Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

Gordan Stojović
Posjeta Rosariu, Santa Fe

 


Gordan Stojović

 

       Nakon povratka iz Madariage proveo sam još nekoliko dana u Pinamaru kod familije Želalić mojih rođaka inače veoma cijenjene i u poslovnom smislu uticajne porodice u ovom prelijepom gradu koji je napravljen po mjeri čovjeka kojem je neophodan odmor i koji sa svojim okolnim ekskluzivnim ljetovalištima kao što je Carilo, mnoštvom golf i polo terena, vila, hotela i preko 50 km plaže, te svojom apsolutnom sigurnošću pruža jedinstven osjećaj mira, svakako u jednom od najeksluzivnijih kutaka na tlu Južne Amerike.

       Nakon obilaska ostale rodbine u Pinamaru zajedno sa Emiliom Mirkom i Pablom Pavlom Želalićem zaputio sam se prema Buenos Airesu gdje smo se prvo sreli sa Leandrom (Radem) Želalićem inače Mirkovim starijim sinom i Pavlovim bratom, a potom je usljedilo zajedničko druženje sa starim prijateljima i legendarnim borcima za očuvanje tradicije i identiteta potomaka naših iseljenika Rodolfom Jokanovićem i Juanom Ćetkovićem, nedostajao nam je još samo naš veliki i dobri Miloš Deretić koji je u vrijeme moje posjete bio u Francuskoj. Moram reći par riječi o Milošu, Rodolfu i Juanu, ta tri čovjeka su još davne 2002 godine krenuli u nemoguću misiju okupljanja treće i četvrte generacije naših iseljenika, dakle danas već pravih Argentinaca koji ne znaju jezik svojih predaka u cilju očuvanja ili bolje reći reanimacije onoga što je već odavno najvećim dijelom izgubljeno, svog identiteta.
Sve to radili su bez ičije podrše potpuno sami, bez znanja jezika i jedina pomoć sam im bio ja u mjeri kojoj sam to mogao da učinim iz Crne Gore, elektronskom pošom.
Zamislite kakav je to posao tražiti i okupljati ljude koje okuplja zajedničko davno porijeklo u zemlji koja je manje više veličine onoga što je danas EU, sa preko 40 miliona stanovnika? Jeli takav posao uopšte moguć?
       E pa oni su dokazali da jeste, ali samo do jedne granice i oni su došli do te granice sada je neophodno da se reaguje iz matice, neophodno je prevoditi tekstove, knjige i informacije na španski neophodno je slati učitelje jezika, neophodno je organizovati posjete, razmjene i mnogo, mnogo toga još.

       Model okupljanja i "buđenja" svijesti o porijeklu kod stare emigracije kojim su se koristili osnivači asociacije Zeta može se primjeniti i u drugim zemljama i preporučujem ga svima koji imaju želju da se bave problematikom stare dijaspore. Upravo stara dijaspora u obije amerike i drugim zemljama je ključ dugotrajnosti i jakih veza kako zbog njene potpune uklopljenosti u širu zajednicu tako i zbog očuvanja narednih generacija.


Osnivanje asocijacije "Zeta", Buenos Aires 31.10.2003. god.

       Inače ova godina je bila više nego "plodna" u smislu posjeta iz Argentine. Tokom proteklih šest mjeseci imao sam mnogo gostiju, kao ni jedne godine do sada. Prvo moj ovogodišnji gost je bila Christina Kiki Stapich velika prijateljica crnogorske zajednice iz Rosaria inače vlasnica agancije Viaja-Ya (www.viaja-ya.com )preko koje većina naših ljudi u Argentini i vrši rezervacije i koju preporučujem zbog izuzetno povoljnih tarifa za cijelu Južnu Ameriku za šta je inače i specijalizovana.

       Potom je poslije više od 110 godina Crnu Goru posjetila predstavnica slavne porodice Vuletić iz Bjelopavlića, Cecilia Vuletić, potomak Dušana Vuletića i unuka kasnijeg peronovog ministra i predsjednika fondacije Eva Peron, Eduarda Vuletića, kćerka dr Jorgea Vuletića i sestra Sebastiana Vuletića jednih od utemeljivača modernog organizovanja potomaka naših iseljenika u Argentini i osnivača asociacije "Zeta" u onim teškim vremenima kada je to bilo gotovo nezamisljivo. Nakon Cecilie u goste mi je stigao naš veliki don Rodolfo (Fito) Jokanović sa cijelom porodicom sinom Pablom, kćerkom Marianom, suprugom Laurom prvi osnivač, pokretač i predsjednik Zete čovjek koji je gotovo cijeli svoj život posvetio zaštiti kulturnog i svakog drugog identiteta potomaka naših iseljenika u cijeloj Južnoj Americi, i zasigurno najveći poznavalac naše zejednice u toj zemlji te svih njenih specifičnosti.


Katalina i Mileva Milović, Carina Jovović, Miloš Deretić i Rodolfo Jokanović

       Par dana nakon mene u Crnu Goru su stigli i Želalići Mirko, Pavle i Rade, a krajem maja očekujem poznatog novinara našeg porijekla iz Rosaria Vladimira Ćetkovića, koji će nakon svog povratka objaviti seriju članaka o svojoj posjeti Crnoj Gori u Argentini i tokom ljeta još nekoliko veoma zanimljivih i značajnih posjeta iz Argentine i Paragvaja tako da se može reći da je čitava godina u znaku posjeta iz Južne Amerike i obrnuto jer u koliko mi vrijeme bude dozvolilo (ako ne, onda početkom sljedeće) do kraja ove godine planiram na nekoliko dana otputovati u Boliviju i u pokrajini Santa Cruz posjetiti tamošnje potomke naših iseljenika koji u posljednjih nekoliko mjeseci žive u dosta teškim uslovima zbog napetih političkih prilika u toj zemlji i jakih socio-društvenih konfrontacija. Inače potomci naših iseljenika u Boliviji su veoma specifična priča i posljednih par godina se intenzivno bavim ovom zaista fascinantnom temom, sa svega nekoliko stotina pripadnika sve sa potomcima naša zajednica je u proteklih pedeset godina dala nekoliko značajnih istorijskih ličnosti u Boliviji kao npr. pukovnika Andrije Andresa Selića sina Božidara Selića iz Morače jednog od vođa Banzerove hunte 1971, kasniji ministar unutrašnjih poslova koji je nastradao u političkim čistkama, poznat u istoriji kao čovjek koji je komandovao vojnom jedinicom koja je uhvatila poznatog revolucionara Ernesta Guevaru poznatijeg kao Che oko čega se lome mnoga mišljenja istoričara koji se bave tim slučajem i Cheovim životom, priča koju sam imao prilike da čujem iz prve ruke od Selićevih potomaka i vjerovatno sam prvi u istoriji koji je uspjeo čuti i htjeo slušati istinu, a ne ono što je oduvjek servirano iz svijetskim medija zbog čega je Selićeva porodica dugo godina u velikom ogorčenju.


Katalina Milović, Mileva Milović i Rodolfo Jokanović

       Ali zbog mog obećanja da se u ime poštovanja prijateljstva sa Selićevim potomcima neću nikada baviti ovom temom, nikada nisam napisao ni riječi niti bih jer su ti zaista divni ljudi prošli kroz velike golgote u posljednih nekoliko decenija upravo zbog nekorektnog odnosa mnogih novinara, ali i istoričara prema ovom istorijski veoma značajnoj i delikatnoj temi. Pomenuću još dr Jorgea Otaševića bivšeg ministra odbrane Bolivije i porodice Radonjic, Petričević, Raznatović, Jovićević za ovaj put uz obećanje da uskoro počinje serija tekstova o našima u Boliviji kroz istorijski presjek doseljavanja tj. reemigracije koja je najčešće bila iz Antafogaste u Čileu ili sa sjevera Argentine. Tadašnja Bolivija iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka je bila posljednja stanica onim našim emigrantima koji su imali zaista zavidan nivo avanturističkog duha i želje za uspjehom.


Rodolfo Jokanović u posjeti Matici crnogorskoj

       U Buenos Airesu su potom usljedili još mnogi susreti, veličanstvena i nezaboravna druženja sa starim i novim prijateljima. Na žalost faktor vrijeme nije mi dozvolio da se vidim sa svima, ostao sam dužan mnoštvo izvinjenja mnogima jer naprosto nije bilo dovoljno vremena ni ovaj put čak ni da se javim svima, a kamo li da se sa svima sretnem.

       No ipak uspjeo sam se vidjeti i sa Sebastianom i Ceciliom Vuletić, inače početkom njihovog narednog ljeta Cecilia se kao iskusna planinarka sprema za osvajanje Akonkagve i u koliko ne griješim, trebalo bi da bude prva Crnogorka koja će se popeti na taj planinski vrh.
       Kao i svaki put do sada bio sam počastvovan gostoprimstvom porodice Laković, istinskih ambasadora Crne Gore u Argentini već decenijama. Porodici od velikog ugleda u toj dalekoj zemlji. Dok smo šetali Belgranom i Palermom ja i Olga i Juan Carlos Laković onako u polu šali smo odabirali idealnu poziciju za buduću Ambasadu Crne Gore. Nema druge ona ako je ikada bude mora biti u Belgranu u istom kvartu gdje je Njemačka, Hrvatska i mnoge druge ambasade zemalja koje imaju značajne etničke zajednice u Argentini kojima hvala bogu pripadamo i mi. Kasnije sam imao dug i zanimljiv razgovor na kako argentinci kažu „naškom“ sa jednom od potonjih starih crnogorskih gospođa iz druge generacije u Buenos Airesu, majkom mojih prijatelja Juan Carlosa i Olge, Emiliom Laković rođenom Zvicer inače od porodice Zvicer koja se davno još početkom prošlog vijeka doselila u provinciju Santa Fe gdje i danas žive potomci njene braće.


Porto Madero

       Inače nakon svih ovih godina izučavanja blizu sam toga da donesem zaključak da je upravo u Provinciji Santa Fe naša emigracija najbrojnija ili je barem jednaka onoj u Ćaku i provinciji Beunos Aires, problem je što nije skoncentrisana na jednom mjestu već raštrkana po čitavoj prvinciji i farmama koje su često po par stotina kilometara udaljene do najbližeg grada i skoro potpuna neoranizovanost već decenijama, a posebno od raspada SFRJ.
Organizovanje naše dijaspore baš u Santa Fe-u bi trebao da bude budući veliki zadatak onih ljudi koji će se profesionalno baviti poslovima organizovanja stare emigracije. Po mojoj i procjeni ljudi u Argentini koji se bave istim stvarima kao i ja, u provinciji Santa Fe ima preko 10 000 potomaka naših iseljenika i to najviše u djelovima oko gradova Venado Tuerto, Rosario, Santa Fe gdje je malo preko polovine, dok ostatak zivi na farmama u raznim distriktima. Moram napomenuti da je u čitavoj Argentini a posebno u Santa Feu oduvjek vladala velika sloga i prijateljstvo između naših i hrvatskih doseljenika, posebno među najstarijom emigracijom i da su mnogu članovi Hrvatske zajednice dali značajan doprinos i našoj zajednici. Inače danas u Argentini živi po mnogim procjenama blizu pola milona potomaka Hrvatskih doseljenika koji su među slovenima prvi počeli masovno doseljavanje u Južnu Ameriku još u 19 vijeku.
Moram prije svih tu pomenuti mog velikog prijatelja Artura Stokich-a iz Mendoze koji je zaista mnogo učinio posebno prevodeći tekstove iz Crne Gore i o Crnoj Gori na španski jezik. Mnoge korisne prevode tekstova o Crnoj Gori na španskom možete vidjeti na stranici: http://montenegroargentina.blogspot.com/

       Prvobitni plan posjete je bio Buenos Aires- Ćako – Asuncion, međutim ove godine neočekivano u ovom periodu velike vrućine su doprinjele epidemiji dengue- žute groznice koju prenose komarci na čitavom sjeveru Argentine, a posebno u Ćaku. Svi prijatelji iz Ćaka su me savjetovali da ne putujem tako da smo za naš susret morali pronaći kompromisno riješenje, mjesto koje je koliko toliko bliže od Buenos Airesa, a nalazi se van „crvene zone“ što se tiče groznice te je za mjesto susreta odabran grad Rosario baš u provinciji Santa Fe.


San Telmo

       Rosario je inače drugi grad po veličini u Argentini i najveći je grad u Provinciji Santa Fe.
Odmah smo obavjestili tamošnje prijatelje koji su nam svima priredili zaista nezaboravan doček. Tih nekoliko dana se Rosario pretvorio ne samo u okupljalište Crnogoraca nego i u istinsko bratsko druženje među potomcima iseljenika iz južnoslovenskih zemalja budući da članovi naše zajednice u Rosariju imaju tradicionalno dobre odnose sa ostalim zajednicama.

Nastavlja se...