Čitaocima

Molim vas da ne tražite literarno savršenstvo u ovoj knjizi čiji je osnovni cilj da spasi od anonimnosti jedno skoro epsko djelo grupe hrabrih Crnogoraca. Zato:

težim da ove stranice budu odraz života, da ne budu uvijek savršene, da ne bude sve tako lijepo, da budu sa nešto osmijeha, sa ponekom tugom, uz mnogo rada, ljubavi i truda,

želim da bude zapamćen rezultat rada ovih sedam pionira kolonije "La Montenegrina "

nadam se da će njihovi životi biti shvaćeni na pravi način: kao primjer snage koju nosi sloga,

vjerujem da će se uvijek poštovati sjećanje na njih,

savjetujem da se ovi ljudi prihvate kao model blizak našoj sredini i kao vrijedan primjer koji treba slijediti,

apelujem na zajednicu Ćako da ostavimo pisano sjećanje, živo sjećanje na vrijedno i uzorno postojanje svih kolektiva koji su naselili našu provinciju u njenim ranim danima.

Autorka

Istorija osnivanja La Montenegrine

Ka novim horizontima

Krv je tekla usjevima, vrletne planine i valovite rijeke lijepe zemlje tresle su se i trpjele udarce rata.
Srca majki, očeva, supruga i djece stezala su se od tuge i bola, jer su njihove mlade muškarce zvali u bitku, u boj za svoju zemlju. Crnogorci, Srbi i Grci odbijali su napad Turaka.
Sa okončanjem rata ne prestaje mora, siromaštvo se širi svuda kuda je rat prošao, ostavljajući iza sebe beznađe i pustoš.
Ovu tužnu sliku zatiču naši ratnici po povratku na svoja ognjišta. Žele da pronađu povoljan izlaz i odlučuju da potraže nove horizonte.
Počinju da razmišljaju o mogućem rješenju.
Do njih dopiru priče da u Sjevernoj Americi ima dovoljno posla i da se dobro zarađuje, ali nailaze na prepreku: za ulazak treba platiti trideset dolara. Kako novca nijesu imali, odustaju od te ideje.

Ponovo ih obuzima očaj.
I tada ih plemenita zemlja Argentina prima raširenih ruku. Ulaz je slobodan za sve imigrante koji žele da rade i pomognu u njenom razvoju.
I evo ih, ratnici, borci za mir i nadu... nepokolebljivi, sa jasnim ciljem: Argentina.
Ponovo smo u crnogorskim domovima gdje sa neizmjemom tugom ispraćaju svoje sinove u tuđu i daleku zemlju. Uz poljupce i suze, žele sreću onima koji odlaze.
Sa maramicama koje lepršaju na vjetru i suzama u očima ispraćaju brod koji isplovljava odnoseći ove čvrste ljude koji ostavljaju svoje najdraže i započinju dugo putovanje ka dalekoj luci. Odlaze u zemlju koja im, pored svoje darežljivosti, nudi i potpuno nepoznate predjele, jezik koji ne razumiju i duhovnu samoću.
Napuštaju obalu, smjenjuju se beskonačni dani ispunjeni nebom i vodom, neizvjesnošću u duši i čežnjom u srcu za porodicama i toliko voljenim rodnim krajem. Ali, snagu im daje nada da će se vratiti. Naporno će raditi, uštedeti... i vratiti se.
Petar Milović, moj otac, star osamnaest godina i najmlađi u grupi, dolazi u Buenos Ajres 19. decembra 1913. godine, odmah nakon svojih drugova.
Hoda nasumice ulicama grada i pokušava da stupi u kontakt sa svojim prethodnicima.

Nakon više dana to mu uspijeva, u San Bernardu, u provinciji Buenos Ajres, nalazi Marka i Petra Kapitanića. Oni ga obavještavaju da su se Mitar Milović, Lazar Kosanović, Danijel Svorcan i Mitar Mićunović uputili prema legendarnom Ćaku i da su se nastanili u Margariti Belen.

Marko Kapitanić	Petar Milović	Petar Kapitanić
Lazar Kosanović		Danijel Svorcan
Mitar Milović		Mitar Mićunović

Kroz argentinske predjele

Ovaj crnogorski trio, Marko, Petar i Petar, radio je na postavljanju pragova i šina za željeznicu, čiji je vlasnik 1913. godine bila jedna engleska kompanija.
Ali, ulagali su mnogo napora, teško radili i bili slabo plaćeni.
Kada je 1914. godine objavljen I svjetski rat, kompanija je obustavila radove i oni počeše da lutaju prostranom zemljom tražeći način da se prehrane.
U Neukenu su kopali kanale za navodnjavanje.
U Rio Negro su se bavili branjem voća, a zatim...

U provinciji Buenos Ajres

Nastanili su se u polju, u Tri potoka, radeći za mjesečnu nadnicu na farmi Nikolasa Ambrosia, dobroćudnog i plemenitog Danca. Tamo su nekoliko godina radili sve poslove vezane za poljoprivredu (oranje, sjetvu, žetvu) i za to vrijeme naučili španski jezik. U isto vrijeme su svojim trudom i poštenim radom zadobili poštovanje gazde.
Kada bi imali nekoliko sati odmora, njih trojica bi u prijatnom društvu pili mate, novo piće na čiji su se ukus navikli; razgovarali bi o svemu dragom što su ostavili u dalekoj Crnoj Gori i oblak nostalgije nadvio bi se u tim trenucima, ali bi se uvijek iznova oporavljali, snažni duhom, sa novim poletom i više snage da se bore i rade, sa čvrstim ciljem da nastave dalje, kako bi se ponovo sastali sa svojim porodicama, vratili u domovinu punih bisaga ili svoje porodice doveli u ovu blagoslovenu zemlju, koju već bijahu zavoljeli.

Stižu vijesti

Jednog dana, nakon napornog rada, dolaze u kuću gospodina Nikolasa đe ih je čekalo prijatno iznenađenje. Pismo prijatelja Mitra Milovića koji ih poziva u Ćako i piše im da su oni, koji su ranije došli u tu oblast radili na jednoj farmi za procenat, ali da je tadašnji predsjednik Ipolito Irigojen bio spreman da besplatno da zemlju svima koji su željeli da se nastane na teritoriji Ćaka.
Zadivljeno posmatraju ove redove, a snop svjetlosti im obasjava duh.
Razgovaraju, konsultuju se... i donose odluku.
Razgovaraju sa gospodinom Ambrosiom, koji im uliva još više nade, sređuje račune, isplaćuje im zaradu, grli ih, srdačno stiska ruku, poželi im sreću i, opraštajući se, nudi im svoju nesebičnu pomoć, rekavši im da mu pišu u slučaju da im bude potreban novac.
Bila je to njihova prva pobjeda na argentinskom tlu, zadobili su povjerenje i solidarnost Nikolasa Ambrosia, ozbiljnog i pravičnog čovjeka koji nije griješio u svojim procjenama.

Na putu za Ćako

U obje ruke, žuljevite od teškog rada, nose kovčege u kojima je sve što imaju, a toga nije mnogo, ali je srce prepuno iluzija i želje za napretkom.

Dugo hodaju, mnogo je koraka iza njih, a još je više onih koje tek treba da naprave.
Nakon više dana, iscrpljeni i umorni, dolaze u glavni grad. Odlaze u Ministarstvo poljoprivrede, zatim na željezničku stanicu i uzimaju karte za Resistenciju, Ćako.
Putovanje nije prijatno, ali premoreni, uspijevaju da zadrijemaju na tvrdim drvenim sjedištima, koja su daleko od komfora vozova koji će, mnogo godina kasnije, prolaziti širom naše zemlje.
Putovanje je dugo i sporo. U Resistenciju dolaze početkom 1917. Zatim konjskim kočijama, prilično lošim, neravnim putevima, odlaze u Margaritu Belen, gdje ih sa oduševljenjem dočekuju prijatelji.
Sedam cmogorskih srca kuca u istom ritmu.
Nezaboravan susret!
Trojica putnika se privremeno useljavaju u stan svojih sunarodnika.
Razmjenjuju ideje, pripovijedaju razne dogodovštine, od kojih su im se mnoge desile zbog jezika, koji još uvijek nisu u potpunosti savladali.
Tek pristigli putnici pričaju svojim drugovima da im je u kancelariji Ministarstva poljoprivrede u Buenos Ajresu rečeno da nasele još uvijek neobrađena područja Ćaka, a kada se nastane, da se obrate istoj kancelariji koja će obaviti odgovarajuće formalnosti kako bi im se dodijelilo vlasništvo nad zemljom koju žele da obrađuju.

I tako dođoše u obećanu zemlju

Odlučuju da nastave dalje, da uđu još dublje u nenaseljeno područje i polaze pješke ka tek osnovanom selu
zvanom KM. 173, koje će kasnije dobiti ime Presidensia Roke Saens Penja.
Rastadoše se od svojih prijatelja riječima "do skorog viđenja".
Kada se završi berba pamuka i uzmu svoj procenat, pridružiće im se na mjestu gdje se budu nastanili.
Tako obećaše. Bilo bi dobro da stupe u kontakt sa Alfredom Martinetom, dobrim čovjekom koga su upoznali tokom njegovih posjeta tom kraju radi arheoloških istraživanja, a koji je veoma dobro poznavao tu oblast.
Nosili su u svom prtljagu napisano ime i prezime: Alfredo Martinet.
Raspituju se za njega, odmah saznaju gdje živi, veoma je poznat u naselju. Polaze da ga pronađu.
Gospodin Alfredo ih sa zadovoljstvom dočekuje, upoznaje ih sa svojom suprugom, prijatnom, odlučnom i simpatičnom ženom iz tog kraja.
Od trenutka kada su upoznali ovaj bračni par, osjećaju toplo prijateljstvo. Nakon obilne večere i dugog i prijataog ćaskanja o raznim iskustvima, svom porijeklu i drugom, oni im nude svoj dom da se odmore.
Domaćin im je ulio nadu i optimizam i saopštio im da su on i njegova supruga odlučili da pođu sa njima do jedne visoravni koju je poznavao, a koja je udaljena 40 km jugozapadno od mjesta gdje su se nalazili.
Sljedećeg jutra, kad se probudiše, čekao ih je topli doručak i pet osedlanih konja.
Već su krenuli, prva ide gospođa Lila krčeći put, iza njen suprug, a zatim Marko, Petar Kapitanić i Petar Milović.
Zapanjeni su svim što vide. Kako je velika i gusta šuma!

Treba krčiti mačetom duge neprohodne djelove staze kojom prolaze, i... Naprijed!
Gospodin Alfredo je iz predostrožnosti ponio nešto hrane za put, ali vodu je trebalo podijeliti konjima, i na kraju, sačuvati je za sebe. Trojica Crnogoraca zabrinuto se gledaju, a Marinet to primjećuje i kaže im: "Od žeđi i gladi nećete umrijeti, ova šuma vam nudi sve; ako imate dobro oružje možete loviti, јег ima raznih vrsta životinja u izobilju, a vodu će vam, u slučaju potrebe, dati ovaj čkalj (cardo)".
Na njihovo čuđenje, posiječe bodljikavu biljku dugačkih, mesnatih listova (od tada oni će je zvati cardo), i iz nje im dade da popiju tečnost sličnu vodi, koja im odmah ugasi žeđ.

U predvečerje, 27. marta 1917, stigoše na odredište.
Tamo, na visoravni, pod jednim drvetom, skinuše sa konja svoje stvari. Vodiči se pozdraviše sa njima. I tako zakoračiše na obećanu zemlju.
Viđeše zalazak sunca, najtužniji u njihovom životu. Samo je uzajamno poštovanje, koje su osjećali, moglo da učini da sve to prevaziđu, oslonili su se jedan na drugog i tako opstali.
U sumrak se začuše razni zvuci koji su dopirali iz obližnje šume, bila je to rika divljih životinja. Zapalili su vatru da ih otjeraju i, za svaki slučaj, zaspaše sa vinčesterkama pored uzglavlja.
Njihovim umornim tijelima ta zemlja je izgledala kao najudobniji krevet, a jedini pokrivač bijaše im beskrajno nebo pozlaćeno zvijezdama.

Zakon opstanka

Sljedećeg jutra, kada je zoru smijenio novi dan, na tom mjestu koje su izabrali da bude njihova zemlja, ovi hrabri, otmeni kolonizatori ustadoše i srdačno se zagrliše, pozdravljajući se ohrabrujućim "Dobro jutro". Zatim razmijeniše nekoliko prijateljskih riječi i napraviše plan rada.

Treba odrediti šta je najvažnije i... na posao. Zakon opstanka stupa na scenu. Svaki od njih je Robinson Kruso.
Prvo je trebalo nabaviti doručak i taj zadatak je dobio Marko koji je bio vješt strijelac i dobro nišanio. Zadatak je obavio odlično, pošto su od ulovljenog plijena imali dovoljno za doručak, ručak i večeru.
U međuvremenu su dva Petra sjekirama sjekli drva za njihovo prvo prebivalište u Americi.
I tako su njih trojica zabijali stubove, praveći od balvana zidove i krov, koji su pokrili travom da bi se bar malo zaštitili od sunca i kiše.
Pošto nijesu imali vrata, stalno su održavali vatru, jer je tapir, veoma krupna životinja, naizgled slabog vida, silovito išao gazeći sve pred sobom.
Nastavili su da piju vodu iz čkalja i počeše da osjećaju da je njihovi stomaci više ne podnose. Ali, to je bila jedina tečnost koju su mogli da piju, pošto su kopali već nekoliko metara u dubinu, a elemenat neophodan za život se još nije pojavio, kad najzad... naiđoše na malo vode. Zahvataju vodu posudom i, oznojeni, umorni i veoma žedni, piju, obeshrabreno osjetivši njen slani ukus.
Prekidaju posao. Sjutra će početi da kopaju na drugom, malo udaljenijem mjestu. Ne priznaju poraz, neophodna im je, voda je ono što im je najpotrebnije.

Tokom noći jednog od njih probudi nepodnošljiva žed i odluči da se napije vode, makar bila i slana. Učinivši to, osjeti njen slatki ukus i probudi svoje drugove da im ispriča o tom čudu. Nije se desilo čudo, već je voda koju su popili, pomiješana sa znojem na njihovim usnama, poprimila slan ukus.
Još jedan uspjeh: već su obezbijedili vodu, kuću i hranu.
Počinju prve hladnoće, vjetar i niske temperature prodiru kroz pukotine između balvana. Treba nešto učiniti i iz ćakenjske šume donose sve što im je potrebno.
Miješaju travu (žukovinu) sa zemljom i vodom, mijese ove sastojke vještinom poslastičara i smjesom koju su napravili počinju da zatvaraju sve otvore između balvana, krov takode prekrivaju ovim materijalom. Pošto se osušila, smjesa je postala čvrsta i štitila ih je od hladnoće i kiše. Kada je stiglo proljeće, pokazalo se da je u kući hladovina.
Govorili su da imaju luksuznu, termičku kuću.

Sedam crnogorskih srca

Početkom jula 1917, u daljini vide grupu ljudi koji dolaze, ne znaju ko su, za svaki slučaj pripremaju oružje, ako bude potrebno, ali i prijateljsku dobrodošlicu, ako budu putnici kojima su potrebni sklonište i hrana. Bila je to karakteristika njihovog naroda, iako skromni, uvijek su nudili kuću, otvoreno srce i ruke spremne da pruže pomoć svima koji dolaze sa dobrim namjerama. Kada se putnici približiše toliko da su ih mogli čuti, ali još uvijek ne i prepoznati, začuše više puta "Evo nas". Alfredo Martinet je vodio Mitra Milovića, Mitra Mićunovića, Lazara Kosanovića i Danijela Svorcana.
Trče im u susret. Kakva radost! Ponovo su zajedno. Došli su iz Margarite Belen, da tu ostanu, da žive zajedno.
Prva grupa, braća Kapitanić i Petar Milović, ostaju na istom mjestu, a četvorica pristiglih, nakon nekoliko dana koje su proveli sa njima dijeleći kuću i hranu, nastanjuju se malo dalje, prema zapadu i grade sopstvene kuće.

Već su zemljoradnici

Treba početi pripremati zemlju, kako bi započeli gajenje pamuka, a njima to znači sve: nadu, napredak, porodicu.
Ušteđevinom, koju je jedna grupa zaradila teškim radom na jugu, a druga obrađivanjem polja u Margariti Belen, kupuju svoje prvo oruđe, ručne plugove, volove ... i počinju da rade.
Jaram je težak volovima, tim plemenitim životinjama, ali jednako je naporan i ovim lijepim muškarcima, koji, osim što drže plug kako bi zaorali tu tvrdu i neobrađivanu zemlju, moraju da idu iza njega od izlaska do zalaska sunca. Zatim ide vlačenje, sijanje, okopavanje i dr, pa onda slaba berba, zbog neiskustva i nedostatka radnika za branje bijelog zlata. Nijesu dovoljne malobrojne ruke koje ga skupljaju.
Bili su tužni, ali ne i obeshrabreni. Još jednu godinu morali su da odlože plan zbog koga su došli: da se sastanu sa svojim porodicama i da se spasu od siromaštva.

Cmogorci i urođenici

Počeše bojažljivo da im se približavaju nepoznati ljudi, toliko različiti, polugoli, maslinaste puti i stidljivi. Bili su to Indijanci.
Premda govore različitim jezicima, razumiju se i uspostavljaju prijateljske veze. Njima je potreban posao, a Crnogorcima radnici. Već su postali gazde. Siromašni, ali ipak gazde.
Iz radoznalosti i simpatije prisustvuju njihovim ritualima, upoznaju njihove običaje, a ovi urođenici, o kojima su im na jugu zemlje govorili da su divlji i okrutni, veoma su prijatni zbog dobre pogodbe koji su im ovi Evropljani ponudili.
Pošto su bila dva Petra i dva Mitra među njima sedmoricom, Indijanci su ih, da bi ih razlikovali, nazvali: Petra Kapitanića Pedro Grande, a Petra Milovića Pedro Ćiko. Mitar Milović je bio Mitre Grande, a Mitar Mićunović Mitre Ćiko. Dugo godina su im ovi nadimci bili ime i prezime, čak i među sunarodnicima, a Mitar Mićunović ga je nosio do kraja života.
Možda zato što je bio najmlađi u grupi, iz simpatije ili nekog neobjašnjivog razloga, Pedra Ćika su uvijek zvali da prisustvuje ritualima sahranjivanja. U skladu sa svojim vjerovanjem, to su radili noću, a kopali su grobove u koje su sahranjivali mrtve u stojećem, sjedećem i ležećem položaju. Imali su odgovarajući ritual za svaki položaj.
Nikad nijesu željeli da otkriju razlog takvog običaja.

Pokušaj protjerivanja

Obavljanje potrebnih formalnosti

Sljedeće godine, kada su u odgovarajuće vrijeme, sa novostečenim iskustvom i dovoljnim brojem radnika, orali zemlju da bi što bolje rodila, pojavljuje se novi problem.
Neki Ponse, sa grupom konjanika, namjerava da ih protjera, ubjedujući ih da mu ta zemlja pripada i da je koristi za ispašu svoje stoke.
Prvo pokušavaju da ih uvjere na lijep i uljudan način, kako su to uvijek radili, da je ta zemlja, pošto je oni obrađuju, njihova. Pošto nijesu uspjeli da se nagode, a posjetioci su pokušali da pređu na silu, utrčali su u kuću i uzeli oružje, odlučni da se bore za svoja prava.
Vidjevši njihov otpor i čvrstu odlučnost, Ponse se povlači, ali im najavljuje novu i konačnu posjetu.
Ovi ljudi ih napuštiše sa prikrivenom prijetnjom.
Crnogorci analiziraju problem i donose odluku da Petar Kapitanić sljedećeg jutra pođe u Vilja Anhelu, pod čijom je nadležnošću tada bila ova oblast i da vlastima ispriča o tom događaju.
Tako i uradiše. Petar Kapitanić se na konju uputi u Vilja Anhelu i dođe baš u vrijeme proslave državnog praznika, na trgu naselja, kojoj su prisustvovali i predstavnici vlasti, a među njima su se nalazili komesar i upravnik te oblasti.
Iskoristivši tu srećnu okolnost, Petar im ispriča šta se desilo, a oni ga pozvaše da dođe u Centralnu kancelariju, gdje su se nalazili svi tadašnji sudski organi. Izdadoše mu privremene potvrde u kojima su naveli da niko ne smije da ih uznemirava, pošto su oni vlasnici te zemlje, a rekoše mu da prenese šestorici svojih drugova da će uskoro grupa službenika doći da izvrši odgovarajuća mjerenja i da dodijeli zemlju onima koji je obrađuju.
Prođe nekoliko dana.
Jednog jutra uočiše u daljini veliki oblak prašine. Približavala se grupa konjanika i jedna kola koja su vukli konji, u kojima je bilo nekoliko putnika.
Ponovo trče u svoje kuće i uzimaju oružje. Svi zajedno, odlučuju da se suprotstave napadačima, ujedinjuje ih ista misao, to je Ponse sa svojim ljudima, ali to ih neće obeshrabriti, makar morali da poginu.
Kada se grupa približila, Petar Kapitanić prepozna jednog od konjanika, komesara Vilja Anhele. Dolaze da izvrše mjerenje zemlje.
Pozdravljaju se, upoznaju, započinju prijateljski razgovor i, nakon kraćeg odmora, počinju da rade.
Na koji način su to radili i kakvu tehniku su koristili?
Dobro su pričvrstili jedan lanac za gvozdeni obruč na točku kola i krenuli u pravoj liniji; pri svakom okretaju točka, čvor na lancu je ostavljao znak na tlu. Broj oznaka pomnožen sa obimom točka davao je tačnu mjeru:
1.000 х 1.000, i odrediše svakom od njih po parcelu. Zatim su uzeli njihove lične podatke, napisali ih na listu papira i na dnu se potpisali. I tako su budući vlasnici obavili jednu od najvažnijih formalnosti.
Posao je trajao dugo, i raširili su se u radijusu od 5 km.
Prije polaska, uspostavljaju mostove prijateljstva i zajedno večeraju. Jelo od rezanaca pripremio je Marko, koji je bio kuvar u grupi.
Službenici su kod njih prespavali.

Značajna nabavka

Krug se širi, nijesu sami, imaju prijatelje: predstavnike vlasti, urođenike, a u Saens Penji Alfreda Martineta i trgovca Hosea Morena koji ih snabdijeva namirnicama, za koje povremeno idu.
U početku za to koriste konja. Imali su poseban sistem. Krenula bi dvojica, jedan na konju, a drugi pješke. Na određenom mjestu konjanik bi vezao životinju da se odmori i nastavljao bi put pješke. Kada bi onaj koji je hodao iza stigao do konja, nastavio bi jašući do sljedećeg ugovorenog odmorišta, i tako su se smjenjivali sve do Saens Penje.

Obavili bi potrebnu kupovinu, natovarili vreće na plemenitu životinju i na povratku koristili isti metod.
Nijesu smjeli da opterećuju i iscrpljuju jedino sredstvo za kretanje i transport, koje su imali. Dok konačno nijesu uspjeli da nabave veoma značajnu stvar - kola.
Počinju da napreduju, berbe su dobre, ima već tri godine da su vlasnici zemlje, nose svoje proizvode u Saens Penju i otud donose namirnice, odjeću i uskoro će nabaviti sve što im je neophodno.
Takođe, imaju nekoliko domaćih životinja, onih najvažnijih: kravu muzara i pse, odane prijatelje koji ih upozoravaju na prisustvo zmija, ljudi i životinja, kada se približe njihovim rančevima.
Takođe uzgajaju povrće, slatki krompir, nešto kukuraza za kokoške; već su uzgajivači raznih vrsta, onih najpotrebnijih.
Polako se širi glas da postoji nova kolonija, La Montenegrina, kako su je nazvali po nacionalnosti njenih osnivača.

Gorki gutljaj

Razočarenje i nemoć

Plodna zemlja Ćaka ove godine je previše darežljiva, berba je obilna, i dok posmatraju čahure koje se otvaraju, stvaraju svijet iluzija: zasnovati porodicu, vratiti se u svoju zemlju, dovesti porodice, poslati im pomoć... Sanjare, toliko je snova koje bi pretvorili u stvarnost.
Jedna za drugom, otvaraju se na hiljade zrelih čahura, njihova polja su pokrivena ogromnim bijelim pokrivačem od vlakana i sjemena.
Mnogo je ruku sakupljalo i stavljalo u vreće njihove snove.
Prodali su proizvod. Veoma malo će trošiti, mislili su; a ostatak će im poslužiti da ostvare svoje snove.



Čaše pune nade bile su tu ispred njih, a oni su morali da popiju gorki gutljaj razočarenja i nemoći.
Nakupac, kojem su prodali pamuk, pobjegao je iz Saens Penje, odnoseći sav njihov trud i zaradu.
Ovi plemeniti, vrijedni i časni ljudi, kojima je riječ vrijeđela više od dokumenta, nijesu mogli da shvate kako je mogla da postoji osoba sposobna da sruši sve što su sa toliko napora stvorili.
Ali istrajnost, žar i želja da se bore, da se ne saviju pred nevoljom, čine da ponovo uzmu plug u ruke. Moraju da budu oprezni, ne zaboravljajući šta se desilo, i da počnu da razlikuju žito od kukolja.
Naredne berbe su bile dobre.

Dolazi ljubav

Iz provincije Santa Fe dolazi bračni раг Lusa sa više djece, a među njima su dvije veoma ljupke, lijepe i elegantne djevojke, Ursula i Matilde.
Poslovica kaže da se ne živi samo od hljeba, pa i ovi muškarci, koje nazivam herojima, imaju srce: Mitar i Danijel su se zaljubili u njih.
Nakon nekog vremena, potpuno sigurni u svoja osjećanja, odlučuju da ih zaprose; i tako su sklopljena dva prva braka u ovoj grupi Crnogoraca:
Mitar Milović - Ursula Lusa,
Danijel Svorcan - Matilde Lusa.
Nešto južnije od La Montenegrine doseljava se više porodica, medu njima jedna italijanska, sa prezimenom Pellizzari.
Italijan koji se tek doselio dolazi u posjete koloniji.
- Malo nas je, reče, a i veoma smo udaljeni od svega, pa bi bilo dobro da se slažemo, jer ćemo biti potrebni jedni drugima.
Lazar Kosanović je u početku bio najspremniji da uzvrati posjete, i iz prve posjete se vratio veoma ushićen. Bijaše se zaljubio u Adelu, Pellizzarijevu ćerku. I od tog prvog trenutka, uvijek je nalazio izgovore da pođe u tu kuću. Sve više vodeći računa o izgledu, odlazio je jašući svog konja.
I jednog dana zatraži njenu ruku.
Sklopljen je treći brak.
Lazar Kosanović i Adela Pellizzari, otmena, simpatična žena plemenitog srca.
1923. godine u koloniju dolazi Pavle Mićunović sa svojom suprugom Kristinom i djecom Markom i Marijom. Sa njima stiže i Cvijeta Pejović, prelijepa žena, vjerenica Pavlovog brata Mitra, za kog se udaje.

Još veselja

Marko Kapitanić donosi odluku: otići će u Jugoslaviju i tamo se oženiti.
Spakovao je kofer, stavio u njega najbolju odjeću, nešto novca, pisma njegovih prijatelja porodicama, u kovertama se nalazio i novac; ispratili su ga sa najboljim željama i... pošao je.
Nakon nekog vremena, dobiše od njega pismo u kojem im je javljao da je dobro, da se oženio i da će se uskoro vratiti sa Jurjom Vujačić, svojom suprugom, da je za svog brata Petra zaprosio Cvijetinu sestru Jovanu Pejović i da je ponuda prihvaćena.
Vratiće se sa njima dvjema.
Velika radost. Marko se vraća! Sa nestrpljenjem očekuju troje putnika.
Konačno dolazi taj dan.
Buduća supruga Petra Kapitanića dolazi u koloniju da provede život sa čovjekom koga ne poznaje. Veoma je lijepa, elegantaa i vitka, njena pojava je u kontrastu sa seoskom sredinom.
Predstaviše joj vjerenika i ona predosjeti da joj neće biti teško da ga zavoli, već sasvim suprotno, zavoljela ga je od prvog momenta kad ga je ugledala.
Магко nosi kofere, a Jurja nosi najdragocjeniji teret koji može ponijeti žena, najslađi, najnježniji, nosi u sebi svoje prvo dijete; ono joj je pomoglo da savlada nostalgiju za dalekom, voljenom domovinom.
Ova samoprijegoma žena posjedovala je jedinstvenu dobrotu i nježnost.
Imala je privilegiju da na svijet donese Pavla, prvo crnogorsko dijete u ovom dijelu Ćaka, u ovoj novoj koloniji koju su osnovali u Argentini.
Takođe je rođenje Basilia unijelo radost u kuću bračnog para Lusa - Svorcan.
Kolonija već ima drugačiji izgled, pjesma ptica, dječji smijeh i plač unose vesele melodije u dane ispunjene iscrpljujućim poslovima i vedre noći.

Prijatelji se pridružuju

Lazar Milović, koji je tek stigao iz Crne Gore, udružuje se sa svojim bratom Mitrom, grupa prijatelja se pridružuje i svojim radom doprinosi da se proširi prostor predviđen za obrađivanje.
Sve više im se dopada ova zemlja, ali i dalje čeznu za dalekom domovinom.
Iz Misionesa doseljava se u okolinu porodica Sevak. Lazar se ženi njihovom ćerkom Terezom, lijepom, marlji- vom i prijatnom ženom.
Iz Sjeverne Amerike, kontinenta na koji je otišao da oproba sreću, dolazi Akim Kapetanić. Odvažan je i energičan čovjek koji u njima budi još više volje i snage.

Već su vlasnici

Sedam prvih Crnogoraca već posjeduju konačne potvrde o svojim parcelama.
Takođe računaju na ovlašćenje Ministarstva poljoprivrede da ograde još zemlje, koju će im, kao osnivačima, dodijeliti u vlasništvo, a to će uspjeti da postignu u narednih pet godina.
Prihod od berbi namjenjuju za to, ne zbog neumjerene ambicije, već zato što planiraju da dovedu svoje porodice iz Jugoslavije. Kada dođu, imaće gdje da ih smjeste.

Od volova... do mazgi

U koloniji se, sa krdom mazgi, pojavljuje Arapin zvani Mustafa. Dovodi ih i nudi na prodaju.
Kao što svaki dobar prodavac nudi svoju robu, ovaj Arapin, da bi ubijedio potencijalne kupce, demonstrira sposobnosti svojih mazgi.
Vezuje раг mazgi za plug i dokazuje da su brze, da za isto vrijeme mogu da urade duplo više od volova.
Zemlje za obrađivanje je znatno više i potrebna je veća brzina. Tako volove počinju da zamjenjuju mazgama.
Takođe nabavljaju moderniju opremu. Pojavljuju se prvi plugovi i sijačice sa sjedištem, što im donekle olakšava rad, pošto više ne moraju da hodaju iza njih.
Jednom mazgaru, rodom iz Vilje Okampo, bila je simpatična ova grupa stranaca i odlučuje da ostane sa njima.
On vješto puti stoku, brz je sa lasom, kroti konje, dobar je u svim poslovima koje rade gauči na stočnim posjedima.
Ovaj gaučo, Teofilo Kampo, zvani Ljevoruki, već ima dovoljno posla.
Radi sa svima, ali živi sa Petrom Milovićem, jedinim neženjom u grupi. Postaje njegov kuvar.
Osim toga, tako je mogao da bude blizu Pavla, dječačića koga je mnogo zavolio.
Petrova kuća bila je udaljena oko 500 m od Markove.
Nepokorni Kampov karakter, njegova narav brzonogog gauča, omekšala bi pored dječaka, kojeg je na konju vodio u šetnju i često vraćao usnulog.

Petar i Mileva

Petar Milović se redovno dopisuje sa svojom porodicom (kao i ostali). Ali Maksim i Tomana, njegovi roditelji, jedino bi se smirili kada bi on zasnovao sopstvenu porodicu.
Posjećuje ljude u neposrednoj okolini La Montenegrine i sviđa mu se Katalina, lijepa đevojka iz dobre porodice; ali, ne donosi odluku da se odrekne svog momačkog života. Pred njegovom neodlučnošću, đevojka se udaje za drugog momka, koji je zaprosio.
Petar zatim posjećuje simpatičnu i veoma lijepu gospođicu Tatjanu, koja ga privlači, ali, sa već skoro trideset godina, još mu je teže da se odluči. Tada dobija pismo od svog brata Nikole, iz kojeg saznaje da su njegovi roditelji donijeli odluku umjesto njega.
Pisao mu je, između ostalog, da su zaprosili Milevu Šćepović i da hitno pošalje novac za njen dolazak. Posebno je bilo napisano nekoliko redova koje je izdiktirala njegova majka, a koji su kazivali: kada ona, njegova majka, dođe u Argentinu, želi da vidi svoje unuke kako trče.
Petar nema izbora, ne može i ne smije da uvrijedi svoje roditelje.
Između Petra i Tatjane sve je gotovo. Čudnom igrom sudbine, mnogo godina kasnije, njihovi unuci Liliana i Roberto će sklopiti brak.
Putuje u Saens Penju i moli gospodina Hosea Morena da obavi sve što je potrebno za put.
Prolazi mnogo dana, toliko da oboje, ona s one strane okeana, a on, okružen beskrajnim zelenilom, misle, zamišljaju... kako izgleda?
Ne poznaju se, ali već ih spaja nevidljiva veza, razmišljanje o onom drugom.
Mileva je u jedanaestoj godini ostala bez majke (umrla je od žute groznice), a njen brat je tada imao četiri godine. Ima veoma dobrog oca, Sava Šćepovića, profesionalnog krojača i muzičara, člana vojnog orkestra, kome ne ostaje puno vremena da bude u kući. Njegova porodica insistira da se, za dobro djece, ponovo oženi.
Poslije dužeg vremena to je i učinio.
Mali Ratko je veoma odan i privržen svojoj sestri, a ona osjeća duboku ljubav prema dječaku.
Srce mu se steže na vijest da njegova sestra odlazi u daleku zemlju. Pokušava da je razumije, ali ne uspijeva.
Ona ga hrabri obećanjem da će se brzo vratiti, znajući da on nije svjestan razdaljine koja će ih razdvajati.
Dolazi određeni dan.
Odlaze u luku. Prate je otac, tetka Ana i ujak Jovan, sestra i brat njene majke, i Ratko, koji ima samo jedanaest godina ne može da se odvoji od svoje sestre koja je upravo napunila osamnaest.
Tamo ih čeka Majo Kapitanić, kome Savo bezgranično vjeruje. On će biti vodič njegovoj voljenoj kćeri koja odlazi u potragu za svojom sudbinom.
Sa njim je i Jana Supić, vjerenica Majovog brata Akima.
Dugi i tužni rastanak zauvijek joj se urezao u sjećanje.
Kada su odvezali brodsku užad na Juliju Cezaru, zadrhtala je od tuge gledajući lica okupana suzama, oca kako briše suze malom bratu koji, izmoren od bola, nije mogao da je razumije, možda sluteći da se nikada više neće viđeti.
Majo i Jana su se, opraštajući se od svojih, nalazili u istom stanju.
Ista situacija u kojoj su se našli učinila je da postanu veliki prijatelji. Prijateljstvo i ljubav trajali su do kraja njihovih života.
Tokom beskonačnih dana ispunjenih nebom i vodom, jedino nježne Janine riječi i uvijek prikladne Majove šale mogu da izvuku Milevu iz stanja potpune utučenosti. Trio je nerazdvojan.

Dolaze u luku Montevideo. I tamo Mileva osjeća kako se ruši njen unutrašnji svijet. Greškom službenika koji je ispunio pasoš, navedeno odredište je, umjesto Buenos Ajresa, Montevideo.
Mora da ostane tamo.
Ne! Plače, viče, moli da je ne odvajaju od njenih prijatelja. Majo, u ulozi advokata, pokušava da pomogne, ali rješenja nema. Prinuđena je da napusti brod.
Oprašta se od prijatelja i, neutješno plačući, miri se sa sudbinom.
Preko puta, kad se pređe ulica, odmah do pristaništa, Majo uočava natpis na kome piše Hotel. Dolazi na ideju da Milevi, kada stignu na odredište, tamo jave šta se može uraditi.
Mlada djevojka, podstaknuta tom idejom, dotrči u hotel, jedan od mnogih koji su se tu nalazili i, u očaju, počinje da viče: Adresa! Adresa! Jedan od prisutnih razumije, traži cedulju i zapisuje adresu. Sa papirom u ruci Mileva trči prema brodu, ali već su podigli stube i ona ne može da se popne. Majo moli jednog momara da spusti neku posudu u koju bi mogla da stavi spasonosno parče papira.
Momar spušta vedro vezano užetom u koje ona stavlja adresu i, da njena jedina nada ne bi odletjela, stavlja kamen na nju.
Dok se sve to dešava, Petar Milović i Lazar Kosanović su na putu za Buenos Ajres, gdje treba da preuzmu Milevu.
Majo, koga je Petar veoma dobro poznavao, u stvari oduvijek, јеr su se rodili i rasli u istom selu (njihove porodice su bile susjedi i prijatelji), sve mu ispriča i dade mu cedulju sa adresom.
Sa tek pristiglim putnicima provedoše malo vremena, sve dok oni ne pođoše vozom u Resistensiju, a zatim u La Montenegrinu.

Petar i Lazar ostaju u Buenos Ajresu i pripremaju sva potrebna dokumenta kako bi krenuli da traže Milevu. Pripreme su trajale više od petnaest dana, stvar je otežavalo to što je ona bila maloljetna.
Kakva bespomoćnost i samoća! Djevojka plače u hotelskoj sobi, njena tuga i briga nemaju granica; ali, uvijek se, i iza najtamnijeg oblaka, pojavi tračak svjetlosti.
Začu se tiho kucanje na vratima.
Sažalivši se na nju, vlasnik hotela i njegova supruga ispričaše Jugoslovenki koja je za njih prala veš, da imaju jednu putnicu koja je njena zemljakinja i u velikim problemima.
Ova dobra žena bi dirnuta i pođe da je vidi.
Otvara vrata i sreće se sa vitkom ženskom figurom, nježno je grli i kaže joj na njenom maternjem jeziku da nije sama, da će joj pomoći u svemu što joj bude potrebno.
Kada bi se Mileva sjećala tog susreta i pričala nam o njemu, govorila bi da je u toj ženi vidjela oličenje svoje majke, Stoje Savanović. Iako joj je smrt oduzela majku još dok je bila veoma mlada, ona se u najtežim trenucima uvijek pojavljivala pored nje kao dobra vila.
Dobra žena se nagodila da plati troškove hotela tako što će joj od zarade odbijati određenu sumu i povela je svojoj kući. Svaki dan su se čamcem dovozile od kuće do hotela i nazad, jer je gospođa živjela na drugoj obali rijeke.
A svakog jutra, kad dođu, čuje se isto pitanje: Da li je stigao Petar? Već je prošlo mnogo dana i obeshrabrenje raste.
Odlučuje da se zaposli kao služavka, da se oduži ovoj dobroj ženi za sve što je za nju učinila i da pokuša da uštedi novac za povratak.
Jednog dana, uzimaju svoje uobičajeno sredstvo prevoza i kreću u grad; na rijeci se srijeću sa drugim čamcem u kojemu su dva elegantno obučena muškarca.
Jela, tako se zvala dobra prijateljica, šali se: "Ako ne dođe Petar, nećemo gubiti iz vida ovu dvojicu mladića, gledaj. Kako su lijepi ovi momci!" Ona se smije da bi ugodila ovoj prijatnoj ženi, koja je na svaki način pokušavala da je izvuče iz stanja tuge. Ali ona misli samo na Petra. Zašto ne dolazi da je potraži?
Kad dođoše u hotel, saznaše novost. ON je došao i, ne našavši je u hotelu, pošao je u Jelinu kuću da je traži.
Da se ne bi opet mimoišli, čekaju ga tamo.
Dvije žene živo razgovaraju, sjedeći u restoranu hotela. Mileva se smije puna nade.
U restoran ulaze dva muškarca koje su vidjele u čamcu. Ne mogu ni da zamisle ko su.
Ali, ova mlada đevojka nije mogla da porekne da joj se jedan od njih dopao. Bijaše veoma lijep, visok, vitak, sigurnog koraka, prav, mladolik i prosijede kose.
Pridošlice razgovaraju sa vlasnikom i ona, radoznala kao i uvijek, želi da sazna o čemu pričaju, ali ništa ne razumije, razgovaraju na španskom, a to je za nju kao da govore kineski.
Dva mladića se okreću i pažljivo ih zagledaju. Dvoume se. Koja je od njih dvije?
Jela je bila veoma dobra, ali ne i lijepa.
Petar i Lazar dolaze do stola i pitaju: Ko je od vas Mileva Šćepović? Ustaje, stidljiva i nasmijana, i odgovara: Ja.
Upoznaju se.
Petar i Mileva razgovaraju nasamo.
Objašnjava joj razlog svog kašnjenja i, posmatrajući je pažljivo, zapaža da je djevojka iz grada, vitka, otmena i veoma lijepa. Iskreno joj govori o tegobnom mjestu đe će provesti svoje živote, da moraju mnogo raditi, da nemaju sve udobnosti, itd.
Ako joj se učini da neće moći da se navikne, on će joj platiti povratak. Ali, takođe joj je rekao da bi volio da ostane s njim.
Mileva se ne dvoumi ni za trenutak, da, učiniće to, ovo je isti onaj čovjek koga je viđela u čamcu i koji joj se dopao kada je ušao; osim toga, tako je iskren, prijatan, pravi gospodin.
Petar je platio hotelske troškove, oslobodivši Jelu od preuzete obaveze. Sljedećeg dana odoše kod nje da se pozdrave i da se zahvale za sve što je ta dobra žena učinila; razmijeniše zagrljaje, poljupce i adrese.
Prije nego što je izašao, Petar je, krijući, vješto zavukao nekoliko novčanica ispod stoljnjaka skromnog stola ove divne, vrijedne i velikodušne zemljakinje, koja je za Milevu bila kao majka.
Mnogo godina kasnije, srećna, okružena svojom đecom i brojnim unucima, duhovita i vesele naravi, Mileva se sjećala tih tegobnih i mučnih dana i kazivala nam:
- Eh! Ja sam medeni mjesec provela u Montevideu.
Polaze u Buenos Ajres. Na brodu kojim su putovali, Petar primjećuje da se njegova supruga, obučena u haljinu od plave svile, trese od hladnoće; odmah skida kaput i zaštitnički je ogrće. Uvijek će se tako ponašati, tokom 51 godine, perioda u kome su dijelili komplikovano umijeće življenja.

Kada stigoše u argentinsku luku, Lazar pođe da uzme karte, a par se zadrža u jednoj prodavnici. Mileva, zanesena, bira li bira, ogrtače, odjeću za hladne dane.
Kada je pošla od kuće, na sjevemoj hemisferi bilo je ljeto, a u Ameriku je stigla u sred zime, 25. juna 1925.
Ovog događaja se, takođe, rado sjećala: "Ne znam da li sam željela da dobijem te poklone ili da mu vratim kaput, pošto je i on drhtao od hladnoće," govorila je s nježnošću kada nam je pričala o mnogim plemenitim postupcima mog oca, kojeg je veoma zavoljela i poštovala.
Pošto se smjestiše u svom novom domu, njen suprug se ponovo posveti poslovima na njivi, pošto je trebalo nadoknaditi vrijeme od skoro mjesec dana, koliko je bio odsutan.
Mileva otvara svoj kofer i vadi prćiju (miraz).
Na bračni krevet slaže lijepi prekrivač koji joj je, kao svadbeni poklon, uz tolike žrtve, kupio otac, stoljnjake koje je sama tkala i svoje vezene jastuke. Ubrala je poljsko cvijeće i ukrasila sto.
Kakvo je zadovoljstvo osjetio kada se vratio! Primjećivalo se da je u kući žena.
Ovaj snažni čovjek, sposoban da podnese najgore nevolje, posjedovao je izvanrednu osjećajnost i nježnost, zbog kojih ga je bilo tako lako voljeti.
Počeli su da ih posjećuju, svi dolaze da upoznaju pridošlicu i uspostavljaju neraskidive veze solidarnosti i ljubavi.
Marko i Jurja sa Pavlom koji je već prohodao; kao i Basilio sa svojim roditeljima Danijelom i Matildom.
Lazar i Adela sa kćerkom Anom.
Petar i Jovana sa malim Domingom.
Lazar Milović i Tereza sa Nikolom.
Pavle i Kristina sa Markom i Marijom.
Mitar i Cvijeta sa Hosefinom.
Mitar Milović i Ursula koji su još uvijek bez potomstva.

Takođe dolaze Akim, Jana i Majo, koji uporno radi kako bi uskoro mogao da dovede svoju voljenu majku, svog dragog brata, snahu Seniju, sinovce Vlada i Boška i sinovicu Brenu.
Kad god imaju slobodnog vremena, Petar i Mileva uzvraćaju posjete, što postaje običaj među članovima grupe.
Imaju toliko toga da pričaju, toliko toga da podijele. Veoma su složni.

La Montenegrina raste

Prije više godina u Buenos Ajresu su se nastanile mnoge crnogorske porodice, a medu njima Simovići i Brajovići. Saznavši o postojanju kolonije, mnogi odlaze tamo i postaju dio zajednice.
U međuvremenu, Mileva osjeća da novi život kuca u njenoj utrobi. Osjeća veliku radost, ali i strepnju.
Pošto je odrasla bez majke, nikad joj niko nije detaljno govorio o tome, a, osim toga, u to vrijeme nije bilo uobičajeno da se o tome govori u prisustvu đece i đevojaka.
Njene prijateljice, koje su već imale iskustva, pomagale su joj i savjetovale je. Nije posustala, imala je hrabre primjere svih, a posebno Jurje, koja se prva porodila i koja je, samo uz pomoć svog supraga, rodila Pavla.

Supruga Milije Brajovića, Dobrana, veoma odvažna i dobra žena, ponudila se da joj pomogne na porođaju, što je i učinila kada je došao taj trenutak. Petar Milović nije mogao da dođe sebi od zadovoljstva; već je bio otac lijepe i zdrave djevojčice, kojoj je dao ime Zorka. Poetično ime, zora, svanuće.
Naše majke su, pjevajući lijepe i dirljive crnogorske pjesme, s ljubavlju uspavljivale svu ovu đecu, kao i nas koji ćemo kasnije doći.
Dolazak đece čini da ova hrabra šačica muškaraca i žena osjeti zadovoljstvo i dobije snagu da podnosi nedaće, kao što su krpelji, razne vrste komaraca i dugi vreli dani, sa jakim sjevernim vjetrovima i suncem koje prži.
Nailazila su vremena dugotrajnih suša, obilnih kiša i najezdi skakavaca, koji su proždirali plod višednevnog rada i žrtvovanja. Kada bi se pojavili, zatamnili bi nebo i ostavljali ih bez berbe.
Ali, ako su se ranije toliko borili, sada moraju biti još istrajniji, zbog njih, svojih potomaka.

Krpelji i skakavci

Mnogi ne znaju ništa o njima, drugi će reći: sjećaš li se?
Zadržaću se da što jasnije objasnim nevolje koje su morali da trpe stanovnici divljeg Ćaka, podnošljivog jedino za istrajne i hrabre ljude.
Krpelji su bili paraziti slični vašima ili buvama, ali manji, koji su napadali životinje i ljude. Posebno su bili skloni da napadaju kopita konja, papke goveda, a kod ljudi nokte.

Svoj plijen su neosjetno napadali tokom noći i polagali jaja na opisanim dijelovima tijela. Nevjerovatno brzo su se razvijale larve, koje su se zavlačile ispod noktiju na rukama i nogama, kopale prolaze, tražeći hranu i izazivale nepodnošljivi bol. Trajalo je danima, žrtve ponekad nijesu mogle ni da hodaju, otpadali su im nokti, a larve su se pretvarale u insekte, i, ponavljajući isti proces, ponovo napadale i izazivale epidemiju. Od ove zaraze su patili i Indijanci i kreoli koji su radili na plantažama, kao i domaće životinje, a među njima i one koje su služile za rad.

Istrebljivali su ih kreozotom, moćnim sredstvom za dezinfekciju, koji su rastvarali u vodi. Dugo bi namakali ruke i noge u ovu tečnost, a zatim bi istim rastvorom polivali kuću, dvorište, obore i dr. Trajalo je dugo, ali je dalo rezultate, jer se do dana današnjeg nijesu više pojavili.

Skakavci

Sjećam se da sam bila veoma mala kada sam pitala oca čemu služe glatke ploče koje su stajale složene u jednom dijelu nadstrešnice. Rekao mi je da su to pregrade kojima se ogradi farma kada naidu skakavci i opisao mi čitav proces. Naravno, đeca nisu svjesna opasnosti i štete, pa sam željela da skakavce vidim, da saznam kako izgledaju i zašto ih se toliko boje. Sanjala sam ih, a oni nikako da dođu. Ponekad ih nije bilo po dvije, tri godine, a ponekad bi se pojavljivali svake godine, a kada bi došli, ostavljali bi pravu pustoš.

Jednog popodneva, ugledasmo ogromni tamni oblak, toliko veliki da je kuća bila u njegovoj sjenci. Bio je neobičan, iz njega su iskakale sjajne iskre. Sjećam se da sam ga ushićeno posmatrala, nijesam znala šta je to, sve dok moja majka nije digla uzbunu: "Petre, ustani, brzo ustani, dolazi, stiže najezda skakavaca". Otac je skočio iz kreveta (obično bi se malo odmorio poslije ručka). Moji roditelji i radnici su, u žurbi, od štapova i vreća napravili zastave i pregrade i jedni pješke, drugi na konjima, pojurili prema zasijanim poljima. Ništa nijesam razumjela, zapanjeno sam posmatrala.

Oblak se raspršivao, kovitlao i pravio arabeske u vazduhu, dok se približavao, sve dok nije stigao do zemlje.

Skakavci su slijetali na sve biljne vrste, biljke su se savijale pod njihovom težinom. Jeli su proždrljivo, sa divljom okrutaošću. To veliko žderanje jedino je prekidano barjacima i zastavama, kojim su ih branioci plašili. Odletjeli bi, ponovo slijetali, i tako satima, sve do zalaska sunca, kada su se povukli. Sletjeli su na drveće u obližnjoj šumi i varili. Pojeli su polovinu usjeva, a na mjestima koja nijesu branjena nije ostalo ništa.

U svanuće, prije nego što su krenuli na susjedne farme, ispoštovali su zakon prirode, svaka ženka je nogama iskopala rupu u zemlji i položila jaja. Bilo ih je na hiljade, možda milioni.

U kući su se probudili veoma rano, izvadili su ploče koje su bile složene u nadstrešnici, uzeli veliki broj šiljaka sa kukom na jednom kraju, dužine oko 50 cm i pošli da ograde šumu. Taj posao je trebalo obaviti brzo, jer bi se uskoro iz položenih jaja izlegli mladi skakavci. To ime su dobili jer su se, pošto bi im izrasla krila, kretali praveći skokove, i, ako su njihovi roditelji bili proždrljivi, oni su bili duplo više. Ograde su predstavljale zid koji ih je zadržavao.

Kada bi, u potrazi za hranom, pošli prema usjevima, navalili bi na napravljenu utvrdu, gdje su ih dočekivali vatrom i tako uništavali.

Drugi način da ih zadrže bio je da se iskopa јаrак oko farme, sa strana okruženih šumom i, kada bi upali u njega, spaljivali su ih.

Ako ih ne bi spaljivali, zatrpavali bi ih zemljom i ubijali maljem.

Koliko štete i iscrpljujućeg rada je prouzrokovao dolazak ovih insekata! Trebalo je zaštititi velike površine.

Tek tada sam shvatila šta je značio dolazak skakavaca. Bilo je to zlo koje je kasnije istrijebljeno zahvaljujući napretku u proizvodnji insekticida.

Kasnije sam, kada bi se pojavila najezda skakavaca, posmatrala kako malim avionima prskaju farme u koloniji. Sa zadovoljstvom sam primjećivala da postižu odlične rezultate, sve dok skakavci nijesu sasvim nestali.

Gusjenice i larve

Ne smijemo zaboraviti ni gusjenice i larve, koje i danas, u vrijeme moćnih insekticida, izazivaju velike nevolje. Možete li zamisliti šta je to značilo u ono vrijeme, kada su se borili protiv njih "Zelenim Parizom", "Olovnim arsenatom", sa "Dvadeset procenata"... jedinim sredstvima koja su imali?

Ovi zeleni i crni, naizgled bezazleni crvići, koje su na blistavo lišće pamuka polagali lijepi svijetloplavi i žuti leptiri, nezadrživo su rasli, hraneći se s velikim apetitom tim istim lišćem. Za nekoliko dana biljke bi ostajale bez lišća i berba bi bila upropašćena.

Tada bi započinjali liječenje (prskanje insekticidom). Taj posao su obavljali aparatima za prskanje koje su vukle životinje. Aparat se sastojao od jednog rezervoara, u kojem je miješana voda sa nekim od navedenih otrova. Na njemu su se nalazile dugačke cijevi sa jednostavnim ventilima, kojima bi prskali biljke, pošto bi ručnom pumpom stvorili pritisak u rezervoaru.

Za korišćenje nove mašine bilo je potrebno nekoliko ljudi. Jedan je, držeći uzde, išao naprijed i nastojao da konji ili mazge idu određenom brzinom, ne previše brzo, kako bi se posulo dovoljno tečnosti, ali i ne previše sporo, da se ne bi trošilo previše otrova.

Drugi je morao neprestano da pumpa, kako bi tečnost stalno prskala.
Onaj koji je išao iza, otvarao je ventile koji bi se začepili.
Sve bi bilo uspješno, ako ne bi bila kišna godina ili ako biljke ne bi previše izrasle.
U prvom slučaju, ne bi se moglo ući, jer bi se životinje i mašina zaglavljivali u brazdama.
U drugom slučaju, životinje koje su vukle aparat za prskanje, prolazeći lomile bi biljke. Ali, zato, crvi nijesu prekidali svoj posao. I tada bi počinjale nevolje vlasnika i njegove porodice.

Pravili su platnene vreće srednje veličine i punili ih suvim otrovom, sitnim kao puder. Sa vrećama u objema rukama, stali bi u dva reda i započinjali mučni i teški posao. Izgledalo je kao da se kreću u ritmu sambe. Dizali su ruke uvis, zatim ih spuštali do vrhova biljaka kako bi prah pao na njih, onda jedan korak naprijed, ponovo ista radnja i tako po cio dan.


Zaprežna kola sa aparatom za zaprašivanje

Kuga je uništavana, ali sitni prah nije padao samo na biljke, već i na tijela, na otečene, iznurene i oznojene ruke i noge radnika, koji su morali skupo da plate danak. Koža im je bila ozlijeđena, opečena, ponekad do živog mesa; bilo je potrebno mnogo vremena da se zacijeli.

Kasnije su ove vreće, koje su toliko zamarale, zamijenjene račnim aparatima za prskanje.
Sastojali su se od metalne posude, cijevi i ručnog ventila. Bili su slični pištoljima za farbanje, samo su bili veći.

Da bi aparat funkcionisao, trebalo je stvoriti pritisak pomoću pumpe koja se nalazila na metalnoj posudi, staviti ga na leđa kao ranac, a u rukama držati cijevi sa ventilima. Ponekad su se dešavale i nezgode. Od vrućine i umora izazvanog neprestanim hodanjem, noge bi otkazale poslušnost, posrtali bi ili se suviše savijali i tečnost iz posude bi se prosipala po vratu i leđima, što bi prouzrokovalo iste posljedice kao u prethodnom metodu, premda ruke nijesu toliko boljele i posao bi se obavljao brže.