Siniša Luković
PRČANJANIN - GRADITELJ SUECKOG KANALA

PRIČE SA MORA: PRIJE 140 GODINA INAUGURISANO JE NAJVEĆE GRADITELJSKO DOSTIGNUĆE XIX VIJEKA U ČIJEM JE KREIRANJU UČESTVOVAO I BOKELJ ANTON LUKOVIĆ

Počasna paljba topova sa obale u Port Saidu i mnogih ratnih brodova iz cijelog svijeta koji su se okupili u toj maloj luci na egipatskoj obali Mediterana, pozdravila je tog 16. novembra 1869. godine francusku carsku jahtu “Aigle”. Na francuskom brodu bila je carica Euženi, supruga imperatora Napoleona III, dama kojoj je pripala čast da otvori najveličanstveniji graditeljski objekat koga je svijet do tada vidio – novi Suecki kanal, vještački morski put kroz egipatsku pustinju koji je spojio Sredozemno i Crveno more učinivši plovidbu iz Evrope ka Dalekom istoku mnogo lakšom, kraćom i jednostavnijom.

Francusku caricu na obali je dočekao domaćin – Ismail- paša Veličanstveni, Otomanski vicekralj (khedive) Egipta i Sudana, kao i njegovi ugledni gosti, predstavnici evropskih carskih i kraljevskih porodica i diplomatski zastupnici velikih sila u Egiptu. Među njima bio je i austrougarski car Franjo Josip I koji je imao velikog razloga za zadovoljstvo zbog učešća svojih podanika u ostvarenju impozantnog cilja koji su pokušali da realizuju još stari egipatski faraoni – spajanju Mediterana i Crvenog mora. Naime, jedan od glavnih inženjera prilikom izgradnje Sueckog kanala – morskog puta koji je spojio Istok sa Zapadom, bio je austrijski arhitekta i građevinski inženjer Anton Luković iz Prčanja u Boki Kotorskoj, a cijeli poduhvat u osnovi se bazirao na idejnom projektu koga je svojevremeno koncipirao austrijski inženjer, baron Alojz fon Negreli (1799-1858). Slučaj je htio da cara Franju Josipa na državnoj jahti “Aurora” na svečanost inauguracije Sueckog kanala dovede još jedan Bokelj – Lukovićev sumještanin iz Prčanja, kapetan Vicko Đurović koji je zapovijedao tim brodom.

Impozantna borba čovjeka protiv prirode i ogromne egipatske pustinje sa ciljem izgradnje morskog kanala koji će značajno skratiti putovanja ka Dalekom istoku zbog kojih su brodovi morali oploviti čitav afrički kontinent oko rta Dobre nade na krajnjem jugu, počela je 1859. Tadašnji egipatski poglavar Said Paša iskoristio je svoje prijateljstvo sa francuskim diplomatom Ferdinandom de Lesepsom koji se već duže vrijeme zanosio idejom prokopavanja kanala koji će povezati Mediteran sa Crvenim morem. Leseps je u novembru 1854. dobio koncesiju da gradi kanal i nakon godinu i po dana formirao je “Suec kanal” kompaniju (Compagnie universelle du canal maritime de Suez) sa kapitalom od 200 miliona franaka podijeljenih u 400 hiljada dionica od po 500 franaka. Interesovanje za akcije te kompanije bilo je ogromno i za manje od mjesec dana prodato je 314.494 dionica od čega preko 200 hiljada u Francuskoj. Otomansko carstvo kupilo je 96 hiljada dionica, akcije su kupili i Amerikanci, Britanci, Austrijanci i Rusi, dok je ostatak od nešto preko 85 hiljada dionica pripao egipatskom khedivu.

Gradnja kanala zvanično započinje 21. aprila 1859. kada je Ferdinad Leseps lično prvi udario pijukom u prašnjavu zemlju na sjevernom kraju budućeg kanala, na obali Mediterana gdje će ubrzo niknuti nova luka – Port Said. Epski graditeljski poduhvat je startovao – u narednih skoro deset godina prava armija od nekoliko desetina hiljada radnika u krajnje teškim uslovima, često bliskim onima u kojima su radili robovi, iskopavala je milione kubika zemlje i stijenja slijedeći planove inženjera koji su zamislili da iskoriste postojanje nekoliko manjih jezera na ovom području, povezujući ih međusobno i sa vodama Sredozemlja i Crvenog mora. Jedan od vodećih inženjera bio je Bokelj Anton Luković koji se u Egiptu obreo nedugo prije početka ovog monumentalnog graditeljskog poduhvata.

Anton Luković rođen je 1815. na Prčanju gdje je u tamošnjem franjevačkom samostanu 1824. završio osnovnu školu. Mladi i talentovani Luković klasične nauke potom je izučavao u Veneciji, tehničko obrazovanje nastavlja u Padovi gdje je stekao diplomu inženjera arhitekture, nakon čega se stručno usavršavao u Beču. Do 1850. inženjer Luković živio je i radio mahom u Veneciji, odakle odlazi u Egipat, gdje u Aleksandriji razvija plodnu projektantsko-građevinsku djelatnost.

Prema raspoloživim podacima, inženjer Luković pored ostaloga, u Aleksandriji je podigao jednu od tamošnjih crkava, a po njegovim nacrtima građene su mnoge palate i zgrade u tom i drugim egipatskim gradovima koji su, pod uticajem u Francuskjoj školovanog Ismail-paše, tada ubrzano “evropeizirani”. Luković je i glavni projektant tvrđave koja brani ulaz u aleksandrijsku luku. Za vrijeme tih radova koji su trajali od 1853. do 1860. godine, u iskopima na gradilištu tvrđave bokeljski inženjer je našao tri velika staroegipatska stuba koje je kasnije na ceremoniji otvaranja Sueckog kanala, poklonio austro-ugarskom caru Franji Josipu I. Stubovi ispisani hijeroglifima datiraju iz vremena 18-te egipatske faraonske dinastije (1551-1306. godine prije nove ere) i danas su inkorporirani kao noseće kolonade u Egipatskoj sobi Muzeja lijepih umjetnosti u Beču. Zahvalni imperator zauzvrat je bokeljskom inženjeru dodijelio nasljednu plemićku titulu Lukovic de Ascrivio.

Talentovani bokeljski graditelj 1860. se priključio koloniji naših ljudi iz Boke, ali i Dubrovčana, Dalmatinaca i Istrana koji su bili angažovani na Lesepsovom velikom projektu – izgradnji Sueckog kanala. Luković ubrzo postaje jedan od najbližih Lesepsovih saradnika i glavnih inženjera koji rukovode do tada neviđenim obimom radova. Desetine hiljada ljudi radile su na kopanju kanala koji je povezao dva mora i tri jezera (Timsa, Veliko i Malo gorko jezero), podignuta su tri potpuno nova grada - Ismailija, Suec i Port Said od kojih su u dva posljednja izgrađene i potpuno nove luke. Izgrađena je i složena mreža kanala za slatku vodu iz rijeke Nil, čime su veća prostranstva pustinje uz Suecki kanal pretvorena u plodnu zemlju, a napravljen je i kolski put od Kaira do Ismailije.

Da bi se, međutim, napravio planirani plovni kanal za brodove dug 164 kilometra, širok 70 metara i sa dubinom od 8 metara, trebalo je iskopati i ukloniti ukupno 75 miliona kubika. Gradnju Sueckog kanala su konstantno pratile finansijske teškoće i nesporazumi sa egipatskim vlastima, pogotovo Ismail pašom koji je, između ostaloga, insistirao i na raskidanju prvobitnog koncesionog ugovora kojim je Lesepsova kompanija dobila mogućnost da kanal eksploatiše 99 godina.
Prilikom izgradnje, ovdje su primjenjivane pionirske nove metode u graditeljstvu i po prvi put u tako masovnom obimu, nove mašine kojima je zamijenjen rad hiljada ljudskih ruku, pijuka, drvenih kanti i kamila kojima je do tada odnošen iskopani materijal. Na scenu su stupile parne dizalice i bageri, kao i specijalna plovila – jaružala. Na njima su primijenjena brojna tehnička unapređenja i inovacije, poput beskrajnih traka i dugačkih cjevastih ispusta koji su omogućavali da se material iskopan sa dna kanala odmah odbacuje i po nekoliko desetina metara sa strane, na obalu. Čitav poduhvat uključivao je i gradnju desetina pratećih objekata – nastambi za radnike, magacina, radionica, brodogradilišta, bolnica i ostaloga, a kao administrativno sjedište “Suez kanal” kompanije, podignut je na obali jezera Timsa čitav novi grad nazvan Ismailija. Iako usred egipatske pustinje, Ismailija je napravljena po evropskim urbanističko-arhitektonskim uzansama, njene zgrade i odjeća stanovnika bile su kopija onih u Parizu, a koliko se mislilo na detalje svjedoče brojni drvoredi podignuti sa već poodraslim sadnicama, radi zaštite prolaznika na ulicama od užarenog pustinjskog sunca.

Preduzimane su i obimne sanitarne mjere, pa su tako čak izgrađene posebne plovne barže - karantini za izolaciju oboljelih od zaraznih bolesti.
Napokon, 15. avgusta 1869. vode Mediterana i Crvenog mora su se spojile, Suecki zemljouz je presječen, a sa njime Afrika i fizički odvojena od Azije uz ukupan trošak od 432.807.882 franaka, više nego duplo više od prvobitne procjene. Čitavo čovječanstvo divilo se dostignuću graditelja kanala koji je unio revoluciju u pomorski transport, ekonomiju, ali i vojno-političku sliku planete.

Sedamnaestog novembra iste godine, u sklopu ceremonije otvaranja, jedne od najraskošnijih priredbi koje je svijet do tada vidio, nakon što je Ismail -paša o kamenu obalu Port Saida simbolično razbio flašu šampanjca kroz novoizgrađeni Suecki kanal prva je krenula francuska carska jahta “Aigle” sa caricom Euženi na palubi. Pratilo je šezdesetak svečano ukrašenih drugih ratnih i trgovačkih brodova sa ukrcanim uglednicima iz cijelog svijeta. Flotila se uveče tog dana usidrila na jezeru Timsa, 19. novembra brodovi su stigli do Gorkih jezera, a narednog dana ušli su u Crveno more kod Sueca. Povratak u Port Said na Sredozemlju trajao je samo jedan dan. Za ceremoniju otvaranja izgrađena je i nova velelepna zgrada opera u Kairu, a od čuvenog italijanskog kompozitora Đuzepea Verdija naručena je i posebna kompozicija za taj istorijski trenutak – opera “Aida”. Verdi je ,ipak, nije završio na vrijeme, pa je “Aida” svoju premijeru doživjela u Kairu tek godinu dana poslije otvaranja kanala.

Nakon odlaska graditelja i uglednika, kanal “preuzimaju” pomorci, među kojima opet ima dosta naših ljudi. Hroničari tog vremena kao posebno vještog među pilotima-vodičima brodova kroz Suecki kanal, izdvajaju kapetana Đurađa Belafusa iz Lepetana koji se istakao spasavanjem posade jedne turske škune u oluji kod Port Saida 1885. godine za što je, prema ovlašćenju Pomorske vlade u Trstu, dobio posebno priznanje od austro-ugarskog konzulata u Port Saidu.

Osim graditeljstva i projektovanja, inženjer Anton Luković bavio se i publicistikom pišući zapažene privredno-prosvjetne radove, a autor je i u Parizu objavljene studije na francuskom jeziku “En Dalmatie”. Luković je u Veneciji bio vlasnik monumentalne palate “Dario” na Kanalu Grande u kojoj je i umro krajem 1880. godine. Jedna od najljepših palata u gradu, “Dario” je izgrađena u venecijansko-gotičkom stilu, sa renesansnim elementima na fasadi, a o njenoj atraktivnosti govori i podatak da ju je 1908. godine na jednom od svojih platna naslikao čuveni francuski slikar Klod Mone. Ta Moneova slika danas se čuva u Muzeju umjetnosti u Čikagu.

Bokeljski vizionar

Inženjer Anton Luković je nakon izgradnje Sueckog kanala bio u timu koji je u Port Saidu podigao velelepni spomenik nosiocu te ideje – Ferdinandu Lesepsu. Bokeljski stručnjak potom se posvetio implementaciji svog još 1865. godine osmišljenog impozantnog projekta izgradnje modernog irigacionog sistema koji bi, korišćenjem masivnih parnih strojeva i pumpi, velika prostranstva pustinje natapao vodom iz Nila i pretvorio ih u plodna područja. Za to je čak osnovano i posebno akcionarsko društvo nazvano “Societe Agricole” kome je Luković bio na čelu, ali je khedive Ismail- paša, u želji da zadrži apsolutnu kontrolu nad tom potencijalno vrlo isplativom investicijom, uspio da spriječi Lukovićev naum, a ovaj ubrzo odlazi iz Egipta i vraća se u Veneciju. Godine 1866. Luković je napravio projekat regulisanja toka i uređenja ušća rijeke Neretve, ali ni on nije realizovan zbog nedostatka novca.

Tekst preuzet iz dnevnih novina "Vijesti", februar 2009.