|
|
|
|
S namjerom da postane Yu-Sen Trope, Sveti Stefan je desetljećima bio, bar privremeno, utočište mnogim slavnim likovima planete. O njima i njihovom boravku danas i ovdje pričaju slavni domaćini Svetog Stefana, Vladimir Mitrović i Obrad Kastratović Kastro...
Epizodu prenosimo iz prve ruke tako da o njenoj autentičnosti nema spora. Dakle, jednog januarskog dana prije tridesetak godina, šetajući miločerskim parkom kao dio pratnje Josipa Broza Tita, Vladimir Mitrović, tada generalni direktor Svetog Stefana kome je pripadao i hotel u Miločeru, u prvi mah je bio zatečen pitanjem predsjednika Jugoslavije. Maršal ga je, čkiljeći preko naočara, pitao koliku bi proviziju dobio ako bi posredovao u dovođenju Ričarda Bartona i Elzabet Tejlor iz Dubrovnika u Sveti Stefan. Bilo je to u rijeme kada je sniman film „Sutjeska" u kojem je Barton igrao Tita. Pročistivši grlo kašljucanjem, Mitrović je uvaženom gostu rekao da uobičajena provizija za tako nešto iznosi između pet i deset procenata, ali pošto je posrednik jako važna ličnost i može da obezbijedi dolazak poznatih, progledaće mu kroz prste i ovog puta, mimo pravilnika hotela, dati dva рrоcenta više.
U tom periodu, od 1969. do 1976. godine, koliko je g-din Mitrović bio generalni, Sveti Stefan, jedinstven grad-hotel na ovom dijelu hemisfere, bio je bukvalno okupiran poznatim licima iz takozvanog svjetskog džet-seta, i to sedam do osam mjeseci, koliko je bivao otvoren. Cijene su, naravno, i tada bile izuzetno visoke i samo srećkovići u prebukiranom hotelu na ostrvu-poluostrvu mogli su da u najobičnijem apartmanu dobiju prenoćište za 100 dolara, kad je dolar bio bar četiri puta vredniji nego danas. Naravno, da gosti nijesu bili obični, bar što se džepa tiče, kad su su za piće uglavnom tražili bocu najboljeg viskija a za doručak zahtijevali da im se servira i do kilogram kavijara, tada vrijednog između 400 i 500 dolara po kilogramu. Uz to, nije zanemarljiv ni podatak da su bakšiši zaposlenih iznosili i po 100 dolara dnevno. Bilo je to vrijeme kad je Uprava hotela ustanovila Zlatnu knjigu u kojoj su gosti, tada uglavnom poznati, upisivali svoje utiske o našem najateističkijem svecu. Neki od njih su se i po trideset puta vraćali a obaveza je bila, tada gotovo jedinstvena u svijetu, da se za rezervaciju za narednu sezonu ostavlja depozit. Riječ za riječ, ali mjesto za pare.
Gospodin Mitrović, ne bez ponosa, pominje da je tri puta ugostio maršala Tita i od njega dobio na poklon zlatni „šafhauzen", da su Sofija Loren i Karlo Ponti dvared prelazili prevlaku prema Svecu, da je to učinio i njemački kancelar Helmut Šmit, italijanski predsjednik države Sandro Pertini sa svojim premijerom Andreotijem, kanadski predsjednik vlade Pjer Trudo, potom predsjednik Mongolije Cedenbal, ruski maršali i kosmonauti, ali i nenadmašna balerina Maja Pliseckaja. Sveti Stefan nije mimoišla ni princeza Margaret, sestra engleske kraljice Elizabete koja je kasnije, nagovorena Margaretinim bajkama o gradu-hotelu, kad je bila u zvaničnoj posjeti našoj zemlji, poželjela da ga i sama obiđe. Ali su, izgleda, Dubrovčani i tada bili spretniji i brži. Međutim, našem svecu u pohode su stigli i glasovite parajlije Maknamara i Rokfeler, predsjednici Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Njegovim nadaleko ispričanim čarima nijesu mogli da odele ni čuveni italijanski pisac Alberto Moravija sa svojom tadašnjom prijateljicom, u nekim krugovima još čuvenijom glumcom Monikom Viti. A poznati italijanski komičar Valter Kijari ostao je u pamćenju kao redovan posjetilac mjesnog kazina. Ne zna se koliko puta je oprobala sanstefansku zelenu čoju Montenegra Džerladina Čaplin, kao ni glumica Marija Šel. Ali se zna - prebirajući po sjećanju priča Vladimir Mitrović - da je tu nezaboravnu noć proveo i svrgnuti italijanski kralj Umberto, inače unuk kralja Nikole, i da je odatle skoknuo da posjeti Cetinje, rodni grad svoje majke Jelene.
Iz tog perioda potiče i izuzetno priznanje Svetom Stefanu, nagrada „Zlatna jabuka" koja mu je 1972. godine dodijeljena u Atini od strane Fidžeta, međunarodne federacije turističkih novinara i pisaca. Dodijeljena je za izvanredno arhitektonsko rješenje i kvalitet usluga koje su članovi Fidžeta u tajnosti provjeravali.
Inače, početak priče o Svetom Stefanu utemeljen je na legendi. Po njoj, kad su se Paštrovići, pleme nastanjeno između Budve i Petrovca (do 1921. godine Kastel Lastva), vraćali s jedne od opsada Kotora, na žalu Jaza uspjeli su da otmu plijen s jednog gusarskog broda. Da nе bi bilo žešćeg prepiranja oko podjele blaga, odlučili su da na kamenitoj hridi sred svog prostornog sredokraća podignu dvanaest kuća, kao simbol dvanaest bratstava. Kasnije se ta brojka popela do cifre četrdeset osam i Svetac je dugo služio kao magacin za robu prodavanu venecijanskim trgovcima. Onda su, pedesetih godina tek minulog stoljeća, komunističke vlasti odlučile da unovče sveca. I tako je i bilo.
S početka se vjerovalo, čak se na tome i predano radilo, da Svetac može da bude jugoslovenski Sen Trope. Samo što bi ovdje promoteri, umjesto Brižito Bardo, trebalo da budu Kirk Daglas i Doris Dej, tada svjetske filmske zvijezde ali i uvaženi gosti hotela, i objelodanjena je namjera da im se, u tu svrhu, poklone placevi. Isto tako i Sofiji Loren i Karlu Pontiju. A onda su mjesna udruženja boraca i penzionera podigla glas. Zašto oni tamo sa zapada da ovdje dembelišu, a mi (s istoka) da ih služimo. I tako je nesuđeni Yu-Sen Trope ostao bez stalnih promotera, ali i dalje svetac medu našom turističkom ponudom.
O tome, a i o koječemu drugom zanimljivom, svjedoči i Obrad Kastratović Kastro, možda najčuvenije ugostiteljsko ime Svetog Stefana. Priču o slavnim sanstefanskim gostima počinje ne tako davnom posjetom filmske superzvijezde imenom Silvester Stalone, za prijatelje samo Slaj. Došao je helikopterom u Miločer i, praćen svitom od tridesetak ljudi, ušetao u Sveti Stefan. Osoblje je bilo u blagom stepenu uzbune, posebno što je Kastro bio odsutan zbog bolesti u porodici. Međutim, Kastro je stigao na vrijeme, znajući da je Sveti Stefan umnogome njegova Kuba. Dočekao je gosta pozdravivši ga na njegovom maternjem italijanskom jeziku koji on, očigledno, odavno nije govorio. I odjednom je Stalone postao Slaj a Kastratović Kastro. Dugo su tako ćaskali sve dok glumac nije izazvao paniku u kuhinji. Tražio je porciju ćevapa a oni punih četrdeset osam sati pripremali raznovrsne gurmanske blagoutrobije. Kastro danas tvrdi da je Slaj sve ćevape pojeo u slast.
Uz praćenje boravka mnogih poznatih, ovdje već pomenutih ličnosti, Kastro će, s posebnom vrstom tajnovitosti, reći da su tu boravile i druge poznate javne ličnosti koje su insistirale da njihov boravak na Svecu ostane tajna, bar dok ne odu. Tako pominje boravak supruge libijskog vođe Gadafija u čuvenoj vili 118. Diskrecija je ovdje, naglašava, apsolutna kategorija. Šta god gost da poželi, on je uvijek u pravu, sad me vidiš sad me ne vidiš, sad me znaš sad me nе znaš. A to je Sveti Stefan uvijek poštovao i poštuje. Ostalo je još zabilježeno da je prije deset i kusur godina ovdje odigran i zadocnjeli šahovski meč za prvaka svijeta između Roberta Fišera i Borisa Spaskog. Replika neodigranog zvaničnog dvoboja u koji se umiješala nesrećna politika. Fišer se otada više nikad nije vratio u domovinu, u Sjedinjene Države, ali je nešto kasniji boravak svjetskog top-modela Klaudije Šifer i te kako vratio mnoge ranije goste Svecu.
Uostaiom, jedna od najpoštovanijih ličnosti svjetske kinematografije Džeremi Ajrons je prošle godine, snimajući film u blizini, cijelo vrijeme boravio u vili 118, uz čvrsto obećanje da će ove godine ovdje s porodicom doći na odmor. Nije došao. Uz iskreno izvinjenje da ga je u posljednjem trenutku u tome omeo novi filmski projekat, ali da je sljedeće godine ponovo na ostrvu. Naravno da je u jednom novinskom tekstu nemoguće makar samo ispisati imena svih slavnih koji su Sveti Stefan izabrali za odmor, ali se čini da su i pomenuti privlačan razlog da se zaviri pod skute svecu kojeg su Paštrovići ustoličili a ostali uznjegovali.
Kad god se krene s pričom o Svetom Stefanu i njegovim glasovitim gostima, glas gotovo nehotice krene prema vili broj 118. Broj ni po čemu osoben - nastao svojedobnim redanjem brojeva od recepcije do posljednje, 120. sobe po redu - osim po onome šta se nalazi na trista kvadratnih metara iza njegovih dveri.
Na samom ulasku u grad-hotel, prolazeći pored galerije, zaputili smo se desno. Do klaustrofobije uske uličice, tunel ispod kojeg prolazimo, poslastičarnica s predivnom terasom na samoj obali, zatim ponovo tjeskoban ulični prostor i ... mala kovana ograda na kojoj piše 118. Ispred nje predivna cvjetna bašta s palmama, pa terasa s božanstvenim pogledom i krasnom baštenskom garniturom. Tu je i bazenčić koji neodoljivo asocira na vrijeme kad se tu sunčala Sofija Loren, Monika Viti, Klaudija Šifer...
Ulazimo s onu stranu vrata s brojem 118. Unutra čarobna kombinacija drveta i kamena. U prizemlju nas sačekuje veliki dnevni salonski boravak s trpezarijom, kuhinjom i kupatilom odakle je otvoren put prema bašti. Iz salona se drvenim skalama stiže na prvi sprat gdje su smještene dvije spavaće sobe, radna soba, predsoblje i ogromno kupatilo. Na zidovima vile primjećujemo slike poznatih i manje poznatih autora i vrijeme za novinarsku posjetu je završeno...ostalo vidite nа priloženim fotografijama.
Preuzeto iz Montenegro Mobile Art
|
