Tomislav GRGUREVIĆ:
KOTORSKI ORIĐINALI - ŠKERCI I GALIOTI       

Tomislav Grgurević

Kotorski oriđinali, škerci i galioti, bili su ljudi dobra srca i plemenite duše, koji su na svakovrsne izazove odgovarali na originalan, ali uvijek duhovit način. Bez oriđinala i inače bogata prošlost Kotora bila bi siromašnija. A oni su se, opet, mogli roditi i opstati samo u kotorskom ambijentu... Većinu oriđinala o kojima je ovdje riječ, autor feljtona je lično poznavao


Metni prst u more i eto ti veza sa cijelim svijetom


Imali su Kotorani razloga što su za prošli vijek govorili: ‘’Pomenulo se, a ne povratilo se!’’. U tom stoljeću na Kotor i Boku kotorsku bile su se sručile mnoge nepogode. Bio je to nastavak nazadovanja, započet propadanjem brodarstva i nestankom Venecije, pod čijim je patronatom Kotor živio 377 godina. Nijesu uspjeli pokušaji da se obnovi bokeljsko pomorstvo koje nije moglo, kakvo je bilo, da obavlja tehničke inovacije i da prilagodi flotu od preko 500 jedrenjaka novim zahtjevima. Kotor, Perast i Prčanj gradovi koji su nekada uživali ugled u Mediteranu, trajno su izgubila značaj u toj sferi privrednog djelovanja.
Propast pomorstva, započeta u XIX vijeku, nastavljena je i u prošlom stoljeću kada su se u vladanju tim krajevima smjenjivali Habzburgovci, Karađorđevići, Italijani i Njemci. Potom je došlo novo vrijeme koje je donijelo dosta novoga, ali je srušeno mnogo više dobrog iz ranijih razdoblja. Gasile su se i neke stare i slavne kotorske porodice, palate su najprije napuštane, a potom veći broj njih srušen. Pomorski Prčanj izgubio je na značaju a kapetanski Perast postao je mrtvi grad, dok je ponosni Kotor - vjekovima kulturni i privredni centar Boke - postao provincijsko mjesto.

Mnogo toga se mijenjalo ali ne i Kotorani koji su stojički doživljavali i preživljavali sve što ih je zadesilo. U minulih stotnak godina bilo je mnogo razloga za tugu i žalost, a znatno manje za radovanje i slavlje...
Građani Kotora prilagodili su se novome na svoj način. U tome im je značajno pomogao njihov mentalitet, formiran u vjekovnom druženju sa svijetom. Tu je oduvijek važilo pravilo: ‘’Metni prst u more, pa ćeš imati vezu sa cijelim svijetom!’’

U tim teškim vremenima među građanima Kotora i prigradskih naselja djelovao je jedan broj unikatnih ljudi koje su građani nazivali: oriđinali, galioti, škerci. Te imenice, kada su se odnosile na poznate Kotorane, izgovarale su se sa poštovanjem. U prošlom vijeku bremenitom nesrećnim događanjima, oni su bili ‘’duša grada’’. Za tu tvrdnju ima mnogo praktičnih potvrda.

Kotorski oriđinali bili su, zaista, originalni i razlikovali su se od sličnih osoba u drugim gradovima. Čak se ni dva kotorska oriđinala nijesu mogla naći jednaka, jer bi onda jedan bio “kopija”.

U kategoriji oriđinala u Kotoru ubrajali su se, prvenstveno, umni ljudi koji su se ponašali na njima svojstven način. Bili su to i predsjednici opštine, glumci, muzičari, publiciste, sudije, trgovci, stočari, zanatlije. Zajednička karakteristika oriđinala bilo je njihovo izdvajanje po svojim specifičnostima i postupcima od ostalih običnih ljudi.

Mnogi od njih bili su istovremeno i galioti, škerci. Da bi se svrstali u ovu kategoriju neophodno je bilo imati ‘’nerv’’ da se čovjek snađe na specifičan način, ali ne u negativnom smislu. Prema riječniku ‘’Romanizmi u Crnoj Gori...’’ GALIOT je mangup, lukava osoba, ženskar, a galiotica žena slobodnog ponašanja.
Često se ta imenica odnosila na dragog čovjeka koji se u određenim situacijama snalazi na simpatičan način. Galiot je mogao biti samo čovjek koji je uvijek bio sposoban da se snađe, što je podrazumijevalo i visok nivo inteligencije. Zato su se galijoštine u tom kraju primale sa simpatijama.

Škerci su bili ljudi uveliko skloni šali. Znali su da brojne probleme rješavaju na duhovit način. Oni, kao ni oriđinali i galioti, nijesu bili agresivni, niti zlopamtila, u lošem smislu riječi.

Osobe o kojima se govori u ovom feljtonu pozitivne su ličnosti o čijim se brojnim manguparijama pričalo sa oduševljenjem, a njihove potke pamtile su se dugo... Mnoge su sačuvane i u zapisima. Opredijelili smo se za one koji najbolje karakterišu vrijeme u kome su živjeli radili i djelovali.

Najveći kotorski oriđinal i galiot svih vremena, Ilija Jelavić, vlasnik obućarske radionice, bio je veoma zanimljiva ličnost. Krasile su ga pozitivne ljudske osobine: poštenje, humanost, spremnost za pomaganje ljudima, ali i da se našali na svoj i tuđ način. Ponekad bi ga, kako je govorio, “šala ponijela”, pa nije znao gdje da se zaustavi. U njegovoj obućarskoj radnji vrlo rado su se okupljali oriđinali, ali i ugledne ličnosti: pravnici, ekonomisti, ljekari, profesori, novinari, glumci, literate...

Ilija je i sam bio istorijska ličnost. Još u doba Austro-Ugarske bio je registrovan kod policije kao jedan od prvih agitatora komunističkih ideja Marksa i Engelsa u Boki. Jednom su žandari došli kod njega da traže komunističku literaturu. Nijesu je našli jer je dobro znao kako je treba čuvati. Ipak, bio je neoprezan. U većoj kesi – škartocu, našli su rezani duvan, što se smatralo kontrabandom. Dovedeni su finansi, nadležni za prekršaje iz te oblasti. Ilija je odveden sa ‘’dokaznim materijalom’’ u Carinarnicu. Kada su stigli šef je pitao: - Što su Vas doveli gospodine Jelaviću? Ilija je skrušeno rekao pokazujući praznu kesu: - Zbog ovog škartoca!? Finans koji ga je sproveo objasnio je: - Doveli smo ga jer je u kesi švercovani duvan.
Kada je šef provjerio, kesa koju je držao Ilija bila je – prazna!? Uslijedilo je izvinjenje privedenom! Kotorski oriđinal je prevario finanse. Dok su ga sprovodili on je, naime, probušio kesu kroz čiju je pukotinu usput ispao duvan...
Odlazeći, zadovoljno se smješkao kako je nadmudrio finanse...

Jelavić je bio jedan od učesnika na Osnivačkom kongresu KPJ, u Vukovaru. Kada je Josip Broz dolazio u Kotor Ilija mu je bio gost, iako je decenijama potom bio apolitičan. Ipak, od mladalačkih zabluda i stradanja bilo je i koristi. On se često hvalio da dobro prolazi u životu jer u kući, zbog pobožnosti ukućana, primjenjuje devizu: ‘’Ave Maria!’’, a van kuće kliče ‘’Viva partija!’’...

Bio je i dobar psiholog i odlično je poznavao ljude tog kraja, pa su i mnoge dogodovštine bile na tome zasnovane. U njegovu radnju često je, tako, dolazio kotorski gospodin Lujo, koji se služio drvenim štapom. Kada je jednom došao i dok je razgovarao odložio štap, šegrt je, po naređenju gazde, skratio Lujov štap za dva santimetra. Ilija je potom govorio kako mu se čini da je počeo da raste... I drugi put se ponovila ista priča. Štap je skraćen za još jedan santimetar. Starac se tada, ne shvatajući o čemu se radi, počeo hvaliti da već ubrzano raste! Oni koji su ga slušali mislili su da je “šenuo”. Nijesu, naravno, znali za Ilijino djelo...

Ilija je priredio još jednu sličnu igru sa seljakom iz Zalaza koji je prodavao Iliji sir. Dok su se pogađali, jedan od šegrta, po Ilijinom naređenju, zamijenio je stari štap novim. Starac ga je uzeo, prekrstio se i izašao. Naredne subote kada je seljak došao šegrt je novi štap zamijenio starim. Kada je Zalažanin vidio da mu se novi štap opet pretvorio u stari, trčeći je pobjegao ulicom vičući: “Spašavajte me, ljudi! Kod Ilije su mađije. Tamo su vještice!’’ Bio je uvjeren da kod Ilije nečastivi pretvara njegov stari u novi, a potom novi u stari štap...

Jednom je kod Ilije Jelavića došao neki Grbljanin koji se pohvalio da je na tačkice kupio novi šešir. Kotorski obućar, galiot, otišao je da kupi isto takav šešir, ali tri broja manji. Kada se vratio zamjenio je šešire i upitao gosta zašto mu je glava tako otekla. Grbljanin, zdrav “ka’ drijen”, samo je odmahnuo rukom, ne obraćajući pažnju... Po obavljenom poslu starac je stavio šešir na glavu. Bio mu je mali, pa je tada shvatio da je Ilija u pravu i da mu je glava, zaista, otekla. Prestravljen iznenadnim saznanjem - onesvijestio se, pa su uskoro došla i kola hitne pomoći. Ilija ga je pratio do zdrastvene stanice i tako doktoru Gopčeviću, njegovom velikom drugaru, šapnuo o čemu se radi. Tada je doktor, inače, takođe poznati oriđinal, dao “bolesniku” inekciju “aqua naturale”.

U međuvremenu, manji šešir je zamijenjen većim koji je normalno stajao na glavi ‘’bolesnika’’, pa je - zahvalivši Gopčeviću zbog brzog izlječenja - veselo otišao kući. Nekoliko dana poslije, dobio je na dar suvi kozji košet i dva ovčja sira. Naravno i autor šale bio je nagrađen. Bio je gost na večeri kod doktora.
Kada je Josip Broz Tito bio gost Kotorana na bankete, među birane goste pozivan je i Ilija Jelavić. Taj skromni, simpatični čovjek, koji je bio ‘’istorijska partijska ličnost’’ nije se zbog toga osjećao lagodno. Jednom nije došao na prijem jer se ‘’razbolio’’. Reagovao je sekretar Opštinskog komiteta KPJ Anto Vukašinović i naredio Iliji da se ubuduće to ne ponovi. Ilija je. zato, na sljedeći prijem u čast predsjednika Tita morao doći. Tamo je stalno ćutao i držao se po strani. Primijetio je to Tito i upitao ga zašto on ni o čemu ne iznosi svoje mišljenje. Jelavić je brzo odgovorio: ‘’Ne volim diskusije za vrijeme jela, jer uvijek pobjeđuje onaj koji nema apetit!’’ Svi su se grohotom nasmijali...
Jelavić je u mladosti, kako je sam kazivao, “zbog svojih ludih ideja”, često bio u zatvoru.

KO SU I ŠTO SU ORIĐINALI?

U rječniku ‘’Romanizmi u Crnoj Gori – jugoistočni dio Boke Kotorske’’ – Vesne Lipovac Radulović zapisano je: ‘’ORIĐINAL je čudak, čudna osoba, po izgledu i po ponašanju – italijanski originale’’. Kada se radi o kotorskim oriđinalima treba, pored ovoga, istaći da se prvenstveno radi o dobrim ljudima, duhovitim, spremnim za šalu, sposobnim da svakoga razumiju. Oni su oštroumni, dobroćudni, plemeniti, a njihove šale odmjerene i oslobođene svake vulgarnosti. Dakle, ne radi se o “nenormalnim” ljudima, niti onim sa fizičkim i ostalim manama koje mogu biti predmet izrugavanja, kako to poneko misli. Naprotiv, oni su bili korektni i pošteni, uvijek uživajući i poštovanje okoline. Vesna Lipovac Radulović, u objašnjenju riječi oriđinal navodi: Kotor ima puno oriđinala... Svaki grad ima ponekog oriđinala. U Kotoru su bili oriđinali: Ivo Rajko, Đuro Coto, Tonina Bruštulin, Sante Šćeta, Nane Delamondo, Stevo Puro. To su, u stvari, samo neki od oriđinala prošlog vijeka. U istom rječniku autor navodi i neke konkretne primjere upotrebe i značenja riječi galiot: ‘’Sin mu je veliki galiot”. “Ne volim da ide sa tom galioticom, jer će ga na svašta navest’’. ‘’Dala se u ljubav sa onim galiotom’’, ‘’Imam jednog malog ne znam što ću sa njim, veliki je galiot’’. ‘’Kada je bio mlađi, bio je veliki galiot’’...


Muzičari nijesu kao drugi ljudi, oni slušaju dirigente


Prolazile su godine, Ilija Jelavić stario... Taman otišli Karađorđevići, došli Italijani. Uslijedila hapšenja, glad... Ilija nije imao ni posla, ni hrane, ali ga vedri duh i optimizam nijesu napuštali.
Jednom, kada ga je don Niko Luković, umna i uvažena starina, pitao da mu da recept, da bi se i on slično ponašao, obućar je rekao:
''Velečasni, kada sam gladan, tužan i žalostan, ja sebe tjeram da se smijem, da ne bih morao plakati. Šalom se borim da nadvladam zlo...''
Brojne priče o Iliji postolaru potvrđuju da se tako i ponašao.

KONZERVE KOJIH NEMA

Jednom, za vrijeme okupacije, šetao Ilija gradom. Bilo je to doba gladi kada se u morskoj vodi kuvala trava za prehranu. Na obali rijeke primijetio je dvadesetak praznih konzervi. Pomislio je da bi bilo dobro da su pune. I došao je na originalnu ideju.
Došav u radnju, poslao je šegrta da pokupi konzerve. Potom ih je izložio na stalaži, ali tako da se ne vidi da su prazne. Ušao je lokalni trgovac, Jevrej Mandel i začudio se odakle Iliji toliko konzervi i tražio da mu proda nekoliko. Ilija ga je odbio objasnivši mu da ih je kupio od trgovca Porćelia, dodajući da će i njemu sigurno prodati, jer ih ima više od stotinu. Mandel je odmah otišao. U međuvremenu, šegrt je ponio prazne konzerve uz Ilijino objašnjenje i zahtjev da ih kod Porćelia istakne na vidnom mjestu. Kupac ni tamo nije imao sreće. Trgovac mu je kazao da ih je kupio od Barćota. Stari, gladni čovjek otišao je i kod tog trgovca, dok su one iste prazne konzerve putovale i na novu lokaciju. Tako je taj nesrećni čovjek lutao od jednog do drugog trgovca, tražeći prodavca konzervi... Nije mu bilo ni na kraj pameti da je Ilija umjesto konzervi ''prodao'' još jednu uspjelu šalu.

Pero Bukilica, veoma ozbiljan i stamen čovjek, koji nije imao smisla za humor, ponekad se ljutio na galiota Iliju zbog ''nedoličnog ponašanja''. Znao je da se ponekad desi i da nije istina ono što on kaže. Ilija je, pak, nastojao da mu pomogne u obračunu sa njim. Jednom je, tako, Ilija u većem društvu počeo priču kako su dan ranije došli Njemci da ga uhapse. Bio je odlučio da se ne preda živ, jer je znao da će ga podvrći mučenju. I nastavio priču: ''Uzeo sam nož. Proboo sam prvog Njemca, pa drugog... Tada su počeli da viču: 'Mama mia! Io sono morte'”...
Pero je zagrizo udicu. Skočio je vičući: “Ti si lažov, Ilija! Odakle da Njemci zapomažu na italijanskom jeziku!?”
Ilija je upravo to želio. A Pero je, potom, na osnovu tog “očiglednog: dokaza, dugo pričao da je Ilija - lažov.

VETERINAR KOD UDBAŠA

Ilija je dobio boračku penziju zbog zasluga koje je imao za razvoj komunističkog pokreta. Nikada se nije mogao skrasiti na jednom mjestu, a svuda je bio rado viđen gost. A pamtio je mnoge, naročito one koji su činili zla. Nije ih se bojao, poput mnogih drugih Kotorana.

Nakon jednog hapšenja sreo je svog susjeda, šefa UDB-e, po čijem je naređenju bio u pritvoru. Udbaš je imao dva lovačka psa koja su bila oboljela. Pozvao je veterinara da ih pregleda i da im lijekove. Ilija je primijetio da iz kuće izlazi veterinar. Susjed – policajac bio je u dvorištu. Ilija ga je glasno upitao: “Bio je neki drug kod vas?” Uslijedilo je objašnjenje: “Ne, kod mene je bio veterinar”... Potom je stigla Ilijina reakcija: “Ja sam mislio, druže šefe UDB-e, da ste zdravi kao drijen!''

Odgovorni drug produžio je ne progovorivši ni riječ. Ubrzo se čulo za tu Ilijinu zgodu, pa narednih dana nije mogao mirno ići ulicama. Zvali su ga ljudi na čašćenje. A i on je bio zadovoljan, jer je vidio da njegove nove šale “žive” kao i nekada.
A i kada je umro mnogi su mislili da je i to samo još jedna njegova šala. Dok su ga ispraćali na vječni počinak, prepričavale su se mnoge anegdote čiji je Ilija bio autor.

TRIPO TOMAS ''MEŠTAR OD MUZIKE''

Tripo Tomas, sjajni ''meštar od muzike'', dobri čovjek blage naravi, bio je jedan od najpoznatijih muzičara u bogatoj muzičkoj tradiciji Kotora i Boke kotorske i pravi, tipični oriđinal i galiot, kojega su mnogi željeli kopirati, oponašati. Iznad svega volio je kafanu: lešo ribu, meso na gradele, punjene paprike i brodet. No, nije voliio da sam sjedi u kafani. Govorio je: ''Jelo u betuli bez drušva je isto kao ručak bez piruna i ožice!''
Bio je i originalni muzičar, kompozitor i izvođač, ikao nije imao klasično muzičko obrazovanje. U muzici je bio ''naivac'', iskričavog talenta. Bio je dirigent, meštar bleh muzike, kao niko prije ni poslije njega. Muzičari su ga slušali, a nije zabilježen slučaj da se neko na njega naljutio. On je to cijenio. Govorio je: ''Lako je sa muzičarima dirigovati jer oni slušaju. Nijesu oni poput naroda koji ne sluša vlast.''

Kao mlad dirigent skrenuo je na sebe pažnju originalnim ponašanjem. Jednom je, u okviru tradicionalne proslave Petrovdana, u Risnu, gostovala Bleh muzika iz Kotora kojom je dirigovao Tripo Tomas. Rišnjani koji su pratili izvođenje programa primijetili su da ponekad ne sviraju svi muzičari (za vrijeme solističkih partija). Odmah su protestovali: “Gospodine kapelniče, zašto sviraju samo neki, a mi smo platili sve!?''
“Svi sviraju, što vam pada na pamet'', govorio je dirigent, čudeći se.
Slijedilo je obrazloženje Rišnjana: “Svi smo primijetili da je jedno vrijeme svirao samo onaj na ćošku!'' Tripo je objašnjavao da tako nalažu note, te da postoje muzičke pauze... Nijesu prihvatili i ljutili se: ''Maestro, vi ste nas prevarili. To se od vas nijesmo nadali!'' Tripo se brzo snašao. Obratio se muzičarima: ''Gospodo, sada svirajte što vam padne na pamet, jer Rišnjani ne plaćaju muzičke pauze!'' Nastao je pravi “zvučni urnebes”. I Rišnjani su “uživali”...

KOME I KAKO TALIJA POMAŽE

Tripo je bio i uspješni kompozitor modernih šlagera. I danas se rado pjevaju neke od tih pjesama kao što su ''Šjora Mare, štramacera'', ''Vozi, vozi'' i druge, koje su postale narodne. Tomas je znao ne samo dobro da komponuje, nego i da piše odlične tekstove. Zato su ga muzičari još više cijenili.
Jednom, dok se šjor Tripo zabavljao sa svojim prijateljima u jednoj kotorskoj bezuli, prišao mu je mladi čovjek i zatražio mišljenje o svom stvaralaštvu. Tripo je pažljivo pogledao notni materijal i pitao: ''Kada si ovo napisao – prije, ili poslije boravka u kafani?''
“Bio sam potpuno trijezan'' – odgovorio mu je mladi kompozitor. Tripo je popio čašu vina, pogledao mladića i kazao: “Bez sumnje, ti si talentovan, ali da bi ispalo dobro, potrebno je da izbjegavaš pisanje kada si trijezan. Boginja Talija dobro pomaže samo kada su stvaraoci u pripitom stanju...''
Tripo je živio vrlo skromno jer se od bavljenja muzikom, koja mu je bila strast, jedva moglo sastavljati kraj s krajem. Imao je osjećaja i za crni humor. Kada bi ga neko pitao kako živi odgovorio bi: “Sempre quatro M''. Prijatelji su znali da ta njegova četiri ''M'' znače: musica, miseria, malediozione, e makance di moneta. Prevedeno, to znači: muzika, bijeda, prokletstvo i nedostatak para.
Kada bi meštar Tripo ponešto i zaradio mučio se kako da to naplati. Koristio je prilike koje bi mu se ukazale u vrijeme ugodnih prijateljskih druženja u gostionicama, betulama i rjeđe u uglednijim kafanama, gdje je botilja vina bila duplo skuplja.
Jednom su se bili okupili članovi HKD ''Sastanak'' iz Škaljara. Predsjednik, koji je bio popio malo više počeo se hvaliti: “Svi mi, umjetnici, smo bogovi. Možemo što ne mogu drugi ljudi!'' Meštar Tripo, dirigent muzike, ga je prekinuo: “Nijesmo mi bogovi, gospodine presidente!'' Ovaj se nije dao:
''Jesmo, dajem ti riječ... možemo što i bogovi!'' Tripo je iznenada promijenio mišljenje: ''E, kada si ti, predsjedniče, bog, isplati mi ono što mi dugujete, jer bogovi mogu sve..!''
Nastao je opšti smijeh veselog društva i pjesma:
''I nikom nije ljepše, neg je nam'
samo da je 'vako svaki dan!''
Narednog dana predsjednik je isplatio Tripu sve zaostale honorare...
Prolazile su godine. Tripo je imao 90 godina kada je pješice otišao na koncert, priređen u Muzičkoj školi, u Kotoru. No, nije stigao tamo gdje je naumio - stradao je u saobraćajnoj nesreći. Crna vijest brzo se proširila Kotorom: “Umro je šjor Tripo Tomas, meštar od muzike!''. Nije trebalo ništa više reći... Ispratile su ga hiljade njegovih obožavatelja, prijatelja, poznanika. Žive sjećanja na njega, kako u muzici, tako i u brojnim anegdotama.

“MRAK” U PO BIJELA DANA

Došao jednog prijhepodneva u radnju Ilije Jelavića stari, ugledni kotorski trgovac, Mandel, Jevrej, koji se silno plašio hapšenja, iako Italijani u Kotoru nijesu proganjali domaće Jevreje. Sjeo Mandel u ponuđenu mu stolicu i ubrzo - zaspao. Ilija je uze čekić i snažno lupi po limenoj posudi, što je ličilo na jak pucanj. Potom je naglo ustao i zauzeo stav mirno, skupa sa drugima u radnji. Mandel se naglo probudio skočivši iz stolice. Kada je vidio kako svi stoje mirno i on se ukrutio, sa rukama uz tijelo, kako je i dolikovalo bivšem austrougarskom oficiru. ''Pucanj'' i ponašanje prisutnih natjerali su ga da shvati kako je vrijeme skidanja italijanske zastave sa jarbola, te da će uskoro noć. Odmah je otišao kako bi kući stigao prije policijskog časa. Kada je Ilija pogledao kroz prozor vidio je kako Mandel trči, iako je do noći bilo još sedam-osam sati...

SAVOVA ŠTAFETA

Iako nekada poznati komunista, jednom se Ilija Jelavić našao iza brave. U to vrijeme bila je u modi “Titova štafeta”. Ilija je odlučio da umjesto Titove, organizuje Savovu štafetu. Najstariji kotorski obućar, Savo Gazetić, proslavljao je 80 godina života. Priređena je svečanost u njegovom domu, u Dobroti, koja je završena dolaskom Savove štafete. Ljudi su aplaudirali, a jedan milicioner, poznanik pomogao im u tome i za kratko zaustavio saobraćaj... Sjutradan muka i nevolja: uslijedila su hapšenja! Priveli su i Iliju i pustili ga nakon nekoliko sati, jer je neko iz vlasti poručio da je "nezgodno" da se takav ugledni komunista nađe u zatvoru. Slijedećeg dana zvali su Iliju u Komitet, gdje je upozoren da ga više neće trpjeti, nego da će, ako ustreba, prema njemu primijeniti čak i silu. Ilija je tom prilikom, kako je kasnije pričao, istupio samokritički, govoreći, uz ostalo da je spreman, ako se to od njega traži, i život žrtvovati za Partiju, ili da bi okajao taj grijeh...

Kada je, kasnije, u jednom društvu pričao o tom događaju pitao ga je doktor Gopčević, da li bi, zaista, dao život za Partiju. Ilija, koji je ponekad znao da dobro “omasti” priču, da bi šala bila efektnija, tom prilikom je govorio samo istinu: “Bih, u svakom trenutku... Ada, što će mi ovakav život!?”

UZ PJESMU - LOVCI PRIZNALI

Jednom su meštra Tripa Tomasa pozvali lovci na večeru i zamolili ga da nešto komponuje u njihovu čast. Tripo je pristao: ''Kada dam znak rukom, neka lijeva strana pjeva: 'Nije tako!', a kada pokažem na desnu stranu, neka izgovara: 'Biće tako'!”. Pokazujući prstom na tek spremljenog zeca na stolu, deklamovao je: ''Neki kažu da su ga ubili..!'' Potom je pokazao na lijevu stranu, koja je zapjevala: ''Nije tako, Nije tako...'' Tripo je nastavio: ''Neki kažu da su ga kupili...” Desna strana se orila: ''Biće tako, biće tako!''... Tako je Tripo, na duhovit način, "natjerao" lovce da sami kažu istinu o porijeklu zeca sa trpeze.


Niko vam ništa ne može, dok ne kažete što mislite


Oriđinal Pjerin Makin bio je stari Kotoranin, čiji su se preci, prije više stotina godina, doselili u Kotor, gdje su se bavili trgovinom. I ot toga lijepo živjeli. Bili su skromni ljudi, a ono što bi zaradili ulagali su u nekretnine. Kada su došli poslijeratni dani, 1945. godine, proglašeni su za ‘’kapitaliste’’ i ‘’narodne neprijatelje’’.
Dobroćudni trgovac Makin nije shvatao razloge takvih optužbi na njegov račun. Ipak, kao nepopravljivi optimista to je stojički primao. Tako, kada su ga pitali kako živi u novonastalim uslovima, on je ćutao, objasnivši: ‘’Sve dok javno ne počnem da kazujem što mislim, niko mi ništa ne može!’’
Makin je bio jedan od rijetkih kotorskih oriđinala koji je samo sa razlogom svraćao u kafane: da se dogovori sa poslovnim prijateljima, da odigra partiju šaha ili karata i tako ‘’potroši’’ slobodno vrijeme. Jedno veče, nervozni Tripo Bačva veoma se ljutio zbog toga što ga karte “nijesu išle”. Jednom suigraču je poručivao da ide da pase travu, drugom da mora otići ljekaru, da ustanovi gdje mu je iscurio mozak, trećem da nijesu karte za manijake... Viknuo je i Pjerinu Makinu: ‘’Idi da meteš ulice!’’ Makin je, ne govoreći ništa, odložio karte, ustao i uzeo metlu iz ćoška. Tada je Tripo reagovao: ‘’Đe ćeš, nijesmo završili partiju?’’ Makin je objasnio: ‘’Idem da metem ulice, kako si mi preporučio. To je bolje, nego sa tobom gubiti živce. Neka svak ide za svojim poslom..!’’
Makin je bio blage naravi, dobroćudan, volio je ljude i činio im usluge. Često je pomogao kotorsku sirotinju, poručujući da će njemu ‘’Bog platiti’’.
Važio je za galiota koji djeluje iz drugog plana. Jednom je, tako, putovao iz Podgorice za Kotor, kada se u Radanovićima pokvario autobus. Vidio ga neki seljak i ponudio mu da koristi jednog od nenatovarenih konja kojega je vodio u Kotor, po žito. Makinu je to rado prihvatio...
Koji dan poslije, sreo je taj Grbljanin Makina i pitao ga da li bi se umorio da je morao ići pješice. I kod svakog slijedećeg susreta postavljao mu je isto pitanje, bez obzira što je dobijao odgovor i zahvalnost Pjerina. Kada mu to dosadi, Makin odluči da uzvrati na originalan način. Na Crnogorskom pazaru kupio je konjski samar. Kada je sreo Grbljanina Makin ga je odveo do kafane u čijem je uglu bio samar. Stavio ga je na sebe i kratko rekao iznenađenom čovjeku: ‘’Uzjaši ga, da te nosim do Grblja i da ti tako vratim dug. Prethodno mi obećaj da ćeš me ostaviti na miru!’’
Grbljanin se zacrvenio, okrenuo i otišao. Makin ga više nikad nije sreo... Dolaskom komunističke vlasti Makin je postao ‘’bužuj’’ i ‘’kapitalista’’, što je bio uobičajen izraz za one koji ne imali natprosječno imanje. Ipak, uprkos nedaća, sačuvao je vedar duh. Za svaki slučaj, odlazio je na radne akcije, davao priloge za pomoć Frontu i prisustvovao svim konferencijama. Čak i kada mu je bilo najteže, nije ga napuštao smisao za šalu. A jedva je sastavljao kraj s krajem.
Prve poratne godine, na konferenciji Narodnog fronta, govorilo se o problemima grijanja stanova. Građani su tražili da im se obezbijede drva. Nije im se moglo izaći u susret. Protestovali su, dok je Makin ćutao. Drug iz Komiteta je primijetio da Makin ćuti, pa je od njega tražio podršku, računajući da ‘’bužuj’’ neće biti protiv. Pjerin je ustao i objasnio da je on blagovremeno obezbijedio dovoljno drva ne samo za tu, nego i naredne zime. Nastali su zvižduci gnjevnih ljudi koji se nijesu imali čime grijati. Makin im je pojasnio: ‘’Ja živim, kao što znate, na četvrtom spratu, i kada mi je zima ponesem veliku palicu da je iscijepam u podrumu. Dok je donesem dolje, ovako star, ja se zagrijem, pa je ne treba cijepati. Tada je vratim gore. Kada mi opet bude hladno, tu radnju ponovim. I tako se grijem...’’ Uslijedio je dugotrajan aplauz. Oduševljeno su ga grlili, dok je drug iz Komiteta ljutito napustio skup...
Negdje pred smrt, pozvali Makina kod sudije za prekršaje, zbog prijave da je govorio protiv bratstva i jedinstva. Sudija je, nakon što je formalno uzeo podatke, pitao Makina da li je kažnjavan. On je kazao da jeste, prije deset godina. Sudija opet pita: ‘’A poslije toga?’’ Pjerin je kazao: ‘’Poslije toga dobro sam pazio da javno ne kažem što mislim!’’
Bilo je i to dovoljno da Makin odleži 10 dana u zatvoru.
Odakle je i kada stigao u Kotor profesor Toni Trikvarta nema podataka. U svojim pričama pominjali su ga ugledni boemi Frano Alfirević, Gustav Krklec, Tin Uljević i drugi koji su ‘’gostovali’’ u kotorskim kafanama. Pamte ga i kotorski oriđinali Ilija Jelavić, Anto Čiča, Pero Čobanović. Ostao im je u sjećanju kao star čovjek koji je ljeti provodio dane u bašti kafane ‘’Dojmi’’, a zime u ‘’Konkordiji’’ gdje je sjedio pored peći.
Govorilo se da je bio rođeni Kotoranin koji je dugo lutao po svijetu, a potom se, poštujući onu narodnu ‘’svuda pođi doma dođi’’, pod stare dane, skrasio u Kotoru. Neki su kazivali da mu je tu ostala kuća majke, Kotoranke, te da je - kada je zaradio penziju, kao profesor u Americi - došao u Kotor da sačeka smrt. Neki vele da je predavao na fakultetu... Bio je visok i korpulentan. Nije nikada govorio o sebi, iako nije bio po prirodi zatvoren čovjek. Na plaćenu čašu, uvijek je uzvraćao dvostruko. Ostao je upamćen po jednoj posebnoj karakteristici: uvijek je pio crno vino iz krigle od tri kvarta. Zato je dobio nadimak Trikvarta. Njegovi prijatelji su govorili, u šali, da je dolaskom u Kotor ‘’dao veliki doprinos razvoju opasne, zarazne bolesti - boemije’’. Bio je duhovit čovjek koji se šalio prvenstveno na svoj račun. Na sve je gledao iz originalnog ugla.
Kada mu se, za kafanskim stolom, jedan od ljubitelja dobre kapljice žalio da “ne može sastaviti kraj s krajem”, Toni mu je, ne podižući glavu, kratko rekao: ‘’Budalo jedna, stara. To ne može niko uraditi jer smeta sredina da se sastave dva kraja, a nikako je ne možeš izbaciti da ne smeta!’’
Razgovaralo se jednom o italijanskom slikaru Leonardu da Vinćiju. Neko je pitao, više za sebe, da li bi slikar sada izazvao interesovanje kada bi se pojavio u Kotoru. Slijedio je odgovor Trikvarta, pred kojim je stajala ispijena krigla tri kvarta: ‘’Kako da ne bi. Bila bi to atrakcija. Sada bi bio starac od 400 godina...’’
Posljednje decenije XIX vijeka u Kotoru su obilovale mnogim događajima. U grad na granici često su stizali novinari i drugi znatiželjnici iz Beča, rodbina austro-ugarskih oficira, a i turisti. Danas nema više reprezentativnih kafana, u kojima su se okupljali boemi, kulturni radnici, profesori, glumci, slikari. Srušene su one najpoznatije, ‘’Dojmi’’ i ‘’Konkordia’’, a saloni u ‘’Gracu’’, ‘’Vardaru’’, ‘’Puhaloviću’’ pretvoreni su u stambene objekte.
Gosti Kotora koji su u dokolici išli u elitne kafane upoznali bi i komunikativnog Tonija. Jednom prilikom, vidjevši da je Trikvarta za kratko vrijeme popio dvije krigle vina, austrijski novinar ga upita da li mu je dosta pića. Shvatajući aluziju Toni je odgovorio: ‘’Ne znam, šjor, jer sam star i imam slabo pamćenje!”
Toni Trikvarta nije volio austrijske vlasti. Stalno je isticao da je Sloven i da će sve uraditi da bi dokazao svoj patriotizam i dao vlastiti doprinos da ‘’Austro-ugarski okupator nestana sa političke scene’’. Bio je često kažnjavan od lokalne policije i vlasti zbog ‘’nedoličnog rječnika’’. Te kazne morao je platiti na licu mjesta, jer bi, u protivnom, završio u zatvoru.
Više dana, jednom prilikom, nije bilo Trikvarta na svom omiljenom mjestu. Čaša od tri kvarta, iz koje je samo on pio, stajala je u uglu police, iza šanka. Kada je stigao, društvo ga je radosno pozdravilo i tražilo objašnjenje zašto nije dolazio. Odgovorio je: ‘’Znate, morao sam ‘častiti’ austrijske vlasti, pa sam ostao bez novca. Ipak, nije svako zlo za zlo... Malo sam se odmorio od pića... Posebno od vašeg zlog jezika, drugari moji...’’
Profesoru Toniju jednom stiglo rješenje o naplati poreza na nekretninu, na Markovom rtu, koja nije bila u njegovom vlasništvu, i to uz prijetnju da će je finansi prinudno prodati, ukoliko on ne izmiri dug. Brzo se snašao. Zatražio je od konobara papir i mastilo i napisao: ‘’Najljubaznije vas molim da citiranu zemlju prodate, te da mi doznačite iznos koji preostane nakon namirenja potraživanja...’’
Tripo Bačva je kazivao da je čitav život proveo na dva radna mjesta. Jedno je bilo na jedrenjacima, gdje je bio noštromo, a drugo po konobama, gdje je bio rado viđeni gost. Govorio je i smijao se grohotom, tako da je čovjeku izgledalo da zvuk dopire iz dubine bačve. Otuda mu i nadimak Bačva. Malo je Kotorana koji su mu znali pravo prezime (Nakić). Oriđinali kotorski ugodno su se osjećali u društvu tog galiota, koji se bio izbirikao da čini škerce u brojnim lukama. Nikada im nije bilo dosta njegovih galioština.
Jednom su Tripo Bačva i drugari upali u čopor pasa. Tripo je odmah osjetio da može stradati, pa je bacio torbu i počeo bježati. Drugari povikaše: ‘’Meštre Tripo, zašto trčite, kučki su brži od vas!” Tripo se brzo snašao: ‘’Mene psi ne interesuju, glavno je da budem brži od vas. U tom slučaju, oni ć

NEĆE VIŠE SIJEDATI U KAFANE

Zagonetni kotorski boem Toni Trikvarta vodio je prepisku sa više pisaca i slikara koji su ga posjećivali u Kotoru. Čim bi stigli tražili su ga u njegovoj kući, a potom bi otišli u neku od uglednih kafana. Jednom ga je u ‘’Dojmiju’’ u pripitom stanju našao beogradski boem Rade Drainac. Vidjevši ga, zatraži od profesora da mu obeća da više neće sijedati u kafane. Ovaj spremno prihvati: ‘’Mjesec dana neću sijedati ni u jednu kafanu u Kotoru!’’ Narednog dana svrati Drainac u ‘’Dojmi’’ i opet vidi Tonija kako stoji pored šanka i pije iz “svoje” trikvartače. Oštro ga prekori zato što nije poštovao zadatu riječ. Toni mu je uz osmijeh objasnio: ‘’Ja sam obećao da neću sjesti. Evo, stojim i pijem, jer vodim računa o zadatoj riječi!’’

ZASPAO ZBOG SLUŠANJA

Kao pravi gospodin Tripo Bačva najviše je vremena provodio u salonu kotorskog hotela ‘’Grac’’ kome je vlasnik, neki Miler, dao naziv po rodnom gradu. Tamo je bila i jedna plava stolica, boje mora, koja je bila rezervisana za noštroma Tripa, a kada bi on otplovio, gazda je uklanjao. Jednom je u salon došao pomorski kapetan Đovanin koji je počeo pričati Tripu i ostalima što treba da znaju pomorci. Dok je govorio, Tripo je dremuckao. Kapetan ga je opomenuo: ‘’Noštromo, trebao bi slušati moje predavanje, a ne spavati!’’ Uslijedio je kratak, iskren odgovor: ‘’Šjor, meni se prispalo upravo zato što sam slušao što zborite!’’

KAD MAČKE ČITAJU NOVINE

Pjerin Makin je smišljao originalne šale da bi povećao promet u svojoj trgovinskoj radnji. Jednom je, tako, poslao šegrta da kupi kilogram ribe. Potom je ribu stavio u izlog i sakrio je iza raširenih novina. Onda je pred izlog pustio gladne mačke koje su, privučene mirisom ribe, pokušale da uđu u izlog, svojim njuškicama ‘’šetajui’’ po staklu koje ih je sprječavalo da dopru do ribe. Naravno, riba se od novina nije mogla vidjeti. Ispred radnje na trgu, građani su se čudili što mačke stalno njuše izlog i zure u njega. Kada su prišli bliže, vidjeli su da mace gledaju u novine. Svratili su u Makinovu radnju gdje su ih čuli objašnjenje galiota: ‘’Naučio sam mačke da čitaju novine. One su emancipovane i neće da odu dok ne saznaju najnovije vijesti!’’ Gladne mačke stojale su ispred izloga, sve dok miris ribe ne bi isčezao. U međuvremenu se pročula priča o čudnim mačkama zbog čega su navraćali i turisti da vide novo kotorsko čudo: mačke koje čitaju novine. Bila je to velika atrakcija jer Makin je dugo čuvao tajnu pronalaska i razlog zašto mačke ‘’prate’’ dnevne događaje iz novina.

OD VINA NE RĐA „GVOZDENO” ZDRAVLJE

Prijatelji su korili kotorskog galiota, profesora Tonija Trikvarta, zato što pije mnogo vina, upozoravajući ga da time znatno narušava sopstveno, kako su govorili, ‘’gvozdeno zdravlje’’. Na sve to uslijedilo je Tonijevo jasno obrazloženje: ‘’Istina je, dragi moji, da imam gvozdeno zdravlje i da pijem vino, jer da uzimam vodu brzo bi zarđalo moje željezno tijelo i ja bih umro...”


To je vjernost: promijenila tri muža, uz istog ljubavnika


Kotorski oriđinali svake subote i nedjelje okupljali su se u kafani ''Dojmi'' i u velikoj sali priređivali skromne svečanosti. Jednom salu nijesu mogli dobiti jer je rezervisana za vanredne goste, tada poznate književnike. Za građane Kotora i oriđinale to je bila velika uvreda.
U znak protesta, na preporuku Tripa Bačve, otišli su u bokeljske knjižare, kupili djela tih pisaca i donijeli pred kafanu. Pozvali su gazdu kafane Karamena, koji ih je uvrijedio otkazujući im gostoprimstvo toga dana. Tu su zapalili te knjige, da ih građani Kotora ne bi više čitali. Poštedjeli su samo knjige pjesnika Frana Alfirevića, njihovog drugara, bez koga se nijesu mogla zamisliti okupljanja kotorskih galiota i feštanjula.
Kada je to Frano čuo, prekorio ih je: ''Šteta što nijeste kupili i zapalili i moja libra, jer bih i ja nešto zaradio!''
Tada mladi Tripo namjeravao je da se ženi. Međutim, ne lezi vraže. Njegova djevojka je došla do spoznaje da bi imala težak život pored čovjeka koji je imao dosta mana. Škerci su to jedva dočekali. Pitali su: ''Je li ti žao što si ostao bez lijepe Škaljarice?'' Mirno je odgovorio, kao da se to ne odnosi na njega: ''Nijesam ostao! To nije tačno! Dobra je stvar što joj je muž pomorac. Kada pođe navigat, ja ću odlazit u njenu kuću...!''
Tripo je plovio pedeset godina. Ostajao je na brodu i po više godina, onoliko koliko je prolazilo između dva uplovljenja u neku jadransku luku. Nakon pristajanja jedrenjaka u kotorsku luku Tripo bi odmah išao kod društva koje ga je čekalo u hotelu ''Grac'', na već pripremljeni banket u njegovu čast. Nakon obimnog jela počela bi pjesma. Jednom je u hotel došao trgovac papagajima, znajući da je došao noštromo i da su kotorski škerci ''u balunu'', i pokušao im prodati papagaje. Tripo nije bio zainteresovan, pa ga trgovac upita: ''Što vi nećete da mi kupite papagaje, šjor Tripo?'' Bačva je odmahnuo rukom: ''Meni bi trebao papagaj koji ne priča, nego samo dobro čuje i sluša. Samo takve voli moja žena..!''
Ipak, sudeći po mnogim saznanjima, Tripova supruga se nije mnogo pitala u kući. Kada je bio dobre volje, poveo bi je u neku kafanu, ili na banket, gdje nikada nije mogla znati što će je zadesiti. U društvu su, uglavnom, bili kotorski škerci i oriđinali. Slijedile su - bokara, po bokara vina. Za to vrijeme šjor Tripova supruga se dosađivala. Neko je upitao Tripa: ''Mogu li pozajmiti vašu suprugu za jedan ples, uvaženi gospodine?'' ''Uzmi, kako ne! I da znaš, bio bih srećan ako mi tu pozajmicu nikad ne vratiš'' – odgovorio je Tripo.
Jedne večeri na priredbi, u okviru crno-bijele redute, u kafani ''Dojmi'', noštromo Tripo je dosta pio. Supruga ga je gledala što radi i diskretno ga opomenula: ''Tripo! Popio si deset čaša, a tražiš jedanaestu...''
''A što bi ti htjela, da poslije desete naručim dvanaestu!?'' – reagovao je Tripo.
Poslije više decenija lutanja svijetom Tripo Bačva je jednog dana uplovio u posljednju luku. Kada je izašao preko mosta i dotakao obalu, u gradu gdje se rodio, rekao je: ''Fini li su, mare, bali!''

FRANO ALFIREVIĆ

Frano Alfirević, veoma obrazovan čovjek, cijenjeni međuratni jugoslovenski književnik, autor divnih stranica poezije i proze o Boki kotorskoj, bio je čovjek zanimljive karijere. Bio je ''intelektualac po rođenju'' - kako su za njega govorili Kotorani. Uz to, bio je i veoma duhovit. Taj doseljenik u Kotor radni vijek je počeo kao ložač na brodovima, da bi kasnije postigao visoko obrazovanje i postao ugledni profesor. Svima je bio drag čovjek. Govorilo se u Kotoru: ''Nema veselja i zabave gdje nema Frana''.
Slobodno vrijeme je provodio u kafanama. Isticao je: ''Kafanu cijenim više nego crkvu jer se u njoj gladni najedu, žedni napiju, gologuzi ogriju, beskućnici dobiju mjesto za odmor, a usamljeni – društvo”.
Jedne večeri, u salonu hotela ''Vardar'', okupilo se poveće društvo, koje je bilo neraspoloženo jer niko nije imao para za piće, a gazda nije dao na veresiju. Netom banu Frano. Čim je sjeo iz džepa je izvadio novčanik, a iz njega loz i zamolio gazdu da pogleda u listu ''Vreme'' da li je što dobio. Ovaj je otišao i vratio se sa novinama u drvenom okviru. Saopštio mu je da je izvukao 10 hiljada dinara. Svi su počeli čestitati ''srećnom dobitniku'' iako su znali da je prethodno uspješno prepravljen broj i tako ''stvoren'' veliki dobitak.
Frano je naručio piće za sve. Gazda je prihvatio da im da na veresiju jer je “dobitak” na lutriji bio garancija. Pilo se i dugo veselilo...
Vlasnik kafane je sjutradan sačekao Alfirevića i zamolio ga da mu pozajmi dvije hiljade dinara. Alfirević mu je rekao: ''Rado bih to učinio, ali je provjerom utvrđeno da je štampan jedan pogrešan broj!'' Ipak, uredno je izmirio račun koji je sa društvom napravio prethodne noći.
Profesor Frano, koji je Boku nazvao zemljom ''neizrecive ljepote'', bio je oriđinal – veseljak, koji se družio sa boemima Tinom Uljevićem, Gustavom Krklecom, Radom Darincem. Oni bi češće ''skoknuli'' do Kotora gdje bi najveći dio vremena provodili u kafani ''Dojmi''. Tamo je Tripo Karaman, vlasnik kafane uvijek za njih ostavljao najbolja mjesta.
Kad je došao rat Frano se obreo u Zagrebu. Više nikada nije došao u Kotor. Kada bi sreo nekoga iz Kotora tražio je da mu priča o tom gradu. Bila bi to prilika da Frano sagovorniku nadugo govori o tome kako je provodio lijepe dane i godine u njegovoj Boki kotorskoj.
I tako sve do jednog jesenjeg dana 1955. godine. U kafani je jeo krišku naranče koja mu je zastala u grlu i - ugušila ga! Veoma neobičan način da sa životne scene ode jedan od najvećih kotorskih boema.

TONINA BRUŠTULIN

Tonina Bruštulin bila je doajen kotorskih “oštrokondži” koje su najčešće ordinirale kod Karampane, njihove glavne stanice. Bila je usamljena, nesrećna, razočarana žena, koja je jedva sastavljala kraj s krajem i živjela od danas do sjutra.
Dobila je ime Bruštulin jer je sa malim bruštulinom (pržulinom), na tihoj vatri, kvalitetno pržila sirovu kafu. Radila je znalački, pa su je za to angažovali mnogi vlasnici betula, konoba, kafana. Često je pozajmljivala knjige i čitala uz šteriku do jutarnjih sati.
Bila je vesela osoba, iako je imala mnogo razloga da tuguje. Kotorani su se sa njom šalili, ali im je uvijek odgovarala istom mjerom. Jedino nije podnosila kada bi se zlatar Bogdan Kaluđerović, vlasnik lokalne zlatare, imitirao rukama kako prži kafu. To bi toliko naljutilo Toninu Bruštulin da bi sva zapjenila i pojurila držeći u ruci kišobran da se obračuna sa Bogdanom. On bi na vrijeme pobjegao i zaključao se u radnji, što bi izazvalo opšti smijeh prisutnih. Ostalo je nepoznato da li je to Tonina činila iz bijesa ili samo da razveseli publiku sastavljenu od “špicoskandala” koji su voljeli takve dinamične scene.
Bila je i umna i originalna, ali ipak po mnogo čemu slična ostalim kotorskim galioticama. Pažljivo je pratila događanja na ''seksualnom planu''.
Jednog jutra, dok je pržila kafu, na pločniku ispred Karampane, prošla je nepoznata žena koju je Tonina uvažavala. Prisutne pralje su je pitale zašto joj se divi. Tonina je objasnila: ''Oduševljeva me njena vjernost u braku. Tri muža je do sada promijenila, a još uvijek ima istog ljubavnika!''
Tonina je bila i snalažljiva žena. Bavila se svim i svačim. Imala je običaj da u podne, kada su cijene niže, pođe na pjacu i kupi par kokošaka. Kada bi se dobro ugojila ponijela bi ih i prodala. Time bi ponešto zaradila. Jednom je žena austrijskog oficira dugo vagala kokoške, a Tonini je dosadilo maltretiranje životinja: ''Gospođo, da je vaš suprug u vama tražio toliko mana nikada ne bi bili ušli u njegovu kuću!''

OSTALA BEZ BATOĆA

Tonina Bruštulin je došla iz Makarske i u Kotoru trajno ostala. Kažu da je u mladosti bila lijepa. Imala je sobu u jednom prizemlju kod stare Makin. Noću je, dok je još bila mlada, stalno izlazila. To je naljutilo gazdaricu:
''Zar te nije stid, laka ženo, da noću ideš u krevet s tim austrijskim pokvarenjacima!?'' Tonina joj nije ostala dužna. Gledajući je svojim plavim očima vragolasto joj je rekla: ''Ostala sam bez batoća, jedva čekam da mi ga stave!''
Bio je to duhovit, dvosmislen odgovor, jer se i cijev pomoću koje se crpila voda iz Karampane takođe zvala batoć.

IZNAJMIO "KRALJIČINE" SOBE

Dva prijatelja iz Dubrovnika zamolili Frana Alfirevića da im obezbijedi dvije sobe u hotelu ''Slavija''. On došao na recepciju i saznao da nema slobodnih soba. Molio je recepcionara da nakako “pronađe” dva kreveta, ali uzalud. Potom se odlučio da ''okrene list''. Pitao je recepcionara: ''A da je došla naša kraljica i zatražila dvije sobe sa kupatilom, da li bi joj rekli da je sve zauzeto, ili bi joj našli sobe?'' Recepcionar se zbunio i zamuckujući izgovorio: ''Pa znate.... ovaj .... za njeno veličanstvo, ipak, bi se našle dvije sobe...'' Frano je odmah upao: ''Ne treba dalje objašnjavati. Dajte mi te dvije sobe, jer mi je kraljica lično rekla da neće doći!'' Tako je Frano došao do soba koje su mu bile potrebne za njegove goste.

BIJESNI PAS UJEO ILIJU

Desilo se jednom da je pas ujeo Iliju Jelavića, prijatelja Frana Alfirevića. Ilija je bio kod ljekara, privijao neke obloge i rana je počela da zarasta. Nakon četiri-pet dana njegovi prijatelji nekako došli su do pečata bolnice i uputili “zahtjev” Iliji da odmah dođe na pregled. U obrazloženju je stajalo da je pomenuti pas bio - bijesan. Jelavić nije čekao jutro da pođe na pregled, nego je na vrata bolnice zakucao usred noći, uspaničeno pričajući da ga je ujeo bijesni pas. Alarmiran je dežurni personal bolnice, a uskoro je došao i upravnik... No, kada su vidjeli da je došao i Frano Alfirević sa društvom, i sam Ilija je shvatio da su ga prijatelji nasamarili. Kasnije se pričalo da je pas koji je ujeo Iliju jedva ostao živ...

OPKLADA U VINO - SA PLJUVANJEM

Između dva rata u južnom dijelu luke Kotor uvijek se nalazilo pet, šest jedrenjaka – kantina u kojima se pilo vino, rjeđe rakija. Uveče se i pjevalo. Bila je prava romantična atmosfera kao bogom dana za prijatnu zabavu kotorskih boema – oriđinala. Jednom, došao galiot Frano Alfirević sa društvom na brod-kantinu i krenuo u realizaciju šale koju je ranije smislio. Počeo je govoriti da bi mogao popiti pet litara vina, uz slanu ribu i pršut. Vlasnik kantine je ''zagrizao'' uporno tvrdeći da to Frano nije u stanju... I sklopljena je opklada: ako Frano popije “dogovorenih” pet litara vina, sticao je pravo da pljune gazdu u lice; u suprotnom, vlasnik će pljunuti kotorskog pjesnika. Frano se raskomotio, lagano jeo ribu i pršut, zalivajući to vinom. No, nije mogao popiti ni polovinu “dogovorenog” vina. Ustao je, protegao se i rekao vlasniku kafane: ''Pljuni me! Zaslužio sam! Nijesam ispoštova' riječ - ne mogu sve popit'!” Gazda je tada shvatio da je nasamaren... No, nastojao je makar ublažiti poraz. Obratio se Alfireviću: ''Gospodine Frano... Vi umjetnici ste bogovi, pa je red da mi ovo platite. Bog može sve, pa je sramota da duguje siromahu”... Frano se zamislio, malo otćutao i kazao: ''Ipak, kako nijesam bog, ne mogu ti ni račun platit'...'' No, čim je primio platu uredno je izmirio dug. Kao što je to uvijek činio...


Ribarsku mrežu čine velike rupe - povezane kanapom


Često je Tonina Bruštulin odlazila u Herceg-Novi. Srela poznanika i interesovala se da li se oženio. Dobila je negativan odgovor. Kotoranka ga je upitala: ‘’A, što toliko čekaš..?’’ - ‘’Autobus!’’, glasio je odgovor...
Tonina Bruštulin je pod stare dane imala štap da bi se lakše kretala. Nije pazila ni na svoj izgled. Ipak, jezik joj je ostao onaj iz mladosti.
Srela jednom poznanicu koju nije voljela i odluči da je malo pecne. Rekla joj je: ‘’Znaš, ništa se nijesi promijenila od kada smo se vidjele posljednjih put u Kotoru!’’ ‘’Draga Tonina, hvala vam na komplimentu!’’ Kotorska oštrokondža je glasno kazala: ‘Pa i nije kompliment... Isto si onako ružna, krivonoga, bezuba, zločesta lajavica - kao nekad!’’
U Tonino vrijeme, iako je bilo dosta policije, u Kotoru su se pojavljivali razbojnici i pljačkaši. Jednom, Tonina obučena u neku šarenu jaknu, poklon neke turistkinje, išla ka dijelu Kotora zvanom Kašćelo i njenoj kućici. Ispred nje ispadoše dva maskirana čovjeka.
Jedan je tražio pare. Tonina se poče smijati na sav glas. Objasnila je: “Jadnici, da ja imam pare ne bi me ovdje sreli noćas da se potucam, nego bi kao srećna žena bila u nekom hotelu gdje bi me konobari služili i do kuće bi se vozila taksijem!’’ Lopovi su je ostavili i produžili dalje. Dok su odlazili čula je kako je jedan rekao: ‘’Pusti je, budalo, zar ne vidiš da je gola, ka’ pištolj!’’
Tonina je voljela Kotor i njegovu atmosferu. Sama je čistila ulicu u kojoj je stanovala, sadila cvijeće na slobodnim površinama da bi grad izgledao ljepši. Kada nadležni nijesu htjeli ofarbati česmu Karampanu, kupila je zelene uljane boje i obavila taj posao umjesto onih čija je bila obaveza. Djeca su je voljela jer su od nje uvijek mogli dobiti jabuku, naranču, pa čak srknuti gutljaj rakije. Tada bi im govorila: ‘’Pijte ptići moji dragi. Lijepo je znati sve u životu, pa čak i lokat rakiju i vino. Griješe što vas to ne uče u školi!’’
Kada je počinula na groblju u Škaljarima, dugo je na Pjaci od Karampane bilo pusto i tužno.
Ugledni kotorski oriđinal, Anto Marović - Čiča, muljanski ribar, živio je 103 godine a uvijek je bio ‘’u društvu’’ sa šalom, vicevima, provodom i zabavama. Vispren, snalažljiv, duhovit, brojne probleme je prevazilazio životnim optimizmom i šalom koji ga nikada nijesu ostavljali.
Kažu da je ujutro čim bi ustao počeo razmišljati kako će nekome ‘’napakostiti’’, da je ručao smišljajući neko ‘’zlo’’, a da je odlazio na spavanje tražeći načine kako da nekoga ‘’namagarči’’ ali nikada u lošoj namjeri jer je bio dobrog srca i blage naravi. Bio je sa prijateljem, obućarom Ilijom Jelavićem, vodeći kotorski oriđinal - galiot, škerac. Teško je povjerovati da će ih neko u budućnosti nadmašiti. Govorio da nije kriv što je muljanski galiot - pravdao se da je to naslijedio od svoga oca, te da tradiciju, kao dobar sin, mora njegovati. Još kao mladić Anto Čiča je pokazivao da posjeduje neku posebnu ‘’žicu’’, koju nemaju ostali.
U Kotorskom zalivu je jedan austrijski oficir stalno trenirao veslanje. Bio je prepotentan i ohol. Anto je s njim razgovarao, u vrijeme kada još nije bio ‘’Čiča’’.
Muljanski galiot mu je kazao da ne trenira dovoljno i da će ga lako pobijediti. Ovaj je ‘’zagrizao udicu’’. Rekao je mladom ribaru: ‘’Ako mi izađeš na megdan i pobijediš dobićeš 100 fjorina!’’ Anto je prihvatio izazov i kazao da se mora dobro nahraniti i spremiti za takmičenje zašto nema novca. Oficir mu je dao 50 fjorina akontacije, nakon što je Anto potpisao priznanicu na kojoj je stajalo da će vratiti 150 fjorina, ako izgubi.
Narednog dana na kotorskoj rivi okupilo se mnoštvo stanovništva da vidi trku dva neobična rivala. Anto je u svoju veliku gaetu počeo stavljati kante vode, desetine kilograma voća i druge hrane, tovariti orpemu za spavanje. Suparnik ga je pitao: što će mu to. Anto je odgovorio: ‘’Daleko je druga obala Jadrana!’’ Uslijedilo je čuđenje protivnika. Anto je objasnio: “Gospodine felberberu... Dogovorili smo da vozimo do druge obale... a ne do Mula!’’ Spor je riješio sudija i presudio u korist ribara koji je tako dobio opkladu...
Inače, taj vrsni ribar nije trpio Austrijance, čak i kada su dolazili kao turisti. Jednom su tražili da love ribu, skupa sa Muljanima. Organizator ribarenja je bio kotorski načelnik koji se morao slušati. U Marovićevu gaetu ukrcalo se više bečkih gospođica. S njima u barci nije bilo moguće loviti jer se ribari nijesu mogli kretati i dogovarati, s obzirom da su gošće galamile. Dobroćudni mladić bio je već ljut kada je plavokosa bečka dama zapitala: ‘’Možete li mi reći od čega je ova mreža napravljena?’’ Odgovorio je: ‘’Poštovana gospođice, napravljena je od velikih rupa koje su među sobom povezana konopom..!’’
Anto je bio vrstan pomorac. Tada se na Mulu lovilo najčešće noću, dok su danju muljanski ribari odmarali svojim kućama, ili u nekom podrumu, gdje su bila spremišta za ribarsku opremu. Družili su se uz demižane vina i ribu prženu na maslinovom ulju, koja se uvijek jela još dok je vruća. Onda bi počela pjesma - sjetna, tijana, ribarska...
Te ‘’ispičuture’’ bile su izvrsni pjevači. Imali su i hor koji je ‘’odio i u Beč da pjeva’’. Dugo je opstao, a potom su došli novi dani - bilo je sve manje članova hora ‘’Zvonimir’’...
Poslije rata okupljali su se samo kada bi neko od članova umro da ga isprate na posljednje putovanje Mulom. Kako bi neki od pjevača preminuo, broj članova hora bivao je sve manji. Bila je to “kantata do posljednjeg glasa...”
Jednom, u nekom podrumu u Mulu, povela se priča oriđinala – galiota o tome kako su Muljani lili suze za starim režimom kada je dolazio novi. Anto - tada već sa nadimkom Čiča - govorio je: ‘’Plakali smo kada su odlazili Mlečani, Austrijanci, Karađorđevci... Uvijek je bilo dosta suza!’’ Muljanski galioti, koji su u konobi primijetili italijanskog špijuna De Pana, namjerno su postavili ‘’nezgodno’’ pitanje Antu: ‘’Bi li plakao da Italijani odu...?’’ Anto se zamislio. Osjetio je da prijatelji hoće da mu podvale. Zamislio se; plašio se da kaže laž, a nije smio reći istinu. Snašao se: ‘’Kada ovi pođu, nećemo plakati...’’ Ustao je De Pano i srećan što je otkrio još jednog neprijatelja prozborio je: ‘’Kako ne bi žalili divnu Italiju?’’ ‘’Moj šjor, odakle jednom narodu tolike suze. Na našu žalost, presušile su od tolikog plakanja!’’
Žbir je ljutito ustao i izašao, a u konobi se razlijegao smijeh zbog originalne dosjetke, koja se narednih dana prepričavala tajno i u povjerenju jer je bilo zabranjeno javno ismijavati okupatore.
U Mulu su svi muškarci bili ribari. Dok su u prošlosti u susjednim mjestima Kotoru i Prčanju imali stotine jedrenjaka koji su plovili svjetskim morima, Muljani nijesu imali niti jednog. Mještani nijesu žalili. Vjerovali su da se u sirotinji može živjeti bolje i srećnije nego susjedi u bogatstvu, jer im se život sastojao u plovljenju i sticanju imovine. Tu su bili srećni sa malim: ribarskim večerima, ispijanjem bocuna vina uz ribu - slanu ili na gradele - i obavezne pjesme, čiji je repertoar uvijek bio isti.
Muljanski oriđinalai voljeli su takav život. Nijesu htjeli ni po koju cijenu mijenjati zanimanje, zato su bili i ostali ribari. I njihovi stari mislili su da je najbolje da im se sinovi bave ribanjem. U susjednim mjestima Dobroti, Ljutoj, Perastu, Stolivu, Prčanju ribarili su rijetki pojedinci zbog razonode, a na Mulu su to činili da bi preživjeli.
Muljani su uvijek imali originalan odnos prema tom zanatu. On se nije promijenio sve do naših dana, čak su i ribarski rekviziti ostali isti.
Ipak, nešto je drugačije: više u Kotorskom zalivu nema jata riba, kao i dobra, stara vremena.
Posljednjih sto godina u Mulu se živjelo sve lošije jer je u moru bilo stalno sve manje ribe. U ribarskim konobama više nije bilo veselo kao nekada a nijesu se pjevale pjesme koje su se ovdje čule vjekovima. Vlast je plašila Muljane prijetnjom da će ‘’uhapsiti antidržavne neprijatelje ako budu veličali stara dobra vremena i lokalne svece.
Anto Marović - Čiča nije znao kako da reaguje u novim uslovima. Govorio je dobronamjerno drugovima: ‘’Držite jezik za zube, da vas ne pojede pomrčina!’’ Sam se nije ponašao u skladu sa tom preporukom.
Na Mulu su se često održavale konferencije Narodnog fronta na kojima se razgovaralo o ulozipartije na poboljšanju života i posebno o ispunjavanju planskih zadataka. Na jednom skupu, drug iz Komiteta je konstatovao da Muljani moraju biti srećni što im je ukazana čast da se i ime njihovog mjesta nađe zapisano u petogodišnjem planu. To su Muljani trebali opravdati povećanim ulovom ribe.
Anto Čiča je razmišljao kako da urade nemoguće i ulove na stotine tona ribe i to raznih vrsta. Predložio je: ‘’Znate, šjori, gospodo-drugovi, ja predlažem da hitno održite sjednicu i da na njoj primite Blaženog Gracija u Partiju. Poslije mu dajte partijski zadatak da obezbijedi dos

KAKO JE ANTO ČIČA NADMUDRIO KOMITETLIJE

Na neku dobrotvornu akciju, priređenu s ciljem da se obezbijede sredstva za uređenje društvenih prostorija, došli svi ‘’odgovorni drugovi’’. Znao je Anto Čiča da njih ne smije odbiti, jer će snositi posljedice. Odlučio je da se ponaša kao pravi galiot:
‘’Ne znam što bih vam dao za lutriju, tako mi Blaženog Gracije?’’
Znali su da je dobar ribar i kazali su mu: ‘’Daj nam jednonoćni ulov tvoje mreže!!’’ On je to prihvatio, a partijski aktivisti bili su presrećni, jer su znali da Anto ulovi noću i po sto kila cipola i druge ribe. Oriđinal je uzeo pero i potpisao da će ulov te noći dati kao prilog lutriji. Iza potpisa, da ne bude zabune, stavio je datum. Aktivisti su otišli zadovoljni. Narednog jutra došli komitetlije sa kašetama za ribu, natovarenim na malom kamionu. Anto ih je dočekao: ‘’Žao mi je, ali sinoć se iznenada pojavio mjesec, pa nijesam mogao ribati pod svijeću!’’ Anto je, inače, znao za to i prije nego je stavio potpis. Ubrzo se gradom pročulo kako je ribar nadmudrio kotorske partijske rukovodioce. Mnogi su i na ulici prilazili i (šapatom) čestitali muljanskom ribaru na originalnoj podvali.


Lakše je gaziti bos po trnju, no po komunističkom tepihu


Kotorani su znali da je Pero Čobanović bio dobar pjevač. Govorili su, malo u šali, a više u zbilji, da takvog basa nemaju ni Milanska, niti Bečka opera. Ostao je u sjećanju i kao član kotorske gradske muzike. Udarao je u “pjate” na jedan virtouzan način.
Kada se Pero bio razbolio dirigent Bagatela odgodio je nastup u Dubrovniku, uz obrazloženje da se ne želi crvenjeti, jer bez Pera - to je druga muzika.

NEPOTREBNA ZABRANA PUŠENJA

Pero je uvijek tjerao po svome. Imao je originalno ponašanje, pa i način razmišljanja. Govorilo se da bi Pero držao jezik za zubima samo ako bi mu stavili katanac na usta. Kako to nije bilo moguće tukao je njegov ''batoć'' još opasnije od onog Karampane.
Pozvali jednom Pera kod načelnika sreza Petra Šerovića. Neformalan, kakav je bio, čim je ušao zapalio je cigaretu, bez odobrenja. Velikom gospodinu, kotorskom načelniku, to je zasmetalo. Želio je da gostu skrene pažnju na zabranu pušenja pitanjem: ''Znaš li čija je ono slika na zidu? U njegovom prisustvu ovdje niko ne puši!''
Očekivao je gradonačelnik da će Pero ugasiti cigaretu. Međutim, on se izvukao na originalan način: ''Gospodine Šeroviću, vjerujte mi, neće mu škoditi. Nemojte se plašiti da će dim cigarete ugroziti njegovo zdravlje. Možete i vi slobodno zapaliti!''
Pod stare dane Pero se sve slabije kretao, lošije vidio i čuo. Najviše su mu nedostajali poznati kotorski oriđinali sa kojima se družio čitav vijek. Kada bi ušao u podrum ili u neku od dvadesetak kotorskih betula nijesu ga dočekivala poznata lica ni sa jedne ni sa druge strane šanka. Bilo je to neko novo vrijeme koje nije bilo za stare ljude.

MARTIN SELAK – VERDURA

Martin Selak je dobio nadimak Verdura jer je na pjaci prodavao zeleniš – verduru, na kotorskoj pjaci. Bio je to čovjek, kako vele, posebnog kova i još za života zagonetna ličnost. Susjedi su jedino znali da je plovio na brodovima Barbarovića... Vjerovao je da je rođen pod srećnom zvijezdom jer pet puta je preživio brodolome na moru. Nije govorio na kojim je brodovima plovio, čime se tamo bavio, odakle je došao u Boku, zašto je tu ostao i kako je došao do velikog kompleksa zemljišta u Dobroti, pored obale, gdje su sada stambene zgrade Jugooceanije.
Ljudi ga pamte kao marljivog čovjeka, koji je dobro znao dvije stvari: kako da mu povrće dobro rodi i kako da dođe do para za piće. Govorio je: ''bez vazduha se može, ali bez vina ne!''.
U trgovini se služio raznim smicalicama i lukavštinama. Znao je otići na pjacu, poslije 12 sati i kupiti u bescijenje robu koju su seljaci trebali baciti samo da je ne bi vraćali kući. Potom bi je, na samo njemu poznat način, osvježio i narednog dana je prodavao, tvrdeći da je upravo ubrana. Preprodavao je staru robu: cipele, šerpe, alat... Kada bi mu neko kazao da je visoka cijena Martin bi podigao taj artikal iznad glave i zakleo se: ''Tako mi boga velikoga, više mene stoji!'' Tako se nije krivo zaklinjao. Djelovao je uvjerljivo, pa bi građani, nakon zakletve, kupili robu. Za to vrijeme Martin se tajanstveno smješkao novoj žrtvi...
Na pjaci, za tezgom, Martin je imao zanimljivih susreta. Došla, tako, kod Martina da trguje mlada djevojka u kupaćem kostimu. Iako zašao u godine on je sa interesovanjem detaljno posmatrao. Uhvatila djevojka njegove “sumnjive” poglede i pitala ga zašto je gleda kao da nikad nije vidio ženu.
Martin se brzo snašao i kazao: ''Nagledao sam se divnih žena dok sam navigavao. Sada ne gledam zbog toga što vi mislite, nego mislim odakle ćete izvaditi novčanik da mi platite...''
Selak je živio u maloj kamenoj kućici sa samo dvije prostorije, a sagradio je koristeći opeke neke srušene kuće u krugu kotorskih zidina. Sa njim je živjela tiha i mirna File. Nikada niko nije saznao da li su bili zakonito vjenčani. U stare dane su usvojili žensko dijete. Kasnije je Martin do kućice sagradio daščaru, gdje je držao verduru, kokoške i koze.

PLAKALI SU ZBOG MUNIDE

Kada bi popio, a često je bio pod ''gasom'', Martin je govorio i o dogodovštinama dok je bio pomorac. Sa nostalgijom se sjećao tih za njega lijepih dana mladosti. Pričao je i o klincima koji bi došli kod njega, da ih časti suvim smokvama. Govorio je da je njegovo životno geslo bilo: ''Zakini od usta i daj sirotinji, Bog će ti višestruko vratiti”. Tako se i ponašao.
Često bi u njegovoj kući dobio ručak i našao prenoćište poneki lutalica – prosjak. Čuli smo od barbe Hata da su ga, dok je bio mornar, svi voljeli na brodu - od običnih marinaja, noštroma, tiumijera, do kapetana. Kasnije je govorio da mu je bilo najteže kada se posljednji put spuštao niz brodske stepenice. Nakon pauze šeretski bi dodao: ''Neki su me morali posebno žaliti: to su oni kojima sam ostao dužan pare..! Nijesu plakali zamnom nego zbog munide...''
Došla je italijanska okupacija. Područje oko Martinove kuće bilo je opasano bodljikavom žicom i tu izgrađen italijanski logor. Više nije mogao gajiti povrće. Počeo je trgovati mačkama, ali ih uskoro nije imao gdje nabavljati. Sve su stradale. Preko tajanstvene veze kod Martina su počele dolaziti prostitutke. Zahvaljujući Talijanima posao se dobro odvijao. Sjedio je ispod debele murve i pio viski.
Ljudi su ga opominjali da se ostavi pića jer će uživanje morati platiti životom. Na to bi im odgovorio: ''Znam da će mi skratiti život ali sada berem sve vidim duplo!''
Uskoro je bio kraj okupacije. Martin je morao da polaže ispit za trgovca jer mu je bila potrebna diploma da bi dobio mjesto na pijaci. Mislio je da će lako dobiti diplomu jer je vjerovao da više zna od mnogih ''orša dela montanja'' koji su sa njim polagali. Članovi komisije, Kotorani, dobro su ga poznavali i htjeli su pomoći tom oriđinalu. Predsjednik komisije ga je pitao:
“Reci mi, Martine, kada je umro Njegoš?'' Martin se zbunio: ''Vjerujte mi, nijesam znao da je umro, a da sam znao bio bi’ mu poša’ na sahranu!'' I Martin je položio...
I sada kada prođem pored zgrada Jugooceanije u Dobroti, pokraj mora, sjetim se dvije Martinove barake koje su se nalazile na tom mjestu i dobrih starina Martina i File Selak, koja bi uvijek djeci davala po kocku šećera i po koju smokvu. Martin bio im govorio: ''Jedite dragi tići... znam ja što je glad...''

ĆIĆO MAROVIĆ – RIBAR

Ćićo Marović bio je prvoklasni ribar, oriđinal koji je čitav život posvetio moru. Uglavnom osamljen, okružen samo plavom pučinom i ribama u moru. Plašio se mnogo čega, a najviše vremena ''kad se đavoli žene'' jer tada nije mogao čamcem da se izveze na more.
Još se prepričavaju Ćićovi sukobi sa ''nepomenicima - partizanima'' koji nijesu bili izraz njegovog protesta, radi nerealnih zahtjeva komunističkih vlasti, nego više ilustracija njegove prostodušnosti.
Kada je došlo oslobođenje zemlje, 1945. godine, počele su se održavati brojne konferencije na koje Ćićo nije išao, sve dok mu nijesu zaprijetili hapšenjem. Na tim skupovima je usamljen sjedio u uglu i gužvao kapu u rukama.
Jednom su zatražili da se izjasni o novoj vlasti i tim novim vremenima. Ne razmišljajući, onako naivan, odgovorio je: ''Došlo je neko čudno doba, u kojem svi moramo da balamo, kako partizani sviraju... Čak i ribe!''
Ćićo je bio mršav, mrke puti, veoma visok. Obavezno je nosio kačket u svim prilikama i bio skro jednako obučen tokom ljeta, kao i zimi.
Posjedovao je i karakterističan, piskav glas. Na konferencijama Narodnog fronta uvijek je bio protiv onoga za što su se zalagali drugovi iz Komiteta. Na jednom sastanku komitetlija je počeo: ''Drugovi ribari, klasni prijatelji, kao vaš prilog za oslobođenje zemlje treba da date slijedeće količine ovih vrsta...'' Kada je završio nabrajanje što sve moraju dati, mještani su se našli u čudu - gdje i kako uloviti toliku ribu.
Ćićo je sjedao na uglu sale. Nastala situacija nije mu bila jasna jer se razumio samo u ribarenje, a ne i u politiku. Nakon duže pauze zapitao je: ''Gospodine druže, da li predviđenu ribu moramo dati prisilno ili dobrovoljno?'' ''Mora se, druže! Nema labavo kod komunista''... rekao je presjedavajući. Ćićo je svojim piskavim glasom poručio: ''E, kad se mora, dajem dobrovoljno. Ali i prisilno jer se protiv sile ne može! Daću vam tačno onoliko koliko moram!'' I ostali su “dobrovoljno” prihvatili da učine što i Ćićo...
Drugom prilikom, rukovodilac plana kotorske opštine do u detalje saopštio obaveze Ribarske zadruge. Muljanskim ribarima bilo je jasno da to


Ne koristi prodaja poštenja jer su od toga džepovi prazni


Rukovodilac plana kotorske opštine, jednom prilikom, do u detalje je saopštio obaveze Ribarske zadruge. Muljanskim ribarima bilo je jasno da to ne mogu ispuniti. Kada je pročitana ''direktiva'' koliko treba uloviti ''bijele'', a koliko ''plave'' ribe, zavladala je tišina. Ustao je Ćićo, držeći kapu u rukama: ''Isusa vi, gospodo drugovi, je li to sve po planu?'' - ''To je po planu, druže. Tako mora”, rekao je govornik. Ćićo se nije zbunio. Počešao se po glavi i nastavio: ''Gospodo drugovi! Utvrdite vi đe se riba po planu nalazi, pa ćemo je lako ulovit’. Ja znam da ste vi u stanju da naredite i đe da se riba nađe...''
Narednog dana Ćićo je pozvan u opštinu na saslušanje zbog ''destruktivnog držanja''. Ćića, koji je uvijek u Kotor putovao čamcem, pratili su i brojni Muljani. Tamo su ga optužili da je ''trojanski konj kapitalizma'', ''neprijatelj socijalizma'', ''diverzant'', ''saboter'' i tako redom. Ćićo je slušao, kao da ne razumije ništa... Tada je ušao neki rukovodilac koji je naredio da se Ćićo pusti... Kada je čamcem stigao u Muo, mještani su zahvaljivali Blaženom Graciji, mjesnom svecu, na pruženoj zaštiti. Ćićo je im je pričao o događajima u opštini, a zatim rekao: ''Pogledao sam onog rukovodioca i kazao da ne viče na mene jer ću ga inkapelat bocunom po glavi. Onda sam mu reka da ne priča ludo i da nas on ne može učiti kako se riba...'' Neko od Muljana ga je prekinuo i pitao kako nije zatvoren.
Ubrzo je razriješena i ta dilema. Ćićo je postupio veoma mudro: ''Odgovorio sam mu kad sam bio nasred mora, pa me, srećom, nije moga’ čut’!''

BOŽO LAZOV KAPETANOVIĆ

Kada je Božo Lazov Kapetanović imao 15 godina otišao je za Ameriku, trbuhom za kruhom, i tamo ostao skoro 20 godina. Tajna je što je tamo radio, a kad se vratio pričalo se - u njegovom prisustvu - da je njegova majka, cijenjena baba Jane, prodala stado ovaca da obezbijedi pare za povratak u Kotor. Kada je došao skinuo je ''amerikansku robu'', obukao crnogorsku narodnu nošnju i otišao da čuva stoku na padinama Lovćena.
Lutajući svijetom, naučio je četiri jezika. Živio je tamo gdje se rodio – u Gačevićima, mjestu sa svega 7–8 kuća. Čitavog života cijenio je i poštovao sve ljude, ali nije trpio predstavnike organa vlasti.
U vrijeme Austrije, između Gačevića i Dobrote, gdje je Božo imao kuću, bila je granica Crne Gore i Austrije. Tada su se mnogi bavili švercom duvana. I Božo je, dobro poznavajući sve staze, mnogo puta nadmudrio finanse.
Jednom je, tako, neki od njeguških glavara sreo Boža i zapitao ga: ''Reci mi kako si sa ovim austrijskim finasama? Je li prekinut rat među vama?''
Božo se namrštio, malo se zamislio i odgovorio: ''Bogami, mi smo ti kao braća. Uvijek se srijećemo sa osmjehom...'' Njeguš se začudio kako je moglo doći do tolerantnosti između do tada ljutih protivnika. Božo je nastavio: ''Kada ih prevarim i prošvercujem robu, onda se pri susretu ja smijem jer sam ih prevario. Kada vidim da će me uhvatit, onda bacim duvan i pobjegnem. A kad me sretnu oni se smiju...''
Božo je bio rado viđen, kako zbog svog originalnog izgleda i ponašanja, tako i svoje snalažljivosti i naglašene visprenosti. Uvijek je imao na licu karakteristični osmjeh i jezik spreman da ''opali'' šalu.
Došla kod Boža neka komisija da procijeni koliko treba da uplati porez. Našao se u čudu jer su preocijenili da ima dvostruko više ovaca i koza od stvarnog broja. I prinos pšenice, kukuruza i krompira bio mu je uvećan. Bili su prisutni i žandari. Božo nije protestovao, ali je postupio galiotski.
Uzeo je knjigu i olovku i počeo nešto da podcrtava. Žandari mu je prišao i uzeo mu knjigu. Primijetio je da su podvučene neke riječi. Pročitao je:
''Kome zakon leži u topuzu,
tragovi mu smrde nečovještvom!''
Tokom rata, Božo je pomagao partizane. Hranio ih je, stražario da bi ih u slučaju opasnosti blagovremeno evakuisao. Spavali su u njegovoj kući. Često je dovodio iz Kotora dr Mirka Gopčevića da liječi bolesne i ranjene. Time je ugrožavao ne samo svoju, nego i sigurnost njegovih brojnih ukućana. Kada je rat završio, nije tražio (niti dobio) ništa kao “nagradu” koju je bio višestruko zaslužio.
Jedne večeri, pred sam kraj italijanske okupacije, okupilo se u Božovoj kući u Gačevićima više ilegalaca. Razgovarali o ostvarivanju želja kada se rat završi: dosta toplog hljeba, udoban krevet, moderno odijelo, bicikl...
Pitali Boža o njegovim prohtjevima. Odgovorio je ne razmišljajući: ''Ja ću kad rat završi otići kod Mjesečevića i kupiti novu kapu!'' Svi su se začudili skromnoj želji njihovog domaćina. Slijedilo je ubjedljivo objašnjenje: ''Ako budem kupio novu kapu, biće to potvrda da sam sačuvao živu glavu!''
Inače, sudeći po mnogim pričama Božu je crnogorska kapa, koju je stalno nosio od povratka iz Amerike, češće zadavala probleme. Ljudi su se bili navikli da ga vide sa kapom, jer se bez nje nje mogla zamisliti njegova glava. Ipak, za vrijeme italijanske okupacije nije je imao na glavi. Videći ga goooglavog zapitao ga je susjed Savo Gazetić: ''Gdje ti je kapa Božo?''
''Ostavio sam je kući - da mi čuva glavu!'', objasnio je Božo. Savo se čudio:
''Kako da ti kapa čuva glavu, a nemaš je na glavi?'' - ''Kada je ne nosim ne moram je skidati u vrijeme spuštanja italijanske zastave. Kada bi je imao na glavi svršio bi u zatvor. Dakle, kapa mi čuva glavu!''
Stiglo i vrijeme partizanske vlaºti. Božo se ubrzo razočarao novim poretkom, jer nijesu ispunjavana obećanja. Prvoborce je počeo zvati ''Trinaesto-junci''... Čuo Savo Starović, jedan od kotorskih rukovodilaca i pitao ga: ''Zašto nam se rugaš, zovući nas juncima?'' Božo je odgovorio: “Pa, zar ustanak nije počeo u junu..?” Pogriješio je mjesec, ali on nikad nije pravio slučajne greške.

FRANO TREŠTELA

Poznati kotorski ''mali kockar'', Frano Treštela, porijeklom Dalmatinac, uvijek se odlikovao originalnim ponašanjem. Bio je opsenar, žicar, sklon da se snalazi na svaki način, često ne birajući sredstva. Nijesu mu mnogo zamjerali jer se tako borio da prehrani sebe i porodicu. Dobio je nadimak po kafani ''Tre stelle'' /Tri zvijezde/ u kojoj je najčešće boravio i iskazivao razne vještine.
Pravo prezime mu niko nije znao. Igrao je karte, ali i sa njima izvodio razne trikove, zarađivao hvatajući naivce koji bi slučajno naletjeli na njegovu ''baketinu''.
Imao je usavršen metod kako da prevarom dođe do para. Najprije bi gubio i sve pošteno plaćao, a kada bi učesnik u igri pristao da se višestruko poveća ulog, tada bi Frano vratio sve izgubljeno i još zaradio.
Jednom je u kafanu došao da igra neki stranac iskićen zlatnim lancima.
Praveći se važan pitao je Frana: ''Imate li neko posebno pravilo!'' Frano Treštela mu je odgovorio i objasnio: ''Ako se na stolu nađe više aseva od igre prednost se daje onome koji je iz originalnog maca karata..!''
Frana su voljeli, ali su ga se i plašili. Vrtio je na čudan način kuglicu od staniola, ispod praznih kutija od šibica, ne dodirujući je. Znao je da nekome skine sat sa ruke i pronađe ga u tuđem džepu. Ponekad su buketi ruža ili karanfila pronađeni ispod tuđeg šešira. Male zečeve vadio je ljudima iz rukava...
Živio je teško, ali ga vedar duh nikad nije napuštao. Jednom u kafani ''Dojmi'', prijestolnici kotorskih oriđinala, boema i galiota, Frano je starom trgovcu Menigelu, koji je mnogo volio novac, postavio interesantnu zagonetku: “Ko je srećniji - onaj ko ima deset kćeri, ili onaj koji ima milion dinara?” Trgovac mu je rekao da oba žele više svega. Frano ga je prekinuo: ''Čovjek koji ima milion dinara želi još, a ko ima deset kćeri ne želi jedanaestu...''
Bio je karakterističnog izgleda: nosio je stari, olinjali šešir, jednako vremešni šal, grombi kaput, kakvi su se nalazili na otpadu. Sa hranom nije imao problema. Obilazio je tezge na kotorskoj pjaci i pitao koliko što košta. Trpao bi, uzgred, ponešto u rukave ili džepove...
Frano se nije dobro slagao ni sa kotorskim oštrokondžama. Nijesu ga trpjele jer im nije nikada ostajao dužan. Dok je prolazio jednom pored Karampane primijetio je da se šjora Mare drži za lice. Na njegovo pitanje što joj je odgovorila je: ''Boli me zub. Sinoć sam se prehladila!” Frano je dobacio: ''Bojim se da ti je protezu 'ubila' promaja!”


Tito u Kotor Vicko u zatvor - on iz Kotora Vicko iz zatvora


Taj istinski oriđinal kotorski bio svakome drag: blage naravi, veoma komunikativan, spreman da lako uspostavi kontakt sa svim visprenim, sposoban da se našali u svakom trenutku. Nikad ljut, neraspoložen, deprimiran. Znao ga je svaki Kotoranin a on svakog građanina. Bio je visok, lijep čovjek, bez suvišnih kilograma, čak ni u stare dane, u pravom smislu zaštitni znak najstarijih kotorski oriđinala. Volio je makar čašu-dvije, a bolje i više.
Kažu da je on, Toni Gašler, bio izdanak plave krvi, iz poznate kotorske porodice koja je bila u srodstvu sa dubrovačkom plemićkom porodicom Sorgo-Sokorčević.

TONI GAŠLER

Znao je Toni i lijepo pjevati. Zato je bio član svih neformalnih klapa u kojima su se pjevači mijenjali ali su se uvijek pjevale iste pjesme. Pripadao je ekipi ljubitelja dobre kapljice ''Barčot'' koja je konzumirala vina sa Korčule i timu brodskih kantina smještenih na jedrenjacima u kotorskoj luci, gdje se ispijalo vino sa Visa. Bio je veoma duhovit. Šalio se često na svoj račun.
Jednom, dok se spuštao niz most jedrenjaka na kome je bila kantina, pao je u more. Srećom tu je bio doktor Gopčević. Kazao mu je ozbiljno: ''Sada sam te spasio, ali se ubuduće ostavi pića. Ne smiješ ni boju da mu vidiš!''
Toni je dao riječ i dugo je poštovao. Ipak, snašao se. Otišao je u prodavnicu i tražio da kupi metalnu čuturicu. Začuđenom prodavcu je kazao: ''Čuturica mi treba radi zdravlja!” Začuđenom prodavcu je objasnio: “Ljekar mi je naredio da ne smijem viđet boju vina. A ja ga moram slušat. Zato moram kupit čuturicu, da ne vidim boju vina dok ga pijem!''
Volio je Kotor. Bio je spreman svakome priteći u pomoć, odazvati se svakoj dobrovoljnoj akciji. Pazio je da grad bude čist. Ljutio se na lavandere koje su kroz prozor bacale smeće na ulicu. Znao se šaliti na račun Kotorana. Jednom je prolazio kotorskom pjacom kada je sreo dobrog šjor Tripa, meštra od mužike. Zaustavio ga je: ''Ovđe je narod veoma primitivan!!!'' Tomas, takođe ugledan građanin, nije se služio sa Tonijem. Gašler je dao dopunsko obrazloženje: ''Šjor Tripo, zar ne vidiš da roditelju slušaju đecu! Đe si to vidio u civilizovanom svijetu!?''
U prošla vremena u Kotoru su se, povodom raznih praznika, priređivale razne tombole gdje se okupljalo više hiljada građana. Mnogi su dolazili prvenstveno da prisustvuju šou Tona Galšera, prilikom izvlačenja brojeva. Za svaki broj imao je on svoj komentar. Recimo: ''Broj osam - nos mi posran... broj jedanaest - ženske noge... šezdeset devet – to svi noću u sobu činite... nula - broj najviše vrijednosti...''
Toni je bio jedan od kotorskih Đorđina, pratilaca pogrebnih kola u kojima su se umrli prevozili od kuće žalosti. U Kotoru je, naime, postojala tradicija da se mrtvi sahranjuju, prevozeći ih do groblja pogrebnim kolima koja su bila na naročiti način dekorisana. Njihova garaža je bila u crkvi Svetog Vicenca, u krugu Industrije kliznih ležajeva, u vrijeme dok je ta firma radila na toj lokaciji. Jednog dana su se na njih sručile tone metala. Tako je nestala još jedna od lijepih gradskih tradicija.

“OBJESI SE, OBRADUJ RADNIKE!”

Jednom je gazda Makin zamolio Gašlera, koji je imao ''dobre veze'' sa vlasnikom kantine, i kazao mu: ''Hoću da mi organizuješ proslavu moga imendana i rođendana. Mora da bude svega u izobilju, ništa ne smije da fali, da bude otmeno i da mi se radnici provesele. Samo mora biti jeftino.''
Toni ga je odmah prekinuo: “Znaš, gazda, to može i ovako: najbolje je da se objesiš... To te neće mnogo koštat’, a biće lijepo i radnici će se tome, zaista, obradovat’..!''
Evo još jedne anegdote vezane za Gašlerov odnos prema piću. Došao on kod Ilije Jelavića. U kuhinji nije bilo nikoga, a u vitrini je stajala flaša rakije. Počeo je lagano ispijati. Kada je stigao Ilija i vidio da je flaša skoro prazna, ljutito ga je prekorio i upitao: ''Zaboga, zašto si mi to popio?! A bilo je namijenjeno doktoru Gopčeviću!''
Galšer se snašao: ''Doktor mi je vazda govorio da alkohol štetno utiče na organizam, pa sam ti ovo popio da bih ga spasio. Jer kada bi, daleko bilo, doktor stradao, ko bi liječio Kotorane?!''
Narednog dana, nakon što je doktor Gopčević saznao za šalu na svoj račun, poslao je Galšeru čak tri flaše rakije i pisamce: ''Popij ovo, iako znam da se ni tada neću tebe osloboditi!''
Uskoro je sa životne scene nestao Toni Gašler, čovjek plave krvi, koji nikada nije znao, kako je govorio, da ima dvije boje krvi. Više nije bilo javnih tombola, a prvi karneval nakon njegove smrti ljudi su nazvali tužnim jer u njemu nije bilo Tonija...
Neko mu je rekao na groblju: ''Postao je siromah - upornim poštenjem”.

VICKO – TUŒO PETROVIĆ

Vicko Tuœo Petrović bio je oriđinal velikog kalibra. Uvijek je išao neuredno obučen: jedna nogavica bila mu je u čarapama, a druga slobodno visila; šlic od ko zna kada neopranih pantalona, bio je često otvoren, pantalone je vezivao kanapom ili nekom starom kravatom... Košulju je nosio raskopčanu i ljeti i zimi, tako da su mu se vidjele crvene, kosmate grudi. Ni vremešni sako nije nikad zakopčavao, čak ni kada je na njemu imao sva dugmad. Svaki kaput mu je bio tijesan, a rukavi kratki, skoro do lakta. Uvijek je za sobom vukao mali kar, njegovo osnovno sredstvo za rad, kako bi mogao odmah obaviti uslugu mušterijama.
Uprkos neurednosti, Kotorani su ga voljeli, jer je uvijek sa njima komunicirao na originalan način, samo njemu svojstven. Citirali su ga češće nego što su u prvim poratnim godinama navodili Marksa i Engelsa...
Kada bi mu neko rekao da je lud, odgovorio bi: ''Znaš, kućo moja, zašto? U ovo vrijeme se jedino isplati praviti lud.''
Prilikom pogreba jednog Škaljara, Vickovog susjeda, glasno je rekao: ''Sve dok je mislio samo svojom glavom, smatrao je da mu niko ništa ne može. A od kada je počeo drugačije razmišljati, odmah je umro''.
Volio je da se služi aforizmima koji su nastajali spontano, a da nije nikada znao kako su se te njegove mudrolije zvale. Jednom, na konferenciji u Škaljarima poručio je okupljenim: ''Kućine moje, ne vjerujte vlastima jer je njihov posao da vas lažu!'' A kada su mještani na jednoj sahrani, sjedeći pored mrtvaca, razgovarali o tome da li ih partizanska vlast vara, Vicko je zaključio: ''Pogledajte svoje prazne džepove, pa ćete znati da li vas vlast vara!''.
Ipak, predstavnici vlasti ga nijesu dirali jer je bio u bliskim rodbinskim odnosima sa škaljarskim prvoborcima koji su ga s pravom štitili.
No, bilo je i izuzetaka. Naime, u vrijeme kada bi Tito dolazio u Kotor, nekoliko dana prije toga bio bi pritvoren. Izašao bi na slobodu tek kada bi Tito otišao iz te sredine. Kada bi ga građani pitali gdje je bio Vicko je odgovarao: ''Tito u Kotor - Vicko u zatvor, Tito iz Kotora - Vicko iz zatvora.
Bio je veoma ljut i razočaran zbog toga što ga je vlast zatvarala, on je smatrao bez razloga, prilikom posjete Kotoru visokih rukovodioca.

NE BUDI FIN U KREVETU

Jednom, čim su ga pustili iz zatvora, popeo se Vicko na počasnu tribinu, gdje je Tito stajao dan ranije. Počeli su se okupljati Kotorani da saznaju razlog što Vicko šeta ''svetim daskama''. U jednom trenutku je počao da viče, gledajući prema nebu: ''O Luka Stojov, O Luka Stojov... Nemoj dolazit’ da grdan nijesi!'' Okretao se na sve strane i ponavaljao istu poruku.
Okolo su stajali milicionari, ali nijesu preduzimali ništa. Kada je neko kazao okupljenim građanima da je Luka Stojov bio njegov otac, koji je davno umro, shvatili su smisao njegove poruke. Mudri kotorski galiot, upozoravao je oca da se nikako ne “vraća” na ovu zemlju gdje je toliko zla, samovolje i bezakonja. Razlegao se aplauz, a Vicko je skromno zahvaljivao: ''Hvala vam, kućine moje, što ste me razumjeli! Bojao sam se da me nećete shvatit’!''
Vicko bi često po cijeli bogovjetni dan, ljeti i zimi, vrijeme provodio na kotorskoj pjaci, ili u nekom kantunu, čekajući da pronađe neki posao ili da ga pozovu na piće. Jednom prilikom, dok je Vicko sjedio u kafani ''Dojmi'' stigao jedan profesor, freški mladoženja, koji je počeo častiti svo prisutno kafansko društvo. Kada je vidio kako jedino Vicko sjedi u ćošku i ćuti, pozvao je konobara: ''Molim vas, jedno piće po želji odnesite gospodinu Vicku!'' Nosač iz Škaljara bio je prijatno iznenađen pažnjom uglednog profesora. Odgovorio mu je na karakterističan način: ''Gospodina profesore, pošto si bio fin prema meni, da ti kažem jedan savjet: nemoj takav biti večeras prema ženi, kad budete u krevetu, jer one to ne vole... nego navali!''
Vicku su zamjerali da ne zna da se ponaša jer je stalno psovao, bio vulgaran u obraćanju ljudima, posebno djevojkama, kada bi ga izazivale pokazujući mu djelove intimne odjeće. Nije trpio da ga neko potcjenjuje radi izgleda. Upadao je drugima u riječ. Dobacivao kada bi ljudi razgovarali u kafani...


Grehota je uzet život ribi koja izdrži sva zagađenja


Kotorska galiotica Petrica Crna živjela je na Parilo, blizu stepenica koje vode na tvrđavu Sveti Ivan. Imala je malu sobicu na kojoj nije trebalo otvarati prozore. Bila je veoma crnog tena, kao da je po cijeli dan boravila na julskom suncu. Bila je uvijek obučena u crno, a i prostorija u kojoj je stanovala bila je takođe sva u crnini. Sobu je ''ofarbao'' dim od vatre na ognjištu koji je jedino mogao izaći na vrata...

PETRICA CRNA

S druge strane zidina, iznad mlina Marasovića, imala je ''vikendicu'' u kojoj je provodila najveći dio godine. Tamo je držala koze, a zato što ih je mnogo voljela nije ih nikada klala, niti prodavala, čak ni kada su ostarile i nijesu davale mlijeko. Bila je uz njih sve dok ''umru'', a potom ih je, plačući kao za svojim najrođenijim, sahranjivala u blizini. Njenu kućicu koju je sama izgradila od dasaka rušili su svi režimi prošlog vijeka, izuzev posljednjeg.
I partizanska vlast bila bi joj “došla glave”, da se nije dosjetila da im doskoči. Naime, kada su joj, jednom prilikom, stigli neki radnici i milicioneri da ruše njenu straćaru, molila ih je da pričekaju nekoliko dana. Njima je jedino bilo žao drugarice, pa su joj izašli u susret. Sva srećna napisala je pismo Josipu Brozu Titu:
''Druže Tito, moju kućicu rušili su svi nenarodni režimi: austrijski car, jugoslovenski kralj, italijanski fašisti, njemački nacisti. Ja znam da se ti nećeš svrstati među njih, a to ćeš dokazati time što ćeš narediti da mi mi ostave kućicu, koju ću ja zavještati državi''...
Uskoro je stiglo pismo iz Titovog kabineta u kojem je stajalo da se ''ne dira imovina drugarice Petrice''...
Dugo nakon smrti Petrice Crne stojala je ta kovinjara, neposredno pred sjevernim gradskim zidinama. Nadživjela je...
Petrica je odlazila po vodu za piće na Karampanu, gdje je vodila ćakule sa prijateljicama i tako “ubijala” vrijeme. Jednom su bile tek počele pričati o nekoj ''maloj Miri'' koja se udajom skrasila. Tonina Bruštulin je pitala: ''Da mi je znati, kakav joj je sada život''... Petrica je iznijela svoje mišljenje: ''Isti joj je kao i prije, samo što je sad koristi muž. Znam da je ka kobila, izdržaće!''
Petrica je imala veći broj koza koje su pasle prostranim atarom gradskih zidina. Samo su izlazile na ispašu i uveče se vraćale kući. Imala je dosta mlijeka, častila je goste, izdržavala brojne mačke, što su joj u dokolici pravile društvo. Kada bi se neki poznanik razbolio Petrica Crna ga je obilazila i donosila kozje mlijeko - kao lijek.
Bila je veoma dobrodušna, osjetljiva za tuđe probleme. Jednom joj se požalila Jane Vila, da je u drugom stanju te da ne zna kako će dijete izdržavati u bijedi. Petrica je pitala: ''Da li si se žalila mužu”... File joj je kroz plač rekla: ''Znaš, jadna, da to njega ne interesuje... On je potpuno neosjetljiv za tuđe probleme...'' Petirca je odmah shvatila i počela je iskreno žaliti: ''Razumijem te - njega zanima kako da dođe do botilje ruma, a ne što će činiti sa djetetom!”
Ispred Karampane svakog dana su održavali konzilijum kotorskih galiotica na temu ''Aktuelni seksualni problemi''. Dok su prale i ispirale robu, lavandere su, poput prave sudske porote, pretresale stanje “delikata” u toj oblasti. Jednom je konstatovano da jedna žena, iako je bila udata više godina, još nema djece. Petrica je našla opravdanje za takvo njeno stanje: ''Treba joj veliki odmor! Narađala se - dok je bila djevojka!''
Iako nije imala ništa Petrica Crna je morala platiti porez na ''nepokretnu imovinu'' kao i za gajenja koza. Išla je u opštinu i objašnjavala da je to nepravedno, te da nema novca da to plati. Jedne zime, kada su se “đavoli ženili'', duvao jak vjetar a krov njenog stana prokišnjavao, Petrica nije znala što da čini. U očajanju je molila boga da joj pomogne. Netom je nko zakucao na vrata. Bio je to jedan narednik, sa puliciotima. Kazao joj je da je dobio nalog da je uhapsi, zbog neplaćanja obaveza prema opštini. Petrica se veoma obradovala i skoro u oduševljenju počela ga je ljubiti: ''Hvala ti bože! U pravi čas ste stigli. Daj da krenemo odmah, da bi se što prije u zatvoru ogrijala..!''
Petrica je uvijek živjela samo u svojoj daščari. Govorila je da na njoj ne treba otvarati prozore, jer je toliki propuh između dasaka da bi, da otvori okna, poginula “ka’ iz puške”.
U slobodno vrijeme, kojega je imala na pretek, družila se sa svojim kokoškama, kozama i najčešće sa kotorskim mačkama. Ponekad bi se za večerom kod Petrica našlo po desetak mačaka. Častila je “gošće” kozijim mlijekom u koje je stavljala parčad otpadaka hljeba, skupljenih po gradu...
Bila je poznata i po tome što se često smijala. Lijepo se odnosila i prema djeci. Kada su je jednom zapitali zašto je takva, odgovorila je: ''Nastojim da budem dobra da ne bi često plakala”.
Često je isticala svoj životni moto: ''Treba živjeti od danas do sjutra. Znam da mi nikada ne može bit’ bolje, jer godine u bijedi donose svoje. Ali, nije grijeh lagati samu sebe i vjerovati u bolje sjutra koje je meni prošlo još juče!''

BOKO PARTELI

Boko Parteli je u Kotor stigao sa Cetinja, ali je vrlo brzo primljen u ''članstvo'' uglednih kotorskih oriđinala - galiota i škeraca. On se svojom posebnom prirodom neodoljivo nametnuo Kotoranima kao nijedan ''našijenac'' ranije. Stigao je kao već školovani oriđinal koji je “reputaciju” komedijaš već bio stekao u crnogorskoj prijestonici. Boko i Vido, njegov brat, koji je u tom gradu takođe bio poznatiji šaldžija, rođeni su u porodici u kojoj je u genima bilo nešto što je plijenilo i oduševljavalo ljude.
Boko je bio i izvanredan fudbaler. Igrao je halfa u timu ''Lovćana'' čiji su juoniori zauzeli prvo mjesto na prvenstvu ondašnje Jugoslavije. U Kotor je došao kao glumac Narodnog pozorišta. I u predstavama je bio nenadmašni komedijaš.
Začudo, iako porijeklom iz crnogorskih brda, veoma je volio ribarenje. Često je lovio cipole na rivi. Jednom su se okupili ljudi oko njega i počeli priču o sve većem zagađivanju mora. Povod je bila velika masna mrlja koja je plivala vodenom površinom. U tom trenutku Boko je izvukao velikog cipola. Skinuo ga je sa udice i bacio u more, iako se radilo o kapitalcu. Objasnio je takav svoj postupak: ''Greota je oduzeti mu, jadniku, život, nakon što je tako mnogo propatio, živeći u zagađenoj vodi!''
Boko, koji je bio poznat kao čovjek koji nije nikada nosio sat, jer je - kako je govorio - i bez sata znao koliko je sati, kasnio je na probe u pozorištu. Upao je, jednom, tako bez pozdrava, da ne bi ometao vježbe kolega. Režiser mu, u šali, prijekorno reče: ''Gdje ti je dobro veče, goveče!'' Boko je prihvatio izaziv i spremno reagovao: ''Dobro veče, goveče!''
Jednom je gostovalo Narodno pozorište u Risnu gdje je članovima radnih kolektiva toga mjesta davalo pozorišni komad ''Pod maglom'' – Alekse Šantića. Rišnjani su prije toga častili pozorišnu družinu iz Kotora. Zato je izvođački kolektiv igrao sasvim “opušteno” što je bila uobičajena pojava na ''narodnim priredbama''. Vladalo je veselo raspoloženje. Boko je počeo recitovati, kako je bilo predviđeno scenarijem: ''Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba, neće mene grijat, ka što ovo grije...''
Tokom izgovaranja tih stihova pokazivao je glavom prema susjednoj prostoriji gdje je bilo puno raznog pića. Na to ''sunce'' je mladi galiot volio da se grije...
Živahni, veseli i druželjubivi Boko Parteli, poznati kotorsko-cetinjski galiot, nakon godina provedenih u Kotoru počeo je pobolijevati. Otišao je u penziju. Brinuo je kako da prehrani četvoročlanu porodicu. Nikakav posao nije mu bio težak: prodavao je karte za pozorišne predstave, držao bife kulturnih i javnih radnika, glumio i u nekim filmovima koji su se snimili u Kotoru.
Ipak, uvijek je ostao vedrog duha. Jednom je dežurao u sali kada je Narodno pozorište iz Beograda izvodilo predstavu ''Pera Segendinac''. Ređali su se dramski zapleti na sceni. Bilo je sve više mrtvih... A onda se spustila zavjesa. Publika, pod utiskom tragičnih zbivanja na sceni, čekala je da se pojave akteri. Nijesu, međutim, mogli da izađu pred gledaoce, jer je bio pukao konop kojim se otvarala zavjesa. U toj neočekivanoj situaciji najbolje se snašao Boko. Izašao je pred zavjesu i obratio se publici: ''Idite, što čekate, zar nijeste vidjeli da su pobijeni..!'' Tek tada je publika počela da se razilazi jer ''mrtve'' i nije trebalo čekati...


''AKO MU DAM VINA UBIĆE GA, AKO NE DAM UBIĆE ON MENE!''

Mnoge kotorske galiotice često su tražile savjet od Petrice Crne koja je – kako su govorile - imala više ''soli u glavi'' od njih. Jednom joj se “koleginica” Anđe Botilja požalila: “Bila sam sa mužem kod doktora Sićeva koji mi je reka’ da mu ne smijem davati da pije jer bi ga alkohol ubio!'' Petrica joj je rekla: ''Poslušaj doktora i nemoj da misliš praznom glavom o tome!'' Tada joj je Anđe iskreno priznala svoju nemoć: ''Ako mu dam vino ubiće ga, a ako ne dam ubiće on mene!'' Petrica je lako riješila i tu dilemu: ''Kada već treba da dođu đorđini sa mrtvačkim sandukom, bolje je da njega odnesu na groblje, no tebe, budalo jedna!''

KOTORSKI MILICIONARI HAPSILI CEZAREVOG UBICU

Narodno pozorište iz Kotora svojevremeno postavilo na scenu ''Cezarevu smrt'' koju je režirao Miloš Jeknić, tadašnji direktor pozorišta i jedan od najboljih crnogorskih glumaca. Uloga Marka Antonija bila je povjerena Boku Barteliju. Uskoro je trebala da bude premijera... Bila je jesen. Prozori su se još držali otvorenim. Iz sale za probe, na spratu, čula se galama koja je privukla pažnju dežurnih milicionera na patroliranju gradom. Jedan od njih je uzviknuo: ''Nešto se ozbiljno gore dešava!'' Boko je izašao na prozor i povikao: ''Pustite me i ne ometajte me, upravo se spremam da zakoljem Cezara. Već sam ga savladao, samo da mu zarijem nož u srce!'' Poslije nekoliko trenutaka milicioneri su se neočekivano pojavili u sali za probe. Još sa vrata vodnik je povikao tonom koji je odjekivao: ''Ko je zaklao Cezara...'' Boko je mirno ustao i priznao da je “upravo obavio posao”. Milicionar, sav ozaren što će mu poći za rukom da lako uhapsi ubicu povikao je: ''Ruke u vis! Ne mrdaj! Hapsim te u ime domovine, pod optužbom da si Cezarov ubica!'' Nastao je opšti smijeh, čak i uvijek ozbiljni Miloš Jeknić hvatao se za stomak... ''Cezareva smrt'' je, inače, imala dosta publike a mnogi su došli samo da bi vidjeli Cezarevog ''ubicu'' na djelu. Iako se radilo o tragediji, kad god bi se Parteli prvi put pojavio na sceni, nastao bi smijeh u publici. Uskoro je i milicioner koji je uhapsio Cezarevog ''ubicu'' bio premješten iz Kotora. A Boko, čovjek dobre duše, iskreno je žalio zbog toga. Čak je išao u Herceg-Novi da mu se izvini... Postali su prijatelji...


Uvijek će glasati za njih - navikli su da ih trpe


Upravitelj stroja i profesor u Srednjoj, a potom i u Višoj pomorskoj školi u Kotoru, MARKO LATKOVIĆ – KAPO, u cjelosti je svoj životni vijek posvetio pomorstvu. Najprije kao vrsni pomorski oficir i upravitelj stroja, a potom kao primjerni pedagog i šef Brodomašinskog odsjeka u Srednjoj pomorskoj školi.
Marko Kapo je, svakako, bio jedan od najistaknutijih bokeljskih oriđinala, u vrijeme kada su u toj sredini živjeli i radili mnogi duhoviti ljudi koji su ispoljavali neke poglede na svijet, sasvim drugačije od ostalih u okolini. Zato su se, nerijetko, dosta teško mogli "uklopiti" u tada aktuelne tokove života.
Ljudi Kapa pamte kao vrsnog strojara, najprije na parnjacima, a potom i na motornim brodovima. Zbog njegove stručnosti govorilo se da “nema toga što on o brodskim motorima ne zna”. No, nije ga samo to činilo “drugačijim” od ostalih ljudi. Kapo je bio čovjek kome je bilo zadovoljstvo pomagati drugima. Zbog tih i drugih svojih pozitivnih osobina iskrcan je sa broda i postavljen za profesora. Tada je već bio zašao u godine, bez poroda u familiji, materijalno neobezbijeđen... No, stojički je podnosio sve teškoće i uprkos svemu bio i ostao druželjubiv i čovjek iskričava duha.

MINISTAR I BOGATSTVO

U to vrijeme su razni ministri i drugi funkcioneri prosvjetnih vlasti često obilazili škole koje su bile od posebnog interesa, a među njima je bila i Nautika. Jednom, tako, ministar prosvjete, tokom obilaska, u svom govoru istakao da treba biti strpljiv, da razne nestašice ne smiju biti prepreka, te da je veliko bogatstvo što sada narod upravlja državom. Kada je ministar završio, Marko je imao “repliku” i rekao: ''E, pa, ako je siromaštvo najveće bogatstvo, blago nama! Sada smo bogatiji, nego ikad ranije! Sad nemamo – ništa!''
Povodom te izjave, kao i nekog navodnog omalovažavanja suda pozvali Kapa u kotorski Komitet KPJ. Tokom razgovora funkcioneri ga nijesu mogli ubijediti da je pogriješio. Ipak, iskreno je “priznao”: ''Čitavoga svoga životnog vijeka najviše sam cijenio sudove, ako su bili do vrha ispunjeni bakalarom! O ovim vašim sudovima, bogami i ne razmišljam..!''
Marko je neizmjerno mrzio sitna potkradanja koja su se povremeno zbivala na brodu. Jednom prilikom, nakon učestalih sitnih krađa, uhvate lopova i izvedu ga pred sud. Kapa od makine su pozvali da bude svjedok. Na pitanje sudije da li zna da je optuženi lopov, Marko je odgovorio: ''Gospodine sudija, ja ne mogu tvrditi da je on krao, jer ga lično nijesam vidio na djelu. Jedino vam mogu reći da, od kada je on u zatvoru, više ništa na brodu ne zaključavamo i svi mirno spavamo..!''
Ostale su zapamćene mnoge Markove dogodovštine sa brodova na kojima je plovio u mlađim danima. Pamte se ne samo njegovi nestašluci u inostranim lukama nego i ponašanje prema učenicima kojima je predavao. Bio je drugačiji od ostalih profesora i po nekim neprimjerenim postupcima. Tako je znao učenika gađati upijačem (!?), pa i udariti nogom u stražnjicu, ili ih, u slučaju pogrešnog odgovora i neznanja lekcije, za kaznu, vući za uši. Međutim, i pored svega toga đaci su ga voljeli. On je bio ''naš Marko''. Svi su znali da ih s razlogom tjera da više znaju, ali da nikada nije nikome na kraju godine zaključio slabu ocjenu. To je on pravdao ovako: ''Moje je da učenike uputim u posao, a prepuštam životu da ih ocjenjuje, zavisno od toga što pokažu!''

MARKO KAPO I ZAPETA

Mnoge godine proveo je ploveći po svjetskim morima, pa je griješio u izgovoru i gramatici. Jednom, tako, Marko diktirao lekciju nautičarima. Riječ, po riječ, naglašavajući gdje treba staviti tačku, zapetu... Nerijetko je griješio, pa je reagovao jedan učenik i opomenuo ga. Marko je uzeo upijač sa stola i gađao ga, ali i odmah objasnio zašto to čini: ''Dok sam ja profesor morate me slušati. Tačka i zapeta biće tamo gdje ja naredim... A ako vam dođe profesor srpskoga, recite mu, ako ovo bude gledao, da se ne smije miješati u moj posao...''
Poslije Drugog svjetskog rata bila su teška vremena. Na sastancima se, ipak, tvrdilo da se dobro živi i da može biti još gore ako narod ne bude vrijedan i poslušan. Dodijalo to Marku, pa jednom prekinuo govornika: ''Dragi drugovi, sve gore smo već isprobali po sto puta. Dajte nam da počnemo probati dobro..!''
Nakon što je, jednom prilikom, došlo do "otuđenja" novca u Zavodu za socijalno osiguranje (bilo je uhapšeno više ljudi) jedna žena na ulici Kapa upita gdje su poslovne prostorije Zavoda. On je odveo do Zatvora u Kotoru, pokazao vrata i kazao: ''Ovdje ti je sada preseljeno Socijalno!''
Prolazilo je vrijeme. Marko duboko zašao u godine, otišao je u penziju. Kada je primio prvi ček poštaru je rekao: ''Dobio sam božiju stipendiju. Samo se bojim da božja kasa ne ostane prazna, pa da me - u nemogućnosti isplaćivanja - ne pozove k sebi!''
Nije dugo koristio penziju - umro je iznenada... Neuobičajeno veliki broj građana došao je da ga isprati na posljednje putovanje, mnogi sa suzama u očima...

ANDRIJA ŠEVALJEVIĆ

Ugledni kotorski i crnogorski novinar Andrija Ševaljević uvijek se ''ozbiljno'' šalio zbog čega su ga jedni voljeli, poštovali i uvažavali a drugi ga iz istih razloga nijesu podnosili. Njegovi iskričavi dijalozi, izgovoreni ''dim u dim'', prepričavali su se dugo pamtili. Građani su voljeli da ih čuju i više puta, a oni, na koje su se odnosili, nastojali su da ih brzo zaborave. Ipak, pamitli su ih, a bogami se zbog toga i - svetili.
Andrija je rođen tridesetih godina prošlog vijeka, a već u ratu 1941-1945. nosio je pušku sa kojom je imao problema jer je bila viša od njega. Poslije rata proglasio je sebe - prema vlastitom kazivanju - za komandanta brda Vrmac...
Prvo stalno Andrijino zaposlenje bilo je na radnom mjestu spikera u Radio Titogradu. Bistar i vrijedan, brzo je savladao i osnovna znanja žurnalistike, pa je postao novinar. Govorio je da mu, onako malom, nije bilo teško da se “progura u prve redove”. Bio je, potom, novinar u ''Omladinskom pokretu'', a zatim se obreo u Kotoru, gdje je bio direktor i glavni i odgovorni urednik ''Naših novina'', glasila kolektiva ''Jugooceanije''.
U početku se teško snalazio jer su u tom kolektivu važila i neka posebna pravila. Navikao na drugačiji način rada često je negodovao protiv brojnih propusta u organizaciji kolektiva. Neki od kritikovanih, na ključnim položajima, da bi mu se osvetili, nijesu htjeli da mu ustupe daktilografkinju, kada mu je trebala za kucanje tekstova, pred izlaženje lista. Govorio je, zato, da se u ''Jugooceaniji'' ne zna ni ko pije ni ko plaća. Direktor mu je odgovorio porukom, naravno u šali, da se ipak zna makar ko pije, a to je Andrija lično.
Izlazio je sa posla kada je htio i ostajao koliko hoće. Inače, nikad to nije uticalo da on sve novinarske poslove ne obavi kvalitetno, tačno i savjesno. Nikada novine nijesu zakasnile...
Jednom ga je u kafani ''Dojmi'' sreo neki novinar iz Titograda. Pitao je kolegu: ''Kako funkcioniše kolektiv 'Jugooceanije’?'' Andrija je otpio gutljaj “svog” omiljenog pića, konjaka, pa je tiho, kako je on to znao, odgovorio: ''Tamo jedino funkcionišu onaj lift i telefoni sa kojih se ne skidaju besposlene službenice!''

GALAMA SE ČUJE NA OKEANIMA

Andrija je znalački uređivao ''Naše novine''. Radio je to u vrijeme kada se štampalo olovnim slogom. Dvije trećine prostora novina bilo je posvećeno raznim sastancima i na njima usvojenim zaključcima. Skupovi u ''Jugooceaniji'' bili su burni, a Andriji su, po pravilu, svi sastanci bili dosadni, pa je zato često izlazio vani jer je i onako pisao na osnovu zapisnika. Sjedao jednom, tako, u fotelji, u foajeu, kada je naišao kapetan Janović i pitao ga: ''Čuješ li kako se svađamo?'' ''Kako da ne... Tako vičete, da ne treba ni štampati novine... Članovi posada naših brodova, u svim okeanima, mogu vas dobro čuti...'' Uskoro se u sali za sastanke čuo gromoglasan smijeh, nakon što je kapetan Janović prisutnima prenio Andrijino reagovanje. Poslije toga u raspravi nije bilo povišenih tonova, kao da su se učesnici zaista prepali da ih ne čuju posade brodova.
Andrija nije dugo ostao u ''Jugooceaniji''. Izabran je za glavnog i odgovornog urednika lista ''Boka'', koji je izlazio petnaestodnevno. Imao je dosta slobodnog vremena i najčešće ga provodio u kafani ''Dojmi'', gdje je bio veoma cijenjen gost. U jednom uglu male sale nalazio se Andrijin sto. Kada bi u Kotoru doputovali Andrijini poznanici, najčešće novinari ili književnici, Andrija ih je primao tu, u ''svom kabinetu''... Tu je vodio razgovore i družio se sa Brankom Ćopićem, Oskarom Davičom, Duša

MARKO, KADET I BARBINA ĆERKA

Iako je Marko Kapo na brodu bio raspoređen na ugledno radno mjesto upravitelja stroja, stalno se družio sa mornarima. Jednom, dok je plovio na ''Svetom Antonu'' iz Marselja za Azorska ostrva, more je bilo mirno - kako pomorci vele - kao ulje. Posada se, uglavnom, dosađivala... Na brodu je bila i komandantova kćerka, inače prava ljepotica. koja je, jednako kao i ostali putnici, nastojala da na svoj način prekraćuje vrijeme, obilazeći brod. U jednom trenutku barba je ušao u salon i tamo našao Marka kako, zavaljen u fotelji, puši kubansku cigaretu, iako je bio u smjeni. Naljutio se barba kada ga je vidio u tom položaju i podviknuo mu: ''Vidi ti njega! Još ti samo nedostaje moja kćerka - u krilu!?” Marko, tada srednjovječan čovjek, odvratio je poluglasno, ali “kao iz puške”: ''E, moj barba, žao mi je to nije tako - jedan kadet je bio brži od mene!''

MARKO KAPO I “BRZOŠKOLAC”

Profesor Marko Kapo je nevoljno odlazio i na razne skupove građana koje je sazivala tada aktuelna vlast, ali tamo nije dozvoljavao, kako se govorilo, da pričaju što im padne na pamet, odnosno da narod obmanjuju. Slušao Kapo, tako, jednom nekog rukovodioca iz lokalnog Komiteta KPJ i primijetio da su mu stečena znanja površna, odnosno da - “lupa”... Ustao Marko i rekao: ''Druže, vidim da malo znaš o tome o čemu govoriš... Čini mi se da je tvoj fakultet trajao vrlo kratko i da si ga završio preko noći... Preciznije, iz toga što pričaš vidim da si neki brzoškolac...''

ANDRIJINE PROCJENE

Na nekom sastanku u Opštinskom odboru SSRN u Kotoru, kojem je Andrija Ševaljević prisustvoao kao glavni i odgovorni urednik lista ''Boka'' (čiji su izdavači bili opštinski odbori SSRN svih bokeljskih opština) vodila se rasprava o predizbornim aktivnostima. Andrija je po običaju sjedio zavaljen u fotelji u ćošku sale i ćutao... U jednom trenutku, predsjedavajući ga je zapitao: ''Andrija, s obzirom da si ti uvijek s narodom, što misliš - za koga će narod glasati u nedjelju?'' Ne ustajući (iako je, takoreći, bilo obavezno ustajanje kad se uzme riječ), Andrija je kratko, bez obrazloženja, odgovorio: ''Glasaće, svakako, za vas jer je narod već navikao da vas trpi!'' Uzburkali su se duhovi nakon tvakvog više nego nekurtoaznog Andrijinog odgovora. Opomenut je da je u toku “zvanični” sastanak, te da i on, kao komunista, mora biti ozbiljan, pogotovo jer je u toku rasprava o važnoj temi... On je, opet ne ustajući iz udobne fotelje, reagovao ovim riječima: ''Ja nijesam lagao, a bogami se nijesam šalio nego sam ozbiljno mislio!''

IZVINJENJE GUSTAVA KRKLECA

Poznati hrvatski književnik Gustav Krklec zamolio jednom prilikom Andriju Ševaljevića da posreduju u sukobu između njega i lokalnog barkariola Ćira Tulića. Prije toga, naime, Gustav je plovio čamcem od Ljute do Kotora, a prevoznik je bio Ćiro. Stari boem se ugodno osjećao u društvu barakriola. Međutim, ne lezi vraže. U zagrebačkom ''Vjesniku'' Krklec je napisao: ''Ćiro ima malu barku, za svaki vijađ traži hiljadarku...'' Kotorski škerci su to pročitali Ćiru, koji se toliko naljutio da više nije htio da vozi zagrebačkog književnika. Nakon Andrijine intervencije, tokom jednog od čestih ribarenja sa Ćirom, ovaj je popustio pod uslovom da mu se Krklec izvini - ''u novine''. Gustav je to prihvatio i tako je problem prevaziđen...


Radnicima daju pravo na rad, a sebi pravo na - na nerad!


Andrija Ševaljević se, kao glavni i odgovorni urednik ''Boke'' oštro suprotstavljao svim nenovinarskim pritiscima, ili pokušajima onih koji su nastojali da skrnave nvinarski kodeks i etiku. U tim slučajevima znao je biti - kako su mu uvrijeđeni prigovarali - ''preko svake mjere drzak, pa i bezobrazan''.
U vrijeme pripreme novog pravopisa i javne rasprave o njemu, javljali su se čitaoci i neki stručnjaci za, tada zvani, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik, i ukazivali uredniku ''Boke'' na pravopisne greške. Ševaljević se odlučio na nesvakidašnjih potez. Napisao je u ''Boki'' tekst sa naslovom ''Za eventualne greške nijesmo krivi mi, nego novi pravopis". U tekstu je bila i molba jezičkim kritičarima ''Boke'' da njeno Uredništvo puste da na miru radi svoj posao...

KLIZNO RADNO VRIJEME

Andriju su ponekad zvali u Komitet SK da mu u četiri oka ukažu na propuste koje, po njihovom mišljenju, list čini. On bi to saslušao, a potom bi kazao: ''Može i kako ste vi rekli, samo vi to potpišite kao glavni urednik. Dok ja uređujem list ja i odgovaram!''
Zamjerali su mu što se često viđao u kafani, pa i da nije dobar radnik. Odgovarao je: ''U listu nemam problema, a kući izdržavam petočlanu porodicu. Eto, kako slabo radim...''
Jednom, kada je povremeno nestajala struja, na sastanku Komiteta bilo je predloženo uvođenje ''kliznog radnog vremena''. Za riječ se javio Andrija i zahvalio predlagačima: ''Uvođenje kliznog radnog vremena je prava stvar za naše radne ljude, Od sada će moći legalno da kliznu s posla i to po odobrenju Partije...''
Sekretar Komiteta bio je ljut zbog takve opaske jer je smatrao da se Andrija ponaša kao u kafani. Novinara je ustao i odlazeći kazao: ''Znam ja vas. Radnicima dajete pravo na rad, ali još više vama - na nerad!''
Jednom je Andrija pozvao telefonom Marka Vlaovića, direktora HTP ''Boka'' i ličnog prijatelja koji je bio predsjednik Izdavačkog savjeta ''Boke''. Marko nije poznao glas, pa Andrija odluči da se našali. Na Markovo pitanje sa kim razgovara, odgovorio je strogim glasom: ''Ovdje Filip Bajković!'' i nastavio ga ispitivati o nekim ''škakljivim'' temama. U jednom trenutku je viknuo: ''Zauzmi stav 'mirno' kad samnom razgovaraš!''
Nakon male pauze jedva se čuo Markov odgovor jer je morao da odloži slušalicu da bi zauzeo stav "mirno"... Marko je kasnije priynao da je spontano, ne razmišljajući, stao mirno, kao da je pred nekim komandantom...
Jednog jutra Andrija se probudio u uobičajeno vrijeme i tražio kafu. Supruga je skuvala, ali se on nije pojavljivao iz sobe, pa pošla je da ga zove. Bio je mrtav...
Nakon njegove smrti izdato je nekoliko brojeva ''Boke'' potom se ugasila. Građani su govorili: ''Ode Andrija – odoše dotacije!'' Niko, međutim, nije pitao zašto.

MIHAILO – MIŠO MRAČEVIĆ

Mišo Mračević bio je oriđinal posebnog nerva. Ljudima je ostao u sjećanju kao veoma drag i uman čovjek. Vrlo se uredno oblačio. Nosio je prvoklasna odijela i košulje sa kravatom. Djelovao je reprezentativno na svom radnom mjestu u Industriji modne konfekcije ''Jadran'' – Perast, gdje je bio generalni direktor. Šesnaest godina bio je profesor Više pomorske škole - ili VPŠ, što su maliciozni intepretirali V/aša/ P/osljednja/ /Š/ansa. Jedno vrijeme bio je i predsjednik Opštine Kotor.
Van radnog vremena bio je drugačiji: neformalan i jednostavan. Družio se posebno sa oriđinalima, jer je volio visprene ljude. Uvaženi ekonomista, koji je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu, šef katedre u Višoj pomorskoj školi, bio je u svemu ravan najuglednijim kotorskim oriđinalima i ljudima koji vole u društvu popiti ''dobru kapljicu''.
Međutim, Mišo nikad ni u čemu nije pretjerivao. Bio je veoma tolerantan, u stvari atipičan među rukovodicima onoga vremena... Jednom, kada su ga kritikovali zbog stanja u ''Jadranu'' mirno je izdržao ''paljbu iz svih oružja''. Ustao je i kazao: ''Ne volim kada je po meni, zato ću ja - po vama!'' Govorio je o pogrešnoj opštinskoj i republičkoj politici prema ''Jadranu'', a na zamjerke da se on i neki njegovi radnici nalaze po kafanama, rekao je: ''Dragi drugovi, bolje bi bilo da vi idete u preduzeće, a pustite radnike u kafane!'' Poruka je bila jasna: svako da radi svoj posao.
Kada bi ga prijatelj, ili neko drugi, sreo na ulici, pažljivo je slušao i odgovarao, a znao je prekinuti razgovor riječima: ''Znaš, moram požuriti, čeka me Vijeko Barić kojega sam navikao da budem tačan. Ljuti se kada zakasnim!''

U sklopu izgradnje novog magistralnog puta trebalo je izgraditi i most u blizini kotorskih zidina sa sjeverne strane. Skupili su se dokoni Kotorani u podrumu vina kod Dana Barčota. Počela su se postavljati mnoga pitanja. Jedno je bilo hoće li most moći izdržati velika opterećenja. Mišo je odgovorio: ''Treba obaviti testiranje. Natovarićemo na njega sve rukovodioce pa ako to izdrži i ne propadne biće dobro!'' ''A, ako ne izdrži, pa se utope?'' – zabrinuto je pitao sudija Nikčević. Mišo nije ni trenutka razmišljao: ''Lako ćemo izgraditi novi most, samo ako se uspijemo osloboditi naših rukovodilaca!''

SEKRETAR KOMITETA I GRAMOFON

Jednom su Miša pozvali u kasne sate da hitno dođe u ''Jadran'', gdje je bio direktor. Milicija ga je našla u kafani ''Dojmi'' sa društvom i saopštila mu poruku Komiteta. Mišo kome je bilo prijatno u društvu prijatelja negodovao je, što je činio rijetko, ali ipak krenuo.
U Perastu ga je čekao sekretar Komiteta. Navikao da se ljudima obraća sa visini svoje funkcije tako je postupio i ovoga puta. Mišo je djelovao uvijek pribrano u ovakvim situacijama. Rekao je sekretarici: ''Molim vas, utišajte gramofon!?'' To je jedva dočekao ugledni sekretar: ''Vidite drugovi što se pričinjava ovom čovjeku. Mi, druže, nemamo ovdje gramofon!'' Mračević mu nije ostao dužan: ''Kada vi počnete da radite jezikom to stvara mnogo više buke, nego gramofon!''
Mišo je bio spreman svakome pomoći. Studenti su ga mogli zaustaviti i razgovarati sa njim svuda gdje se sretnu. Nikada se nije zbog toga ljutio. Kada bi mu neko zamjerio što zbog studenata uludo troši vrijeme Mišo je kazao. ''Da im nijesam potreban ne bi me tražili. Znam da je i njima teško da me zaustave na ulici. Ja tada samo radim svoj posao.''
Mišo je bio pošao na rutinski pregled o čemu je već bio obavijestio prijatelje. Čim je počeo pregled doktor je počeo deklamovati.
''Treba li bi prekinuti pušiti, piti, morate prkinuti noćne skupove, trebate manje jesti...''
Mišo ga je prekinuo: ''Dao bi glavu da su vam oni moji prijatelji što su bili prije kod vas naredili što ćete mi kazat!''
Uveče, u kafani ''Dojmi'' našlo se društvo oriđinala. Mišo je počeo da im deklamuje gledajući u glumca Partelija: ''Treba prekinuti pišiti, piti. Trebaš manje jesti...
Boko se prekrstio i procijedio kroz zube: ''Prokleti doktor... izdao nas!'' Mišo je vispreno bio pogodio da mu je bila namještena ''igra'' kod koktora ali se nije pritom upecao.
U Kotoru se sedamdesetih godina desila partijska čistka, a na udaru se našao i predsjednik opštine. Bili su smijenjeni zbog optužbe da su protivnici radničkog samoupravljanja i nesvrstane politike. U to vrijeme ugledni ekonomista Mišo Mračević, bio je predsjednik Vijeća udruženog rada Skupštine opštine Kotor. U takvoj situaciji, bez bilo kakvog doprinosa, stupio je na političku scenu. Delegati su ga izabrali jednoglasno za predsjedniku Skupštine opštine. Mišo se nije tome čudio nije bio iznenađen saznanjem da su svi glasali shodno partijskoj direktivi. Bio je iznenađen samo kada se Komitet opredijelio za njega.
U Komitetu su očekivali da će Mračević nastojati da ''opravda ukazano povjerneje'' i ispraviti greške na koje su mu ukazali. Odmah je počeo agilno raditi bez konsultacija sa rukovodećim strukturama. Prvog dana, kada je došao na posao, tražio je da se bife popuni pićem. Začuđenoj sekretarici je kazao: ''Do sada se u ovoj opštini nije znalo ni ko pije ni ko plaća, a od sada će se bar znati ko pije!''

DRUŽENJE SA NEPODOBNIMA

To je bio početak reformi. Uskoro se desio pravi incident. Došao da mu čestita izbor Vijeko Barić, njegov drug, poznati kotorski oriđinal. Nijesu ga pustili da uđe kod druga predsjednika jer nije bio najavio dolazak. Naljutio se i bijesan uletio kod predsjednika:
''Ko mi može zabraniti da dođem kod Miša, kao i do sada!'' Predsjednik ga je lijepo primio, a on je odbio da sjedne u fotelju - da je ne bi isprljao. Mišo je donio flašu ruma, omiljeno piće gosta, i počastio ga...
Naravno, Komitet nije dopustio predsjedniku Mišu da radi prema svojoj savjesti i stručnom obrazovanju. Počela su ''ispiranja mozga'' neposlušnog predsjednika. Ukazivali su mu na slabosti među kojima je na prvom mjestu bilo ''druženje sa nepodobnim licima'' i boravak u kafanama. Predsjednik je najčešće odgovarao na kritike sa jednom ili dvije rečenice.

OVCE I ČOBANI U KOMITETU

Najviše političke ''štete'' listu "Boka" činio je vispreni i duhoviti Vitomir Sager, takođe omiljeni oriđinal, dopisnik ''Pobjede'' i honorarni saradnik ''Boke'' iz Herceg-Novog koji je pisao izvanredne humorske o stanju u tom gradu. Jednom pozovu Andriju u Komitet u Herceg-Novom da mu ukažu na Sagerovo "destruktivno pisanje". U kancelariji Komiteta bio je, slućajno, i Vlado Porobić, koji u šali upita Andriju: ''A, što si ti došao, čobanine jedan?'' Andrija je mirno odgovorio: ''Čuh da ovdje bleje ovce, pa dođoh da vidim koji im je đavo. Znate, pastir mora biti tamo gdje su ovce!" Nastao je opšti smijeh, a nakon toga nije bilo govora o "Sagerovim zabludama", koji je uskoro o tome napisao tekst sa naslovom ''Pastir i njegovo stado''.
..
ČASNA SESTRA I SMEĆE

U jednoj saobraćajnoj nesreći u Kotoru je bio povrijeđen i jedan novinar. Kada je izašao iz bolnice pričao je društvu o nezgodi koju je prouzrokovala neka časna sestra sa Cetinja, opisujući taj događaj, kao i da se udes desio na lokaciji gdje je bio veliki kontejner za smeće. Nakon završetka priče Andrija Ševaljević je pitao povrijeđenog novinara: ''Znaš li adresu te časne sestre?'' Uslijedilo je diktiranje podataka koje je Andrija brižljivo zapisivao u svoj notes... Neko iz društva se tome čudio i upitao: ''Pobogu Andrija, što će ti ta adresa?'' - ''Pametna je ta časna sestra... Hoću da joj čestitam zato što je smeće bacila - u smeće...'' Unesrećeni novinar, sa kojim se Andrija našalio, bio je autor ovog feljtona. Za uspješnu šalu častio je pićem...

LETE LI PIJANCI KAO PTICE

Mišo Mračević je rado drugovao sa tim kotorskim oriđinalom, čovjekom malog rasta ali velikog srca, koji je dosta vremena provodio u kafanama. Bio je duhovit čovjek što ukazuje i ova anegdota: Mišo je živio u društvenoj zgradi u Dobroti, pored mora. U dvorištu je bio vezan veliki pas. Pošao jednom Vijeko Barić da posjeti Miša. Htio je da uđe u kuću ali ga je spriječio pas. U tom trenutku, privučena lajanjem psa, na prozoru se pojavila Mišova supruga. Vidi da Vijeko "krivuda". Ne zna što da učini. Onda je rekla: ''Šjor Vijeko, ovaj kučak ne pušta pjance da prolaze dvorištem. Alergičan je na njih. Ja mu ne mogu ništa!'' "Draga gospođo, molim vas recite mi, a kuda prolazi Mišo kada pas ne pušta pjane pored sebe? Možda stiže helikopterom, ili doleti ka' 'tica?'' Kada je Mišo došao kuću supruga mu je ispričala što se desilo. Ostavio je obrok i otišao u kafanu u kojoj je znao da će naći Vijeka. Tamo je okupljenim ispričao kako ga je škerac udesio i sam odredio sebi kaznu: častio je cijelo društvo.


Zašto se mi ljutimo na krizu - sami smo joj ovjerili vizu!


Mišo Mračević je u sebi imao objedinjene osobine galiota rodnog mu Herceg Novog i kotorskih oriđinala. Mnogo je volio Boku, a za sebe je govorio da je ortodoksni Bokelj. Čim je došao na čelo opštine Kotor inicirao je sastanak predsjednika bokeljskih opština. Ukazao je na potrebu dogovora: ''Boku Kotorsku smo već davno podijelili, a sada u njoj uspješno gradimo pregradne zidove. Na našu žalost i štetu ti poslovi vrlo dobro napreduju..!''
Mračević je ubrzo unio puno novina u rukovođenju, zaključio mnoge značajne poslove, ali neki, koji su bili navikli da njih o svemu pitaju, nijesu bili zadovoljni. Jedan sastanak on je počeo riječima: ''Drugovi odbornici, dajmo narodu u ruke sve osim batina, jer ako dođu do njih - teško nama!''

ČIJE SU KULE U OBLACIMA

U to vrijeme komunisti su vodili akciju ''Imaš kuću – vrati stan''. Predsjednik Kotora nije vjerovao u njen uspjeh, a kad je počela da jenjava stigoše visoki funkcioneri CK SKCG. U jednom trenutku Mišo je prekinuo raspravu: ''Kažite nam, što će biti sa onim silnim kulama, izgrađenim u oblacima, a koje ste vi projektovali? Da li će se i one vratiti državi?''
Često je odlazio u Herceg-Novi da bi se našao sa starim prijateljima koji su ga ponekad, u šali, kritikovali da koči međuopštinsku saradnju. Naveo im je suprotan primjer: ''Saradnja je sve bolja: mi vama šaljemo morem hemikalije iz fabrike 'Riviera' a vi nama dovoljne količine nafte i ulja iz Brodogradilišta u Bijeloj...''
Kao predsjednik opštine nije krio slabosti u radu komunalnih ustanova. Kada su mu se jednom požalili da nema dovoljno crnog hljeba odgovorio je: ''Nemate razloga za žalbu... I onaj bijeli je dovoljno crn!”
Drugom prilikom je preporučio komunalcima da ne diraju gradsku kanalizaciju, koju je gradila Austrija, jer su “starine zakonom zaštićene”. Dao je i jedan savjet opštinskim službama: ''Ni za živu glavu ne popravljajte stepenice koje vode do Svetog Ivana, da se turisti ne bi peli i odozgo gledali kako ružno izgleda naš prljavi grad...''
Mišo je ponekad pozivao na druženje u kafanu drugare, sudiju Nikčevića, glumca Partelija, novinara Ševaljevića i druge. Žalio im se da mjesto predsjednika opštine nije za njega. Tješio ga je sudija Nikčević: ''Nemoj tako... Na nebu se smjenjuju sunce i oblaci... Zato i ima koliko dobra toliko i zla!'' Mišo mu kaže, da ne čuje konobar:
''Lako je tebi tako pričat... Ali, kad čovjek dođe na dno okeana ne može isplivati. Ja sam sada tu...''
Pamti se šala profesora Miša i sudije Nikčevića. Stojeći ne trgu, Mišo je dežurnog milicionera pitao: ''Gdje se sada nalazimo?'' Milicioner je kriomice pročitao na tabli naziv trga: ''Nalazimo se na Trgu Oktobarske revolucije!'' ''Ne pitamo te to, nego koji je grad” – ljutito je reagovao sudija... Bili su nerazdvojni tandem oriđinala koji je tek smrt rastavila.

DARKO NIKČEVIĆ – SUDIJA

Sudija Darko Nikčević bio je omiljeni oriđinal, jedan od onih koji su teško prolazili kroz život, ali nikoga nijesu mrzjeli. Želio je ljudima pomoći, shvatiti ih, naći opravdanje za njihove postupke... Bio je pametan i inteligentan čovjek, spreman da svakome pomogne – sem, izgleda, sebi! Znao je u određenim trenucima, u vrijeme komunističkog režima, da sasvim zaćuti. Kada su ga jednom pitali zašto ćuti odgovorio je originalnom konstatacijom: ''Kada bih rekao što mislim, bio bih kažnjen!''
Rođen je pod nesrećnom zvijezdom. Majka mu je umrla na porođaju! Otac napustio Kotor, a Darko, čije je kršteno ime bilo Božidar, ostao na brigu tetke Irene Rigl. Dala mu je novo ime i tako ga zvala čitavog života. Bila je lijepa, obrazovana djevojka, ali da bi njemu posvetila život i nije se udavala.
Jednom je kao dijete napravio nestašluk, pa ga je strogi nastavnik Luka Velimirović poslao kod direktora ''za orden''. Darko je direktoru Jovanu Vukčeviću kazao da je došao da mu - uruči orden. Kako je Luka bio komunista, a Vukčević ne, morao je da “sluša”... Nastala je telefonska potraga u prosvjetnim službama za ordenima koji namijenjenim za nagrađivanje učenika...
Darko se vratio u razred, a kasnije opet pozvan u zbornicu. Kada je ušao profesori su se počeli smijati. Direktor ga je pitao zašto je dolazio, a on odgovorio: ''Naredio mi je drug profesor da dođem kod vas po orden!'' Uvijek ozbiljni direktor počeo se smijati. ''Neka Partija čini što hoće, ali ja neću kazniti ovog simpatičnog đetića'', kazao je.
Kada je završio Pravni fakultet, Darko se vratio u Kotor. Zaposlio se u IKL, kao pravni referent. Zbog kašnjenja na posao direktor mu je zaprijetio da će mu smanjiti platu. Darko se obratio Radničkom savjetu: ''Kada bih ja govorio kako direktor traži, ja bih bio nagrađen. Ali, ja sam učio pravne nauke, a ne da lažem. Zato danas doživljavam kritiku. Ja sam kratkovid, ali znam da ovdje slijeću mnoge grabljivice, a da ih nema drugačije bi nam pjesme pjevale...''

''SVUDA POĐI - U KAFANU DOĐI!''

Slobodno vrijeme provodio je u kafanama koje su mu bile drugi dom. Govorio je: ''Svuda pođi - u kafanu dođi!''. Posebno je cijenio ''Dojmi'' koja je bila svojevrsni hram kotorske kulture, mjesto gdje su prilikom posjete Kotoru boravili mnogi poznati književnici i drugi uglednici.
I nakon što se Darko oženio i postao otac dvije kćerke, kafana je i dalje ostala njegov drugi dom. Znao se i redosljed pića: ujutro je pio mali konjak, poslije doručka mali gemišt, a popodne malo crno. Čak se znala i čaša iz koje je pio. Konobari su je zvali Darkova čaša. Poneki gost, Darkov prijatelj, tražio je posebnu uslugu: ''Nalij mi, molim te, u Darkovu čašu''...
Jednom, dok je ispijao ''malo crno'' u kafani je došlo do tuče dvije grupe mladića. Uskoro su stigli milicioneri koji su ih uhapsili. Komandir stanice vidjeći u uglu sudiju prišao je: ''Druže sudija, koja je od dvije grupe u pravu?'' Darko je ispio gutljaj iz čaše i odgovorio: ''Ja sam u pravu!!!'' ''Kako vi'', čudio se milicioner. Sudija je skinuo cvikere, obrisao ih i kazao: ''Što se uopšte nijesam htio miješati!''
Sudija Nikčević bio je skroman, a svi ljudi su mu bili jednaki, pa i u šalama. Radi dobre šale ne bi poštedio ni tetku Irmu, koja mu je bila druga majka. Jednom su došli da je obiđu aktivisti Narodnog fronta. Donijeli su joj poklon za Novu godinu. Pitali su: ''Kako je drugarice bako?'' - ''Nije onako dobro kako ste govorili da će biti...'', odgovorila im je. Darko, tada još dječak, slušao je razgovor i dopunio tetku: ''... Izuzev onima koji su tako zborili... A njima je upala sjekira u med. Znaju zašto su se borili.'' Drugovi su se naljutili i prorekli da će mali postati reakcionar...

“FIĆO” NA UZBRDICI

Kada je postao sudija kupio je polovnog “fiću” kojim se ponosio. Jednom ga stopirao prijatelj, autor ovog feljtona, na početku jedne uzbrdice u Dobroti. Međutim, on se nije zaustavio. Tek na vrhu uzbrdice sačekao je prijatelja: ''Bila bi prava šteta da ovu uzbrdicu nijesi prošao pješke, ovog julskog podna. Ako hoćeš, sada te mogu voziti do Dubrovnika!''
Bio je dobrodušan čovjek. Uostalom, kakvi su, uglavnom, bili i svi kotorski oriđinali... Nikad, recimo, nije prošao pored prosjaka, da ne ubaci neku novčanicu u njegovu ruku. U kafanama je gladnima ponekad plaćao ručak ili večeru. Kao iskusan pravnik pisao je sudske podneske, a nije naplaćivao onima koji nijesu imali para. U njegovu kancelariju dolazili su i Romi, znajući da će im on pomoći. Tamo ih je jednom prilikom zatekao predsjednik suda. Zamjerio mu je: ''Ti si magarac!'' Sudija Nikčević je počeo oblačiti kaput i začuđenom predsjedniku objasnio: ''Odlazim, druže predsjedniče, da bi negdje našao malo trave, kada sam već proizveden u magarca...''
Jednom se sudija Nikčević uputio u Donji Grbalj sa predsjednikom opštine. Na više mjesta su sreli koze, koje su tada bile “van zakona”. Reagovao je opštinski zvaničnik:
''Znate, druže sudija, naredbom je zabranjeno da se drže koze, jer su štetočine!''
Sudija je kazao: ''Druže predsjedniče, ona su jadne sve nepismene, pa nijesu mogle sprovesti vašu naredbu! Zato ne snosi niko odgovornost!''
Žestoko se ljutio na lokalne službe: ''Kotor su rušili Grci, Rimljani, Iliri, Saraceni, Austrijanci, a sada smo došli i mi na red!'', govorio je...

LAKŠI MU ŽIVOT VAN PARTIJE

Ugledni advokat i sudija Darko Nikčević svojim radom skrenuo je na sebe i pažnju Opštinskog komiteta SK. Bilo je odlučeno da se primi u Partiju. Nijesu znali da Darka politika uopšte ne interesuje. Vrlo svestrano obrazovan, nikad nije kupovao ni novine, izuzev ''Sporta'' i ''Sportskih novosit'' jer je, kao plivač i vaterpolista, pratio zbivanja u toj oblasti. Pozvali ga u Komitet, gdje je zatekao sekretara i još nekoliko aktivista. Saopštili su mu, kako je kasnije pričao, da ga žele primiti u Savez komunista. Dobronamjerno su mu skrenuli pažnju da treba da iskorijeni neke svoje slabosti. Nabrajali su: da ne smije previše piti, družiti se sa neprijateljima sistema, lumpovati... da se mora odazvati pozivu na sve sastanke, izvršavati partijske direktive i da mora, ako bude trebalo, dati i život za partiju i domovinu... U tom trenutku sidija ih je prekinuo i ljutito, povišenim tonom kazao: ''Daću život, i to odmah! Jer, što će mi takav život!'' Tu je razgovor prekinut... Ipak, nije izvjesno da li je sve teklo, kako je Darko pričao, jer je ponekad znao da “pridoda” događajima, samo da bi anegdota bila uspješnija.

SA PIŠTALJKOM U SUDNICI

I kao sudija Osnovnog suda znao je Darko Nikčević biti originalan. Na jednom od prvih njegovih ročišta, optuženog su branili advokati Miro Ćirković i Željko Medin. Bilo je ljetnje vrijeme. Advokati došli u majicama kratkih rukava. Kada ih je vidio takve, sudija je napustio sudnicu. Kurirku je poslao je da mu kupi pištaljku, a kada je ona donijela ušao je, pozvao prisutne da ustanu, pa dunuo u pištaljku tri puta. Nakon toga je saopštio: ''Suđenje se prekida, jer učesnici nijesu propisno obučeni. Nastavak za jedan sat...'' U novom terminu advokati Ćirković (koji je bio selektor vaterpolo reprezentacije Jugoslavije) i Medin (savezni vaterpolo sudija) bili su u ljetnjim odijelima. Tada je ročište moglo da se nastavi... Inače, sudija Nikčević je igrao sa njima vaterpolo u ekipi kotorskog ''Primorca''...

CRNOGORAC I HIGIJENA

Kada je Kotor pogodio razorni zemljotres, kuća u kojoj je stanovao sudija Darko Nikčević bila je srušena. Za razliku od drugih zvaničnika nije tražio čak ni nužni smještaj. Pronašao je prikolicu i smjestio se u blizini zidina. Jednog dana je htio da koristi kupatilo u jednoj napuštenoj kući. Sačekao ga je milicioner, koji je stražario: ''Druže sudija, poginućete ako uđete!'' Darko se nasmijao: ''To je upravo razlog da uđem... Kada bih stradao, bio bih prvi Crnogorac koji je poginuo zbog higijene!''

Tekst preuzet iz lista Republika