Gordan Stojović
POSJETA ROSARIU, SANTA FE-2009.
nastavak

Svakako najveće zasluge za veličanstven doček pripadaju mladim djevojkama iz Slavjenskog kruga, jedna Crnogorka i dvije Hrvatice. Carina Jovović, Maria Christina Stapich i Nanci Puertas Vičić Pavletić. Ove tri predivne djevojke su do najmanjih detalja i na potpuno savršen način organizovale druženje - susrete u Rosariju i pokazale nam ovaj prelijepi grad.

Rosario sa svojih skoro 2 miliona stanovnika i velikim značajem za spoljnu trgovinu čitave Argentine zbog luke i prolaza kroz rijeku Paranu iako podsjeća po svojim tipičnim evropskim zgradama sa početka prošlog vijeka u velikoj mjeri na Buenos Aires, opet kao posebna urbana cjelina ima mnoge druge karakteristike, reklo bi se sasvim jedinstven „ šmek“, kako u jelu piću, plesu i govoru, tako i u mnogim drugim sferama. Nivo sigurnosti u gradu je mnogo veći nego u drugim gradovima te veličine diljem Južne Amerike, i mene je lično podsjetio na Evropu kao domovinu porijekla najvećeg broja njegovih žitelja, čak malo više nego ostatak većih gradova u Argentini.

Mnoge etničke zajednice koje su se potpuno utopile u veliki Buenos Aires ovdje su sačuvale značajno veći dio svog originalnog identiteta i običaja... Grci su mnogo više Grci, Sirijci, mnogo više Sirijci, Hrvati mnogo više Hrvati, Njemci mnogo više Njemci.

Sve to ne važi na žalost za par hiljada crnogorskih potomaka koji žive u ovom gradu, koji su raštrkani, nezainteresovani ili zbunjeni raznim panslavizmima, jugoslovenstvom i odsustvom bilo kakvih signala iz stare domovine. Ona je možda i jedna od onih istorijskih etničkih skupina ovoga grada koja je danas najslabije organizovana, tek sporadično, sa pojedincima sa velikim entuzijazmom koji najčešće i ne znaju jedni za druge i djeluju nepovezano.

Najbolje mi je za sve to rekla jedna stara Crnogorka od skoro 100 godina iz Rosaria, u suzama tugujući za neslogom, nejedinstvom za promašenim velikim ideologijama čije smo kao mali narod u dalekoj zemlji postali najveće i prve žrtve, baš kao i na mnogim drugim mjestima.
Ali o ovome neki drugi put, ne želim da ovaj tekst postane na bilo koji način politizovan ili obojen zabludama prošlog vijeka i greškama iz prošlih decenija. Sadašnji odnos prema našoj diaspori u Argentini mora biti odnos diskontinuiteta i zdravih novih osnova.

Što je bilo bilo je, sada je red na nove generacije i prije svega sada je red na Crnu Goru, novu, obnovljenu da učini makar nešto.
Bilo što da se uradi bi bilo mnogo više nego sve do sada, jer do sada nije učinjeno ništa, 100 godina koje su izjele ideologije i previranja....

Treba jednostavno doći na jedan od glavnih trgova u Rosariju koji se zove, pogodite kako?
Plaza MONTENEGRO i napraviti prve zvanične korake ka prikupljanju sačuvanog i ka oživljavanju sjećanja na staru, prastaru domovinu rosarinskih Crnogoraca, a odatle dobrom voljom nastaviti po cijelom Santa Feu gdje decenijama ranije, gradiše Crkve, domove i društva danas gotovo iščezle u vrtlogu istorije i gore pomenutih previranja.

U jednom danu u gradu Rosariju stigoše prijatelji iz svih krajeva Argentine, Buenos Airesa, Pinamara, Concordie u provinciji Entre Rios, Seanz Pene u provinciji Ćako i iz raznih distrikta u provinciji Santa Fe, Mendoze i itd.

Teško je opisati kao i svaki put kad pišem koliko čovjek osjeti emocija kada vidi da su zbog njega toliki ljudi prešli tolike kilometre, spisateljica Katalina Milović je putovala čitavih 18 ura kako ona veli iz Ćaka gdje vlada nezapamćena epidemija i gdje su mnogi od naših prijatelja na žalost oboljeli.
Timoteo Jokanović sin Timotija Jokanovića čiji spisi objavljeni u Crnoj Gori predstavljaju jednu od najupečatljivijih sudbina naših iseljenika, fantastičan literaran rad čovjeka koji je pismenost stekao u svojoj kući od oca jedne hladne zime u pivskom selu Trsa dok je otac vidao rane.
Ja i stari gaučo Timoteo se grlimo, on mi iako potpuno razumije crnogorski jezik i po malo ga i govori na španskom kaže „ te conosco poco pero de quiero mucho“, malo te poznajem, ali puno volim.

Igrom slučaja i poznanstava, spise njegovog oca sam ja donio u Crnu Goru i pomogao njihovo objavljivanje sada već davne 2001 godine.
Poklanjam starom gauču našu zastavu, i on mi onako riječ po riječ na naškom odgovara „vioriće se uz Argentinsku na mome ranču“ u distriktu Huanqueros!!

Slijedi predivan doček u kući Jovovića svakako naše familije na najvećem glasu u Rosariju. Susreti sa Ćetkovićima, Kilibardama, ali i mnogim predstavnicima veoma moćne i jako organizovane Hrvatske zajednice u Rosariju koja broji sigurno preko 100 hiljada članova.

Što je bilo bilo je, susreti su krajnje prijateljski i veoma srdačni. Ovdje u Argentini osim među veoma ekstremnim pojedincima, nikada nije ni bilo one sramote koje je bilo na Balkanu među našim narodima. Stara sloga sa početka dvadesetog vijeka kada su skupa natovareni po kojom krpom i vagonima nada zajedno stizali u ovu predivnu zemlju i naši i njihovi nije dozvolila da se i među njima pojave stvari koje su nas ovdje na balkanu skoro čitavu deceniju izjedale iznutra.

Posljednjih dana prelistavam telefonski imenik Rosaria. Prisjećam se početaka mojih istraživanja, gledam sve te Roganoviće, Krivokapiće, Perovice, Pekovice, Brajovice i mnoge druge u imeniku i dobijam želju da ih kao na početku naših istraživanja zovem jednog po jednog i pokušam okupiti, ali shvatam da se nema vremena, da ostaju još samo dva dana da opet vidim moj mili Buenos Aires, ali obećavam da ću se vratiti i da ću učiniti sve da i naša zajednica u Rosariju i Santa Feu ponovo oživi, to je nešto što se može, što je lako, dovoljno mi je samo pružiti ruku, moja je već odavno pružena i čekam, čekam ....čekat ću...

Moje sljedeće putovanje će biti obilazak i pokušaj okupljanja potomaka Crnogoraca u Paragvaju i Boliviji, svi koji su zainteresovani na bilo koji način da pomognu ili učestvuju u ovom projektu meni i mojim prijateljima u Argentini, Boliviji i Paragvaju dobro su došli, bili oni pojedinci ili institucije, dobra volja se ne odbija!