Redakcija Montenegrine se zahvaljuje gospođi Branki Vukašinović, koja nam je u ime Crnogorskog narodnog pozorišta - izdavačka produkcija, poklonila njihova izdanja i tako omogućila da vam predstavimo pojedine odlomke iz ovih djela.    

Luka Milunović
POZORIŠTE U CRNOJ GORI 1884-1888

КА XIX VIJEKU

       Događaji, koji su se na kulturnom polju odigrali na Cetinju tokom 1884. godine, izvjesno će još dugo privlačiti pažnju. Zbilo se te godine u prijestonici male, ekonomski nerazvijene, pritisnute posljedicama upravo završenog rata, države Crne Gore, niz događaja, koji će se uzidati u same temelje crnogorske kulture i snažno odjeknuti preko državnih granica. Javnosti je predato izuzetno dramsko djelo, stvoren je pozorišni ansambl, realizovana bogata pozorišna sezona, ostvareno uspješno gostovanje inostrane požorišne trupe, kao i domaćeg ansambla i započeto zidanje pozorišne zgrade. Publika je, na Cetinju, te 1884. godine, imala prilike da vidi 29 pozorišnili predstava, od kojih je 21 bila premijerao prikazana. Domaći ansambl je prikazao 12 predstava (4 premijere i 8 repriza) i ostvario prvo, ali veoma uspješno gostovanje.

       Utemeljeni 1884. godine: Dobrovoljno pozorišno društvo „Cetinjske čitaonice" i pozorište „Zetski dom", kao i drama Balkanska carica Knjaza Nikole I, izrašće u nezaobilazne stožere umjetnosti i kulture. Kod ovakvih događaja uvijek imamo mnogo više pitanja nego što je ponuđeno cjelovitih odgovora. Opstaje zato jedno od takvih pitanja koje bi moglo da glasi: zašto gospodari Crne Gore, Petar II, a kasnije i Nikola I, za svoj umjetnički izraz biraju stih i dramu?

       Bez namjere za pružanjem odgovara, podsjetimo se ovom prilikom sasvim kratko, slijeda događaja vezanih za teatar na području Crne Gore i u njenoj prijestonici.

       Jedan broj arheoloških nalaza koji potiču sa teritorije Crne Gore, mogao hi posredno da ukaže na mogućnost određenih scenskih događanja na ovim prostorima u vrijeme helenizma, antičkog Rima i ranog srednjeg vijeka. Predstave leatarskih maski na određenoj vrsti posuđa, koriščenoj najčešče u kultu boga Dionisa, na novcu, nakitu i sl., upravo svjedoče da se na prostoru Crne Gore, u tada razvijenin urbanim centrima, odigravaju određene vrste scenskih predstava, svakako pod uticajem Grčke, koje u sebi nose začetke teatra.

       Figurina glumca i fragmenti pozorišnih maski, pronađenih na Duklji, kao i određen broj koštanih tesera (ulaznice za teatar na kojima je naznačen red i broj sjedišta) pronađenih u Budvi, takođe upućuju na mogućnost postojanja lokalnog teatra, svakako manjeg obima, u ova dva velika antička centra.

       Tek će buduća istraživanja, nadamo se potvrditi ove nagovještaje, posebno imajući u vidu antički Risan, gdje bi se približno, po konfiguraciji terena, mogao locirati teatar.1

Dvorac Crnojevića
("Oktoih petoglasnik", 1494.)

       Dostupni tragovi prošlosti i ostavljeni zapisi ne dozvoljavaju nam da sigurno zaključujemo o odvijanju scenskih djelatnosti ni u srednjem vijeku, kada zetska i crnogorska vlastela Balšići i Crnojevići, pored upornih odbrambenih borbi, vode i veoma žive ekonomske i kulturne aktivnosti: podižu manastire, grade tvrđave i gradove.

       Dostignuti kulturni nivo i razvijene trgovačke, ali i druge veze sa prekomorskim državama u okruženju, u doba Balšića, čine sasvim realnom pretpostavku o odvijanju scenskih događanja na ovim prostorima — u gradovima i na dvorovima ondašnje zetske vlastele. U to vrijeme, tokom prve polovine XV vijeka, boravi u Novom hercegovački dinast hercog Stjepan Vukčić Kosača (1405-1466), koji drži na svom dvoru, za zabavu, grupu muzičara različite specijalnosti, kao i „bifone" (komičare, zabavljače) među kojima je i jedna „bifonesa" Mara.2

       Naročito su dinamične aktivnosti u drugoj polovini XV vijeka, kada uz utvrđene gradove Soko, Žabljak i Obod, počinje sazdanje Cetinja, gdje će, uz svoj rezidencijalni dvorac, Ivan Crnojević podići manastir, koji „mogaše se imenovati među najljepšim crkvama i manastirima u Evropi..."3

       Sazdanje Cetinja nije brižljivo planirao njegov osnivač, ili njegovi žitelji, niti je grad nastao kao posljedica dugih sučeljavanja potreba i djelatnosti ljudi. Nastanak Cetinja je, u stvari, istorijski bljesak — humani čin izazvan nuždom za odbranom najvećih vrijednosti ljudskog postojanja: slobode i dostojanstva života.

       Mnogi gradovi nastaju u srednjem vijeku, ali su ekskluzivno rijetki, ako uopšte postoje, oni koji će svojim nastajanjem postati državna, vjerska i kulturna prijestonica, u kojima će prvi proizvod biti — štampana knjiga. Zato i fenomen neponovljivosti Cetinja leži, prije svega, upravo u samom nastajanju ove naseobine ljudi i sposobnosti njegovih žitelja da, kroz vjekovno trajanje, često uprkos istorijskoj sudbini, sačuvaju osnovna načela humanosti koja su i ugrađena u gradske temelje.

Inicijali ("Psaltir s posljedovanjem", 1495)

       Krajem XV vijeka, na renesansnom Cetinju buja život: stvaraju umjetnici, rade zanatlije, dolaze trgovci, grade se kuće, prepisuju se knjige, kuju mačevi... Priprema se teška odbrana od dolazeće opasnosti, ali i pojavljivanje najljepšeg cvijeta umjetnosti, zanatstva i nauke toga vremena: prve crnogorske inkunabule — čudesnog Oktoiha!

       Sa velikom izvjesnošću, kako je to već urađeno u umjetnosti, možemo pretpostaviti da su, kako vlastela, tako i srednjevjekovni vrijedni majstori, umjetnici i trgovci, u časovima predaha, svoje potrebe za pozorišnom umjetnošću mogli zadovoljiti na Cetinjskom polju.

       Vjerujemo da već vjekovima MASKE, na dva puta otisnutom „E", te SVIRAC, na pet puta otisnutom „K" (inicijali gravirani u drvetu, kojih ima ukupno 221, sa 27 kalupa, a predstavljaju „biser umjetničkog blaga Psaltira sa posljedovanjem"4 — crnogorske inkunabule, štampane na Cetinju 1495. godine), nose poruke i svjedočanstva o bavljenju scenskom umjetnošću na dvoru i u državi Crnojevića.

1. Dr Čedomir Marković, dr Rajko Vujičić, Spomenici kulture Crne Gore, Beograd 1997, str. 34-49. Koristim priliku da se dr Čedomiru Markoviću zahvalim na podršci i pomoći u radu na ovoj temi.
2. Vidi: Dr Simo Ćirković, Herceg Stefan Vukčić Kosača i njegovo doba (doktorska disertacija). Navodimo po: Petar Janičić, „Život i zeman Herceg-Stjepana", „Naš list", V/1981, br. 39. str. 8.
3. Crnogorski anali ili Cetinjski ljetopis, preveo i priredio dr Božidar Šekularac, Cetinje, 1996, str. 129.
4. Evgenij Ljvovič Nemirovski, Crnogorska bibliografija, Tom I knj. 1, Cetinje, 1989, str. 81.



Svečanost ribolova (de Somijer, 1820)

       Protutnjali su ovim prostorima vjekovi teških, svakodnevnih borbi za golu slobodu i elementarnu egzistenciju. Malo je vremena ostajalo za igre, zabavu i umjetnost. Možda samo u predahu nakon pobjede u većim bitkama, poslije važnijih međuplemenskih dogovora, ili u vrijeme ribolova na oka Skadarskog jezera, o čemu ima i pisanih svjedočanstava. To je, konačno, vrijeme kada su gumna jedini amfiteatri na kojima su se, uz izgovorenu riječ, mogli čuti zvuci gusala i svirala, ili vidjeti, pored učinjenih pokreta, raspjevano kolo, a ponegdje razne šaljive, ali i viteške igre.

       Direktni pomeni pozorišta u pisanim izvorima dovode nas, preko Budve i Kotora,5 do sredine XIX vijeka, na Cetinje u vrijeme vladike i gospodara Cme Gore, Petra II Petrovića.

5. Pozorišni život u Kotoru tokom XIX vijeka (pozorište, zgrada „Quartierone", 1808. godine) može se kontinuirano pratiti kroz arhivska dokumenta (vidi: Darko Antović, Kotorsko pozorište u XIX vijeku, CNP, Podgorica, 1998). Treba napomenuti da nam interesantne zapise o kulturno-zabavnom životu u Kotoru, prije francuske uprave, ostavlja ruski oficir Bronjevski. On zapaža da se u gradskom kazinu okuplja „finije društvo", organizuju se balovi kojima Kotorani nijesu preoduševljeni, ali i ističe da „povremeno u Kotor dolaze grupe putujućih glumaca" (Vladimir Bronevski, Zapisi o Crnoj Gori i Boki, Cetinje-Podgorica, 1994, str. 70. i 86). Početkom XIX vijeka, kako piše Anton Kojović (1751-1845) i u Budvi je bilo scenskih prikaza. U svečanoj prilici (1807) Kojovićevi učenici su izveli junačku igru „Moreška" i recitovali njegove stihove. Posebno treba istaći da je, o karnevalu 1813, na gradskom trgu u Budvi izvedena Kojovićeva kratka komedija Smiješni razgovori, za koju, na pronađenom prijepisu, Vuk Vrčević ističe da je: „arecitirana mnogokrat" (Anton Kojović, Moje doba, Titograd 1969, Radoslav Rotković, Crnogorsko književno nasljeđe, Titograd, 1976; uporedi: Tihomir R. Đorđević, Vuk Vrčević, Cetinje, 1951, str. 35). Sam Kojović je učestvovao na priredbi u Kotoru 12. II 1819. godine, kazujući svoje stihove. Pročitao je dvije svoje pjesme, jednu na italijanskom (tada zvaničnom jeziku u Boki), a drugu na našem jeziku. Treba reći da je ovo, polazeći od poznatih dokumenata, bila prva prilika da se sa kotorske pozornice čuje naš jezik (D. Antović, op. cit, 85). Scenska umjetnost u Kotoru inače ima vjekovima dugu tradiciju. Ostali su zapisi o održavanju viteških igara na Benovu, kao i predstava religijskog karaktera tokom XVI vijeka (o scenskim događajima u XVII i XVIII vijeku vidi: dr Radoslav Rotković, Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja, CNP, Podgorica 2000). Na scenskim događajima bogat život u Boki kroz minula stoljeća, ukazuje i Lukrecija iliti Ždero, komedija dell'arte od nepoznatog Kotoranina, s kraja XVII vijeka (vidi: Nepoznati Kotoranin: Lukrecija iliti Ždero, u preradi dr Antona Kolendića, CNP, Podgorica 2000).


SREDINA XIX VIJEKA

       Svojim djelom Petar II Petrovic Njegoš će u Crnu Goru — gdje, kako je i prema jednom svjedočenju sam kazao, „nema hotela ni mekanih postelja; nema puteva ni šetališta; nema pozorišta ni balova"6 — uvesti teatar na velika vrata. Djela Petra II, takoreći od samog izlaska iz štampe (Gorski vijenac, 1847; Sćepan Mali, 1851), još za života autora postaju izazov za pozorišna društva toga vremena (Budva, Risan, februara 1851). Podatke o prvim scenskim izvođenjima djela Petra II, prikupio je i objavio profesor Ratko Durović.7

       Pored toga što piše dramska djela, Petar II će znatnu pažnju posvetiti scenskim prikazima. U njegovom najznačajnijem djelu Gorski vijenac, pored pomena raznih narodnih igara i glumovanja, događajima vezanim neposredno za scenu posvećena su 84 stiha (1531-1615), od kojih se 42 (1531-1573) odnose na opis pozorišta i pozorišne predstave, 8 stihova (1573-1581) opisuje akrobatsku tačku, dok su čak 34 stiha (1581-1615) posvecena mađioničarskoj seansi. Ovdje treba napomenuti da postoje svjedočanstva kako je u Kotoru, 29. oktobra 1840. godine, pažnju Petra II privukla seansa nekog mađioničara.8

       Osim u Boki i Kotoru gdje je češće boravio, vladika i gospodar Crne Gore, Petar II, mogao je pratiti pozorišne predstave i za vrijeme svojih putovanja, u evropskim centrima: Petrovgradu, Beču, Veneciji, Napulju, Trstu... O utiscima sa opere Robert đavo J. Majerbera, koju posmatra januara 1844. godine u tršćanskom pozorištu „Teatro grande", iz lože Franćeska Serafa Štadija, svog domaćina, inače tršćanskog guvernera,9 Petar II će ostaviti nadahnute stihove:

       Pored nastanka značajnih dramskih djela, sredinom XIX vijeka izvršena je na Cetinju i prva podjela uloga iz Gorskog vijenca u kojoj je vjerovatno učestvovao i sam Petar II. Za pretpostaviti je da su u ono vrijeme, u Biljardi, kako bi danas kazali, držane „čitajuće probe". Prošlo je, naime, već više od pola vijeka otkako je Dušan Vuksan objavio podatke o jednom pokušaju prikazivanja Gorskog vijenca u doba Petra II.10 Podjela uloga ispisana je na „komadu artije" koji je čuvan u Državnom arhivu, a danas se nalazi u Biljardi i čini eksponat stalne postavke Njegoševog muzeja. Po ovom dokumentu uloge su podijeljene na ovaj način: (1) kaluđer — Vladika Danilo, (2) Macura — Iguman Stefan, (3) Krsto Mašanov — Mustaj kadija, Adži Ali Medović, Ferat Začir i Ridžal Osman, (4) Marko Šalin — Serdar Janko Đurašković i Bogdan Đurašković, (5) Đuko — pop Mićo, (6) Bjeladinović— Skender aga i Arslanaga Muhadinović, (7) Ja — Draško, knez Rogan i Rade, brat vladičin (8) Vlahović — Tomaš Martinovic, (9) Pero Jokašev — Vuk Mandušić i Ivan Petrovic, (10) Simo Ilov — vojvoda Milija, vojvoda Stanko Ljub., (11) pop Marko — Vojvoda Batric i serdar Vukota, (12) Vrbica — Vuk Mićunovič i serdar Radonja, (13) Božović — Vuk Tomanović, knez Janko i knez Nikola dupioski, (14) Dušan — sestra Batrićeva i đak, (15) Nikica — Vještica, (16) Petar Stevanov — Vuk Lješevostupac, (17) pop Doko Pejović — knez Bajko, Obrad, Vuk Raslapčevići Vukota Mrvaljević. Redni brojevi (1-17) ispisani su ispred nosilaca uloga na samom dokumentu, čije su dimenzije nešto veče od formata A-4.

6. Ljubomir Nenadović, Pisma, Beograd 1962, str. 29.
7. Ratko Đurović: (1) „0 nekim prikazivanjima Gorskog vijenca, „Stvaranje", VI/1951, br.
7-8, str. 513; (2) „Građa o scenskom stvaralaštvu", „Stvaranje", ХХХ/1975, br. 11, str. 1603;
(3) „Dramsko stvaralaštvo do 1941", „Stvaranje", ХХХ1/1976, br. 11, str. 109; (4) „Pozorište", „Stvaranje" XXXV/1980, br. 7, str. 923; (5) „Novi podaci o pokušaju prikazivanja Gorskog vijenca 1851", „Stvaranje", XXXVII/1982, br. 12. str, 768.
8. Darko Antović, op. cit, str. 159.
9. Golub Dobrašinović, „Riječ na kraju", u: Petar II Petrović, Tri dana u Trijestu: U mjesecu januaru 1844, (fototipsko izdanje), Cetinje, 1988.
10. Dušan Vuksan, „Jedan pokušaj prikazivanja Gorskog vijenca u doba vladike Rada", „Zapisi", 11/1928, knj. II, str. 266. Treba reći da postoje ozbiljna osporavanja Vuksanovog datiranja ovog dokumenta. Vidi: Milovan Radojević „Scensko izvođenje Gorskog vijenca na Cetinju", „Svjetla pozornice", 1/1998, br. 5. (novembar) str. 21.

       Pored ličnosti „kaluđer" (1), kojoj je dodijeljena uloga vladike Danila, dopisano je kasnije, kako Vuksan kaže, „nepismenom rukom", ime Petronija Lujanovića, a pored imena Đuko (5), istom rukom napisano je — Sredanovič. Ovo ukazuje da je uloga Popa Mića bila dodijeljena serdaru Duku Sredanoviću, rodom iz Dobrskog Sela, pratiocu Petra II na mnogim putovanjima. Interesantno je napomenuti da, pišuci o susretu sa Petrom II i njegovim pratiocima u Napulju, marta 1851. godine, Ljubomir Nenadović navodi kako je serdar Đuko jednom prilikom rekao: „Ja, boga mi gospodare, volim onoga popa Miću što ne zna da čita, nego ovakve učene popove što zamute pamet u narodu".11 Duhovnik Petronije Lujanović je bio i učitelj u cetinjskoj školi. Prema Velcu „pod nadziranjem arhimandrita Petronija Lujanovića"12 na Cetinju je 1837. godine štampan Trebnik. Pri kraju ovog Trebnika, poslije svešteno-dejstava i molitava za svršavanje svetih tajni, u odjeljku — poglavlje: O vradžbinama (vračanju), tačka 24, — ističe se da nije bogougodno i to kada se muškarci oblače u žensku odječu, ili žene u mušku, ili maškaraju lica kao u latinskim zemljama. Na budućim je istraživačima da utvrde precizno da li je u Trebniku ovo jednostavno preuzeto iz nekog izvora, ili, kako vjerujemo, upućuje na to da scenska dešavanja i kamevali u primorskim gradovima nijesu mogli ostati bez odraza na društveni život u podlovćenskoj Crnoj Gori.

       Dušan Vuksan se, pišuci svoj prilog, postarao da, kroz razgovor sa onima koji su poznavali ličnosti pomenute u podjeli uloga, utvrdi njihov bliži identitet. Iznosimo najosnovnije podatke o prvim interpretatorima teksta Gorskog vijenca na Cetinju, kako ih je Vuksan utvrdio. U podjeli uloga su učestvovali: (2) Macura, učitelj cetinjske škole, (3) Krsto Mašov Petrović, sinovac Dorđija Petrovica, (4) Marko Šalin Đuraškovič, kabadahija (komandir perjaničke straže) kod Petra II, (6) Marko Bjeladinović, rodom iz Kotora, kasnije ađutant knjaza Danila I, (7) Ja, bi trebao biti sami Petar II, (8) Lazar Vlahović je bio učitelj i vršio dužnost sekretara, (9) Pero Jokašev Pejović je službovao u konzulatu u Skadru, (10) Simo Ilov je sin Ila Mašova, glavara iz Zete, (16) Petar Stevanov Vukotić, vojvoda, kasnije tast knjaza Nikole I, (17) Pop Đoko Pejovič je brat pomenutog Pera Jokaševa. Za Vrbicu (12) i Božovića (13) Vuksan napominje da su sa Njeguša, a za Dušana (14) i Nikicu (15) da su manastirski đaci.

       Već i prema samoj podjeli uloga vidi se da se nije radilo o namjeri izvođenja Gorskog vijenca na sceni, nego samo o čitanju uloga. Sam Vuksan, završavajuči svoj prilog u „Zapisima", naglašava: „Da li je ovo 'čitanje uloga' bilo prije ili poslije 1847, to ne znači ništa; da li su je pojedini 'glumci' čitali ili govorili na pamet, sve ovo nije važno. Najvažniji je, svakako, sam po sebi taj događaj, i ja vjerujem, ma kako to bilo, da je ovo prvo 'prikazivanje' Gorskog vijenca i bez kulisa i bez svakoga teatralnoga dekora u osamljenom Cetinju i u Vladičinoj odžakliji bilo bolje od svih 'prikazivanja', koja su se prikazala u ovih osamdeset godina, od prvoga izdanja Gorskog vijenca". Navodimo ove Vuksanove riječi i zbog toga što predstavljaju nadahnutu ocjenu domašaja glumačkih ostvarenja na prikazivanju djela Petra II na našim prostorima do Drugog svjetskog rata.

       Nasljednik Petra II na svjetovnom tronu Crne Gore, knjaz Danilo I, takođe je posjećivao pozorište u Kotoru. U pismima Vuka Popovica postoji pomen da je prvi crnogorski knjaz prisustvovao pozorišnim predstavama u vrijeme svojih boravaka u Kotoru, tokom januara i februara 1854. godine.
Zbog stalnih borbi i ratova, tokom XIX vijeka, ekonomske i kulturne aktivnosti u Crnoj Gori nijesu mogle, do 1880. godine, dobiti potreban kontinuitet i moguci zamah. Ipak, vremena mira su korišćena za ubrzan razvoj ekonomskih aktivnosti, kulture i prosvjete, što je, naravno, značajno podsticala i usmjeravala državna vlast.

       Tokom sedme i prve polovne osme decenije XIX vijeka, odmah po završetku teških borbi sa Omer-pašom Latasom, knjaz Nikola I i Praviteljstvujušći senat, na čijem je čelu stajao veliki vojvoda Mirko Petrovič, pokreću intenzivne aktivnosti u pravcu ekonomskog i kulturno-prosvjetnog preporoda zemlje. Obrazuje se prvo akcionarsko društvo i počinje izgradnja „Velike Lokande" — „Grand hotela" (1863), ponovo počinje sa radom štamparija, izlazi nova periodična publikacija — kalendar „Orlic" (1865), osniva se zalagaonica — prva novčana ustanova u Crnoj Gori, širi se školska mreža...

       Na Cetinju se počinje okupljati krug visoko školovanih izvanjaca i obrazovanijih Crnogoraca. Knjaz Nikola I, tada mladi gospodar Crne Gore, piše Vukašina, svoje pivo dramsko djelo u stihu, od kojega če biti sačuvan samo onaj fragment (III čin, II prizor) koji je objavljen u „Orliću", crnogorskom kalendaru za 1867. godinu.

11. Lj. Nenadović, op. cit, str. 51.
12. Ferdinand Velc, Bibliografija Crne Gore 1800-1912, Cetinje 1991, str. 11. (bibl. jed. 101); uporedi: Crnogorska bibliografija, tom I, knj. 3, Vidak Rajković, Cetinje, 1989, str. 32. (bibl. jed. 92).


       U literaturi srijećemo podatak da je na Cetinju 1864. godine odigrana i pozorišna predstava Kap otrova, jednočinka sa temom iz crnogorskog života.13 U to vrijeme se radi i na gostovanju kulturno-umjetničkih društava, uglavnom iz Boke, za čijim se djelovanjem na Cetinju i Crnoj Gori očigledno osjećala potreba.

       Prema „kratkom i veoma interesantnom" opisu Uspomene, koji je zapisao Marin Stijepić, Jagoš Jovanović navodi kako je ovaj kotorski kulturni djelatnik imao pozorišnu grupu sa 32 člana, koja je, u režiji samog Stijepića, 1863. godine u Kotoru, a zatim, oktobra 1865, u Risnu i Herceg Novom, prikazivala djelove Gorskog vijenca. Ističe se da je Stijepić igrao ulogu vladike Danila. Ovdje je za nas posebno značajan navod o dolasku Marina Stijepića, maja 1865. godine, na Cetinje, sa pet dobrovoljnih kazalištaraca, kako sam ističe „kradomice i nazapaženo od vlasti" iz Kotora.14 Ne nalazimo podataka o tome šta su na Cetinju radili Stijepić i njegovi drugovi, ali je lako pretpostaviti da su njihovi domaćini mogli čuti interpretaciju djelova Gorskog vijenca.

       Tokom sedme decenije XIX vijeka u Kotoru se priređuju pozorišne predstave, kulturno-zabavne priredbe, muzičke numere, plesne večeri i maskenbalovi. Djeluju kulturno-umjetnička i prosvjetna društva: „Jedinstvo" (osnovano 1839), „Gradska muzika" (1842) i „Slavjanska čitaonica" (1849), čiji se uticaj osjeća u čitavoj Boki. Veoma intenzivne, prvjenstveno ekonomske, ali i političke i svake druge komunikacije između Kotora, odnosno Boke, sa jedne, i Cetinja gdje se počinje intenzivnije širiti urbano jezgro, sa druge strane, ne mogu ostati bez odraza i na pokretanje konkretnih aktivnosti u pravcu što skorijeg formiranja kulturno-prosvjetnog društva pod Lovćenom.

       Jedna od najznačajnijih, prva te vrste, prosvjetno-kultuma ustanova „Cetinjska čitaonica", osnovana je 4. februara 1868. godine. Značajan podsticaj za njeno osnivanje dao je i sveslovenski kongres (izložba), koji je održan u Moskvi, maja 1867. godine.

       Uz poziv na beogradski „Svetovid" iz 1868. godine, akademik Dušan Маrttinovič navodi prve članove — osnivače Cetinjske čitaonice: „1. Knjaz i gospodar Cme Gore Nikola I Petrovič Njegoš, 2. Mitropolit crnogorsko-primorski i brdski Ilarion Roganović, 3. Božo Petrović, vojvoda i senator, 4. Petar Vukotić, vojvoda i senator, 5. Ivo Radonjić, vojvoda i senator, 6. Duro Matanović, vojvoda i senator, 7. Miljan Vuković, vojvoda i senator, 8. Petar F. Vujović, vojvoda i senator, 9. Savo Jovicevic, serdar i senator, 10. Marko Miljanov, vojvoda, 11. arhimandrit Visarion Ljubiša, 12. protojerej Stevan Kapičic, 13. đakon Filip Radičević 14. Špiro Kovačević, učitelj, 15. Duro Popovic, učitelj, 16. Mašo Vrbica, pobočnik, 17. Bogdan Milinović, kapetan, 18. Ilija Ramadanovic, upravitelj Založnice crnogorske, 19. Aleksa Đorđević i 20. Panta Pejović, Srbijanci, koji su obučavali Crnogorsku vojsku."15

       Cetinjska čitaonica čiji će rad i djelovanje stvoriti uslove za razvitak mnogih institucija nauke, kulture i umjetnosti u Crnoj Gori (pozorište, muzej, biblioteka, arhiv...) okupljala je izvanjce i viđenije Cetinjane: uglavnom knjaževe rođake, vojvode i serdare, crkvene velikodostojnike i državne činovnike, ali i predstavnike trgovačkih familija u čijim je rukama tada neposredno bio najproduktivniji dio ekonomskih aktivnosti u zemlji.

       Pod neposrednim uticajem Cetinjske čitaonice kulturna klima na Cetinju i Crnoj Gori počela se osjetno mijenjati: osnivaju se nove čitaonice i čitaonička društva, ne samo u većim mjestima, izlazi prva novina — nedjeljnik „Crnogorac" (1871), odnosno, od 1873. godine, „Glas Crnogorca". Poslije svog uspješnog prvog javnog nastupa, 16. juna 1872. godine, uoči rođendana prijestolonasljednika Danila, pred Dvorom svira crnogorska vojna muzika — „Vojna banda" i za Đurđevdan 1873, odnosno novu 1874. i 1875. godinu, kao uostalom i drugim prilikama uz, u to vrijeme, značajnije društvene događaje i praznike.16

       Crnogorsku vojnu muziku — „Bandu", pripremao je Anton Šulc koji je iz Kotora, gdje je bio angažovan u društvu „Jedinstvo", 1871. godine došao na Cetinje. Njegovo prisustvo će se na Cetinju veoma brzo osjetiti. Već 11. novembra, u okviru programa koji priređuje „Omladinski odbor", „novofomirani hor" će izvesti tri pjesme.17 Ovaj će hor, pod upravom Šulca, pjevati i sa pjevnice u Cetinjskom manastiru, o Nikoljdanu 1871. godine.

13. Jagoš Jovanović, „Razvitak pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori", „Stvaranje", IX /1954, br. 7-8, str. 417.
14. J. Jovanović, op. cit., str. 418. — D. Antović, u već navodenom djelu, napominje kako o djelovanju Stijepića i njegovih drugova nije našao podatke u dokumentima kotorskog Istorijskog arhiva.
15. Dr Dušan J. Martinović, Cetinjska čitaonica (1868-1915; 1928-1940), Gradska biblioteka „Njegoš" (1945-1998), Cetinje 1998, str. 50.
16. Risto Dragićević, „Crnogorska vojna muzika (1871-1916)", „Starine Crne Gore", V/ 1975, str 22.
17. Evo programa ovog prvog javnog „Večernjeg predavanja" Omladinskog odbora: 1. Prigodna pjesma od J. Sundečića, 2. Govor arh. Pelagića, 3. Deklamacija „Carev-laz" Šp. Kovačevića, 4. Čitanje pjesme „Novi pakao" J. Sundečića, i 5. Govor S. Popovića. Program je sadržao i tri pjesme novoformiranog Pjevačkog društva: „Hajd na noge braćo mila", „Naprej zastava slave" i „Onamo, onamo", kao i jednu guslarsku numeru.

       Društvo „Jedinstvo", koje već od 1860. godine počinje realizovati ideju svojih članova, nastalu godinu dana ranije, da pored pjevanja upražnjava i pozorišnu umjetnost — ostvarice 1871. godine na Cetinju veoma zapaženo i uspješno gostovanje.18 „Besjeda" Društva „Jedinstvo" je održana na Cetinju 8. IX 1871. godine, na dan krštenja prijestolonasljednika Danila. Tom prilikom je, prema najavi objavljenoj u „Crnogorcu" još krajem avgusta,19 izveden program: 1) Narodna crnogorska himna od J. Sundečića, pjevanje složio A. Šulc, društveni učitelj; 2) Govor; 3) „Crnogorski Našljednik", posvetni marš od A. Šulca; 4) „Crna Gora" od R. Milića, pjevanje sa sprovodom muzike složio A. Sulc; 5) „Grahov-laz" od St. Kaćanskog, deklamacija; 6) „Davorija u operi" (Ebreo) od Apolonija; 7) „Ustaj rajo" od J. Sundečića, za pjevanje uredio Š. Ognjenovic; 8) „Marseljeza" — francuski marš; 9) „Naše narodno uskrsnuće" od R. Milića20 u pjevanju sa sprovodom muzike udesio A. Sulc. Dvorana u kojoj je održana „Besjeda" Društva „Jedinstvo" bila je dupke puna. Ostaće zabilježeno da je priredbi prisustvovao i knjaževski par Nikola I i Milena, kao i zastupnici Aleksandra II, ruskog cara, na krštenju prijestolonasljednika Danila. Mada u periodici nije precizno navedeno mjesto održavanja „Besjede", možemo zaključiti da se radi o dvorani u, još potpuno nedovršenoj, zgradi Djevojačkog instituta, o kojoj se kaže: „đe je vas gornji boj budući još nepregrađen u odaje, bio namješten kao jedna dvorana"21 Treba reći i to da će crnogorska periodika radu i djelovanju kotorskog društva „Jedinstvo", nerijetko na svojim stranicama posvećivati pažnju.22

Institut carice Marije, XIX vijek

       Tokom 1872. godine na Cetinju će djelovati i književno društvo bogoslova „Crnogorski borac", dok će iste godine, u svom majskom broju, „Crnogorac" najaviti turneju pozorišnog društva Lazara Popovića po Dalmaciji, uz očekivanje da će ova trupa posjetiti i Crnu Goru.23

       Početkom 1873. godine, u privatnoj kući Maša Vrbice na Cetinju će se prikazati neke slike iz Zmajevog „Šarana"24 dok će sljedeće, 1874. godine, „Glas Crnogorca" zabilježiti gostovanje pozorišne družine Fotija Iličića u Dubrovniku (prikazano 15 predstava), gdje je trupa boravila poslije uspješnog gostovanja u Kotoru (prikazano 6 predstava).25

18. Brojne su veze Društva „Jedinstvo" sa Cetinjem. Jedan od osnivača bio je i Petar II; Društvo je namjeravalo da učestvuje u pogrebnoj povorci knjaza Danila I, od Kotora do Cetinja, ali to austrijske vlasti nijesu dozvolile; ostaće zapamćen program društva, izveden 17. X 1870. godine, uoči dana sv. Petra Cetinjskog, kada je po prvi put otpjevana pjesma J. Sundečića „Ubavoj nam Crnoj Gori", koja će ubrzo postati i zvanična himna Cme Gore.
19. „Crnogorac", 1/1871, br. 32. str. 4.
20. „Naše narodno uskrsnuće" Rista Milića iz Kotora, objavio je „Orlić: crnogorski godišnjak stari i novi za prostu godinu 1870", str. 38. U istom godišnjaku objavljena je i Milićeva pjesma „Hajd'mo braćo". Godinu dana ranije u ovoj publikaciji (1869) objavljena je Milićeva pjesma „Kad zaori", odnosno, još godinu dana ranije (1868), pjesma „Pozdrav dolasku Nj. S. kneza Nikole I u Boku proljećem 1867. godine".
21. „Crnogorac", 1/1871, br. 34, str. 2.
22. Smatramo da će biti od interesa ako navedemo tačke programa koje je Drušvo „Jedinstvo" izvelo u Kotoru, početkom 1871. i 1872. godine, onako kako ih bilježi crnogorska periodika: Januar 1871: 1) „Himna Sv. Savi", muzika A. Šulc, 2) „Milan", polka trablan, izvodi orkestar, sastavio Š. Ognjenović, 3) „Vožde silni", pjesma Preradovića, pjeva Društvo, 4) „Ernani", odlomak Verdijeve opere, svira orkestar, 5) „Naše narodno uskrsnuće" od R. Milića, muzika Šulc, uloge: g-da Ognjenović — Vila, g-đica Berberova — Andeo, g. Ognjenović — Dušan, g. Živaljević — Miloš Obilić, g. Jovan Kadić — Marko Kraljević, 6) „Uspomene Vidovdana" od Popovića, recituje g-dica Ercegovićeva, i 7) „Naprijed", slovenski marš, svira orkestar. Zatim igranka. Januar 1872: 1) „Himna Sv. Save" s notama Šulca, 2) „Sveti Savo i žrtvovanje", govor Rista Kovačevića, 3) „Našljednikov marš", note A. Šulca, 4) Prva radnja pozorišne igre „Dvije varalice" Jovana Ristića, 5) „Sabljo moja", vojvodanska pjesma s notama Jenkovim, 6) Draga radnja poz. igre, 7) „Ustaj rajo" J. Sundečića, s notama Š. Ognjenovića, 8) Treća radnja poz. igre, 9) „Hajdemo braćo" R. Milića, s notama Š. Ognjenovića, 10) Deklamovanje „Davorija" J. Sundečića, 11) „Naprej", s notama Jenkovim.
23. „Crnogorac", П/1872, br. 19, str. 4.
24. Jagoš Jovanović, op. cit., str. 419.
25. „Glas Crnogorca", IV/1874, br. 37, str. 3; vidi: „Javor", 1874, br. 23, 703.

       Kada govorimo o scenskim aktivnostima u Crnoj Gori do Veljeg rata (1876-1878), svakako treba posebno skrenuti pažnju na pozorišne predstave koje su odigrane na Cetinju 1873. i 1874. godine.

       Jedna pozorišna predstava je odigrana na Cetinju povodom imendana prijestolonasljednika Danila, 1873. godine. O ovom događaju u „Glasu Crnogorca", koji je izašao „u ponedjeljnik, 17. dekembra (29 prosinca)", piše: „predstava je bila vrlo ugodna. Prošlije dana uređena je pozorišna dvorana, lijepa i mnogo ukusna, i dobrovoljno društvo, koje se skupilo daće ubuduće više predstava".

       U periodici toga vremena je zabilježeno i prikazivanje predstave koja će, povodom ženidbe, „u čast g. Predsjednika Senata" Boža Petroviča, biti izvedena krajem maja 1874. godine. Ove bilješke o pozorišnim predstavama na Cetinju, tokom 1873. i 1874. godine, koje donosi „Glas Crnogorca", nažalost ne sadrže detaljnije podatke, tako da sada pouzdano ne možemo tvrditi o kojim je dramskim djelima riječ, ili pak ko su bili izvođači.

       Međutim, zahvaljujuči objavljenim radovima Spiridona Gopčevića, uglednog tršćanskog trgovca, kojega je knjaz Danilo I odlikovao Ordenom za nezavisnost Crne Gore,26 ipak možemo kazati nešto više o održavanju ovih predstava. U knjizi o Crnoj Gori,27 koja je na njemačkom jeziku objavljena u Lajpcigu 1877, i na francuskom u Parizu iste godine, Gopčevič, opisujući Cetinje, pominje novosazidanu zgradu za bolnicu i ističe: „jednospratna bolnica je 25 hvati duga zgrada koja ima dva pokrajna krila od kojih istočno sadrži pozorišnu salu. U ovoj su do sada zimi češće izvođeni srpski komadi koje je vodio prezapošljeni poštanski direktor Subotić".28

       Pozivajući se na pisanje Gopčevića, dr Drago Petrović ukazuje na postojanje sale koja se koristila za pozorišne predstave, u okviru zgrade građene za bolnicu, dok o predstavama iz 1873. i 1874. godine zaključuje: „I zaista, iz dva sačuvana računa Senata, iz 1873. i 1874. godine, vidi se da su u tek sagrađenoj bolnici održane dvije pozorišne predstave, jedna 27. novembra 1873, a druga 25. maja 1874. godine. Na žalost iz računa se ne vidi kojom prilikom su davate te predstave".29

Bolnica "Danilo I" (špital), XIX vijek

       „Poštanski direktor" kojega u svojoj knjizi pominje Gopčević, je Petar Subotić,30 austrijski poštanski činovnik koji je, kako navodi Velimir Vujačić,31 na zahtjev knjaza Nikole I upućen na Cetinje radi pripreme uslova za realizaciju ugovora o poštanskom saobraćaju između Austrije i Crne Gore, potpisanog u Zadru 25 maja 1871. godine. Dolazak Subotića u Crnu Goru bilježi i „Crnogorac" objavljujući vijest datiranu 30. septembra: „Ove nedjelje prispio je na Cetinje g. Petar Subotić, austrijski poštanski činovnik u Spljetu. On je određen da uredi crnogorsku poštu i sve što je potrebno za svezu sa Austrijom".32

26. „Zapisi", Х/1937, knj. XVIII, str. 283.
27. Spiridon Gopčević, Montenegro und die Montenegriner, Leipzig. 1877; Le Montenegro et les Monlenegrins, Paris, 1877.
28. „vor uns das einstockige Spital, ein 25 Klafter langes Gebaude, welches mit zwei kleinen Seitenfugeln versehen ist, von dene:i der ostliche den Theatersaal enthalt. Im Winter wurden namilich bisher ofters serbische Stiicke aufgefiihrt, welche der vielbeschaftigte Postdirector Subotić leitete" (S. Gopčević, op. cit, str. 105-106). Gopčevićeva knjiga nije još prevedena na naš jezik, pa koristim prijevod koji je uradila gospoda Ljubica Vučinić, viši bibliotekar u Zbirci stare i rijetke knjige CNB, na čemu joj se i ovom prilikom najsrdačnije zahvaljujem. (Napomena: 1. Klafter (Bečki) = 1,89 m).
29. Dr Drago Petrović, „Podizanje 'Danilove bolnice' i prve godine njenog rada", „Medicinski zapisi", ХII/1964, br. 15, str. 90-92. (Izvanredni humanista, doktor Drago Petrović, nažalost, ovom prilikom ne navodi i signature dokumenata na koje se poziva).
30. „Prema podacima do kojih je došao Dinko Franetović — muzikom i muzičkim priredbama i pjevanjem na Cetinju bavio se i Petar Subotić (Rođen u Kotoru)", (Dr Pero Šoć, u: Deset godina srednje muzičke škole „Njegoš", Kotor, 1957, str. 18). Ovu konstataciju navodi i dr Đoko Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916, Cetinje, 1971, str. 310.
31. Velimir Vujačić, „Ukorak s vremenom" (feljton), „Činovnici sa vizijom" (I nastavak), „Pobjeda", LV/1999, br. 12170 (30. X), str. 30. Iz obimnijeg rada: „Razvoj poštanske službe u Crnoj Gori i crnogorske poštanske marke" (rukopis u štampi).
32. „Crnogorac", 1/1871, br. 36, str. 4.

       Petar Subotić, porijeklom iz Kotora, bio je više godina član društva „Jedinstvo". Nalazio se među onim članovima tog društva koji su 1859. godine pokrenuli inicijativu da se, pored pjevanja, „Jedinstvo" bavi i prikazivanjem pozorišnih predstava, kako to navodi proto Jovan V. Bućin. U literaturi se pominje i dopis Petra Subotića iz 1868. godine, koji je vezan za kotorsko pozorište.

       Po odobrenju austrijskih vlasti Subotić ostaje na Cetinju i poslije početka uređenog rada crnogorske pošte (1. V 1874.) da bi, kako se vidi iz jednog dokumenta34 krajem novembra 1875. godine tražio od nadležnih austrijskih vlasti dozvolu da nosi Orden za nezavisnost Crne Gore (IV stepen), kojim ga je odlikovao knjaz Nikola I. Traženo odobrenje Subotić je dobio 15. januara sljedeće godine.

       Pregnuća na kulturnom polju u Crnoj Gori biće prekinuta ratnim zbivanjima tokom druge polovine osme decenije XIX vijeka. Počeo je Velji rat...

       Poslije završetka, za Crnu Goru teškog, ali i pobjedonosnog rata koji će donijeti značajno povećanje državne teritorije i dugo očekivano formalno priznanje suvereniteta, ubrzano se obnavljaju obrazovne, ekonomske i kulturne funkcije.

       Već sredinom 1878. godine na Cetinju gostuje Đoka K. Protić sa pozorišnom družinom, o čemu će, u broju od 9. jula (vijest datirana 17. juna) javiti čitaocima „Javor": „na Cetinju se sada nalazi pozorišna družina Đoke K. Protića i daje lepe predstave". O repertoaru „Javor" ne saopštava ništa detaljnije, ali se iz već objavljenih tekstova o tome može posredno zaključivati.35 „Zastava" međutim, javlja da je Protićeva družina izvela 11 predstava i posebno pominje: „Krst i kruna", „Lijek protiv punica", „Ljubav i filozof" i „Vojnički objed" 36. U vrijeme boravka Protićeve družine na Cetinju, crnogorska periodika, čije je izlaženje bilo prekinuto ratnim zbivanjima, još nije bila počela da se ponovo pojavljuje.

       Protić, koji je kao upravnik preuzeo, 1877. godine, pozorišnu družinu Fotija Iličića, ovaj će svoj boravak na Cetinju pomenuti iznoseći biografske podatke u molbi za penziju, koju je nadležnoj državnoj vlasti u Beogradu podnio februara 1925. godine.37

33. D. Antović, op. cit, str. 125; Ibidem, str. 136.
34. V. Vujačić, „Ukorak s vremenom" (feljton) „Straža za diližansu (II nastavak), „Pobjeda", LV/1999, br. 12171 (31. X), str. 14.
35. Javor" V/1878, br.28, str.(stubac)884. Vidi tekst L.Tomanovića u „Javoru , V/18/8, br 26 "Navodimo po: Novak R. Miljanić, „Crna Gora i Crnogorci u 'Javoru' (1862-1863 i 1874-1893)", „Bibliografski vjesnik", 1Х/1980, br. 1, str. 87, bibl. jed. 147.
36. N R Miljanić „Saradnja Crnogoraca u listu 'Zastava' u periodu 1866-1885. god (1 dio), „Bibliografski vjesnik" ХIII/1984, br. 3, str. 256 i 257. Vidi tekstove Marka Dragovića, bibl. jed. 886. i 887.
37 Tekst molbe, čija se kopija čuva u Arhivu Jugoslavije — Beograd (F-74, K-417, br. 1219), objavio je prof. Alojz Ujes: „0 molbi Đoke K. Protića, bivšeg upravitelja pozorišta i žene mu Jelene, za dodjelu penzije (23. II 1925)", u: Putujuće pozorišne družine u Srba do 1944. godine (zbornik radova), Beograd 1993, str. 131.



Cetinje, plan grada iz 1875.

Interesantno je pomenuti i pismo upuceno austrijskim vlastima sa Cetinja, 13. VI 1878. godine, sa molbom za ustupanje pozorišta u Kotoru radi prikazivanja pozorišnih predstava, koje potpisuje Dura Protić.38 Ovdje ćemo samo napomenuti, bez namjere za ulaženjem u šira razmatranja ovog pitanja, da se u literaturi o Duru S. Protiću, sa jedne i Doki K. Protiću sa druge strane, nerijetko srijeću veoma slični, ili čak identični, biografski podaci.39 Sa Dokom K. Protićem i njegovom putujućom pozorišnom družinom srešćemo se na Cetinju ponovo, ljetnih mjeseci 1884. godine.

       Cetinjska čitaonica obnavlja djelovanje, koje je bilo prekinuto u ratnim uslovima, 7. (19) marta 1879. godine, da bi, dvije godine kasnije, bila osnovana čitaonička društva i otvorene čitaonice u Podgorici, Nikšiću i Baru.

       Uz obavještenje, koje je upućeno Ministarstvu unutrašnjih djela, da je otvaranje čitaonice u Baru planirano za 25. mart 1881. godine, traži se oficijelno odobrenje i naglašava da će biti nabavljeno 17 periodičnih publikacija (taksativno se navode), te da će Društvo imati oko 50 članova svih vjeroispovijesti. Ministarstvo je 19. marta, uz zvanično odobrenje, uputilo i čestitku ministra Maša Vrbice: „da vaša čitaonica urodi najboljim plodom prosvjete bratstva i jedinstva u domoljublju sviju tamošnjih vjeroispovijesti jednokrvne braće".40 Pored pomenutih, tokom osamdesetih godina XIX vijeka, u Crnoj Gori će se osnovati čitaonička društva i otvoriti čitaonice i u: Ulcinju (1884), Grahovu (1885), Virpazaru (1886) i Danilovgradu (1889).

       O Durđevdanu 1881. godine,41 sa pjevnice Cetinjskog manastira oglašava se „naše pjevačko društvo koje je u nastanku", za koje će poslije nastupa na zabavi u dvorskoj bašti, upriličenoj povodom imendana ruskog cara Aleksandra III, biti u štampi, već početkom septembra iste godine, naglašeno da je „pod revnosnim koroupraviteljem svojim g. Spirom Ognjenovićem za kratko vrijeme primjetno napredovalo".42

       Pored osnovanih društava i sami građani su tih godina na Cetinju individualno organizovali javne priredbe. Kod Uprave varoši Cetinje, 1880. godine uredno je zaveden trošak od 13,60 fiorina, koliko je isplaćeno Dragu Markovu i Petru Neneziću „što su davali cirkuz u avliji od Biljarde".43

       Pogled ipak treba usmjeriti ka djelovanju čitaonica i čitaoničkih društava onoga vremena, za koje valja reći: iako organizovane formalno na bazi udruživanja zainteresovanih građana, ali i značajno podržavane od strane zvanične vlasti, to su, u stvari, institucije koje iniciraju i sprovode gro aktivnosti u oblasti kulture, umjetnosti i opšte edukacije stanovništva na područjima za koja su osnovane.

       U okrilju Cetinjske čitaonice, krajem 1883. godine, formirano je Dobrovoljno pozorišno društvo koje će, već sljedeće 1884. godine, ostvariti bogatu i uspješnu pozorišnu sezonu. Na Cetinju će pozorišna sezona 1884. godine otpočeti prvih dana januara, predstavom „Balkanska carica" koju će, po tekstu tek napisane drame u stihu, knjaza Nikole I, prikazati upravo formirano pozorišno društvo.

38. Pismo je objavio D. Antović, op. cit., str. 169-170.
39. Uporedi: (1) „Protić Đorde", St. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, knjiga III, Zagreb 1928, str. 595. (napominjemo da je autor ove odrednice u Enciklopediji Rista Odović, upravnik Državnog arhiva u Beogradu), sa (2) Borivoje S. Stojković, Istorija srpskog pozorišta odsrednjeg veka do modernog doba (drame i opere), Beograd, 1979, str. 530.
40. DACG, MUD-1881, Fas: 20, br. 613.
41. Đurdevdan — porodična slava dinastije Petrović, obično je bila i jedan od povoda da se,
uz ponekad glamuroznu dvorsku svečanost, prikažu i programi sa kulturno-umjetničkim sadržajima. Kao ilustraciju kako su pripremane svečanosti na dvoru Petrovića, iznosimo nekoliko podataka o pripremi dvorskog dijela svečanosti povodom Đurđevdana 1882. godine. Pored personala dvora, za ovu priliku angažovano je još osam osoba po dva dana i 18 osoba za samo jedan dan, ali za (kako je u evidenciji troškova naglašeno „za dan i noć") ove poslove: pečenje peciva, „načinjanje ladova" (izrada sjenica-trijemova od lišća i granja), donošenje potrebnih stvari, snijega, lišća i drugo. Angažovanim osobama isplaćene su dnevnice, zavisno od vrste poslova, od 0,60 do 0,85 fiorina. Kao pripomoć angažovani su i zatvorenici iz cetinjskog zatvora, kojima je trud takođe plaćen. O ovoj proslavi javiće i „Glas Crnogorca" ističući: „na podne davan je objed na više mjesta u svijetlom Dvoru" i dalje „naranjena je i napojena taj dan mnoga sirotinja koja se slegla oko Dvora" Vidi: „Glas Cmogorca", Х1/1882, br. 17 (25.IV) str. 4. (DACG, UD-1882, Fas: 2. Om. 1882, br. 367.)
42. „Glas Crnogorca", Х1/1881, br. 36, str. 4. Interesantno je da se, pri opisu atmosfere na ovoj zabavi, posebno naglašava: „ovom prilikom samo Njeno veličanstvo Gospođa Knjaginja i Njena Svjetlost Knjaginjica Zorka izvoljele su učestvovati u igranju оrа i izazvale su svojim gracioznim pokretima živo dopadanje u prisutnijeh".
43. DACG, UVC, Fas: 1, Om: 1880, br. 4.

       Inspirisana oslobađanjem Zete sa Žabljakom, kao i drugih djelova nekadašnje Crnojevića države, Balkanska carica je počela nastajati odmah po prestanku ratnih djejstava, odnosno potpunog konstituisanja državne teritorije, najvjerovatnije tokom 1881, ili početkom 1882. godine. U dva navrata, tokom 1882. godine, „Zastava" će pisati o Balkanskoj carici, novom djelu knjaza Nikole I. Prvi put (br. 97) u redakcijskoj bilješci, a drugi put (br. 113) pišući o članku koji je na istu temu donio zagrebački „Vienac", gdje se ističe da knjaz Nikola I „nije samo junak, nego i pjesnik".44 Na povratku iz Rusije, s jeseni 1882. godine, knjaz Nikola I će čitati Balkansku caricu Jovanu Jovanoviću Zmaju, pri njihovom susretu u Beču. O tome Zmaj piše Antoniju Hadžiću (4. X 1882), ističuči da je ostao ushićen dok mu je knjaz Nikola I čitao svoje stihove. U istom pismu Zmaj moli Hadžića, kao „čovjeka pozorišta", da se potrudi i pronađe neko putujuće pozorišno društvo „koje bi preko zime davalo predstave na Cetinju, u Kotoru pa možda još gdje u Crnoj Gori". Napominjući da je to i knjaževa želja, Zmaj u pismu Hadžiću zaključuje: „No ja mislim da time knez još nešto hoće. Mislim da bi htio, prije nego što pusti u štampu Balkansku caricu, da je vidi kako se na pozornici prikazuje, — pa prema tome možda da je još dotjeruje".45

Špiro Ognjenović

       Na istu temu Zmaj nešto kasnije piše i Iliji Ognjanoviću (4. XI), napominjući da je pisao Hadžiću i moli ga da se i on lično angažuje, ističuci posebno družinu Marka Subotića.46 Zmaj će ponovo o angažovanju pozorišne družine pisati Hadžiću (6. XI): „ne znam kako da rastumačim tvoje ćutanje koje me tako dovelo u nepriliku".47

       Nadahnute zapise o radu knjaza Nikole I na Balkanskoj carici, tokom 1883. godine, ostavio je Simo Matavulj u Bilješkama jednog pisca. Matavulj je tih godina boravio na Cetinju, gdje je i službovao, te, kako sam kaže, uz Jovana Pavlovića, Jovana Popovića-Lipovca, Blaža Petrovića i Petra Mašova Vrbicu, postao član „knjaževskog pjesničkog savjeta": „Knez nam čitaše svoj prerađen i vec skoro gotov dramat; čitaše, ponavljaše bez odmora, trijebeći jezik, mijenjajući riječi i stihove, navodeći nas na prepirke bez kraja. U tome knez bijaše zaista neumoran; ja se i danas čudim kako čovjek može toliko puta čitati svoju stvar".48

       Matavulj dalje opisuje kako se krug slušalaca, za vrijeme čitanja Balkanske carice u dvorskoj odžakliji, stalno širio: „Šire kolo slušalaca bijaše probrano, a u najšire jednoga večera imadoše pristupa i perjanici i gotovo svi pismeni Cetinjani, samo što u njemu niko neimađaše 'savjetujućeg' glasa, ni prava na primjedbe, ili kakve predloge; Knez je čitao i ustavljao se dokle bi minula graja odobravanja, pa bi čitao dalje, i sve tako naizmjenice".49

Simo Matavulj

       Očigledno da nijesu samo književno-estetski razlozi motivisali knjaza Nikolu I da sprovodi ovako složeno i javno nastajanje svog književnog djela. Sigurno je želio da još unaprijed, prije izlaska iz štampe, čuje reagovanje šire publike u Prijestonici i na političke poruke kojima je protkano, kako ovo djelo, tako i čitavo Knjaževo književno stvaralaštvo. Eto kako je nastajala i nastala, možemo slobodno reći, prva verzija Balkanske carice, dramskog djela koje će biti izvedeno na Cetinju četiri puta tokom januara i februara 1884. godine. Tada prikazana verzija Balkanske carice, ušla je gotovo sva u drugi čin šire verzije, koja će biti štampana dvije godine kasnije.

       Izvanredni poznavalac dramske umjetnosti, profesor Ratko Đurović, o ovome će djelu knjaza Nikole I primijetiti: „Malo je koje djelo ove vrste, u jugoslovenskoj književnosti do 1918. godine, tako i toliko hvaljeno, slavljeno, prevođeno i prikazivano u jugoslovenskim krajevima i van njih".50

44. Novak R. Miljanić, „0 Crnoj Gori i Crnogorcima u 'Zastavi' (1866 — 1885)", „Bibliografski vjesnik", XIV/1885, br. 1, str. 205. (bibl. jed. 1196 i 1202).
45. Prepiska Jovana Jovanovića Zmaja, knjiga prva (1852-1882), Novi Sad, 1957, str. 362.
46. Ibidem, str. 365.
47. Ibidem, str. 366.
48. S. Matavulj, Bilješke jednogpisca, Cetinje, 1975, str. 196.
49. Ibidem, 197.
50. R. Đurović, „Objašnjenja", u: Nikola I Petrović Njegoš, „Drame i dramski fragmenti", Cetinje-Titograd, 1990, str. 464.

       Sve је, dakle, krajem 1883. godine, bilo spremno da Balkanska carica bude predata na posljednju provjeru — da bude izvedena pred publikom na pozornici. To je, konačno, bila i Knjaževa želja koju je on još znatno ranije saopštio J. J. Zmaju. No, te jeseni na Cetinje nijesu dolazile putujuće pozorišne družine. Jedan od razloga što se pozorišne družine nijesu odlučivale da tih godina dolaze na Cetinje treba svakako tražiti i u činjenici što je pozorišna sala u Kotoru bila zatvorena zbog renoviranja, pa je kotorska opština odbijala molbe za prikazivanje predstava. Putujućim pozorišnim družinama je inače bilo jako povoljno da na turneji, poslije Cetinja, daju svoj program u Kotoru i Boki, pa nastave dalje po dalmatinskim gradovima.

       Na Cetinju je sve upućivalo na domaće snage. Kulturno-umjetnički potencijali crnogorske Prijestonice u ono vrijeme bili su uglavnom okupljeni oko Cetinjske čitaonice. Početkom decembra 1883, Čitaonica je držala svoju redovnu godišnju skupštinu na kojoj je, pored ostalog, ocijenjen rad i djelovanje krajem pete godine od njenog obnavljanja. Na ovoj skupštini Čitaonice, pored veoma afirmativnih ocjena postignutih rezultata u godini koja je na izmaku, zaključeno je da se naredne godine, ako bude moguće, priredi kakva zabava u korist čitaoničke kase. Skupština je, kako će javiti „Glas Crnogorca", završena izborom „Godišnjeg odbora" (organ čitaonice sa mandatom od godinu dana). Za predsjednika je ponovo izabran Jovan Pavlović, za podpredsjednika Filip Petrović, a za sekretara Jovo Ljepava. Tom prilikom u upravu Društva su izabrani i: za kasijera Božo Novakovic, za bibliotekara Marko Dragovic i za ekonoma Jovan Piper (Milunović), dok su za članove odbora izabrani: Mitar Plamenac, Jovan Popović-Lipovac i Špiro Popovič. Imena ovih ličnosti, koje su izabrane da rukovode radom Cetinjske čitaonice, srijetaćemo veoma često kroz tekuću periodiku i dokumenta iz 1884. godine, kada se govori o kulturnim pregnućima u crnogorskoj Prijestonici.51

       Na pomenutoj skupštini, međutim, prema sačuvanim izvještajima, nije bilo govora o formiranju Dobrovoljnog pozorišnog društva, koje će prvih mjeseci 1884. godine izvesti na pozornici prvo Balkansku caricu, a zatim još tri dramska djela. Pozorišno društvo je praktično ustanovljeno na crnogorskom dvoru, poslije jednog od čitanja novog Knjaževog dramskog djela. Evo kako Simo Matavulj, u svom djelu koje smo već pomenuli, opisuje nastajanje Dobrovoljog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice: „Kad nasta malo tišine, reče knezu novi ađutant: 'mi svi kažemo, da je vaša drama lijepa, gospodaru. Jest lijepa! Ali njenu pravu vrijednost, njene nedostatke i dobre strane, mogli bismo pravo ocijeniti kad bismo je vidjeli na pozornici!' — 'Tako je!' potvrdi knez. 'Pa eto, čekajmo do ljeta, dako naiđe kakva skitačka pozorišna družina!' Na to Tomaš viknu: 'Daleko je do ljeta i ko zna šta ljetos može biti! Da mi je to što prije viđet! I zar ti skitači umiju govorit po naški, ovako čisto crnogorski, ka što je to pisano? Bože sačuvaj! Ne
bi im svaku treću razumio, — nagrdili bi ti, gospodaru, tvoje lijepe stihove!".52 Lipovac je, zatim, prema Matavulju, istakao da ne bi trebalo da Balkansku caricu — djelo knjaza Nikole I, izvede baš ko prvi naiđe, pa je predložio da to prisutni probaju, tu na licu mjesta. Tada su neke od prisutnih uglednih ličnosti počele čitati uloge iz Balkanske carice. Lipovac je počeo čitati ulogu Stanka, Jovan Pavlović ulogu Peruna, Tomaš Vukotic ulogu Deana.

Porodica Pavlović: Jovan i Mila sa djecom

       Knjaz će se kraće vrijeme protiviti da crnogorski velikodostojnici igraju u predstavi, da bi ipak pristao na prijedlog Jovana Pavlovića, da se Balkanska carica izvede u okviru Cetinjske čitaonice, jer, konačno, skoro svi prisutni su njeni članovi, a pozorišne predstave čine jednu od aktivnosti, predviđenu programom rada ove ustanove.

       Navodim opise Matavulja jer nemamo pouzdanijih podataka o formiranju Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice, ali i ovdje valja napomenuti da je Matavulj ovo pisao dvadesetak godina poslije događaja, oslanjajući se uglavnom na svoja sjećanja, pa su zato literarne vrijednosti često mnogo ispred faktografskih.

       „Balkanska carica", kao i druge predstave koje je priređivalo Dobrovoljno pozorišno društvo, izvedena je zimskih mjeseci 1884. godine, u još nedovršenoj, novoj kuci vojvode Maša Vrbice.

51. „Glas Crnogorca", ХII/1883, br. 50, str. 3.
52. S. Matavulj, op. cit., str. 198.

       Vojvoda Mašo Vrbica (1833-1898), komandir „crnogorskog topništva", junak iz mnogih ratova, do sukoba sa knjazom Nikolom I povodom rada Ekonomskog društva (1882-83) ministar unutrašnjih djela i član Državnog savjeta, kao veoma imućan čovjek, prije nego što će početi da zida novu, živio je u svojoj porodičnoj kući koja se nalazila u najvećoj (Katunskoj) ulici na Cetinju. U toj kući će vojvoda Vrbica primiti dr Bernarda Švarca (Bernhard Schwarz) koji je tokom aprila i maja 1881. godine putovao po Crnoj Gori, o čemu će držati predavanje i objaviti knjigu u Lajpcigu 1883. godine. Dr Švarc će zabilježiti o kući vojvode Vrbice: „Nedaleko od hotela u glavnoj ulici je mala čista kuća na jedan sprat", a o samom Vrbici ističe: „smatra se jednim od najbogatijih Crnogoraca (...) pripadaju mu rafinerije kod Starog Bara"53

Vojvoda Mašo Vrbica

       O vojvodi Mašu Vrbici, međutim, ni do danas, kako meritorno zaključuje akademik Dušan J. Martinović, naša istorijska nauka nije kazala mjerodavnu riječ.54

       Nova kuća vojvode Vrbice nalazi se nedaleko od ove u kojoj je sa porodicom živio, na početku ulice koja će nešto kasnije dobiti naziv po glasovitom crnogorskom junaku Baju Pivljaninu. Početkom 1884. godine ova zgrada je očigledno bila samo „stavljena pod krov", bez pregradnih zidova i tako činila veoma pogodan prostor za izvođenje pozorišnih predstava. U ovom prostoru (19,15m х 7,40m)55 i tek nešto većem od 140m2, pored bine i mjesta za glumce, na prvim predstavama „Balkanske carice", kako piše „Crnogorka", „stojalo je do dvjesta osoba", da bi dalje, u istom tekstu, o publici bilo rečeno: „ostali su van pozorišta na snijegu sretni bili ako mogu razabrati koju riječ od onoga što je predstavljeno".

       Prostor u novoj Vrbičinoj kuci adaptiran je za potrebe izvođenja predstava o trošku knjaza Nikole I. U knjigama Uprave Dvora, 13. februara upisan je trošak od 376,43 fiorina: „Podnesen račun g. Vuletića, odobren za isplatu, za učinjene troškove za pozorište u kući V. Vrbice, kao štice, postav, lampe sobne, gvožđurije, marangunima, koplja, lovoriku, trošak predstavljača itd".56

       Interesantna je i sudbina nove kuće vojvode Maša Vrbice. Nastavilo se sa izgradnjom početkom proljeća 1884. godine, pa su dobrovoljni glumci morali da prikazuju svoje predstave na otvorenom prostoru „ukraj Biljarde", da bi sljedeće, 1885. godine, „Glas Crnogorca" javio: „Carsko-Otomanski punomoćni ministar i vanredni poslanik Dževad-paša, preselio je ove neđelje poslanstvo u novu kuću g. Maša Vrbice koju je carsko-otomanska vlada otkupila od g. Vrbice. To je prvi slučaj u Crnoj Gori da strana država nabavlja nepokretnost, imanje za upotrebu svoga poslanstva na cetinjskom dvoru, prvi poslanički hotel u ovim krševima".57

53. Dr Bernhard Švarc, „Crna Gora: Cetinjski život (3)", „Zapisi", ХII/1939, knj. XXII, sv. 3, str. 162.
54. Dr Dušan J. Martinović, Portreti VI, Cetinje, 1997, str. 115.
55. Arhitekta Dragan Spasić, koji je radio na projektima za restauraciju ovog zdanja, za naše potrebe uradio je nacrt osnove nove kuće Vojvode Maša Vrbice — prostora u kome su izvodene predstave tokom zimskih mjeseci 1884. godine, pa je i ovo prilika da mu se zahvalimo na ljubaznosti.
56. DACG, DK-54, br. 4. (Interesantno je napomenuti da je 18. II, uz trošak od 6 fiorina, zabilježeno: „za 10 komada oblika za maškare").
57. „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 46, str. 3.


Nova kuća Maša Vrbice, crtež osnove

Fakultet dramskih umjetnosti, danas (nova kuća Maša Vrbice) - Foto B. Marcano

       Tako će nova Vojvodina kuća postati Tursko poslanstvo, do gubitka nezavisnosti Crne Gore poznata kao „Pašina kuća". Poslije Prvog svjetskog rata, do današnjih dana, mijenjala je namjene i funkcije, bila je obnavljana i renovirana, da bi danas ponovo bila vraćena glumcima na korišćenje. Sudbina je, reklo bi se, još jednom zatvorila pun krug. U toj zgradi se danas nalazi jedna od univerzitetskih jedinica — Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju. Zadržali smo se na opisu kuće vojvode Maša Vrbice i zbog toga što se u literaturi o predstavama iz 1884. godine, nerijetko mogu sresti nedovoljno precizni podaci o mjestu gdje su zapravo te predstave odigrane.

       Do kraja 1883. godine u crnogorskoj prijestonici sve će biti pripremljeno da sljedeća, 1884. godina, donese, kao rijetko koja, tako značajne događaje u oblasti kulture. Članovi tek fomiiranog Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice, pripremili su se da prikažu na sceni upravo napisanu dramu crnogorskog suverena. Pripremljen je i prostor za predstavljanje: mjesni stolari i drugi majstori izradili su binu i kulise, dio dekora i stolice pozajmljene su iz dvora, boljestojećih cetinjskih familija i kafana... Konačno, predstava je mogla da počne. Publika je sa nestrpljenjem očekivala trenutak, vec tako lijepo opisan u Gorskom vijencu:

„Dok se jedna podiže zavjesa,
trec'i dio od kuće otvori".

1884. - GODINA POZORIŠTA


       Pozorišna zavjesa će biti podignuta u crnogorskoj Prijestonici, na samom početku 1884. godine, po prvi put već 2. januara. U još nedovršenoj, ali za tu priliku naročito pripremljenoj, novoj kući vojvode Maša Vrbice na Cetinju prikazana je pozorišna predstava „Balkanska carica".

       Zadržimo se za trenutak na opštoj atmosferi u Crnoj Gori toga vremena, koju možda najbolje odslikava uvodnik prvog broja „Glasa Crnogorca" za 1884, gdje se za proteklu godinu kaže: „Godina je mira za nama — neobična stvar u Crnoj Gori. Šesta je to godina, kako je Bog svemogući udijelio Crnoj Gori najviši blagoslov svoj — vremena mira". Nastaju, dakle, opšti uslovi da se Crna Gora, kao država sa konačno međunarodno priznatim suverenitetom, više nego dvostruko uvećanom teritorijom, novim značajnim urbanim centrima (Podgorica, Nikšić, Bar, Ulcinj...), itd, snažno okrene potpunom vezivanju svoje egzistencije za rezultate ostvarene sopstvenim ekonomskim aktivnostima. I zaista, u skladu sa, uglavnom prepoznatim, mogućnostima znatno dinamičnijeg ekonomskog razvoja, pokreću se mnoge aktivnosti iz oblasti obrazovanja i kulture. Školska mreža narasta, kako po broju institucija, tako i po nivou obrazovanja koje te institucije pružaju. Kontinuirano se organizuje niz kulturno-umjetničkih manifestacija i otvaraju institucije i ustanove iz ovih oblasti, poklanja se pažnja naučnim istraživanjima i ekspedicijama, kao i promociji kulturnih vrijednosti, ali i ekonomskih potencijala, van Crne Gore. Često se pozivaju, radi zapošljavanja u Crnoj Gori, stručnjaci raznih profila iz inostranstva.

       Međutim, poratnim poletom ostvareni zamah u opštem razvoju crnogorskog društva na početku osamdesetih godina, biće, do kraja XIX vijeka, znatno usporavan, donekle djelovanjem spoljnjeg faktora, ali, i to poglavito, samim opstajanjem nedovoljno adaptibilnog, u suštini arhaičnog državnog sistema, kao i veoma sporim mijenjanjem odnosa među društvenim grupama i slojevima u Crnoj Gori.

       O pozorišnim predstavama pažljivi hroničar događaja u Crnoj Gori onoga vremena — „Glas Crnogorca", nije ništa javljao u svojim prvim brojevima. Te vijesti prepuštene su novom nedjeljniku, „listu za književnost i zabavu" — „Crnogorki", čiji će prvi broj biti objavljen na Cetinju 12. januara 1884. godine.58 U prva dva broja „Crnogorka" će donijeti, iz pera svog urednika Jovana Pavlovića, opširan prikaz tri prikazane predstave „Balkanske carice". O predstavama, koje su publici prikazane 2, 3. i 10. januara u „Crnogorki" se ističe: „Nije ovo prvi put što se daju pozorišne predstave na Cetinju. Bilo je toga već nekoliko puta do sada. Ali ovo je prvo dramsko djelo crnogorsko, koje je prvi put na crnogorskoj pozornici prešlo preko štica što svijet znače. Zato je ovo u nas pravi događaj. Valja ga dakle zabilježiti, a „Crnogorka" se ponosi, da to može učiniti na svojim skromnim stranicama".59

       Predstave „Balkanske carice" na Cetinju nijesu doživljavane samo kao prvorazredni kulturni događaj i početak kontinuiranog pozorišnog života, već i kao naznaka novih stremljenja i pravaca razvoja crnogorskog društva uopšte, što se naročito i ističe u „Crnogorki": „Mučno li bješe muzama Melpomeni i Taliji uspeti se uz Krstac i osvojiti za se jedno skromno mjestašce na polju Cetinjskom, gdje je do jako samo bog Marat neograničeno vladao! Ali vremena se mijenjaju. Hram Janusov stoji već od nekoliko godina zatvoren i u Crnoj Gori. A Crna je Gora ne samo 'junačno gnijezdo' nego i 'gaj pjevača' — kao što nam se lijepo kaže u istoj 'Balkanskoj carici'. Glas gusala pjesmu je rodio, pjesma je rasla snažno i bujno, dok nije dorasla do — prve drame, prve tragedije crnogorske do „Balkanske carice".

       Publika je bila oduševljena predstavom. Emotivno je učestvovala u događajima na sceni i burno prekidala predstavu frenetičnim aplauzima i usklicima oduševljenja, što sve pedantno bilježi kritičar „Crnogorke", da bi o samoj predstavi konstatovao: „Po sudu svijeh slušalaca, pa i najstrožijih ocjenjivača, kojima se ukus razvio na pozornicama petrograckim, bečkim i pariskim prestava je ispala, u cjelini uzevši, neočekivano dobro, neki vele upravo sjajno".60

58. List „Crnogorka", koji će u toku svog pojavljivanja: januar 1884. —jul 1885. godine (70 brojeva sa 588 stranica), sačuvati na svojim stranicama dragocjena svjedočanstva o pozorišnim predstavama, počeo je izlaziti na inicijativu Jovana Pavlovića, naravno uz podršku knjaza Nikole I, a u okviru Cetinjske čitaonice. Knjaz će za potrebe Čitaonice nabaviti štampariju, a „u vidu godišnje subvencije" listu „Crnogorka", isplatio je njenom uredniku Jovanu Pavloviću 300 fiorina za 1884. godinu, što je odgovaralo pretplati na 50 brojeva. (DACG, UD-884, Fas: 4, Om. septembar, br. 6.). Uredništvo „Crnogorke" se javno zahvalio Knjazu i snizilo godišnju pretplatu sa 6 na 4 fiorina („Crnogorka", 1/1884, br. 24, str. 1).
59. „'Balkanska carica'. Prvi put predstavljena na Cetinju 2. januara 1884", „Crnogorka", 1/1884, br. 1. str. 7. (str. 19). Pri pozivu na „Crnogorku" i „Glas Crnogorca" u 1884. godini, u zagradama ćemo navoditi i broj stranice u: L. Milunović, 1884 — godina pozorišta, Cetinje, 1992.
60. „Crnogorka", 1/1884, br. 1. str. 7. (str. 19 u 20).

       Najviše prostora u prikazima posvećeno je fabuli drame, karakteru glavnih lica i dramskom sukobu, ali bez ocjena samog teksta, jer je, kako se ističe, djelo još nedovršeno, čak je i za citate, napomenuto da su iznešeni po sjecanju, odnosno kako su zapamćeni na samoj predstavi.

Jovan Popović Lipovac

       Glumci, nosioci glavnijih muških uloga, su inače bili veoma istaknute ličnosti iz političkog i kulturno-prosvjetnog miljea u Crnoj Gori krajem XIX vijeka, dok su dvije ženske uloge povjerene učenicama Djevojačkog instituta carice Marije na Cetinju. Za ostvarene kreacije u „Balkanskoj carici" svi „prestavljači" su zavrijedili laskave komplimente, koje donosi tekuća periodika.

       Imena glumaca će, nešto kasnije, biti objavljena u novosadskom listu „Pozorište",61 koji je izdavalo Srpsko narodno pozorište. Ovaj će list, u rubrici „Pozorište", a pod naslovom „Dobrovoljno pozorišno društvo na Cetinju", objaviti plakat — „Pozorišnu objavu" za „Balkansku caricu", uz komentar: „Dobili smo uz poziv na predstave tog društva i dve pozorišne objave, koje ovde donosimo".

       Noseću mušku ulogu (negativac Stanko) igrao je Jovan Popović-Lipovac (1856-1919), rođen u Građanima, tada ađutant knjaza Nikole I, školovani ruski oficir, junak sa mnogih bojišta crnogorske i ruske vojske. Iz njegove bibliografije, koja je objavljena uz biografske podatke62 vidi se da je Lipovac pisao poeziju, prozu, književnu kritiku i istorijske rasprave. O Lipovčevim postignućima na sceni „Crnogorka", u prvom broju, donosi ocjenu: „G. Jov. Popović-Lipovac pokazao se potpuno dorastao svojoj neblagodarnoj ulozi. Na nekim mjestima bio je pravi virtuoz", ili dalje, „u tim trenutcima bio je g. Lipovac upravo klasičan".

       Najmanje riječi bilo je o ulozi kneza Peruna, što je i razumljivo jer je tu ulogu odigrao Jovan Pavlovic (1843-1892),63 autor ovih tekstova i urednik „Crnogorke", koji je u to vrijeme bio direktor Gimnazije i upravo pred imenovanjem za ministra prosvjete i crkvenih djela u Crnoj Gori. Iz istog razloga se u tekstovima o pozorišnim predstavama, u periodici neće govoriti ni o režiseru.

       O ulogama koje su odigrali Marko Petrović (1858-1930),64 knjažev rođak i ađutant, kao i Simo Matavulj (1852-1908), književnik, u to vrijeme profesor na Cetinju, u „Crnogorki" se kaže: „Ostale ličnosti u drami imaju podredne uloge, no ipak i u samim svojim podrednim ulogama sluge Stankove: Ivo (g. Marko Petrović) i Uglješa (g. Simo Matavulj) odlikovali su se na mnogim mjestima izvrsnim načinom predstavljanja".65

Marko Petrović

       Posebna pažnja posvećena je ulozi kneza Deana, koju je tumačio Tomaš Vukotić, rođen 1838. godine na Čevu.66 Vukotić poslije dužeg boravka u Srbiji67 dolazi u Crnu Goru 1879. godine. Početkom 1884. Vukotić je bio upravitelj varoši Cetinje. Pišući o ovoj ulozi kritičar „Crnogorke" neće skrivati emocije: „Dean je najsvjetlija muška ličnost u drami — pravi Crnogorac". Dalje u tekstu, poslije detaljnog opisa Deanove pogibije, kritičar ne propušta da navede stihove knjaza Nikole I — zakletvu, koju na sceni izgovaraju nad mrtvim knezom Deanom:
„Ko Crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran.
(Svi: Amin!)
Kom kamen ovi nije svet,
Da bude sramotan, proklet!
(Svi: Amin')" .68

61. „Pozorište" IХ/1884, br. 26. (6. III); str. 103.
62. Dr Dušan Martinović, Portreti, Cetinje, 1983, str. 147-157.
63. Dr Dušan Martinović, Radivoje Šuković, Jovan Pavlović — život i rad, Cetinje-Novi Sad, 1988.
64. Đoko Pejović, „Bibliografski podaci o prvim glumcima u Crnoj Gori", „Stvaranje", 1Х/1954, br. 7-8, str. 470. Vidi i: Simo Matavulj, Sabrana djela, Beograd 1956, (knj. VIII, Pisma) str. 304.
65. „Crnogorka", I/1884, br. 2, str. 19. (str. 28.)
66. Đoko Pejović, op. cit., str. 469; Dušan J. Martinović, Cetinjska čitaonica (1868-1915; 1928-1940) Gradska biblioteka „Njegoš" (1945-1998), Cetinje, 1998, str. 230.
67. Kako Vukotić u svojim sjećanjima ističe, u Srbiji je boravio od 1861. do 1879. godine. Sjećanja T. Vukotića na boravak u Crnoj Gori, od aprila 1879. do juna 1894. u stvari je politički pamflet sumnjive autentičnosti. Objavljen je poslije njegove smrti, u Banja Luci 1919. godine, i u nastavcima u „Slobodnoj misli" (ХIII/1934, br. 35-37, 39-45); nalazi se u Istorijskom institutu, Podgorica, (fas: 61).
68. „Crnogorka", I/1884, br. 2, str. 19. (str. 28).

       Sa puno pažnje i istančanim osjećanjem za osjetljivost svih aspekata dramskog doživljaja, u „Crnogorki" se govori o ženskim ulogama i njihovim protagonistkinjama.

       Za Sofiju Popović, učenicu Instituta (Danica, glavni ženski lik),69 se ističe: „Djevojčica od svojih 13 ili 14 godina, koja nikada nije vidjela pozorište niti ima i samog pojma o pozorišnoj predstavi, valjalo je da nam predoči na pozornici svu dubinu silne ljubavi i svu veličinu patriotičnoga žara. Mladost njena nalagala nam je da budemo spram nje indulgenti. Pa ipak, ostavljajući na stranu ljubavne efekte u kojima mlada predstavljačica nije mogla imati slobodnoga maha, moramo priznati da smo bili iznenađeni onom prirodnom vjernošću, kojom nam je g-đica Popovićeva u ulozi Daničinoj prikazivala pitomu, nježnu, čistu, i plemenitu djevičanstvenost".

       U istom tonu se o ovoj ženskoj ulozi zaključuje: „A opet g-đica Popovićeva zasvjedočila nam je sjajno od svoje strane do kog bi se stepena i naše domaće snage u vještini predstavljanja mogle razviti i izobraziti, kad bi imale za to zgodne prilike i majstorske pouke. No daće Bog!"70

       Adekvatna pažnja je posvećena i drugoj ženskoj ulozi, koju je odigrala takođe učenica Djevojačkog instituta sa Cetinja: „Daničina druga Marta (g-đica Marija Popovićeva) imala je podrednu ulogu, pa se ne može suditi pouzdano o glumačkom talentu njenom, ali se ipak na više mjesta opaža da raspolaže organom jakim, zvučnim i simpatičnim, i da u svojim kretnjama umije sebi dati dovoljno maha i slobode".71

       Na kraju prikaza u „Crnogorki", autor iznosi, smatrajući da će to biti od interesa za čitaoce, i druge detalje u vezi izvedene drame „Balkanska carica", koja je, kako smo već istakli, prikazana na Cetinju 2, 3. i 10. januara 1884. godine. Tako nam pozorišni kritičar „Crnogorke" značajno pomaže da danas steknemo potpuniju sliku o ovom, za Crnu Goru i njenu kulturu, veoma značajnom događaju: „Prva i druga predstava davana je besplatno, treća sa ulaznom cijenom u korist pozorišnog fonda Čitaonice cetinjske. Njihova Visočanstva Knjaz i Knjaginja sa Njegovom svjetlošču Knezom-Našljednikom i cijelom svijetlom porodicom kneževskom, prisustvovali su svjema trijem predstavama i blagoizvoljeli su počastvovati predstavljače znacima svog visokog dopadanja", a dalje se, o kostimimima i rekviziti, kaže: „Predstavljači su bili u sasvijem korektnom kostimu onoga doba: zelena dolama, s tokama na prsima i kalpakom na glavi, glavari pod sabljama, vojnici sa kopljima i štitovima u ruku, sluge momci sa sjekirama i buzdovanima. Danica i Marta u divnom i skupocjenon narodnom odijelu zetskom".72

Laza Kostić

       U ovoj, кrаćој verziji, „Balkanska carica" će biti prikazana na Cetinju po jednom 19. februara 1884. godine. „Glas Crnogorca" će zabilježiti da je i ovu predstavu pratio knjaz Nikola I. Posebno će se, međutim, u periodici naglasii da je predstavi „Balkanske carice" prisustvovao i „Velikobritanski zastupnik pri dvoru Njegovog Visočanstva Knjaza, g. Grin".73

69. Đ. Pejović, op. cit., str. 473.
70. „Cmogorka", 1/1884. br. 2, str. 19. (str. 27-28).
71. Ibidem (str. 28).
72. „Crnogorka", 1/1884, br. 2, str. 20. (str. 29).
73. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 9. str. 3. (str. 49).

       Opšte oduševljenje uspjehom predstava „Balkanske carice" nije učinilo da se Dobrovoljno pozorišno društvo Cetinjske čitaonice uspava na lovorikama. Naprotiv. Odmah se prišlo pripremanju nove predstave. Ovoga puta to je bila, ne slučajno izabrana, drama glasovitog književnika dr Laze Kostića — Maksim Crnojević. Izabrano je, dakle, djelo čija je radnja smještena u vrijeme i ambijent kao i Balkanska carica, i autor čiji je dolazak na duže vrijeme u Crnu Goru, knjaz Nikola I željno očekivao.

       O pripremi ove predstave javice čitaocima, vec početkom februara, „Glas Crnogorca", čime če se prekinuti ekskluzivan položaj lista „Crnogorka" da donosi vijesti o pozorišnoj djelatnosti u Crnoj Gori: „Čujemo da je ovd. dobrovoljno pozorišno društvo Čitaonice Cetinjske naumilo da predstavlja ovijeh mesojeđa 'Maksima Cmojevića', čuvenu tragediju našega glasovitog pjesnika Laza Kostica. Srećno da Bog da!"74

Novica Kovačević

       Na svojim stranicama, kroz naredna četiri broja, „Glas Crnogorca" će pedantno pratiti tok priprema i izvođenje predstave „Maksim Crnojević", koja će premijerno biti prikazana 14. II 1884. godine, a reprizirana četiri dana kasnije, 18. februara. O izvođenju ove tragedije Laze Kostića na Cetinju, javiće u dva navrata i list „Zastava".75

       U ranije pomenutom broju novosadskog lista „Pozorište", koji je datiran 6. marta, objavljen je plakat („pozorišna objava") i za ovu predstavu. „Pozorište" će na svojim stranicama, u dva broja, najaviti i prenijeti iz „Crnogorke" pozorišnu kritiku o uspjehu „Maksima Crnojevića".76

       Kako u „Maksimu Crnojeviću" ima mnogo više lica nego u „Balkanskoj carici", to ćemo se, zahvaljujuci objavljenom afišu („pozorišnoj objavi"), sresti sa novim imenima članova Dobrovoljnog pozorišnog društva na Cetinju.
Tako se, uz vec pomenute „predstavljače" iz „Balkanske carice", sada po prvi put u ovoj funkciji javljaju cetinjski profesori i učitelji: Novica Kovačevic77
— Miloš Obrenbegović, Božo Novaković78 — Prva obrazina, Marko Leković
— Ilija Liković, Simo Martinovič — Nenad Bojmir.

       U fondovima Državnog arhiva Crne Gore čuvaju se zahtjevi Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, preko kojih su iz Ministarstva finansija dobijena sredstva za isplatu zarada prosvjetnih radnika na Cetinju toga vremena, pa smo u prilici da pružimo na uvid javnosti ovaj zaista jedinstveni „platni spisak":

„Preuzvišenome Ministarstvu finansija

U Mjesto Ištu se sljedec'e plate za mjesec Januar

1. Božo Novaković ...................................................... f. 120.71
2. Ilija Beara ............................................................... f. 120.71
3. Živko Dragović ........................................................ f. 79.17
4. Simo Matavulj ......................................................... f. 79.17
5. Jovan Ljepava ......................................................... f. 79.17
6. Marko Dragović ....................................................... f. 69.26
7. Jovan Mašanović ...................................................... f. 39.58
8. Simo Martinović ....................................................... f. 39.58
9.Marko Leković .......................................................... f. 39.58
10.Nikola Čavlović ....................................................... f. 39.58
11.Jelena Vickovića ...................................................... f. 39.58
12.Nešo Zeković ......................................................... f. 39.58
13.Jovan Vujanović ..................................................... f. 29.68
Za trošak učitelju Lekoviću ........................................... f. 23.92
                                          U sve: ............................... 839.27

a.v. f. 839.27

Cetinje 1 februara 1884                                       Za Ministra prosvjete

                                                 M.P.                     Marko Dragović" 79

74. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 6, str. 3. (str. 30).
75. Novak R. Miljanić, „Saradnja Crnogoraca u listu 'Zastava' u periodu 1866-1885. godine (I dio)", „Bibliografski vjesnik", ХIII/1984, br. 3, str. 235, bibl. jed.: 651 i 654.
76. „Pozorište", IX/1884, br. 17, str. 59; Ibidem, br. 19, str. 75.
77. Dr Dušan J. Martinović, Portreti IV, Cetinje, 1991, str. 117-137.
78. Dr Niko S. Martinović, Razvitak štampe i štamparstva u Crnoj Gori 1483-1945, Beograd, 1965, str. 227.
79. DACG, MPICD, Fas: 1. Om: 1884/II, br. 55. Kako sve novčane iznose navodimo u fiorinima (obračunska jedinica u Crnoj Gori do uvođenja krune, odnosno perpera u prvoj deceniji XX vijeka), radi mogućih poređenja ukazaćemo na kretanje vrijednosti, izražene u fiorinima, za zlatni novac u apoenima od 20 francuskih franaka i apoenima u zlatu novčanih jedinica drugih država iste vrijednosti (u Crnoj Gori poznati pod zajedničkim nazivom — napoleon), koji se danas u slobodnoj prodaji može nabaviti za nešto više od 100 njemačkih maraka, uzimajući u obzir samo vrijednost zlata, dakle bez numizmatičke vrijednosti. U periodu 1884-1888. godine, 1 napoleon se mijenjao za 9,50 do 10 fiorina. Evo kako se njegova vrijednost kretala po godinama. Početkom 1884. godine 1 napoleon se mijenjao za 9,50 fiorina, da bi u drugoj polovini godine, do 26. IV 1885. godine, vrijedio 9,60, a poslije tog datuma mijenjan je za 9,835, odnosno 9,80, kolika je njegova vrijednost bila i tokom 1886. godine. U 1887. godini napoleon je mijenjan za 9,96 (dostizao je krajem godine do 10,1 fiorina), da bi, od 1. IX 1888. godine, vrijedio 9 fiorina i 72 novčića. Vrijednosti se nijesu izražavale samo u zlatnom novcu, (najčešće napoleon, ali i drugo) već i u srebrnom — talijeri i cvancike. Koristio se i izraz „talijera u cvancike". Talijer (obračunski) je imao 6 cvancika, a računat je 2,04 fiorina (1 cvancik = 0,34 fiorina).

       Ovdje treba napomenuti da su plate tada utvrđivane u zlatnoj ili srebrnoj moneti (napoleoni, dukati ili taliri), a obračunavane u fiorinima austrijske vrijednosti. Obračun je vršen prema bečkom kursu. Tako je, na primjer, za decembar 1883. godine, Jovanu Pavloviću plata od 25 dukata obračunavana kao 137,535 fiorina austrijske vrijednosti.

       U predstavi „Maksim Crnojević" igrali su, pored profesora i učitelja, ađutanata i rođaka knjaza Nikole I, činovnici raznih ministarstava, ali i zapaženiji hotelijeri i trgovci druge polovine XIX vijeka, Nikola Brzuta — Druga obrazina i Vaso Piper (Milunović)80 — Milić Šeremetović.

Božo Novaković

       Posebno treba skrenuti pažnju na Špira Ognjenovica (Dužde od Mletaka) i Radoja Roganovića (Radoje Crnogorac), veoma zapažene ličnosti kada su u pitaju kulturna pregnuća krajem XIX vijeka na Cetinju i Crnoj Gori. Špiro Ognjenović (1842-1914),81 sekretar u Ministarstvu finansija Crne Gore, došao je na Cetinje iz Kotora 1881. godine, kao već afirmisani kulturni djelatnik u Društvu „Jedinstvo". Vodio je horove i bavio se komponovanjem. Pokušao je da uglazbi i pojedine djelove Balkanske carice.

       Radoje Roganović (1851-1899),82 učitelj, zapošljen u Ministarstvu finansija, bio je plodan pjesnik autor dvije drame. Njegova bibliografija sadrži рrеko 200 objavljenih ostvarenja u stihu i dramska djela Carev Laz i Boj na Trnjine.

Vaso Piper (Milunović)

       Roganović ce u „Crnogorki" dobiti laskavu ocjene za odigranu ulogu u „Maksimu Crnojeviću": „Mislimo da se Radoje Crnogorac ne može bolje odigrati nego što ga je odigrao g. Roganovic", i dalje: „U toj ulozi on bi mogao biti učitelj svijema glumcima u Novom Sadu, Biogradu, Zagrebu. Razumije se da je skoro iza svake riječi pljeskanjem pozdravljen".83

Radoje Roganović

       Najviše komplimenata za ostvarenja na sceni, u predstavi „Maksim Crnojević", urednik „Crnogorke" će dati nosiocu glave uloge (Maksim), Blažu Petroviću (1854-1917), knjaževom rođaku i ađutantu.84 Njegovoj kreaciji je posvećen gotovo čitav prvi od dva dijela prikaza predstave. Ovdje autor ne štedi komplimente: „na g. Blažu Petroviću vidjelo se da je skroz pronikao u svoju ulogu. On vlada njom kao savršeni virtuoz. On umije da dade potpuno prirodnoga izraza afektima potresene duše"; i dalje: „Mi smo gledali u ulozi 'Maksimovoj' prve vještake na pozornicama srpskim, gledali smo više puta pokojnoga Lazu Telečkog, Branija i Ružića. To su pripoznati, izučeni rutinisani glumci. G. Blažo Petrović nebi se nimalo postidio pred njima u ulozi Maksimovoj i mogao bi je predstavljati ma pred kojom publikom s najvišim uspjehom".

Blažo Petrović

       U prikazu se dalje konstatuje da će se tragedija „Maksim Crnojević" sigurno još više puta prikazivati na Cetinju: „bilo naše pozorišno društvo, bilo da drugo koje pozorišno društvo ovdje dođe" i zaključuje: „ali iza predstave g. Blaža Petrovića, ne bi bilo nikome lasno uzeti na sebe ulogu Maksimovu 'Mučna bi to bila studija'".85

80. Đoko Pejović, „Biografski podaci o prvim glumcima u Crnoj Gori", „Stvaranje", IX/1954, br. 7-8, str. 473. Vidi: Dr Dušan J. Martinović, Cetinjska čitaonica (1868-1915; 1928-1940) Gradska biblioteka „Njegoš" (1945-1998), Cetinje, 1998, str. 76, 77, 214.
81. Đoko Pejović, „Biografski podaci o prvim glumcima u Cmoj Gori", „Stvaranje", IX/1954, br. 7-8, str.470.
82. Dr Dušan J. Martinović, Portreti IV, Cetinje, 1991, str. 100-117.
83. „Crnogorka" 1/1884, br. 14, str. 119. (str. 34-35).
84. Đoko Pejović, Ibidem — Simo Matavulj, Sabrana djela, knj. VIII, str. 435.
85. „Crnogorka", 1/1884, br. 7, str. 60. (str. 32).

       Ženske role su takođe dobro odigrane. Najviše pažnje posveceno je, naravno, Mili Pavlović (1860-1923),86 ženi Jovana Pavlovića, koja je igrala Majku Jevrosimu: „na gospođi Pavlovićki vidjelo se da je dobro proučila svoju ulogu, a da opet raspolaže dovoljnim glumačkim talentom, pa joj je zato i pošlo za rukom da sebe takoreći cijelu unese u tragični položaj Jevrosime", da bi se na kraju zaključilo: „burno pjeskanje i izazivanje u dva puta bješe gđi. Pavlovicki zasluženo priznanje za ulogu zaisto valjano odigranu". Valja napomenuti da su i djeca Jovana i Mile Pavlovic ostavila znatnog traga u kulturnom miljeu Crne Gore s kraja XIX i početka XX vijeka.87

       Pažnju kritičara i pohvale zavrijedile su i druge dvije protagonistkinje ženskih likova. O njihovim rezultatima postignutim na sceni, u pomenutom tekstu „Crnogorke" piše: „Od gospođica Gorde Vukotićeve88 (Anđelija) i Marije Peroviceve (Fileta) niko nije mogao očekivati da će za tako kratko vrijeme toliki napredak učiniti. Valja znati da im je ovo prvo pozorište što su ga vidjele, pa su ipak trudom svojim i vanrednom pažnjom dotjerale dotle, da su na opšte zadovoljstvo odigrale onako teške uloge, kao što je Anđelijina i Filetina. Evala im!"89

       U predstavi „Maksim Crnojević" su, pored Jovana Pavlovića (Ivo Crnojevic) i Nika Tatara90 (Dorđe), koje pominje „Crnogorka", prema afišu objavljenom u već pomenutom broju „Pozorišta", igrali i: Špiro Popović — kapetan Jovan, Milo Martinović — Đuro Kujundžić i Đuro Cerović— Vinonoša.

       U tekućoj periodici neće izostati ni opšta ocjena predstave „Maksim Crnojević", koja je publici u crnogorskoj prijestonici prikazana dva puta tokom februara 1884. godine. Uz „mnogobrojni narod" zabilježeno je prisustvo obijema predstavama i knjaza Nikole I. Pažnja je, u „Crnogorki", posvećena i reakcijama publike: „Prestavljači su više puta izazivani burnim pljeskanjem, da im se izrazi najviše priznanje".

Niko Tatar

       Dok se govori o uspjehu predstave, u kritikama će posebno biti naglašeno da se Dobrovoljno pozorišno društvo Cetinjske čitaonice prihvatilo veoma složenog i teškog zadatka birajuci za prikazivanje baš dramu Maksim Crnojević, pa je time postignuti uspjeh ocijenjen kao mnogo značajniji. Na kraju pomenute kritike se zaključuje o pozorišnom društvu: „Ono je izdržalo svoje glumačko krštenje
baš u predstavi tako teškoga komada kao što je 'Maksim Crnojević'. Pa ne samo to, nego se ispelo na visinu prave umjetničke glume, na veliko, a razumije se i najprijatnije iznenađenje svijeh koji su bili srećni da prisustvuju ovoj predstavi".91

       Kulturne aktivnosti na Cetinju i uspjesi pozorišnog društva posebno, nijesu ostale bez odjeka u drugim krajevima Crne Gore. Baš kao što je napisao Petar II:

„Kako puška pukne na Cetinje,
grohota će biti na sve strane".

       Pažnji hroničara u periodici neće izmaći da je i u Nikšiću upravo formirano Dobrovoljno pozorišno društvo, te da je tamo, 16. i 17. februara, prikazana „sa sjajnim uspjehom, a uz mnogobrojnu posjetu naroda" tragedija u pet činova „Slobodarka" od Manojla Jov. Dorđevića-Prizrenca. „Pozorišni virus" je očigledno u Crnoj Gori brzo uzimao maha. Sa neskrivenim oduševljenjem u „Glasu Crnogorca" se ističe: „Nikšićani sustopice za Cetinjanima! Ne dadu im baš da se sami kite lovorikama! Tako i treba (...) Srećno da Bog da!"92

       Poslije prve predstave „Maksima Crnojevića" na Cetinju, poslat je pozdravni telegram autoru drame dr Lazi Kostiću, koji će, već sredinom iste godine, na duže vrijeme doći na Cetinje, odazivajuči se tako pozivu knjaza Nikole I.93 Knjaz je želio da na duže vrijeme vidi na Cetinju i J. Jovanovića-Zmaja, pa su u tom pravcu i pokretane inicijative. Sigumo da ova Knjaževa želja nije ostala bez odraza i na repertoar Dobrovoljnog pozorišnog društva. Naime, poslije uspjelog prikazivanja „Maksima Crnojevica", Pozorišno društvo se prihvatilo pripremanja dvije šaljive jednočinke: „Pola vina pola vode", od tada veoma popularnog Koste Trifkovića i „Šaran" od Jovana Jovanovića-Zmaja. U „Šaranu" je Zmaj radnju vezao za Futog (mjesto u Vojvodini), pa je interesantno napomenuti zapažanje P. A. Rovinskog, koji tvrdi da je anegdotu, upotrijebljenu kao osnovu za fabulu ove jednočinke, čuo i u Crnoj Gori, kao i to da sličnu priču imaju i Ukrajinci.

86. Dr Dušan J. Martinović, Portreti IV, Cetinje, 1991, str. 157.
87. Luka Milunović, „Milan J. Pavlović (1876-1915)", „Bibliografski vjesnik" XXV/1996, br. 3, str. 79-85.
88. Đ. Pejović, „Biografski podaci o prvim glumcima u Crnoj Gori", „Stvaranje", IX/1954, br. 7-8, str. 471.
89. „Crnogorka", I/1884, br. 14, str. 119. (str. 35).
90. Đ. Pejović, op. cit., str. 472.
91. „Crnogorka", I/1884, br. 7. str. 60. (str. 31).
92. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 8, str. 3. (str. 48).
93. Iz računa koji je Uprava Dvora platila Vuku Vuletiću, vidi se da je L. Kostić boravio u Velikoj Lokandi („Grand hotelu") od 20. VI do 26. VIII 1884. godine, dok je „kao platu" za period od 1. VI do 30. XI 1884. godine, primio 750 fiorina. Naravno, treba znati da ovo nije bio jedini osnov po kojemu je finansiran Kostić u toku svog boravka u Crnoj Gori. /DACG, UD-DK 59, jun (8. VI), br. 12.; DACG, UD 1884, Fas: 4, Om: Х-84, br. 3/.

       Najavu premijera ovih predstava donijeće, početkom marta, „Glas Crnogorca", uz napomenu da će biti izvedene sljedeće nedjelje, ako se Pozorišno društvo „dotle spremi".

       Jednočinke Trifkovića i Zmaja biće prikazane na Cetinju, u istoj seansi, jedna poslije druge, dva puta (11. i 18. marta 1884. godine), na privremenoj pozornici, u novoj kući vojvode Maša Vrbice. U Trifkovićevoj jednočinki uloge su tumačili: J. S. Martinović — Marija Petrović, udovica; Marija Perovic-Sofka, njena sobarica; Novica Kovačević — Laza Popovic i Simo Martinović — Jovan, sluga. U Zmajevom „Šaranu" uloge su tumačili: Novica Kovačević — Panta Dinarić; Mila Pavlović — Ana, njegova žena; Gorde Vukotić — Savka, komšinica; Niko Tatar — Stanko, sin Pantin; Radoje Roganovič — Seoski knez; Vaso Piper (Milunović) — Jedan komšija i Nikola Brzuta — Jedan seljak. Reditelj obje jednočinke je bio Jovan Pavlovič.

       O predstavama se u periodici, pored napomene da je publika „zastupljena bila lijepim brojem građanstva", ističe i to da su prisutni bili „Nj. Svjetlost Našljednik sa gospođom Stanom majkom Nj. V", ali i da su u „ložama" bili viđeni strani zastupnici — ruski, turski, austrijski, kao i naši visoki činovnici.

       Iste glumačke snage koje su pripremale i ove predstave, ponovo će, kroz objavljene kritike u periodici, uz opšte simpatije, dobiti i laskave ocjene. Ipak, treba reći da su se posebno istakli Mila Pavlović, Novica Kovačević i Niko Tatar, ulogama u „Šaranu", a Simo Martinović ulogom u „Pola vina pola vode". Posebno je skrenuta pažnja na uspjehe gospođica Vukotić i Perović, uz čije je pohvale izrečena zahvalnost i njihovoj nastavnici Jeleni Vicković „koja nije požalila truda da ove dvije njene učenice dođu do ovakvoga uspjeha". O samim predstavama, u „Crnogorki" se konstatuje: „Uspjeh naših početnika — diletanata — prevazišo je svako očekivanje. Ova predstava nadmašila je znatno prve. Izmjene ka boljemu i dopuna primijetila se kod sviju lica".94

       Predstave „Pola vina pola vode" i „Šaran", izvedene su te 1884. godine još jednom, 23. aprila, na Đurđevdan, slavu dinastije Petrović. Međutim, ovoga puta ne više u novoj kući vojvode Vrbice, već, kako će „Crnogorka" objaviti: „Predstavljalo se prvi put ovoga ljeta u areni ukraj biljarde, koja je na brzu ruku udešena".

       Ovom je predstavom, za Dobrovoljno pozorišno društvo, završena na Cetinju pozorišna sezona 1884. godine. Članovi Društva će se ponovo naći na okupu tek krajem godine, radi pripreme nove, znatno proširene. verzije „Balkanske carice", koju će premijerno prikazati u Podgorici, baš 31. decembra, u okviru svečanog dočeka nove 1885. godine. Svojim pregnućima članovi pozorišnog drustva su, kako se ističe u štampi, ipak uspjeli „dostaviti obitaocima naše malene prestonice, siromašne u raznovrsnim upečatcima velikosvjetske varoši, zdravu pouku i korisnu zabavu".

       Pozorišna publika na Cetinju, koja se, iako po pozorišnom iskustvu veoma različita, ipak počela formirati, neće ostati bez pozorišnih doživljaja. Na Cetinju, sredinom 1884. godine, gostuje pozorišna trupa Đoke K. Protića, da bi na uređenoj sceni „u dvoiištu ukraj biljarde" publici ponudila svoj repertoar. U drugoj polovini XIX vijeka veoma poznat glumac, reditelj i vođa putujućih pozorišnih družina, Dorđije Protić, rođen je u Bjelovaru 1855. godine. Prvi put nastupa na sceni 1873. u grupi Laza Popovića. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon rasformiranja Popovićeve trupe, pristupa društvu Fotija Iličića, koji će Protiću predati svoju trupu 1877. gocline. Protić će sa svojoin putujućom pozorišnom družinom nastupati punih 36 godina, kad se povlači u mirovinu.95

       Protić je sa svojim pozorišnim društvom stigao na Cetinje 13. juna 1884. godine, o čemu odmah javlja „Glas Crnogorca", najavljujući i prvu predstavu, koja će biti izvedena u nedjelju 17. juna, u povodu rođendana prijestolonasljednika Danila. Poseban kuriozitet predstavlja to što je „Glas Crnogorca", uz najavu, objavio i afiš za ovu predstavu. Tako je, po prvi put, pozorišni plakat-afiš, ili, kao se tada zvao, „Pozorišna objava", objavljen u crnogorskoj periodici.

94. „Crnogorka", I/1884, br. 10, str. 84. (str. 32).
95. St. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, knj. III, Zagreb, 1928, str. 595. Vidi napomenu u lusnoti 39.

       Uz skretanje pažnje čitaocima na pozorišnu objavu, o samom Protićevom pozorišnom društvu u „Glasu Crnogorca" se ističe: „Društvo g. Protića, dajuči predstave po Hrvatskoj i Slavoniji, došlo je u našu sredinu s lijepim glasom, pa se možemo nadati da će taj lijepi glas i kod nas opravdati, te svojom revnošću i držanjem potruditi se da ga još više učvrsti i raširi".96

       Kako smo i do sada isticali, u Crnoj Gori onoga vremena, godišnjice porodičnih događaja u dinastiji Petrovic-Njegoš (slave, rođendani, imendani, godišnjice i sl.) obično su bili povod da se, pored protokolarnog dijela proslave, organizuju i manifestacije sa kulturno-umjetničkim sadržajima. Tako će 1884. godine u proslavi rođendana prijestolonasljednika Danila uzeti učešča i pozorišno društvo Đoke Protića.97

       Protićeva pozorišna trupa će na Cetinju boraviti od 13. juna do 10. jula 1884. godine i cetinjskoj publici prikazati 17 dramskih djela. Evo predstava koje je publika u crnogorskoj prijestonici mogla da vidi toga ljeta:
Nedjelja, 17. jula: „Zidanje Ravanice", melodrama u 3 čina sa pjevanjem od A. Nikolica. Ponedjeljak, 18. juna: „Don Cezar od Bazana", drama u 5 činova, Dimanoar. Srijeda, 20. juna: „Šolja teja", vesela igra u jednom činu; „Caričin sužnik", vesela igra u 2 čina. Četvrtak, 21. juna: „Ej ljudi što se ne ženite", šaljiva slika iz svakidašnjeg života u 4 čina, po njemačkom „O diese Manner" od Julija Rozena. Subota, 23. juna: „Spletka i ljubav", građanska žalosna igra od Šilera. Nedjelja, 24. juna: „Cigani", pozorišna igra u 3 čina od E. Sigligetija. Utorak, 26. juna: „Jezuita i njegov pitomac", šaljiva igra u 4 čina od A. Šrajbera. Četvrtak, 28. juna: „Mejrima" od Matije Bana. Petak, 29. juna: „Boj na Kosovu ili propast Srpskog carstva" od dr Jovana Subotica. Subota, 30. juna: „Čizmar kao vampir", pozorišna igra u 3 čina, J. Sigeti. Nedjelja, 1. jula: „Prkos"; „Lijek protiv punica" šala irjednom činu. Ponedjeljak, 2. jula: „Lukrecija Borđija". Četvrtak, 5. jula: „Pariski koloter". Subota, 7. jula: „Belijalova kci", Rudolf Knajzl. Nedjelja, 8 jula: „Bibliotekar", šaljiva igra u 4 čina, Gustav Mozer.

       Pozorišni kritičar „Crnogorke", čija ce zapažanja u potpunosti prenositi „Glas Crnogorca", nije stigao da kod svih predstava posveti punu pažnju ostvarenjima na sceni Protićevog društva. Ipak, u analizama dometa, kroz prvi polovinu prikazanog repertoara, loše su prošle predstave „Zidanje Ravanice' i „Ej ljudi što se ne ženite". Za „Zidanje Ravanice" se kaže da je ovaj star pozorišni komad imao smisla „dok je pozorištu bio zadatak da u 'nespasenijema' krajevima Srpstva budi i uzdržava srpsku svijest pomoću istorijskih tablova" kao i to da je „s gledišta dramske vještine komad ravan nuli. U njemi nema ništa sto treba drami. Zbog toga i predstava nije mogla ni najmanje zadovoljiti publiku"98 Na primjeru prerađenog njemačkog komada „Ej ljudi što se ne ženite", ukazuje se da je mnogo bolje samo prevoditi strana dramska djela, ne mijenjajući tekst kada za to nema adekvatnog oslonca. Poslije niza iskričavih opaski o ovoj predstavi, kritičar zaključuje: „Zato ostavimo se opšteg posrbljavanja, no kad mora biti prevedimo, te ne obmanjujmo gledaoce kao da se to može i u nas svaki dan dogoditi".99

       Mnogo su bolje, kod ovog kritičara, prošle druge predstave Protićevog društva. To se naročito odnosi na predstave „Don Cezar od Bazana" i „Spletka i ljubav". Kod ovih predstava se ističe opšti uspjeh kao i kreacije pojedinih glumaca. Posebno se uspješnošću izdvajaju gospodin i gospođa Todosijević, gospođa Protić, te gospoda Bošnjaković i Bakalović, dok je gospođica Perisova zavrijedila zaista veoma laskave ocjene i komplimente.

96. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 25, str. 4. (str. 80).
97. Evo kako je štampa izvijestila sa ove proslave: „Cetinje, 23. Juna. — U prošlu nedjelju svečano je proslavljen na Cetinju rodendan Njegove Svjetlosti Knjaza-Našljednika, koji je toga dana navršio svoju trinaestu godinu. Varoš naša bila je još u oči toga dana iskićena zastavama, a u veče osvijetljena na sve strane. Građani naše varoši priredili su tu večer na poljani niže varoši večeru na kojoj su se nazdravljale oduševljene zdravice. Poslije večere uždile su se baklje, te je bakljada uz pjesmu i popijevku išla pred svijetli dvor, gdje je Nj. Svjetlost Knjaz-Našljednik gromoglasnim usklicima pozdravljen. Po što su učenici osnovnijeh škola odpjevali crnogorsku himnu i još jednu patriocku pjesmu, bakljada pođe od svijetlog dvora kroz varoš pjevajući, za tijem se baklje pogase, a druge su vatre poslije toga metane. Narod se veselio dugo pod noć. Sjutra dan služena je služba božija u ovd. sv. obitelji pod činodejstvom preč. g. prota Kapičića, a prisustvovali su Njihova Visočanstva Knjaz i Knjaginja sa svijetlim članovima visokoga vladajućeg doma, državni savjetnici, i ministri, članovi diplomackog tijela, viši i niži činovnici i mnogobrojni narod. Poslije službe je držano 'blagodarenje sa mnogodenstvijem'. Kako na službi tako i na blagodarenju pojala je pozorišna družina g. Đ. K. Protića pod upravom svoga korovoda g. Bošnjakovića notalno pojanje u koru po kompoziciji Stankovićevoj sa dovoljnim uspjehom. Iz crkve se išlo u svijetli dvor na čestitanje. Isti dan na večer, posljie pozorišne predstave, davana je u svijetlom dvoru večernja zabava, koja je tekla u najvišem raspoloženju, jer su prisutni gosti, koji su imali osobitu čast da budu pozvani na ovu zabavu, bili upravo očarani snishodljivom ljubaznošću visokijeh domaćina" — „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 26, str. 4. (str. 82).
98. (Jovan Pavlović), „Srpsko pozorište na Cetinju", „Crnogorka". I/1884, br. 22, str. 192 (str. 37). — „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 26, str. 4. (str. 83).
99. (Jovan Pavlović), „Srpsko pozorište na Cetinju", „Crnogorka", I/1884, br. 23, str. 199-200. (str. 41). — „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 27, str. 3-4. (str. 86, vidi: 39-43).

       Iz Protićeva ansambla pomenućemo još i gospođicu Mojićevu koja je, kako ostaje zabilježeno u dvorskim knjigama, za dar učinjen Prijestolonasljedniku, od knjeginje Milene, kao uzdarje, dobila 100 fiorina. Pored ovog iznosa Protiću je, po nalogu knjaza Nikole I, sekretar u Ministarstvu finansija Špiro Ognjenović, 2. jula isplatio sumu od 400 fiorina, koja je očigledno bila ranije dogovorena.100

       O pozorišnim predstavama koje su na Cetinju prikazane u prvoj polovini 1884. godine, kao i o gostovanju Protićeve družine, pored crnogorske, javljaće svojim čitaocima i druga periodika. Tako će „Pozorište", pored dvije pozorišne objave koje smo već pomenuli, kroz više svojih brojeva izvještavati o predstavama na Cetinju, najčešće, doduše, prenoseći pisanje „Crnogorke" ili „Glasa Crnogorca". O pozorišnim dešavanjima na Cetinju svoje čitaoce obavještavala je i novosadska „Zastava".

       No, djelatnost vrijednih članova Čitaonice cetinjske i drugih kulturnih poslenika na Cetinju ne iscrpljuje se, tokom 1884. godine, samo u pripremanju i izvođenju pozorišnih predstava.

       Krajem februara 1884. godine, četiri stotine godina poslije izgradnje manastira Crnojevića na Cetinju, u kojemu će nešto kasnije biti smještena i prva štamparija na Balkanu, „Glas Crnogorca" javlja da je Društvo Cetinjske čitaonice naumilo da sebi zida naročitu kuću, u kojoj će biti mjesta za pozorište, biblioteku i muzej. Već u sljedećem broju ovog glasila, Glavni odbor Cetinjske čitaonice, na čelu sa svojim predsjednikom Jovanom Pavlovićem, objavljuje apel o prikupljanju pomoći za izgradnju Zetskoga doma i uz apel spisak prvih donatora. U istom broju „Glasa Crnogorca", na prvoj strani, u uvodniku, poslije šire eksplikacije značaja rada i djelovanja čitaoničkih društava na edukaciji i uzdizanju opšte kulture stanovništva, Pavel Apolonovič Rovinski, sugestivno zaključuje: „Ovu plemenitu i korisnu za sav narod zadaću stavilo je sebi Društvo cetinjske čitaonice. Održavši se 6 godina i iscrpivši sva svoja sredstva, ono se sada obraća za pomoć na sav narod i njegova vladaoca. Vladaoc svojim odobrenjem i t.d. već je izrekao svoju presudu; cetinjsko građanstvo i činovništvo prihvatilo je to najtoplije; ostaje da se izrazi i narod po unutrašnjosti Crne Gore".101

       Tokom 1884. godine formiran je Glavni odbor koji će, u „Glasu Crnogorca" pod naslovom „Braćo Crnogorci", objaviti dva vrlo opširna apela-proglasa o podizanju Zetskog doma.102 Prvi proglas objavljen je početkom marta na gotovo čitavoj četvrtoj stranici „Glasa Crnogorca" (cca 48 х 33 cm). U ovom proglasu se, poslije opširnog opisa zadataka Čitaonice, njihovog značaja i postignutih rezultata od obnavljanja rada, 1879. godine, posebno ističu uspjesi postignuti prikazivanjem pozorišnih predstava i naročito ukazuje na neophodnost podizanja zdanja kakvo treba da bude Zetski dom. Proglasom se, u skladu sa zaključcima Skupštine Čitaonice od 23. februara, pozivaju svi da, koliko im god mogućnosti dozvoljavaju, pomognu izgradnju i naglašava: „Počem 'Zetski dom' ne može i ne smije biti svojina nikakvog privatnog društva, nego cijelog crnogorskog naroda, za to je pravo da ga narod i podigne. 'Zetski dom' biće 'prvi istočnik', iz kojeg će moći crpsti duhovnu piću svaki Crnogorac, koji bude težio za svestranim razvitkom uma i srca, za to se društvo uzda, da njegov glas neće ostati 'glas onoga što vapije u pustinji' nego da će naići toploga odziva u grudima svakojeg svjesnog Crnogorca".

       Drugi proglas, objavljen 9. septembra takođe na četvrtoj stranici „Glasa Crnogorca", nešto je manjeg obima od prvog, ali slične sadržine. U njemu su istaknuti značajni i široki odzivi na prvi apel, kao i ponovljeni pozivi na prikupljanje priloga za podizanje Zetskog doma, da bi se na kraju zaključilo: „Pritecite ponovo sa svojim dobrovoljnim darovima k oltaru ovoga hrama, u kojem hoćemo da se uždi luč prosvjete, koja će jasnom svjetlošću svojom da rasvijetli Crnu Goru, koja će blagom toplinom svojom da razgrije i uznese srca svijeh nas".

       Uz proglas Glavnog odbora, u istom septembarskom broju „Glasa Crnogorca", ali na prvoj strani, u uvodniku, opširno se ukazuje na godišnjicu кruрnih događaja vezanih za dinastiju Crnojević, kao i na jubileje knjaza Nikole I i događaje iz vremena njegove vladavine. Uvodničar zaključuje da godišnjice svih tih krupnih događaja, koje padaju tokom 1884. i 1885. godine, valja dostojno obilježiti, pa za jedan od tih datuma ističe: „Mi ćemo ga, ako Bog da, proslaviti dogodine u 'Zetskom domu', koji ponosito diže glavu, na ravnome polju Cetinjskom, u četiristoljetnoj prijestonici crnogorskoj, na pogledu visokom Lovćenu i svetoj zadužbini Iva Crnojevica".

100. DACG, UD-DK-54, (2. VII), br. 4. / DACG, UD, Fas.: 4. Om: VII-84, br. 5.
101. R. (Pavel A. Rovinski), „Cetinje, 3. marta", „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 10, str. 1.
(str. 50).
102. „Braćo Crnogorci!", „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 10, str. 4. — „Braćo Crnogorci", „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 37, str. 4. (str. 50-54 i 96-99).

       Svakako treba pomenuti i potpisnike ovih proglasa, članove Glavnog odbora koji je formirala Cetinjska čitaonica, konačno i zbog toga što se radi o ličnostima zaslužnim za ukupni razvoj crnogorske države. Pored Jovana Pavlovića, predsjednika Čitaoničkog društva, proglase su potpisali ovi uglednici: Filip Petrović, Jovo Ljepava, Mitar Bakić, Pavel Rovinski, Blažo Petrović, Milo Martinović, Špiro Popović, Nikola Brzuta, Marko Petrović, Špiro Ognjenović, Simo Martinović, Novica Kovačević, Simo Matavulj, Gavro Vuković, Radoje Roganović, Šćepo Kustudija, Jovan Popović-Lipovac, Marko Leković, Niko Tatar, Vuko Vuletić, Mitar Plamenac, Marko Vrbica, Božo Novaković, Jovan Piper (Milunović), Petar Vrbica, Jovo Mašanović i Vaso Piреr (Milunović). U potpisu drugog Proglasa, iz septembra mjeseca, nema lmena Novice Kovačevića i Gavra Vukovića, koji nijesu bili u Crnoj Gori, ali su sada potpisnici i: Jovo Dreč, Niko Stankov, B. Drecun i N. Ivanović.

Jovo Ljepava

       Sve ove ličnosti naći ćemo i na spiskovima prilagača, koje je „Glas Crnogorca" redovno objavljivao. Prvi prilagači su, naravno, članovi vladajučeg doma Petrovič-Njegoš, sa osjetno visokim prilozima. Teško je precizno tvrditi koliko je knjaza Nikolu I koštala izgradnja Zetskoga doma. Sama činjenica da se odlučio na pokretanje akcije prikupljanja dobrovoljnih priloga, obavezivala ga je da, uglavnom indirektno, ili van pogleda šire javnosti, finansira izgradnju. Što je sve knjaz Nikola I imao na umu kada se opredijelio za ovakav način finansiranja radova na Zetskom domu, kao uostalom i kod mnogih drugih svojih aktivnosti, teško je reći. Međutim, možemo suditi o rezultatima. Uz glamuroznu najavu, izgradnja Zetskog doma je počela 1884. godine; zgrada se nedovršena počela koristiti 1888; konačno je dovršena 1896, da bi te prostore profesionalni pozorišni ansambl počeo koristiti kada je i formiran, tek 1910. godine, dakle, više od četvrt vijeka kasnije.

       Što se pak novčanih priloga članova dinastije Petrovič tiče, u štampi se ističe da je prijestolonasljednik Danilo za zidanje Zetskog doma priložio 500 fiorina, veliki vojvoda zetski Mirko, pokrovitelj, takođe 500 fiorina, te, kako je navedeno „N. N." dva puta po 500 fiorina. U evidenciji o prikupljanju priloga, koju je vodio profesor Jovan Ljepava, član Čitaoničkog odbora,103 uknjiženo je 2000 f. kao prilog knjaza Nikole I, dok je kroz knjige računa Uprave dvora ubilježeno da je, na ime izgradnje Zetskog doma, tokom 1884. i 1885 godine, isplačeno, po neposrednom knjaževom nalogu, preko 7000 fiorina Ovdje treba imati na umu da su ove evidencije vršene paralelno, pa se nek iznosi ponavljaju, kao i to da su, pored direktnih novčanih izdavanja, više puta plaćeni računi za učinjene troškove, koji se odnose, ili bi se mogli odnositi na podizanje Zetskog doma.

Knjaz Mirko Petrović (Bukovac, 1883.)

       Na spiskovima prilagača, objavljenih u štampi, poslije članova dinastije Petrović odmah slijede glasovite vojvode: Stanko Radonjić, Ilija Plamenac i Đuro Matanović. Na spiskovima darodavalaca će se naći i Jovan Jovanović-Zmaj, ruski poslanik u Crnoj Gori Kimon Argiropulo, S. Popović, student Kijevske akademije, kao, u više navrata, i Arsenije Arsa Pajević iz Novog Sada i mnogi drugi.

       Arsenije Pajević (1841 -1905) je ugledni izdavač i publicista, autor nekoliko monografskih publikacija, od kojih je za nas posebno interesantna Iz Crne Gore i Hercegovine, koja donosi autentična zapažanja autora o događajima u ratu 1876. godine. Kako je Odbor za izgradnju Zetskog doma odlučio da se za priloge ne obraća nikome van Crne Goie, to je Arsa Pajević, što se ističe u „Glasu Crnogorca", „sam od svoje dobre volje" štampao spiskove za priloge i razaslao ih, uz apel, na više adresa po Vojvodini. Dvije godine kasnije, knjaz Nikola I će Arsu Pajevića, kao osvjedočenog prijatelja Crne Gore, odlikovati IV stepenom Ordena za nezavisnost Crne Gore — Danilo I.104

103. MC-BA, F: Z. J. Lj, Fas: 1, sv. „Prilozi za Zetski dom". Sadržaj ove sveske publikovao je dr Pero Šoć u: „Prilozi za izgradnju Zetskog doma", „Stvaranje", IХ/1954, br. 7-8, str. 474-480.
104. Novak R. Miljanić, „Život i stvaralaštvo Arse Pajevića", „Bibliografski vjesnik", XII/1983, br. 3, str. 195.

       Teško je pobrojati sve koji su, na bilo koji način, pomogli izgradnju Zetskog doma. Sigurno da nije bilo iole značajnije ličnosti u Crnoj Gori toga vremena, čije se ime, uz prilog, nije našlo na spiskovima koje je uredno vodio Odbor za skupljanje priloga, radeći na početku u sastavu: Marko Petrović, Jovan Popović-Lipovac, Mitar Bakić i Petar Vrbica, da bi, tokom druge polovine godine, u ovom odboru bili Mitar Plamenac, Jovo Ljepava i Vuko Vuletić. Imena donatora su redovno objavljivana u „Glasu Crnogorca".

       Po instrukcijama Glavnog odbora, za prikupljanje priloga formirani su i mjesni odbori u: Podgorici (trgovci — M. Čakić, M. Lukačević, A. Gvozdenović i Đ. Vučinić), Nikšiću (trgovci — J. Katurić, J. Golijanin, B. Šobajić, Salko Hadžić, Mijo Mekić i Janičić), Rijeci (s. Škrnjo Kusovac, A. Jovićević, F. D. Durašković, trgovci — P. Džanjević i S. Gvozdenović), Vir-Pazaru (proto Plamenac, pop Savo Klisić, pop Mićo Ulićević i trgovac S. Ljumović), Baru (Ali-beg, pop Savo Petranović, trgovci — Mato Đokić i G. L. Dabanovic), Ulcinju (Seli-Efendija, pop Jevto i Ibraim-beg), Kolašinu (duhovnik M. Dožić i trgovci — A. Marić i Radović), Andrijevici (pop A. Bojović, pop M. Miketić i trgovci — Marko Radonjić i Andro Pećanin), Šavniku (proto Cerović, pop Tomić i trgovci — Tripko Tomić i Trifun Todorov).105

       Pored gradova, manjih mjesta i sela tadašnje Crne Gore, prilozi za izgradnju Zetskog doma su stizali i iz Novog Sada, Starog Bečeja, Šida, Sentomaša, Bele Crkve, Sremskih Karlovaca, Zagreba, Krupe, Kovina, Skadra, Đakovice, Splita... Uz novčane priloge stizala su i brojna pisma podrške koja su bila puna pohvala, ushićenja kulturnim napretkom i rodoljubivim osjećanjima. Među prvima, stiglo je pismo podrške iz Danilovgrada. Ovo se pismo završava stihovima, očigledno napisanim baš za ovu priliku:

„ Veseli se Zeto zemljo ravna,
Dobila si Gospodara slavna!
Dugo vr'jeme u ropstvo si bila
Al' slobodu dragu si dobila!
Tvoj „Zetski dom" neka se uznosi
To nam srce u Gospoda prosi!" 106

       Pismo podrške, sa spiskom prilagača, stiglo je i iz Bara, a objavljeno je u štampi, uz komentar: „Kao što se vidi iz tog spiska, Barani su osvjetlali sebi obraz svojim požrtvovanjem, u kojem se podjednako odlikovao sav narod sve tri vjere".107 Prema posljednjem broju „Glasa Crnogorca" za 1884. godinu, na ime priloga za izgradnju Zetskog doma prikupljeno je 8212,08 fiorina.

       Prikupljanje priloga u Crnoj Gori ipak nije prošlo bez određenih problema Neki državni činovnici, uglavnom sa vangradskog područja, počeli su koristit autoritet svog službenog položaja da bi prikupili što više priloga od stanovništva. Tako prikupljena sredstva Glavni odbor je vratio davaocima, dok je i štampi još jednom opširno naglašena apsolutna sloboda i dobrovoljnost pr davanju priloga za izgradnju Zetskog doma. Međutim, ipak možemo reći da ovakvi neželjeni događaji mogu ukazivati i na to sa koliko je entuzijazma prihvaćena i sprovedena akcija prikupljanja priloga u Crnoj Gori. U literaturi koja tretira pitanja vezana za Zetski dom, za prikupljanje priloga se konstatuje da je dobilo razmjere opštenarodnog pokreta.108

       Uz pokretanje aktivnosti na izgradnji Zetskog doma blagovremeno je obznanjeno da je Gospodar za pokrovitelja odredio „svog predragog sina Velikog vojvodu Zetskog Mirka", u čiju čast i, kako se naglašava, „iz uvažavanja prema slavnoj prošlosti divne Zete", Glavni odbor je odredio naziv za ovaj prosvjetno-kulturni dom.

       Povodom polaganja kamena temeljca Zetskom domu, na Cetinju je upriličena velika kulturna i državna svečanost o kojoj će aktuelna periodika izvijestiti na prvim stranicama i posvetiti joj, za ono vrijeme, neuobičajeno mnogo prostora. Svečanost je bila brižljivo pripremana: priređen je program, utvrđen ceremonijal i određeni govornici, dok je na samom gradilištu, koje je bilo bogato okićeno zastavama i zelenilom, izrađena posebna „sjenica" (trijem) za Knjaza i njegovu porodicu. O ovoj manifestaciji ce biti ispisane stranice pune uzvišenih osjećanja, svečarstva i patetike.

       Kao ilustraciju pisanja o ovoj svečanosti navodimo početak uvodnika „Glasa Crnogorca": „Cetinje, a s njim i cijela Crna Gora, slavilo je u prošli utornik, 1. Maja, rijetku svetkovinu, upravo prvu ovog roda od kako je Crne Gore. Položen je toga dana temeljni kamen u 'Zetski dom'". U uvodniku se nastavlja u istom tonu: „A ima se rašta i radovati tome narod crnogorski jer je to znameniti čin, koji po značaju svome otvara novu еru u istoriji Crne Gore, novi obrt u razvoju našega narodnog a i državnog života".

105. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 14, str. 3. (str. 64-65).
106. (R.), „Danilovgrad, 7. marta", „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 11, str. 3. (str. 58).
107. „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 48, str. 3. (str. 107).
108. Zoran Šoškić, Zetski dom, Novi Sad 1992, str. 14.

       Uz pisanje o ovoj svetkovini u štampi ce se posebno isticati nova orjentacija u razvoju Crne Gore, koja, pobjedonosno se vrativši sa bojnog polja, želi da se okrene mirnodopskom životu i postizanju pobjeda u kulturi, prosvjeti i ekonomiji, sa neskrivenom namjerom da i u ovim oblastima postane primjerom za ugled u svom okruženju. Predstojeće zadatke i pravce razvoja Crne Gore tako vidi i ističe uvodničar „Glasa Crnogorca", novine koja je, posebno na prvim stranicama, uglavnom saopštavala stavove najviše državne vlasti. O Crnoj Gori u budućnosti ovom prilikom se kaže: „Stojeći na najzapuštenijem kraju Balkanskog poluostrva ona je od sada pozvana da na tom kraju prednjači svojim napretkom u kulturnim podvizima, da moralnim oružjem čini mirna ali trajna osvojenja, da od sebe učini središte koje će bez ikakvog usiljavanja, samo od sebe, i moralnom snagom svojom privlačiti k sebi srodne i susjedne elemente, da bude rasadnik novovjekovnih tvorevina na jednome zemljištu, na kome još srednji vijek sa svijema svojim nepodobama carstvuje, da bude viđelo posred mraka u koji su omotani ovi divni ali po nesreći zapušteni krajevi".

Josip Slade

       Bez namjere da ovom prilikom ulazimo u šira razmatranja, analogije i aktuelnosti ove poruke sa kraja XIX vijeka, samo skrećemo pažnju na sam tok svečanosti polaganja kamena temeljca Zetskom domu, za koga se kaže da „valja da bude za Crnu Goru kušaonica umne snage i umnijeh sposobnosti njenih sinova, škola u kojoj ce Crnogorci polagati ispit zrelosti i dobijati svjedočanstvo da su dostojni da stupe u kolo obrazovanijeh naroda".

       Prije dolaska knjaza Nikole I sa knjaževićem Mirkom, pokroviteljem Zetskog doma i drugim članovima vladajuće porodice, na gradilištu su svoja mjesta već zauzeli učenici osnovnih škola i gimnazije sa učiteljima i nastavnicima, kao i „mnogobrojni narod". Poslije prigodnog crkvenog obreda, u pripremljeni rov, kamen temeljac je položio mlađi sin Nikole I, Veliki vojvoda zetski, Mirko i „izručio ukraj njega šaku novca". Obilazak iskopanih rovova za temelje Zetskog doma, koji je uslijedio, praćen je zvucima crnogorske himne koju su pjevali prisutni učenici, dok su učenice obasule kamen temeljac cvijećem. Zatim je o značaju Zetskoga doma nadahnuto govorio Jovan Popović-Lipovac. Zvanični dio svečanosti završen je kratkom zdravicom koju je izrekao knjaz Nikola I, kao i burnim otpozdravom okupljenog naroda. U smiraj tog dana organizovana je na livadi kod temelja Zetskog doma „društvena večera" za članove Cetinjske čitaonice i Glavnog odbora, koji će iste večeri bit primljeni u Dvor „na vino i kafu".

       Zetski dom je građen po projektu Josipa Sladea, dok su radovima neposredno rukovodili majstori Toša Gojković i Jovo Terzović iz Mokrina kod Herceg Novog, kojemu ovo nije bio prvi veliki posao u Crnoj Gori. Početkon septembra iste godine Jovo Terzović će biti odlikovan Ordenom za nezavisnost Crne Gore — Danilo I.

       Dr Josip Slade (1828-1911)109 rođen je u Trogiru. Na evropskim sveučilištima stekao je titulu doktora filozofije, a tri godine kasnije i matematike. U Crnoj Gori je projektovao čitav niz putnih pravaca, uređenje Ulcinja, a porec Zetskog doma i zgradu Austrijskog poslanstva na Cetinju. Odlikovan je trećim stepenom Ordena za nezavisnost Crne Gore — Danilo I.

       Odmah po otpočinjanju radova „Glas Crnogorca" će, iz broja u broj, javljati o stanju na radilištu: „kamen se lomi, pripremaju se drva za klačine" (11 marta); „položen kamen temeljac 1. maja" (6. maja); „iz temelja se pomalja' (20. maja); „iz temelja se već visoko izašlo" (3. jun); „parterni dio je već gotov" (29. jul); „stavljeno je šljeme na 'Zetski dom',, (9. septembar).

       Krajem novembra 1884. godine Jovan Pavlović i Vuko Vuletić će tražit od Ministarstva finansija 1000 fiorina (od odobrenog kredita na 2000 fiorina; radi „pođenja i šufitanja" Zetskog doma. Ostaće zabilježeno da je na Zetskom domu radilo i 58 zatvorenika iz Cetinjskog zatvora i da je svakome za taj trud plačeno po jedan talijer (oko 2 fiorina).110

       Povodom stavljanja šljemena na Zetski dom, pokrovitelj, knjažević Mirko, poklonio je zastavu i vijenac da se građevina okiti. Zastavu je izradio Lazo Terzija, kojemu je za to plaćeno iz dvorske kase dva cvancika.111

109. O dr Sladeu vidi: CNB-MO, Legat Pera Šoća, K: 17, Fas: 86, red br. 7. — Dr Dušan J. Martinović, „Portreti", Cetinje, 1983, str. 117-121. — Dr Dušan J. Martinović", Portreti IV", Cetinje, 1991, str. 305.
110. DACG, UD-1884, Fas: 4, Om: maj, br. 2. Zahtjev Pavlovića i Vuletića: Ibidem, Om: novembar, br. 26.
111. DACG, UD-DK, br. 54, (23. okt.) br. 112, vidi: „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 37, str. 3. (str. 96). Krajem septembra 1884. godine knjaz će obzaniti namjeru da se na pročelju Zetskog doma postave biste Petra II Petrovića i Branka Radičevića koje bi izradio zagrebački umjetnik Ivan Rendić. — „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 39, str. 4. (str. 103). — Do realizacije ove zamisli, medutim, nije došlo.

       Zetski dom će imati burnu sudbinu. U još nedovršenu zgradu useliće se 1888. godine Cetinjska čitaonica i dati prvu predstavu. Zgrada će biti dovršena 1896. godine, srušena u Prvom svjetskom ratu i obnovljena 1931. Ponovo je obnovljena poslije Drugog svjetskog rata, da bi konačno, od posljedica zemljotresa, bila renovirana i potpuno opremljena, tek 1992. godine. Pozorište Zetski dom danas još uvijek nema svoj profesionalni pozorišni ansambl, čak od vremena kada je, desetak godina poslije Drugog svjetskog rata, odlukom nadležne državne vlasti promijenjen oblik njegovog finansiranja.

       Kao i uvijek, i danas, pri svakom susretu sa Zetskim domom zastaje dah, usplamte emocije, razum zatreperi, bez obzira u kakvom se trenutno stanju nalazi ovaj Melpomenin i Talijin hram. Zetski dom, u stvari, nikada nije bio tek urbana jedinica. On je sazdanjem postao i kroz trajanje sve vrijeme opstajao kao pojam, sintagma, simbol, kao skladan spoj najviših humanih vrijednosti sa umjetnošcu i kulturom.

       Kroz svojih, skoro već dvanaest decenija postojanja, ova se institucija uspela uz mnoge stepenike koji su obično odražavali stanje i moć naroda kojemu i sama pripada. Zato su uvijek, a i ubuduće će, odgovori na pitanje o sudbini Zetskog doma u sebi sadržati odgovor na pitanje o sudbini crnogorskog naroda.
O izgradnji Zetskog doma izvještavaće, pored „Glasa Crnogorca", „Crnogorke", „Orlića", i listovi: „Zastava", „Javor", „Pozorište", „Bosanska vila" i drugi, koji nijesu izlazili u Crnoj Gori, zadržavajući se ponekad i na sitnijim detaljima. Pomenimo i to da je, opisujući doček nove 1886. godine na dvoru Petrovića, hroničar zabilježio kako je knjaz Nikola I podigao zdravicu za novo ljeto tek kada je sat na Zetskom domu izbio ponoć. Tako je ostao i ovaj zapis o radu prvog javnog časovnika u Crnoj Gori. Rad sata na Zetskom domu ostaće zabilježen i u putopisu Lazara Tomanovića, koji donosi „Javor", iste 1886. godine.112 Ovaj će sat privuci značajnu pažnju periodike, ali i putopisaca i uopšte velikog broja posjetilaca Cetinja, pa ćemo ukratko saopštiti kako je nabavljen i postavljen na Zetski dom.

       Iz sačuvanih dokumenata može se zaključiti da je već 1883. godine rađeno na postavljanju javnog časovnika na Cetinju,113 jer je u tu svrhu nabavljen građevinski materijal (opeka). Prema pisanju „Zastave",114 planirano je da bude postavljen na Biljardi. Špiro Popović, tada predsjednik Opštinskog suda, kao gradska vlast, preko Petra Ramadanovića, predstavnika Crne Gore u Kotoru, naručio je satni mehanizam od firme „Braća Solari" (Fratelli Solari — „Febbrica speciale d'orologi pubblici") iz Udina (Pesariis). Ova firma je bila spremna da početkom 1884. godine isporuči sat naručiocu, ali će Opštinski sud, opet preko Ramadanovića, javiti 12. aprila proizvođaču da za sada, a do direktnog poziva, ne kreće sa satnim mehanizmom prema Cetinju jer je odlučeno „da se ovoga ljeta gradi 'Zetski dom' i ovaj javni časovnik riješeno je da se na njem stavi".115

Zetski dom (L. Kuba, 1892)

       Sredinom avgusta 1884. godine firma „Braća Solari" će se ponovo obratiti Opštini Cetinje i preporučiti, između ostalog, da se, uz njihov satni mehanizam, nabavi veće zvono, kako bi se prednosti sata još bolje istakle. Opštinska uprava Cetinja će se potruditi da zvono nabavi, pa će u tom smislu i odgovoriti, novembra 1884. godine, na pismo-ponudu firmi iz Udina (Bastanretti) koja je pokazala spremnost da izradi zvono adekvatno takvom časovniku.
Kućište za satni mehanizam na prednjoj strani Zetskog doma izrađeno je krajem jula 1885. godine i već početkom avgusta javljeno firmi „Braća Solari" da obavi transport. Što se tiče postavljanja zvona za sat odlučeno je: „zvono će na gvozđa stojati na šljeme od kamere za sat".116

112. Lazar Tomanović, „Osam dana po Crnoj Gori", „Javor", ХIII/1886. str. 943.
113. DACG, UVC, Fas: 1, van omota, br. 87.
114. Novak R. Miljanić, „Saradnja Crnogoraca u listu 'Zastava' u periodu 1868-1885 godine", „Bibliografski vjesnik", ХIII/1984, br. 3, str. 231, bibl. jed. 609.
115. DACG, UVC, Fas: 1, van omota, br. 27; vidi: „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 39, str. 4. (str. 103).
116. DACG, UVC, Fas: 1. Om: Opština Cetinjska 1885, br. 12.

       Javni sat, koji je počeo sa radom krajem 1885. godine,117 ostaće na Zetskom domu tek desetak godina. Tokom 1889. i 1890. godine, na osnovu priznanica u Upravi varoši Cetinje, vidi se da je Mato Španjol primao mjesečno po 8,50 fiorina za „držanje sata na Zetski dom".118

       „Glas Crnogorca" će svoje čitaoce uredno obavještavati o tome kada bi sat, zbog kvara, prestajao da radi i, naravno, o popravkama i ponovnom radu. Graviru Zetskog doma sa satom na prednjoj fasadi objavio je uz svoj rad Ludvig Kuba 1892. godine u praškom časopisu. Da javnog sata na tom mjestu neće biti nekoliko godina kasnije, vidi se sa fotosa Zetskog doma, objavljenog u knjizi kneza D. Goljicina, koja je štampana u Petrovgradu 1898. godine.119

       Iz računa o nadoknadama koje je Uprava varoši Cetinje uredno isplaćivala zlataru Jovanu Andriću, za navijanje i održavanje, vidi se da je, od početka 1894. godine, opštinski sat bio na zgradi u Katunskoj ulici (danas Njegoševa), na zdanju koje je dobilo naziv „Kamikula". No, ni na ovoj zgradi javni opštinski sat neće dugo ostati.

       Ohrabren uspjesima predstava „Balkanske carice", početkom 1884. godine, knjaz Nikola I će, već tokom proljeća, početi da radi na proširivanju ovog svog dramskog djela. Krajem ljeta, dio rukopisa je, izgleda, bio gotov. Ovo se može zaključiti iz zapisa u knjigama troškova dvora, gdje će ostati zabilježeno da su 15. septembra data 2 fiorina Vicku Štampaduru „za dva protokola za prepisivanje 'Balkanske carice'".120 Krajem jeseni te godine biće donijeta odluka o zvaničnom dočeku nove 1885. godine u Podgorici, kojom prilikom bi Dobrovoljno Pozorišno društvo Cetinjske čitaonice trebalo da prikaže na sceni novu, tek napisanu, verziju „Balkanske carice". U čemu se razlikuju dvije verzije „Balkanske carice", ona prva — kraća, prikazana na Cetinju početkom 1884. godine i ova nova — znatno proširena, koja je trebalo da bude prikazana u Podgorici, svojim čitaocima će objasniti „Crnogorka": „lani je to bila drama u jednom činu. Ove godine to je drama u tri čina. Dodat joj je jedan čin naprijed i jedan natrag, a lanjski prvi čin je ostao u srijedi kao drugi čin, razumije se nešto malo popunjen i doveden u svezu sa prvim i drugim činom, s kojima sad sastavlja organsku cjelinu i jedinstvo. Djelo je na taj način postalo mnogo veće, a bez sumnje i mnogo savršenije".121

       Tokom decembra Pozorišno društvo se ozbiljno pripremalo za izvođenje „Balkanske carice" u Podgorici. O pripremama javnost će obavještavati crnogorska periodika: „Toga radi društvo evo već čini nužne pripreme: u Podgorici se živo radi na ustrojenju pozorišne dvorane u tamošnjem školskom zdanju, a na Cetinju dobrovoljni glumci prilježno uče svoje uloge, te ćeš vidjeti gdje kojeg šetnjom preko polja cetinjskoga kako živo razmahuje rukama i nješto glasno zbori".

       Skrećemo ovdje pažnju da u Bilješakama jednog pisca (poglavlje IX i X), djelu koje se najčešće navodi kada je riječ o tadašnjim događajima vezanim za pozorište, Simo Matavulj pominje prikazivanje „proširene" predstave „Balkanske carice" na Cetinju, o Nikoljdanu 1884. godine. Kako u izvorima i literaturi onoga vremena nijesam mogao naći potvrdu da je ova predstava odigrana, te kako će, uz oslonac na tvrdnju Matavulja, kasnije ova predstava biti pominjana kod više autora, to ćemo se, u najkraćem, zadržati na osnovnim aspektima ovog pitanja.

       Bilješke jednog pisca, koje će ostati nedovršene, Matavulj piše, sa većim, ili manjim prekidima, od 1898. do 1903. godine, u kojem periodu ih i objavljuje „Letopis Matice srpske".122 U poglavljima IV do X, autor opisuje prve godine svog boravka na Cetinju, gdje je došao s jeseni 1881, zakratko ga napustio 1887, odlazeći u Srbiju, no kako je tamo loše primljen, vratio se 1888, da bi Crnu Goru definitivno napustio 1889. godine.123

117. „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 35, str. 4.
118. DACG, UVC, Fas: 2. Om: za 1889. i 1890. god.
119. Svoje zapise i utiske o Crnoj Gori iz 1890. i 1891. godine Ludvig Kuba je objavio u Pragu 1892. godine u sveskama časopisa „Svetem Slovanskym" (gravira Zetskog doma objavljena je u sv. br. 2, str. 55). Ova gravira predstavlja rijetki prikaz Zetskog doma na kojemu se jasno vidi javni časovnik. 0 dolasku kneza Goljicina, koji je svoje radove potpisivao kao Muravljin, u Crnu Goru 1897. godine, javiće „Glas Crnogorca", br. 34 str. 3, da bi, nešto kasnije, u istom listu (br. 47, str. 3) bio objavljen oglas za knjigu Goljicina „У синя Моря", uz napomenu da će biti štampana do 1. februara 1898. godine. Jedan od prvih fotosa Zetskog doma objavljen je u ovoj knjizi na str. 96. Pomenuti radovi Kube i Goljicina su tek prije neku godinu prevedeni na naš jezik.
120. DACG, UD-DK 54, br. 26. (15. IX).
121. „'Balkanska carica' u Podgorici", „Crnogorka", 11/1885, br. 1, str. 4.
122. „Letopis Matice srpske", knjige: 196, 197, 199, 201, 202, 204, 207, 209 i 220. (Vido Latković, Članci iz književnosti, Cetinje, 1953. str. 161).
123. Matavulj 12. II 1883. godine piše Ministarstvu unutrašnjih djela Crne Gore, tražeći prijem u crnogorsko državljanstvo i prilaže akt kapetana iz Šibenika, kojim je otpušten iz austrijskog državljanstva. Na poledini ovog dokumenta stoji napomena koju je potpisao Niko Tatar, sekretar u Ministarstvu, iz koje se vidi da je Matavulj u crnogorsko državljanstvo primljen tek 12. II 1891, a otpušten 25. X 1891. godine (DACG, MUD-1883, Fas: 33, br. 298).

       Evo kako, neposredno pred odlazak iz Crne Gore, 1887. godine, Matavulj piše knjazu Nikoli I:

„Njegovom Visočanstvu Knjazu.

Gospodaru,

Potpisani je kazao gospodinu Pavloviću zbog kojijeh razloga ne može se povratiti u službu iz koje je otpušten, a kazao je da ne želi stupiti ni u kakvu drugu službu, kad bi mu se ponudila, nego je molio da mu se da ono što se mislilo dati otpuštenim učiteljima (po uviđavnosti i meni, ili ništa, ali svakako ono plaće što je zaostalo). Pošto se to dosad nije učinilo, potpisani se obraća Vašem Visočanstvu, najponiznije moleći da Ono blagoizvoli narediti neka se izvrši tražba potpisanog, jer će on, na svaki način, krenuti u neđelju 16. ovoga mjeseca. Više no i zašto drugo, potpisani moli Vaše visočanstvo da vjeruje njegovoj dubokoj blagodarnosti i neograničenoj vjernosti, pa ma đe on bio, jer je potpisani od onijeh što sve lako zaboravljaju, ali dobro učinjeno im ne zaboravljaju nikada.

       Na Cetinju, 14. avgusta                                                  Simo Matavulj".124

       Dva, za nas najinteresantnija, poglavlja Bilježaka jednog pisca Matavulj je završio dvadesetak godina poslije događaja koje u njima opisuje, i to: deveto poglavlje 1902. godine, a deseto tek u aprilu 1903. godine. Iz prepiske koju je Matavulj vodio125 u vrijeme pisanja Bilježaka..., može se zaključiti da nije imao sređenih zapisa i bilježaka iz vremena kada su se dešavali događaji koje opisuje, a iz urađenih korektura, da je mnogo više pažnje poklanjao književno-estetskim vrijednostima teksta nego preciznosti iznijetih činjenica. „Matavulj pripovjedač je mnogo češče potiskivao Matavulja hroničara", konstatovaće dr Vido Latković.126 Neke činjenice Matavulj je ispravljao u korekturi, pred sam ulazak teksta u štampu, dok je niz u prethodnim poglavljima iznijetih činjenica, vezanih za Lazu Kostića, sa kojim je inače tijesno sarađivao i prijateljevao, ispravio u desetom poglavlju Bilježaka.127 Tom prilikom Matavulj, na primjer, ističe da je pogrešno naveo godinu kada je Kostić počeo uređivati „Glas Crnogorca", pa i to da Kostić nije prvi put došao na Cetinje kao predstavnik srpske vlade, nego Vojvođana, kao i to da Kostićeva plata nije bila 100, nego 120 fiorina. Ističemo, preciznosti radi, da je Laza Kostić tokom svog boravka na Cetinju primao „kao platu" 125, a ne 120 fiorina, kako Matavulj navodi ispravljajući svoj prethodni iskaz.128

       Pišući o predstavi „Balkanska carica" sa kraja 1884. godine, Matavulj pominje učešče Laze Kostića u toj predstavi, kao i to da je Kosticu tom prilikom knjaz Nikola I poklonio skupocjeno crnogorsko odijelo. O učešću Laze Kostića u pomenutoj predstavi Matavulj kaže i ovo: „Nemam pri ruci Balkansku caricu, da iz nje ispišem istorijsku Lazovu ulogu, ali se sjećam da njen početak (a doista i polovina nje) glasi: 'Ja vojvoda Lale'. Za to trenutno vojvodovanje, 'vojvoda' dobi na poklon sve ono bogato odijelo što bješe na njemu, uzgred budi rečeno, za njega naročito krojeno, a koje je on docnije, njekoliko godina docnije, neiznošeno, poklonio novosadskom narodnom pozorištu".129

       Međutim, sasvim su drugačija sjećanja Laze Kostića, objavljena u „Pozorištu", povodom premijere „Balkanske carice" u Novom Sadu 1895. godine.130 Kostić ističe da je prvi put, po nagovoru Jovana Pavlovića, glumio u „Balkanskoj carici" ulogu vojvode Lala (jer je najkraća) na Cetinju 1888. godine, o Nikoljdanu. O ovoj predstavi „Balkanske carice" iz 1888. godine javnost je obavijestila crnogorska periodika. Objavljena je i pozorišna objava (afiš) sa imenima nosilaca uloga gdje se vidi da će ulogu vojvode Lala tumačiti Laza Kostić.

       U arhivi Uprave dvora sačuvan je i račun o izradi crnogorskog odijela za Lazu Kostića. Naime, 13. avgusta 1887. godine Lazo Terzija je podnio za naplatu: „Račun za Gospodina Laza Kostića po najvišoj zapovijedi Njegovog Visočanstva Gospodara i Knjaza", navodeći sve djelove bogatog crnogorskog odijela, koje je po narudžbi od 25. VI 1887. godine izradio, pa za svoj trud traži 146 i 56 „talijara u cvacike", što će reći u srebru, ili 299,54 fiorina austrijske vrijednosti, što mu je i isplaćeno.131

124. DACG, UD-1887, Fas: 8, Om: VIII-87, tabak: 14. Х/15. X
125. Naročito vidi pisma Milanu Saviću (Simo Matavulj, Sabrana dela, tom VIII — Pisma, Beograd 1956, str. 312, 363, 369, i dr).
126. Vido Latković, Simo Matavulj u Crnoj Gori, Skoplje, 1940, str. 210.
127. Laza Kostić će Matavulju, u pismu od 3. IV 1902. godine, reći da u vezi sa njim ne mora ništa mijenjati u svojim Bilješkama („Zapisi", V/1931, knj. IX, str. 357). — Vidi i: CNB-MO, LPŠ, K: 17, Fas: 92.
128. U DACG (Fond: Uprava dvora), čuva se niz zapisa i priznanica koje je svojom rukom ispisivao Laza Kostić, prilikom primanja „u ime moje plaće", mjesečnih iznosa od po 125 fiorina. — Isto vidi i u: MC-BA, F. Nikola I, K: 1886, br. 11. (500 fiorina za period od 1. XII 1885. do 1. IV 1886. godine).
129. Simo Matavulj, Bilješke jednog pisca, Cetinje, 1975, str. 229.
130. „Pozorište", 1895, br. 54, str. 225. Na predstavama, 3, 4. i 9. aprila u Novom Sadu, „Stanko" je nosio pomenuto crnogorsko odijelo.
131. DACG, UD-1887, Fas: 8, Om: oktobar, br. 2.

       Već smo istakli da potvrdu o javnom prikazivanju „proširene" predstave „Balkanske carice", na Cetinju 1884. godine, ne nalazimo u tekućoj periodici iako su, baš te godine, veoma pažljivo, na stranicama štampe praćene pozorišne predstave i aktivnosti Cetinjske čitaonice i njenog Dobrovoljnog pozorišnog društva. Možda Matavulj, pominjući prikazivanje „Balkanske carice" o Nikoljdanu na Cetinju, misli na neku od proba, o kojima nalazimo pomena u periodici. Probu „Balkanske carice", na Cetinju krajem 1884. godine, pominje u svojim uspomenama i Bekica Šobajić: „Predstava koja je na Cetinju data kao proba, a glavna predstava će biti u Podgorici na Novu godinu".132

       Ovdje treba imati na umu i to da je knjaz Nikola I znatno proširio svoje dramsko djelo u odnosu na verziju koja je prikazivana na Cetinju početkom 1884, pa da se pozorišno društvo, u želji da ovu predstavu izvede o novoj godini u Podgorici, moralo vrijedno pripremati. Te pripreme prati „Glas Crnogorca: „Ovo je do sada na Cetinju držalo dvije probe, koje su dobro ispale pri svem tom što još nijesu svi članovi na okupu", ali i „Crnogorka": „Neumorna pozorišna družina Čit. cetinjske već se od Nikoljdne počela spremati za predstavu. Uloge su se marljivo učile i nekoliko proba već je na Cetinju činjeno".133

       Možemo na kraju ipak zaključiti da javne predstave „Balkanske carice", o Nikoljdanu na Cetinju 1884. godine, nije bilo, kako to navodi Simo Matavulj u svom djelu Bilješke jednog pisca, niti je te godine Laza Kostić imao skupocjeno crnogorsko odijelo „za njega krojeno". Sve upućuje na to da je Matavulj, zapisujući dvadesetak godina kasnije, bez sređenih pribilježaka, svoja sjećanja, „preselio" u 1884. godinu predstavu „Balkanske carice" odigranu kasnijih godina. Ako se ne radi o nekoj probi, ili predstavi za uži krug gledalaca, o čemu ne nalazimo potvrdu u izvorima, onda bi to mogla biti jedino predstava odigrana u Zetskom domu o Nikoljdanu 1888. godine.

       Dobrovoljno pozorišno društvo Cetinjske čitaonice završilo je 1884. godinu pripremajući se za svoju prvu turneju u Podgorici. Turneja je uspješno ostvarena krajem 1884. godine i početkom nove 1885. godine. Tom prilikom su u Podgorici prikazane tri predstave „proširene" „Balkanske carice" i to: 31. XII 1884, 1. i 3. januara 1885. godine.

       Na vijest da će Gospodar dočekati novu 1885. godinu u Podgorici, pokrenula se čitava Crna Gora. Uglednici iz svih krajeva krenuli su u susret Knjazu, što će biti zabilježeno i u štampi: „Naša prijestonica Cetinje skoro je sasvim opustjela pred Novu godinu. Kao da se ide u rat, tako je i sad poteglo veliko i malo da se nađe u Podgorici". Slično će dopisnik javiti i iz Nikšića: „Naše društvo čitaonice držalo je do sad uoči nove godine građansko sijelo (...) ove godine što je izostalo, pošto je veći dio građana pošao sa g. Šakom Petrovićem u Podgoricu te je pristupio bio prvoj pozornici predstavi 'Balkanske carice'".134 Čak će i uredništvo zvanične crnogorske novine „Glas Crnogorca" biti prinuđeno da se u prvom broju za 1885. godinu (izašao iz štampe tek 13. januara) izvini čitaocima zbog kašnjenja broja, do čega je došlo jer je urednik angažovan u Podgorici, naravno uz obećanje da će zaostatak biti nadoknađen tokom godine.

       U tekućoj periodici, ali i kasnije zabilježenim sjećanjima savremenika, naćićemo dosta detalja o putovanju učesnika na svečani doček nove godine, od Cetinja do Podgorice. Potanko je opisivano kako su savladani sniježni smetovi na izlazu iz Cetinja, kako se došlo do Rijeke Crnojevića, a zatim, sjutra-dan, brodom do Plavnice i kroz Zetu do Podgorice: „Treći dan Božića krenula je cijela družina s Cetinja preko Rijeke put Podgorice, ko pješice („sopstvenožnim podvozom", kako to opisuje „Glas Crnogorca" — primjedba L. M.), ko na konju, ko na kolima. Razumije se da je ovaj put u najvećem veselju tekao i svakojakim epizodama začinjen bio".135 Društvo je, došavši na Rijeku Crnojevića gdje će prenoćiti, pred knjaževim dvorom otpjevalo crnogorsku himnu i još nekoliko rodoljubivih pjesama. Naravno, posebna pažnja u štampi je posvećena istorijskim konotacijama putovanja knjaza Nikole I kroz, tek koju godinu ranije, oslobođenu Zetu. Posebno će biti istaknuto da je ovo prvi put da su kočije vozile od Plavnice do Podgorice: „Naime, na samom kraju 1884. godine, u nedjelju 30. decembra, dvije kočije sa knjazom Nikolom I i njegovom pratnjom proći ce kroz Zetu, još sasvim nedovršenim kolskim putem Plavnica — Podgorica (put je potpuno završea tokom 1885. godine). Iz Rijeke Crnojevića do Plavnice kočije su morale biti prevezene plovilima preko Skadarskog jezera (put Rijeka — Podgorica završen je tek 1890/91. godine). Iz sačuvanih računa vidi se da je placeno 13,60 fiorina za dvije lađe, koje su od Rijeke do Plavnice prevezle „robu Gospodara i dvije karoce".136 Na putu kroz Zetu stanovništvo je oduševljeno pozdravljalo knjaza Nikolu I, dok mu je u Podgorici priređen veoma svečan doček.

132. Bekica Šobajić, „Odzivi prijatnih uspomena", „Onogošt" I/1889, br. 7, str. 3.
133. „Crnogorka", II/1885, br. 1, str. 4; „Glas Crnogorca", ХIII/1884, br. 5, str. 3. (str. 115).
134. „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 1, str. 1. i br. 3, str. 3.
135. „Crnogorka", II/1885, br. 1, str. 4. — Pozorišno društvo se od Rijeke do Plavnice prevezlo knjaževim „vaporićem" pod nazivom „Slavjanin", koji je izrađen u Kronštatu 1874. godine i 1875, o Đurdevdanu, uplovio na Skadarsko jezero, kao poklon ruskog cara Aleksandra II crnogorskom knjazu Nikoli I.
136. DAGG, UD-1885, Fas: 5, Om: 1-85, br. I. (30. XII).

       А kakva је Podgorica bila u to vrijeme? Čime su se bavili njeni žitelji? Bez namjere da ovom prilikom pružamo potpunije odgovore, za ilustraciju uzimamo opis Podgorice objavljen u zrenjaninskom listu „Golub" iz 1885. godine: „Ona se dijeli na dva glavna dijela 'Varoš' i 'Mijećan', koji se opet dijele na mahale, tj. sokake; takvih mahala ima u oba dijela 25, od kojih svaka ima svoj naziv. Pazara (vašara) ima dva glavna 'Varoški' (u 'varoškom' dijelu varoši) i 'Glavica' (u 'mijećanskom' dijelu varoši)". Autor dalje nastavlja: „Stanovnici se bave zanatima koji dobro napreduju, trgovinom, a drugi staleži stočarstvom, zemljoradnjom ribarstvom i td. U varoši postoji okružni sud, varoška i financijalna uprava, čitaonica, poštanska i telegrafska stanica i osnovna muška i ženska škola. Ovu školu posjećuju đaci sve tri vjeroispovijesti, kojih ima svega muških i ženskih do 600; njih uče šest učitelja i jedna učiteljica".137

       Ekonomsko-socijalno stanje ilustrovaćemo pokazateljima o prometu (trgovina i drugo) roba u Podgorici. Za period januar-april 1884. godine u Podgorici su 244 lica platila državi dažbinu od 4% na promet. Od ukupno ostvarenog prometa od 110799,88 fiorina, najviše je bilo sitnijeg prometa, do 100 fiorina; promet od 500 do 1000 f. ostvarilo je 13 lica, 1000-2000 f. šest lica, a 2000-5000 f. samo četiri lica. Niko nije ostvario promet od 5-10 hiljada, dok je promet ргеко 10.000 fiorina ostvarilo pet obrtnika: Nuš Kolja, Sadik Lukačević, Mato Čakić, Kolja i društvo, i Braća Gvozdenović. Ove podatke ostavljamo bez komentara, iznoseći ih u cilju potpunijeg doživljaja ekonomsko-socijalne diferencijacije crnogorskoga društva onoga vremena kao i ambijenta u kome je, na samom početku 1885. godine, izvedena predstava „Balkanska carica" u Podgorici.

       „Balkanska carica" je prikazana na sceni koja je za tu priliku izrađena u zgradi gdje su inače smještene državne službe „i to u onom odjeljenju gdje su stojale škole". Dvorana je, kako se ističe u štampi, mogla da primi 400 posjetilaca. Prema potrebama predstave, urađene su kulise i zavjese. Na zavjesi je bila predstava Crne Gore u vidu mlade nevjeste. Autor likovnih radova je ikonograf Đinovski, koji je oslikao i veliki broj ikonostasa po crkvama u Crnoj Gori, a doselio se sa svojom širom familijom iz Makedonije. Biće primijećeno i to da je pozorišna sala bila dobro osvijetljena. Oko pripreme svih manifestacija u Podgorici, po pisanju štampe, najviše se angažovao kapetan Milo Martinović. Pomenimo i to da je iz Dvorske kase, na račun izvršenih priprema za održavanje predstava, isplaćeno 688 fiorina.138

       Već smo napomenuli da je „Balkanska carica", u novoj 1885. godini, u Podgorici prikazana tri puta. Za prvo izvođenje (prikazana u ponedjeljak, 31. XII 1884), kome je prethodilo održavanje proba u samoj Podgorici, periodika bilježi: da je trajala „dobre tri ure i po". Treće izvođenje „Balkanske carice", koje je dato u četvrtak, 3. janauara 1885. godine, razlikovalo se od prva dva po tome što je, prije početka, Milena, kćer Špira Ognjenovića, kao prolog govorila pjesmu Jovana Sundečića „U Zeti na Novu 1885. godinu", dok je Mila Pavlović, po završetku ove predstave govorila pjesmu Laze Kostića „Epilog". Pjesme su, razumije se, pisane ekskluzivno za ovu priliku. Za pjesmu Kostića piše Matavulj da je nastala po dolasku članova pozorišnog društva u Podgoricu. Obje su inspirisane, kako istorijskom sudbinom Zete, tako i značajem samog ovog događaja, ali snažno okrenute veličanju knjaza Nikole I, autora Balkanske carice. Evo, kao ilustracije, početnih stihova Kostićeve pjesme „Epilog":

„Iz Morače groba tečna,
Ja vaskrsnuh u čas ovi;
Iz duhova svjeta vječna
Sa mnom niču blagoslovi
Mom pjesniku, mome tvorcu,
pregaocu, dičnom borcu,
Vladaocu, Crnogorcu".

       U istom duhu su i završni stihovi pomenute pjesme Jovana Sundečića:

„Živio ni Knjaz-viteže!
Živio ni Knjaz-pjesniče!
Oj! Uz ljubav k domovini,
Kolika te svojstva diče:
Krasna r'jetka, zlatna svojstva,
ka' vladara i čovjeka! (...)
Živio ni!... imenu Ti
osta slava do vijeka!"139

137. Luka Pišteljić, „Podgorica", „Golub", VI/1885, br. II, str. 172/173.
138. DACG, UD-DK br. 59; januar, red br. 15(18.1).
139. Obje pjesme objavila je „Crnogorka" na prvim stranicama i to: Sundečićevu u broju 1, a Kostićevu u broju 2 za 1885. godinu. Sundečićeve stihove objaviće i zagrebački „Vienac".

       Uspjeh predstave bio je potpun. O tome će svoje čitaoce obavijestiti detaljno, kako crnogorska periodika, tako i mnogi listovi i časopisi van Crne Gore. Najviše komplimenata upućeno je samom djelu, odnosno autoru knjazu Nikoli I, ali su izvanredne kritike zavrijedili i izvođači, koji su ovoga puta bili iz Cetinja i Podgorice: „Bilo je tu skoro trideset osoba, osim nijemih lica". Najviše pohvala upućeno je nosiocima glavnih uloga, uglavnom onima koji su već učestvovali u izvođenjima predstave na Cetinju početkom 1884. godine: Jovan Popović-Lipovac — Stanko; Jovan Ljepava i Špiro Ognjenović — Đorđe; Tomaš Vukotić — knez Dean; Jovan Pavlović — кnez Реrun; Simo Matavulj — Ihrahim-aga; Simo Martinović — Uglješa; Niko Tatar — Ivo; Mašo Vrbica — starac.

Milena Ognjenović

       Veoma uspješno su ostvarene i ženske uloge: Mila Pavlović — Danica i Milena Ognjenović140—Marta. Kritičar „Crnogorke" u opširnom piikazu predstava ne propušta da pomene i nosioce manjih uloga, navodeći ih po redosljedu pojavljivanja na sceni. U drugom prizoru III čina „izlaze pred nas sve vojvode redom": g. D. Vukotić — Kapetan Jovan; g. P. Vrbica — Ostoja; g... — Kaleta; g. M. Čakić — Dabiživ; g. Ž. Dragović — Oliver; g. L. Božović — Pipo; g. V. Popović — Lale; g. D. Gvozdenović — Hoto; g. Z. Radičević — Kraso i g. S. Lukačević— Vaso. Zatim se pojavljuju (treči prizor) Bracanović i Vučinić — ranjenici i konačno, u četvrtom, posljednjem prizoru, Ljubović — Osman paša; Mušović — Beg i St. Radonić — Selim-paša. O ostalim ulogama kritičar „Crnogorke" zaključuje: „Ostale uloge sporedne su, a odigrane dosta prilično. Neki među ovim sporednim prestavljačima pokazali su i na malim ulogama svojim, da bi vrlo zgodni bili i za veće. Nadajmo se da će ih uprava naše dobrovoljačke družine znati upotrijebiti, ako Bog da, te se ovoga ljeta bude što radilo u hramu Talije".141

       Poslije prisustva pozorišnim predstavama svog znatno proširenog dramskog djela i uopšte veoma uspjeloj narodnoj svetkovini pri dočeku nove 1885. godine, knjaz Nikola I će otputovati iz Podgorice 4. januara, a tek sjutradan, u subotu, i članovi Društva Cetinjske čitaonice. Simo Matavulj i Laza Kostić su odlučili da se vrate kopnom, na konjima, od Podgorice do Rijeke Crnojevica a ostalo društvo, kao što je i došlo, plovilima preko Skadarskog jezera. Uprava dvora isplatila je dogovoreni honorar Ivu Andriću „su četiri vozara", jer je bio „da primi društvo predstave" sa Plavnice.142

       Svi koji su pisali o događajima u Podgorici, početkom 1885. godine, ne malu pažnju posvetili su i publici, koja je u tri večeri punila pozorišnu dvoranu. Primijećena je velika razlika u obrazovnom nivou publike — od nepismenih gledalaca, koji po prvi put prisustvuju pozorišnim predstavama, do onih koji su svoj pozorišni ukus mogli formirati posmatrajući predstave u petrovgradskim, bečkim, ili pariskim pozorištima. U listovima izvan Crne Gore zabilježeno je i to kako je publika bila obučena. Tako bečka „Slobodna nova presa" piše: „Prvi pogled na dvoranu za predstave pružao je odmah osobitu nasladu. Publika i glumci u istom istorijskom odijelu". Opis publike ipak je najpotpunije dat u „Viencu": „Njihova visočanstva i njihove svjetlosti i gospođa knjaževa majka s ruskim rezidentom i turskim komesarom Dageš-efendijom, s njegovom gospodom i s nekoliko viših dostojanstvenika, stajahu na uzvišenom mjestu, postrojenom u dno pozorišta, a ostali slušaoci zapremili su sva sjedišta niže ponamještena. Sve je zaodjeveno kao cvjet, svijetlom i bogatom narodnom odjećom, pa đerdani blistaju na odivama, kao i toke na junačkim grudima. Takvoga prizora ne možeš no samo u Crnoj Gori vidjeti".

       Predstave Balkanske carice učinile su da o ovom dramskom djelu, prije izlaska iz štampe, bude objavljeno neuobičajeno mnogo vijesti, kritika i prikaza u evropskoj periodici. Naravno, prilozi u štampi ondašnje Evrope su bili veoma različiti i po obimu i po poznavanju same drame, ali i po dobronamjernosti autora tih priloga. Međutim, jedno je sasvim sigurno — Balkanska carica u evropskoj periodici nije prećutana. O odnosu periodike u Evropi, uz napomenu da drama još nije završena i štampana, Pavel Rovinski veli: „Pa eto ti pretresaju 'Balkansku caricu' od Beča do Londona, od varoši cijeloga svijeta Pariza, do Petrovgrada, sjeverne Palmire". Lijepo bi bilo, ako okolnosti dozvole, da se napravi makar opšti pregled odjeka pojavljivanja Balkanske carice u periodici ondašnje Evrope. Ovom prilikom, u najkraćem, skrećemo pažnju na tri do sada najčešće pominjana teksta, koja su o Balkanskoj carici objavljena van Crne Gore: Jovana Sundečića („Vienac", Zagreb), dr Laze Kostića („Neue frei Piesse", Beč) i Pavela Apolonoviča Rovinskog („Javor", Novi Sad).

140. Iz državne kase isplaćeno je 50 fiorina Špiru Ognjenoviću „za trošak njegove gospode i šćere koje su bile u Podgoricu o Vasiljevudne ov. godine". — DACG, UD-DK. 59, mart, red. br. 7. (7. III).
141. ,„Balkanska carica' u Podgorici", „Crnogorka", II/1885, br. 6, str. 46.
142. DACG-UD-1885, Fas.: 5. Om: I-85, br. 1. (S. I).

       Jovan Sundečić u zaista opširnom prilogu „U Podgorici o novoj godini 1885", koji je u nastavcima objavio zagrebački „Vienac",143 uz teorijska razmatranja o dramskim djelima, daje pregled sadržaja i toka predstave „Balkanske carice", zadržavajući se na karakteru likova, ali i opisu opšte atmosfere koja je u Podgorici vladala početkom 1885. godine. Navodi dalje notni zapis Zetskog kola i ukazuje na veze Crne Gore i Dubrovnika. Naravno, posebnu pažnju posvećuje autoru drame, knjazu Nikoli I i zaključuje: „Dakle vrli knjaz-pjesnik može i na poprište književne javnosti onako kročiti, i onako isto pred svoje protivnike ravnodušno stati, kao što je čelik-vođa stajao pred Muktarem u Vučijem-dolu i pred Sulejmanom u svojim Brdima. 'Balkanskom caricom' danas naš narod može s ponosom reći da je stekao svoju dramu u najužem smislu te riječi, a to je zaista velika preimućnost".

       O predstavi „Balkanska carica" nadahnuto piše i Laza Kostić u bečkom listu „Neue frei Presse". Kostić slika atmosferu u Podgorici za vrijeme prikazivanja „Balkanske carice", daje ukratko fabulu drame i opis likova, pominje aktere na pozornici, ali i on najviše pohvala čuva za pisca-vladaoca Nikolu I: „Kad pak vladalac jednog, u najizvrsnijem značenju riječi, ratobornog junačkog naroda, a poslije dva krvava rata, gdje je sam svojom glavom dijelio muke i opasnosti sa svojim hrabrim vitezovima, a jednu od najljepših pobjeda svojim vojvodskim darom odlučio — kada se takav vladalac, — pošto je oružje položeno i mir u zemlji nastao — između ostalih djela kulture oda na dramsko pjesništvo: toga po mom znanju nije nikad bilo. Nikola I do sad je prvi i jedini predstavnik kneževa te vrste".

       Tekstove Sundečića i Kostića o „Balkanskoj carici" prenijelo je, na svojim stranicama, u nekoliko nastavaka, i novosadsko „Pozorište"144

       Pavel Apolonovič Rovinski u tekstu „Balkanska carica pred sudom ruske žurnalistike" analizira, po redosljedu pojavljivanja, pisanje u tri ruska lista, kako sam kaže, sasvim različite orjentacije.145 Rovinski na samom početku naglašava činjenicu da Balkanska carica još nije objavljeno djelo i ističe da je autor priloga u listu „Novoje vremja" očigledno pisao na osnovu lošeg prevoda prikaza iz nekih njemačkih novina, pa je i sam prilog morao ispasti loš i sa mnogo grešaka. Zatim, hvali razboritost u zaključivanju kritičara u listu „Izvjestija", dok posebno ističe, ne štedeći pohvale, tekst i autora u listu „Novosti", čiji će zaključak i citirati: „išta može li biti ljepše od ove uzor-patriotske drame, iz koje se vidi kako duboko njezin autor prodire u srce čovječansko, a tako isto koliko duboko shvaća on duh naroda, u sredini kojega suđeno je njemu živjeti".

       Iznoseći tek samo napomene o ovim prilozima kulturnih uglednika onoga vremena, želimo skrenuti pažnju na to da tekstovima iz evropske periodike XIX vijeka o ovoj temi, ali i Crnoj Gori uopšte, treba posvetiti mnogo više pažnje.146 Djelovanje kulturnih poslenika, zvanično okupljenih oko Cetinjske čitaonice, a posebno njihova aktivnost vezana za pozorište, tokom 1884. i prvih dana 1885. godine, zavređuje pažnju ne samo zbog činjenice da je time počeo organizovani i redovni, a te godine i veoma intenzivni pozorišni život na Cetinju i Crnoj Gori uopšte, već i iz još bar dva dobra razloga: pažnje, angažovanja i podrške od strane zvanične državne vlasti, naravno prvjenstveno knjaza Nikole I sa jedne, i, u skladu sa tim, tekuće periodike, sa druge strane. Posebno treba imati na umu da se ovo dešava u godini u kojoj se, u Crnoj Gori, još uvijek osjecaju posljedice Veljeg rata (1876-1878).

       Broj priloga o scenskim aktivnostima, njihov obim i mjesto koje su u tekućoj periodici imali, kao i kontinuitet u pojavljivanju, ne uzimajući za momenat i ostale relevantne pokazatelje iz ovog domena, daju za pravo da se, makar sa aspekta odnosa štampe, 1884. godina nazove — godinom pozorišta u Crnoj Gori. Razloga za ovakav zaključak, pored odnosa štampe, naravno, ima još: upravo formirano pozorišno društvo daje prvu predstavu, na sceni se postavlja i izvodi upravo napisano dramsko djelo u stihu domaćeg autora, počinje se sa izgradnjom prve pozorišne zgrade, ostvaruje se vrlo uspješno prvo gostovanje domaće pozorišne trupe, pišu se i objavljuju pozorišne kiitike, formira se širi pozorišni ansambl, objavljuju se dramska djela, počinje se formirati pozorišna publika...

        Jednom riječju 1884. godine crnogorskom glumištu je udarena čvrsta podumijenta.

143. „Vienac", XVII/1885, br. 15 (232-235); br. 16 (250-252); br. 17. (266-270); br. 18 (282-287); br. 19 (293-303); br. 20 (313-318).
144. Jovan Sundečić, „Pozorište", ХI/1886, br. 22, 30, 32 i 33; Dr Laza Kostić, „Pozorište", Х/1885, br. 1. (2-4) i 2. (6-8).
145. Pavel Apolonovič Rovinski, „Balkanska carica pred sudom ruske žurnalistike", „Javor", ХII/1885, br. 26. (823-826), 27. (858-861) i 28. (890—892). Radi se ovim ruskim listovima: (1) „Известин С.-Петербургского Славннского благотворителного общества", 1884, Но.З; (2) „Новое время", Но. 3303 (9. V 1885); (3) „Новости и биржевая газета", Но. 127. и 130. (10. и 14. V 1885.) В. К. Харлампович, „Балканская царица" Неиздана драма черногорского князя Николая I".
146. O tekstovima na Ruskom i Češkom jeziku vidi u: Crnogorska bibliografija tom IV, knj. 2, Cetinje, 1992 (str. 215, bibl. jed. 705, 708 i dr.) i Crnogorska bibliografija tom IV knj. 3, sv. 1. (dr Zdenka Rahunkova, dr Mihela Ahakova), Cetinje, 1993, kao i Op. cit. sv. 2. (str. 796-797, bibl. jed. 18197, 18214-18217, i dr).


OD 1884. DO 1888. IDALJE...

        U znaku pozorišnih predstava „Balkanske carice" u Podgorici, otpočela je 1885. godina u Crnoj Gori. Uvodničar zvanične novine, „Glasa Crnogorca", u prvom broju, te godine ističe: „prva nam je dužnost, da blagodarimo Bogu i Knjazu našemu što nam je otadžbina naša i u minuloj godini preživjela godinu mira. Ko je mnogo ratovao, taj bolje no iko može da cijeni što vrijedi mir".147 Te godine neće biti znatnijih scenskih događaja na Cetinju. Međutim, pozorišna dešavanja tokom 1884. godine na Cetinju, krunisana velikim finalom — predstavama o novoj 1885. godini, iniciraće pozorišnu aktivnost u Nikšiću i Podgorici.

        Čitaoničko društvo u crnogorskoj Prijestonici imalo je pune ruke posla oko izgradnje Zetskog doma — prvog zdanja namijenjenog kulturnim potrebama u Knjaževini Crnoj Gori. Pokrenuta prethodne godine, velika akcija na prikupljanju priloga za izgradnju ovog zdanja, tokom 1885. godine dobija na masovnosti. Iz dostupnih izvora može se zaključiti da je te godine 1758 lica, na ime priloga za izgradnju Zetskog doma, uplatilo oko 5000 fiorina. U odnosu na 1884. godinu (703 lica uplatilo je 8759,11 fiorina) ovo je skromniji iznos, ali treba imati na umu da su prve godine u sakupljenim prilozima obuhvaćene i donacije članova vladajućeg doma (2000 fiorina), istaknutih vojvoda i velikodostojnika, kao i knjaza Nikole I lično.148 Neophodno je napomenuti, kod navođenja ovih iznosa, da treba voditi računa o razlici koja postoji između zbira priloga i sumarnih cifara objavljenih u periodici. Ovo može doći otuda jer su pri navođenju priloga obuhvaćena i negotovinska davanja, ko nijesu našla odraza u sumarnim pokazateljima, sa jedne, kao i obračuni prilga datih u različitim valutama, sa druge strane. Iako nijesu sasvim adekvatni navodimo ove cifarske pokazatelje, u ubjeđenju da lijepo ilustruju širinu aktivnosti na prikupljanju sredstava, kao i postignute rezultate.

        Knjaz Nikola I će i tokom 1885. godine materijalno podržavati izgradnju Zetskog doma. Tako će član Središnog odbora, Vuko Vuletić, primiti iz državne kase, 24. maja 1885. godine, „po zapovijedi preko Laze Kostića, još 280 fiorina, kao novi Knjažev prilog".149 Izgradnju Zetskog doma i aktivnost oko prikupljanja priloga pratiće i štampa van Crne Gore. Novosadska „Zastava", na primjer, donosi vijest o prilozima koji su prikupljeni u dalekom Sibiru.150 Prateći napredovanje radova, „Glas Crnogorca", u prvom septembarskom broju te godine, javlja da je na Zetskom domu postavljen prvi javni sat u Crnoj Gori i zaključuje: „Daj Bože da ta nova mjera vremena bude svakom na pouku, da je 'Vrijeme blago', koje se čuva i množi samo korisnim radom".151

        Zapisi u evidenciji dvorskih troškova ukazuju da je, na jesen 1885. godine, knjaz Nikola otpočeo sa radom na pripremi Balkanske carice za štampu Pored tri iznosa (147,60 + 22,57 + 236,74) stoji napomena „za kartu balkanske carice", a pored iznosa od 142,17 fiorina, napomenuto je: „za mastilo za balkansku caricu".152

        Najinteresantniji događaji vezani za pozorište, tokom 1885. godine u Crnoj Gori, odigrali su se u Nikšiću i Podgorici. Već u januaru (13.I) održana je skupština Nikšićke čitaonice na kojoj je za predsjednika Društva izabran pop: Šćepan Martinović i za njegovog zamjenika Bekica Šobajić, istaknuti kulturni djelatnik u Nikšiću tokom druge polovine XIX vijeka. Na skupštini je za knjigovođu Čitaoničkog društva izabran Lazar Boljević, za kasijera Jovo Golijanin, glasoviti nikšićki trgovac, a za knjižničara (bibliotekara) kapetan Radoje Kontić. Već narednog dana, poslije skupštine, data je predstava „Krst i Kruna". Govoreći o predstavi, dopisnik iz Nikšića u „Glasu Crnogorca" ističe: „sam komad nije kadar toliko utisaka i ljubopitstva u publici podići, koliko naši suvremeni komadi", a zatim, dodajući da je publike bilo puno, zaključuje: „Po izrazu iste vjerujemo da im se više dopao glumački rad naše mlade družine, no samo djelo, jer su sve uloge po našem ubjeđenju odigrane dobro. Pored Nika Martinovića, koji je „odigrao na opšte zadovoljstvo Sv. Savu", uloge su u ovom komadu tumačili i: Simat Pikić — Vukan, Božo Katurić — Кrаlj Andrija, i Lazo Milutinović — Prvi časnik.

147. „Glas Crnogorca", XIV/1885, 1, str. 1.
148. Filip Petrović, potpredsjednik Cetinjske čitaonice, primio je 24. maja 1884. godine iz Državne kase 1000 fiorina za izgradnju Zetskog doma, „po visokom nalogu Njegovog Visočanstva" (DACG, UD-1884, Fas: 4, Om: IV-84, br. 20). U svojira memoarima knjaz Nikola I će zapisati da je Zetski dom uz „rodoljubive priloge" podignut „zamišlju i velikijem žrtvama knjaževim" („Cjelokupna djela", knj. V, str. 622).
149. DACG, UD-1885, Fas: 5, Om: V-85 (2-81). Uporedi: DACG-DK-59, maj, br. 43.
150. „Zastava", 1885, br. 183, str. 3.
151. „Glas Crnogorca", XV/1885, br. 35, str. 4.
152. DACG, UD, fas: 5, Om: 1Х-85, b.b.

        Na kraju svog izvještaja o kulturnim dešavanjima u Nikšiću, dopisnik „Glasa Crnogorca" naglašava da će Dobrovoljno pozorišno društvo obnoviti predstavu „Slobodarka" (planiranu za 24. I), te da su već podijeljene uloge za predstave „Mejrima" i „Stevan Dečanski".153

        Predstava „Krst i kruna" će biti ponovo prikazana u Nikšiću početkom aprila, u okviru svečane proslave hiljadugodišnjice svetih apostola i prvoučitelja Kirila i Metodija.154 Ovoj proslavi je u svim gradovima Crne Gore posvećena naročita pažnja.

        Posebno svečano bilo je u Nikšiću, od 12. do 17. aprila, za vrijeme boravka knjaza Nikole I. Nikšić će se za doček Gospodara veoma brižljivo pripremiti. Biće podignuti slavoluci, prozori na kućama dekorisani, istaknute zastave i barjaci, utvrđen oficijelni program boravka Gospodara. Knjaz će se prvih dana boravka u Nikšiću susrijetati sa narodom i narodnim prvacima i, kako se ističe u periodici: „svakad je bio punoruk i izdašan, ali ovoga puta učinio je dosta dara pojedinim odličnim i nemašnim. Darovao je preko 300 rala zemlje i рrеко 8 hiljada u gotovom novcu".155 Četvrtog dana boravka u Nikšiću, u ponedjeljak, 15. aprila, knjaz Nikola I je posjetio „pozornicu u Državnoj kući". Tom prilikom je ponovo prikazana predstava „Krst i kruna", a sjutradan, premijerno, „Smrt Stevana Dečanskog". Knjaz je u srijedu, 17. aprila, otputovao iz Nikšića za Cetinje.

153. (Š.), „Nikšić, 18. januara", „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 3. str. 3.
154. „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 14, str. 3.
155. (Š), „Nikšić, 21. aprila", „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 16, str. 3.


        O Uskrsu (mart/april) 1885. godine, u Podgorici su odigrane četiri pozorišne predstave u tri večeri, pošto je, kako se naglašava: „jedan fenomen — prvo pozorje 'Balkanske carice' — pokrenuo želje za osnivanjem dobrovoljnog pozorišnog društva". Prvo veče prikazana je predstava „Maksim Crnojević" od Laze Kostića, ali su velike kiše spriječile publiku da masovno prisustvuje. Drugo veče prikazane su jednočinke „Pola vina pola vode" Koste Trifkovića i „Šaran" Jovana Jovanovića-Zmaja. Ovoga puta publike je bilo mnogo više, dok je treće večeri, kada je ponovo prikazan „Maksim Crnojević", gledalište bilo dupke puno. Podgoričkoj publici prikazan je, dakle, isti repertoar kao i cetinjskoj, godinu dana ranije. Sigurno da je više razloga pogodovalo ovakvom izboru dramskih djela. Autori djela (Kostic, Zmaj) bili su u velikoj milosti knjaza Nikole I. Radnja Kostićevog komada vezana je za Žabljak i Zetu, ali svakako nije bez značaja i to što su neki od učesnika u predstavama na Cetinju bili nastanjeni u Podgorici. Posebna pažnja posvećena je predstavi „Maksim Crnojević", u kojoj su uloge tumačili: Stevan Raičković — Dužde od Mletaka; Đorđe Stanić — Đorđe, sin mu; Gorde Vukotić — Anđelija, ćerka; Marica Radević — Fileta, udovica Duždovog sina Marka; Bajo Bracanovic — Ivo Crnojević; g-đa Vukotić — Jevrosima, žena mu; Stevan Gvozdenović — Miloš Obrenbegović; Stevan Lukačević — Maksim Crnojević; Vojvode: Risto Marković — Kapetan Jovan; Dorđe Čakić — Ilija Liković; Jovan Pejanović — Milić Seremetijević; Marko Pejanović — Đuro Kujundžić; Zarija Radičević — Nadan Bojimir; Miloš Ulić—Radoje Crnogorac; Zarija Gvozdenović — Obrazina i Lazo Vrbica — Vinonoša.

Podgorica, kraj XIX vijeka

        Dopisnik „Glasa Crnogorca" iz Podgorice, o postignućima na sceni Dobrovoljnog pozorišnog društva, ističe: „samim dejstvujućim snagama može se reći da su izuzev male neke iznimke kao lokalnog narečja i teškoće pri potpunom svaćanju mimičkih pokreta, svi u opšte dobro odigrali svoje uloge".156 Napomenimo i to da, u publici prisutni stranci nijesu mogli vjerovati da je ovo debi na sceni članovima Dobrovoljnog pozorišnog društva Podgoričke čitaonice.

        Tužan događaj, koji će zadesiti vladajuću porodicu Petrović, prekinuće kontinuitet proslava i svečanosti u Crnoj Gori, a samim tim i značajnijih kulturnih dešavanja. U Moskvi, gdje se nalazila na školovanju, 25. aprila je umrla knjaginjica Marija, kćer knjaza Nikole I. Zbog dvorske i opšte žalosti te godine će tek Nikoljdan biti nešto svečanije obilježen.

        Značaj mira za Crnu Goru ponovo će posebno biti naglašen početkom 1886. godine, u uvodniku prvog broja „Glasa Crnogorca", čini se još snažnije nego u početku 1884. i 1885. godine, uz napomenu: „i u napredak Crna Gora ne vidi potrebu da skreće sa puta mirnog razvitka". Konstatujući dalje da Crna Gora ima dosta pušaka i ratne opreme, uvodničar zaključuje: „Ali nemamo — dobrijeh plugova i motika, nemamo dobrijeh rala i orala i alata, kojima se pomažu srećni narodi, da dođu do materijalnoga blagostanja, do prosvjete i kulture".157 Navodimo riječi uvodničara u ubjeđenju da lijepo slikaju društveni okvir u vrijeme odvijanja događaja vezanih za razvoj pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori, koji su predmetom naše pažnje.
Već početkom 1886. godine, u Podgorici je izabrana nova uprava Čitaonice, u koju su ušli: proto Zarija Popović, predsjednik, Mato Čakić, potpredsjednik, Nešo Stanić, sekretar, Zako Radičević, kasir i Stevan Rajčković, bibliotekar,158 ali, kako ce kasnije biti istaknuto, ova uprava neće uspjeti da na vrijeme pripremi za izvođenje predstavu „Školski nadzornik".159

        Kapetan podgorički Luka Nenezić i upravitelj osnovnih škola Bajo Bracanovic obratiće se, avgusta 1886. godine, Ministarstvu prosvjete, ističući da se mora uložiti više sredstava u opravku trećine državne zgrade koju škola koristi, a posebno „u istu zgradu onog mjesta đe je pozorište".160 Na Cetinju će i tokom 1886. godine velika pažnja biti posvećena izgradnji Zetskog doma. Od prvih brojeva „Glasa Crnogorca", Odbor za građevinu Zetskoga doma, u sastavu: predsjednik Filip Petrović, i članovi: Špiro Popović, Vuko Vuletić, Špiro Ognjenović, Šcepo Kustudija i Jovan Piper (Milunović), počeće sa objavljivanjem izvještaja o tome kako su, počevši do 1884. godine, trošena prikupljena sredstva. Odbor će u izvještajima navoditi detaljno vrstu troška, po mjesecima i danima nastanka, iznose imena lica kojima su isplaćeni. Ove izvještaje objavljivaće tekuća periodika tokom čitave godine, pod naslovom „Razni troškovi oko zidanja Zetskoga doma uz napomenu Odbora: „Iznosimo u potpunosti račun građevine 'Zetskoga doma', da svakome bude jasno zašto je što potrošeno i kome isplaćeno na priznanice".161 Biramo tek jedan primjer kako su ovi troškovi publikovani — redni broj 4, od 10. marta 1884: „Niku Krstovu za 96 burgija te je naoštrijo za lomljenje kamenja više špidala i za klačine po 11,1/4 novčića... 10,68 f \162

        Pored izvještaja o troškovima, periodika će objavljivati i spiskove lica koja su na bilo koji način pomogla izgradnju Zetskog doma, uz napomenu, s vremena na vrijeme, pododborima po unutrašnjosti zemlje, da, odmah po dospjeću, novac od priloga šalju Glavnom odboru na Cetinju. Te godine je, inače, kako će periodika zabilježiti, za izgradnju Zetskog doma prikupljeno 5065,83 fiorina, od 760 lica. Finansijsku potporu izgradnji Zetskog doma, u vidu kredita ili ličnih priloga, a u skladu sa dinamikom radova i zahtjevima Odbora, pružao je, naravno, i knjaz Nikola I, koji će i sam povremeno obilaziti gradilište, što će ostati zabilježeno u štampi.163

        Balkanska carica će i ove, 1886. godine privući znatnu pažnju i to ne samo crnogorske javnosti. Ovoga puta, međutim, ne kao izvedena predstava, već kao objavljeno dramsko djelo. Knjaz je, poslije uspjele provjere na pozornici, riješio da štampa svoju dramu, ali još uvijek ne za najširu publiku, već, kako se u „Javoru" ističe: „ali se štampa kao rukopis i niti će se bez izričite dozvole pesnikove prevoditi moći, niti će se po knjižarama prodavati".164

156. (B.), „Podgorica, 2. aprila", „Glas Crnogorca", XIV/1885, br. 13, str. 3.
157. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 1, str. 1.
158. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 2, st. 4.
159. Ibidem, br. 6, str. 4.
160. DACG, MPCD-1886, Fas: 2, br. 128.
161. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 2, str. 4.
162. Zahvaljujući ovako detaljnim troškovnicima saznajemo da su na izgradnji Zetskog doma, pored zanatlija sa Cetinja, bili angažovani i majstori poduzimači Jovo Terzović i Toša Gojković, nastojnik Jovo Telj, šovrljant, zidar Anđelo, marangun Bepo Kampjeao, drvodjeljci Marin Bonvrd i Frano Delić, za krov Pasko Gvozdenović i mnogi drugi.
163. Priznanica na primljenih 1000 fiorina iz državne kase /DACG, UD-1886. Fas: 7, Otn: ХII-86, Tabak: 11. XII (Vidi: „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 34, str. 2; kao i: DACG, UD- 1886,Fas:6,Om:X-86, br. 33).
164. „Javor", ХIII/1886, br. 9. (2. III), str. 287. U istom tekstu se napominje da se knjiga „sad u Beču štampa", dok „Bosanska vila", II/1886, br. 11, str. 175, o Balkanskoj carici piše da je „štampana na Cetinju a opremljena u Beču". Ovdje se zasigurno radilo o jednom nevelikom broju luksuzno ukoričenih i opremljenih primjeraka (kožni povez, zlatotisak). Na naslovnoj stranici kod svih primjeraka Balkanske carice stoji: „Cetinje, 1886 u Državnoj štampariji". Vidi: Crnogorska bibliografija tom I, knj. 3. Vidak Rajković, Cetinje, 1989, str. 169. Slično „Bosanskoj vili" piše i zagrebački „Vienac", XVIII/1886, br. 15, str. 240.

        I zaista, za svaki štampani primjerak Balkanske carice knjaz Nikola I će, na molbu zainteresovanog, a često i uz preporuku, davati saglasnost za uručenje. U vezi sa ovakvim Knjaževim stavom, Simo Matavulj piše svom prijatelju, učitelju Tomu Popoviću, u Herceg Novi: „'Balkansku' ne mogu ti sad poslati, jer treba njega pitati — pod ključem su. Ja nijesam zaboravio, no nemah prilike da zaištem".165 Tokom godine u dvorskim knjigama nastao je čitav niz zapisa o molbama za primjerak Balkanske carice, uz napomenu da li je molbi udovoljeno. Ostaće zapisano da je profesor Filip Kovačevic napisao „molbenicu" u stihovima (dat mu je primjerak br. 855); profesoru Živku Dragoviću dat je primjerak br. 905; br. 886 poslat je, na molbu, rataru Doki Savicu iz mjesta Čerevići na Fruškoj Gori; zatim je jedan primjerak dat popu Lazaru Daičiću iz Luštice, kojega je preporučio prof. Kovačević; primjerak sa posvetom autora dobio je Cesare Tondini de Quarenghi, koji je preveo na italijanski jezik uvodnu pjesmu iz Balkanske carice.166

        Tiraž Balkanske carice od 1000 primjeraka povezao je knjigovezac Vicko Paškvali za dva mjeseca „noćno i dnevno" radeći, i za to vrijeme, kako sam ističe u troškovniku koji je 19. III 1886. godine podnio Upravi Dvora,167 imao rashoda 43 fiorina: 20 (za drva) + 5 (konac) + 9 (svijeće i petrolej) + 5 (brašno i špag) + 4 (oštrenje noževa). Priznat mu je trošak od samo 23 fiorina i isplaćen 24. aprila. Tek na ponovnu molbu Paškvaliju će 14. avgusta biti isplaćena nagrada za trud od 50 fiorina.168

        Po izlasku iz štampe Balkanske carice, kritičari u evropskoj periodici toga vremena neće štedjeti komplimente za autora i njegovo djelo. „Javor" će, u već pomenutom članku, prenijeti pisanje dopisnika iz Petrograda novosadske „Zastave", koji citira odgovor knjaza Nikole I na pisanje u ruskoj periodici i izrečene pohvale: „Nijesam mislio da može izaci nešto važno za slovensku književnost, ja sam pisao za svoj crnogorski narod". U pohvalama dramskog djela i njegovog autora neće, naravno, gubiti korak ni domaća periodika. „Glas Crnogorca" će, na primjer, u podlistku objaviti pjesmu „Balkanska carica" od Radoja Roganovica, koja ima 18 strofa. Dvije strofe ove pjesme navodimo kao ilustraciju:

„Ja sam b'jela vila
Nikole prvoga,
Pa sam dolećela
u čast roda svoga.
„Balkanska carica"
ime mi je dato
Gospodar mi darova
ovo sjajno zlato!"169

        Balkanska carica je još dugo plijenila pažnju javnosti, koja će uglavnom izražavati pohvale autoru. O ovoj drami dr Savo Vukmanović kaže: „U toku trideset godina ona je petnaest puta prevođena i to na deset evropskih jezika: ruski, italijanski, njemački, francuski, finski, mađarski, češki, holandski, engleski i slovački. Prilikom svakog prevoda o njoj je toplo i pohvalno govoreno".170

        Kada govorimo o događajima u vezi sa pozorištem u Crnoj Gori, valja pomenuti i pismo Nikole Milana Simeonovića, reditelja i glumca Narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji moli knjaza Nikolu I za dozvolu da njemu posveti svoje najnovije dramsko djelo Mlinar i fabrikant, koje u rukopisu — spremno za štampu — dostavlja na uvid. Simeonović dalje u pismu ističe spremnost da sve napusti i dođe na Cetinje, ako se Knjaz odluči na formiranje „kazališne male al' dobre družine za Crnu Goru".171

        Krajem 1886. godine na Cetinju su vršene pripreme za ponovno prikazivanje „Balkanske carice" o Nikoljdanu. Željelo se da predstava bude prikazana u, iako još nedovršenom, Zetskom domu, pa su i radovi usmjeravani ka uređivanju centralne prostorije. U septembru je glavna sala već bila građevinski završena, a u novembru Odbor za gradnju javlja: „Radi se da bi se 'Zetski dom' opravio koliko toliko, da se bar mogu u velikoj dvorani davati pozorišne predstave".172 U to vrijeme je već postavljena i pozornica, koja je, kako se ističe, duboka 14, a široka preko 7 metara.173 O pripremama za izvođenje „Balkanske carice" o Nikoljdanu, javnost će obavijestiti i novosadski „Javor".174

165. Simo Matavulj, Sabrana djela, knj. VIII Pisma, Beograd 1956, str. 12.
166. Objavljeno u podlistku „Glasa Crnogorca" (XIV/1886, br. 23) na 1. i 2. strani.
167. DACG, UD-1886, Fas. 6, Om: IV-86, br. 21.
168. Ibidem, Om: VIII-86, br. 12.
169. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 19, str. 1.
170. Cjelokupna djela Nikole I Petrovića Njegoša, knjiga treća, Drame, Cetinje 1969, str. 13.
171. DACG, MPCP-1886, Fas: 2, Om: Nezavedena akta, br. 344.
172. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 47, str. 4.
173. Interesantno je napomenuti da, u knjizi koja je nastala desetak godina kasnije (Pariz 1895), A. Avelo i Ž. de la Nezijer, ističu da u pozorištu na Cetinju binu zatvara „umjesto obične draperije, pozorišna zavjesa (koja) je ukrašena snažnim likovima ratnika u narodnoj nošnji" (Crna Gora i Hercegovina, Podgorica, 1996, str. 60).
174. „Javor, ХIII/1886, br. 49, str.(stubac) 1565.

        Međutim, javne predstave „Balkanske carice", na Cetinju o Nikoljdanu 1886. godine, po svoj prilici nije bilo. Knjaz Nikola I je svoj imendan te godine proslavio na Rijeci Crnojevića. Crnogorska periodika, koja pažljivo prati i manje kulturne događaje nego što je prikazivanje knjaževe drame, ne bilježi prikazivanje predstave o Nikoljdanu na Cetinju. Da su pripreme za prikazivanje „Balkanske carice", krajem 1886. godine, ipak vršene, vidi se i po zahtjevu Tomaša Vukotića, koji u to vrijeme živi u Podgorici, upućenom Upravi Dvora. U zahtjevu, koji je zaveden 8. decembra, Vukotić traži da mu se isplate putni i troškovi boravka na Cetinju: „kada je dodio zbog predstava Balkanske carice u Sv. Dvor".175

        Da li je predstava ipak održana u Dvoru za uži krug gledalaca, nijesam mogao pouzdano utvrditi, ali očigledno, Zetski dom još uvijek nije bio dovoljno spreman za ovakve namjene, a odsustvo Knjaza sa Cetinja ukazuje da znatnijeg događaja, kakav su u ono vrijeme bile pozorišne predstave, nije moglo ni biti. Pravi razlozi za neodržavanje ove, ipak pripremane, predstave, mogu se tek naslućivati.

        „Balkanska carica" će ipak biti prikazana o Nikoljdanu 1886. godine u Crnoj Gori, ali ne na Cetinju, već u Nikšiću. Vrijedno društvo Nikšićke čitaonice pripremilo je i vrlo uspješno prikazalo „po prvi put u Nikšiću 'umotvor' svoga Uzvišenoga Gospodara", i to 5. i 6. decembra.176 Predstave su počinjale u 7,30 sati, a gledalaca je bilo „oko 300", jer, kako se naglašava u prikazu predstave, „više nije moglo đe stati". Bez ulaska u ocjenjivanje domašaja u tumačenju pojedinih uloga, dopisnik „Glasa Crnogorca" konstatuje da je dobrovoljno društvo komad odigralo na veliko iznenađenje svih gledalaca i postiglo sajan uspjeh. Društvo Nikšićke čitaonice je riješilo, kako se ističe u štampi, da, tokom zime, svakih 10 dana prikaže po jednu predstavu, uz umjerene cijene ulaznica kako bi posjeta bila što masovnija. Što se repertoara tiče, dogovoreno je da se daju naizmjenično „po jedna šaljiva i po jedna istorijska predstava". Već za slijedeći termin najavljena je predstava „Kir Janja" od Jovana Sterije Popovića. „Balkanska carica" će u Nikšiću te godine biti ponovo prikazana uoči nove 1887. godine.

        Uz navedeni izvještaj sa predstave „Balkanske carice", koji se inače završava konstatacijama o opštem napretku Nikšića, urednik „Glasa Crnogorca" je dodao svoj komentar: „Milo bi nam bilo da nam kadšto dostavite potanje o uspjehu pojedinih glumaca i glumica dobrovoljnog umjetničkog društva".177 I zaista, takav komentar će stići iz Nikšiča redakciji „Glasa Crnogorca", ali sa novogodišnje predstave „Balkanske carice" i biti objavljen u januarskom broju ovog glasila.


        Početkom 1887. godine, uredništvo „Glasa Crnogorca" će, međutim, pri objavljivanju izvještaja sa kulturnih dešavanja, dati prednost vijesti da je Balkanska carica, na pomalo neuobičajen način za dramsko djelo, prešla granice Crne Gore. Poklonjena je, naime, puna pažnja objavi čitaonice u Šibeniku da će, o Jovandanu, Simo Matavulj „čitati i objašnjavati" dramu crnogorskog knjaza. O ovakvoj prezentaciji Balkanske carice u Šibeniku, na Cetinje će prispjeti veoma nadahnut i emocijama nabijen poduži izvještaj, koji je naravno odmah objavljen. Autor ce ovaj, zaista interesantan tekst potpisati samo inicijalima (J.M.P.), u skladu sa tadašnjim običajima u novinarstvu, ali vjerovatno i zbog neprijatnosti koje bi mogao imati sa austrijskim vlastima zbog naglašenih izliva nacionalnih i patriotskih osjećanja. Prije nego što će preći na sam opis Matavuljeva nastupa, autor prikaza pojašnjava razloge za javno čitanje drame: „djelo još nije u prodaji, štampano je samo ćirilicom koju stariji naraštaji u tim krajevima, ili ne razumiju, ili s nategom čitaju, te u samom tekstu drame ima riječi i crnogorskih običaja koje treba objasniti".

        Prostorije Šibenske čitaonice bile su dupke pune publike, čak čitav sat prije početka Matavuljeva nastupa, kako se naglašava — „odabranog građanstva": sveštenici obiju crkava, najugledniji članovi općinskog upraviteljstva, učitelji i trgovci, obrtnici, glavari seoski, mnogo gospode „liberalnih profesija" i činovnika, „ele, u punom smislu zastupljen je bio cio Šibenik". Matavulj je, pri čitanju Balkanske carice, sasvim sigurno koristio stečeno dramsko iskustvo, što je i učinilo da dobije veoma laskave pohvale za svoj nastup od autora prikaza: „Ja takvog čitanja još ne čuh". Čitanje je praćeno sa najvećom pažnjom puna tri i po sata. Tokom čitanja reakcije publike su bile veoma burne: „diže se u dvorani oluja od uzvika i tapšanja, reklo bi se provali se kuća", ili, na kraju trećeg čina: „Mogu vas uvjeriti da je malo ko od slušalaca mogao zadržati suze". Priredba u Šibeniku, na kojoj je, pored Matavuljevog čitanja i objašnjavanja Balkanske carice, otpjevana i pjesma „Onamo, onamo", završena je pola sata prije ponoći zajedničkom večerom i dizanjem zdravica Crnoj Gori i naravno autoru drame.

175. DACG, Ud-1886, Fas. 7. Om: ХII-86, Tabak: 8. XII, br. 14.
176. (Đ), „Nikšić, 10. decembar", „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 50, str. 2.
177. „Glas Crnogorca", XV/1886, br. 50, str. 3.

        Autor prikaza će, poslije napomene da, po povratku kući iz čitaonice, uznemiren emocijama nije mogao zaspati već je odmah uzeo pero u ruke da upravo doživljeno stavi na papir, svoje pisanje završiti takođe nadahnuto: „Ne mogu dalje. Morej je raširio ruке da me prihvati. Eto me, bože snova, i molim te da mi ljepšega sna ne daš nego što bješe noćašnja java".178

        Opširniji prikaz predstave „Balkanska carica", koja je izvedena u Nikšiću na samom kraju te godine, biće objavljen u sljedećem januarskom broju „Glasa Crnogorca". Iz ovog prikaza saznajemo da predstava „Kir Janja" nije mogla biti održana kako je najavljeno, zbog popravke sale, te da su uloge u „Balkanskoj carici" tumačili: Niko Martinović — Ivan-beg; Pavle Popović — Dorđe; Simat Pikić — Stanko; Lazar Boljević — knez Dean; Božo Katurić — Knez Perun; Jovanka Đuričić — Danica; Rose Duričić — Marta; Bekica Šobajić — Ibraim-aga; Dorđe Popović — Uglješa i Jovo Rnjec — Ivo. Pored opštih pohvala za nosioce muških uloga napomenuto je da imaju „lijepo držanje tijela", „čist i pravilan izgovor", da je „mimika vrlo lijepa", a pohvaljen je i način na koji su glumci maskirani. Za Jovanku Đuričić (Danica), uz napomenu da je to djevojka od 15-16 godina i da je prvi put na pozornici, istaknuto je: „Njezina sloboda u govoru i mimika i uopšte finoća i vještina (...) pravednu hvalu zaslužuju". Kritičar posebno naglašava da je ova djevojka pokazala „sposobnosti koje su se tek pomaljati počele".

        Neuobičajeno za ovakve napise o pozorišnim predstavama onoga vremena, ovoga puta pomenut je i sufler, doduše ne bez kritički intoniranih opaski: „Šaptač se nije mogao čuti (nako u prva dva reda)", uz napomenu da nije bio ni potreban jer su svi dobro znali svoje uloge. Na kraju ovog izvještaja sa predstave izražava se zahvalnost braći Makrid, koja su svoju novu kuću bez nadoknade ustupila za prikazivanje predstava.179

Nikšić, kraj XIX vijeka

        Simo Matavulj će učiniti da se još jednom, 1887. godine, na stranicama crnogorske periodike skrene pažnja javnosti na Balkansku caricu. Ovoga puta Matavulj će pripremiti i u podlistku „Glasa Crnogorca" objaviti sa komentarima posvetne pjesme koje je knjaz Nikola I pisao na primjercima štampane Balkanske carice, pri poklanjanju svog djela bliskim osobama. Tako su nastale prigodne pjesme Nikole I sa nazivima: „Mojoj carici" (knjeginja Milena), „Mojoj Zorki" i „Knjaginji Stani" (kćeri Nikole I), zatim „Gospođi Duši" (Anđelija-Đuše Petrović), „Gospodin serdar Rade Plamenac", „Gavru" (vojvoda Gavro Vuković), „Gospodinu Baju Gardaševiću" (pašenog Nikole I) i dr.180 Posvetne pjesme koje je Knjaz napisao članovima svoje uže porodice, objaviće i zagrebački mjesečnik „Smotra".

        Tokom 1887. godine nastavljeni su građevinski radovi, ali i prikupljanje priloga za izgradnju Zetskog doma. Među darodavcima će se, pored žitelja većih i manjih mjesta u Crnoj Gori, naći: inženjer Jelinek sa svojih 20 prijatelja iz Praga, Ruska umjetnica Jelisaveta Petrovna Mihaljceva, N. Stefanovic, zastupnik na Dalmatinskom saboru, Krsto Kuljača iz Paštrovića, dok će Radoje Roganović kao prilog dati prihod od svog novog književnog djela.

        Interesantno je napomenuti da će prilog za izgradnju Zetskog doma dati i svi vojnici, podoficiri i oficiri iz bataljona Jovice Radovića, pa će sva njihova imena sa visinom priloga biti objavljena u štampi.181 Prema sačuvanim priznanicama vidi se da je i ove godine izgradnju Zetskog doma finansirao direktno i knjaz Nikola I.182 Na prolječe 1887. godine biće posvećena pažnja i hortikulturnom uređenju okoline Zetskog doma. Iz računa od 20. aprila 1887. godine, vidi se da je Uprava dvora „za radnju bašče kod 'Zetskog doma',, isplatila 113,79 fiorina, kao razliku ukupnih troškova na ime sadnje: 46 jasika, 2 brijesta, 6 pajasena, 28 javora, 37 lipa, 14 akacija, 34 korijena ruža, 60 korijena raznog grmlja, 250 korijena bagrema za plot i drugog cvijeća.183

178. (J.M.P), „Šibenik, 8. januar", „Glas Crnogorca", XVII/1887, br. 4, str. 2. O Matavuljevom nastupu u Šibeniku javiće i austrijski poslanik na Cetinju, Milinović, zaključujući da je Balkanska carica, tendenciozno djelo kome je za cilj ujedinjenje svih južnih Slovena pod dinastijom Petrović-Njegoš (CNB-MO, LPŠ, K: 17, Fas: 92. Vidi: „Zapisi", VI/1932, knj. XI, sv. 2, str. 116).
179. Z, „Nikšić, 9. januar", „Glas Crnogorca", XVI/1887, br. 4, str. 2.
180. Simo Matavulj, „Natpisi", „Glas Crnogorca", XVI/1887, br. 20, str. 1, „Listak".
181. „Glas Crnogorca", XV1/1887, br. 44, str. 34 / vidi: DACG, MUD-1887. Fas: 49, br. 1806.
182. DACG, UD-1887, Fas. 9, Om. Rashodi Gospodara za mart, br. 12.
183. DACG, UD-1887, Fas: 8, Om: april, br. 23

        Napori koji su ulagani na izgradnji Zetskog doma očigledno nijesu bili mali, no i pored toga, na vijesti o prvim prosvjetno-kulturnim manifestacijama u prostorima ovog zdanja, moraće se sačekati sljedeća, 1888. godina.

        Krajem januara 1888. godine, u Podgorici će dva puta biti prikazana predstava „Balkanska carica". Prvi put predstava je data 26 janauara, u istim prostorijama koje je i do tada koristilo Dobrovoljno pozorišno društvo Podgoričke čitaonice, a drugi put sjutradan, 27. januara, na dan kada je crnogorska vojska oslobodila Podgoricu, u novim prostorijama čitaonice. Tog dana se, naime, Podgorička čitaonica i preselila u svoje nove prostorije, koje su se nalazile u Mirkovoj Varoši. Naveče, poslije useljenja Podgoričke čitaonice u nove prostorije i prigodne svečanosti na kojoj je govorio Tomaš Vukotić, prikazana je ova predstava pred dvoranom punom gledalaca „sve tri vjeroispovijesti". Izvještavajući sa ovih predstava, Zarija Radičević, nažalost, ne saopštava ništa pobliže o nosiocima uloga i njihovim postignućima na sceni. Radičević će, na kraju svog dopisa sa predstava, samo sasvim kratko konstatovati: „Ne gledajući na to što predstavljači bijehu novajlije u ovoj struci, publika je opet sasvim zadovoljna bila".184

        Nikšicka čitaonica je 1888. godinu otpočela sjednicom Skupštine, na kojoj je kostatovano da je u Čitaoničko društvo upisano 80 članova i da se redovno nabavlja 10 listova i časopisa. Na sjednici je za predsjednika Čitaoničkog društva izabran Bekica Šobajić. U dopisu o ovom događaju za Dobrovoljno pozorišno društvo se ističe da se ono sada bavi sastavljanjem pravila, ali i da namjerava da pripremi nekoliko predstava.185

        Na Cetinju se, tokom 1888. godine, nastavlja sa radovima na izgradnji i uređivanju Zetskog doma.186 Već sredinom godine će u „Velikoj dvorani" biti upriličena zvanična svečanost. Naime, u Zetskom domu će na svečan način biti uručena svjedočanstva učenicima i „čitane bilješke" (zapisi o radu i ocjene uspjeha). U ljeto 1888. godine na Cetinje dolazi Jovan Jovanović-Zmaj, ali se, i pored Knjaževe želje i nastojanja, neće duže zadržati. Knjaz je pokazivao izuzetne znake pažnje prema Zmaju: odlikovao ga je Ordenom za nezavisnost Crne Gore — Danilo I, poklonio mu kuću u Ulcinju u kojoj će boraviti Zmajev brat Kornelije, itd. Međutim, i pored tolike pažnje, Zmaj će, uz, u više prilika iskazanu zahvalnost, poslije svečane večere u Zetskom domu, upriličene u njegovu čast, nastaviti putovanje i napustiti Crnu Goru.187

        Pjesnik Nikola I je, međutim, i poslije uspjeha sa Balkanskom caricom, ostao u dosluhu sa muzama. Tokom 1888. godine ugledače svjetlost dana njegovo novo djelo u stihovima, spjev Potonji Abenseraž. No, i pored toga, Balkanska carica će ostati u centru pažnje javnosti. Njeni djelovi recitovani su, kako na zvaničnim državnim proslavama, tako i na školskim priredbama, o čemu ce se štampa truditi da uredno obavijesti javnost. Uz kritike, koje su bile uglavnom pozitivne, o tek objavljenom djelu knjaza Nikole I (Potonji Abenseraž), uvijek će biti pominjana i Balkanska carica, obično sa napomenom da je šteta što ovo dramsko djelo nije štampano u više primjeraka i što ga nije mogao nabaviti najširi krug čitalaca. Balkanska carica će biti i predmetom muzičke obrade. U trečoj knjizi svojih „glazbotvorija" F. S. Vilharje 1888. godine objavio kompoziciju za orkestar „Predigra k 'Balkanskoj carici'", priređenu „za glasovir (četvororučno)".

        Višegodišnja aktivnost na izgradnji i uređivanju Zetskog doma, uloženi napori i značajna sredstva, neće ni 1888. godine rezultirati potpunim završetkom radova na ovom zdanju.188 Međutim, iako nedevršen, Zetski dom će početi služiti svojoj namjeni. Krajem oktobra u ovo još nedovršeno zdanje uselila se Cetinjska čitaonica. Po useljenju, Čitaonica će, na Mitrovdan 1888. godine, i zvanično otpočeti sa radom i aktivnostima u novim prostorijama. Odmah po useljenju (23. X) upriličena je skromna, prigodna svečanost, na kojoj se, prije otpjevane himne, prisutnim članovima i zvaničnicima obratio dr Lazar Tomanović, potpredsjednik čitaoničkog društva. Svoju riječ o značaju stvorenih uslova za intenzivniji rad čitaonice, Tomanović završava riječima: „Pozdravljajući vas najsrdačnije na ovome prvome svečanome našemu sastanku, želim gospodo, da svaki na pose i svi skupa uznalazite ovđe duševnoga odmora i duševne piće, i da u teškim časovima života uznalazite još u prijateljskom našem saobraćaju nužne utjehe, s čega želim osobito da prijateljstvo među nama zavlada, jer je prijateljstvo 'aromata žizni'".

184. Z. Radičević, „Podgorica, 28. januar", „Glas Crnogorca", XVII/1888, br. 6, str. 3.
185. (Š), „Nikšić, 3 februar", „Glas Crnogorca", XVII/1888, br. 7, str. 2.
186. U literaturi koja je nastala poslije Prvog svjetskog rata srijećemo pomene o turneji Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice (Nikšić, Podgorica, Bar, Ulcinj), o čemu nijesam mogao naći nikakva pomena u izvorima iz 1888,-godine. Turneja se doduše pominje, od teksta Vida Latkovića („Bilješke o pozorištu u Crnoj Gori", „Južnjak", I/1926, br. 1, str. 108), pa do radova iz naših dana. Teško je povjerovati da je ovakva turneja mogla biti realizovana, a da o tome ne izvijesti ondašnja periodika, koja je i sitnijim događajima iz ovog domena poklanjala znatnu pažnju. Zato o ovom pitanju u potpunosti prihvatam meritorni stav Veljka Šakotića. (Nikšić u knjaževini (kraljevini) Crnoj Gori, Nikšić, 1996. str. 268-269).
187. Vidi pismo J. J. Zmaja u: MC-BA, E: Nikola I, K: 1887, Om: 8. VIII, br. 23.
188. Po nalogu knjaza Nikole I, isplaćeno je 1000 fiorina Jovanu Piperu (Milunoviću), „za radnju 'Zetskog doma',, (DACG, UD-1888, Fas: Om: računi za oktobar, br. 23). Vidi: DACG, UD- DK-62, br. 23. (9. IV) i DACG, UD-DK -62, br. 43 (27. VI). — Interesantno je napomenuti da je Odbor za izgradnju Zetskog doma ostvarivao i sopstvene prihode. Naime, u troškovniku Bolnice „Danilo I" za mjesec juli 1888. godine, upisana su i 72 fiorina, koliko je isplaćeno „Odboru 'Zetskog doma' za ćiriju njihovih maski što ćerahu vodu za bolnicu" (DACG, MF-1888, Fas: 5, Om: avgust, br. 1104). Istu vrstu troška Bolnica „Danilo I" je registrovala i za septembar 1888, ali ovoga puta samo 22,80 fiorina (DACG, MF-1888, Fas: 5, Om: oktobar, br. 1202).


Cetinje, kraj XIX vijeka

       Cetinjska čitaonica i njeno Dobrovoljno pozorišno društvo odmah se, u novim prostorijama, prihvatilo pripreme predstave „Balkanska carica". U to vrijeme samo po sebi se razumjelo da prva predstava koja će se izvesti na sceni prvog pozorišta u Crnoj Gori, treba da bude drama, djelo knjaza-gospodara Nikole I. Pripremanje ove predstave će učiniti i to da se u crnogorskoj periodici pojavi prvi informativni plakat, afiš (pozorišna objava) domaćeg pozorišnog ansambla. Uz obavještenje da će se 5. decembra, uoči Nikoljdana, prikazati u pozorišnoj dvorani Zetskog doma djelo Nikole I, u pozorišnoj objavi će biti obznanjena imena 28 veoma zapaženih ličnosti iz kulturnog, ekonomskog i političkog života Crne Gore, nosilaca uloga u predstavi. U ovoj „Balkanskoj carici", prvoj predstavi prikazanoj u Zetskom domu, uloge su tumačili: Špiro Ognjenović — Ivan-beg; Jovo Ljepava — Đorđe; Niko Ivanković — Stanko; Dušan Jovanović — Dean; Jovan Nikolić — Perun; Milena Ognjenović — Danica; Ljubica Perović — Marta; Simo Matavulj — Ihraim-aga; Laza Kostić — Vojvoda Lale; Vaso Piper (Milunović) — Voj. Pipo; Ilija Vuletić — Kraso; Ilija Popović — Hoto; Niko Tatar — Vaso; Jovan Tomović — Oliver; Savo Radonjić—Dabiživ; Andrija Rađenović — Kaleta; Marko Gazivoda — Ostoja; Janko Vukotić — Kapetan Jovan; Filip Kovačevič — Starac; Mihailo J. Vuletić — Uglješa; Milo Miletić -Ivo; Lazar Perović — Prvi ranjenik; Risto Popović—Jedan časnik; Pero Kaluđerović — Drugi vojnik; Radovan Vračar — Treći vojnik; Đuro Petrović — Osman-paša; Ilija Boljević — Selim-paša; Pavle Popović — Jedan beg.189

189. „Glas Crnogorca", XVII/1888, br. 49, str. 4.

       Prema izvještaju o predstavi, koju donosi „Glas Crnogorca" već u sljedećem broju, teško je reći koliko su uglednici, okupljeni oko uloga u „Balkanskoj carici", ustvari uspjeli da postignu uspjeha u glumačkom poslu. Uz uopštenu konstataciju da je predstava uspjela (a da li se i moglo, s obzirom na značaj događaja, drugačije i reći), pomenuti su, i to sasvim kratko, samo nosioci najvažnijih uloga. Za ostvarenja na sceni pohvaljeni su, ali ne na način riječima kako se to činilo u sličnim prilikama 1884/85. godine, samo ovi protagonisti: Špiro Ognjenović, Jovan Ljepava, Dušan Jovanović i Milena Ognjenović, dok je za Ljubicu Perović, Jovana Nikolića, Mihaila J. Vuletića Mila Miletića tek napomenuto da „u opšte su i oni doprinijeli da ova predstava diletanata toliko zadovolji".

       Najviše problema bilo je, izgleda, oko ocjene postignuća na sceni nosioca ključne uloge u drami, Nika Ivankovića. Pošto je istakao konstataciju da su oko uspjeha ove uloge „mnjenja podijeljena", autor recenzije predstave u pomenutom tekstu, uz određena objašnjenja, nosiocu uloge Stanka ipak daje pozitivnu ocjenu.

Niko Ivančević

       Pri sagledavanju ukupnih postignuća, treba imati na umu da je, kako se navodi u štampi, knjaz Nikola I, sa vojvodom Petrom Vukotićem, prekinuo posmatranje predstave već poslije prvog akta.

       Odigrao se ipak događaj koji je teško i zamisliti ma gdje, osim u uslovima kontrasta, kakvi su tada opstajali u Crnoj Gori. U prijestonici suverene države, u još nedovršenoj pozorišnoj zgradi, dramsko djelo u stihu, koje je napisao suveren-gospodar, izvode na sceni profesori najviše obrazovne institucije u zemlji, knjažev ađutant, budući general i vojskovođa, visoki činovnici ministarstva, afirmisani književnici, ali i istaknuti privrednici i trgovci, pred knjazom-autorom, članovima vladajućeg doma, vojvodama i serdarima, akreditovanim diplomatskim predstavnicima stranih država i drugim biranim uglednicima.

       Međutim, bez obzira na objektivno ostvarene umjetničke domašaje protagonista pojedinačno i uspjeha predstave u cjelini, ovaj veoma značajan kulturni događaj s kraja 1888. godine, biće upamćen, kako po ličnostima koje su u njemu učestvovale, tako i po dva, za istoriju crnogorskog pozorišta i pozorišnu kulturu u Crnoj Gori uopšte, veoma važna događaja: 1) objelodanjen je prvi pozorišni plakat-afiš domaćeg ansambla, i 2) u crnogorskoj prijestonici Cetinju, u prvom pozorištu Knjaževine Crne Gore, odigrana je prva pozorišna predstava.

       Zavjesa je podignuta — crnogorsko glumište još uvijek traje.

Osim gore prikazanog teksta knjiga "Pozorište u Knjaževini Crnoj Gori 1884-1888" sadrži još: Pregled prikazanih predstava u Knjaževini Crnoj Gori 1884-1888, Kalendar događaja 1884-1888, Pozorište u periodici Knjaževine Crne Gore 1884-1888 (bibliografija), Iz izvora, Pogovor, Rezime, Izvori i literatura, Index imena i Index scenskih djela i predstava.

Knjigu možete naručiti po veoma povoljnoj cijeni ako pođete na sajt:

www.shop-montexel.com/prodavnica/index.php