![]() |
![]() |
![]() |
|
Gordan Stojović
Nakon povratka iz Madariage proveo sam još nekoliko dana u Pinamaru kod familije Želalić mojih rođaka inače veoma cijenjene i u poslovnom smislu uticajne porodice u ovom prelijepom gradu koji je napravljen po mjeri čovjeka kojem je neophodan odmor i koji sa svojim okolnim ekskluzivnim ljetovalištima kao što je Carilo, mnoštvom golf i polo terena, vila, hotela i preko 50 km plaže, te svojom apsolutnom sigurnošću pruža jedinstven osjećaj mira, svakako u jednom od najeksluzivnijih kutaka na tlu Južne Amerike.
Inače ova godina je bila više nego "plodna" u smislu posjeta iz Argentine. Tokom proteklih šest mjeseci imao sam mnogo gostiju, kao ni jedne godine do sada. Prvo moj ovogodišnji gost je bila Christina Kiki Stapich velika prijateljica crnogorske zajednice iz Rosaria inače vlasnica agancije Viaja-Ya (www.viaja-ya.com )preko koje većina naših ljudi u Argentini i vrši rezervacije i koju preporučujem zbog izuzetno povoljnih tarifa za cijelu Južnu Ameriku za šta je inače i specijalizovana. Potom je poslije više od 110 godina Crnu Goru posjetila predstavnica slavne porodice Vuletić iz Bjelopavlića, Cecilia Vuletić, potomak Dušana Vuletića i unuka kasnijeg peronovog ministra i predsjednika fondacije Eva Peron, Eduarda Vuletića, kćerka dr Jorgea Vuletića i sestra Sebastiana Vuletića jednih od utemeljivača modernog organizovanja potomaka naših iseljenika u Argentini i osnivača asociacije "Zeta" u onim teškim vremenima kada je to bilo gotovo nezamisljivo. Nakon Cecilie u goste mi je stigao naš veliki don Rodolfo (Fito) Jokanović sa cijelom porodicom sinom Pablom, kćerkom Marianom, suprugom Laurom prvi osnivač, pokretač i predsjednik Zete čovjek koji je gotovo cijeli svoj život posvetio zaštiti kulturnog i svakog drugog identiteta potomaka naših iseljenika u cijeloj Južnoj Americi, i zasigurno najveći poznavalac naše zejednice u toj zemlji te svih njenih specifičnosti.
Par dana nakon mene u Crnu Goru su stigli i Želalići Mirko, Pavle i Rade, a krajem maja očekujem poznatog novinara našeg porijekla iz Rosaria Vladimira Ćetkovića, koji će nakon svog povratka objaviti seriju članaka o svojoj posjeti Crnoj Gori u Argentini i tokom ljeta još nekoliko veoma zanimljivih i značajnih posjeta iz Argentine i Paragvaja tako da se može reći da je čitava godina u znaku posjeta iz Južne Amerike i obrnuto jer u koliko mi vrijeme bude dozvolilo (ako ne, onda početkom sljedeće) do kraja ove godine planiram na nekoliko dana otputovati u Boliviju i u pokrajini Santa Cruz posjetiti tamošnje potomke naših iseljenika koji u posljednjih nekoliko mjeseci žive u dosta teškim uslovima zbog napetih političkih prilika u toj zemlji i jakih socio-društvenih konfrontacija. Inače potomci naših iseljenika u Boliviji su veoma specifična priča i posljednih par godina se intenzivno bavim ovom zaista fascinantnom temom, sa svega nekoliko stotina pripadnika sve sa potomcima naša zajednica je u proteklih pedeset godina dala nekoliko značajnih istorijskih ličnosti u Boliviji kao npr. pukovnika Andrije Andresa Selića sina Božidara Selića iz Morače jednog od vođa Banzerove hunte 1971, kasniji ministar unutrašnjih poslova koji je nastradao u političkim čistkama, poznat u istoriji kao čovjek koji je komandovao vojnom jedinicom koja je uhvatila poznatog revolucionara Ernesta Guevaru poznatijeg kao Che oko čega se lome mnoga mišljenja istoričara koji se bave tim slučajem i Cheovim životom, priča koju sam imao prilike da čujem iz prve ruke od Selićevih potomaka i vjerovatno sam prvi u istoriji koji je uspjeo čuti i htjeo slušati istinu, a ne ono što je oduvjek servirano iz svijetskim medija zbog čega je Selićeva porodica dugo godina u velikom ogorčenju.
Ali zbog mog obećanja da se u ime poštovanja prijateljstva sa Selićevim potomcima neću nikada baviti ovom temom, nikada nisam napisao ni riječi niti bih jer su ti zaista divni ljudi prošli kroz velike golgote u posljednih nekoliko decenija upravo zbog nekorektnog odnosa mnogih novinara, ali i istoričara prema ovom istorijski veoma značajnoj i delikatnoj temi. Pomenuću još dr Jorgea Otaševića bivšeg ministra odbrane Bolivije i porodice Radonjic, Petričević, Raznatović, Jovićević za ovaj put uz obećanje da uskoro počinje serija tekstova o našima u Boliviji kroz istorijski presjek doseljavanja tj. reemigracije koja je najčešće bila iz Antafogaste u Čileu ili sa sjevera Argentine. Tadašnja Bolivija iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka je bila posljednja stanica onim našim emigrantima koji su imali zaista zavidan nivo avanturističkog duha i želje za uspjehom.
U Buenos Airesu su potom usljedili još mnogi susreti, veličanstvena i nezaboravna druženja sa starim i novim prijateljima. Na žalost faktor vrijeme nije mi dozvolio da se vidim sa svima, ostao sam dužan mnoštvo izvinjenja mnogima jer naprosto nije bilo dovoljno vremena ni ovaj put čak ni da se javim svima, a kamo li da se sa svima sretnem. No ipak uspjeo sam se vidjeti i sa Sebastianom i Ceciliom Vuletić, inače početkom njihovog narednog ljeta Cecilia se kao iskusna planinarka sprema za osvajanje Akonkagve i u koliko ne griješim, trebalo bi da bude prva Crnogorka koja će se popeti na taj planinski vrh.
Inače nakon svih ovih godina izučavanja blizu sam toga da donesem zaključak da je upravo u Provinciji Santa Fe naša emigracija najbrojnija ili je barem jednaka onoj u Ćaku i provinciji Beunos Aires, problem je što nije skoncentrisana na jednom mjestu već raštrkana po čitavoj prvinciji i farmama koje su često po par stotina kilometara udaljene do najbližeg grada i skoro potpuna neoranizovanost već decenijama, a posebno od raspada SFRJ. Prvobitni plan posjete je bio Buenos Aires- Ćako – Asuncion, međutim ove godine neočekivano u ovom periodu velike vrućine su doprinjele epidemiji dengue- žute groznice koju prenose komarci na čitavom sjeveru Argentine, a posebno u Ćaku. Svi prijatelji iz Ćaka su me savjetovali da ne putujem tako da smo za naš susret morali pronaći kompromisno riješenje, mjesto koje je koliko toliko bliže od Buenos Airesa, a nalazi se van „crvene zone“ što se tiče groznice te je za mjesto susreta odabran grad Rosario baš u provinciji Santa Fe.
Rosario je inače drugi grad po veličini u Argentini i najveći je grad u Provinciji Santa Fe. Nastavlja se...
|
|