
|
ŽIVKO NIKOLIĆ
Genijalac je pamtio sve
-Svi mi život, manje ili više, doživljavamo na sličan način, ali oni koji su posvećeni, da li priđu bliže onome što istinom nazivaju? Nekad mi se učini da su pjesnici bogom dani lažovi koji ne mogu ili ne umiju da se pomire sa svijetom u kojem bi drugačije živjeli. Moguće da je istina samo ono u šta vjerujemo da jeste. Svuda sam sretao u svako doba jednog istog čovjeka koji šeta tamo - amo kao da nekog ili nešto traži. Tumara svuda, uporno. Taj čovjek sam, po svoj prilici-ja! Ovako je 99. Živko Nikolić govorio o sebi. Taj visoki čovjek crne brade, godinama je razbijao svaku iluziju o klasičnom reditelju. Bio je prirodno opušten, humorno raspoložen i uvijek zaokupljen nekim svojim problemima kojih je bilo sve više i više od kada je počeo da se bavi đavoljom režiserskom rabotom. Više je ličio na nekog tromog košarkaša koji se okanio skakanja. Ali, imao je taj pogled, kojim je vladao rodni kraj. Ozrinići.
Uvijek ih je doživljavao surovo. Tu je u petoj godini vidio da nekud odnose ljude, tada je shvatio da nestaju sa lica zemlje. Malo kasnije je došao Herceg Novi, koji je za Živka Nikolića bio sličan prelijepom akvarelu. Vaspitan je u atmosferi slobode, umjetnosti, ljepote. Svađao se sa Bošom, Brojgelom, Lubardom. Po riječima mnogih, bio je perspektivan glumac, ali je izabrao režiju i osudio sebe na neprestano mučenje. Stigao je u Beograd na željezničku stanicu sa jednim koferom i sa hiljadu ideja. Želja nikada nije imao, imao je samo ideje, koje su tada mogle promijeniti svijet. Prešao je sve beogradske sokake, a Knez Mihajlovu je utabao. Poguren, zatvoren u svoj svijet, grabio je ka Kalemegdanu kao da će tamo otkriti sve. Međutim, tada je samo tražio nebo. Kasnije je otkrio istinu, gotovo poraznu.
Njegova i dokumentarna, i kratka, i duga i sva ostala ostvarenja bila su osporavana. Često je govorio: Neko je oduševljen Đeknom, neko ne može da je vidi.
A Crnogorci su se stidjeli Đekne, tako i sebe samih. Možda su ga se najviše stidjeli oni situirani, oni u foteljama, oni zbrinuti. Za njih je Crna Gora bila oaza mira, tolerancije, demokratije u kojoj nijedna žena nije mužu prala noge, niti ga je pokunjeno slušala. Sin nije bio jedino pravo dijete, za kojim su majke trčale cijelog života. Filmovi Živka Nikolića im nisu bili užitak. Nije im bilo lijepo dok su ih gledali. Iznosili su crnogorski prljav veš, a to se nikome nije smjelo dozvoliti. Živko se počesto pitao zašto. Zašto se ljudi stide sebe samih.
A opet, oslikao je Crnu Goru kao niko do tada. Pravu, ogoljenu, suštinsku. Oslikao nas je u zavičaju baš onakvim kakvi smo, bez okolišenja i laži. Uvijek je stremio lijepom i neuhvatljivom. Pružao je ruke u želji da dokuči daljine koje se nude. Ali, nikad ta ljepota nije bila na dohvat ruke. Ljeti, čuvajući ovce i goveda, legao bi na leđa i satima gledao nebo i divio se poljskoj ševi.
Ona je dolazila, odlazila, a on je ostajao tu sa svojom mukom. Već tada, kao dječačić je znao da ga čeka naporan put saznavanja istine, čitanja misterioznih znakova. I tada je znao da će živjeti neshvaćen, u vunenom džemperu koji je nekada davno plela njegova majka. Najviše je cijenio istinu i ljepotu. Zbog ove dvije uspravne dame je i živio. Za njega je bavljenje umjetnošću bilo vrhunac zadovoljstva do kojeg se tako teško dolazilo, ljubav sa ženom je bilo drugo zadovoljstvo na kojem ga je vrhunac čekao svakog trena.
Zato su i njegova majka, i njegova supruga Vesna Pećanac, bile kraljice kojima je beskrajno vjerovao. Bila je kraljica i ona rođaka Janja koja ga se te davne jeseni zastidjela u školskoj klupi. Ne, taj mršavi, pokisli Živko Nikolić nije bio njen rođak, i ona ga neće pustiti u svoju kuću da se presvuče. Bio joj je rođak tek kasnije, kada ga je kao afirmisanog umjetnika srela u Beogradu. Živko Janju nikada nije zaboravio, a to mu je izgleda bila mana. Taj genijalac je pamtio sve.
Često je govorio da Crnogorci nikada nisu priznavali da su zaljubljeni. Krili su to u devet jama, kao da je u pitanju neki veliki grijeh. Smijao se kada mu je u Berlinu jedan tip rekao da su Crnogorci najveći ljubavnici. Smijao se i opet se pitao zašto.
Zašto se njegov narod uvijek trudio da bude nešto drugo? Pogotovu, što je u tim pokušajima počesto ispadao smiješan.
- Žorž iz Ljepote poroka je bio slika našeg društva. Žoržijada se uvukla u sve pore društva. I što je najzanimljivije, Žorž za Crnogorce nije bio nemoralan, nečasan, nepošten, već sposoban čovjek. A to što je bio sposoban čovjek i beskrajno prepreden smatralo se dovoljnim, pričao je Nikolić.
Priča Živkovih filmova nije bila na licima glumaca, u sokacima prljavih ulica, u dremežu napuštenih životinja, Radosavovom tromom koraku ili vrištanju Dragice Tomas. Njegova priča je bila sakrivena iza hiljadu slojeva različitih ljudi. Njegova priča je bila istina o nama, od koje smo svi bježali.
Živko Nikolić nije nikakav prorok, niti je ikada imao ambicije da to bude. A to što u filmovima nastalim prije dvije decenije nepogrešivo naslućuje kataklizmu (90-tih), u "Smrti gospodina Goluže" kroz prikaz indukovane agresije i odnosa pojedinca i mase, u Iskušavanju đavola kroz priču o dvije porodice, zavađene do istrebljenja oko razvalina neke kule - to ga samo potvrđuje kao umjetnika sposobnog da čita mitske i neprolazne šifre ovoga podneblja.
Bio je i ostao legedna naših prostora. A nikada se nije trudio ni da bude popularan, ni da bude shvaćen, a još manje nagrađen. Bio je svoj, miran, velik i vječito nezadovoljan.
Sahranjen je u avgustu 2001. godine. Na rodnom ozrinićkom tlu.
Tekst preuzet iz dnevnog lista Pobjeda, novembar 2004.
|