolio prisutne da se utišaju. Ovacije su utihnule kada su vidjeli da Vaso želi da govori. On im se, pak, samo nakratko obratio: - Hvala Vam, dragi moji! Bog vam sve ovo dobro dobrim vratio!

DANI “POVRATKA” U MLADOST

       Prolazili su sati u razgovoru i društvu sa svojtom, prijateljima i poznanicima. Sestra Daša, kod koje je tu boravila dok je Vaso bio u posjeti Risnu, stalno ga je požurivala da idu ka kući.
Kada su došli na vrh Gabele, pred kuću koju je sestri on kupio, Vaso je pogledao dolje, prema gradu. Iz luke se još čula galama, kao i razgovori ljudi koji su se vraćali kućama. Sestra, znajući da je gladan, požurila je: na stolu je ubrzo bila servirana večera - kaša, mlijeko, sir. Ista jela koja je Vaso jeo za večeru tokom godinama svog dječaštva, prije odlaska za Ameriku. Tamo, u dalekoj zemlji, sve se tako brzo mijenjalo, a tu, u njegovoj postojbini, kao da se život bio zaustavio. Dok je na to pomislio sjedajući za sto, kratko je rekao: - Ovdje se ništa ne mijenja, izuzev godina na crkvenim kalendarima.
Cijele te noći od uzbuđenja nije mogao zaspati. U zoru se uputio preko livade, ka svojoj kući, na Pješčini. Želio je što prije vidjeti dom u kome se rodio i gdje je proveo dječačke dane. Uvijek mu je bio u mislima, dok je bio u Trstu, pa i kasnije u Americi. Mnogo toga mu se bilo usadilo u sjećanje.
I tamo je sve bilo isto kao nekad: soba sa istim ikonama, kao kad je napustio, iste drvene stepenice, ista trpezarija, čak i isti pižuo na kojem je sjedio i igrao se sa svojim mlađim bratom i sestrama. Ne, nije isto - više nije bilo majke da ga poljubi, niti oca da ga šalje da obavi razne poslove. Ipak, iako nijesu bili tu, činilo mu se da ih vidi i čuje. Svom rođaku Aleksiju, koji je tada stanovao u toj kući sa svojom porodicom, rekao je: - Sve je isto, Bože moj, kao nekada!
Malo se zamislio, okrenuo se oko sebe i nastavio: - Eh, kako je ovdje bilo lijepo. Bio sam siromašan, ali – mlad..! E, šteta što mi stari nijesu živi, da im obezbijedim da makar malo uživaju!

Za vrijeme tog boravka u Risnu, nedjeljom i praznicima je boravio u svojoj kući. Nije mu smetalo što je daleko od luksuza.

POMOĆ ZEMLJACIMA U AMERICI

       Vaso Ćuković je, još prvih godina prošlog vijeka, neznano kada i od koga, dobio nadimak Vaso dobrotvor. Tome je, potom, pridodata još jedna riječ, tako da ga je “pratio” naziv: Vaso – narodni dobrotvor. Puno je priča koje govore o njemu kao čovjeku kome je glavna preokupacija bila uvećavanje bogatstva, s ciljem da ga podijeli (ili ostavi) onima koji nijesu imali, ili im je pomoć bila nužna. Od početka prošlog vijeka sarađivao je sa mnogim društvima i udruženjima Bokelja, Srba i Crnogoraca na području SAD. U mjestu Peublo, nedaleko od Denvera, 1900. godine počele su da izlaze novine čiji je urednik i izdavač bio Crnogorac, Mitar Šaban. Mada veoma poslovno zauzet Vaso se češće sastajao sa izdavačem i razgovarao o stanju u domovini i posebno o tome kako žive i što rade naši doseljenici u Americi. Podmirujući najveći dio troškova lista, Ćuković je insistirao na objavljivanju priloga posvećenih pomoći i poboljšanju života naših ljudi u Americi. Pomagao je izdavanje i drugih listova koji su se bavili temama vezanim za Boku kotorsku i okruženje. Njegovom zaslugom izlazili su listovi ''Zastava'' u San Francisku i ''Ujedinjeno srpstvo'' u Čikagu. Izdašno je pomogao i Srpsku pravoslavnu crkvu u Americi, koju je tada pokušao da organizuje arhimandit Firmilijan. Pomagao je, takođe, društva doseljenika: dobrotvorna, pjevačka, školska, crkvene i sportska. I mnogim neznanim, nuždenim pojedincima pružao je finansijsku pomoć.

SESTRIĆ IZVRŠITELJ VASOVOG TESTAMENTA

Kako nije imao vlastitog poroda, Vaso je 1924. godine pozvao k sebi, u Denver, svog najstarijeg sestrića Petra A. Jovanovića, koji je kasnije postao izvršitelj Vasovog testamenta. Vasa je stizao teret godina, a naporni život je učinio svoje, pa je Jovanovića zvao da mu pomogne i oko biznisa i svega drugog. Vjerovao je da mu pod stare dane niko bolji ne bi bio “pri ruci”, od nekoga od bliske svojte. Petar Jovanović nije iznevjerio ujakova očekivanja. Neposredno pred Drugi svjetski rat često se njegovo ime pojavljivalo i u tadašnjoj jugoslovenskoj štampi, kada je više subjekata htjelo da ospori testament “narodnog dobrotvora”, ili da ga protumači onako kako Vaso nije bio zapisao. Od slatkog “kolača” Vasove zaostavštine mnogi su, naime, htjeli nezasluženi dio...


Iznenadna patnja i - smrt


Gledajući trpezu sa hranom pomislio je na sve što ga je u zavičaju, nakon toliko godina, dočekalo. Tamo, u dalekoj zemlji, sve se tako brzo mijenja, a tu, u njegovoj postojbini, skoro kao da je život stao. Sijedajući za sto poluglasno je, kao za sebe, rekao: - Bože moj, ovdje se ništa ne mijenja... Izuzev godina na crkvenim kalendarima.
Cijele te noći od uzbuđenja nije mogao zaspati. U zoru se uputio preko livade, ka svojoj kući, na Pješčini. Želio je što prije vidjeti dom u kome se rodio i gdje je proveo dječačke dane. Uvijek mu je bio u mislima, dok je bio u Trstu, pa i kasnije u Americi. Mnogo toga mu se bilo usadilo u sjećanje.
U rodnom domu je sve bilo kao nekad: soba sa istim ikonama, iste drvene stepenice, ista trpezarija, čak i isti pižuo, na kojem je sjedio i igrao se sa svojim mlađim bratom i sestrama. Ne, ipak nije - više nije bilo majke da ga poljubi, niti oca da ga šalje da obavi razne poslove. Ipak, iako nijesu bili tu, činilo mu se da ih vidi i čuje. Svom rođaku Aleksiju, koji je tada stanovao u toj kući sa svojom porodicom, lagano klimajući glavom, rekao je: - Evo, vidim, sve je isto... Kao onda...
Malo se zamislio, okrenuo se oko sebe gledajući panoramu i nastavio: - Eh, kako mi je ovdje bilo lijepo. Bio sam siromašan, ali – mlad! Šteta što mi stari nijesu živi, da im obezbijedim da makar malo uživaju u životu!

NOSTALGIJI NIKAD KRAJA

       Za vrijeme tog boravka u Risnu, nedjeljom i praznicima boravio je u svojoj kući. Nije mu smetalo što je sve to daleko od luksuza. Kao skroman čovjek, nikada nije ni tražio ništa posebno za sebe, izuzev što je – prema kazivanju rođaka Boška - molio da mu se uvijek pripreme jela koja je jeo dok je bio dijete. Poslije ručka bi im rekao: - E, vala sam ljepše jeo, no u bilo kojem hotelu!
Često je išao do Manastira Banja da posjeti grobove oca i majke, ostalih bližnjih i Rišnjana koje je poznavao. Svaki put bi na grobove zapalio svijeće za duše umrlih. Za crkvu svetaca Petra i Pavla kupio je nova zvona, za šta je utrošio 100 hiljada dinara. Priložio je Fondu siromašnih đaka u Risnu 10 hiljada dolara i obećao da će u te svrhe obezbijediti trajne izvore finansiranja. Dao je, takođe, 10 hiljada dinara za izgradnju puta do škole.
Toga ljeta bio je i na Krivošijama. Obišao je sva mjesta odakle je nekada svom ocu, trgovcu, dotjerivao stoku. Svraćao je i kod poznatih domaćina i njihovu djecu obilato častio, kazujući im da će za one najbistrije i najvrijednije obezbijediti novac za kontinuirano školovanje.
Prilikom posljednje posjete Risnu bio je donator srpskog društva ''Privrednik'' u Beogradu – poklonio im 100 hiljada dinara. Toliki iznos priložio je i za hram Sv. Save u Beogradu...
Ispostavilo se da je to bila posljednja Vasova posjeta Risnu. Iako je bio zašao u godine vjerovao je da će se opet vratiti i biti sahranjen pored svojih roditelja. I kada su ga Rišnjani pratili, dok je brodska sirena označavala polazak, doviknuo je: ''Doći ću uskoro opet!''
Prvi i posljednji put je prevario Rišnjane. Više se nikad nije vratio.

OSAMA, PATNJA I MOŽDANI UDAR

       Vaso Ćuković je umro 20. decembra 1933. godine, u svom domu, u ulici Grant, u Denveru. Iako je imao 75 godina, Vasova smrt bila je veliko iznenađenje i u Denveru i u rodnom Risnu.
Reporteri američkih listova su zapisali da je sahrani “narodnog dobrotvora” prisustvovao neuobičajeno veliki broj građana. Na ispraćaj su doputovali prijatelji iz raznih krajeva Amerike. Bilo je slučajeva da su ljudi pozajmljivali novac da bi odavanjem pošte umrlom bar donekle se odužili ''svom drugom ocu'' – kako su ga zvali mnogi od njih. Više govornika, nad odrom, govorilo je o Vasovim nebrojenim dobročinstvima.
Reporter lista ''Denver'' je tada zabilježio: ''Otišao je jedan od najvećih američkih dobrotvora, čovjek posebnog kova, koji je radio ne da bi sticao kapital i stavljao ga u banku, nego da bi imao što više dolara da bi mogao pomoći sirotinji ili dati priloge za opšte dobro. Umro je čovjek koji je mnogo zadužio Ameriku i svoju rodnu zemlju, Jugoslaviju. Vasa više nema - neka mu je vječna slava za ono što je učinio''.
Sahranjen je na groblju Fairmont, u Denveru, gdje su i posmrtni ostaci ostalih članova njegove porodice. Ostalo je zapisano da su na Vasovom grobu dugo vremena stalno gorjele svijeće, a kamena ploča bila stalno prekrivena svježim cvijećem.
Dvije godine pred smrt Vaso je živio sam, jer mu je umrla supruga, pa je odlučio da usvoji dvoje djece rođaka Sima Lazareva Ćukovića - Vasa i Dašu. ''Mali Vaso'' veoma se dopadao ''velikom Vasu'', pa ga je strastveno zavolio. Stari dobrotvor je govorio da je bi volio da poživi da od sina i kćerke napravi dobre ljude.
Nakon nekog vremena Vaso je odlučio da pošalje malog Vasa u Risan da bi upoznao zavolio kraj iz koga su njegovi roditelji. Duboko je vjerovao da ga mali Vaso neće razočarati i da će u Risnu doći do spoznaje da su Bokelji divni ljudi. Ali, avaj... Bio je to koban put.
Mali Vaso je posjetio Risan i Boku, upoznao zemlju svojih bližnjih i tamo bio srdačno dočekan. A kako i ne bi: bio je posinak velikog “narodnog dobrotvora”. Međutim, desilo se da se mali Vaso tamo razboli od tifusa i poliomielitisa. Uzalud je hitno stigao u Ameriku, liječili ga najbolji američki doktori - umro je u 19. godini.
Vaso Ćuković, koji je sve teškoće podnosio stameno, bez obzira na nesreće i gubitke, ovoga puta bio je teško pogođen i sasvim skrhan. Povukao se u sebe, osamio, izbjegavao sve kontakte, opao je njegov radni elan, pa i volja za životom. Naglo je stario, počeo da kopni... Svi pokušaji prijatelja da ga ''vrate u život'' bili su bezuspješni. I onda je jednog dana doživio moždani udar. To je bio kraj tog velikog čovjeka...
Njegova poćerka Daša udala se i ostala u SAD. Imala je tri kćerke.

“SVI LJUDI ROĐENI SU JEDNAKI”


       Vaso je uvijek isticao da je svoj životni moto našao u Deklaraciji o nezavisnosti SAD, čiji drugi stav glasi: ''Svi ljudi rođeni su jednaki: Bog je dao ljudima prava koja im se ne smiju oduzeti. Među njima pravo na život, pravo na slobodu i pravo na traženje sreće. Mi vjerujemo da se ove istine ne trabaju dokazivati.''
Bio je i ostao upamćen kao vrlo ugledan čovjek. U Americi se družio sa najpoznatijim ljudima te zemlje: gradonačelnicima, kongresmenima, sa najuglednijim zemljacima, pronalazačima svjetskog renomea Nikolom Teslom i Mihailom Pupinom.
Njegova finansijska pomoć rodnom kraju je izuzetno velika. Ipak, ona je znatno veća od evidentirane jer je, po pravilu, tražio da se njegovo ime kao donatora ne pominje. No, u dosta slučajeva istina se nije mogla sakriti. Posljednjih šest-sedam godina za pomoć drugima trošio je po više od milion dinara.
Dobitnik je i tri visoka jugoslovenska odlikovanja: Orden sv. Save trećeg reda (1925), Orden sv. Save petog reda (1929), te Jugoslovenske krune trećeg reda (1931).

NIJE DOZVOLJAVAO DA GA “MUVAJU”


Manastir Banja i groblje u kojem su bili sahranjeni i njegovi roditelji, Vaso nikada zaboravio. Za uređenje njegovog kompleksa je uložio velika sredstva. I za manastir Svetog Đorđa kupio je nova zvona, vrijedna 80 hiljada dinara. Za popravku manastirskog konaka i sporednih prostorija dao je još 340 hiljada, a za izgradnju puta do Manastira 100 hiljada dinara. Tadašnji predsjednik opštine Risan, Pešo Ćelović, izgleda, dio tog novca nije uložio u svrhe za koje ga je namijenio darodavac. No, iako je bio veoma darežljiv, Vaso je veoma budno pratio kako se troše donatorska sredstva, pa je brzo reagovao i na to. Saopštio je da neće slati više ni dinara Risnu, dok o utrošku odlučuje Pešo Ćelović. I održao je riječ - tek nakon što je na čelo opštine, 1836. godine, došao Nikola Đurković, sredstva su ponovo pristizala.

I RISAN JE IMAO SVOJ ''TAUN HOL''

       Od dvadesetih godina prošlog vijeka, pa sve do pobjede Nikole Đurkovića na izborima, u novembru 1936. godine, risanska opština spadala je u najsiromašnije u Bokokotorskom srezu, koji je obuhvatio područje sadašnjih bokeljskih opština i Budve. Ekonomski se, uglavnom, nazadovalo. Prestala je da radi pilana, koja je zapošljavala 250 radnika. Nije bilo novca ni za izvršavanje obaveza prema banskoj upravi, niti za troškove administracije. Uz to, bilo je više uzastopnih, izuzetno sušnih godina, a opštinska kasa je 1925. godine, prema kazivanju Peša Ćelovića, imala “minus” od 700 hiljada dinara... U takvoj situaciji Vaso je našao Risan prilikom potonje posjete. I samo zahvaljujući “narodnom dobrotvoru” Risan se oporavio - otvarani su javni radovi za koje je izdvojio značajne pare, ali i za rad opštine. Podaci o tome, ipak, nijesu saopštavani na izričiti zahtjev donatora. Tada je vaso predložio da se, po uzoru na američke gradove, u Risnu izgradi ''taun hol'' – gradska kuća koja je tada u Americi imala važnu ulogu u životu gradova. Bilo je to mjesto gdje su se mladi zabavljali, prisustvovali vjerskim i političkim skupovima, bavili se kulturno-prosvjetnim i sportskim radom. Tu su se građani dogovarali o mnogim pitanjima, posebno komunalnim. Impozantno dvospratno zdanje, izgrađeno je na najljepšem mjestu u Risnu, na samoj obali. Dom se gradio godinu i po, a koštao je preko dva miliona dinara. Glavni ulaz su uljepšavala dva okrugla mramorna stuba, a iznad njih, ispod balkona, bila je mermerna ploča sa natpisom ''Zadužbina Vasa Ćukovića, Rišnjanina - 1931.'' Na vrhu pročelja zdanja u bakru su izlivena slova sa natpisom ''Narodni dom''. U prizemlju su bile biblioteka i čitaonica, velika sala sa pozornicom, prostorija za orkestar, pomoćne prostorije... Sala je, pored sjedišta u parteru, imala centralnu ložu i po šest loža sa strana. Na prvom spratu su bile prostorije za opštinsku administraciju, a na drugom za društvene i kulturno-umjetničke organizacije. Dio prostora u prizemlju bio je namijenjen za mesarnice, ribarnicu i javni sanitarni čvor, a iznad svih prostora bila je velika terasa za bioskopske i druge priredbe. Smatralo se da je tadašnji risanski Dom bio najljepša građevina te vrste u Zetskoj banovini. Za gradnju Doma vezana je jedna anegdota. Naime, kada je dom izgrađen, Marko Seferović, poznati bokeljski zidar i klesar iz Morinja, dolazeći u Risan morem, gledao je novu građevinu i zabrinuto vrteći glavom konstatovao: ''Ovaj dom nema krova!'' Čuo ga je žandarm i odmah odveo u stanicu, gdje je Marko objasnio da krov nije stručno izveden i da će propuštati vodu pri najmanjoj kiši. I prva kiša je to potvrdila. Opštinsko vijeće je, potom, Marku povjerilo da obavi taj posao i krov je bio “pravi”. Dom je otvoren velikom narodnom svečanošću, 6. septembra 1932. godine, uz prisustvo uglednih ličnosti Zetske banovine. Tom prilikom su govorili arhijerejski namjesnik Đ.Samardžić, arhimandrit D.Miković, predsjednik opštine Gavro Đurković i drugi. Nastupile su bleh muzike iz Kotora i Herceg-Novog, a za tu priliku kotorski orkestar izveo je ''Marš Vasa Ćukovića''. Iako je za izgradnju doma izdvojio 2.266.000 dinara, Vaso je naknadno poslao jo 400 hiljada za uređenje pozornice, klavir i neka druga osnovna sredstva...


Testament prepun iznenađenja


       Smrt Vasova, ipak, nije značila silazak tog velikana naše prošlosti sa javne scene. Zapravo, otvaranje njegovog testamenta bilo je početak nove, fascinirajuće priče o njemu i njegovom dobročinstvu.
Testamenat je bio sastavljen godinu prije njegove smrti, 23. maja 1932. a pored Vasa potpisala su ga i tri američka državljanina - A. I. Batke, Luis Walrath i Luis Perne. Tu je bila i izjava Benjamina E. Sweeta, javnog bilježinika u Dneveru. Na svakoj stranici i potpis Vasa Ćukovića... Testamentu je priložena potvrda o tačnom prevodu na maternji jezik koji je obavio Artur Nikolorić, ''odvjetnik Kraljevskog konzulata u gradu New Yorku''. Dokumenat je ovjeren u Jugoslovenskom konzulatu u Njujorku, 5. januara 1934. godine.
Zanimljivo je da se iz testamenta ne može ni približno doći do podataka o veličini njegove pokretne i nepokretne imovine i novčanih sredstava, koja su zbog kašnjenja u realizaciji testamenta, gubila vrijednost zbog inflacije neposredno pred Drugi svjetski rat. No, ispostaviće se da je, iako po sadržaju prepun dobročinstva, taj testament - otkako je otvoren, pa sve do 1941. godine - bio predmet raznih interesnih sukoba, nesporazuma, protesta.

SADRŽAJ TESTAMENTA

       Testamenat je u dva dijela. U prvih 12 tačaka govori se o sredstvima i imovini koju je Ćuković usmjerio svojti i prijateljima, a u ostalih sedam su precizne odredbe o poklonima osobama ili pravnim subjektima u tadašnjoj Jugoslaviji.
U tački 1. ''naređuje|m| da se najprije plate svi |moji| pravedni dugovi i pogrebni troškovi'', a u 2. da ostavlja svojoj nećakinji Daši Ćuković (rođaki koju je usvojio) ''dom u kome sada stanujem, broj 1096 Grant Street, Denver, Kolorado''. Dalje piše: ''Ostavljam kao legat mojim nećakinjama Daši i Anastaziji na jednake dijelove, sve moje pokućstvo i kućne predmete koji se nalaze u mom nepokretnom imanju, i sve automobile koji će biti moje vlasništvo u času smrti''. Potom navodi i ostala lica iz bliže i dalje rodbine kojima ostavlja dio imovine.
Tako je Olgi Petković /koja je živjela u Dobroti blizu Kotora/ ostavio veliki kompleks zemljišta u okrugu Fresno, u Kaliforniji, a drugoj nećakinji Olgi Jovanović 50 hiljada dolara ''pod uslovom da bude živa u času moje smrti''.
Tu su i uslovi pod kojima treba da se isplati 65 hiljada dolara nećakinji Daši Ćuković: ''Dvadeset pet hiljada čim prije, po mojoj sahrani, kada to budu mogli isplatiti izvršitelji. Naređujem da joj moji izvršitelji i pouzdanici isplate 40 hiljada tek kada dosegne 30. godinu''. Nećaku Petru Jovanoviću, nastanjenom u Denveru, ostavio je 50 hiljada dolara, Đuru Subotiću, u Peublu, takođe 50 hiljada dolara, bratunčedu Ivanu Ćukoviću, 25 hiljada dolara.
U tačkama 5. i 6. ostavlja po pet hiljada dolara svojti: Aleksiji Ćukoviću, Veselinu Ćukoviću, Raku Ćukoviću, Nani Čučković /rođenoj Ćuković/, Ilki Bošnjak /rođenoj Ćuković/ ''koji su svi rođeni u Risnu''...
U tački 11. ovlašćuje i nalaže da izvršitelji i povjerenici u Denveru “sagrade i ostave ukrasnu česmu ili ulaz, ili luk, ili kakav drugi spomenik, trajnog ili ukrasnog karaktera kojeg javnog parka ili zemljišta u gradu”, kao i da se za izdržavanje istog odobri 100 hiljada dolara.

NIKO NIJE ZABORAVLJEN

Vaso je vodio računa i o svojim umrlim prijateljima koje je za života posebno cijenio. Na prvom mjestu bio je Robert W Speer, političar iz Denvera, koji je karijeru počeo dok se Ćuković borio da što duže održi lanac kockarnica, uprkos propisima. Vaso je i novcem i savjetima pomogao brzom usponu Speera i postali su veliki prijatelji. Amerikanac je bio odredio Ćukovića za savjetnika. Tada se Vaso upoznao sa mnogim važnim ličnostima iz političkog, društvenog i kulturnog života Amerike. Nažalost, smrt je Speera rano odnijela i prekinula njihovo prijateljstvo. No, Vaso ga u oporuci nije zaboravio. U tački 12. je odredba: ''Moja je želja i nalog da se učini /pored finansiranja posebnog spomenika pri ulazu u Civic Centar/ i spomenik pokojnom načelniku Robertu Speeru i da se na tom mjestu postavi spomen natpis... Rečeni spomenik neka se ponese i ostane u trajno vlasništvo grada i okruga Denvera''. (Ta tačka je bila jedan od razloga dugog sporenja vlasti SAD i Jugoslavije što je uzrokovalo bitan zastoj u realizaciji testamenta...)
Testamentom je Ćuković utvrdio namjenu ostalih sredstava: ''Cijeli ostatak i preostatak moje imovine, bilo pokretne bilo nepokretne, izuzev spomenutog, što bude moje vlasništvo i posjed i na koje ću imati pravo, ma na bilo koji način, u času moje smrti, ostavljam Ivanu S.Ćukoviću i Petru A.Jovanoviću i njihovim nasljednicama kao povjeriocima, za upotrebu i u svrhe i sa ovlaštenjem kako je naznačeno, za potrebu, dobrobit i korist osoba kako slijedi...” Po 50 hiljada dolara ostavio je svojim sestrama Daši, Adrijani Jovanović, Aleksandri Vidović, Mariji Subotić, te Vukosavi Kovačić, sve iz Risna.
Znatno veći dio imovine Ćukovića bio je namijenjen za dobrotvorne svrhe. Kada je, sa velikim zakašnjenjem, došlo do realizacije tog dijela testamenta, Boka kotorska je postala veliko gradilište - podizali su se mnogi objekti opšteg standarda, među kojima i nova bolnica, najveća građevina u tadašnjoj Zetskoj banovini, na koju je utrošen najveći dio Ćukovićeve zaostavštine.
U testamentu je stajalo i da se “cijeli ostatak, preostatak i suvišak mog imanja ustanovi, te da to bude zvano i poznato pod imenom 'Zaklada Vasa Ćukovića'” Ta sredstva su imala da se upotrijebi “za podupiranje, pomaganje i izdržaanje osoba /muških i ženskih/, nastanjenih u Kraljevini Jugoslaviji, koje radi bolesti, nesposobnosti, slabosti, nesreće ili starosti, nijesu u stanju da se sami o sebi pobrinu i da se uzdržavaju, te da moji rečeni povjerenici ovlašteni su, prema njihovoj uviđajnosti, da direktno podijele takvim osobama njima na ovaj način povjeren, ili da prenesu imetak na organizacije, bolnice, domove ili shodne institucije, već organizovane i postojeće u rečenoj Kraljevini, ili na kojeg javnog ili državnog činovnika te Kraljevine, u svrhu administracije i razdiobe rečene zaklade”. Povjerenici su, takođe, ovlašćeni da ustanove “jednu ili više bolnica, domova za slabe, bolesne i stare, ili druga shodna mjesta ili institucije za takvu svrhu, bilo gdje u rečenoj Kraljevini”.
Izvršioci oporuke bili su Ivan S. Ćuković, bratučed Vasov, te Petar A.Jovanović, njegov nećak. Oni su, s obzirom da su bili rođeni u Risnu, vodili računa da što više raspoloživih sredstava investiraju u tadašnjoj risanskoj opštini, a najveće ulaganje bilo u novu bolnicu.

ZVANIČNI BEOGRAD OSPORAVA OPORUKE


       Smrt “narodnog dobrotvora” u Boki i posebno Risnu izazvala je duboku tugu. Žalili su ga jer su dobro pamtili njegova dobra djela. A potom se postavilo i pitanje: što će biti sa njegovim bogatstvom. Postojala je bojazan da neko u Americi ne otme tu imovinu, tim prije kada se saznalo da je najveći dio zavještao Risnu.
No, neodlučni i nesposobni predsjednik Petar Pešo Ćelović, nije preduzimao ništa da bi se što prije namijenjena sredstva usmjerila u Risan i stavila u funkciju, po želji ostavioca i izvršitelja Petra Jovanovića i Ivana Ćukovića, koje je savjetovao američki advokat James A.Marsh, Vasov pravni savjetnik i lični prijatelj.
Nepreduzimljiva opštinska uprava u Risnu smatrala je da će sve ići svojim tokom i da samo treba čekati. U tome ih je učvrstila posjeta članova komisije koju je imenovao dobrotvor, da bi odredili uslove izgradnje narodnog doma – odnosno bolnice. Oni su izrazili spremnost da se dio sredstava odmah investira, a zetski ban je odredio posebnu komisiju da koordinira sve poslove na izgradnji bolnice.
U maju 1936. godine u Risan je doputovao Ivan Ćuković, jedan od opunomoćenih izvršilaca testamenta, u cilju ubrzanja poslovi na izgradnji planiranih objekata u Risnu. Prioritet je dat ''velikim narodnim tekovinama'' - podizanju bolnice i sirotinjskog doma iz Fondacije Vasa Ćukovića.
Uskoro su stigli i članovi posebne komisije, koju je imenovao Vaso Ćuković, i pregledali teren za gradnju bolnice. Banovina je odredila Komitet u kome su bili: dr Radman, načelnik Odeljenja pri Ministarstvu zdravlja, dr Miletić, šef Higijenskog zavoda i arhitekta ing. Dobrović. Nakon obilaska terena pomenuti komitet se obratio za mišljenje dr A. Gregu iz Rekfilerovog fonda i dr Baku, direktoru Američkog zdravstvenog društva koji su dostavili mišljenja.
Odbornici i neki risanski čelnici već su pripremali svečani početak radova. U Bokeškoj štampariji su štampane pozivnice, a delegacija Rišnjana posjetila je u Cetinju bana Zetske banovine, s molbom da govori na svečanosti. Da bi sve bilo pripremljeno na najvišem nivou, bili su angažovani i konobari iz hercegnovskih hotela da služe elitne goste. Preostalo je samo da se još odredi dan kada će svečanost povodom

BIO JE NOSILAC VISOKIH ODLIKOVANJA

       Vasova iznenadna smrt odjeknula je ne samo u Boki i Zetskoj banovini, već i diljem Kraljevine Jugoslavije, jer je bio poznat kao vrlo ugledan čovjek i veliki dobrotvor. U Americi se družio sa najpoznatijim ljudima te zemlje: gradonačelnicima, kongresmenima, kao i sa uglednim zemljacima, pronalazačima svjetskog renomea Nikolom Teslom, Mihailom Pupinom i drugima. Njegova finansijska pomoć rodnom kraju je nemjerljiva. Znatno veća od evidentirane jer nije želio da se pominje njegovo ime kao donatora. No, u dosta slučajeva to se nije moglo sakriti. Za pomoć je trošio po više od milion dolara godišnje. A tek ono što je ostavio testamentom... Vaso je dobitnik i visokih jugoslovenskih odlikovanja: Ordena sv. Save III reda (1925), Ordena sv. Save V reda (1929), Jugoslovenske krune III reda (1931).

KRALJEVSKA VLAST HOĆE DIO NOVCA ZA SRBIJU


       Februara 1934. godine, Petar Jovanović i Ivan Ćuković, koje je Vaso odredio za izvršioce oporuke, a zatim za jedine opunomoćenike, staratelje o cijeloj ostavštini - od suda u Denveru su, shodno američkim propisima, i formalno postali punopravni izvršioci testamenta. Međutim, nastale su komplikacije kada se najmanje očekivalo. Osnaženju testamenta i priznanja zakonitosti imenovanih staralaca od strane suda suprotstavio se advokat iz Denvera, kao punomoćnik ambasadora Kraljevine Jugoslavije u Vašingtonu. Tražio je da se ostavština ne predaje licima određenim u oporuci... ''Nedovoljno proučavanje i loše poznavanje američkih zakona mogli su dati povoda, a i neka zla volja, ili kakva druga težnja za davanje punomoćja advokatu u Denveru da povede spor protiv rješenja suda o osnaženju i priznavanju zakonitosti testamenta'' – saopštila je, znatno kasnije, Ambasada Kraljevine Jugoslavije u Vašingtonu, pravdajući se. Istina je, međutim, bila drugačija: Jugoslavija je bila prilično ljuta jer dio ostavštine Vasa Ćukovića nije bio namijenjen Srbiji! I dok je trajao spor u Americi u Zetskoj banovini, Bokokotorskom srezu i Risnu su se ponašali kao da se ništa nije desilo. Smatrali su da će se bolnice uskoro početi graditi i da ne treba preduzimati vanredne mjere. A opštinski odbornici, posebno risanski predsjednik Petar Ćelović, razmišljali su o početku gradnje bolnice i o tome koliko će neki od njih time zaraditi, a pravili su i nepotrebne troškove na konto budućeg priliva sredstava. Ipak, tok događaja je pokazao da im je to bio “račun bez krčmara”.


Jugoslavija tuži punomoćnike


       Među brojnim poznatim i uvaženim Bokeljima najviše je onih koji su diljem svijeta pronosili slavu pomorskih i vojnih vještina. Rišnjanin Vaso Ćuković, pravi šampion dobrotvorstva, međutim, slavu je stekao vještinama vrhunskog kockara. Ovo je priča o njegovom životnom putu.
Jednoga dana, za svega jedan sat, u svim mjestima Boke kotorske, razgrabljen čitav tiraž beogradske ''Politike''. Oni koji nijesu imali sreću da dođu do lista posuđivali su ga od poznanika... Objavljena je, naime, informacija A. Vidakovića, specijalnog dopisnika ''Politike'' iz Amerike, sa dugim naslovom: ''Jugoslavija tuži naše ljude jer žele što više sredstava koja je zavještao Ćuković da daju našoj zemlji''.
Do toga dana u Bokotorskom srezu i opštini Risan, pa ni u Zetskoj banovini, nije se znalo da je u Americi pokrenuta parnica i da neki nastoje da na ilegalan način dođu do dijela imovine narodnog dobrotvora. Iznenađenje je bilo tim veće kada se saznalo da su se mnogi tužitelji povukli, procijenivši da će ući u velike troškove, a spor izgubiti. Uporna je ostala samo vlada Kraljevine Jugoslavije, iako je baš ona mogla najviše da izgubi. Tada je nadležni sud u Denveru izdao naređenje o blokadi testamenta, dok se ne okonča spor, a time su prekinuti i mnogi investicioni poslovi zasnovani na odredbama iz testamenta. To je značilo da u dogledno vrijeme nema gradnje bolnice u Risnu, niti korišćenja novca u druge, testamentom namijenjene svrhe.

ZA KOGA VLADA “NAVIJA”

       Zašto je izbio spor? Ćuković je, naime, testamentom namijenio 100 hiljada dolara za podizanje spomenika gradonačelniku Denvera Robertu Spiru. Izvršioci oporuke posao umjetničke kreacije spomenika povjerili su Ivanu Meštroviću, ali je zbog toga protestvovao američki sindikat umjetnika. To je bio razlog za raskid posla sa našim umjetnikom.
List ''Pošta'' iz Denvera bio je pokretač akcije, tražeći od izvršilaca testamenta da daju novac, bez obzira ko će spomenik praviti. Međutim, Jovanović i Ćuković nijesu pristali na te uslove, već su odlučili da iznos od 100 hiljada dolara pripoje sumi od 600 hiljada dolara i da tu sumu utroše ''za pomoć nevoljnima u Boki kotorskoj i Jugoslaviji''.
Na scenu stupa kontroverzni američki advokat Mery Latrop, koja je nekada bila zaposlena u Ćukovićevoj kancelariji, ali joj je on dao otkaz, nezadovoljan njenim radom. Kako nije imala nikakvih pravnih mogućnosti da uđe u spor, obratila se Jugoslovenskoj ambasadi u SAD i ponudila da ''besplatno brani jugoslovensku stvar''. Premijer dr Milan Stojadinović je prihvatio tu ponudu i ovlastio Latropovu da zastupa Jugoslaviju u toj parnici, i izdao joj punomoćje. Motivi zašto je to uradio predsjednik beogradske kraljevske vlade zvanično su ostali nepoznati, ali je zato poznato da su raspoloživa sredstva smanjena za više stotina hiljada dolara.
Naravno, valjalo je javnosti ponuditi razlog zašto se Jugoslavija umiješala u taj spor, u kome nije mogla ništa dobiti, nego samo izgubiti. “Suština parnice” – pisao je novinar Vidaković – “koju sada vodi naša država protiv staratelja je u tome da Jugoslavija ne želi Denveru da zakine spomenik, koji mu je pokojnik odredio, i da čast Jugoslavije zahtijeva da ona, ni po koju cijenu, ne prisvoji za sebe novac koji joj nije namijenjen”.

BEOGRAD “NE ČUJE” IZVRŠITELJE


       O tužbi Latrpove, odnosno beogradske vlade, trebalo je da odluči najviši sud države Kolorado. Izvršitelji oporuke učinili su napore obrativši se ''direktno Beogradu'' da se parnica obustavi, ali nijesu dobili čak ni odgovor na njihov zahtjev. U takvoj situaciji intervenisao je Bokelj Mirko Komnenović, ugledni prvak Jugoslovenske narodne stranke i bivši ministar, tražeći energično od predsjednika kraljevske vlade da povuče ovlašćenje američkom advokatu čime bi spor bio okončan.
Tok događaja izazvao je veliku zabrinutost u opoziciono nastrojenom Risnu. Mnogi mještani su zahtijevali od Petra Ćelovića, tadašnjeg predsjednika opštine, da organizuje zbor risanskih domaćina, na kome bi se dogovorili što da se radi o novonastaloj situaciji. Na tom skupu je odlučeno da se od jugoslovenske vlade traži razjašnjenje o tome što je sporno i što rukovodi državu da se parnički pred stranim sudovima ''dok Risan i Boka čekaju na gradnju bolnice i doma za stare i nemoćne''. Izražena je i bojazan da proces može dospjeti pred američki Vrhovni sud i da potraje tri-četiri godine te da troškovi mogu preći 50 hiljada dolara, a “toliko manje dobiće sirotinja kojoj je novac namijenjen”, konstatovali su gnjevni i ljuti risanski odbornici.

I POLITIKA SE BAVILA SPOROM

       Taj spor je, inače, doprinio porazu vladajuće stranke na izborima u Risnu 1936. godine kada je pobijedio Nikola Đurković, komunista, kandidat udružene opozicije.
Nemoćni i nepreduzimljivi Ćelović ništa nije uradio u cilju deblokiranja sredstava. Mnogo više je vodio računa o svojim trgovinskim transakcijama nego o događajima oko Vasove ostavštine Rišnjanima. Čak ni posebno pismo dvojice izvršitelja testamenta, u kojem su ukazivali na način kako prevazići problem, nije bio povod za akciju. U pismu su objašnjavali: ''Na sve moguće načine pokušavali smo da dokažemo odgovornim licima da ovakve parnice ne mogu donijeti dobrih rezultata i da mi ne možemo svjesno preći preko posljednje želje Ćukovića i odustati od naših prava. Svi ovi pokušaji bili su uzaludni jer su parnice ipak uslijedile''.
Vlada u Beogradu, kojoj je na čelu stajao, u Boki kotorskoj nepopularni Milan Stojadinović, kao i jugoslovenski ambasador u Sjedinjenim Američkim Državama, nijesu htjeli, po bilo koju cijenu, povući punomoć američkom advokatu, niti odustati od parnice.

I BANSKO VIJEĆE O TESTAMENTU

       Spor u vezi izvršenja Vasovog testamenta se nastavljao. Obje strane činile su što su smatrale nužnim. Američki sudovi su postupali po američkim zakonima. Spor je bio ušao u treću godinu, a nije se nazirao završetak. Mnogi poslovi na pripremama za investiranje bili su zaustavljeni. Blokirana sredstva bila su, inače, veća od cijelog budžeta Zetske banovine.
Gavro Đurković, trgovac iz Risna, skupa sa Rudolfom Đunijem, banskim vijećnikom iz Kotora, pokrenuli su još jednu akciju. Tražili su prijem kod bana Petra Ivaniševića i tom prilikom zahtjevali da ban utiče na jugoslovensku vladu da povuče punomoćje dato američkom advokatu Mery Lotrp, čime bi se prevazišli svi problemi. Ban je obećao, ali je ostalo nepoznato da li je uopšte i pokušao što učiniti jer promjena nije bilo.
Na narodnim zborovima u Risnu izražavno je jedinstveno mišljenje da Beograd pokušava naći načina kako da se bar dio tog ogromnog bogatstva uloži u beogradske objekte, a ne u Risan koji je, po njima, bio ''palanačka selendra''.

“GLAS BOKE” O PODJELI POMOĆI U RISNU

       O tome kako je dijeljena pomoć “Glas Boke” je 18. januara 1936. godine objavio: ''Ovom prilikom svi mi, cjelokupna risanka sirotinja, odajemo duboko poštovanje poč. Vasu L. Ćukoviću, velikom dobrotvoru Risna i ostale Boke... na obimnoj pomoći koja je došla kada nam je bila najpotrebnija... Zanimanjem i radom cijenjenog Kola srpskih sestara, kao i svih njegovih članova, šezdesetoro naše bijedne djece, u većini bolesne, obuveno je i odjeveno iz fonda određenog za risansku sirotinju, te time zaštićeno od nevremena i hladnoće. Istoj ovoj djeci, kao i još dvadesetorici risanske sirotinje, omogućena je, iz istog fonda, besplatna ishrana, po jedan obrok na dan i to iz kuhinja koje je društvo otvorilo. Takođe je društvo iz fonda nabavilo sve potrebne knjige za našu siromašnu djecu koja pohađaju osnovnu školu...''

SIROTINJA PITALA: ŠTO ĆEMO POSLIJE


       U periodu 1935–1941. godine ekonomsko stanje u Risnu bilo je veoma loše. Iz prazne opštinske kase nijesu se mogle isplaćivati ni plate, niti finansirati nužni radovi. Problemi su uvećani zbog nekoliko uzastopnih sušnih godina. Mnogi učenici i studenti školovali su se uz dosta teškoća u Kotoru ili na nekim fakultetima u Beogradu, dok je jedan broj morao da prekine školovanje. Rišnjani, kao i stanovnici ostalih mjesta Boke, sa nestrpljenjem su očekivali prvu pomoć iz ostavštine narodnog dobrotvora Vasa Ćukovića. U jesen 1935. godine, jedan od staratelja, Ivan Ćuković, posjetio je Boku. Nakon što su pažljivo konstatovane opravdane potrebe naroda Boke kotorske, naročito učenika i studenata, odlučeno je da se kao prva pomoć iz Fonda uplati milion dinara i to hitno jer je te godine Boka ''bila stradala od suše''. Raspodjela novca je obavljana po opštinama, srazmjerno broju stanovnika. Novac je dijeljen po posebnim kriterijumima, prvenstveno najsiromašnijima. Mnogi ljudi su javno zahvaljivali donatoru, ali su, ipak, neki javno izrazili zabrinutost: “Pomoć koja nam je ukazana, samo je za neko vrijeme. Ishrana našoj djeci je obezbijeđena za tri mjeseca. A poslije? Što će iza ovoga sa svima nama biti? U ovom momentu otvoreno iskazujemo svoje osjećanje i kažemo da strahujemo i trnemo i na samu pomisao da je našoj djeci i nekima među nama odraslima, ali bolesnim i nemoćnim, osigurano življenje samo za kratko vrijeme''. Na kraju je bio potpis: ''Risanska sirotinja.''


Nakon trogodišnjeg sporenja Beograd, konačno, odustaje


       U međuvremenu, advokat Mery Latrop obratila se pismom Rišnjanima. Optuživala je izvršitelje testamenta da su rasipali novac, nedomaćinski gazdovali, pa čak i da su sami sebi isplatili 55 hiljada dolara nagrade ''za jednogodišnji trud, te da su pored toga primili 75 hiljada dolara kao legatori.''
To pismo je objavljeno u ''Politici'' i bilo je povod za novu zabrinutost: da li će pare uopšte stići onamo gdje ih je usmjerio pokojni Ćuković.

PISMO IZVRŠITELJA TESTAMENTA

       Izvršitelji testamenta odgovorili su telegramom: ''Može biti Latropova još uvijek srdita na našeg ujaka, koji ju je otpustio kao svoga advokata prije nego što je testament učinio. Nažalost, Poslanstvo u Vašingtonu vjeruje njenim izjavama, umjesto da neposredno izvrši nepristrasni uviđaj u stvari''.
U međuvremenu je i građanima Risna stiglo pismo izvršitelja testamenta, Jovanovića i Ćukovića, koji objašnjavaju tok događaja: ''...Moramo priznati da smo duboko ozlijeđeni stanovištem naše države koje je usvojila prema ostavštini. Zar ne mogu ljudi da vide da će postupak, koji su počeli, koštati ostavštinu mnogo novca? Mi smo učinili sve da se troškovi svedu na minimum, ali izgleda da se naša stanovišta ne uzimaju u obzir. U ime naše države pojavila su se tri advokata, dok zaostavština ima samo jednog. Posljednji neopravdani korak koji je učinilo Poslanstvo u Vašingtonu doveo je da je ostavština morala da traži još dva advokata. Kako iz ovoga možete razumjeti: ovaj preokret nam onemogućuje podizanje bolnice i doma za stare i bolesne u Risnu. Kada pitanje u sudu bude definitivno riješeno, koje najskorije možemo očekivati za godinu dana - jer najviši je sud vrlo spor u davanju rješenja - onda se nadamo da ćemo moći nesmetano nastaviti rad, bilo po donesenom programu, ili da usvojimo drugi''...

I NOVINARI KAO “NAVIJAČI”

       Ostavština Vasa Ćukovića bila je tada predmetom opširne rasprave i u štampi. O tome su puno pisali ''Politika'', ''Vreme'', ''Balkan'', ''Pošta'', ''Glas Boke''... Nažalost, novinari su se stavljali na jednu ili drugu stranu, zavisno od političkih opredjeljenja onih koji su ih finansirali.
U toku predizborne aktivnosti kandidati za predsjednika opštine Risan govorili su o toj ostavštini. Pobijedio je kandidat udružene opozicije, Nikola Đurković, pravnik koji je diplomirao na Sorboni i Parizu. Čim je došao na mjesto predsjednika prihvatio se komplikovanog posla da raščisti odnose u vezi sa spornim odredbama testamenta i utvrdi pravo stanje stvari. Nakon brojnih kontakata, stigao je veoma precizan izvještaj opunomoćenih izvršitelja testamenta o do tada obavljenim poslovima koji je bitno doprinio raščišćavanju stanja.
Nešto poslije toga Gavro Đurković, vijećnik Zetske banovine i brat novog predsjednika opštine Risan, tražili su da se na Banskom vijeću raspravlja o zaostavštini Ćukovića. Oni su, tom prilikom, objasnili da su Risan i Boka kotorska imali velike materijalne štete i da se one stalno uvećavaju nepotrebnim i nepromišljenim odugovlačenjem spora i to isključivo krivicom jugoslovenske vlade. Tražili su i da se preduzmu aktivnosti kako bi se zaostavština mogla što prije koristiti u namijenjene svrhe.

NAROD ISPAŠTA ZBOG “REVANŠA”?

       O tome kakvo je tih godina tada bilo stanje u tim krajevima, posebno u Krivošijama, govori pismo kojega je uputio Nikoli Đurkoviću paroh Krovošijski. Obilazeći svoju parohiju sveštenik je naišao na ''grozan prizor''. U svom pismu poimenice nabraja 12 porodica sa 62 člana, koji već ''preko 10 dana nemaju ni parčeta hljeba'', već i djeca i roditelji bukvalno gladuju. Svještenik piše da su imućniji seljaci pomagali nevoljnike, dok su mogli, ali ''pošto više nijesu ni sami u mogućnosti da im priteknu u pomoć te porodice su, jednostavno, pale na milost i nemilost sudbine...''
I tako... Dok su ljudi u Risnu i ostalim mjestima Boke gladovali, jer nijesu imali sredstava da kupe osnovne životne namirnice, u Fondaciji Vasa Ćukovića su bili blokirani milioni dolara jer je vlada u Beogradu bez potrebe i razloga ušla u spor na štetu naših građana kojima je ta pomoć bila najneophodnija. Tada se u Boki često moglo čuti da je to bio “revanš građanima risanske opštine”. Naime, krajem 1936. i tokom 1937. godine, u toku je bila – kako se tvrdilo – opstrukcija banovinske i jugoslovenske vlasti prema opštini Risan i Rišnjanima, zato što je u njoj, na izborima, krajem 1936. pobijedio lider komunista Nikola Đurković.
Bili su to mjeseci i godine kada su Risan i okolina bili u najvećoj krizi, a ostao je podatak da se za prehranu nabavljao i dijelio jedino žuti kukuruz.

KORIŠĆENJE VASOVE ZAOSTAVŠTINE

       Tek početkom maja 1937. godine, nakon pisma, koje je uputio Mirko Komnenović, bokeljski narodni tribun i bokeljski poslanik, predsjedniku Kraljevske vlade u Beogradu, dr Milanu Stojadinoviću, stigao je odgovor koji je govorio o konačnoj mogućnosti stavljanja sredstva Fondacije Vasa Ćukovića u funkciju. Saopšteno je, naime, da je vlada Jugoslavije, nakon nepotrebnog skoro trogodišnjeg sporenja, izgubila parnicu sa izvršiocima testamenta Jovanovićem i Ćukovićem kod Vrhovnog suda u Denveru.
Čim je ta zvanična informacija stigla privatnim kablogramom u Risan, Komnenović je uputio novo pismo premijeru Stojadinoviću, tražeći da se odmah priđe izvršavanju odredbi testamenta. Stojanović je odgovorio da će ''čim stigne službeno obavještenje iz Denvera o ishodu parnice, nastojati da se odmah zaštite interesi naroda Boke Kotorske...''
Pozitivna presuda Vrhovnog suda u Denveru u korist Fondacije Vasa Ćukovića, bila je znak izvršiocima oporuke da što je moguće prije počnu ostvarivanje testamenta. Odlučeno je da Ivan Ćuković odmah otputuje u Beograd radi dogovora kako da se realizuje testament i upotrijebe velika sredstva.
Prvi posao je bio podizanje dva najveća objekta predviđena oporukom: izgradnja bolnice i sirotinjskog doma (koji nikada nije podignut iz tih izvora) u Risnu ili bilo gdje u Boki kotorskoj. Ivan Ćuković se, takođe, interesovao kako da se što bolje i što više pomogne Risnu i Boki. Shvatajući situaciju, nastojao je, u granicama objektivnih mogućnosti, da u razgovoru sa Nikolom Đurkovićem, predsjednikom risanske opštine, dipl. pravnikom sa sudskim iskustvom, kako bi se obezbijedilo što više sredstava za pomoć rodnom kraju.

NIŠTA BEZ KRALJEVSKE VLADE

       Uskoro je stigao zahtjev staratelja Fondacije Vasa Ćukovića, sudu u Denveru sa predlogom “da se ispostavi kreditno pismo na 200 hiljada dolara iz Fondacije da bi se mogla odmah i na licu mjesta pružiti pomoć kako je testamentom predviđeno”.
Iako formalno sve jasno, zbog stalnih nesporazuma i različitog tumačenja slova testamenta, krajem avgusta 1937. godine, u Beograd je ponovo doputovao Ivan Ćuković sa odobrenjem suda da počne rad u ime Fondacije Ćukovića. On je već bio pripremio i program o kreditima i pomoći koji je bio zakonski verifikovan na osnovu preporuke suda u Denveru, a bio je postavljen shodno zahtjevima pokojnog Vasa Ćukovića. Od tada počinje ostvarivanje oporuke, istina uz dosta teškoća, nesporazuma i nerazumijevanja beogradskih vlasti. Prvo što su startelji uradili bila je isplata šest hiljada dolara /oko 300 hiljada dinara/ za otvaranje javnih radova u Risnu.
Iako su u Boki tada postojala brojna humanitarna društva odlučeno je da se prva pomoć, u septembru 1937. godine, u iznosu 4.500 dolara /oko 225 hiljada dinara/ doznači za rad Kola srpskih sestara u Kotoru, Herceg-Novom i Risnu i društvu ''Knjeginja Milica'' u Kotoru “koje organizacije vrše svoj djelotvorni rad za narod ispravno, iskreno i nesebično”. Raspodijela tih sredstava izvršena je po usvojem kriterijima.

BEOGRAD TUĐE UZIMA ZA SEBE

       Tokom čitave realizacije Vasove oporuke izvršitelji su se pridržavali cilja koji im je odredio pokojnik: prvenstveno pomoći ljudima u Risnu i Boki! Nastojeći da nađu najbolji način za pomoć siromašnima i nemoćnima u risanskoj opštini, staratelji su bili odlučili da se otvori poseban Fond sa sumom od pet miliona dinara, pri Zadužbinskom odsjeku Ministarstva prosvjete u Beogradu, s tim da se prihod toga Fonda, od 350 hiljada dinara godišnje, daje rukovodstvu opštine Risan kako bi, po svom nahođenju, moglo da djeluju, u smislu dobrog domaćina i dijeli pomoć najnuždenijima u toj opštini i to dvije trećine onima na području Risna, a jednu trećinu žiteljima u selima risanske opštine. Podsjetimo, manje od polovine stanovnika živjelo je u Risnu, dok su ostali bili na području Gornjih i Donjih Krivošija, te u Morinju.
Fondacija je otvorena po zadužbinskom pismu staratelja na ime Vasa Ćukovića na svotu od pet miliona dinara, za koje je svrhe izdvojeno 106 hiljada dolara. Taj fond je počeo da funkcioniše marta 1938. godine

DOK SE DRŽAVA SPORI, NAROD GLADUJE

       Tih nekoliko uzastopnih sušnih godina u cijeloj Boki kotorskoj narod je bio izuzetno osiromašen, pa je i najmanja, bilo kakva pomoć koja bi stigla primana je sa velikom zahvalnošću. O prvoj isporuci, nakon što je, poslije trogodišnjeg sporenja, izvršena deblokada Vasovog testamenta govori i jedan prilog u ''Glasu Boke'': ''Učenici kotorske gimnazije, stipendisti Fonda Lazara i Stane Ćuković, održali su parastos svom velikom dobrotvoru pok. Vasu L. Ćuković 19.ov. mj. na Tomin dan, dan njegove krsne slave. Parastosu su prisustvovali učenici građanske i osnovne škole sa svojim nastavnicima kao i veliki broj građanstva. Činodejstvujući Petronije Ugrinović, iguman, održao je lijep i poučan govor ukazujući na dobročinstvo Ćukovića, osobito njegovu pomoć na vaspitanju omladine Risna''.

SPOR OKONČAN TEK 1937. GODINE

       Staratelji o ostavštini Ćukovića podnijeli su sudu u Denveru na ovjeru testament i dobili spor krajem 1935. godine, kada su za kratko vrijeme bila deblokirana sredstva. Reagovao je opunomoćeni advokat jugoslovenske vlade u Denveru. Podnio je žalbu na rješenje prvostepenog suda i tražio da se oduzmu prava nad ostavštinom testamentom određenim licima. Jovanović i Ćuković su i dalje nastojali da se u brza rješenje spora, ali i pored najbolje volje da se pruži hitna pomoć Boki, nijesu uspjeli. To im nije pošlo za rukom ni u 1936. godini, jer se čekalo na rješenje višeg suda. I drugi sud je odlučio da je testament zakonit i sve njegove odredbe. Međutim, greška suda iz februara 1934. godine nije se otklonila, jer su izvršioci oporuke po drugi put izgubili spor. Opunomoćeni advokat na Visokom sudu u Denveru, tražio je da se oduzmu prava imenovanim starateljima. Vrijeme je prolazilo. Visoki sud države Kolorado osnažio je svoje ranje rješenje i 26. aprila 1937. godine odlučio da su u pravu staratelji Petar Jovanović i Ivan Ćuković. Ispostavilo se tek da je osporavanje testamenta i njegovih odredbi u tri suda koštalo ostavštinu veoma mnogo novca, jer advokati nijesu radili besplatno. Poslije gubitka spora po treći put advokatkinja Latrop je namjeravala podnijeti žalbu Federalnom visokom sudu u Vašingtonu. Tada je, konačno, reagovala Vlada dr Milana Stojadinovića koja je 1. juna 1937. godine oduzela punomoćje advokatkinji iz Denvera za dalje vođenje spora. Tako su staratelji konačno mogli početi sa ostvarenjem testamenta, bez novih pravnih smetnji.


Izgradnja bolnice u Risnu


       U proljeće 1937. godine ekonomsko stanje u risanskoj opštini bilo je znatno bolje nego prethodnih nekoliko godina. Nova opštinska vlast uspjela je da sanira mnoge negativne posljedice ranije vlasti, koja je tada postala opozicija. Obezbijeđena su značajna sredstva da se pomogne stanovnicima Krivošija, a uspješno je funkcionisao i Fond Lazara i Stane Ćuković, preko kojega je pružena pomoć mnogim siromašnim risanskim učenicima.
Poslije okončanja spora koji su pred sudom u Denveru vodili izvršitelji testamenta, Ćolović i Jovanović, protiv jugoslovenske vlade, čiji je pravni zastupnik bio američki advokat Merry Latrop, deblokirana su sredstva Fondacije i odmah uslijedila raspodjela značajnih sredstava. Opština je primila šest hiljada dolara, odnosno 290 hiljada dinara, uz obavezu da ih upotrijebi u dobrotvorne svrhe. Potom je i Kolo srpskih sestara dobilo dvije hiljade dolara, uz obavezu da se koriste samo za pomoć siromašnima. Više od pet miliona dinara (106 hiljada dolara) upućeno je Ministarstvu prosvjete ''da se sa ovim parama pomažu siromašni u Risnu i selima risanske opštine koji su nesposobni da se sami izdržavaju uslijed bolesti, nesposobnosti za rad, nemoći, nesrećnog slučaja i starosti kao i ona lica koja nemaju mogućnosti da dođu da zarade, dok je ne nađu. Pravo na nadoknadu imala su ona lica koja su rođena ili odgojena u varoši Risnu ili u selima risanske opštine ili su se tu naselila do 20.decembra 1933. godine – dana smrti Vasa Ćukovića. Predviđeno je da se eventualni ostatak upotrijebi za školovanje siromašnih đaka ''koji su dobri po učenju, a odlični po vladanju''...

SVE SPREMNO ZA GRADNJU

       Upravo tih dana postalo je izvjesno da će se nova bolnica graditi u Risnu. O tome je stigla i zvanična potvrda resornog ministarstva Vlade dr Milana Stojadinovića, koje je i dalje nastojalo da makar dio sredstava dobrotvora Ćukovića uloži u Srbiji. Odluci da se gradi bolnica u Risnu značajno je doprinio Mirko Komnenović, poslanik u skupštini Kraljevine, te dva brata Đurković: Gavro, banski vijećnik i Nikola, predsjednik risanske opštine. Oni su bili partijski rivali, ali su jednako dobro radili u korist građana Risna.
Uskoro je iz Vasove zaostavštine navedenom Ministarstvu upućeno 40 hiljada dolara, s tim ''da se u Risnu podigne zdravstveni dom sa odeljenjem bolnice, za što će staratelji Fonda stavljati na raspolaganje Ministarstvu narodnog zdravlja i socijalne politike po 50 hiljada dolara''.
Od toga trenutka poslovi su se brzo počeli odvijati. Komisija koju je imenovalo Ministarstvo da pregleda teren, odlučila je da za gradnju otkupi zemljište ''na uzvišenju iznad Risna, nedaleko od osnovne škole''. Vlasnicima zemljišta, Špiru Dragićeviću, Petru Ćeloviću i Rašu Paprelici isplaćeno je 230 hiljada dinara.
Na sjednici Opštinskog vijeća koju je sazvao Nikola Đurković odbornici su jednoglasno izglasali odluku da odmah počne izgradnja bolnice i da se prekine ''sa stalnim odlaganjem i prolongiranjem, za šta ne postoje objektivni razlozi''. Odlučeno je i da Nikola Đurković otputuje u Cetinje i Beograd, radi ubrzavanja poslova, te da održava stalnu pismenu vezu sa izvršiteljima testamenta.
Projektni zadatak za izgradnju bolnice dao je Centralni higijenski zavod iz Beograda, koji je u to vrijeme bio jedini ovlašćen za projektovanje zdrastvenih ustanova u Jugoslaviji. Radovima je rukovodio arhitekta Milan Zloković, profesora Tehničkog fakulteta u Beograd, a njegovi asistenti bili su Tihomir Ivanović i Milica Stefanović, koji su radili na projektu dijelova bolnice. Konsultant za statiku bio je prof. Vinko Đurović, iz Prčanja, takođe profesor na Tehničkom fakultetu u Beogradu, dok je projekt hidro i elektroinstalacija dala grupa stručnjaka Higijenskog zavoda iz Beograda. Veliko interesovanje za izgradnju bolnice pokazao je znameniti arhitekta Nikola Dobrović koji je često dolazio u Risan i prije i u doba izgradnje bolnice. Njegovo angažovanje govori i o značaju koji je pridavan toj gradnji u Risnu.

POLAGANJE KAMENA TEMELJCA


       Nakon prevazilaženja brojnih problema, u maju 1939. godine stekli su se svi pravno-tehnički uslovi za postavljanje kamena temeljca zgrade bolnice. Nastojanje izvršioca oporuke i Nikole Đurkovića, predsjednika opštine Risan, da se tu istovremeno gradi i dom za siromašne, uboge i bolesne nijesu uspjela, uz obrazloženje zvaničnika iz Beograda da za boravak u domu ne bi bilo zainteresovanih. (Trebalo je da prođe još 30 godina da se na predviđenom mjestu, 1969. godine izgradi današnji Dom starih ''Grabovac'', u kome je oko 300 stanara.)
Svečano postavljanje kamena temeljca obavljeno je 27. maja 1939, u vrijeme kada je počinjao ratnih vihor u Evropi. Svečanosti je prisustvovao ''veliki broj građana Risna i svih mjesta Boke kotorske''. Među gostima bili su divizijsku đeneral Petar Aračić, komandant Pomorskog arsenala u Tivtu, kapetan bojnog broda Vladimir Šaškijević, komandant Treće torpedne divizije, prota Đorđe Samardžić, arhijerejski namjesnik, don Niko Luković, zastupnik biskupa kotorskog, sreski ljekar Mirko Gopčević, Stevan Ivanić, načelnik Ministarstva zdravlja i socijalne politike, dr Hadži Pavlović, izvršilac testamenta Vasa Ćukovića u Jugoslaviji i drugi. Crkveni obred osvećenja obavio je paroh risanski Veselin Čukvas, a pjevao je hor iz Risna.
Nakon polaganja kamena temeljca priređen je svečani ručak za oko 300 zvanica. Govorili su prota Đorđe Samardžić, don Niko Luković, Mirko Samardžić, v.d. predsjednika risanske opštine (Nikola Đurković je bio smijenjen) i dr Miloš Drobnjaković, javni bilježnik iz Herceg-Novog, lični prijatelj Vasa Ćukovića.
Govoreći na svečanosti, don Niko Luković je izrekao proročanske riječi: ''Risan je do danas bio poznat po svojoj povijesti, starim spomenicima kulture i posebno po rimskim mozaicima. Od sada će se cijeniti i po velikoj bolnici...'' To predviđanje se obistinilo – Specijalna bolnica “Vaso Ćuković” danas je ugledna zdravstvena ustanova.
Tom prilikom Stevan Ivanić, koji je govorio u ime ministra zdravlja i socijalnog staranja, kazao je da je ponosan što prisustvuje tom činu i da će učiniti sve da se bolnica podigne u predviđenom roku. No, u tim svečanim trenucima nije se moglo ni pretpostaviti da će se događaji na međunarodnoj sceni odvijati vrlo nepovoljno i da se, tri godine poslije, na otvaranju nove Bolnice i njenom stavljanju u funkciju, neće vijoriti jugoslovenska trobojka...
Poslije ručka bilo je narodno veselje.

GRADNJA UZ DOSTA PROBLEMA

       Polaganje kamena temeljca bolnice bio je događaj koji je narednih dana u više navrata bio na stupcima štampe. Nedjeljnik ''Glas Boke'' pisao je da će bolnica u Risnu, kada bude završena, biti najveća zgrada podignuta u Boki kotorskoj u posljednjih sto godina. Reporter je tvrdio da je njena izgradnja “nagovještaj boljih dana i novog prosperiteta Boke koji je bio prekinut padom Mletačke republike i tehnološkom revolucijom u pomorstvu”. Taj optimizam, ipak, nije imao realnog osnova.
U međuvremenu su se javljale mnoge teškoće. Rat u Evropi je sve više uzimao maha, a približavao se i ovom dijelu Mediterana. Prema podacima Miloša Zečevića iz Beograda, koji se bavio utroškom novca iz Fondacije Vasa Ćukovića, radovi su počeli nekoliko mjeseci nakon polaganja kamena temeljca, ali nema podataka o tome zašto je tako bilo.
Tokom izgradnje bolnice trebalo je blagovremeno obaviti poslove i za njeno funkcionisanje kada bude izgrađena. S obzirom da je bolnica obuhvatila veliki kompleks zemljišta valjalo ga je na vrijeme uklopiti u glavnu saobraćajnicu izgradnjom puta do bolnice. Valjalo je obezbijediti električnu energiju, pa se dugo raspravljalo i o tome kako prevazići taj problem, s obzirom da u blizini još nije bilo električne struje, a u Risnu su korišćeni ferali na petroleum. Stručnjaci Ministarstva zdravlja i socijalnog staranja zaključili su da je najbolje i najekonomičnije da se uspostavi kablovska veza od električne centrale u Tivtu, koja je bila svojina Pomorskog arsenala, odnosno Kraljevske ratne mornarice. Podizanje manje električne centrale koja bi snadbjevala bolnicu odbačeno je kao neracionalno. Taj problem uspješno je prevaziđen kada je Komanda Ratne mornarice u Zemunu odobrila izgradnju dalekovoda Tivat – Risan, a sredstva za to da se obezbijede iz Fondacije. Ratna mornarica se obavezala da će za Bolnicu struja biti po cijeni koštanja. U više navrata, tokom izvođenja radova, mijenjan je i predračun tako da se moralo u te svrhe potrošiti dvostruko više nego što je bilo predviđeno.
Što je vrijeme više proticalo radovi su tekli sve sporije. Uz ostalo, mnogi radnici su često morali na vojne vježbe...

RATNE PRIJETNJE POSKUPILE RADOVE

       Nedugo nakon polaganja kamena temeljca i osvećenja temelja, u maju 1938. godine, projektant je tražio izmjene, kako bi postojao ''sprat više".

NA OTVARANJU BOLNICE – ITALIJANSKA ZASTAVA!?

       Izgradnja Bolnice u Risnu potrajala je nekoliko godina, pa su svi poslovi okončani tek nakon to su u ove krajeve stigli fašistički okupatori. Kada su, 17. aprila 1941. godine, u Boku stigli italijanski vojnici poslovi na gradnji Bolnice bili su na samom kraju. Tako se i desilo da se svečano otvaranje nove Bolnice obavi pod vijorenjem italijanske, a ne jugoslovenske trobojke. Bolnicu je, jula 1941. godine, svečano otvorio dr Niko Miljanić, profesor Medicinskog fakulteta u Beogradu, koji je ujedno bio i prvi upravnik Bolnice. On se u Boki samo privremeno sklonio, a poslije nekoliko mjeseci, čim se ukazala prilika, otišao je na tada oslobođenu teritoriju. Za vrijeme njegovog upravnikovanja u Bolnici su bili ''sklonjeni'' Simo i Olga Milošević, Fjodor Mahin i druge ličnosti NOP-a.

BEOGRAD OSPORAVAO GRADNJU U RISNU


       Do postizanja saglasnosti da se bolnica gradi u Boki kotorskoj, u “zabačenom” Risnu, gdje tada nije bilo odgovarajuće infrastrukture, izvršitelji oporuke imali su dosta muke. Ipak, poznavajući svoj zavičaj, gdje su potrebe za održavanje narodnog zdravlja bile velike, te da duž morske obale od Igala do Ulcinja, kao i u zaleđu Crne Gore, nije postojala nijedna građanska zdrastvena ustanova, bili su uporni u zahtjevu da se bolnica gradi u Risnu. Ministarstvo zdravlja i socijalnog staranja beogradske vlade jedva je pristalo na to, odnosno na sporazum sa starateljima Fondacije, radi podizanja bolnice u Risnu. Insistirali su i obezbijedili da nova bolnica postane svojina države, s tim da se izdržava iz budžeta tog Ministarstva. I tek nakon dugih pregovora i razgovora o klauzulama ugovora sporazum o gradnji bolnice bio je potpisan 23.oktobra 1937. godine. Ministarstvo se obavezalo da će podići i snadbjeti uređajima “Dom narodnog zdravlja sa bolničkim odeljenjima” u Risnu iz sredstava Fonda Vasa Ćukovića, u iznosu 200 hiljada dolara, odnosno 10 miliona dinara. Ta sredstva trebala su se stavljati na raspolaganje resornom Ministarstvu u određenim intervalima. Bolnička odeljenja bila su predviđena za 100 – 125 kreveta, pod uslovom da se siromašni narod u Boki i okolini tamo liječi besplatno.

KRAJEM DECEMBRA 1939. STIGLA STRUJA


Uporedo sa izgradnjom bolnice, u Risnu se radilo i na obezbjeđivanju električne energije. Poslovi na gradnji Doma narodnog zdravlja (bolnice) počeli su zvanično 15. novembra 1938. godine, a radovi na dalekovodu Tivat – Verige – Perast – Risan krajem novembra iste godine. Nadzor su obavljali stručnjaci Ministarstva zdravlja i socijalnog staranja i Kraljevske ratne mornarice iz Tivta. Stanovnici Risna bili su oduševljeni kada su u tom malom gradu zasijale prve sijalice - decembra 1939. godine. Toga dana Risan je postao ''sasvim novi grad''. Odali su posebno priznanje starateljima Fonda, Ministarstvu zdravlja i socijalne politike i stručnjacima Pomorskog arsenala. Opština Risan preuzela je obavezu plaćanja struje od potrošača, a sakupljeni novac je išao na račun Fondacije.


Zbog zakašnjenja izgradnje bolnicu su otvorili fašisti


       Nedugo nakon polaganja kamena temeljca i osvećenja temelja buduće bolnice, u maju 1938. godine, projektant je zatražio određene izmjene projekta, kako bi postojao ''još jedan sprat više bolesničkih prostorija, tako da se može dobiti mjesta za 150 do 175, umjesto 100 do 125 kreveta'' kako je u sporazumu pisalo. I druga konsultovana stručna lica konstatovala su da je predlog izmjene projekta dobar, te da će nova zdravstvena ustanova imati veći obim, a time i davati ''mnogo brojniju i kvalitetniju uslugu narodu Boke''. Staratelji Fondacije nekako su uspjeli da ''ubijede'' sud u Denveru da se poveća kredit od 200 na 270 hiljada za te svrhe.
Kada su izvođači radova stavili tri projektovane zgrade pod krov, krajem ljeta 1939. godine, potpisani ugovori o nabavci bolničke i opreme. Međutim, zbog rata u Evropi, počinju se javljati problemi, posebno za prevoz robe za opremanje bolnice. Brodske linije nijesu se uredno održavale, a tako je bilo i sa suvozemnim saobraćajem. Željeznički saobraćaj između Herceg-Novog i Sarajeva bio je rezervisan za potrebe vojske. U zimu 1939/40. godine bilo je još gore kada su skoro prekinute sve željezničke i cestovne veze sa Sarajevom. Tako gradnja nije mogla biti završena u julu 1940. kako je bilo predviđeno.

SUD PRIHVATA POVEĆANJE CIJENA

       Kašnjenje radova i ratne opasnosti doveli su do naglog skoka cijena. Izvođači radova i isporučioci opreme su na osnovu klauzule potpisanih ugovora tražilil da im se isplati iznos do nove tržišne cijene radne snage i materijala. Nadležno ministarstvo pažljivo je proučilo sve prigovore i zaključilo da je nužno izvršiti izvođačima radova kompezacije cijena jer u protivnom moglo bi doći do obustave radova što bi bila velika šteta. O tome kako razriješiti probleme konsultovani su izvršioci testamenta koji su dali saglasnost na povećanje cijena.
U međuvremenu su nastali formalno-pravni problemi jer sudija Suda u Denveru, gdje je bio deponovan novac Fondacije, nije smatrao da ima razloga da za dodatne isplate.
Ministarstvo zdravlja i socijalnog staranja tražilo je 1. jula od staratelja Fonda da zamole sud da odobri dodatnih 30 hiljada dolara, radi naglog povećanja cijena. Sudija se, izgleda, plašio da će dodatna sredstva biti upotrijebljena u nenamjenske svrhe, pa je odbio molbu, konstatujući da je ''Balkan u Evropi'', aludirajući na ratne prilike.
Sud je insistirao da se temeljno provjeri u koju su svrhu utrošeni ranije isplaćivani iznosi, iako su izvršitelji testamenta redovno informisali o tome kako napreduje gradnja. Staretelji nad Fondom, ipak su odmah sudu u Denveru podnijeli račune i dokumente o dotad obavljenim isplatama, kao i izvještaje o radovima koje su ilustrovali fotografijama. Sud je bio zadovoljan i potom je dao ovlašćenje da se pošalje iz Fonda još 30 hiljada dolara za dovršenje preostalih radova na bolnici u Risnu.

NE ZNA SE KOLIKO JE BOLNICA KOTŠALA

       Zanimljivo je da nikada nije objelodanjeno koliko je koštala gradnja Bolnice koja je imala 350 kreveta, kao i svu tada modernu medicinsku i drugu prateću opremu. Prema nekim računicama, smatra se da je iz Vasovog Fonda u tu svrhu uloženo oko 300 hiljada dolara. Evidentirano je, pak, da je mali dio novca uložila i Kraljevina Italija za vrijeme kratkotrajne okupacije Boke, koja je trajala 29 mjeseci.
Bolnički kompleks formalno je predat Ministarstvu socijalne politike i narodnog zdravlja Kraljevine Jugoslavije u martu 1941. godine, desetak dana prije nego su oficiri jugoslovenskog Generalštaba, sa generalom Dušanom Simovićem, na čelu izvršili puč protiv kneza Pavla i srušili Vladu Cvetković – Maček, ne uzmičući pred italijansko-njemačkom koalicijom koje je tada opasno prijetila cijeloj Evropi.
Tako se i desilo da je definitivno okončanje radova i ceremonijal svečanog otvaranja Bolnice obavljen u vrijeme okupacije, nakon što su italijanske jedinice stigle u Boku kotorsku. Zato je i tada priređena prigodna svečanost, prilikom zvaničnog otvaranja Bolnice, obavljena dok se na jarbolu vijorila zastava italijanske soldateske, a ne jugoslovenska trobojka.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Bolnica je služila u razne svrhe. Prvenstveno su je koristili fašistički okupatori – vojska Italije i Njemačke. Neposredno pred oslobađanje Risna, 21. novembra 1944. godine, Nijemci su bolnicu bili pretvorili u svoj svojevrsni odbrambeni bastion.
Risanski Dom narodnog zdravlja, kako se u početku nazivala Bolnica - kako je rečeno u obrazloženju elaborata o izgradnji - ''služiće za pregled djece, a kome treba bolnično liječenje uputiće se u dječje bolničko odeljenje. A kome treba da se učini usluga u jednoj od klinika biće tamo upućen. Zdravima će se dopustiti da se okupaju i da potom idu kući na oporavak''. Bila su predviđena četiri bolnička odeljenja: unutrašnje, hiruško, dječje i zarazno...
Ta bolnica danas nosi ime Specijalna bolnica ''Vaso Ćuković'' – Risan.
Inače, zahvaljujući naredbi predsjednika SAD, novac iz Fondacije Vasa Ćukovića nije se tokom rata mogao koristiti. Poslije Drugog svjetskog rata nova crnogorska vlada koristila je Fondaciju Vasa Ćukovića za izvršenje popravki i nabavku opreme Bolnice, ali postoje neke indicije i da se dio sredstava tada koristio i u nenamjenske svrhe. Stariji građani Crne Gore, inače, sjećaju se, vjerovatno, da su ispred mnogih zdravstvenih ustanova (ili na ulicama) poslije rata mogli vidjeti medicinska, odnosno vozila hitne pomoći, na kojima je pisalo da su ona iz Zadužbine Vasa Ćukovića.

STRUJA STIGLA KABLOM IZ ARSENALA


Tokom izgradnje bolnice trebalo je napraviti put do bolnice, te obezbijediti električnu energiju. U blizini još nije bilo “struje”, a ulice su osvjetljavali ferali na petroleum. Stručnjaci su zaključili da je najbolje i najekonomičnije da se uspostavi kablovska veza od električne centrale u Tivtu, koja je bila u svojini Arsenala, odnosno Kraljevske ratne mornarice. Podizanje manje električne centrale je odbačeno kao neracionalno. Taj problem uspješno je prevaziđen kada je Komanda Ratne mornarice odobrila gradnju dalekovoda Tivat – Risan, s tim da se novac za to obezbijedi iz Fondacije. U više navrata, tokom izvođenja radova, mijenjan je i predračun tako da se moralo u te svrhe potrošiti dvostruko više nego što je bilo predviđeno. Što je vrijeme više proticalo radovi su tekli sve sporije...

O POSLOVANJU FONDA ''VASO ĆUKOVIĆ''


       U Istorijskom arhivu u Kotoru, pod šifrom POĆUK vodi se dokumentacija o Fondaciji Vasa Ćukovića, koju je uglavnom radio Pavle Hadži Pavlović (zastupnik staraoca Fonda Vasa Ćukovića) a odnosi se na period od 1936. do 1951. godine kada je Fond prestao da djeluje, znatno prije nego li je predvidio darodavac. Tu su spisi o raznim isplatama za gradnju Bolnice, potom o poslijeratnoj obnovi zgrada, fotodokumentacija o gradnji i podaci o ličnosti dobrotvora. U dokumentaciji su i pisma dr Radomira R. Pavlovića, čijom su zaslugom dokumenta stigla u arhiv Kotora. U posebnoj fascikli su podaci o radovima u Kotoru i selima u okruženju koji su finansirani iz Fonda. Pavle Hadži Pavlović koji je sačuvanu dokumentaciju predao Istorijskom arhivu u Kotoru bio je dugogodišnji savjetnik u Srpsko-američkoj banci u Beogradu sa kojom je Vaso Ćuković imao poslovne kontakte, sve do smrti. Kasnije su staratelji Fondacije nastavili odnose sa Pavlovićem, koji je od septembra 1934. do oktobra 1937. bio privatni zastupnik staratelja Fonda Jovanovića i I. Ćukovića. On je tu funkciju obavljao do maja 1948. kada su, zbog promijenjenih vlasničkih odnosa u novoj Jugoslaviji, ''njegove usluge postale izlišne'', a aprila 1950. prestala je sa radom Srpsko-američka banka. Toj dokumentaciji je priključena i fascikla arhivske građe Poglavarstva u Kotoru, koja se sačuvala u opštinskoj arhivi, a pronađena je prilikom sređivanja arhivskih fondova i zbirki 1986. godine. Odnosi se na investicije iz sredstava Vasove fondacije upotrijebljene na području Bokokotorskog sreza.


Risan i Boka već zaboravili djela svog dobročinitelja


       Rekosmo da u Istorijskom arhivu u Kotoru postoji dokumentacija o Fondaciji Vasa Ćukovića, institucije koja je imala ogroman značaj za ekonomski razvoj Boke kotorske, Crne Gore, pa i Jugoslavije i za poboljšanje ukupne zdrastvene zaštite, prvenstveno na području Boke. Dokumentaciju je, uglavnom, prikupio Pavle Hadži Pavlović (zastupnik staratelja Fonda) a odnosi se na period od 1936. do 1951. godine kada je Fond prestao da djeluje (znatno prije nego li je predvidio darodavac).
U tom invenstarskom popisu nalaze se više od pedeset vrijednih dokumenata. Prepiska između Pavla H. Pavlovića se izvršiteljima testamenta (Jovanovćem i Ćukovićem) i njihovim savjetnikom advokatom Bendžeminom Svitom. Tu su još i pisma dr Radomira Hadži Pavlovića Istorijskom arhivu u Kotoru (1983/84. godine) te predmeti o izvedenim radovima na objektima u Boki na osnovu kredita iz depozita ostavštine Vasa Ćukovića. Tu su, takođe, dva rukopisa anonimnog autora, od kojih je jedan pod naslovom ''Vaso Lazarev Ćuković'', pisan pisaćom mašinom na papiru velikog formata (A3), dvostruko većem od uobičajnog za administrativnu korispodenciju (A4). Ima 29 stranica. Navedeni tekst je potpisao T. Milošev Zečević, a svojim rukopisom je izvršio i redigovanje kucanog teksta. Priložen je i prilog anonimnog autora ''Svijetli i tamni''.

DOKUMENTI PAMTE – A BOKELJI?


Dosije Fondacije sadrži i veliki broj fotografija koje se odnose na gradnju objekata iz sredstva Zadužbine, a njima se posebno prati izgradnja Doma narodnog zdravlja (takav je bio zvaničan naziv objekata bolnice u Risnu, za vrijeme izgradnje).
Za proučavanje posebno su zanimljivi “Spisi o ostavštini Vasa Ćukovića” kojih je u kompletu 52. Prvi spis je datiran - Risan 7. oktobar 1937. godine, a ima šifru Poćuk I – 1, a u njemu se konstatuje:
''Dokumentacija o pomoći Fondacije Vaso Ćuković u iznosu dvije hiljade dolara uručenih odboru Kola srpskih sestara iz Risna. Prijem sredstava potvrđuje predsjednica Mitra Đ. Abramović''. Potonji dokumenat te vrste iz perioda prije Drugog svjetskog rata, datiran je: Beograd, 28. marta 1941. godine, a glasi: ''Državna Hipotekaran banka, Odjeljenje raznih fondova, dostavlja Pavlu Hadži Pavloviću pregled cjelokupnog finansijskog poslovanja u vezi sa utroškom sredstava iz Fonda Vasa Ćukovića predviđenih za izgradnju bolnice u Risnu. Pregled se odnosi na period 25. novembra 1937. godine, do 3. aprila 1941. godine...''
Od toga datuma dug je period za koji nema novih dokumenata. Prvi poslijeratni dokumenat glasi: ''Denver, 8. avgusta 1946. Staraoci Fondacije Ćukovića obraćaju se Pavlu H. Pavloviću aktom u kojem izražavaju spremnost da finansiraju obnovu Bolnice u Risnu sredstvima kojima pomenuti Fond raspolaže.'' Posljednji dokumenat koji se odnosi na realizaciju sredstava iz Fonda Vasa Ćukovića nosi datum 19. septembar 1951. godine.

BILO JE I TROŠENJA I MIMO NAMJENE

       Međutim, građani Risna i Boke kotorske, gdje su Vasova dobročinstva bila najveća, veoma su lako i brzo zaboravili skoro na sve što je Vaso Ćuković uradio. I ne samo za njih...
Pažljivo proučavajući dokumente koji govore o investicijama Zadužbine ''Vaso Ćuković'' realizovanim u Jugoslaviji, lako se da zaključiti da sredstva iz Vasovog Fonda nijesu ulagana samo u za gradnju Doma narodnog zdravlja (bolnice) u Risnu, već da su stizala i mnogim drugim korisnicima u razne svrhe.
Neki dokumenti, koji potiču iz oktobra 1937. godine, pokazuju tako da je tada Odboru Kola srpskih sestara u Risnu uručeno dvije hiljade dolara. Istoga dana i opštini Risan uručeno je šest hiljada dolara, kako je zapisano, ''za pomoć siromašnim stanovnicima grada Risna i okoline''. Potvrdu o prijemu pomoći posredstvom filijale Srpsko-amerikanske banke u Beogradu, potpisao je Nikola Đurković, tadašnji predsjednik opštine. Iz istih izvora pomognuti su još Kolo srpskih sestara u Kotoru (1000 dolara), Bokotorski pododbor društva ''Knjeginja Milica'' (500 dolara), Kolo srpskih sestara u Herceg-Novom (1000 dolara)...
Novac koji je Vaso ostavio, međutim, usmjeravan je i nekima van Boke kotorske. Tako je 21. oktobra 1937. godine Savezu Zdravstvenih zadruga Kraljevine Jugoslavije, u Beogradu, uplaćeno 10 hiljada dolara, a pet hiljada dolara iz Fondacije stiglo je i “za siromašnu djecu” iz beogradskog prigradskog naselja ''Kralj Aleksandar''. U dokumentaciji je i zanimljiva potvrda Ministarstva za socijalnu politiku i narodno zdravlje Vlade u Beogradu na iznos od 47 hiljada dolara isplaćenih iz Fonda Vasa Ćukovića za nepoznate svrhe...
Na osnovu uvida u arhivska dokumenta do početka rata, 1941. godine, stiče se utisak da su se poslovi i novčane transakcije između Fondacije Vasa Ćukovića, američkih nadležnih sudova, izvršitelja testamenta i banaka, sa korisnicima u Jugoslaviji, odvijale normalno i bez većih teškoća.
Izvršitelji testamenta, odnosno utroška sredstva Fondacije Vasa Ćukovića (Jovanović i I. Ćuković, kao i u zemlji Pavle Hadži Pavlović) svojski su se trudili da se sredstva troše namjenski i tačno u predviđene svrhe – u korist naroda Boke kotorske i svih koji su siromašni, stari i bolesni.

KORIST I ZA ZDRAVSTVO CRNE GORE

       Fondacija – rekosmo već - nije funkcionisala tokom Drugog svjetskog rata i godinu poslije. Nakon toga, ako je suditi po dostupnim arhivskim izvorima, odvijala se obimna i raznovrsna prepiska o prevazilaženju nekih dužničko-povjerilačkih odnosa. Tek 27. juna 1950. godine iz Denvera su staratelji Petar Jovanović i Ivan Ćuković izvjestili ''da je 21. juna B. E. Svit podnio izvještaj sudu u Denveru o posjeti FNR Jugoslaviji, nakon čega je sud odobrio da staratelji Fonda mogu utrošiti iznos 300 hiljada dolara za opremanje bolnice u Risnu, o čemu su odmah izvijestili vladin ured u Beogradu”.
Ne može se pouzdano utvrditi da li je to prva novčana poslijeratna transakcija iz Fondacije Vasa Ćukovića. Zna se da je predstavnik Vlade Crne Gore, Mato Petrović, tada ministar zdravlja, putovao u Ameriku, gdje je pregovarao o mogućnostima korišćenja preostalog novca iz Fondacije Ćukovića. Prema onome što je svojevremeno Petrović ispričao autoru ovog feljtona, tada je postignuta saglasnost o modalitetima, uslovima u načinu korišćenja kredita. Najvjerovatnije da sva sredstva nijesu bila utrošena za popravak i opremanje bolnice u Risnu. Međutim, to se ne može uzeti za grijeh onima koji su preusmjerili dio sredstava za opremanje više drugih bolnica u Crnoj Gori. S obzirom na njihovo tadašnje stanje, to je bilo jedino i sasvim prihvatljivo rješenje, makar sa formalnog aspekta.

ZAŠTO SE TAKO BRZO ZABORAVLJA?


       Vaso Ćuković je – kako je ostalo zapisano - imao geslo da bi ''ono što si godinama stvarao, moglo biti za tren razrušeno, ali ni tada ne posustani – stvaraj dalje''. Tako se ponašao tokom čitavog života. Zato je bio i ostao, nesporno, najveći dobrotvor Boke kotorske, pa i cijele Crne Gore, tijekom svih minulih vremena.
Za sve što je učinio za njih Boka kotorska i posebno Risan mnogo su ostali dužni plemenitom Vasu Ćukoviću. I nije teško konstatovati - nijesu mu se odužili na pravi način! Izuzev naziva Specijalne bolnice u Risnu, koja nosi ime tog velikana i narodnog dobrotvora, kao i biste postavljene u njegovu čast u krugu bolnice u Risnu, u ostalim mjestima u Boki neme obilježja koje bi podsjećalo na život i djela Vasa Ćukovića.
Prošle godine navršilo se 70 godina od njegove smrti. To, nažalost, nije obilježeno ni makar nekom najskromnijom svečanošću. Ima li ikakvog smisla upitati: zašto tako brzo i tako olako zaboravljamo takve ljude, prvorazredne, nezaborvane i istinske narodne dobrotvore?

ZABORAVLJENA VASOVA DOBROČINSTVA

Već je rečeno o Vasovoj želji da se u Denveru gradi spomenik njegovom prijatelju, gradonačelniku Denvera, Robertu Spiru. Dok su radovi na bolnici u Risnu sporo napredovali, u Denveru su se vodili dugotrajni pregovori o realizaciji te želje. Denver je, najzad, prihvatio da se, u sklopu gradske bolnice, podigne dječije odjeljenje, uz dogovor da bi, u slučaju da radovi staju više od planiranih 100 hiljada dolara, grad snosio dodatne troškove. Projekat Dječije bolnice urađen je 1939. godine, otvorena je na dan rođenja Roberta Spira, 1. decembra 1940. godine, a rad počela januara 1941. Time je ispunjena želja čovjeka koji kao da je bio rođen da drugima pričinjava zadovoljstvo. No, vremenom su zaboravljena mnoga dobročinstva čovjeka čije je životno geslo bilo: ''Čini drugima dobro – dobrim će ti se i vratiti!''